Što je Isus zapovjedio

Biblija sadrži smjernice, a ne kruta pravila tako da svakom kršćaninu daje mogućnost da donosi vlastitu odluku unutar okvira koje su postavili Isus i apostoli. Apostol Pavle je rekao:

Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite! (…) Uklonite zloga iz svoje sredine!” (1. Korinćanima 5:11,13).

Isusove riječi iz Mateja 18:17, bi trebale biti temelj za razumijevanje jer sadrže sličnu misao:

A ako [nepokajnički grešnikne posluša ni skupštinu, neka ti  bude kao čovjek iz nacija i kao poreznik.“

Isus je uspoređivanjem grešnika s ljudima iz svijeta (nežidov i poreznik) objasnio kakav je status grešnika u odnosu na priznate članove skupštine. On nije tražio od svojih učenika da izbjegavaju svaki normalni kontakt i druženje s grešnicima, nego da to svedu samo na mjeru koju je Bog zapovjedio, a po kojem su Židovi ograničili druženje i kontakte s ljudima iz drugih naroda. Da je Isus tražio potpuno izbjegavanje svakog kontakta sa grešnicima onda bi rekao:

"A ako ne posluša ni skupštinu neka ti [nepokajnički grešnik] bude kao Samarićanin."

Isus ovo nije rekao niti je to namjeravao reći jer bi podupirao pogrešan stav prema izopćenicima kojeg su uveli rabini (a u novije vrijeme i Jehovini svjedoci).  Zato ćemo njegovu zapovijed najbolje razumjeti ako uzmemo u obzir povijesnu pozadinu. Naime, u to je vrijeme postojala razlika u kontaktima s ljudima iz drugih naroda i kontaktima sa Samarićanima. Prema ljudima iz drugih naroda su imali normalne društvene kontakte, ali se nisu s njima blisko družili niti ih pozivali na svoje vjerske blagdane i obroke zajedništva što je bilo rezervirano samo za Židove i prozelite. S druge strane su Samarićane potpuno izbjegavali jer su ih prezirali. O tome čitamo:

"U Isusovo vrijeme izraz “Samarićanin” bio je više vjerski nego zemljopisni pojam i odnosio se na sljedbenika otpadničke religije koja je doživljavala procvat u Samariji. Samarićani su u to vrijeme još uvijek služili Bogu na gori Gerizimu, a Židovi su na njih gledali s prezirom i omalovažavanjem (Ivan 4:20-22; 8:48). (Stražarska kula, 10.1.2010. str.12)

Isus nije želio da se izopćene grešnike potpuno izbjegava kao Samarićane i da se osjećaju kao da su najgori pripadnici ljudske rase koje treba mrziti, a upravo se to nesvjesno pokazuje potpunim izbjegavanjem isključene osobe koju kojeg Jehovini svjedoci ne žele ni kulturno pozdraviti kao čovjeka. Zato je veoma važno razumjeti Isusove riječi u kojima je odnos prema grešniku izjednačio sa odnosom prema nežidovima a ne sa odnosom prema Samarićanima. On nije spomenuo Samarićane jer nije želio sugerirati svojim učenicima da potpuno izbjegavaju izopćenike. Za razliku od ostalih Židova, Isus je na Samarićane gledao kao na ljude iz drugih naroda s kojima je normalno kontaktirao. To možemo vidjeti u situaciji kada je sa svojim učenicima putovao kroz Samariju i  Galileju. Tada je u jednom selu izliječio deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarićanin. Za tog Samarićanina je rekao: 

"Zar se nijedan od njih nije vratio da bi dao slavu Bogu, osim ovog čovjeka iz drugog naroda?” (Lk 17:18)

Izbjegavajući izraz 'Samarićanin' koji je među Židovima izazivao negativne porive za izbjegavanjem, i izjednačavajući Samarićane sa ljudima iz drugih naroda, Isus je jasno poručio što je mislio kad je rekao da grešnik bude kao čovjek iz drugih narodaGdje onda svrstati poreznike?

