Obilježavanje 

Biblija ne zahtjeva od kršćana da potpuno izbjegavaju društvene kontakte s osobama koje su izopćene zbog grešnog načina života, nego samo zahtjeva izbjegavanje prisnog  druženja. U tom smjeru treba gledati na one koji ne žive po Kristovom učenju kao što piše:

Čovjeka koji širi lažno učenje (krivovjerca) kloni se (izbjegavaj) nakon prve i druge opomene.“ (Titu 3:10)

Molim vas, braćo, budite na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri, protivno učenju kojem ste poučeni, i klonite ih se! (Ri 16:17)

 Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!” (1. Korinćanima 5:11)

Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju ste primili od nas. (2.So 3:6) 

Pavle je tražio od kršćana da se klone ili da izbjegavaju osobe koje neuredno žive, koja obezvrijeđuju Krista i kršćanska učenja, koja stvaraju podjele i navode druge da se spotiču u vjeri. Kloniti se grešnika, ne znači izbjegavati sresti ga u autobusu, radnom mjestu, na ulici, u prolazu, u liftu itd. nego kloniti se bliskog druženja s njim.  U tom  kontekstu je spomenuo još jednu misao:

A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite ga, ne družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata. (2.So 3:14,15)

S obzirom da se u kontekstu ovih riječi spominje neuredan način života kao što je lijenost, onda Zajednica pogrešno smatra da one koji neuredno žive ne treba izopćiti, nego ih se samo kloniti jer je navodno riječ o manjem grijehu. Zato je donijela uredbu o 'obilježavanju' na način da starješine održe govor obilježavanja u kojem se iznosi ono što Biblija govori o određenom načinu života koji nije kršćanski i da na takav način, bez da imenuju o kome je riječ, 'obilježe' takve i da ih ostali članovi skupštine u tom govoru prepoznaju kao one koje će u buduće izbjegavati (vidi Stražarska kula, 15.7.1999. str 30.). Znači, ukoliko znaš da se te riječi odnose na točno određenog brata ti ćeš ga izbjegavati, a ukoliko neznaš o kome se radi ili nisi bio prisutan na tom sastanku i nisi čuo taj govor, te ne znaš za neuredan način nječijeg života, onda ćeš se i dalje družiti s tim bratom. To očito nema smisla.

Što je onda Pavle mislio reći i što Biblija kaže o 'obilježavanju'? Odgovor se nameće sam po sebi jer je Pavle u istoj rečenici spomenuo misao o 'neposlušnosti'. Znamo da je neposlušnost roditeljskog ili duhovnog autoriteta grijeh jer iza tih autoriteta stoji Bog. Onaj tko ne sluša autoritet postupa tvrdokorno i buntovnički. Tako su roditelji u Izraelu trebali takvog neposlušnog sina koji je živio neuredno, živeći kao izjelica i pijanica, dovesti pred starješine kako bi ga oni pred cijelom skupštinom (narodom) prekorili i odvojili od zajednice (5.Mo 21:18-21). Zato, kad Pavle u svojoj poslanici spominje one koji žive neuredno, a koji 'ne poslušaju' duhovni autoritet, onda zaista misli na grijeh zbog kojeg je takav trebao biti doveden pred skupštinu i pred njom biti 'obilježen' kao grešnik i onda odvojen iz zajednice. Sjetimo se da je Isus rekao da se onoga 'tko ne posluša skupštinu' (bez obzira na težinu grijeha) poistovjeti sa čovjekom iz drugog naroda (Mt 18:15-17). Kad Pavle kaže da dotičnog brata, koji neuredno živi, ne smatraju 'neprijateljem', onda je to još jedan dokaz da je zaista mislio na izopćenje, jer je to bila granica koju kod izopćenja nisu smjeli priječi kao što su je prešli rabini, jer smo vidjeli da su rabini izopćenog grešnika smatrali neprijateljem, odnosno Samarićaninom, umjesto čovjekom iz drugih naroda.

