Posljedice potpunog izbjegavanja

Isus je znao kako su se Židovi odnosili prema Samarićanima koje su zbog drugačijeg obožavanja Jehove smatrali krivovjercima i otpadnicima. Rabini su uveli pravilo da se njih potpuno izbjegava i da ih se nikako ne pozdravlja, za razliku od drugih naroda koje su smatrali neznabošcima s kojima su dolazili u kontakt u Judeji i dijaspori, a koje su pozdravljali i kontaktirali unutar prihvatljivih okvira. To pravilo izbjegavanja kontakata sa Samarićanima su preslikali i na svoju braću koju su izopćavali kao grešnike. Isus je znao koliko ta rabinska pravila mogu lose utjecati na ljudski duh i meduljudske odnose. Naime u svojoj prici o milosrdnom Samarićaninu je pokazao da će prije Samarićanin (navodni otpadnik) biti spreman pokazati milosrđe nego onaj tko se po ljudskim mjerilima smatra pravim vjernikom. Isus je opisao situaciju u kojoj je neki Židov (brat u vjeri) doživio razbojstvo te je bio izudaran i ostavljen polumrtav kraj puta (Lk 10:29-37). Kako će u toj situaciji postupiti neki Židovi koji žive po točno određenim mjerilima, a kako Samarićanin? Vidjevši polumrtvog čovjeka židovski svećenik i Levit su ga izdaleka zaobišli bez da su mu pomogli. Zašto su tako postupili?

Iako Isus to nije naveo, jedan od razloga ovakvog postupanja je mogao biti njihov stav prema grešniku koji je po njihovim mjerilima zaslužio batine i udarce pa čak i sramotnu smrt. Isus očito nije htio reći kako su svećenici i Leviti svi odreda bezosjećajni ali je zato moguće da svi odreda slično postupe ukoliko su vođeni nekom smjernicom po kojoj treba zaobilaziti i ne dolaziti u kontakt s grešnicima ili mrtvim tijelima. Poznato nam je su Židovi imali običaj kažnjavati svoju braću grešnike udarcima i bičevanjem a one najteže čak i kamenovanjem na bilo kojem mjestu, te njihova tijela ostaviti izvan grada. Jednom je i Pavao bio kamenovan od strane Židova koji su ga zatim "odvukli izvan grada misleći da je mrtav" (Dj 14:19). Kad su dvojica Židova, najprije svećenik a onda Levit, slučajno prolazili tim putem između dva grada, oni su izdaleka zaobišli svog brata vjerojatno misleći da je riječ o grešniku koji je zavrijedio udarce zbog kojih je trebao biti ubijen. Tako bi možda postupili i drugi Židovi koji slijede upute i pravila koja su uveli svećenici. Za njih je bolje zaobići grešnika i navodnog mrtvaca nego se onečistiti kontaktom s grešnikom ili mrtvacem. Samim tim što se nisu pokušali ni približiti ranjenom čovjeku su svjesno izbjegli situaciju da njihovo srce pokaže sažaljenje. Isus to ne bi učinio nego bi pomogao tom čovjeku ne pitajući se da li je on zaslužio udarce ili ne. To je učinio i ovaj Samarićanin. On nije okrenuo glavu i zaobišao ranjenog čovjeka. Jedan od razloga njegovog postupka je mogao biti taj što nije bio ograničen pravilima postupanja tako da je mogao doći do ranjenog i tom prilikom vidjeti njegovu bol i osjetiti sažaljenje. Naime, milosrđe gubi svoju snagu da nekoga navede na ispravna djela ukoliko je vjernik pod utjecajem ljudskih pravila zbog kojih može bez razmišljanja jednostavno okrenuti glavu ili zaobići svog brata kako se ne bi navodno duhovno onečistio. Levit i svećenik su se možda pitali: "što će biti sa mnom ako se približim tom čovjeku" koji izgleda kao mrtav, dok se Samarićanin mogao pitati; "što će biti s tim čovjekom ako ga zaobiđem." On je mislio na tog čovjeka, dok su Levit i svećenik mislili na sebe.

U zajednici Jehovinih svjedoka se može desiti da vjernik, zbog pravila izbjegavanja svakog oblika kontakta sa isključenim bratom, ne može čak ni pozdraviti a kamo li upitati brata kako je i da li mu treba duhovna ili neka druga pomoć. Neće mu se ni pokušati približiti kako ne bi prekršio pravilo zajednice pa samim tim neće ni moći osjetiti njegovu bol i pokazati sažaljenje i milosrđe. Teret odgovornosti se po pravilu prebacuje na starješine, a upravo starješine, koji pred drugima zastupaju kruta organizacijska pravila, mogu postupiti kao onaj svećenik i Levit, a da ostali članovi skupštine to svjesno ili nesvjesno podržavaju, jer su poučeni da isključeni nisu njihova briga nego briga starješina. Zahtjev za potpunim izbjegavanjem isključenih može dovesti do toga da braća zanemare emotivno stanje koje dotični proživljavaju. Emotivne rane ponekad više bole od fizičkih rana, pogotovo ako se prema njima nepravedno i kruto postupalo, a da zbog tajnosti pravnih procesa nitko to nije vidio, pa sada svi okreću glavu od njih. Posljedica toga može biti da se potpuno zanemari milosrđe u bilo kojem obliku smatrajući da za takvog brata nema milosti dok se službeno ne objavi da je primljen u zajednicu. Nažalost, po svijetu se dešava da neki isključeni dignu ruke na sebe jer se ne mogu nositi s tim emotivnim pritiskom o čemu Watchtower svjesno šuti kako ne bi izazvao reakciju svojih članova. Nedavno je jedna sestra nakon isključenja ubila supruga, svoje dvoje djece i na kraju sama sebe jer nije osjetila ukor nego odbacivanje. Gdje je tu milosrđe? Ono je samo naizgled prisutno u mjerilu koje je ograničeno ljudskim pravilom koji umanjuje njegovu pravu vrijednost. S druge strane ona braća koja su zbog drugačijeg gledišta i uvjerenja proglašeni otpadnicima (poput Samarićana) mogu postupiti milosrdno prema svima pa čak i prema onima koji od njih okreću glavu. Zato bi bilo dobro da svaki Jehovin svjedok dobro razmisli o krutim pravilima prije nego izgubi lice ljudskosti zbog robovanja tim pravilima koja odstupaju od Isusovih načela.