Disciplinske mjere

Za one koji bi počinili neki grijeh Zakon je nalagao slijedeće:

“Ako zao zaslužuje udarce, neka sudac naredi da ga polegnu i da mu pred njim daju onoliko udaraca koliko odgovara njegovu zlodjelu. Može mu dati četrdeset udaraca, ali ne više od toga…“ (5.Mo 25:2,3; vidi Lk 12:48)

Udarci su se zadavali prutom, a ne bičem jer piše: “Bič je za konja, uzda za magarca, a prut za leđa bezumnika“ (Izr 26:3). Međutim, kasnije su Židovi koristili bič po uzoru na Rimljane, pa je Isus znao reći: “bičevat će vas u svojim sinagogama“ (Mt 10:17). Ovisno o težini prijestupa grešnika se nakon udaraca puštalo kući ili bi ga se izopćilo na neko vrijeme. Teške grešnike bi se nakon udaraca zatvaralo ili prognalo, a bogohulnike i ubojice osuđivalo na smrtnu kaznu (Ez 7:26).

Disciplinske mjere po Zakonu:

  1. stupanj: udarci  - opomena
  2. stupanj: udarci – izopćenje (na 30 ili više dana)
  3. stupanj: udarci – izopćenje (zatvor, progon ili smrtna kazna)

Kršćani su se također trebali osloniti na Zakon, odnosno na njegov smisao i odrediti različite disciplinske mjere. Pavle je rekao: “spremni smo kazniti svaku neposlušnost“ (2.Ko 10:6). To je bilo po uzoru na Isusove riječi da treba kazniti onoga tko ne posluša skupštinu (Mt 18:17). Neposlušnost je povezana sa nepokornošću jer onaj tko nije svoje tijelo i um pokorio Kristovom zakonu je u svojoj slabosti mogao počiniti ili činiti grijeh. Kakve su kazne trebale biti namijenjene neposlušnim vjernicima? Da li su to bili fizički udarci povezani s blažim ili strogim ukorom ili samo udarci riječima? Pavle je skupštini u Korintu napisao:

“Što želite, da dođem k vama s prutom ili s ljubavlju i duhom blagosti?“ (1.Ko 4:21).

Ovaj 'prut' je u kršćanskoj skupštini predstavljao disciplinsku mjeru javnog ukora. Ukor je bio poput udarca tako da je riječ prijekora temeljena na Božjem zakonu bila taj udarac koji je grješnik trebao osjetiti na sebi. Trebao je dobiti onoliko 'udaraca' tj. prijekora koliko je odgovaralo njegovom zlodjelu, ali na način da to ima pozitivan rezultat jer piše:

“Ako me udari pravednik, to je milost, ako me ukori, to je ulje za glavu moju“ (Ps 141:5).

Ovisno o težini prijestupa javnim ukorom je trebalo disciplinirati nekoga tko je počinio grijeh i to bi bilo dovoljno da bude posramljen pred svjedocima grijeha ili pred skupštinom. Ukoliko je netko živio u grijehu unatoč opomeni onda se takvog 'obilježilo' kao grešnika i izopćilo na jedno određeno vrijeme pazeći da ga žalost ne shrva. Teže prijestupnike kršćani nisu kažnjavali progonom, zavorom niti smrću nego samo izopćenjem, a prema svim izopćenicima se postupalo na isti način tj. odvajanjem grešnika od duhovnog zajedništva.

