Što je Zakon propisivao?

Isus je tražio da se prema grešnicima postupa onako kako je to Zakon propisivao, odnosno kao prema čovjeku iz drugih naroda koji je pripadao široj društvenoj zajednici. On je imao na umu samo duhovno odvajanje i zabranu sklapanja brakova sa čovjekom nežidovom što se samim tim odnosilo i na nepokajničke grešnike. Isus nije zastupao izopćenje u smislu isključenja iz članstva Skupštine niti u smislu potpune izolacije kao što je zatvor ili kućni pritvor, nego samo duhovno odvajanje. S jedne strane, članovi zajednice su se trebali odvojiti od grešnika, a s druge strane skupština ga je trebala 'obilježiti' kao grešnika, odnosno smatrati ga kao čovjeka iz svijeta. Time se grešniku trebalo dati na znanje da s njim do daljnjega ne žele imati duhovno zajedništvo u povezanosti sa sinagogom gdje se odvijao duhovni život zajednice. U tom smislu je Isus govorio svojim učenicima da će i oni uskoro biti predmet 'izopćenja iz sinagoge'. Sinagoge su bile mjesta sastajanja gdje su se sakupljali Židovi radi zajedničkog obožavanja. Izopćenje je značilo zabranu duhovnih aktivnosti u zajednici sa drugim Židovima što je uključivalo i zajedničko slavljenje blagdana uz zajedničko jelo. Taj slavljenički obrok duhovnog zajedništva nije bio isto što i svaki drugi dnevni obrok ili jelo tako da je uža i šira obitelj izbjegavala jesti s izopćenikom samo taj obrok zajedništva povodom tih blagdana. No, svaki drugi oblik komunikacije izvan sinagoge je trebao biti dozvoljen jer se izopćenjem nije trebalo fizički odvojiti grešnika od obitelji i drugih članova zajednice s kojima je on bio povezan poslovnim i društvenim obavezama i odgovornostima tako da su i drugi Židovi prema njemu imali određene obaveze i odgovornosti kakve su imali i prema ljudima koji nisu bili članovi njihovog naroda.

Sama činjenica da se grešnika nije moglo odvojiti od njegove kršćanske obitelji (npr. supruga od njegove supruge) s kojom je i dalje bio vezan, govori o tome da je potpuno izoliranje izopćenika od kršćanske obitelji nerazumno. Kao što postoji bračna dužnost, tako postoji i bratska dužnost. Ona ne prestaje s izopćenjem. Neki aspekti te dužnosti će trajno ostati, dok će drugi biti privremeno ukinuti ili će biti smanjeni do određene mjere. Ako se prema njemu kao svom bratu trebaš ophoditi kao čovjeku iz svijeta kojeg si, prije nego je postao tvoj brat, znao kulturno pozdraviti i s njim neformalno razgovarati, a da se nisi s njim prisno družio niti jeo, onda bi to bio okvir u koji ćeš ponovo staviti svoj odnos prema njemu kao grešniku. Sve izvan toga je ekstremizam koji nema ništa sa Isusovim načinom postavljanja stvari. Židovi su imali jedan Zakon, ali su ga rabini i Isus tumačili različito, a znamo da su rabini Isusu prigovarali zbog njegovog gledišta i postupanja s braćom koja su živjela u grijehu. Ukoliko bi i vi postupili drugačije nego je Zajednica propisala svojim pravilnikom, onda bi starješine i vama prigovarali. No koga ćete slijediti - starješine ili Isusa? Da bi mogli ovu problematiku sagledati u ispravnom svjetlu, vratimo se na židovski Zakon. Apostol Petar je rekao da…

“Židovu Zakon zabranjuje družiti se s čovjekom iz drugog naroda ili dolaziti k njemu…“ (Dj 10:28)