Obilježiti i izopćiti takvog nepokornog grešnika (grešnika koji unatoč opomeni i dalje živi neispravno) je mogla samo skupština, odnosno starješine pred cijelom zajednicom vjernika. Oni su ga trebali javno pred braćom ukoriti i tako 'obilježiti' tj. okarakterizirati ga kao grešnika u povezanosti sa samim grijehom. To znači da je takav mogao pred svima biti označen kao bludnik, lopov, pijanica, lijenčina, izjelica, iznuđivač, itd. kako bi svi bili svjesni grijeha koji ih može uprljati ukoliko se druže s takvom osobom koja je izopćena. Isus je također tražio da se prema takvima postupa kao prema neznabošcima, odnosno da ih se u određenoj mjeri izbjegava. Zašto? Pavle kaže da time želimo navesti tu osobu da se postidi, a sebe držimo na oprezu. Biti oprezan znači koristiti svoju školovanu savjest kako bi izbjegavali ono što nam može naštetiti kako se ne bi duhovno uprljali. No, da li nas može uprljati kulturno ophođenje sa grešnim ljudima iz svijeta i sa braćom koja žive grešnim životom? Očito ne. Mi se možemo držati podalje od grešnika čak i onda kad s njima kontaktiramo. Kad Pavle kaže da se klonimo takve braće, on ne traži neke ekstremne mjere izoliranja kao što su zahtjevali židovski rabini, nego traži da osoba koja je obilježena pred skupštinom kao grešnik bude izopćena i tako izgubi sve ono što je uživala kao priznati član kršćanske skupštine. 

Pavle stoga traži da se treba “klonuti svakog brata koji živi neuredno“ ali da takve treba ‘opominjati kao brata’ (2.So 3:6,15). Izopćenike se s jedne strane moglo označiti ili obilježiti ‘kao neznabošca i poreznika’, ali ga se s druge strane moglo opominjati ‘kao brata’. Izraz 'kao' ukazuje na sličnosti i poistovjećivanje s nekim. Odnosno dotični brat koji je izopćen nije neznabožac, ali ga se tretiralo 'kao čovjeka iz svijeta'. Iako on nije više poistovjećen s duhovnom zajednicom, ipak ga se trebalo tretirati 'kao brata'.

Kad je Pavle dao ove smjernice o 'obilježavanju' onda nije govorio o manjem grijehu zbog kojeg se ne može izreći mjera izopćenja. Bez obzira o kakvom je grijehu riječ, on se treba sankcionirati ukoliko osoba nakon opomene i dalje tako živi, pokazujući time neposlušnost. Netko može učiniti veliki grijeh i pokajati se, dok netko drugi može živjeti neurednim životom (npr. kao lijenčina, pijanica ili kockar) i ne kajati se. Tko bi od ove dvojice mogao uprljati skupštinu? Očito ovaj drugi jer je riječ o nekršćanskom načinu života. Neuredno je povezano s nečistoćom i suprotno je duhovnoj čistoći. Tu ne spadaju oni koji su učinili neki grijeh pa se kaju, nego oni koji žive neuredno, odnosno oni koji konstantno griješe ili žive u grijehu bez obzira o vrsti i težini grijeha. Iako je Pavle spomenuo jedan manji grijeh kao što je lijenost, to ne znači da u neurednost ne spadaju svi grijesi koji onečišćuju čovjeka. Tako u Stražarskoj kuli od 15.7.1992. stoji:

"Što je bezakonje? To je grijeh, kao što je pokazao apostol Ivan kad je pisao: ”Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini; i grijeh je bezakonje“ (1.Ivanova 3:4). Bezakonitu osobu ”ne zaustavlja ili kontrolira zakon“ (Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary). Bezakonje uključuje sve što je loše, zlo, nemoralno, pokvareno i nepošteno." (str. 8, odl. 2)

Očito je svaki grijeh bezakonje, a činiti bezakonje je nespojivo s osobom koja tvrdi da je kršćanin. Kad je Pavle spomenuo 'obilježavanje' onda je to povezao sa određenim grijehom pojedinaca koji je očito mogao duhovno naštetiti ostalim članovima skupštine. Zato se u svojoj poslanici ograničio samo na grijehe koji su se očitovali među pojedincima dotične skupštine u Solunu, a ne na sve poznate grijehe, pa je spomenuo 'obilježavanje' samo onih koji, kako kaže, 'ne bi poslušali ono što smo rekli u ovom pismu'. To isto bi rekao nekoj drugoj skupštini koja bi bila suočena sa pojedincima koji su živjeli neuredno po pitanju nekih drugih nekršćanskih postupaka. Da je Pavle zaista mislio na grešnike koje treba pred skupštinom opomenuti i obilježiti kao one koji žive neispravno je vidljivo iz njegovih riječi u kojima on kaže: 