Primjetili smo da Isus (u Mateju 18:17) nije izravno rekao da skupština grešnika izopći ili ukloni 'iz svoje sredine', ali se to podrazumijevalo samo na duhovnoj razini. On je rekao da se prema takvome treba odnositi 'kao' prema porezniku, a time i 'kao' prema čovjeku iz naroda s kojima Židovi nisu trebali imati duhovno zajedništvo niti dijeliti istu duhovnu sredinu. Duhovna sredina nije isto što i fizička sredina. Kao što se kršćanin može fizički nalaziti u sredini sa ljudima iz svijeta a da se nije poistovjetio s njima kroz određene svjetovne aktivnosti, tako i grešnik može biti fizički prisutan sa kršćanima, a da mu se ne dozvoli da se poistovjeti s njima kroz određene duhovne aktivnosti. To znači da je grešnik uklonjen iz te duhovne sredine kao i svaka druga svjetovna osoba. Držati se podalje od njih nije značilo izbjegavati bilo kakav kontakt nego samo one prisne kontakte koji su bili uobičajeni među članovima unutar vjerske zajednice. 

Što je duhovna zajednica? Zajednica može biti društveno uređenje koje je u nadležnosti neke uprave pod kojim živi i djeluje određena skupina ljudi, ali se prije svega odnosi na same ljude koji čine tu zajednicu. Npr. Izrael je bila društvena zajednica Božjeg naroda koja je živjela na određenom području. Svaki Izraelac je bio pripadnik te zajednice i živio je u duhovnom zajedništvu sa ostalim Izraelcima koji su bili u savezu sa Bogom u skladu sa Zakonom koji je uređivao njihov društveni i religiozni život. Kad je riječ o grupi ljudi onda riječ 'zajednica', ima značenje tijesne povezanosti osoba koje su povezane zajedničkim interesima i ciljevima. S nekim imati duhovnu zajednicu znači smatrati ga jednakim, biti zainteresiran za njegove riječi i djela. Ujedno to znači da se s njim ophodimo na bliski i prijateljski način u skladu sa svim moralnim normama. Ukoliko netko krši te norme ponašanja može doživjeti da ga drugi članovi zajednice izbjegavaju što se moglo službeno potvrditi od svih članova zajednice. U tom smislu se izopćenje odnosilo samo na odvajanje iz aktivnog vjerskog života zajednice, ali je izopćeni i dalje trebao biti član te Zajednice. Izraelca kojeg se izopćilo se trebalo samo odvojiti iz 'sredine' u kojoj su ostali vjernici vršili zajedničke duhovne aktivnosti i vjerske gozbe. Nije ga se izopćilo iz Izraela kojemu je i dalje pripadao kao član zajednice tako da je i dalje bio pod Zakonom Božjeg naroda kojima se morao pokoravati. Bog u svom zakonu nije uveo zatvorsku kaznu, nego su je uveli Izraelski kraljevi po uzoru na okolne narode. Stoga Isus nije od svojih učenika tražio fizičke kazne kao što su bičevanje, zatvaranje ili tradicionalno izopćenje izolacijom grešnika, nego je tražio samo odvajanje grešnika od njegove duhovne zajednice. Iako je bio član društvene zajednice, grešnik je izgubio duhovno zajedništvo i prema njemu se odnosilo kao prema neznabošcu (čovjeku iz svijeta).

Uklanjanje iz židovske 'sredine' trebalo značiti privremeno odvajanje grešnika od zajedništva, a ne iz židovske zajednice (društva) jer je dotični i dalje bio Izraelac pod Zakonom i sa svim odgovornostima prema Zakonu. Samo je smrt mogla fizički ukloniti teškog grešnika iz zajednice, dok je svaki drugi grijeh koji je vodio izopćenju i dalje dozvoljavao da grešnik bude član društva (zajednice), ali sa sankcijama po kojima se on trebao osjećati da je odvojen od svoje braće a time i od onih aktivnosti s kojima su Izraelci uživali duhovno zajedništvo. Npr. da li je rabin nekom grešniku kojega se izopćilo mogao reći da više nije Židov ili član Izraelske zajednice u koju je pristupio obrednim činom? Ne, on je i dalje član zajednice, ali je odvojen od zajedništva. Židova se moglo izopćiti samo iz sinagoge, a ne iz Božjeg naroda Izrael, a sama disciplinska mjera je imala smisao privremenog odvajanja kojim se onemogućavalo da se grešnik do daljnjega sastaje sa drugima u sinagogi i da se druži s drugima u duhovnim gozbama koje su se priređivale povodom židovskih blagdana. Prema tome, čin odvajanja (izopćenja) treba biti samo disciplinska mjera, a ne čin ispisa iz članstva ili istjerivanja iz Božjeg naroda (skupštine). Nasuprot tome, u zajednici Jehovinih svjedoka izopćena osoba gubi status člana ne samo lokalne skupštine (zajednice), nego i Zajednice na globalnoj razini koju oni smatraju jedinom pravom Kristovom skupštinom.

