Nemojte ga pozdravljati

Kristovo učenje obuhvaća istinu o Bogu, Božjem naumu te moralne zakone i zapovjedi. Kršćani su trebali živjeti po Kristovom učenju kako bi mogli biti u zajedništvu s Bogom i Kristom, a time i u zajedništvu sa ostalim kršćanima. Onaj tko ne živi onako kako su kršćani poučeni od Isusa i njegovih apostola se više nije mogao identificirati sa kršćanima nego sa svijetom pa se takvog nije više primalo u zajedništvo. Svi oni koji ne ostaju u tom ‘Kristovom učenju’ mogu biti obilježeni kao protivnici i odvojeni od skupštine. Onaj tko krši moralne zakone on ustvari živi protivno Kristovom učenju o moralu i ide predaleko i kao takav ne može dijeliti zajedničku duhovnu sredinu s pravim vjernicima. Također predaleko ide i svatko tko odbacuje istinu o Bogu i Kristu i objavljuje drugačije nauke kojima se potkopava temelj kršćanske vjere (Tit 3:10,11; 2.Ti 2:16-19). Za razliku od grešnika kojima treba duhovna pomoć, postojali su i oni očiti protivnici koji su hulili na sveti duh, jer su se suprotstavljali direktnom očitovanju Boga kroz ono što im je bilo dano da vide i spoznaju. Oni su u Isusovim očima bili gori od poreznika i neznabožaca jer su poput farizeja zatvarali kraljevstvo od ljudi i usmjeravali ih prema geheni, a ne prema vječnom životu. Zbog toga zaslužuju gehenu ili potpuno odrezanje od života. Njih nije trebalo primati u svoj dom i dati im priliku da nas svojim učenjem zavedu i odvoje od puta spasenja. Na takve krive učitelje i lažne proroke je mislio i Ivan kad je rekao:

Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema (ne poznaje) Boga (odnosno taj više nije u zajednici sa Bogom). Tko ostaje u tom učenju, taj ima (poznaje) i Oca i Sina (taj ima zajednicu sa Ocem i Sinom). Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! (nemojte imati zajednicu s njim). Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima“(2.Iv 9-11).

Apostol Ivan je u kontekstu svoje zabrane, u stavku 7. svog drugog pisma, govorio o ‘varalicama i antikristu’ jer je očito mislio na lažne proroke i učitelje koji se protive Kristovom učenju i samom Isusu kao Kristu (2.Iv 7; 1.Iv 2:22). Takve osobe imaju svoj cilj da donose svoje učenje koje se ne temelji na Bibliji i apostolskom nauku, a to je Ivan okarakterizirao kao ‘zlo djelo’. Takva zla djela su aktivne radnje usmjerene prema drugima u želji da ih se odvrati od puta spasenja. Lažni učitelji su ujedno bili samozvani apostoli koje je Pavle nazvao nadapostolima tj. lažnim apostolima ili lažnim poslanicima (2.Ko 11:5; 12:11). Isus je također o njima govorio kao zlim ljudima koji su se lažno predstavljali kao apostoli (Ot 2:2). Riječ je o ljudima koji su željeli imati prva mjesta u skupštini.

Takvi varalice su koristili činjenicu da su 'apostoli' bili Kristovi poslanici ili poslanici skupština koji su putovali po drugim skupštinama i poučavali vjernike, te da su zbog tog zadatka bili čašćeni i materijalno podupirani. Kao takvi su bili gostoljubivo prihvaćeni od braće iako neke od njih braća nisu osobno poznavala (3.Iv 5). Izvještaj iz 3. Ivanove 5-8 daje nam letimičan uvid u situaciju kada su neki od njih primljeni gostoljubivo, jer su  ”... radi imena (...) [Božjega] krenuli na put“. Ivan je to rekao ovako:

 ”Mi smo dakle dužni pružati gostoprimstvo takvim ljudima, da postanemo suradnicima za istinu.“ (3.Iv 1,7,8)

Kršćani su na sve načine podupirali ovlaštene muževe koji su propovijedali Krista, pa su na taj način podupirali širenje dobre vijesti. S druge strane, apostol Ivan je bio svjestan prisutnosti mnogih protivnika koji su dolazili s krivim poticajima i s krivom naukom. Budući da se takvi nisu mogli odmah prepoznati, Ivan je rekao kršćanima da... 

... ne vjeruju svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego da ispitaju potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet.“ (1.Iv.4:1)

U skladu s ovim savjetom su kršćani mogli na temelju Biblije prepoznati one koji su iznosili lažna učenja o Bogu i Kristu. Ovdje nije riječ o nekim raspravama, tumačenjima i različitim gledištima koja se mogu tolerirati u skupštinama jer nisu nijekala ni Boga ni Krista (4:2), nego o lažnim učenjima s kojima su takvi lažni učitelji potpuno poricali Isusa za Krista (4:3) kao i neka druga temeljna učenja. Upravo o takvim osobama je Ivan govorio, naime o osobama koje su otišle predaleko od temeljne nauke kršćanstva. Ivan upozorava da se takve osobe ne primaju u 'dom' (mjesto duhovnog zajedništva) jer objavljuju krive nauke koje obezvrjeđuju Boga i Krista. Takvima nije trebalo dati priliku da bilo gdje stanu i ostavljaju svoj krivi utjecaj. Kasnije su apostolski oci u tkz. nauku dvanaestorice (Didahe - IX zapovjed "U vezi učitelja, apostola i proroka") tražili od kršćana da prime kao Gospodina svakog učitelja, apostola i proroka tko ih upućuje u sve što je prije rečeno i tko dolazi s nakanama da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju. S druge strane tražilo se da ne primaju one koji su naučavali drugačije i da paze na one koji su u toj ulozi dolazili s namjerom da iskorištavaju gostoprimstvo braće. Njih je trebalo izbjegavati. Na koji način?

Ukoliko bi takvi samozvani apostoli i poslanici krenuli na put i došli u neko mjesto gdje su živjeli kršćani, oni su po uputama koje je Isus dao apostolima mogli tražiti dostojne a time i kuću gdje bi bili primljeni kao Kristovi zastupnici. Ukoliko je u tom mjestu bilo kršćana, onda su vjerojatno tražili njihov dom i njihovo gostoprimstvo. No, ukoliko bi domaćin uočio da taj ‘apostol’ ne zastupa Kristovo učenje, mogao mu je uskratiti daljnje gostoprimstvo. Osim toga, ukoliko je 'dom predstavljao mjesto duhovnog zajedništva i ako bi takvi učitelji već bili poznati ostalim kršćanima kao "varalice i antikristi“ onda im skupština i braća nisu trebali pružiti gostoprimstvo jer je Ivan rekao: 

ako tko dođe k vama, a ne donosi Kristovo učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte.“  

U skladu s tim, kršćani koji pružaju gostoprimstvo Isusovim pravim zastupnicima postaju "suradnici za istinu“, a ukoliko bi pružili gostoprimstvo varalicama i antikristima, onda bi postali njihovi suradnici i "sudionici u njihovim zlim djelima“. Tako dobivamo dvije grupe ljudi koje su kršćani trebali prepoznati i prema njima se ponašati onako kako je apostol Ivan savjetovao:

Svaki kršćanin je kod pružanja gostoprimstva Isusovim zastupnicima bio potaknut da iskaže svoju bratsku ljubav tako što je takve primao uz bratski pozdrav koji je uključivao, ne samo uobičajeni pozdrav nego i zagrljaj, poljubac i rukovanje, kako kod prijema u kuću, tako i kod otpremanja tog brata na daljnji put. Takav vid gostoprimstva i pozdravljanja se nije smjelo iskazivati varalicama i antikristima. Oni zaista idu predaleko. Stoga je Ivan upozorio na takve: 

Djeco, posljednji je čas i, kao što ste čuli da će doći antikrist, već sada su se pojavili mnogi antikristi. Po tome znamo da je posljednji čas. Izašli su od nas, ali nisu bili od nas, jer da su bili od nas, ostali bi s nama. Ali izašli su da bi se vidjelo da nisu svi od nas.“ (1.Iv 2:18,19)

Lažna braća i lažni učitelji su u biti izašli od nas tj. iz našeg kršćanskog doma jer je 'dom' ujedno i mjesto zajedništva. Izraz 'dom' ima dvojako značenje. Moglo se odnositi na obiteljski dom ili dom kršćanske zajednice. Kad je Ivan rekao vjernicima da takvoga ne primaju u svoj 'dom', onda je najvjerojatnije mislio na mjesto zajedničkog okupljanja. Naime, mnogo kršćana je živjelo u obiteljima u kojima neki nisu bili kršćani pa nisu ni mogli previše utjecati na to da takve ne primaju u vlastiti dom. No kad je u pitanju mjesto zajedničkog okupljanja onda su mogli takvima uskratiti gostoprimstvo u 'domu' u kojem su imali privatna okupljanja i sastanke. Nečiji 'dom' je tako postao i zajednički 'dom' za sastanke na koje su dolazili samo kršćanski vjernici, iako su vrata bila otvorena i nevjernicima koji su bili pozvani. Pavle je pisao o načinu na koji se održavao kršćanski sastanak u kojem je svaki pojedini brat mogao biti uključen u čitanje i iznošenje objava:

“Kad se okupite, netko iznosi psalam, netko poučava, netko iznosi nebesku objavu koju je dobio, netko govori stranim jezikom, netko tumači što je rečeno. Neka sve bude za izgrađivanje. (…)  I neka govore dva ili tri proroka, a drugi neka razmišljaju o značenju. Ali ako netko drugi tko ondje sjedi dobije objavu, prvi neka šuti. Jer jedan po jedan svi možete proricati, da svi uče i da svi budu ohrabreni.“ (1.Ko 14:26, 29-31).