A vi, braćo, nemojte posustati u činjenju onoga što je ispravno. A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite ga, ne družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata." (1.Iv 5:18)  

Pavle s jedne strane traži da se čini ono što je ispravno a da se 'obilježi' one koji čine ono što je neispravno. tj. one koji promiču grešan način života. S grešnicima se više nije trebalo blisko družiti što je istovjetno savjetu kojeg je dao i apostol Pavle kad je rekao:

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!” (1. Korinćanima 5:11)

S ovom izjavom je Pavle pokušao ubrojiti sve ono što je neispravno za kršćanski način života. Kako se onda netko mogao prestati družiti s grešnikom? Da li samo zato što je starješina objavio da je dotični isključen, a da ne znaš zbog čega? Ne, nego zato što je isključen zbog točno određenog grijeha s kojim ga se 'obilježilo' i ukorilo pred cijelom skupštinom. Pavle zato nabraja obilježja one braće koja su upala u grijeh. On ne kaže: "s isključenim ne jedite", nego "s takvim", dajući do znanja zbog kakvog je grijeha takav odvojen iz njihove sredine. No, Zajednica Jehovinih svjedoka po nekoj svojoj uredbi to zanemaruje i prešućuje kao da je riječ o zaštiti privatnosti pa nitko ne može znati zašto je netko isključen osim što se daje prostora nagađanjima i krivim optužbama.

Kako bi se cijela skupština distancirala od grešnika njega se trebalo najprije 'obilježiti' kao takvoga pred cijelom skupštinom i onda odvojiti iz svoje sredine kako bi se postidio jer piše:

“One koji čine grijeh ukori pred svima, da i drugi imaju straha.” (1.Ti 5:20)

“Takvome (koji je izopćen) je dovoljno što je ukoren od većine.” (2.Ko 2:6)

One koji konstantno čine grijeh živeći neuredno, trebalo je pred svima 'obilježiti' kao takve i ukoriti, a ukor je zahtijevao oduzimanje zajedništva i svih aktivnosti koje uključuju to duhovno zajedništvo. To je bilo dovoljno da utječe na njegovo pokajanje. Ići preko toga i ponašati se prema njemu kao 'neprijatelju' (Samarićaninu) od kojega treba okretati glavu je jedna vrst ucjene i prezira što nije u skladu sa Isusovim i Pavlovim zahtjevima. 

Očito je obilježavanje bilo istovjetno uklanjanju bezakonite osobe iz kršćanske sredine do njenog pokajanja. Time bi cijela skupština ukorila tog brata (3.Mo 19:17). Takav ukor je trebao biti privremen jer je imao za cilj da se utječe na grešnika. Kad je u pitanju zajednica Jehovinih svjedoka koja uči da je svaka osoba svojim krštenjem postala ovlaštena da u zajedništvu s drugima obavlja propovijedanje kao najvažniju aktivnost, onda je 'obilježavanje' i 'odvajanje' grešnika iz svoje sredine trebala samo onemogućiti takvome da aktivno sudjeluje sa skupštinom u tom djelu kao i da ograniče svoje druženje s njim izvan duhovnih aktivnosti. Naravno da je grešnik mogao osjetiti koliko je izgubio takvim odvajanjem iz kršćanske sredine i da to nema cijenu, pa je dotični mogao učiniti korake ka svom ozdravljenju. U međuvremenu se tog brata koji neuredno živi trebalo opominjati tako da je, po primjeru Isusa, bilo moguće odlaziti u njegov dom ili ga primati u svoj dom, a to nije istovjetno prisnom druženju sa grešnikom na nekoj neobaveznoj društvenoj razini. Kad skupština prima izopćenoga u svoj 'dom' obožavanja, ona nema nikakvo zajedništvo s njim jer ne dozvoljava da on širi svoj utjecaj riječima i djelima. Tako je i s članovima skupštine koji mogu poput Isusa nekog izopćenog primiti u svoj dom ili otići u njegov dom radi opominjanja, ukoravanja i poticanja na pokajanje i dobra djela sve dok traje mjera ukora u vidu izopćenja (1.So 5:14). Naravno, to neće trebati činiti svaki pojedini član skupštine, nego starješina ili netko tko je bio prisan s tom osobom, ali nije zabranjeno da bilo tko s njim kontaktira. No nitko se neće družiti s njim i ići u njegov dom kako bi mu pravili društvo i zajedno s njim trošiti vrijeme na nešto što nije duhovno izgrađujuće. 

