Prestanak druženja - djelomično ili potpuno

Apostol Pavle i Ivan su spomenuli samo dvije kategorije ljudi koje kršćani trebaju izbjegavati.

Jedni su kršitelji Božjeg zakona koji svojim grijehom odvajaju sebe od Boga. S njima nije trebalo ni jesti tj. ne biti s njima za stolom zajedništva iako se zovu našom braćom.

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1. Korinćanima 5:11,13).

-       Prestati se družiti s grešnim bratom

-       Ne jesti s takvim bratom

Drugi koje je trebalo izbjegavati su bili oni koji su svojim lažnim učenjem (poput lažnih proroka) zavodili braću i iskrivljavali sliku o Bogu i njegovim zapovjedima navodeći druge na otpad od vjere. 

“Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima” (2. Ivanova 9-11).

-       Ne primati ga u svoj dom

-       Ne pozdravljati ga

Međutim postoji i treća kategorija onih koje Zajednica Jehovinih svjedoka izopćuje iz zajednice. To su oni koji su donijeli odluku da više ne žele biti dio organizacije Watchtower. Večina njih se nije odrekla vjere u Boga i Krista jer žele prakticirati kršćanski način života ali ne kao članovi zajednice Jehovinih svjedoka. Međutim, njih se tretira kao otpadnike kao što su Židovi tretirali Samarićane, pa ih se potpuno izbjegava što je samo po sebi pogrešno. No postoje i ona braća koja po biblijskim mjerilima također nisu grešnici, ali su religiozne vlasti Watchtowera zbog zaštite svog autoriteta i autoriteta Organizacije uveli zakon kojim su takve proglasili hereticima i otpadnicima, pa i njih izopćuju. O ovoj grupi ćemo se kasnije baviti. Sada nas zanima samo oni grešnicim koje spominje Biblija. U svakom slučaju članovi skupštine trebaju poduzeti neke mjere ograničavanja kontakta s izopćenim grešnim osobama kako bi se izbjeglo duhovno zajedništvo. Svaki pojedinac može sam za sebe odrediti kako će se postaviti prema grešniku, a kako prema lažnom učitelju (antikristu) imajući u mislima savjete koje su dali Isus i njegovi apostoli, bez da za to moraju postojati neka kruta i ekstremna pravila koja bi svi trebali slijediti.

Isus nije postavljao nikakva pravila nego je svima dao slobodu da rasuđuju i odlučuju kako se ponašati prema takvima. Dao im je primjer da takve osobe ne odbace u potpunosti nego da im pokazuju ljubav kako bi ih navodili na pokajanje. Isus svoju ljubav i brigu nije pokazivao okretanjem glave od takvih ili time što bi izbjegavao bilo kakav kontakt s njima. Isusovi slušaoci su dobro znali što je značilo ne družiti se s takvima, odnosno što je značilo ne jesti s njima ili im se ne obraćati sa pozdravom kakav je bio uobičajen za članove zajednice. Iako se nije moglo izbjeći kontaktiranje i pozdravljanje s njima na jednoj međuljudskoj i društvenoj osnovi, oni su trebali izbjegavati ono prisno druženje i pozdravljanje s njima na osnovi duhovnog zajedništva. U vezi toga je Pavle pisao:

U pismu sam vam napisao da se prestanete družiti s bludnicima. Pritom nisam mislio da se uopće ne smijete družiti s ljudima ovoga svijeta koji su bludnici ili pohlepni ili iznuđivači ili idolopoklonici, jer biste inače morali izaći iz svijeta. Ali sada vam pišem da se prestanete družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) “Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1.Ko 5:9-13).

Ove riječi apostola Pavla vodeće tijelo je zloupotrijebilo na štetu svih, kako izopćenih, tako i njihovih obitelji pa čak i cijele zajednice vjernika kojima je zabranila bilo kakav kontakt s izopćenima. Naime, ovu Pavlovu izjavu su iskoristili kako bi zabranili bilo kakav normalni kontakt s izopćenim grešnicima jer su zadnji dio rečenice "s takvim i ne jedite" izdvojili iz konteksta.  Tako u Stražarskoj kuli od 1.9.1988. str.9. st. 8 stoji:

"Kršćani se ne udaljavaju od ljudi. Mi imamo normalne kontakte sa susjedima, drugovima na poslu i u školi, te sa svima ostalima. Mi im svjedočimo, čak ako su neki od njih ’bludnici, lakomci, klevetnici ili idolopoklonici‘. Pavao je pisao da ih mi niti ne možemo u potpunosti izbjeći, ’jer bismo tada morali izići iz svijeta‘. Drugačije je u slučaju kad neki ”brat“ tako živi, jer Pavao upućuje: ”Da se prestanete miješati s nekim koga se naziva bratom, (a vratio se jednom od tih postupaka), s takvim nemojte ni jesti“ (1.Ko 5:9-11, NS; Mk 2:13-17).

Kad ovdje stoji da je naš odnos prema isključenim osobama 'drugačiji' nego prema grešnim ljudima iz svijeta onda je s time vodeće tijelo nametnulo gledište da se prema izopćenima ne smije imati ni one 'normalne kontakte' koje imamo prema ljudima iz svijeta. Međutim, ako ovu izjavu gledamo kroz Isusovo gledište onda ćemo dobiti ispravnu sliku. Vidjeli smo da se Isus prema izopćenim grešnicima ponašao kao prema ljudima iz svijeta, a ne kao prijateljima. U tom kontekstu možemo razumjeti ovu izjavu i vidjeti da Pavle nije išao u krajnost niti je tražio da se prema izopćenima uopće ne smije družiti. Kako se onda desilo da je vodeće tijelo zanemarilo Isusovo gledište i nametnulo svoje?