Na ovakvom sastanku se moglo desiti da netko ustane i počne govoriti nešto što je novo što može produbiti, nadograditi i proširiti biblijsku spoznaju koja izgrađuje vjeru, ali isto tako je netko mogao svojim proizvoljnim tumačenjem rušiti temelje kršćanske vjere i nade. Cijela skupština ih je mogla upoznati kao takve i ukoliko bi nastojali uvesti svoje tumačenje kojim se obezvrjeđuje put istine, onda ga skupština više nije trebala primati u svoj 'dom' zajedništva niti su ga 'pozdravljali' kao brata. Osim toga, u njihove skupštine su mogli doći pojedini učitelji i apostoli iz drugih mjesta i održati im propovijed. To su mogli iskoristiti lažni učitelji i tako doći na mjesta gdje su se okupljali kršćani kojima bi objavljivali drugačije evanđelje i drugačijeg Krista. Kad bi se uvidjelo da takav učitelj donosi krivo učenje 'skupština' ga nije ubuduće trebala primati u svoj dom gdje su se privatno sastajali niti su ga trebali pozdravljati kao brata te bi upozoravali druge skupštine na njihovu prisutnost.

 


Što podrazumijeva postupak - ‘Ne pozdravljati ga’?

U Stražarskoj kuli od 1.3.1975 na str. 14. st. 22. stoji:

"... mi nemamo nikakve dokaze da Židovi, koji su zauzimali ujednačeno stajalište i držali se svetih pisama, nisu ni pozdravljali neznabošce i carinike“

Očito je način na koji su se razumni Židovi ophodili s neznabošcima i carinicima, a time i sa izopćenicima, uključivao normalni kulturni pozdrav. Sjetimo se da su rabini uveli i neujednačeno tj. ekstremno stajalište prema takvima. Poznato je da su ekstremno nastrojeni Židovi izbjegavali pozdravljati Samarićane smatrajući ih krivovjercima i otpadnicima dok je Isus i takve pozdravljao. Kakvo su stajalište uveli vjerski učitelji Jehovinih svjedoka? U Stražarskoj kuli od 1.1.1982. na str. 21, piše:

Pozdravljanje nekoga može biti prvi korak k stupanju u razgovor, a možda čak i k prijateljstvu. Želimo li poduzeti taj korak kod izopćene osobe?” .

Zašto Zajednica navodi svoje članove da ne pozdravljaju izopćenike iako za to nema nikakvih biblijskih argumenata, osim što je Ivan rekao da se lažne učitelje i samozvane apostole ne pozdravlja? Vidjeli smo da je prestanak druženja sa braćom koja su označeni kao grešnici značilo 'ne jesti više s njim' na zajedničkim duhovnim gozbama. Sada vidimo da se lažne učitelje ne treba ni pozdravljati. Što je to značilo? Uzmimo u obzir da su određeni kršćanski muževi među braćom uživali jednu mjeru časti jer piše:

Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju. (1.Ti 5:17)

Apostoli kao poslanici skupština su imali posebno mjesto časti koju se vjerojatno iskazivalo pojedinačnim i zajedničkim pozdravima kad su dolazili u njihovu skupštinu i odlazili iz njihove sredine. Tim pozdravima se iskazivalo posebno poštovanje (Fil 2:29). Ivan nije govrio o starješinama i učiteljima lokalne skupštine, jer kaže: "ako tko dođe k vama", čime govori o nekima koji ne pripadaju njihovoj lokalnoj skupštini. Takvi apostoli i učitelji koji su poslani iz drugih skupština su trebali biti srdačno primljeni i dobrodošli jer piše:

... za kojega vam je već otprije zapovjeđeno da ga lijepo primite ako dođe k vama. (Kol 4:10)

Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on... (Flp 2:29)

Radostan doček je podrazumjevao, ne onaj običan kulturni pozdrav, nego srdačan bratski pozdrav pun poštovanja. Međutim, činjenice pokazuju da su se u to vrijeme neki lažno pretvarali u Kristove apostole i tako dolazili u domove gdje su se braća okupljala, pa apostol Pavle za takve piše:

A što činim, i dalje ću činiti, da oduzmem izgovor onima koji traže izgovor da se hvale kako su po službi jednaki nama. Jer takvi su ljudi lažni apostoli, koji varaju druge i pretvaraju se da su Kristovi apostoli. (2.Ko 11:12,13)

Zbog opasnosti od takvih lažnih učitelja Ivan upućuje zahtijev svakoj skupštini da paze koga primaju u svoj 'dom' sastajanja. Samim tim, kad kaže "ne primajte ga", onda se podrazumjeva da to znači 'ne primajte ga kao apostola i učitelja' jer takvi samo dolaze s tim ciljem da iznose svoje krivo učenje koje može potkopati vjeru. Nikome se nije zabranjivalo doći na kršćanski sastanak, osim što se grešnicima zabranjivalo da imaju učešće u obroku zajedništva. Ukoliko su starješine znale za nekog lažnog učitelja ili bili upozoreni na takve, onda ga nisu trebali primiti kao učitelja niti mu dati mu prednost poučavanja. Samim tim takvima nisu pred ostalim članovima skupštine izražavali poštovanje i dobrodošlicu niti su ih pozdravljali. Prema tome, vidjeli smo i razumjeli da Ivan u svojoj poslanici spominje samo lažne učitelje koji su mogli predstavljati vukove u ovčjim kožama. S obzirom da su dolazili iz drugih mjesta, onda skupštine nisu imale nadležnost nad takvima da ih izdvoje iz svoje sredine pa su se potpuno ogradili od njih dajući im do znanja da ih ne priznaju niti prihvaćaju za Kristove apostole.

Međutim, kad su u pitanju braća koja su odvojena iz kršćanske sredine zbog svojih grijeha, onda se podrazumijeva da im do daljnjega ne možemo iskazati poštovanje i čast srdačnim bratskim pozdravom jer ih više ne gledamo kao braću nego kao grešne ljude iz svijeta. Budući da ih trebamo opominjati kao braću, a samim tim ipak imati određene kontakte s njima, onda se postavlja logično pitanje: Da li takvoj braći smijemo izražavati dobrodošlicu u želji da budu poučeni kako bi se pokajali i odvojili od svojih zlih postupaka? Kakav treba biti naš stav prema ophođenju s izopćenima kad je u pitanju kulturno pozdravljanje? Da li je kulturni oblik pozdravljanja zabranjen tako da se mora okretati glava od takvih osoba koje susretnemo u prolazu ili na mjestu kršćanskog sastajanja?

Kad vodeće tijelo postavlja pitanje svim članovima zajednice i kaže: ‘želimo li poduzeti taj korak’ pozdravljanja, onda svima nameće ili sugerira svoj stav koji bi treba glasiti – ‘mi ne želimo poduzeti taj korak', odnosno 'mi ne želimo takve pozdravljati’. Takvom sugestijom oni žele svakog pojedinca podredili jednoobraznom načinu razmišljanja i kolektivnoj savjesti. To je zato što su donijeli jednoobrazan zaključak govoreći da pozdravljanje izopćene osobe ‘može biti prvi korak k stupanju u razgovor’. No, to ne znači da normalni kulturni pozdrav automatski mora voditi do razgovora, niti da razgovor automatski može voditi do sudioništva. Isus je pokazao da se može razgovarati s takvim grešnicima. Osim toga, svaka razumna osoba zna kada se želi uključiti u razgovor, a kada to ne želi iz raznoraznih opravdanih razloga pa čak i same situacije u kojoj usputni formalni pozdrav može biti samo stvar normalnog kulturnog ophođenja sa nekim poznanikom ili čak strancem kojeg sretnemo u liftu, hodniku svoje zgrade, na radnom mjestu ili nekim drugim sličnim situacijama. Ako netko ne želi započinjati razgovor ili ulaziti u prijateljstvo s nekim to je svačija osobna stvar na koju ga ne može prisiliti bilo koja osoba kojoj usput kažemo samo "dobar dan“. Zato, ako izopćenu osobu u gore navedenim situacijama kulturno pozdravimo, onda bi to također trebala biti osobna stvar koju ne bi trebalo ograničavati ili krivo prikazivati kao čin prijateljstva i podupiranja te osobe u njenom načinu života zbog kojeg je izopćena.

Kad Jehovini svjedoci izbjegavaju normalni i kulturni oblik pozdravljanja zbog čega okreću glave i prelaze na drugu stranu ulice kako bi izbjegli reći "dobar dan“, onda je to zato što je Zajednica svima nametnula svoju savjest, ne dopuštajući da svaki pojedinac određuje granice svog ophođenja sa izopćenom osobom. Osim toga, kao što smo zaključili, postoji razlika između izopćenih osoba. Jedni ustraju na svom zlom putu kao antikristi, dok su drugi izopćeni zbog slabosti svog tijela. Oni koji se žele vratiti u kršćansko zajedništvo, to pokazuju time što se kaju i čine dobra i pokajnička djela. Među njima mogu biti i oni koji su nepravedno izopćeni kao heretici, ali i dalje žive po Kristovom zakonu. Tu su i oni koji su se iz svojih  opravdanih razloga sami isključili iz članstva Organizacije, ali su svima poznati kao pravi vjernici. No, prema svima se postupa po istom obrascu tako da im se nitko od braće ne smije obraćati, pa čak niti izražavati dobrodošlicu na kršćanskim sastancima sve dok traje mjera izopćenja. To naravno uključuje zabranu pozdravljanja kao i svakog drugog normalnog kontakta. To je kao da se sve vrste kršitelja Zakona stavlja u strogu izolaciju što je samo po sebi nepravedno. 

No, da bi dobili jasnu sliku o načinima pozdravljanja koja su se koristila u ono vrijeme, onda treba uzeti u obzir da je unutar zajednice postojao običaj određenog načina pozdravljanja, dok se izvan zajednice koristio usputni neformalni pozdrav koji nije imao to isto značenje. Izbjegavanje pozdravljanja se u biblijska vremena odnosio samo na jedan poseban običaj unutar jedne uže ili šire zajednice. Zabrana takvog pozdravljanja je bio na mjestu jer je takav pozdrav dvije strane obavezivao na nešto što je jedna strana željela izbjeći. Uzmimo za primjer situaciju kada je Bog tražio od jednog proroka da na putu nikoga ne pozdravlja. On mu je rekao:

Ako koga sretneš, nemoj ga pozdravljati, a ako tko tebe pozdravi, nemoj mu odgovarati!“ (2.Kr 4:29)

Da bi se moglo razumjeti o kakvoj zabrani je bilo riječ onda možemo povezati izvještaj iz Luke 7:4 u kojem je Isus također rekao apostolima da nikog na putu ne pozdravljaju. Isus je rekao:

“Putem nemojte nikoga nadugo pozdravljati kako je to običaj.” (Lk 10:4)

Naime Isus je u svojoj izjavi rekao ono što Jehova nije rekao svom proroku, a što se podrazumijevalo, a to je da  riječ o običaju kojeg se u to vrijeme koristilo među Izraelcima (unutar zajednice). U biblijska je vremena pozdravljanje često uključivalo puno više od izgovaranja kratkog pozdrava. Bilo je uobičajeno da se prilikom pozdravljanja poštuju različite formalnosti i da se ljudi upuste u poduže razgovore. Jedan bibličar navodi:

“Na Orijentu se pozdravljanje nije sastojalo samo od kratkog naklona ili rukovanja, kao kod nas, već su se ljudi pozdravljali višestrukim zagrljajima, dubokim naklonima ili su se čak do zemlje klanjali jedni drugima."