Nažalost, Jehovinim svjedocima je čak unutar obitelji zabranjeno s isključenim razgovarati o duhovnim stvarima jer misle da je to istovjetno duhovnom zajedništvu, što nije točno. Mi stoga možemo po primjeru Isusa i bez ikakvih predrasuda ući u njegov dom ako nas pozove radi duhovne ili druge pomoći koju mu možemo pružiti, a ne se ustručavati misleći da ćemo time prekršiti neko pravilo i biti duhovno okaljani.

S obzirom da će ukoreni brat osjećati posljedice odvajanja od bliskog druženja i aktivnosti svoje skupštine to će ga držati žalosnim sve dok mu skupština ne oprosti. Nije trebalo dozvoliti da dotični dugo vremena trpi to odvajanje jer Pavle kaže:

Zato mu, naprotiv, spremno oprostite i utješite ga, da ga ne bi shrvala prevelika žalost. Zato vas molim, pokažite mu da ga ljubite. (2.Ko 2:7,8)

Ove riječi je Pavle napisao nakon par mjeseci nakon što je dotični grešnik bio uklonjen iz kršćanske sredine. Iako su s njim mogli imati normalne kontakte, kao s ljudima iz svijeta, njegova žalost je bila povezana sa činjenicom što nije uživao aktivno duhovno zajedništvo sa svojom braćom. On je vjerojatno prestao živjeti grešnim životom pa nije bilo razloga da skupština predugo čeka da ga primi u svoju sredinu jer bi u suprotnom bio shrvan prevelikom žalošću. Takva žalost bi još više bila izražena kada bi se u tom periodu braća prema njemu ophodila kao da više ne postoji jer bi to bilo slično mobingu. Tako kršćanin koji je je bio žrtva svojih grešnih slabosti postane još i žrtva svoje braće zbog njihovog ponašanja prema njemu.

Sam izraz 'mobing' proizilazi od engleskih riječi 'mob' što znači: ološ, svjetina, odnosno rulja što je neprikladno za one koji se smatraju pravim kršćanima. To bi značilo da ta grupa kršćana, a samim tim i pojedinci među njima, koji imaju pravo dati nekome do znanja da ne žele do daljnjega imati s njim bliske kontakte, mogu preći granice ljudskosti ukoliko pokušavaju nekoga represivnim metodama prisilno društveno potpuno degradirati. Upravo su to činili Židovi prema izopćeniku jer su se prema njima ponašali kao prema prezrenom Samarićanima. Jehovini svjedoci ne moraju biti grubi, agresivni i vulgarni kao kod klasičnog mobinga, ali samim tim što okreću glavu od njega, ne želeći s njim imati nikakav normalni kontakt, nesvjesno preziru i uništavaju tu osobu, ukoliko ona nije dovoljno psihički jaka. To može biti posebno izraženo kada su u pitanju obitelji koja se potpuno izolira od svog člana, pogotovo ako svoje društvo dotični nikad nije imao izvan obiteljske i vjerske zajednice. Posljedice se mogu odražavati se na sva tri područja njegova života - na duhovnom, duševnom i tjelesnom (psiho-somatskom) području. Klonulost duhom može i kod takvih žrtava potiskivati volju za životom, a nerijetko mogu nastati neuroze i psihoze. U takvim situacijama, ukoliko to traje duže vrijeme, može doći do depresije pa čak i razmišljanju o samoubojstvu. To treba spriječiti jer Biblija ne podupire nikakav pa ni takav mobing, jer za njega nema opravdanja.