Primjetit ćemo da je vodeće tijelo svoj zaključak temeljilo na Pavlovoj izjavi da s takvim bratom nije trebalo čak ni jesti. No, što je to značilo? Da li je to značilo da s tim bratom (bludnikom) nisi smio jesti a samim tim nisi smio imati normalne kontakte, dok si sa čovjekom iz svijeta (bludnikom) smio jesti a samim tim i imati normalne kotakte? Očito nije, jer se podrazumijevalo da prestanak druženja i miješanja s bludnicima iz svijeta znači da s njima više ne treba ni jesti, odnosno da s njima više ne treba imati prijateljstvo, dok normalno kontaktiranje ostaje. Kako bi to bilo da si se trebao prestati s njima družiti a da si mogao s njima jesti? To nema logike. Zar zajednički obrok nije jedan prisan oblik druženja, a samim tim i više od normalnog kontaktiranja? Sjetimo se da su farizeji prigovorili Isusu što je jeo i pio s grešnicima (Lk 5:30).

"Došao je Sin čovječji, koji jede i pije, a opet se govori: ‘Gle izjelice i pijanice, prijatelja poreznika i grešnika!’" (Mt 11:19)

Prijateljstvo se u ono vrijeme dokazivalo s druženjem i zajedničkim obrocima. Prestati se družiti s bludnicima iz svijeta podrazumijeva da s takvima nije više trebalo ni jesti, ali se s njim moglo normalno kontaktirati. To se podrazumijevalo i kod prestanka prisnog druženja sa bratom koji je postao bludnik (grešnik). Kad je Pavle rekao da se treba "prestati družiti" s grešnicima, onda je dodao:

Pritom nisam mislio da se uopće ne smijete družiti s ljudima ovoga svijeta.

Da li je onda izraz ‘prestanite se družiti s bludnicima’ imao jedno značenje za bludnike iz svijeta a drugo značenje za bludnike iz skupštine? Da li je npr. značio da se kršćani ipak mogu u nekoj mjeri normalno družiti, kontaktirati i jesti s bludnicima iz svijeta, a da uopće ne smiju kontaktirati s bludnicima iz svoje skupštine? Odnosno, da li je Pavle zastupao gledište da se braću koja su ogrezla u grijeh treba potpuno izolirati i izbjegavati bilo kakav normalni kontakt s njima, dok se s istim grešnicima iz svijeta može družiti do određene mjere pa čak i jesti s njima? Očito Pavle nije zastupao takvo gledište. O kakvom druženju je Pavle govorio kad su u pitanju kršćanski grešnici – da li o svakom obliku druženja ili samo o prisnom druženju? Osim toga da li je izraz ‘s takvima i ne jedite’ opisivao potpunu izolaciju ili samo prestanak određenih aktivnosti u kojima je brat sudjelovao, a koje su imale oznaku duhovnog zajedništva, prisnosti i prijateljstva?

Vodeće tijelo navodi da su kršćani, koji su se prestali družiti sa grešnim i pokvarenim ljudima iz svijeta, prestali biti prijatelji s njima, ali da unatoč tome mogu s njima imati normalne kontakte jer ih ne mogu u potpunosti izbjeći, što znači da ih mogu pozdraviti pa čak i s njima sjesti u njihov dom i razgovarati s njima o duhovnim temama. Znači, prestati se družiti s grešnicima iz svijeta, znači da se s njima prekida prijateljstvo ali se ne prekida normalni kontakt. S druge strane, vodeće tijelo traži da se s braćom koja su isključena zbog nekog grijeha treba, ne samo prestati se prijateljski družiti, nego izbjegavati čak i one normalne kontakte. Da li je to ispravno postavljanje stvari, ukoliko ne želiš više biti u prijateljstvu s bratom grešnikom?

Problem je u tome što Zajednica tumači da je Pavle dozvolio druženje s grešnicima iz svijeta do jedne određene mjere, a da je potpuno zabranio bilo kakvo druženje s braćom koja su postala grešnici. Takvo mišljenje su stekli u dijelu rečenice u kojoj je Pavle napisao da se treba, ne samo ‘prestati družiti s njima’, nego da ‘s takvima i ne jedemo’. No zašto je Pavle prestanak druženja naglasio s izjavom: ‘s takvim i ne jedite’? Da li zato da bi ukazao na jedan drugačiji odnos koji bi zahtijevao potpunu izolaciju od braće, a koju se nije zahtijevalo u odnosu prema ljudima iz svijeta? Ne! Pavle je rekao da se ne može potpuno izbjeći druženje s ljudima iz svijeta s kojima moramo normalno kontaktirati. Sam prestanak druženja s njima je značio prestati i jesti s njima (prijateljevati). Isto tako, ne može se izbjeći ni kontaktiranje s izopćenom braćom, ali se može prestati s njima družiti i s njima jesti. To se podrazumijeva kad se prekida prijateljstvo.

grešnik iz svijeta   - prestati se družiti (i jesti)

brat - grešnik         - prestati se družiti (i jesti)  ♦ "s takvima i ne jedite" (dodatak)

No, Kad Pavle naglašava da s takvim bratom “nemojte ni jesti“, onda to uključuje jedan drugačiji obrok koji se nije prakticirao s ljudima iz svijeta nego samo unutar kršćanske zajednice. Riječ je o 'obroku zajedništva'. To znači da je takav brat izgubio duhovno zajedništvo u zahvaljivanju [grčki: eukharistésas] prilikom obroka zajedništva, a također i prilikom blagovanja kruha i vina jer bi bilo nedostojno da u tim duhovnim aktivnostima učestvuje onaj koji je grešnik (1.Ko 5:11-13). Kad je Pavle spomenuo kako bi trebalo obilježiti Gospodinovu večeru, onda je rekao: "pričekajte jedni druge" (1.Ko 11:33). Podrazumjevalo se da nisu čekali onu braću s kojom nisu mogli zajedno blagovati tu duhovnu gozbu. Činjenica je da su u prvoj kršćanskoj skupštini sva braća uzimala simbole kruha i vina, pa je to razlog zašto je Pavle rekao 's takvima nemojte ni jesti' jer oni su bili nedostojni tog jela. To se može raspoznati u slijedećem savjetu:

Stoga, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv. Neka dakle najprije svatko sam sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše. Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo. Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo. (1.Ko 11:28-30)