Tako dolazimo do zaključka da je Bog mislio samo na određeni uobičajeni pozdrav. Izbjegavanje pozdravljanja po tom običaju je bio znak da se ne želi ulaziti u prijateljski kontakt niti iskazivati posebno poštovanje, ali ipak nije spriječavao dvije strane da u znak uvažavanja budu ljubazni i pristojni. Zbog toga su mogli jedan drugoga pozdraviti na jedan krači neformalan način koji dvije strane nije ničim obavezivao kao što je usputni kratki naklon glavom uz uobićajene pozdravne riječi. Zato, kad čitamo da je Bog zabranio proroku da bilo koga na putu pozdravlja, onda znamo što je ta zabrana uključivala a što ne. Ako je zabrana uključivala samo jedan uobičajeni formalni ritualni pozdrav, onda nije uključivala neki kratki neformalni pozdrav.

Zajednica je uložila mnogo truda da jednu Pavlovu zabranu prikaže u sasvim drugom svjetlu. Radi se o ženama za koje je rekao da moraju šutjeti u skupštini. Žene nisu smjele govoriti jer piše:

... žene neka šute u skupštinama, jer im nije dopušteno govoriti (...) jer nije dolično da žena govori u skupštini. (1.Ko 14:34,35; vidi 1.Ti 2:12)

Svaki onaj tko čita te Pavlove riječi bi mogao doći do zaključka da žene ne smiju govoriti u skupštini. Što znači zabrana 'ne govoriti'? Da li je ona uključivala svako oblik izražavanja svojih misli ili nešto drugo? Biblija spominje da su žene mogle proricati, ali samo pokrivene glave (1.Ko 11:5). Zato je Zajednica objasnila što znače Pavlova zabrana kako bi dokazala da se ipak ne radi o svakoj zabrani govora u skupštini, nego samo na onaj govor u kojem bi one poučavale skupštinu kao učitelji Božje riječi. Odnosno, nije sve što se kaže u skupštini i način na koji se kaže istovjetno poučavanju (govorenju).

Ako je Zajednica uložila trud da izraz ‘govoriti’ objasni kako nije riječ o svakoj vrsti govora u skupštini, onda je mogla objasniti da se i izraz ‘pozdrav’ ne odnosi na svaku vrstu pozdrava. U suprotnom Zajednica je išla u krajnost i ekstremnost po kojem je svaki oblik pozdravljanja smatrala zabranom. Zašto nije uzela u obzir da nije svaki pozdrav istovjetan srdačnom bratskom načinu pozdravljanja kojim se izražavala radost i poštovanje? Zašto nije uzela u obzir da je apostol Ivan možda mislio na samo određeni oblik pozdravljanja koji se koristio unutar zajednice među braćom, a kojim se nije pozdravljalo ljude iz svijeta ili strance. Ako neki usputni pozdrav nema ništa sa započinjanjem prijateljstva ili duhovnim zajedništvom onda Ivan očito nije ni mislio na takav pozdrav kojeg bi trebalo izbjegavati. Kao što smo vidjeli on je uzeo u obzir onaj pozdrav koji je nekoga uključivao u duhovno zajedništvo izražavajući mu posebno poštovanje i dobrodošlicu kao učitelju ili apostolu. Međutim, Zajednica je uzela u obzir grčku riječ khairo koja znači 'pozdrav', a koja se nalazi u Ivanovoj izjavi koju ćemo ponovo citirati:

“Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte (khairo)! Jer tko ga pozdravlja (khairo), sudjeluje u njegovim zlim djelima.“ (2. Iv 10,11)

Pogledajmo kako Watchtower (vodeće tijelo) koristi ovu riječ kako bi opravdala svoj kruti stav prema izopćenima. U Stražarskoj kuli od 1.9.1988. str. 10. su napisali:

"Ivan upotrebljava ovdje riječ khairo, što znači pozdrav, primjerice ”dobar dan“ ili ”zdravo“ (Djela apostolska 15:23; Matej 28:9). On tu ne upotrebljava izraz aspa’zomai (kao u 13. retku) koji ”znači više od samo ’pozdraviti‘. To znači biti prijateljski raspoložen, poštivati, biti privržen“. Time se vjerojatno misli vrlo srdačno pozdravljanje uz zagrljaj (Lk 10:4; 11:43; Dj 20:1, 37; 1.So 5:26). Dakle uputstvo iz 2. Ivanove 11 može bez daljnjega značiti da se dotičnog ne pozdravlja niti s ”dobar dan“."

Ovakvo tumačenje grčkog izraza khairo je površno i nije u skladu s Ivanovim savjetom jer vodeće tijelo nije uzelo u obzir duh i misao onoga što je Ivan s tim mislio reći. Naime uz izraz khairo uvijek dolazi do izražaja osjećaj radosti s kojim se izražava neki pozdrav, pa je očito da je Ivan mislio samo na točno određeni srdačni pozdrav, a ne na onaj kulturni i društveno prihvatljivi pozdrav kojim se obraćamo svakom ljudskom biću pa čak i neprijatelju. 

Kad želimo na ispravan način prevesti Ivanovu misao, onda ćemo njegovim riječima dati pravo značenje, odnosno točno ono što je mislio, a ne ići u toliku širinu da s jednim izrazom kojeg je upotrijebio uključimo i ono što on nije mislio. Prije svega, Ivan nije mislio na sve one koji zbog svog grijeha mogu biti izopćeni. Govorio je samo o onim učiteljima koji su donosili krivo učenje o Kristu donoseći zapovjed da se takve ne pozdravljanja, pa je samim tim odnos prema takvima bio drugačiji nego prema onima koji su bili pravi Kristovi poslanici i učitelji, pa ću ponoviti što je rečeno kršćanima za njih:

“... za kojega vam je već otprije zapovjeđeno da ga lijepo primite ako dođe k vama“ (Kol 4:10)

“Zato ga sa svom radošću dočekajte kao što dočekujete sve koji su u zajedništvu s Gospodinom! Poštujte takve kao što je on...“ (Flp 2:29)

Upravo ovakav stav je uključivao radostan pozdrav pun poštovanja. No budući da je Zajednica zanemarila taj kontekst i uvela zabranu bilo kakvog pozdravljanja prema svakom izopćenom članu, onda treba vidjeti da li postoji temelj takvoj zabrani pozdravljanja.

Ako članovi obitelji mogu razlikovati način na koji pozdravljaju svoju duhovnu braću od načina kako pozdravljaju članove obitelji, onda postoji i razlika koja se odnosi na pozdrave koji ne uključuju ni jedne ni druge osobe, odnosno koji nisu članovi ni duhovne ni obiteljske zajednice. Naime, ako se može pozdraviti člana obitelji koji je izopćen a da se tim pozdravom ne sudjeluje u njegovim grijesima, onda treba uzeti u obzir da Ivan nije mislio na izbjegavanje svake vrste ophođenja, nego samo one vrste kojom se izražava posebna radost (grč. khairo) prema toj osobi. Takvim bi joj srdačnim bratskim pozdravom prihvatili kao brata (pravednika) što bi bilo pogrešno. Za razliku od pozdrava s kojim nekoga prihvaćamo kao člana obitelji i pozdrava s kojim nekoga prihvaćamo kao duhovnog brata, postoji i pozdrav s kojim nekoga prihvaćamo samo kao ljudsko biće, kao osobu ili stranca s kojim nemamo ništa zajedničko u životu, osim što smo kao kršćani dužni prema svima, pa čak i prema njima pokazivati pristojnu obzirnost. Zato se grčki izraz khairo kojeg je Ivan upotrijebio ne odnosi na svaku vrstu obraćanja nego samo na onaj vid obraćanja s kojim nekoga prihvaćamo kao prijatelja ili brata u vjeri. Prema takvima se obraćamo s posebnom radošću. Naime izraz khairo se prema rječniku grčkog jezika može odnositi na:

 

  • biti veseo, radovati se (s nekim)
  • silno se radovati (nekomu; izraziti mu dobrodošlicu)
  • biti dobro, napredovati (poticati nekoga na dobro i da napreduje na svom putu; poželiti mu sreću)
  • u izražavanju pozdrava (reći ‘zdravo’, ‘drago mi je što te vidim’, ‘hodi s Bogom’, ‘zbogom’ ...)
  • pozdrav kod pisanja pisama: (dati jedan pozdrav na početku i na kraju pisma)

 

Kao što se vidi ova riječ je uvijek povezana sa ophođenjem kojeg se izražava srdačnim pozdravom bilo riječima ili pismenim pozdravom. Izrazom khairo je Ivan mislio na obraćanje onim pozdravom koji može biti rezultat naše želje za susretom s tom osobom što uključuje radost što smo tu osobu sreli ili vidjeli. Takav pozdrav prema toj osobi je stvar našeg divljenja prema njoj i onome što ona radi i po čemu je poznata. Takav pozdrav ima namjeru druženja s tom osobom i želju da je ugostimo i razgovaramo s njom. Vidjeli smo da postoje opravdani razlozi da ponekad čak i izopćenu osobu srdaćno pozdravimo i izrazimo joj dobrodošlicu kad je vidimo na našem kršćanskom sastanku. Opet ponavljamo, kad je Ivan zahtjevao zabranu pozdravljanja onda je mislio na poseban način izražavanja poštovanja i časti koju su zaslužili Kristovi apostoli i drugi evanđelizatori i učitelji. Razmotrimo kontekst u kojem Ivan u nastavku svoj dolazak kršćanskoj skupštini u svojstvu apostola, učitelja i proroka opisuje u sasvim drugom svjetlu od dolaska lažnih apostola, učitelja i proroka. Pogledajmo:

 

Ovdje vidimo da Ivan govori o radosti koju njegova braća mogu doživjeti u druženju s njim koji ih želi učiti u skladu s Kristovim učenjem. Takvu radost ne bi mogli osjećati na temelju krivih učenja, pa nisu smjeli nikakvim postupkom dati do znanja da žele vidjeti ili primiti nekoga tko ne nosi Kristovo učenje, što podrazumjeva i sam čin srdačnog pozdravljanja s kojim bi sudjelovali u njegovim djelima. Takav pozdrav uključuje radost pa je Ivan stoga rekao da se kršćani ne raduju njemu ili s njim.