Poreznik je bio pripadnik židovske zajednice ali se stavio u službu rimskog carstva. Isus je sam rekao da po pitanju poreza Židovi trebaju dati 'caru carevo', a samim tim i poštivati poreznike koji obavljaju svoju službu (Mt 22:21). Iako su većina njih postali poreznici kako bi se bogatili čak i na nepošten način, neki od njih su na taj posao gledali kao i na svaki drugi posao kojeg su pošteno obavljali. Zato se Isus i družio sa nekim poreznicima vjerojatno s onima koji su upali u kušnju da postupaju nepoštono jer je Isus poslan grešnicima (Lk 5:32). Više puta su farizeji prigovarali Isusu što se "druži sa poreznicima i grešnicima" tako da su 'poreznike' očito odvojili od ostalih grešnika kao jednu posebnu skupinu grešnika (Mt 9:11; 11:19; Mk 2:16; Lk 19:1,7). Njihov negativan odnos prema poreznicima je bio zbog prevelikog poreza koji je osiromašio židovski narod pa su poreznici kao službenici bili kolektivno omraženi jer su ubirali porez za neznabožački narod koji je vladao nad njima. Zato se s njima nisu htjeli blisko družiti jer su ih tretirali kao nežidove s kojima su se poistovjetili. Iako su poreznici za njih bili grešnici, nisu ih tretirali kao Samarićane.

Netko tko ne poznaje ovu povijesnu pozadinu će reći da je Isus grešnike usporedio sa s 'poreznicima' koje su Židovi također prezirali kao Samarićane jer su ih smatrali "izdajicama i otpadnicima, a samim tim i nečistima zbog čestog kontakta sa poganima", kako stoji u M’Clintockovoj i Strongovoj Cyclopaediji. Uzimajući to u obzir, takvi bi mogli stati na stranu Watchtowera koji je ustvrdio kako je Isus ipak mislio da grešnike treba prezirati i potpuno izbjegavati. No, to nije točno. Da je Isus mislio to naglasiti onda je trebao reći da se prema grešniku treba odnositi kao prema Samarićanima i poreznicima, a ne kao prema nežidovima i poreznicima.

Kad je spomenuo 'poreznike' onda je uzeo u obzir način na koji su se Židovi odnosili prema njima, što je očito bilo različito od načina na koji su se odnosili prema Samarićanima. Da je mislio na težinu grijeha onda bi umjesto poreznika trebao spomenuti farizeje i pismoznance koje zbog svog licemjerja zaslužuju osudu gehene jer onemogućavaju drugima da uđu u Božje kraljevstvo (Mt 23:13-33). Međutim, farizeji i pismoznanci su bili priznati članovi židovske vjerske zajednice pa ih Isus nije mogao koristiti kao sinonim za one koje treba izjednačiti sa grešnicima koje je skupština trebala odvojiti iz svog zajedništva, bez obzira na licemjerje i slijepu revnost koje su neki od njih pokazivali. Znači, Isus nije gledao na težinu grijeha nego na način kolektivnog ophođenja kojeg su Židovi u to vrijeme imali prema određenim članovima svoje vjerske zajednice. Farizeje kao vjersku skupinu nisu izjednačavali sa neznabošcima, a poreznike jesu, pa je onda i Isus koristio 'poreznike' kao primjer ophođenja prema grešnicima koje je židovska skupština odvojila iz svog zajedništva i tretirala kao nežidove.

Isus je stoga 'poreznike' stavio u taj kontekst, ali ne zato što su većina bili nepošteni prema svojoj braći i bogatila se na tuđi račun, nego zbog njihovog kolektivnog 'statusa' budući da su se zbog vlastitih interesa stavili na stranu nežidovskog naroda koji je izrabljivao njihovu braću. Zato u djelu The Jewish Encyclopedia piše da “poreznici nisu smjeli služiti kao suci, pa čak ni svjedočiti na sudu.” Očito ih se gledalo kao i neznabošce tj. kao ljude iz drugih naroda i zato ih je Isus spomenuo u povezanosti sa njima, te ukazao svojim učenicima da se prema grešniku koji ne posluša skupštinu treba odnositi kao prema ljudima iz drugih naroda u što spadaju i židovski 'poreznici'. 