Što je Zakon zabranjivao? Da li zabranjivao kulturno pozdravljanje i svaki oblik komunikacije sa ljudima izvan zajednice ili je zabranjivao samo onu vrstu druženja i komunikacije na prijateljskoj i vjerskoj osnovi? Točno je da su Židovi izbjegavali druženje s ljudima iz drugih naroda, ali je točno i to da su neki Židovi išli u krajnosti. Treba vidjeti što se misli pod izrazom 'druženje'. Npr. Samarićani su obožavali Jehovu na svoj način pa su u očima Židova bili prezreni kao krivovjerci i neprijatelji s kojima nisu komunicirali. Oni su za Isusa isto bili ljudi iz drugih naroda (Lk 17:16-18). Židovi su koristili riječ “Samarićanin” da bi izrazili prezir prema nekome, a i samog su Isusa neki tako nazivali (Iv 8:48). Oni su Samarićane potpuno izbjegavali, pa je Samarićanka rekla Isusu:

“Kako ti, Židov, tražiš piti od mene, žene Samarićanke?” Naime, Židovi se ne druže sa Samarićanima.“ (Iv 4:9)

Očito su stroga pravila bila toliko utisnuta u umove Židova da su smatrali kako Zakon tako nalaže pa su se tako i ponašali prema Samarićanima. Međutim, oni koji su tumačili Zakon su uvodili svoja stroga pravila i nametali cijeloj zajednici kako se ne bi slučajno desilo da se duhovno onečiste. Oni su u 'druženje' ubrojili svaki oblik komunikacije, tako da je i ova Samarićanka smatrala da Isus krši Zakon samo zato što razgovara sa njom. No, Isus je pokazao ovoj ženi da postoje Židovi kojima savjest dozvoljava određenu vrst “druženja“ i komunikaciju sa Samarićanima (ljudima iz drugih naroda koji su prakticirali drugačije obožavanje). Ovaj primjer pokazuje zašto su se neki rabini prema izopćenicima ponašali kruto kao i prema Samarićanima. S druge strane, Isusov odnos prema ljudima koji nisu pripadali židovskoj zajednici pokazuje kakav je bio njegov odnos prema grešnicima.

Prema tome, kad Pavle kaže da se kršćani trebaju prestati 'družiti' s onima koji su upali u grijeh, to je značilo isto što i Isusu koji se nije 'družio s čovjekom iz drugih naroda', ali je ipak s njima komunicirao. U svakom slučaju, nigdje se ne traži od kršćana da takve osobe ne pozdravljaju i da s njima ne smije razgovarati. Isus je prigovorio nekim Židovima koji su pozdravljali samo svoju braću, a ne i ljude iz drugih naroda, što znači da se on nije ponašao kao oni. Ukoliko je on, za razliku od njih, pozdravljao te ljude iz drugih naroda, onda je pozdravljao i grešnike ili izopćenike koje je usporedio s tim ljudima iz svijeta (Mt 5:47,48). Zajednica Jehovinih svjedoka je očito zanemarila razlučiti o kakvom se druženju i pozdravljanju misli, tako da je svojim članovima nametnula zabranu svakog oblika druženja koji podrazumijeva svaki oblik komunikacije i svaki oblik pozdravljanja. Uveli su sličan ekstremni način ponašanja kakvog su prakticirali farizeji i drugi Židovi prema Samarićanima i izopćenicima. Umjesto toga trebali su uzeti u obzir način na koji su se Židovi općenito ponašali prema ljudima iz drugih naroda.

Imamo slučaj nekih Židova koji su doveli Isusa Pilatu. Znajući da Zakon zabranjuje (blisko) družiti se s neznabošcima i dolaziti k njima u njihov dom, oni nisu htjeli uči u njegovu palaču da se ne bi (ceremonijalno) onečistili, pa je Pilat izašao pred njih gdje su razgovarali (Iv 18:28,29). Da li je pogrešno uči u dom nekog neznabošca? Očito nije, ali stroga gledišta su tražila da se izbjegava ulaziti u njihov dom kako ne bi bili nečisti. Palača nije bila samo mjesto u kojem se živjelo, nego i mjesto u kojem su se prakticirali vjerski poganski običaji i ceremonije i to je bio razlog zašto nisu htjeli uči unutra. Naravno, kad je Pilat izašao pred njih, podrazumijeva se da su ga pozdravili i razgovarali s njim, a ne se prisno družili s njim u njegovom domu, a to je razlika koju treba uzeti u obzir. Krajnost bi u ovom slučaju bila kad ga oni ne bi kulturno pozdravili. Zato, kad vodeće tijelo Jehovinih svjedoka (poput strogih rabina) traže od svojih članova da se izopćenika ne pozdravi ni u prolazu, da mu se ne izražava dobrodošlica na sastancima, a kamo li da se razgovara s njim, onda je to izvan onoga što je Isus tražio od svojih učenika kada je grešnika usporedio sa ljudima iz svijeta. Isus je slijedio Zakon a ne ljudska mjerila.