Kad su u pitanju braća koja žive grešnim načinom života zbog kojega su udaljeni iz kršćanske sredine onda se podrazumijeva da to uključuje određenu suzdržanost od iskazivanja bratske naklonosti koju smo prema njima imali. Kako bi vidjeli da li i na koji način ćemo se ophoditi s njima kad je u pitanje pozdravljanje onda moramo istražiti kako Biblija koristi izraz 'pozdrav' tj. khairo.

Vidjeli smo da Watchtower tvrdi kako samo grčki izraz aspa’zomai ”znači više od samo ’pozdraviti‘ jer znači biti prijateljski raspoložen, poštivati, biti privržen, dok se izraz khairo može odnositi na onaj kulturni i jednostavni pozdrav kao što je 'zdravo' ili 'dobar dan'. Zato su donijeli zaključak da se braću koja više nisu dio zajednice ne pozdravlja čak ni sa 'dobar dan' jer su ustvrdili da je apostol Ivan, koristeći tu grčku riječ khairo mislio upravo na taj uobičajeni način pozdravljanja. Međutim, vidjet ćemo da se taj izraz može i ne mora odnositi na prijateljski pozdrav, ovisno o tome kome je upućen i kako gledamo na osobu koju pozdravljamo. Pogledajmo nekoliko primjera: Kad je Pavle želio vjernicima poslati Tita znao je da će to izazvati kod njih radost pa je napisao:

Zato ću ga što prije poslati, da se opet obradujete ('khairo') kad ga vidite...“ (Flp  2:28)

Kad je Herod vidio Isusa, vrlo se obradovao ('khairo'), jer ga je već dulje vrijeme želio vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao da će od njega vidjeti kakvo čudo.“ (Lk 23:8)

I učenici su se obradovali ('khairo') što vide Gospodina.“ (Iv 20:20; vidi također Iv 3:29; 11:15; Ri 16:9; 1.Ko 16:17; 1.So 3:9; Mt 2:10)

Ovdje se izraz khairo dovodi u vezu sa radošću kad sretnemo onu osobu koju želimo vidjeti, što rezultira odgovarajućom reakcijom, pa čak i radosnim pozdravom punog poštovanja (aspa’zomai).

Suprotno ovim izvještajima u kojima se iskazuje radost prilikom obračanja sa određenim osobama postavlja se pitanje: Da li mi želimo vidjeti nepokajničku i zlu osobu koja ruži Boga? Da li želimo vidjeti njena zla djela i hule protiv Boga?  Sigurno ne. Stoga se nećemo obradovati kad je vidimo niti ćemo joj se obraćati s radošću. Kad bi im se tako obratili dok i dalje čine zla djela onda bi i sami bili sudionici njihovog grijeha. To bi bilo isto kao kad bi rekli takvima: "Radujem se ('khairo') zato što mi vaš primjer u svemu daje hrabrosti" (2. Ko 7:16). Ili bi dozvolili da nam izopćena osoba kaže: "...veselite i radujte (khairo) se sa mnom!" (Flp 2:17,18). No to je ono što ne bi smjeli pokazati ničim pa ni odgovarajućim pozdravom. Mi se nećemo radovati što vidimo osobu koja je zla i ustraje na svom protivničkom putu niti ćemo dozvoliti da se ona raduje s nama. Stoga joj se nećemo obraćati na način kojim se izražava radost. Biblija pokazuje nekoliko načina na koji se glagol khairo povezuje s radosnim pozdravom kao činom koji izaziva radost u ljudskom srcu. Ivan je na to mislio kad je zahtijevao zabranu takvog, a ne bilo kojeg pozdrava, jer u nekim formalističkim jednostavnim pozdravima nije potrebno takvo točno određeno radosno obraćanje i izražavanje. Mi možemo reći nekome 'Zdravo' na dva različita načina: Npr. Kad je anđeo ušao k (Mariji), rekao je:

Zdravo, (khaire) milošću obdarena, Jehova je s tobom!” A ona se uplašila na te riječi i stala razmišljati što bi taj pozdrav (aspasmos) mogao značiti.“ (Lk 1:28)

Vidimo da je Marija u izrazu "zdravo“ (khaire) osjetila da se radi o pozdravu (aspasmos) koji je uključivao više od uobičajenog pozdravnog izraza, odnosno da je taj pozdrav bio izražen na prijateljski način s puno poštivanja jer je anđeo još nadodao izraz milošću obdarena“. U drugom primjeru je Juda prilikom izdaje “prišao Isusu i rekao:

Zdravo, (khaire) učitelju!” I poljubio ga je.“ (Mt 26:49)

Takvim pozdravom je Juda iskazivanjem časti i poljupcem pokazao da je sudionik s Isusom, odnosno da je Isus njegov učitelj. Njegov pozdrav je uključivao gestu i način izražavanja koji je više od samog pozdravnog izraza “zdravo“. Tako je Marija “ušla u kuću Zaharijinu i pozdravila (aspa’zomai) Elizabetu“ (Lk 1:40). Vjerojatno je najprije rekla “zdravo“ (khaire) te je svoj pozdrav iskazala zagrljajem i poljupcem što je uobičajeno i samo po sebi razumljivo u ovoj situaciji.

No što ako uz izraz "zdravo“ ne postoji nikakv drugi izraz niti čin kojim se želi naglasiti prijateljsko raspoloženje? Da li on automatski ima drugačije značenje? Ne, to samo ovisi o načinu na koji se kaže "zdravo“.  To je vidljivo iz susreta uskrsnulog Isusa i žena koje su došle na njegov grob:

I gle, Isus im je došao u susret i rekao: “Zdravo!” ('khaire') A one su mu pristupile i primile ga za noge te mu se poklonile.“ (Mt 28:9)

Ovdje primjećujemo da Isus koristi uobičajen pozdrav 'zdravo'No, što je taj pozdrav u sebi nosio - da li samo kulturni pozdrav ili više od toga? Naime, kad je Isus rekao 'zdravo' – da li je bio prijateljski raspoložen i privržen ženama koje su došle na njegov grob? Očito da. Da li je nakon pozdrava imao potrebe da s tim ženama razgovara i da im nešto važno kaže? Da. Ono što ovaj izraz zdravo“ povezuje s prijateljskim pozdravom (aspasmos) je činjenica da je Isus došao u susret“ ženama. Njegova je namjera bila želja da ih vidi i obraduje, odnosno da s njima podijeli svoju radost. Stoga ih je pozdravio s radošću, što se vjerojatno osjetilo u njegovom glasu i izrazu lica, tako da je njihova reakcija bila ta da su ga također pozdravile na dostojan način pun poštovanja.

Takav način pozdravljanja nije isto kao kad bi iz neke pristojnosti rekli nekome usput 'zdravo' ili  'dobar dan' i produžiti dalje. Isus je vjerojatno izrazom 'zdravo' pozdravljao u prolazu neke farizeje i druge s kojima nije bio u prijateljskom odnosu. Kad imamo namjeru nekoga sresti i obradovati onda će naš pozdrav drugačije zvučati od onog pozdrava kojeg iskazujemo osobi koju slučajno sretnemo, a s kojom ne želimo niti imamo potrebu dijeliti radost tog susreta. Zato, kad se izraz “zdravo“, ('khaire') izgovori onako usput u prolazu i ako se ne treba izgovoriti s puno poštovanja niti u nekom posebnom prijateljskom raspoloženju onda takav pozdrav ne izaziva posebno oduševljenje niti reakciju koja bi dovela do prijateljskog ophođenja niti bi to navelo da dvije osobe stanu i razgovaraju. Stoga je važno čak i u izrazu 'zdravo' ili 'dobar dan' razlikovati namjeru kako ne bi sebe dovodili s jedne strane u sudioništvo s tom osobom, a s druge strane da nas drugi ne bi zbog odbijanja pozdravljanja dovodili u vezu s fanatizmom, ekstremizmom ili nepristojnošću.

Npr. iz osobnog iskustva ću iznijeti jednu situaciju koja se desila. U hodniku jedne zgrade se sretnu tri susjeda, od kojih je jedan Jehovin svjedok, drugi izopćena osoba, a treći čovjek iz svijeta. Sva trojica se poznaju. Ta izopćena osoba ulazi u zgradu zajedno s čovjekom iz svijeta i susretnu trećeg susjeda Jehovinog svjedoka. Čovjek iz svijeta pozdravi u prolazu Jehovinog svjedoka, a on također pozdravi njega. No taj čovjek primjećuje da Jehovin svjedok nije pozdravio svog brata (za kojeg zna da je i on Jehovin svjedok, ali ne zna da je izopćen) niti je ovaj uzvratio, nego su prošli jedan pored drugoga kao da su u nekom neprijateljskom odnosu ili u svađi. Takva situacija se može više puta ponoviti tako da neki mogu pomisliti kako Jehovini svjedoci nisu onakvi kakvim se prikazuju. Čak ako bi htjeli tom čovjeku objasniti da se izopćenoj osobi ne smije reći ni 'dobar dan', pitanje je kako bi on to razumio. Najvjerojatnije bi Jehovine svjedoka smatrao fanaticima. Kako bi sve to izbjegli trebamo razlikovati pozdrave u načinu na koje ih izražavamo. To je kao i razlika u pisanju pozdrava. Kada iza izraza Zdravo! stoji uskličnik onda se on razlikuje od onog izraza iza kojeg ne stoji uskličnik. Slično je i kod izražavanja riječima i načinu na koji to kažemo.