Da su poreznici bili stavljeni u istu kategoriju sa Samarićanima onda bi Isusova izjava bila konfuzna. Jer ako se grešnika trebalo gledati kao čovjeka iz drugog naroda s kojim se do neke prihvatljive mjere moglo imati normalne kontakte, onda ga se nije istovremeno moglo svrstati i u onu kategoriju ljudi koje su Židovi potpuno izbjegavali. To su dva potpuno drugačija načina ophođenja. To znači da se na poreznike gledalo kao na nežidove a ne kao na Samarićane. 

  • čovjek iz drugih naroda - osoba koja nije pripadala njihovoj vjerskoj zajednici 
  • poreznik - osoba koja se odvojila od svoje vjerske zajednice

Isus stoga u svojoj izjavi uspoređuje nepokorne grešnike sa dvije kategorije ljudi koji su imali izjednačen status u odnosu na židovske vjernike. Jedna grupa su bili ljudi iz drugih naroda ili neznabošci, a druga grupa su bili poreznici. Neznabožac je bio osoba iz svijeta. Nije bio član židovske religiozne zajednice. S druge strane, poreznik je bio sinonim za one osobe koji su bili članovi židovske zajednice, tj. braća po vjeri, ali su se svojim postupcima izjednačili sa neznabošcima jer su se stavili u službu omražene rimske vlasti. I jedni i drugi (poreznici i neznabošci) su stavljeni u isti kontekst jer su imali isti status u odnosu na prave Izraelce. Kao što su s jedne strane Židovi i prozeliti (ljudi iz drugih naroda) činili Izrael, tako su ljudi iz drugih naroda i poreznici (Židovi) činili ljude iz svijeta

  1. Nežidovi i poreznici (Židov) ............................. ljudi iz svijeta
  2. Židovi i prozeliti (nežidovi) .............................. Božji narod

Kao što je nežidov kao neznabožac mogao postati prozelit (pripadnik Božjeg naroda), tako je Židov, stavljajući se u službu rimske vlasti kao poreznik, automatski postao čovjek iz svijeta (nevjernik) pa se prema njemu ponašalo kao prema čovjeku iz drugih naroda.To su bili ljudi koji po Isusovim riječima nisu imali udjela u duhovnoj zajednici s pravim vjernicima ali se s njima moglo kontaktirati do određene mjere. Sve ovo što smo naveli je biblijski dokaz da Isus nije tražio od skupštine da prema grešniku postupa kao prema Samarićaninu što je bilo drugačije od postupaka koje su uveli rabini tretirajući izopćenike kao Samarićane.

Rabini su svojim uredbama tražili da se one koji su uhvaćeni u grijehu kazni udarcima šibom (5.Mo 25:1-3). Kasnije su kažnjavanje po sinagogama vršili bičevanjem (Mt 10:17; Dj 22:19). Nakon kazne bi ih pustili i zaprijetili izopćenjem, dok bi druge izopćavali, a najteže bacali u zatvor (Dj 16:23). One koji su zaslužili izopćenje bi sankcionirali kućnim pritvorom i tako potpuno izolirali, ne samo od duhovnog nego i od društvenog i poslovnog života. Neki povijesni tekstovi govore da se grešnika trebalo 'obilježiti' i privremeno isključiti iz sinagoge (npr. na 30 ili više dana ovisno o grijehu zbog kojeg je trebao ispaštati); mogao je živjeti samo s užom rodbinom, ne brijati se, nositi crninu i ne presvlačiti se kako bi drugi Židovi kroz to vrijeme izbjegavali svaki oblik komunikacije s njim kao što su mnogi od njih (po zahtjevu rabina) potpuno izbjegavali druženje sa Samarićanima. Naime, kako su se odnosili prema Samarićanima koje su smatrali krivovjercima i otpadnicima, tako su se odnosili i prema izopćenicima. No, činjenice pokazuju da su sa tim strožim pravilima potpuno zanemarili duh Pisma i uravnoteženi stav između pravde i ljubavi kakvog je ispoljavao sam Bog. Isus je imao drugačija i uravnotežena mjerila jer je tražio da se prema grešnicima ponaša kao što ponaša prema ljudima iz drugih naroda, a ne kao što su se Židovi ponašali prema Samarićanima, pa je veliko pitanje čije su smjernice uveli i prihvatili Jehovini svjedoci. Prije nego razmotrimo ovo pitanje sagledajmo do kakvih posljedica mogu dovesti kruta ili ekstremna pravila potpunog izbjegavanja.