Isključene grešne osobe nisu trebale imati udjela u zajedništvu s ostalim kršćanima ni udjela u zajedništvu s Kristom, jer su one duhovno 'slabi', 'bolesni' pa čak i 'mrtvi'. 'Mrtvi' su ona braća koja više nisu 'aktivni' u svojim kršćanskim djelima zbog svoje slabosti, dok je drugima onemogućeno da budu aktivni članovi skupštine zbog njihovog grešnog načina života. Samim tim što je skupština grešnike obilježila kao takve, onda je bilo na mjestu da Pavle naglasi: 's njima nemojte ni jesti', niti ih pozivati na obrok zajedništva. Isus je trebao biti uvijek dobrodošao jer je rekao:

"Evo, stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." (Ot 3:20)

Isus je ovdje zajednički obrok smatrao duhovnim zajedništvom. Za prve kršćane je zajednički obrok značio zajedništvo i to uglavnom pod zajedničkom molitvom i zahvalom koju se upućuje Bogu (Mt 15:36). Oni su također privatno “jeli po domovima braće“ što znači da su braća u svoj dom primala krštenu braću i s njima se radovali zajedničkom druženju i jelu uz molitvu i duhovnu okrepu (Dj 2:42,46,47). Samim tim se to moglo odnositi i na privatne gozbe na koje pozivamo braću. Isključiti nekog brata je značilo ne dati mu prednost da se s nama raduje takvim kršćanskim druženjima. ‘Ne jesti s njima’ je značilo izbjegavati u "bratske gozbe“ pozivati takve jer je jednom i apostol Petar ukazao na takve grešnike pa je rekao:

Oni su stijene skrivene pod vodom i goste se s vama na bratskim gozbama vašim.“ (Juda 12)

To se trebalo izbjegavati jer su ti grešnici predstavljali duhovnu opasnost. Ista ta opasnost vreba i od grešnih ljudi iz svijeta. Prema tome, ne može se govoriti da je prestanak druženja s bratom grešnikom drugačije prirode nego prema grešnicima iz svijeta koji su također ‘bludnici, pohlepni, iznuđivači ili idolopoklonici’. Naime, nitko od nas neće izbjegavati neki normalni kontakt sa takvim čovjekom iz svijeta. Iako znamo da je grešnik, mi ćemo ga pozdraviti u prolazu i čak s njim razgovarati o Bogu i Kristu kako bi ga naveli na pokajanje. No sigurno nećemo u njega imati toliko povjerenja da ćemo se s njim blisko družiti i pozivati ga na naše "bratske gozbe“. Takav međusobni odnos trebamo pokazivati i prema bratu koji je izopćen i tako poistovjećen s čovjekom iz svijeta. Zato više nećemo ‘jesti s takvom braćom’, na zajedničkim duhovnim gozbama jer su se svojim grijehom poistovjetili sa svijetom. Jakov je stoga rekao da je ‘prijateljstvo sa svijetom, neprijateljstvo s Bogom’ (Jk 4:4). No, nije svako druženje znak za uzbunu. Iako ograničavamo svoje druženje s grešnicima, mi s njima možemo normalno kontaktirati, posebno kad je riječ o našoj namjeri da ih odvraćamo od njihovog zlog puta. Možda ćemo zbog toga, poput Isusa, jesti s njima, ali ne i prijateljevati.

Kad bi se zahtjev da se 's takvima i ne jede' odnosio na svaki zajednički obrok onda ni članovi obitelji ne bi smjeli jesti sa izopćenim. Nažalost, neki upravo to čine jer su poučeni tako, misleći da je Pavle spomenuo svaku vrst zajedničkog jela. No, trebali bi znati da Pavle govori o zajedničkim obrocima koji su ujedno bili i čin poistovjećivanja s kršćanskom zajednicom, a ne o jelu unutar jedne obitelji s kojom se poistovjećuje s vlastitom obitelji. Isto tako za vrijeme pauze za obrok kršćani mogu slobodno jesti u zajednici sa radnicima među kojima se nalazi i izopćeni brat, a da se time ne poistovjećivaju sa grešnicima nego samo sa svojom radnom zajednicom. Osim toga, kršćani ne jedu ni s ljudima iz svijeta samo ukoliko bi ih to duhovno onečistilo.  No, ukoliko zaključe da im savjest dozvoljava da jedu s njima u određenim prigodama, onda će tu svoju slobodu koristiti kako bi dijelima i riječima dali do znanja da se drže Božjih mjerila. Pavle je tako u pismu Korinčanima rekao da se može desiti da neki ‘nevjernik’ pozove vjernika na zajednički obrok. Kako će kršćanin postupiti? Da li po nekom unaprijed utvrđenom pravilu skupštine koje ide toliko daleko da zabranjuje takve zajedničke obroke kako bi svoje članove potpuno izolirala od mogućnosti da se ne dovedu u opasnost da sagriješe ili će postupiti po slobodi koja je dana svakom kršćaninu da sam odlučuje u vezi takvih stvari? Pavle kaže:

Pozove li vas koji nevjernik i želite se odazvati, jedite sve što se stavi pred vas, ništa ne ispitujući radi savjesti. Ali ako vam tko kaže: “Ovo je bilo žrtvovano”, ne jedite radi onoga koji vas je upozorio i radi savjesti.“ (1.Ko 10:27,28)

Ovdje se nevjernik ne dovodi u vezu sa ljudima koji su očiti bludnici, lakomci i sl. nego se dovodi u vezu sa neznabošcima koji su po prirodi bili dobri, a s kojima se Židovi ipak nisu smjeli blisko družiti. Isus je dao do znanja do koje se granice može družiti s njima. Dok su neki Židovi potpuno izbjegavali kontakt sa neznabošcima, Isus je po svojoj savjesti i slobodi ipak sam odlučivao do koje će granice kontaktirati s njima. Isto je tako postupao i sa izopćenicima koji su mu trebali biti ‘kao neznabošci’. Nije uvodio pravila poput rabina. Naime, rabini su, da bi zaštitili narod da ne sagriješi na sabat, uveli mnoštvo pravila što je bilo potpuno pogrešno iako je učinjeno u dobroj namjeri. No Isus nije smatrao potrebnim uvoditi pravila ni po pitanju izopćenika, nego je po svom primjeru dao svima na znanje da imaju slobodu ograničiti svoje druženje s njima, ali i slobodu da kontaktiraju sa takvima ukoliko zaključe da je to potrebno. Smatrao je da njegovu slobodu ne treba ograničavati i suditi tuđa savjest. Zato nije bilo razloga da se o njemu loše govori zbog njegovih kontakata sa neznabošcima i izopćenicima s kojima se družio i jeo. Tako je i Pavle postavljao stvari (vidi 1.Ko 10:29,30).