Kad analiziramo neka pisma u Bibliji onda ćemo vidjeti da se grčki izraz khairo koji se prevodi s  “pozdrav“ ne izražava hladno nego s puno poštovanja i ljubavi. U pismu kojeg su napisali apostoli i starješine skupštinama stoji:

“Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju (khairo) braću u Antiohiji, Siriji i Ciliciji koja su iz drugih naroda!  (...). Kad su ga ovi pročitali, obradovali (khairo) su se ohrabrenju.“ (Dj 15:23,31)

Sam izraz ‘pozdravljamo vas’ na početku pisma može na prvi pogled biti hladan i usputan, ali namjera i tekst tog pisma pokazuju da je on izražen s dubokim poštovanjem i ljubavlju prema onima kojima je pismo upućeno. To se vidi iz njihove reakcije jer su se obradovali. Na sličan način je pisao i jedan vojni zapovjednik svojemu nadređenom:

“Klaudije Lizija pozdravlja (khairo) uzvišenog upravitelja Feliksa!“ (Dj 23:26)

Ovo je pozdrav izražen s punim poštovanjem prema osobi koja ima uzvišen položaj. No kad je uz pismeni pozdrav koji po pravilu dolazi najprije, napisan sadržaj koji nema veze sa namjerom prijateljskog zbližavanja, onda bi taj pozdrav bio nešto što se podrazumjeva u kontaktima među ljudima – bez obzira da li ga izrazili pismeno ili usmeno.

Stoga izrazi ‘zdravo’, ‘pozdrav’ ili ‘pozdravljam te’ po načinu kako su u Bibliji izraženi i kome su upućeni nisu bilo kakav pozdrav nego točno određeni pozdrav kojim se izražava radost, ljubav i poštovanje isto kao i grčka riječ 'aspa’zomai' koju možemo naći u pismima apostola Petra i Pavla:

Ja, Pavao, pišem vam ovaj pozdrav ('aspa’zomai') vlastitom rukom. To je moj znak u svakom pismu — tako ja pišem.“ (1.So 3:17)

Petar je na kraju završio pismo sa pozdravom ('aspa’zomai') u kojem je kao i Pavle napisao:

Pozdravite ('aspa’zomai') jedni druge poljupcem ljubavi. Mir svima vama koji ste u zajedništvu s Kristom“ (1.Pe 5:14; vidi Ri 16:16; 1.Ko 16:20; 2.Ko 13:12; 1.So 5:26).

Usporedimo sada pismo kojega je napisao Jakov, u kojem stoji:

Jakov, rob Božji i rob Gospodina Isusa Krista, pozdravlja ('khairo') dvanaest plemena koja su rasijana po svijetu.“ (Jk 1:1)

Ovdje se ne koristi izraz 'aspa’zomai', ali se podrazumjeva da Jakov nije mislio izraziti samo usputni jednostavni pozdrav jer cijelo njegovo pismo pokazuje da je izražen s ljubavlju i brigom za braću. Izmeđuostalog on više puta piše i oslovljava braću s braćo moja ljubljena“ (Jk 1:16,19; 2:5). Stoga se taj izraz ‘pozdravljam vas’ (khairo) odnosi na njegovo obraćanje braći u namjeri da ih tim pismom obraduje, ohrabri i ojača u vjeri. To što se on u svom pismu nije izrazio sa jednom izjavom koja bi bila više od samog jednostavnog pozdrava ne znači da je njegovo obraćanje bilo lišeno bratskog i prijateljskog osjećaja kojeg je gajio prema njima što je vidljivo u samom pismu. 

U ono vrijeme su Židovi jedni druge pozdravljali s izrazom “mir s tobom“. To u jednoj situaciji može biti samo formalno izražavanje, a u drugoj bratsko izražavanje. Kada je Ivan pisao Gaju on ga je na kraju pozdravio izrazom: Mir tebi“. No to nije bio običan pozdrav jer je odmah nastavio riječima: “Pozdravljaju ('aspa’zomai') te prijatelji“ (3.Iv 14). Očito je ovaj pozdrav uključivao prijateljske osjećaje ('aspa’zomai'), jer je bio više od samog formalnog izražavanja.

Prema tome, riječ 'zdravo', 'pozdrav' ili 'dobar dan' mogu imati dva smisla, ovisno o tome kome ih uputimo i na koji način ih uputimo. Ukoliko se ostaje samo na toj osnovnoj riječi, npr. "dobar dan“, a da se ne namjerava taj pozdrav začiniti rukovanjem, grljenjem ili ljubljenja niti ulaziti u prisni razgovor, onda takav pozdrav možemo upotrijebiti kad se sretnemo sa izopćenom osobom. Ivan je stoga očito mislio na zabranu pozdravljanja (lažnih učitelja) u kojem bi čak i jedna blaga riječ mogla imati prisno značenje, pogotovo ako bi je mi začinili s načinom ophođenja koji se koristi samo prema osobama koje poštujemo i cijenimo. No, s druge strane, pozdrav ili razgovor nikoga od nas ne mogu okaljati ako ih izražavamo s određenom distancom. Zar Isus i Jehova nisu razgovarali sa Sotonom bez da su bili prisiljeni pokazivati radost što ih vide ili mu iskazati poštovanje koje je on tražio? Tako je i sa pozdravom prema nekome s kom više ne dijelimo iste osjećaje, misli i ciljeve. U knjizi "Teokratska škola“ u podnaslovu "S poštovanjem pozdraviti osobu", na str. 191. stoji slijedeće:

U manjim se sredinama očekuje da pozdraviš osobu koja ti dolazi u susret ili kad uđeš u neku prostoriju. To se može napraviti jednostavnim pozdravom, osmijehom, kimanjem glave ili čak dizanjem obrva. Ignoriranje druge osobe smatra se nepristojnim. Međutim, neki mogu osjećati da ih se ignorira čak i ako ih pozdraviš. Kako to? Možda smatraju da ne posvećuješ pažnju njima kao osobama. Nije rijetkost da se ljude procjenjuje po nekim fizičkim obilježjima. Invalide ili ljude sa zdravstvenim problemima često se izbjegava. (...) Da li bi osjećao da te se poštuje ako bi te drugi stalno poistovjećivali s tvojim manama?“

Ovdje vidimo da Zajednica ipak zna da postoji onaj jednostavni pozdrav kojeg možemo izraziti riječima ili samo gestom, a koji nema isto značenje kao pozdrav kojim izražavamo radost i prijateljske osjećaje. Da li našim ignoriranjem jednostavnog pozdravljanja pokazujemo nepristojnost? Očito da, čak i kad je riječ o ignoriranju prema izopćenim osobama. Osim toga, vidimo da neki mogu osjećati da ih se ignorira čak i kad ih se pozdravi. To znači da je riječ o pozdravu kojim se ne pokazuje pažnja koju oni očekuju jer ih procijenjujemo po nekom grešnom obilježju – u ovom slučaju ne onom fizičkom obilježju nego onom duhovnom grešnom obilježju zbog kojih su obilježeni i izopćeni. Na takav način, čak i kad pozdravimo izopćenu osobu nekim jednostavnim pozdravom, a da joj ne pokažemo dostojno poštovanje koje smo joj prije pokazivali, mi je na neki način poistovjećujemo sa njenim grešnim obilježjem zbog kojeg se može postidjeti. Zato nema razloga izbjegavati takav uobičajeni način ophođenja i pozdravljanja. S jedne strane nećemo dozvoliti da nas se smatra nepristojnima i nekulturnima, a s druge strane time ipak postižemo da se izopćena osoba ipak osjeća postiđenom zbog toga što je unatoč takvom pozdravu ignoriramo na prijateljskoj osnovi jer je gledamo kao obilježenu njenim grijehom zbog kojeg s njom ne dijelimo duhovno zajedništvo. Takav usputni jednostavni pozdrav ne može biti razlog da nas se smatra sudionicima s njenim grijesima. U Stražarskoj kuli od 15.11.2009. na str.26. st.8. stoji:

Dakako, od nas se ne očekuje da na ulici punoj ljudi pozdravimo svakoga tko prođe pored nas. No u mnogim drugim situacijama primjereno je, pa čak i poželjno, pozdraviti ljude. Imaš li običaj pozdravljati one koje sretneš ili često prođeš pored njih, a da im se ne nasmiješiš i ne razmijeniš s njima nekoliko lijepih riječi? Vjerojatno nitko od nas ne bi htio biti neljubazan prema drugima, ali nekome bi moglo prijeći u naviku takvo ponašanje koje je zapravo neuljudno“.

Ovdje se daje savjet o tome što je uljudno i pristojno kod ophođenja sa drugim ljudima. Proći pored nekih osoba bez pozdrava je nekulturno bez obzira što je u pitanju izopćena osoba. Kad je Ivan tražio da se ne obraćamo takvima s poštovanjem, on sigurno nije želio ići toliko daleko da je tražio da izbjegavamo i onaj kulturni pozdrav i time pokazati našu krajnju neljubaznost i nepristojnost. Prema načinu na koji se Isus ophodio prema neznabošcima i grešnicima možemo zaključiti da su Židovi koji su imali uravnoteženo gledište prema takvima pokazivali određenu mjeru pristojnosti iako se nisu družili s njima.

Postoji još jedan pozdrav kojeg naravno nećemo koristiti, ali koji također nema ništa sa zajedništvom jer ga se izražava na podrugljiv način. Najbolji primjer toga je kad su se neki ljudi želili narugati Isusu. Oni su mu

... ispleli krunu od trnja i stavili mu je na glavu, a u desnicu su mu stavili trsku. I klečeći pred njim, rugali su mu se: “Zdravo, (khaire) kralju židovski!” (Mt 27:29)

Očito je da ovakvo izražavanje pozdrava sa 'Zdravo' ('khaire') nema ništa sa prijatelstvom niti se ove ljude može smatrati sudionicima u Isusovim djelima. Sudionik može biti samo onaj tko se divi toj osobi. Tako su se osjećali i neki ljudi iz naroda za koji se kaže:

“... sav se narod radovao (chairo) svim divnim djelima koja je učinio.“ (Lk 13:17)

Zato, ako se ne želimo diviti i radovati s nekim osobama zbog njihovih djela koja ne odobravamo onda je razumljivo da im se nećemo radovati kad ih vidimo niti će naš pozdrav 'zdravo' ili 'dobar dan' uključivati taj osjećaj. Naravno, mi im se nećemo rugati i podrugljivo izražavati, ali to ne znači da ih ne smijemo pozdraviti uobičajenim pozdravom koji nas neće dovesti u situaciju da se smatramo sudionicima u njihovim djelima. Zato treba vidjeti da li naš pozdrav uključuje radost, veselje, čašćenje, ohrabrivanje ili je njegovo izražavanje formalističke naravi u kojem nismo primorani izražavati te osjećaje niti ih druga strana očekuje zbog međusobnih razlika koja nas dijele na dvije suprotne i potpuno različite strane. Prema tome, kad je Ivan tražio da se lažne učitelje ne pozdravlja, onda je mislio samo na onaj pozdrav kojim bi mi ukazivali čast i poštovanje toj osobi čime bi se doveli u vezu sa njenim zlim djelima jer bi se takvim izražavanjem mogli smatrani sudionicima koji tu osobu podupiru na njenom putu.