Da li je Zakon zabranjivao Židovima da prema ljudima iz drugih naroda izbjegavaju svaki oblik druženja, komunikacije i pozdravljanja? Nije, ali je rabinima, zbog neprijateljskog stava prema Samarićanima, očito bilo na mjestu uvesti stroga ekstremistička pravila ponašanja koja nisu bila u duhu Zakona. Iza tog njihovog ekstremističkog gledišta je bila mržnja, predrasuda i neprijateljski stav a to nije bilo u duhu Zakona. Zakon je samo tražio izbjegavanje ulaženja u prisne kontakte s ljudima iz drugih naroda jer je Jehova rekao sinovima Izraelovim:

“Ne odlazite k njima i oni neka ne dolaze k vama! Oni će sigurno navesti srce vaše da se okrene bogovima njihovim.” (1.Kr 11:2)

Kad bi od ovih riječi napravili pravilo i postupali po riječima, a ne sa onim što je ovdje mišljeno, onda bi svaki kontakt i odlazak u mjesto ili dom neznabožaca bio prekršaj, kao i dozvoliti neznabošcu da dođe u dom nekog Židova. Međutim, ovdje je riječ o kontaktu koji sa sobom povlači sklapanje saveza s kojim bi se ulazilo u međusobno zajedništvo u kojem bi Izraelac mogao otpasti od pravog Boga. Stoga ovaj zahtjev u sebi sadrži važnu misao, a to je biti oprezan kako se ne bi u duhovnom pogledu onečistili i poistovjetili s neznabošcima. Konkretno se to odnosilo na sklapanje brakova s neznabošcima jer je Zakon tražio:

“Ne sklapaj brakove s njima. Kćer svoju nemoj dati sinu njihovu, i kćer njihovu nemoj uzeti za sina svojega. Jer će odvratiti sina tvojega od mene, pa će služiti drugim bogovima.“ (5.Mo 7:3,4)

Sklapanje takvih brakova nije sa sobom povlačilo kaznu izopćenja, nego je zabrana bila preventivna mjera opreza. Ulazak u bračni savez s takvom osobom je značilo primiti u svoj dom ili uči u dom nekoga tko je u religioznom pogledu mogao biti duhovno nečist. Pojam 'uči u dom' neznabošca u ovom slučaju nije značio bilo koji ulazak u nečiju kuću (kao što je to radi potrebe za traženjem pomoći) nego je sa sobom nosio misao o udruživanju i sklapanju prijateljskog i obiteljskog odnosa. Imamo primjer proroka Ilije koji je došao među feničane i stanovao u kući kod jedne udovice u gradu Serfatu (1.Kr 17:8-24). On je ušao u njen dom, jeo u njenom domu i družio se s njom, a ipak nije prekršio Zakon. Isto je tako i Isus sa svojim učenicima ulazio u samarićanska mjesta (Lk 9:52). Zato je 'druženje' i 'ulazak u dom' nekog neznabošca podrazumijevalo zajedništvo i udruživanje pod jedan 'jaram' u kojem je Židov mogao biti odvraćen od pravog obožavanja. Takvo i bilo koje udruživanje zahtjeva zajedništvo i blisko druženje, koje bi moglo nekoga dovesti u tu duhovnu opasnost. Opet naglašavam, Zakon nije zabranjivao takav brak niti je sankcionirao one koji su ulazili u brak s osobama koji su pripadali drugim narodima, nego je samo ukazivao na probleme koje treba izbjegavati zbog vlastite duhovne dobrobiti. 