Prema tome, ako je netko ‘nevjernik’, ne znači da je kršćanin trebao izbjegavati svaki zajednički obrok s njim jer onaj tko je nevjernik ne mora biti grešnik kao što je bludnik. Zato ovdje Pavle ne govori da se može slobodno jesti sa svakim nevjernikom koji nas pozove. On tu stvar prepušta našoj savjesti po kojoj mi odlučujemo da li se ‘želimo odazvati’ ili ne. Ako se odazovemo trebamo paziti da ne podupiremo nečiji grijeh ili pak krivo obožavanje. Zato možemo s tom osobom slobodno jesti jer ne ulazimo u duhovno zajedništvo po kojem bi bili sudionici nečijeg grijeha. No ako nam se skrene pažnja da je hrana na stolu dio čina u kojem bi dijelili zajedništvo sa krivim obožavanjem onda bi tada trebali napraviti granicu i ne jesti tu hranu. No, ukoliko je riječ o bludnicima koji nas pozovu na obrok, onda ćemo vjerojatno odbiti njihov poziv upriličen radi zajedničkog druženja. S takvima se ne treba družiti niti jesti u znak prijateljstva. Zato, kad su u pitanju nevjernici tj. ljudi iz svijeta koji žive u grijehu i podupiru ga svojim načinom života, kao što su npr. bludnici, onda je teško zamisliti da bi Pavle rekao da se prestanemo družiti sa takvima a da možemo s njima slobodno jesti kad nas pozovu. Podrazumijevalo se da se s takvima ne družimo i da s takvima ne jedemo na njihovim gozbama zajedništva, ali je ujedno trebala biti otvorena mogućnost za normalnim kontaktima.

Isto je tako i s izopćenima. ‘S takvima’, odnosno sa onima koji ustraju u svom grijehu se može održvati normalni kontakt ali se s njima ‘ne bi smjeli više družiti’. No ukoliko vidimo da se oni nalaze na putu povratka, onda bi trebali imati tu slobodu da ih na neki način podupiremo u tome. Vjerojatno ga ne bi smjeli jedno određeno vrijeme pozivati na bratske gozbe. No, što bi mi učinili kad bi nas neki izopćenik pozvao kod sebe? Da li bi se odazvali? Što je učinio Isus kad bi ga netko takav pozvao na obrok? On se ipak odazvao, bez obzira što su takvi ljudi i dalje bili označeni ili javno obilježeni kao grešnici. Nije se ustručavao iako su ga zbog toga nazvali prijateljem grešnika (Mt 11:19). Što bi bilo kad bi se neki Jehovin svjedok odazvao na druženje s izopćenom osobom? Vjerojatno isto što je doživio Isus kad su,

“... farizeji i njihovi pismoznanci počeli prigovarati učenicima njegovim: “Zašto jedete i pijete s poreznicima i grešnicima?” (Lk 5:30)

Isus i njegovi učenici su ipak jeli i pili s grešnicima, koristeći te prigode da ih poučava o Bogu i onome što On traži od njih. Kad je to činio, on je dao primjer kako trebamo postupati prema nekome kojega smo do jučer izbjegavali zbog njegovog grijeha, a koji trebaju našu pomoć da se vrate Bogu. Nije rekao da samo on može s takvima normalno kontaktirati dok ostali njegovi učenici to ne smiju sve dok im on to ne dozvoli ili dok ih se službeno ne primi u zajednicu. Kršćanin u tim situacijama može dati do znanja što je za njega prihvatljivo a što ne, tako da može otići iz njegovog doma ako zaključi da poticaji izopćenog nisu ispravni. To je sloboda koju nam je dao Isus i ne bi je trebali ukidati s nekim općim i strogim pravilnikom ponašanja koji ne dozvoljava svakom pojedinom kršćaninu da s jedne strane svojim stavom ukaže milosrđe, a s druge strane ukor. Isus nije uveo kolektivno jednoobrazno ponašanje.

Uzmimo u obzir da Židovi nisu jeli sa neznabošcima prigodom svojih vjerskih blagdana i proslava. Kad je Isus tražio da se s izopćenom osobom postupi kao i s neznabošcima, onda je to značilo isto ono što je rekao i Pavle: "s takvima nemojte ni jesti“. Drugim riječima, neka vam takvi bude kao neznabožac ili čovjek iz svijeta s kojim ne dijelite obrok zajedništva.

Jednom su neki židovski kršćani kao 'pobornici obrezanja' prigovarali apostolu Petru zato što je išao k neznabošcima i jeo s njima. Nisu uzeli u obzir da je Isus jeo s 'poreznicima i grešnicima', No kad su saznali da je bilo riječ o ljudima koji su prihvatili vjeru u Krista, onda su se umirili (Dj 11:1-3,18; 15:7,8). To znači da su neki židovski kršćani prema neznabošcima i dalje imali stav da ‘ne jedu s njima’, dok su jeli samo sa onim neznabošcima koji su prihvatili vjeru u Krista. No, drugi kršćani su po svojoj savjesti mogli jesti s 'neznabošcima' (nevjernicima). Zato u tom kontekstu trebamo čitati i razumjeti što je značilo "s takvima i ne jesti“.

Ne jesti s grešnicima (neznabošcima) nije trebalo biti neko strogo pravilo koje je kršćane prvog stoljeća izoliralo od takvih ljudi, nego samo mjera opreza da se s njima ne uđe u zajedništvo koje bi ih uprljalo u duhovnom pogledu. Iako nisu jeli s njima u tom pogledu, on su ipak na njihov poziv mogli jesti s njima ako im je to savjest dopuštala. Imali su normalne kontakte s njima koji su bili svedeni na onu prihvatljivu kulturnu i društveno prihvatljivu razinu u kojoj nije bilo mjesta netrpeljivosti i mržnji. Kad kažemo, da je to bilo prihvatljivo, onda je to značilo da su neznabošci bili svjesni do koje mjere su Židovi i kršćani s njima kontaktirali, a što su izbjegavali. Isto tako i izopćene (grešne) osobe mogu prihvatiti činjenicu da su izgubili zajednicu i blisko druženje s članovima skupštine, ali nikako ne mogu smatrati prihvatljivim što Zajednica, poput nekih židovskih rabina, traži da se izbjegava bilo kakav normalni kontakt s njima. Kad netko od braće uspostavi neki kontakt s izopćenom osobom, starješine smatraju da je taj brat to učinio protiv pravila Zajednice te ga ukoravaju zbog kršenja tog pravila. Tako je i Samarićanka to Isusu dala do znanja kad je rekla:

“Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?” Naime, Židovi se ne druže sa Samarićanima“ (Iv 4:9).