Još jedan razlog za ovakvo tumačenje Ivanovih riječi u kojima on traži da se ne pozdravlja takve osobe koje ustraju na svom zlom putu je i njegov zahtjev da takve osobe kršćanska skupština "ne prima u svoj dom“ sastajanja, odnosno da ih ne prihvaća sa izrazima dobrodošlice. Primiti nekog u svoj dom je jedan čin pokazivanja gostoprimstva, a ujedno i prihvaćanja te osobe kao svog prijatelja ili brata u vjeri. Takvom se gostu pokazuje srdačna pažnja i daje poljubac dobrodošlice što je uobičajeni znak pristojnosti (Lk 7:44-46). Takva gostoljubivost se temelji na iskrenim simpatijama, naklonosti i prijateljstvu. U tom kontekstu je Pavle tražio od braće da “prigrle jedni druge“ (Ri 15:7). Grčka riječ koja je u tom retku prevedena izrazom “prigrliti” znači “prihvatiti, ugostiti, primiti u zajednicu, društvo ili krug poznanika”. Kada bi u biblijsko vrijeme gostoljubivi domaćin primio prijatelje u svoj dom, dao bi im do znanja da mu je drago što ih vidi. (vidi Stražarsku kulu od 15.11.2009. str. 21. st. 8).

Stoga je očito na što je Ivan mislio kad je spomenuo izraz khairo, jer radosno obraćanje je isto što i primanjem nekoga u svoj dom u želji da s njim podijelimo svoju radost. Na taj način možemo biti s našom braćom suradnici ili sudionici u istini (3.Iv 8). S druge strane, primiti nekoga u dom bez pokazivanja srdačne pažnje je izraz negostoljubivosti. Isus je jednom ušao u dom farizeja koji mu nije pokazao srdačnu pažnju (Lk 7:44-46). Iako nismo obavezni pokazivati prijateljsku ljubav onima koji griješe protiv Božjeg zakona, vjerojatno nećemo okrenuti glavu i produžiti dalje samo zato što nam je rečeno da se s izopćenom osobom ponašamo kao Židovi prema Samarićanima. No s druge strane nismo obavezni takvoj osobi dati do znanja da nam je prijatelj. Isus nije postupao po ljudskim pravilima niti je okretao glavu od neznabožaca, Samarićana, carinika a samim tim i od onih koji su bili izopćeni iz zajednice, pogotovo kad je vidio da im je potrebna pomoć. Činio je dobro svima iako s tim činom nije sebe dovodio u vezu s njihovim grijesima. Naime, kad vidimo izopćenu osobu koja i dalje ustraje na svom zlom putu – da li joj se radujemo kad je vidimo? Ne. Ni Isus se nije radovao susretu s Sotonom koji je bio oličenje zla i otpadnik od Jehove niti je to ičim pokazao. No on je ipak razgovarao s njim, ali je dao do znanja što misli o onome što mu je on rekao. Time što se Isus nije pokazao da mu je drago što ga vidi može svaku Isusovu riječ odvojiti od bilo kakvog sudioništva sa Sotonom. Isus je očito pokazivao da ignorira Sotonu time što mu nije iskazao čast koju je on očekivao i tražio. Sotona je bio posramljen te je otišao od njega.

Slično je bilo i u situaciji kad je Sotona dolazio na sastanke u određeno vrijeme kad su anđeli trebali doći pred Jehovu. Vidjevši Sotonu Jehova mu se osobno obratio. Od tolikog velikog mnoštva anđela Bog je trebao najprije osloviti Sotonu kako bi on znao tko mu se obraća. Zatim ga je pred drugim anđelima upitao Otkud dolaziš?“ čime je pokazao zanimanje za ono što Sotona radi. Čak je učinio ono što je Sotona od njega tražio kako bi iskušao Jobovu vjernost pred svim anđelima (Job 1:6-12; 2:1-8). No, po nekim pravilima čak ni starješine osobno ne smiju pokazivati da se zanimaju za ono što rade braća koju su isključili, a kamo li da ulaze u razgovor s njom kad ih vide na mjestu sastanka. No, vidjeli smo da se sa izopćenima pa čak i sa otpadnicima može ulaziti u razgovor bez da se postane sudionik u njihovim zlim djelima. Ako se može razgovarati s njima a da se ne ulazi u duhovno zajedništvo s njima onda ih se može iz pristojnosti i pozdraviti.

Sve nam to pomaže razumjeti misao koju je Ivan spomenuo kada je tražio da se neke osobe ne poziva u svoj dom ili da ih ne pozdravljamo (s poštovanjem). Njegova misao nije uključivala sve što je s tim povezano nego samo ono što bi nas moglo duhovno uprljati, što se odnosi i na način kako se obraćamo takvim osobama. Osoba čak i ne mora biti službeno izopćena, a da se mi prema njoj ophodimo na način kako je to od nas tražio apostol Ivan, kad vidimo da je riječ o čovjeku čija je namjera da obezvrjeđuje našu vjeru u Krista. Oni nisu dobrodošli ni u našem domu ni u mjestu kršćanskog okupljanja. No ako vidimo neku izopćenu osobu da dolazi na sastanke – da li se radujemo tome? Trebali bi se radovati jer je to znak da cijeni duhovnu pouku koja dolazi od kršćanskih učitelja. Zato je Pavle rekao:

“Sada se radujem (khairo), ne zato što ste se ražalostili, nego zato što vas je ta žalost navela na pokajanje.“ (2.Ko 7:9)

Što onda trebamo činiti ako vidimo izopćenu osobu koja se kaje i to pokazuje svojom željom da dolazi na sastanke kako bi bila poučena? Da li je pozdraviti na način da joj pokažemo dobrodošlicu i radost što je vidimo? Ili ćemo preskočiti čak i onaj kulturni pozdrav? Zašto onda tu radost ne smijemo pokazati prema njoj kao poticaj da ustraje na putu povratka, a ne tek onda kad se službenim putem objavi u skupštini da je ona primljena? Naime, mi osjećamo radost kad tu osobu vidimo da dolazi na sastanke, ali nam se brani da to iskažemo. Da li je apostol Ivan mislio na takvu zabranu. Očito ne.

Otac iz Isusove usporedbe o izgubljenom sinu je odmah radosno reagirao kad je vidio sina izdaleka. Nije se nećkao ili kalkulirao, pa čak nije ni tražio detaljno ispitivanje kako bi vidio da li je njegov povratak iskren ili ne. On je reagirao na ono što je vidio kod svog sina, a to je njegova želja da se vrati. Zato je objasnio starijem sinu zašto svoju radost želi iskazati na dostojan način te mu je rekao:

Ali morali smo se veseliti i radovati (khairo), jer je ovaj tvoj brat bio mrtav i oživio je, izgubljen je bio i nađen je.” (Lk 15:32; Mt 18:13)

Vidimo da su se otac i drugi s radošću obraćali (khairo) ovom izgubljenom sinu. No starješine pod upravom vodećeg tijela zabranjuju da na sličan način reagiramo kad vidimo nečiju želju da se vrati sve dok oni ne objave službeno da je ta osoba primljena u zajednicu. To bi bilo slično situaciji u kojoj se Jehova i Krist raduju nečijem povratku, ali njegova braća to ne pokazuju jer su se među sobom dogovorili da ga se potpuno izbjegava sve dok ga se službeno ne primi u zajedništvo. Očito pravila ubijaju i potiskuju duh u nama s kojim želimo dati do znanja nekome da cijenimo njegovu želju koja je očito produkt kajanja. Zašto nam se onda nekim pravilima zabranjuje iskazivati radost kad vidimo da je osoba prekinula sa svojim zlim postupcima i da se nalazi na putu povratka Bogu? Zašto starješine po tim pravilima trebaju reagirati tek onda kad se uputi molba, a ne kad vide da osoba dolazi na kršćanske sastanke? Zašto toj osobi ne izražavaju dobrodošlicu? Zašto ne poduzimaju samoinicijativu da razgovaraju i potiču tu osobu na vračanje Bogu? Zašto sve mora biti uokvireno nekim hladnim pravilima i vremenskim okvirima? Druga je riječ da se radi o osobi koja ustraje u svom grijehu. Zamislimo da se izgubljeni sin vratio svom ocu kako bi ga materijalno iskoristio ili da je tom prilikom doveo prostitutku. Vjerojatno se čak ni otac ne bi s radošću obratio svom sinu. Obratio bi mu se ali sa jednom određenom distancom.

Što ako postoje i drugi načini kulturnog pozdravljanja koji se mogu slobodno koristiti bez da nas opterećuje savjest? Zato ne možemo zamisliti Krista da prođe pored izopćene osobe koju poznaje i da okrene glavu kako ga ne bi bar pristojno pozdravio. Iako je farizeje smatrao slijepim vođama koji obezvrjeđuju Božju riječ, on im se obraćao, a vjerojatno i pozdravljao u prolazu iz poštovanja. Oni mu zato nikad nisu prigovorili zašto ih ne pozdravlja nego su mu prigovarali zbog njegovih drugačijih gledišta i postupaka. Da je Isus zaista pozdravljao braću koja su zavrijedila da ih se gleda kao neznabošce vidljivo je iz njegove izjave:

I ako pozdravljate samo braću svoju, što osobito činite? Zar to isto ne čine i neznabošci (i carinici KJV)?“ (Mt 5:47).