Nekome tko je bio izopćen iz sinagoge je na različite načine trebalo biti dano do znanja da je izjednačen sa neznabošcima a ne sa Samarićanima. Za izopćenika je to izjednačavanje sa neznabošcima bilo jako stroga mjera ukora koja je u sebi sadržavala stegu punu ljubavi. To je trebalo biti način ophođenja kojeg je Isus zapovjedio. Međutim, oni izopćenici prama kojima se po rabinskim pravilima ponašalo kao prema Samarićanima koje se potpuno izbjegavalo, osjećali su određenu mjeru prezira i mržnje. 

Stoga je važno razumjeti Isusove riječi jer on nije tražio da se prema grešniku odnosi kao prema bogohulniku i namjernom ubojici koje je trebalo strpati u zatvor i potpuno odvojiti, ne samo iz zajedništva nego i iz naroda. Iako rabini nisu izopćavali iz naroda nego samo iz sinagoge, ipak su uveli svoja pravila strogog odvajanja iz judejskog društva. Takav bi odnos bio ekstreman i očituje se po izbjegavanju svakog oblika druženja i kontakata s grešnikom. Isus nije tražio da se grešnika 'izopći' po rabinskim pravilima, nego je rekao da ga se samo tretira kao neznabošca na način da ga se 'odvoji' od zajedništva i svega onoga što je duhovno zajedništvo uključivalo. Nažalost, Jehovini svjedoci su po svemu sudeći zanemarili pravo značenje 'odvajanja' te su uveli sistem 'izopćenja' koji u nekim aspektima ima dosta toga zajedničkog sa rabinskim gledištem, pa se prema izopćenicima odnose kao Židovi prema Samarićanima. S druge strane, izopćenjem iz Zajednice (koju smatraju jedinom Kristovom skupštinom) su prešli još jednu granicu jer su time uveli poganski i politički oblik izopćenja - protjerivanje iz članstva. Zato nas zanima kako Watchtower tumači Isusove riječi i kako se zajednica Jehovinih svjedoka odnosi prema izopćenicima?

“Kao Židovi, apostoli su trebali razumjeti što znači odnositi se prema grešniku kao prema ’čovjeku iz narodâ i kao prema porezniku‘. Židovi su izbjegavali druženje s ljudima iz narodâ, i prezirali su Židove koji su radili kao rimski poreznici (Ivan 4:9; Djela apostolska 10:28). Zbog toga je Isus savjetovao učenike da se moraju prestati družiti s grešnikom, ako ga je skupština odbacila“ (Stražarska kula, 15.4.1991. str. 20).

Točno je da su apostoli razumjeli Isusove riječi, ali su isto tako znali razliku između krutog i ekstremnog ponašanja kojeg su prakticirali farizeji i razumnog ponašanja kojeg im je pokazao Isus u svom ophođenju prema poreznicima i ljudima iz drugih naroda, a sukladno tome i prema grešnicima. Zato, kad se od članova skupštine traži da slijede primjer Židova onda treba slijediti onaj primjer kojeg je prakticirao Isus, a ne oni Židovi koji su postupali po rabinskim krutim pravilima. Naime, mnogi Židovi su bili poučeni od svojih religioznih vođa da je Samarićanin gori od neznabošca, pa je samim tim i izopćenike trebalo mrziti i prezirati. U skladu s tim su su se Židovi trebali držali određenih pravila ponašanja koja su bila kruta i nerazumna. Nažalost, Jehovini svjedoci su uveli načela i pravila koji imaju puno toga zajedničko sa tim ekstremnim rabinskim gledištem a ne sa Isusovim. Zato bi bilo neispravno postupati onako kako su većina Židova postupali prema grešniku u skladu sa rabinskim ekstremnim stavovima i pravilima. 