Ona je mislila da on krši pravila svoje zajednice jer je bila pod dojmom ekstremnog ponašanja Židova prema Samarićanima koji su  izbjegavali svaku vrst normalnog kontakta. Ova Samarićanka je druženje dovela u vezu sa razgovorom jer su očito neki Židovi izbjegavali bilo kakav verbalni kontakt. Zato nije mogla razumjeti da se Isus kao Židov ponaša sasvim drugačije, a što je očito bilo razumnije i prihvatljivije ponašanje prema neznabošcima, a time i prema grešnicima i izopćenicima. Unatoč tome što je Isus kontaktirao s neznabošcima, on ipak nije prekršio vlastite riječi kad je rekao da se s izopćenicima postupa kao i s neznabošcima. U takvom zahtjevu Isus nije postavio neka stroga pravila koja bi zabranjivala svaki oblik normalnog kontakta, pa ih nije ni prekršio. Naime, kad je to rekao, on je mislio na ograničavanje kontakta sa izopćenicima do one razine koji se mogao koristiti u kontaktu sa neznabošcima. Zato se i sam kretao i ponašao unutar određenih granica i nije išao u ekstremizam kojeg danas vidimo u zajednici Jehovinih svjedoka. On je u svom primjeru pokazao svojim učenicima jednu razumnu granicu koja se razlikovala od nekih ekstremnih gledišta. Ekstremizam često za sobom povlači potpuno omalovažavanje i ucjenu, tako da se neki koji su potpuno izolirani i nemaju gdje otići, jer su unutar zajednice bili vezani bliskim obiteljskim i prijateljskim vezama, vračaju natrag pod pritiskom situacije, a ne zbog iskrenog kajanja.

Budući da je ‘jesti s nekim’ bio čin prihvaćanja nekoga koga je Bog prihvatio, onda je ‘ne jesti s nekim’ bio čin odvajanja od onoga koga je Bog (privremeno) odbacio. Poput Židova koji nisu 'jeli' s neznabošcima, jer su smatrali da su oni odvojeni od njih, ali ne i odbačeni, tako i kršćani nisu 'jeli' s ljudima iz svijeta, odnosno nisu se družili s njima na toj religioznoj osnovi. Po duhu Zakona Židov je mogao pomoći neznabošcu u potrebi te ga nahraniti i ugostiti, ali to nije isto što i 'jesti' s njima na gozbama u kojima se promiče duh zajedništva. To je značilo da su već uzeli u obzir da s grešnicima ‘ne jedu’, odnosno da se s njima ne druže na prijateljskoj i vjerskoj osnovi, kao što su to činili poreznici koji su se družili te jeli s neznabošcima gosteći se s njima, čime su se religiozno onečistili.

Prema tome, vodeće tijelo je donijelo pogrešan zaključak jer je u izjavi “s takvim i ne jedite“ ustvrdilo da se tu radi o drugačijem odnosu prema grešnom bratu nego što je to odnos prema čovjeku iz svijeta. Međutim, Pavle to uopće nije mislio reći. Prestanak druženja i kontaktiranja je istovjetan i kad su u pitanju grešni ljudi iz svijeta i grešna braća, na način da se nije tražilo izbjegavanje svakog oblika druženja i kontaktiranja. Čovjeka iz svijeta se nije moglo ukloniti jer nije bio dio zajednice. S druge strane, brata grešnika je trebalo ukloniti pa je rečeno: “Uklonite zloga iz svoje sredine!”, a to je značilo da takav od sada pripada sredini u kojoj se nalaze grešni ljudi iz svijeta, a ne zatvorskoj sredini u kojoj se nalaze utamničeni kriminalci s kojima se nije moglo normalno kontaktirati. 

Što onda znači: “prestanete se družiti sa svakim tko se zove brat“ a koji je bludnik, pijanica i slično? Da li to znači “uopće se ne družiti“ s takvim bratom? Vidjeli smo da to znači isto što i “prestati se družiti“ s ljudima iz svijeta koji prakticiraju grešan način života. Odvajanje od svijeta za kršćanina ima isto značenje kao odvajanje grešnika iz svoje sredine. Kao što za kršćane to nije značilo da su morali 'izaći iz svijeta' u smislu potpuno se prestati družiti s tim ljudima, izolirati se od njih i izbjegavati bilo kakav kontakt sa njima, tako se trebalo prestati družiti s braćom koje se izopćilo iz kršćanske sredine. Tu braću koju se obilježilo i poistovjetilo s ljudima iz svijeta se nije trebalo izolirati niti se tražilo da se ostali kršćani potpuno suzdrže od bilo kakvog normalnog i društveno prihvatljivog kontakta s njima (1.Iv 2:19). Za takvog je bilo dovoljno da ga se izbacilo iz zajedništva i tretiralo kao grešnika iz svijeta. To je bilo strogo postupanje jer je takav izgubio prisno druženje i aktivno zajedništvo koje je imao s braćom. No, normalni kontakt je mogao imati sa braćom kao što su ga imali i ljudi iz svijeta. Prema tome, Pavle ne spominje razliku u smislu da se sa braćom grešnicima treba drugačije ponašati nego sa grešnicima ovog svijeta. I Isus i Pavle su grešnike poistovjetili s ljudima izvan naše duhovne i vjerske zajednice. U njihovim izjavama ne možemo donijeti zaključak da se takvu braću potpuno izbjegava, a Jehovini svjedoci po uputama vodećeg tijela upravo to čine okretanjem glave, izbjegavanje normalnog pozdrava u prolazu i izbjegavanje bilo kojeg normalnog kontakta s isključenom osobom.