Isus očito nije pozdravljao samo svoju braću jer bi postupao kao i neznabošci, nego je pozdravljao i neznabošce i grešnike. Ako je bio ljubazan prema njima, onda je to značilo da se i prema izopćenim osobama treba pokazivati ljubaznost, a ne nepristojnost koja je povezana sa prezirom i gađenjem. Ono što je Isus rekao o našem odnosu prema takvima i njegova opomena da oponašamo Boga koji svoju dobrotu ukazuje nad dobrima i zlima, je bila suprotna takvom neljudskom ekstremnom držanju. Sjetimo se kako je Jehova prema Adamu i Evi postupao obzirno iako ih je isključio i istjerao iz Edena. On im je priskrbio odjeću i time im pokazao dobrotu. Prema neznabošcima je također uvijek činio dobro (Dj 14:16,17). Dakle, postupati prema nekom izopćenom kao prema ‘neznabošcu i cariniku’ nas nimalo ne sprečava da budemo prema njima prijazni, uviđavni i ljudski, dok se ujedno držimo toga da se s takvima ne držimo prijateljski. Zanimljivo je što piše u Stražarskoj kuli od 15.5.2008:

"Uobičajeni židovski pozdrav uključivao je riječ “mir” (Suci 19:20; Ivan 20:19). Time bi se osobi koju se pozdravljalo zaželjelo dobro zdravlje, sreću i blagostanje. Ako bismo pozdravljali samo one koje smatramo svojom braćom, to ne bi bilo ‘ništa osobito’. Kao što je Isus istaknuo, tako su postupali i neznabošci. Zbog naslijeđenog grijeha Kristovi učenici ne mogu biti savršeni i bez ijedne mane (Rim. 5:12). Međutim, Isus je ovaj dio propovijedi zaključio riječima: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mat. 5:48). Tim je riječima potaknuo svoje slušatelje da oponašaju svog ‘nebeskog Oca’, Jehovu, tako da svoju ljubav učine savršenom, odnosno potpunom, a to su mogli postići iskazujući ljubav svojim neprijateljima. Isto se očekuje i od nas." (str. 8,9)

Zašto se onda Jehovinim svjedocima uporno sugerira da ne pozdravljaju svoju braću koju su izopćili? Tako postupaju samo 'neznabošci' tj. oni koji ne poznaju Boga. Očito su Židovski rabini u svoj pravilnik uveli neznabožačko gledište a ne Božje pa su pozdravljali samo svoju braću, a ne i ostale među koje su bili i izopćenici jer su se i prema njima ponašali neprijateljski. Sada tako postupaju i Jehovini svjedoci iako se u ovom od njih očekuje da postupaju 'savršeno' kao Isus i prvi kršćani koji su oponašali Boga. Zato na kraju gornjeg teksta se sugerira: "Isto se očekuje od nas". U povezanosti s tim savjetom u jednom drugom članku piše:

"Imaš li običaj pozdravljati one koje sretneš ili često prođeš pored njih, a da im se ne nasmiješiš i ne razmijeniš s njima nekoliko lijepih riječi? Vjerojatno nitko od nas ne bi htio biti neljubazan prema drugima, ali nekome bi moglo prijeći u naviku takvo ponašanje koje je zapravo neuljudno. Isus nas je opomenuo: “Ako pozdravljate samo braću svoju, što osobito činite? Zar to isto ne čine i neznabošci?” (Mat. 5:47)." (Stražarska kula, 15.11.2009. str. 26)

Isus nije očekivao od svojih učenika da pozdravljaju sve na isti način, ali je očekovao da se i prema onim koji nisu bili dio židovske zajednice pokazuju ljubaznu pristojnost u što ulazi i kulturni pozdrav. Židovi i kršćani su za svoj međusobni prijateljski pozdrav često koristili poljubac naklonosti. Juda je tim prijateljskim pozdravom pokazao i izdao Isusa s kim je dijelio zajednicu (Mt 26:48-50; Lk 22:48). Kad je Psalmista napisao: "Pozdravite sina“ onda doslovan prijevod hebrejskog jezika glasi "Poljubite sina“ (Ps 2:12, fusnota). Pavle je često na takav način pozdravljao kršćane, bilo osobno bilo preko pisma. Tako je zapisao:

Pozdravite jedan drugoga poljupcem svetim. Pozdravljaju vas sve skupštine Kristove.“ (Ri 16:16; vidi 1.Ko 16:20; 2.Ko 13:12; 1.So 5:26; 1.Pe 5:14)

Apostol Petar je napisao:

Pozdravite jedni druge poljupcem ljubavi! Mir svima vama koji ste u zajedništvu s Kristom!“ (1.Pe 5:14)

Kao što se vidi, kršćani su među sobom imali pozdrav naklonosti kojim su međusobno izražavali ljubav i mir. Sasvim je razumljivo da na takav način nisu ophodili s izopćenim osobama. No, da li su automatski trebali izbjegavati i onaj uobičajeni formalni pozdrav koji je bio stvar opće kulture, a koji nije uključivao nikakav naklon, poljubac, zagrljaj ili rukovanje. Ako ne bi smjeli koristiti ni taj formalni pozdrav koji nema ništa sa zajedništvom, onda se dolazi u situaciju da se prema takvoj osobi ponašamo kao prema životinji. Vidjeli smo do kojeg ekstremnog ponašanja su išli neki Židovi koji su prema poganima i izopćenicima pokazivali svu mržnju, prezir i odvratnost. Ukoliko su od takvih okretali svoju glavu da ih ne pozdrave onda je to značilo da im neće ni pomoći čak u smrtnoj opasnosti. Mržnja je istovjetna ubojstvu.

To isto doživljavaju neki Jehovini svjedoci od strane ljudi koji ih smatraju i nazivaju krivovjercima, sektašima i otpadnicima od njihove vjere. Kad im dolaze a vrata sa dobrom viješću, oni ih psuju, pogrdno govore i istjeruju van na neljubazan i neljudski način. Kad ih vide, ne žele ih pozdraviti i okreću glavu od nas. S druge strane, postoje i oni koji ih ne vole samo zato što su Jehovini svjedoci, ali ih ipak kulturno pozdrave. Ako ih kulturno pozdrave, da li oni sebe dovode u situaciju da se poistovjete s Jehovinim svjedocima? Sigurno ne. Isto tako ni mi sebe ne dovodimo u opasnost da budemo sudionici nečijih grijeha ukoliko izopćenoga kulturno ljudski pozdravimo. Zašto da budemo kao i oni ljudi koji se ponašaju na nekulturan i neljudski način kojim se pokazuje mržnju i prezir prema osobi a ne prema njenim djelima. Mi bi trebali mrziti zle postupke, a ne osobu. Kad želimo to pokazati na djelu, onda to uključuje samo uskraćivanje toj osobi da s nama dijeli duhovnu zajednicu i da kao pasivan član s nama ne sudjeluje u duhovnim aktivnostima. Takvo uskraćivanje automatski podrazumijeva da je nećemo više pozdravljati na prijateljski i bratski način. No ukoliko želimo pokazati mržnju, odvratnost i prezir prema samoj osobi onda ćemo postupati kao i neki ekstremni i nerazumni Židovi koji su okretali glavu od takvih te ih nisu pozdravljali ni na pristojan ljudski način.

U Bibliji nema dokaza da je Isus okretao glavu od tih ljudi, niti da su prvi kršćani to činili. Ono što su i dalje pokazivali je jedno osnovno ljudsko i kulturno ponašanje prema svima izvan svoje zajednice među kojima su spadali i izopćeni, a prema kojima su se ponašali ‘kao prema neznabošcima i carinicima’. Time su zlo nadvladavali dobrim ponašanjem. (Ri 12:17-21). To je razumljivo jer su sa neznabošcima, carinicima i izopćenima dolazili u kontakt, kako u obitelji, tako i u susjedstvu i u različitim poslovnim aktivnostima. Jedan uobičajeni formalni pozdrav kao što je ‘dobar dan’ u sebi sadrži izraz dobrote koju pokazujemo prema svima. Time što Bog svakodnevno daje kišu i dobrima i zlima je kao da im svakodnevno želi dobar dan iako ga mi ne čujemo. Time što i zlim ljudima čini dobro on ne sudjeluje u njihovim zlim djelima niti ih podupire. Tako i mi trebamo na to gledati bez da se bojimo da jednim takvim formalnim i kulturnim pozdravom kršimo neko pravilo. Međutim, velika većina, ako ne i svi Jehovini svjedoci idu baš u krajnost tako da uopće ne pozdravljaju izopćene osobe jer im se određenim savjetima nameće jedno opće nerazumno pravilo.

Kao starješine tako i pojedini članovi skupštine treba da se čuvaju da razvijaju slično stanovište kakvo su promicali određeni židovski rabini koji su pogane ili neznabošce smatrali svojim neprijateljima. Ispravno je mrziti nepravdu koju je počinila neka osoba, ali bilo bi neispravno mrziti samo tu osobu ili postupati s njom neljudski. Zašto se prema izopćenima, pogotovo kada pokazuju želju povratka ne smije reći čak i ‘dobar dan’, ako se takav pozdrav koristi u obiteljskom i poslovnom kontaktu s izopćenom osobom koja još ne pokazuje te korake? No, starješine traže da nitko od Jehovinih svjedoka ne pristupa izopćenom, da ga ne pozdravlja niti da poduzima nikakve pozitivne korake sve dok oni ne daju obavijest o njegovom primanju. No, Isus je pokazao svojim učenicima da budu milostivi i spremni duhovno pomagati takvima, bez obzira da li je riječ o ljudima iz svijeta ili o braći koja su ogrezla u grijeh, naravno pazeći da se i sami ne bi uprljali njihovim grijehom.