Treba uzeti u obzir da osobe koje se krste u Isusovo ime postaju njegovi sljedbenici i članovi njegove Skupštine. Njihov kršćanski život i služba se odvija u povezanosti sa mjesnom skupštinom. U početku su te skupštine imale ime vezano za područje ili mjesto u kojem su vjernici živjeli (skupština u Solunu, skupština u Efezu i sl.). Međutim, od formiranje crkvene institucije i odvojenih zajednica, sve lokalne skupštine dobivaju naziv po instituciji ili zajednici kojoj pripadaju na globalnoj razini kao što je 'katolička', 'pravoslavna', 'baptistička', 'adventistička', 'Jehovini svjedoci' i sl. Sve one su odvojene kršćanske zajednice unutar 'kršćanstva'. Stoga se postavlja pitanje, da li krštenje osobu učlanjuje u lokalnu skupštinu u povezanosti s vjerskom institucijom ili organizacijom kojoj ta skupština pripada? Što o tome kaže Watchtower?

“Kršćanin (…) ne može biti kršten u ime onoga tko vrši uranjanje ili u ime bilo kojeg čovjeka, niti u ime organizacije, već u ime Oca, Sina i svetog duha. To pokazuje, između ostalog, kako Kršćanstvo nije denominacijska stvar …“ (Stražarska kula, 1 srpanj 1955).

Kršćanstvo je iznad svake denominacije, organizacije ili odvojene zajednice. Zato se nitko ne može krstiti kao član mjesne ili međunarodne skupštine koja nosi svoje ime prepoznavanja, pa samim tim izopćenje iz takve zajednice nikoga ne može izbrisati iz Kristove skupštine, nego ga samo odvaja od zajedništva s kršćanima te zajednice. Krštena osoba treba biti svjesna da se krsti kao član Kristove skupštine a ne kao član zajednice Jehovinih svjedoka. Ona se samo po prihvaćenim vjerovanjima identificira s kršćanskom zajednicom koja nosi naziv 'Jehovini svjedoci'. Njenim izopćenjem, ona se više neće identificirati s tom zajednicom, ali će i dalje njeno krštenje nju identificirati s Kristovom skupštinom. Izopćenje ne može poništiti krštenje jer je to samo privremena disciplinska mjera ukora vjernika koji se ogriješio o Božji zakon a time i o svoju braću s kojom je dijelio duhovno zajedništvo. Njega se stoga ne može izbaciti iz članstva Skupštine jer to može samo Isus, nego se takvoga treba samo 'obilježiti' Božjom riječju i tako izdvojit iz zajedništva kako ne bi do daljnjega bio uključen u aktivnost svoje lokalne skupštine pa izopćenjem ostaje pasivnim članom jer su mu se oduzela neka prava. Naime, kad bi bio izbačen iz članstva Skupštine, onda bi to značilo da prestaje važiti njegovo krštenje pa bi se po povratku u nju trebao ponovno krstiti jer se krštenjem postaje član Kristove skupštine. On stoga ne može biti isključen iz članstva Skupštine, nego samo iz duhovnog zajedništva i aktivnog života vjernika, a da bi se isključenje moglo provoditi nad njim, onda se od aktivnih vjernika traži da ograniče druženje s njim, ali da ipak ostaju u vezi s njim kako bi ga navodili na pokajanje. .