Budući da je Zajednica Pavlove riječi uzela kao načelo po kojem se s izopćenima treba ponašati drugačije nego s ljudima iz svijeta onda mnogi misle da je to zahtjev kojeg trebamo prihvatiti. No, vidjeli smo da se takvo načelo ne slaže sa Kristovim učenjem i ponašanjem, što je dovoljan dokaz da je vodeće tijelo, poput nekih rabina, išlo preko onoga što piše u Pismu. Pogledajmo i razmotrimo ove gornje Pavlove riječi u širem kontekstu u kojem je on pisao uzimajući u obzir slijedeće:

• prisno se družiti i jesti s grešnicima    ( = ) značilo je biti prijatelj s grešnicima

• imati normalni kontakt s grešnicima    ( ≠ ) nije moralo značiti biti prijatelj s grešnicima

Što su to 'normalni kontakti' sa ljudima iz svijeta čak ako su neki od njih ’bludnici, lakomci, klevetnici ili idolopoklonici‘? Da li u te normalne kontakte ubrajamo druženja na njihovim razuzdanim svjetovnim gozbama i nedoličnim društvenim okupljanjima gdje bi nas se moglo poistovjetiti s njihovim grijehom. Ne. To bi za nas bilo više od dozvoljenog normalnog kontakta. S njima nećemo “ni jesti“ kad nas pozivaju na takva druženja, iako će zbog toga pogrdno govoriti o nama jer “više ne trčimo s njima u tu istu kaljužu raskalašenosti“ (1.Pe 4:3,4). Unatoč normalnim kontaktima s ljudima iz svijeta ipak se trebalo izbjegavati sve ono što bi nas moglo duhovno uprljati kao što je to zajedničko druženje uz jelo, ali ne sa svim nevjernicima, nego sa onim očitim grešnicima. Tako je trebalo učiniti i s izopćenima koji su počeli živjeti u grijehu. Oni su se poput židovskih 'poreznika' poistovjetili s grešnim svijetom i time izgubili onaj duhovni kontakt sa svojom braćom. S njima se i dalje moglo imati normalni kontakt, uz određena ograničenja pa se više nije trebalo ulaziti u blisko druženje s njima. Takva razumna i prihvatljiva ograničenja imamo i prema grešnicima iz svijeta, pa je to bio razlog zašto su se ona trebala uvesti i prema braći koja su živjela u grijehu. Takva ograničenja su bila dovoljna da se izopćenu osobu više ne gleda kao brata nego kao čovjeka iz svijeta.

Pavle je spomenuo braći da je u svom pismu najprije ‘napisao da se prestanu družiti s bludnicima’ iz ovoga svijeta ali da to ne znači da su trebali potpuno izolirati od takvih i sličnih grešnih ljudi. Naime, osobe koje su postale kršćani su se trebali prestati družiti s ljudima iz svijeta koji su promicali grešan način života. Velika većina kršćana su nekad bili poznati kao "bludnici, idolopoklonici, preljubnici, lopovi, pijanice, ...“. Kao takvi oni su se blisko družili sa istim tim grešnicima i s njima jeli i pili sve dok se nisu "oprali, posvetili i bili proglašeni pravednima“ (1.Ko 6:9-11). Da su se npr. neki kršćani nastavili ‘miješati’ ili prisno družiti ‘sa bludnicima’ i drugim grešnicima, onda bi im Pavle savjetovao da se odmah ‘prestanu družiti s njima’.

Izraz ‘prestati se družiti’ ili ‘prestanite se miješati’ nije značio potpuno se izolirati nego nešto sasvim drugo. Izraz ‘ne miješajte se s takvima’ ukazuje samo na izbjegavanja postupaka koji bi nas mogle dovesti u zajedništvo s njima. To je u skladu sa onim što je Pavle napisao:

Što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku?“ (2.Ko 6:14-17).

Naravno, ništa nije zajednički niti može među njima vladati sklad. Zato se te dvije suprotnosti ne trebaju ‘miješati’ kroz određene vrste međusobnog druženja. Da ne bi došlo do miješanja, nije se trebalo potpuno izolirati od onih koji nisu dio naše zajednice ili su izbačeni iz zajednice, ali se moglo s njima imati normalne kontakte. Naime iako se mi ne miješamo s ljudima iz svijeta, ipak do određene društveno prihvatljive razine kontaktiramo s njima i pozdravljamo ih. Tako bi trebalo biti i naše ponašanje prema izopćenima. Jednom drugom prilikom Pavle je napisao: “Bježite od bluda“ (1.Ko 6:18). To je ujedno značilo izbjegavanje bludnika i druženje s njima bez obzira da li je riječ o ljudima iz svijeta ili onima iz skupštine. Zato je Pavle taj isti zahtjev, da se ‘prestanu družiti’ s grešnicima posebno naglasio kad je želio tu zabranu uvesti i za braću koja postanu grešnici. To što je netko brat nije značilo da je mogao uživati nečije zajedništvo ukoliko je bludnik. Zvati se 'brat' nije značilo imati diplomatski imunitet i time izbjeći izjednačavanje s grešnikom iz svijeta. Braća su trebala shvatiti da se brat svojim grijehom poistovjetio sa grešnicima i da se automatski više ne može s njim družiti na istoj osnovi kao s ostalom braćom. No, nije se išlo toliko daleko da se prema izopćenima ponašalo kao sa odbačenim lešom na smetlištu kojeg se zaobilazi i od kojeg se okreće glava i zatvaraju oči, nos i usta jer Biblija to ne traži. 

Treba uzeti u obzir da Pavle u svojoj poslanici govori o osobama u skupštini koji i nakon izopćenja nastavljaju griješiti. Bog je taj koji će ‘takvima’ suditi, a ne mi. Bog je taj koji on najbolje zna što je nekome u srcu i s kakvim slabostima se bori ili se ne zna boriti. No, treba uzeti u obzir i to da grešnici koji naginju pokajanju nisu isto što i oni grešnici koji ustraju u svom grijehu. No, u zajednici Jehovinih svjedoka se prema jednima i drugima po nekim pravilima ponaša na jedan te isti način time što ih se potpuno izbjegava, što nije u skladu sa Isusovim gledištem.