Dok s jedne strane Zajednica traži da svi kršćani slijede Isusov primjer u objavljivanju dobre vijesti, s druge strane zabranjuje da se slijedi njegov primjer vrijedan oponašanja u vezi obhođenja s izopćenicima. S jedne strane smatra da svi mogu biti ovlašteni za evanđelizatore kao Isus (iako to nije točno), a s druge strane da samo starješine mogu biti ovlašteni za povremeno kontaktiranje s pokajničkim grešnicima (što također nije točno). Onaj tko može objavljivati dobru vijest grešnim ljudima iz svijeta ima pravo da se obraća i izopćenicima kako bi ih pozivali na pokajanje. No, kako ćemo mi postupati – da li kao Isus koji je kontaktirao s izopćenicima, a nije se s njima družio na prijateljskoj osnovi ili kao oni Židovi koji su pod utjecajem određenih ekstremnih rabinskih gledišta izbjegavali bilo kakav kontakt i druženje s tom osobom? Odgovor na ovo pitanje će ti pokazati da li je vodeće tijelo Watchtowera odstupilo od Isusove zapovjedi i krivo poučilo članove svoje zajednice.

Temelj našeg razumijevanja je razumijevanje samih apostola koji su pripadali židovskoj skupštini. Njima je bilo poznato da su rabini grešnike ‘izopćivali iz sinagoga’ (Iv 9:22). Ubijali su samo zločince i bogohulnike. Isus je spomenuo da će židovska vjerska zajednica prema njegovim učenicima također donositi dvije kaznene mjere. Jedna je da će izopćavati iz sinagoge kao grešnike, a druga je potpuno odvajanje od Božjeg naroda time što će ih ubijati kao bogohulnike pa je rekao:

Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu.“ (Iv 16:2)

S obzirom da je postojalo dvije vrste izopćenja (privremeno i potpuno), onda Isusove riječi iz Mateja 18:17, treba tumačiti u tom kontekstu i vidjeti da je grešnik o kojem je bilo govora mogao biti izopćen iz sinagoge ali ne i iz Zajednice i da se prema grešniku u tom periodu izopćenja trebalo ponašati 'kao' prema poganinu, a ne ga označiti poganinom. Grešnik je i dalje bio brat u vjeri po savezu. Nije rečeno da ga se smatra čovjekom iz svijeta nego da se prema njemu treba samo ponašati 'kao' prema čovjeku izvan zajednice. Isus nije rekao ni da ga se kazni smrću što bi po Mojsjevom zakonu bilo potpuno odrezanje, nakon kojeg se s mrtvacem ne može kontaktirati. Isus je samo licemjerne vjerske vođe smatrao grešnicima koji zaslužuju potpuno izopćenje pa im je govorio da zaslužuju gehenu – potpuno odrezanje, ali ih nije osudio jer potpuno odrezanje dolazi po Bogu tako da niti jedan čovjek ne može donijeti takav sud.

Ukoliko se ne pravi razlika između te dvije vrste izopćenja, onda se dešava da Zajednica prema svim izopćenima postupa na isti način – kao prema zločincima i bogohulnicima koji zaslužuju gehenu, jer sa samo s njima nakon njihovog 'odrezanja' nije moglo kontaktirati. Ako su se kršćani odvojili od svijeta u mjeri kojom su mogli biti duhovno zaštićeni na način da su zadržali s njima normalne kontakte, onda je ta mjera bila dovoljna i za duhovnu zaštitu od izopćenih osoba. Prema tome, izopćenu osobu ne treba tretirati na jedan ekstreman način koji isključuje svaki oblik kontakta, a posebno ne one izopćene koji su učinili grijeh koji ne zaslužuje gehenu.

Takva jednoobraznost u postupanju prema izopćenicima je pravilo kako bi se po nekim ljudskim krutim mjerilima zaštitilo skupštinu od negativnih utjecaja. Pravila o izopćenju su slična rabinskom nametanju ekstremnih pravila kako bi zajednicu zaštitili od kršenja nekih Božjih zakona. Kad je Jehova zapovjedio Izraelcima da na sabat ne rade nikakvog ropskog posla, onda nije uveo pravila. No, neki učitelji zakona su pod 'ropski posao' stavili i ono što se nije smatralo ropskim,  jer je to vjerojatno opterećivalo njihovu savjest. Zato su svoju savjest nametnuli cijeloj zajednici tako što su uveli mnoštvo pravila koja se trebalo poštivati kako nitko ne bi prekršio odredbe o sabatu. No, Jehova je dao svakom Izraelcu da sam odredi što može a što ne smije raditi na sabat. To je pokazao i sam Isus kad je na sabat radio nešto što drugi nisu smjeli jer su se dali voditi po nametnutim pravilima. Isus je koristio svoju školovanu savjest, dok su drugi postupali po tuđoj savjesti koja je nametnuta cijeloj zajednici. Zato bi neko od starješina prigovorio nekom bratu kad bi saznao da pozdravlja izopćenu osobu ili čak razgovara s njom. No, kad se razmotri Isusov način postupanja prema takvima onda bi shvatili da u biti prigovaramo i samom Isusu što je u sličnim situacijama pozdravljao grešnike (koje je usporedio s neznabošcima i carinicima) pa čak i razgovarao s njima. Da li ćemo slijediti Kristov primjer koristeći svoju školovanu savjest ili neka pravila, pa čak i ona nepotrebna u kojem je izražena kolektivna savjest. Kolektivna savjest može biti opravdana nečijom željom da se svijetu pokaže kako su Jehovini svjedoci jedinstveni u mislima i postupcima, no to je samo prividno jer velika većina tako postupa po inerciji i zbog straha kako bi se uklopili u zajednicu.

Unatoč mišljenju da zajednica Jehovinih svjedoka prema izopćenim osobama postupa po primjeru prvih kršćana, ona je upravo zbog religioznog i doktrinarnog jedinstva uvela svoja stroga pravila koja ipak odstupaju od biblijskih razumnih načela po kojima je postupao i sam Isus. To je dovelo do ekstremizma koji se i dalje pokušava opravdati jedinstvom pod svaku cijenu u kojoj cijenu plaćaju, ne samo izopćeni nego i članovi njihovih obitelji pa čak i članovi zajednice koji ne smiju postupati po svojoj školovanoj savjesti nego po kolektivnoj svijesti. Vjerno se držati biblijskih načela ne znači uvoditi stroga pravila, nego koristiti svoju školovanu savjest u odlučivanju kako se ponašati prema nekome u određenoj situaciji. Npr. ljude u svijetu, bez obzira na njihov grijeh, se može normalno kulturno pozdravljali. No, kad je takva osoba postala dio kršćanske zajednice, onda smo ga također pozdravljali ali na jedan srdačniji i prijateljski način. Kad takva osoba bude izopćena zbog nekog grijeha ona može izgubiti samo ono što je u kršćanskoj zajednici dobila, a to je bila bratska ljubav koju nije imala dok je bila van zajednice. Ta međusobna bratska ljubav je uključivala više od običnog pozdrava. Prema tome, kad je sretnemo mi je više nećemo pozdravljati na srdačan i prijateljski način, ali je stvar opće kulture i pristojnosti da je normalno pozdravimo ukoliko je sretnemo ili se mimoiđemo s njom. Tako i pozdrav “dobar dan“ ili “zdravo“ drugačije zvuči kad ga kažemo braći i prijateljima nego kad ga kažemo nekome koga ne poznajemo ili s kim ne želimo ulaziti u razgovor ili bliži odnos.

Što ako tvoj brat živi kršćanskim životom i drži se temeljnih biblijskih učenja, ali je uzeo tu slobodu da ispituje i uvjerava se u sve što čuje i onda se izjasni zbog kojih argumenata ne može prihvatiti neka gledišta. Da li ćeš tog brata i dalje smatrati bratom ili ćeš ga svrstati među krivovjerce i prema njemu se ponašati u skladu sa savjetom:

Čovjeka koji širi lažno učenje (krivovjerca) kloni se (izbjegavaj) nakon prve i druge opomene.“ (Titu 3:10)

Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se!“ (Ri 16:17)

U čemu je razlika između krivovjeraca koji stvaraju podjele i one braće koja se drže prave vjere ali iznose neka drugačija gledišta s kojim se ne stvaraju podjele niti se potkopava vjera? Da li ovu braću treba tretirati isto kao i krivovjerce? Da li ih treba izbjegavati do to mjere da ih se isključuje iz Zajednice? Što o tome govori Biblija? Odgovor na ta pitanja je izjava brata C.T Russella koji je izjavio:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Zašto je Zajednica Jehovinih svjedoka promijenila izvornu politiku možete saznati iz svega onoga što se odigravalo u mom slučaju kroz kojega sam iznio na vidjelo ona biblijska načela koja dokazuju da su postupci Zajednice protivni, ne samo kršćanskom duhu nego i njenim temeljima. Starješine JS u tim situacijama postupaju kao i Savle koji je izopćavao svoju braću iz sinagoga, kažnjavajući ih samo zato što su svoju vjeru nadogradili jednom novom i drugačijom spoznajom koju velika većina Židova još uvijek nije prihvatila. Zato je rekao: 

I često sam ih kažnjavao po svim sinagogama, pokušavajući ih time prisiliti da se odreknu vjere. (Dj 18:35)

Židovi su trebali prihvatiti svoju braću koja su imala drugačija gledišta i novu spoznaju, a koja se razlikovala od njihovih tradicionalnih učenja, jer nova učenja nisu potkopavala vjeru u Boga i Mesiju. No, zbog nametnutih predrasuda od strane rabina, Savle i drugi vjerski vođe su pokušavali svojoj braći zatvoriti usta i kaznom šibanja, zatvaranja i izopćenja ih prisiliti da se odreknu svoje novostećene spoznaje s kojom su još više ojačali svoju vjeru. To isto ali na svoj način čine starješine Jehovinih svjedoka želeći zatvoriti usta onima koji imaju drugačije gledište s kojom su još više učvrstili i izgradili svoju vjeru u Boga i Krista.

Ukoliko ste član te zajednice Jehovinih svjedoka i smatrate da je potrebno što prije promijeniti njihove postavke oko isključenja neistomišljenika i tretiranja isključenih, onda i vi uputite apel vodećem tijelu, kao što je ono (31.3.2017.) tražilo od vas kao Jehovinih svjedoka da uputite pismeni apel ruskoj vladi koja krivo optužuje Jehovine svjedoke tretirajući ih kao kriminalce koje žele 'isključiti' iz aktivnog života unutar svoga društva, a što je slično postupcima u slučaju onih koje Zajednica krivo optužuje kao otpadnike i tako isključuje iz svog društva.


vezani članci:

"Apel"

"Glas savjesti"

"Izopćenje po Watchtoweru"