To je isto kada roditelji žele disciplinirati svoje dijete te mu postave stroga ograničenja. To dijete je i dalje član obitelji, ali odvojen od obiteljskih aktivnosti u kojima je mogao osjećati aktivno zajedništvo. Tako npr, roditelji sa ostalom djecom mogu ići na izlet, u kino i na druge zajedničke aktivnosti, dok dijete koje je pod strogim ukorom to ne može. Na isti način se supružnik može na jedno vrijeme odvojiti od svog bračnog partnera zbog povrede bračnog zavjeta. Ukoliko nije došlo do razvoda, onda su oni i dalje zovu muž i žena, ali se jedan prema drugome ponašaju kao prema nekome s kim nisu u braku. Povrijeđena strana je ograničila svoje kontakte za jedno određeno vrijeme tako da među njima nema zajedničkih aktivnosti ni bliskih kontakata. Taj supružnik sam određuje kada i u kojoj mjeri će kontaktirati s drugom stranom oko nekih zajedničkih pitanja. No, ukoliko je došlo do razvoda onda se s time poništavaju sve bračne dužnosti i jedino ponovno sklapanje braka dolazi u obzir kako bi oni ponovno bili muž i žena. Samim tim, ukoliko je došlo do potpunog odvajanja vjernika od Kristove skupštine (razvoda) onda bi dotični prilikom primanja u zajednicu vjernika trebao biti ponovno kršten. Što onda znači kad se nekom izopćenom kaže da više nije 'katolik' ili da više nije 'Jehovin svjedok? Da li to znači da dotični više nije kršćanin? Prema Katoličkom kanonskom zakoniku, izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego iz zajedništva aktivnih vjernika. Međutim, prema onome što piše u izdanjima Watchtowera, izopćeni više nije član Skupštine (crkve).

Problem je što su se neke vjerske institucije i organizacije poistovjetile sa Kristovom skupštinom, pa krštenik svojim krštenjem postaje, ne samo član Skupštine nego i član te vjerske organizacije. Tako se u ovom slučaju krštenim osobama kaže da su svojim krštenjem identificirali s organizacijom Jehovinih svjedoka, pa kad dotičnoga isključe iz zajednice onda mu kažu da on više nije Jehovin svjedok niti njihov brat, a samim tim ni kršćanin, član Kristove skupštine čime nesvjesno poništavaju njegovo krštenje. To nema smisla ukoliko on nije otpadnik od vjere koji se riječima i djelima odrekao Boga i Krista. Čak se i grešnik po Pavlovim riječima i dalje 'zove brat', što znači da je i dalje član Skupštine ('Izrael'), ali ga se samo odvojilo iz sredine onih vjernika s kojima je dijelio duhovno zajedništvo pa se prema njemu trebalo ponašati 'kao' čovjeku iz svijeta (2.So 3:15) Izopćenjem se dotičnoga ne može 'razvesti' od Kristove skupštine, nego ga se može samo privremeno 'odvojiti' iz njene sredine. Na neki način to nesvjesno potvrđuje i Watchtower jer čitamo:

"Da li je ovaj biblijski zakon (iz 1.Korinćanima 5:11) prestrog ili ponižavajuć? Samo promislite o ovom: Kada se nekog okorjelog kriminalca stavi u zatvor zbog kršenja zakona, smatra li se taj čin prestrogim ili bezosjećajnim? Ne smatra se, zato što ljudi imaju pravo čuvati društveni mir i sigurnost. Dok mu traje zatvorska kazna, kriminalac je zapravo isključen iz društva koje poštuje zakon." (Probudite se, 8.9.1996. str. 27)

Ovaj primjer kriminalca koji je strpan u zatvor pokazuje da on i dalje ostaje građanin i državljanin svoje zemlje što je različito od isključenja nekog člana iz zajednice Jehovinih svjedoka. (U kolektivnom sportu, neki igrač može biti isključen iz igre i biti kažnjen neigranjem za jedno određeno vrijeme, ali on je i dalje u sastavu svoje momčadi). Prema tome, izopćenje po kršćanskim mjerilima je trebao biti strogi ukor lokalne skupštine koja dotičnoga odvaja iz svoje duhovne sredine i zajedničkih aktivnosti, a ne iz članstva Kristove skupštine (Tit 1:13). 