Pavle je napisao da bludnika, treba ‘ukloniti iz njihove sredine’ ili iz zajednice. Da li je to uklanjanje imalo smisao potpune izolacije? Uzmimo u obzir da su se na isti način kršćani svojevoljno ‘uklonili’ iz sredine ovog svijeta jer su izašli iz svijeta a da se nisu potpuno izolirali od svijeta. To što smo se izdvojili iz svijeta i živimo drugačijim životom može protivnike posramiti (1.Pe 3:16; Tit 2:8). Isto tako se može posramiti brata koji je postao grešnik ali ne tako da ga se izolira, nego da ga se izdvoji iz duhovnog zajedništva i aktivnog suživota sa skupštinom. Pavle u vezi toga daje savjet pa kaže:

Ne uprežite se u nejednak jaram s nevjernicima. Jer što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku?“ Zatim citira Jehovu koji je preko proroka Izaije rekao svom narodu: “‘Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i ne dotičite više ništa nečisto’, ‘i ja ću vas primiti.’”  (2.Ko 6:14-17).

‘Izlazak iz sredine’ je svojevoljni čin odvajanja, a ‘uklanjanje iz sredine’ je sankcijski čin odvajanja. No i jedan i drugi čin imaju istu svrhu, a to je ‘odvajanje’ od određene grupe ljudi koji žive po Božjim ili svjetskim mjerilima kako ne bi došlo do miješanja pravednika s nepravednicima. Zato Pavlove riječi u prijašnjem prijevodu NS glase ovako:

Ne miješajte se bilo s kim koga se naziva bratom a koji je bludnik (...). Uklonite zloga između sebe“ (1.Ko 5:11, 13, NS,bi2-C)

Kršćani nisu smjeli imati ništa zajedničko s nevjernicima tj. s ljudima iz svijeta. Svoje druženje sa njima, među kojima su mnogi koji su ogrezli u grijeh, su sveli na jednu dopuštenu normalnu razinu. To što su izašli iz svijeta nije značilo da se nisu smjeli uopće družiti sa ljudima iz svijeta. Isto tako, to što su iz svoje sredine uklonili grešnika ili je on sam otišao, nije značilo da više nisu smjeli kontaktirati s njim. Oni su se samo trebali ‘prestati družiti s njim’ u onoj mjeri i u onim aktivnostima koji su do tada važili za njega koji se nalazio u njihovoj sredini. Izvan te njihove kršćanske sredine su svako druženje sa ljudima iz svijeta (‘kao neznabošcima’) i sa izopćenicima (‘kao poreznicima’) sveli na prihvatljivu ograničenu mjeru kako se ne bi duhovno onečistili. To je značilo izbjegavanje bliskog druženja, a ne bilo kojeg oblika kontakta koji je uobičajen među ljudima koji nemaju nikakve bliske veze.

Kao prvo, treba zaključiti da su kršćani već izašli iz svijeta i da nisu bili u zajedništvu sa svijetom kao što i Židovi nisu smjeli biti u zajedništvu sa ljudima iz drugih nacija (Dj 10:28). Kao što je Isus izjednačio neznabošce (grešne ljude iz svijeta) sa grešnicima (poreznicima) kojima se oduzima zajedništvo, tako je i Pavle izjednačio bludnike iz svijeta i bludnike iz skupštine. I jedne i druge je trebalo izbjegavati kao ‘loše društvo’ jer su zastupali popustljivo gledište o moralu kojim se kršio Božji zakon (1.Ko 15:12,32,33). No nije govorio o potpunoj izolaciji od takvih.

Prema tome, oni koji su odbačeni od zajednice nisu smjeli imati ništa zajedničko sa kršćanskom zajednicom poput ljudi iz svijeta. Braća koja su postala grešnici su izopćenjem samo udaljeni iz kršćanske sredine i ‘predani Sotoni’ koji je vladar ovog svijeta (1.Ko 5:5). Oni su i dalje članovi skupštine, ali su privremeno udaljeni jer su se poistovjetili sa svijetom od kojeg se kršćani nisu trebali potpuno izolirali. Ako se nisu potpuno izolirali od svijeta, onda se ne mogu potpuno izolirati ni od izopćenih osoba koji su postali dio tog svijeta. Kad bi se trebalo potpuno izolirati onda bi to bio zahtjev i za članove obitelji, a ne samo za članove skupštine. Trebalo je samo napraviti granicu i vidjeti o kakvom druženju je riječ. Prema tome, prestati se družiti sa braćom grešnicima je značilo ograničiti druženje do određene granice kao i kad su u pitanju grešnici iz svijeta. Zajednica JS svoju strogoću opravdava jednim primjerom zapisanim u Probudite se od 8.9.1996. na str. 27. gdje stoji:

“Da li je ovaj biblijski zakon prestrog ili ponižavajući? Samo promislite o ovom: Kada se nekog okorjelog kriminalca stavi u zatvor zbog kršenja zakona, smatra li se taj čin prestrogim ili bezosjećajnim? Ne smatra se, zato što ljudi imaju pravo čuvati društveni mir i sigurnost. Dok mu traje zatvorska kazna, kriminalac je zapravo izopćen iz društva koje poštuje zakon“.