Zakon je Izraelcima nalagao da izbjegavaju ulaziti u bilo kakvo društveno i vjersko povezivanje s neznabošcima, ali su rabini išli toliko daleko da su u svojim usmenim predajama tražili od svog naroda izbjegavanje svakog oblika druženja sa Samarićanima, pa čak i svako ulaženje u dom takvih ljudi koje su smatrali neprijateljima i otpadnicima. Upravo taj njihov neprijateljski stav je bio razlog što su Zakon tumačili izvan onoga što je u njemu pisalo pa su se i prema izopćenicima ponašali kruto. Međutim, Biblija pokazuje da su Božji sluge trebali ljubiti neprijatelje, pa je samim tim njihovo ponašanje prema izopćenicima i prema Samarićanima trebalo sadržavati oprez, a ne potpuno odvajanje i izbjegavanje svakog oblika kontaktiranja.

Što onda možemo zaključiti o tome što je Zakon zabranjivao Židovima po pitanju druženja sa ljudima iz drugih naroda? Zakon nije nametao strogo odvajanje nego je samo ukazivao na oprez u druženju s njima. Isus je pokazao da su Židovi mogu ulaziti u dom osoba koji nisu pripadali njihovoj zajednici, ali ne s namjerom da sklapaju bračne i druge saveze i da se udružuju s njima. Na isti način su se trebali postaviti i prema grešnicima iz svoje sredine. No, s vremenom su članovi vodećeg tijela tu odredbu ograničili do te mjere da se nije smjelo čak ni razgovarati s izopćenicima i ulaziti u njihov dom što je ekstremno gledište koje Isus nije zastupao jer je razgovarao s Samarićanima i ulazio u dom grešnika (poistovjećenih s neznabošcima). Isus nije zagovarao nikakvu izolaciju od grešnika jer se prema toj osobi trebalo uljudno ponašati i s njim komunicirati kao i prema čovjeku iz drugih naroda, tj. kao prema čovjeku koji nije pripadao njihovoj zajednici. Riječ je samo o ograničavanju druženja i komuniciranja do one mjere koja se prakticirala u kontaktu sa ljudima iz svijeta. Nažalost, činjenice pokazuju da se unutar zajednice Jehovinih svjedoka u teoriji i praksi provodi ekstremizam i izolacija koju su farizeji provodili prema izopćenicima i Samarićanima. 

Iako židovska tradicija kojom se strogo zabranjivalo druženje sa Samarićanima ne povređuje Božji pisani zakon, njome se je išlo iznad onoga što Bog zahtijevao. Dobro je biti oprezan da se ne bi duhovno onečistili kroz druženje s grešnicima, ali ne valja stvarati pravila ponašanja koju kasnije svi slijepo slijede bez da razmišljaju u duhu Božje riječi. Ja sam postupao drugačije pa sam kao priznati član svoje skupštine pozvao u svoj dom braću koja su isključena, a također prihvaćao poziv takve braće. Neka od njih nisu učinila nikakav grijeh osim što su napustila zajednicu zbog neslaganja s njenim pravilima i učenjima. No i dalje su ostali vjerni Bogu i kršćanskim načelima. Za mene takvi nisu bili isključeni iz Isusove skupštine, nego samo iz jedne od institucija kršćanstva. S njima sam razgovarao i svaki put ih pozdravljao. Nisam od njih okretao glavu. Isto tako su neki postupili prema meni kad sam isključen iz zajednice zbog svojih drugačijih gledišta.

Prema tome i današnji vjerski autoritet koji tumači Božje zakone i zapovijedi ulazi u ekstremizam tražeći od svojih članova da se prema grešniku (izopćeniku) ponašaju na način koji s jedne strane pokazuje potreban oprez, ali s druge strane ipak ide u krajnost tako što se grešnika svojim prezirom potpuno izolira od druženja, razgovora, posjećivanja i kulturnog ophođenja. Koliko god to bilo opravdano u očima zagovornika ovog krutog stava, ono samo govori kako vjerski autoriteti na taj način nameću svoje ljudsko kruto gledište umjesto da prepuste svakom pojedincu da se prema grešniku unutar obitelji i skupštine postavi 'kao' prema čovjeku iz svijeta pazeći da se duhovno ne okalja.