  • izopćenje - nije izbacivanje iz članstva zajednice
  • izopćenje - je odvajanje od aktivnog zajedništva

U tom smislu svatko tko ne želi iz bilo kojih razloga biti član neke vjerske organizacije, može tražiti da ga se ispiše iz njenog članstva (ukoliko je upisan kao član te zajednice), ali on i dalje želi biti kršćanin u povezanosti sa nekom drugom kršćanskom grupom vjernika pa ga nitko ne može ispisati iz Kristove univerzalne skupštine. Kad pristupa drugoj zajednici on se ne treba ponovno krstiti ukoliko smatra da je njegovo krštenje pravovaljano. Može se samo registrirati kao pripadnik te zajednice ukoliko je potrebna takva pravna registracija. No, ukoliko se neka vjerska Organizacija poput Jehovinih svjedoka promovira kao jedina prava Skupština, onda ona po svom proizvoljnom tumačenju pripadnike drugih kršćanskih zajednica označava kao otpadnike od Boga i pravog kršćanstva, pa nije čudno da osobe koje samostalno napuštaju zajednicu smatra otpadnicima iako takvi nisu otpali od svoje vjere u Krista.

To što Watchtower brani svoj stav prema izopćenicima koristeći primjer kriminalca koji je u zatvoru potpuno izoliran od društva je dokaz kako oni grešnika ne tretiraju kao čovjeka iz svijeta, nego idu preko onoga što je Isus zapovjedio, čime ne slijede Isusa koji grešnika nije želio usporediti sa Samarićanima nego sa ljudima iz svijeta s kojima se moglo ulaziti u društvene kontakte do određene mjere. Ako već traže da se prema grešnicima iz svoje sredine treba ponašati kao Židovi prema Samarićanima koje su prezirali i potpuno izbjegavali, onda bi se tako trebali ponašati prema pripadnicima svih drugih kršćanskih zajednica koje smatraju krivovjercima i otpadnicima od pravog obožavanja (što je sinonim za Samarićane). S druge strane, ako pripadnike svih tih kršćanskih zajednica smatraju ljudima iz svijeta s kojima se može kontaktirati do određene mjere, onda bi se tako trebali ponašati i prema osobama koje iskljućuju iz svoje sredine. Gdje je onda problem i zašto podržavaju vlastita pravila koja odudaraju od Isusovog primjera i njegove zapovjedi?

Problem je u ideji koja se ne može biblijski potvrditi, a to je ideja da su Jehovini svjedoci jedna i jedina Božja organizacija koju je on uspostavio 1919-te godine, za što nema niti jedan pravovaljani dokaz, pa svako izopćavanje i odvajanje od te organizacije smatraju odvajanjem od Boga i Krista. Zbog takve ideje se nametnuo stav isključivosti, pa su Jehovini svjedoci, kao i Katolička crkva u srednjem vijeku, primorani i donositi vlastite propise po kojima se grešnika i neistomišljenika izopćuje (izbacuje) iz Kristove skupštine te ga se tretira kao Samarićanina koje treba potpuno izbjegavati, čime se stavljaju iznad Krista i njegove zapovjediStarješine moraju biti svjesni da kršćani ne pripadaju njima niti organizaciji koju oni predvode. Oni imaju pravo nepokorne grešnike samo privremeno izopćiti (odvojiti) iz svoje duhovne sredine, ali ipak dozvoliti normalne kontakte s njima samo izvan duhovnih aktivnosti. Kad Isus dođe, onda će on iz svog Kraljevstva (Skupštine) izbaciti kukolj u koji spadaju lažna braća i nepokajnički grešnici (Mt 13:30).