Da li se ovakva usporedba može koristiti kako bi se obranila pravila društva Watchtower? Prije svega, ljudska društva sude u ime Boga i naroda i postupaju transparentno jer ne sude iza zatvorenih vrata, dok Jehovini svjedoci tako ne čine iako je to biblijski. Kao drugo, znamo da je kriminalac koji je završio u zatvoru samo izopćen iz društva tj. iz sredine, ali je po zakonu i dalje član svoje šire društvene zajednice što dokazuje svojom osobnom iskaznicom. No, Watchtower sve izopćenike zatvara u jedan te isti strogo čuvani “zatvor“ i više ih ne smatra članovima svoje šire zajednice (organizacije). Osim toga, državni zatvori ne postupaju prema svim prijestupnicima jednako strogo. Neke se zatvorenike stavlja u strogu izolaciju i samicu. Drugim zatvorenicima dopuštaju kontakt sa rodbinom, a onima koji su pri kraju svoje kazne i u koje su stekli povjerenje dopuštaju čak i kontakt sa vanjskim svijetom. Takvi nisu strogo čuvani unutar zidova i imaju bolje pogodnosti jer obavljaju društveno koristan rad. Zato Watchtower nema opravdanje za svoju strogoću i krutost koja ide do krajnjih granica jer se sve izopćene stavlja u društvenu izolaciju i samicu sve dok ih se službeno ne primi nazad. Uopće nema mogućnosti da se prije službenog primanja ublaže neke mjere izolacije i da se takvima može prići, razgovarati i pozdravljati ih. Kao što se da zaključiti iz Isusovog primjera, takva izolacija je potpuno pogrešna. Izopćene osobe koji pokazuju neprijateljski i klevetnički stav se moralo izbjegavati, dok se ostalima trebalo samo dati do znanja da su izgubili 'zajedništvo' sa svojom kršćanskom skupštinom što je dovoljno da se takva osoba osjeća ukorenom. Takve osobe gube duhovno zajedništvo, a s tim i neke prednosti i aktivnosti koje su imali u druženju s braćom s kojom su dijelili duhovno zajedništvo. Ako je netko izgubio duhovno zajedništvo ne znači da bi ga normalni kontakt s braćom izjednačio sa duhovnom zajednicom.

Prema tome, da ponovimo još jednom. Kad je Pavle rekao skupštini u Korintu ‘s takvim i ne jedite’ onda ta misao ne uključuje potpunu izolaciju, nego samo ograničavanje onog bliskog druženja u kojem je i zajednički obrok (uz zahvaljivanje Bogu) bio znak duhovnog i vjerskog zajedništva. Prestanak zajedništva je automatski značilo da oni svi zajedno kao skupština trebaju na svojim privatnim sastancima izbjegavati jesti obrok zajedništva s nekim tko je grešnik. No, opet takav postupak nije značilo potpunu izolaciju jer Pavle nije mislio na to. Da je mislio na to onda bi rekao da to uključuje potpunu izolaciju kao kad bi izopćenog uklonili, ne samo iz skupštine nego i iz svijeta. Osim toga, to što se više nisu smjeli družiti i jesti s njima, nije značilo da se s druge strane smiju slobodno družiti i jesti s ljudima iz svijeta koji su okorjeli grešnici. Prema jednima i drugima su trebali pokazivati isti obrazac ponašanja. Razlika je u tome što mi prilikom ograničavanja druženja od grešnika iz svijeta dotične ne osuđujemo jer njima može suditi samo Bog, dok naše ograničavanje druženja sa grešnikom iz naše skupštine sudimo dotičnome jer je Pavle rekao:

“Zašto bih ja sudio onima koji su izvan skupštine? Ne sudite li vi onima koji su unutar skupštine, a Bog sudi onima koji su izvan nje? “Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1.Ko 5:12,13)

Biti prijatelj svijeta je značilo biti Božji neprijatelj (Jk 4:4). Takav stav je trebalo pokazivati i prema izopćenima s kojima se više nitko od kršćana nije trebao ponašati na taj prijateljski način. No, izraz ‘ne biti prijatelj svijeta’ ne znači da imamo slobodu ponašati se neprijateljski, despotski i neljubazno prema ljudima iz svijeta. Prijateljstvo sa svijetom u ovom slučaju uključuje zajedništvo i savezništvo u promicanju svjetskih mjerila i to je ono što je trebalo izbjegavati. Isto tako, ponašanje prema izopćenom nije uključivalo neljubazno i neprijateljsko držanje, nego samo izbjegavanje bilo kakvog prisnog kontakta koji bi imao značenje sudioništva s tom osobom u njenim grijesima. Prisjetimo se da je Isus za istim stolom jeo s grešnicima, a da nije tim činom podupirao njihov grijeh niti je imao išta zajedničko s njima. On se nije gostio u zajednici s njima. Kad je prihvaćao njihovo gostoprimstvo i obrok, on je želio tu prigodu koristiti kako bi iskazao čast Bogu i pomoći grešnicima. No da je Isus jeo s njima u situaciji u kojoj je grešnik priredio gozbu kako bi iskazati čast krivom obožavanju ili sebi a ne Bogu, onda bi Isus bio sudionik u njegovim grijesima.

Kad je Isus rekao da se prema neposlušnim grešnicima postupi kao sa ljudima iz nacija i kao s poreznicima, onda on nije postavljao pravila ponašanja. On je pokazao da među grešnicima koje je sinagoga izopćila ima ljudi kojima je potrebna duhovna pomoć. Zato je dao primjer po kojem bi trebali razlučiti kada i u kojoj situaciji možemo prihvatiti druženje s nekim grešnikom. Na taj su se način i kršćani mogli družiti s izopćenima čak unutar svoje obitelji ili na radnom mjestu. Mogli su ih čak i pozdravljati i s njima razgovarati a da ne budu sudionici u njihovim djelima. Nisu trebali čekati da skupština donese odluku o primanju te osobe u njihovu 'sredinu' pa da tek onda pokažu neke pozitivne korake prema njima.

Sada možemo bolje razumjeti uputstva koja je dao apostol Pavle u 1.Korinčanima 5:11-13, obzirom na prestanak druženja s osobama koje su izopćene iz kršćanske zajednice. Postoje dva načina ponašanja. Jedno je razumno i uravnoteženo kakvo je pokazivao Isus, dok je drugo ekstremno i neljudsko kakvo su nametali neki rabini. Isus nije izbjegavao kontakt bilo koje vrste nego samo onaj kontakt kojim bi se poistovjetio sa tom zlom osobom i time bio njen sudionik. No, zajednica Jehovinh svjedoka ide u krajnost kada od svojih članova traži da potpuno izbjegavaju izopćene osobe, što podrazumijeva sve normalne kontakte, kako duhovne tako i bilo koje druge vrste. Zašto je to tako? Odgovor je u pogrešnom razumijevanju određenih biblijskih stavaka koje se tumače van ostalog dijela Biblije i nepotrebnom postavljanju kolektivnih pravila. Jedan od tih stavaka je i 2. poslanica Ivana, stavci 9-11. O čemu ti stavci govore? Pogledajmo u nastavku.