Transkript (15.8.2016.)

Saslušanje pred Prizivnim odborom

  • Prisutni: Tomić Milan, Vidić Alen, Marinov Zoran (Prizivni odbor)
  • Debak Drago, Jurko Jozo (Pravni odbor) 
  • Danijel Polanec

 

Milan: Mi smo od tebe dobili žalbu na odluku koju je pravni odbor donio i ti si učinio određenu žalbu… Recimo, iskreno govoreći, ja bi volio čut od tebe odmah na početku motiv tvoje žalbe, koji je?

Danijel: Motiv je tu (zapisan). Ja nemam više šta dodati.

Milan: Evo tu su argumenti koje ti navodiš, ali cilj, cilj te žalbe, nazovimo je tako. Eto, ja sam je pažljivo pročita i zato bi ja volio iz tvojih usta baš čut što želiš postići sa tom žalbom?

Danijel: Da se ukine odluka pravnog odbora zbog navedenih stvari.

Milan: Na temelju čega?

Danijel: Tu sam naveo par proceduralnih pogrešaka koje su učinjene ali i sama tužba kao takva nije bila utemeljena na onome što smatram da je biblijski.

Milan: Mi kao prizivni odbor, ti to znaš, ovaj …kao prizivni odbor smo sigurno pažljivo proanalizirali ono tvoje, mi imamo dvije stvari koje su u ovom trenutku primarne. Prva stvar, je li postoji temelj za pravni odbor i druga stvar, je li bilo prisutno kajanje u vrijeme održavanja pravnog odbora.

Primjedba: Ove dvije stvari su po njima primarne, međutim, čak ako postoji temelj za pravni odbor i ako se dotični nije kajao, treba uzeti u obzir da bilo koja proceduralna greška može poništiti odluku pravnog odbora i predmet rasprave vratiti na početak. U mom slučaju je trebalo ustvrditi samo da li je bilo temelja za pravni odbor, dok drugu stvar nisu mogli ustvrditi jer u vrijeme održavanja pravnog postupka nisam bio prisutan. Ja sam u svojoj žalbi istakao da po mjerilima Biblije nije postojao temelj za procesuiranje, da nije bilo grijeha zbog kojeg bi se trebao kajati i da su u provedenom postupku učinjene neke proceduralne pogreške.

Milan: (nastavak) Što se toga tiče, ja sam, i mi smo pažljivo proanalizirali tvoju da tako kažemo žalbu… zašto ja kažem nazovimo žalbu? Tako što na nekoliko mjesta zahtijevaš, ja zahtijevam ovo, ja zahtijevam ono. U žalbi se to malo drugačije piše.

Prigovor: Ja nisam zahtijevao bilo što. Jedino što sam na dva mjesta u žalbi zahtijevao je da se ukine odluka pravnog odbora. Da li sam imao pravo zahtijevati da Prizivni odbor postupi na određeni način? Više od deset godina sam u svom poslu povezan sa radom odvjetnika i znam kako se piše žalba na presude. Po pravilima pisanja žalbe sam čak mogao napisati prijedlog u kojem stoji: 'Poništava se odluka Pravnog odbora'. Naime, kad dokazuješ da je tvoja žalba pravno utemeljena onda u žalbi možeš napisati prijedlog kako bi trebao drugostepeni sud odlučiti u skladu sa navodima žalbe. Time se zahtijeva od suda da postupi pravedno i u skladu sa navedenim dokazima.

Milan: (nastavak) Jedno od točaka koja se navodi, kaže: 'Postupak je proveden bez mog prisustva'. Volio bi od tebe čut što ti taj argument znači i zašto to navodiš?

Nadopuna: Odgovor na ovo pitanje je već dobio u žalbi u kojoj stoji:

Nakon razgovora kojeg su dvojica starješina (Jurko Jozo i Klašnić Teo) proveli sa mnom kako bi utvrdili činjenice i razloge mojih postupaka, sam pismenim putem iznio opravdani prigovor na sam razgovor (vidi pismo od 7.5.2016). S obzirom da sam u tom razgovoru trebao starješine upoznati s razlozima zašto sam izašao u javnost sa svojim gledištima, nadao sam se da ću imati priliku to i objasniti, ali se sve svodilo na to da su oni unaprijed donijeli svoje zaključke bez da su prethodno upoznali moja gledišta. Čak su i sami priznali da nisu pročitali i razmotrili moju knjigu, pa su se bazirali na pojedinim rečenicama koje su izdvojili letimičnim i površnim pregledavanjem knjige. Što mislite kako sam se mogao osjećati nakon jednog takvog površnog razgovora koji je imao za cilj samo formalno izvršiti prvi korak prije formiranja pravnog odbora. Zamislite kako su s jedne strane na Isusova 'nova učenja' gledali njegovi učenici koji su imali uvid u sve što je govorio i činio, a kako su s druge strane na njegove izjave gledali vjerski poglavari kojima je smetalo ono što je javno iznosio, a koji su iz konteksta izdvajali njegove pojedine izjave u namjeri da ga uhvate za riječ i osude kao bogohulnika. Znajući u kom smjeru će se odvijati ovaj slučaj, a zbog duševne boli koju sam zbog toga osjećao, ja se nisam odazivao na telefonske pozive starješina. U međuvremenu sam starješinama svoje skupštine napisao dopis sa prijedlogom na koji način bi se trebalo o svemu ovome razgovarati, uključujući i svjedoke koji bi trebali dokazati da ih moja gledišta nisu a niti mogu odvući od zajedničkog pravca vjere, kao i potrebu da mi ostave vremena kako bi svjedoke upoznao sa svojim slučajem. U vezi toga sam im napisao:

(…) Kako ne bi ponovno dolazilo do formalističkih saslušanja koja su unaprijed inscenirana s namjerom da osude svako drugačije gledište i odstupanje, onda predlažem da vi i ja dovedemo svjedoke koji bi mogli svjedočiti za i protiv ovakvih drugačijih gledišta, a za to treba ostaviti vremena tako da se po ovom pitanju možemo čuti za nekoliko mjeseci po savjetu mudrog Gamalijela koji je rekao da u ovakvim situacijama kad pojedinci ili grupa njihove braće s čvrstim uvjerenjem tvrde da govore samo ono u što su se uvjerila, treba ostaviti vrijeme da se iskristalizira istina o onome što optuženi zastupa i govori. Ja sam se već u nekoliko primjera osvjedočio da sam zastupao istinu dok je u isto vrijeme na snazi bilo drugačije gledište. No, vama izgleda nije sporno što moja gledišta mogu biti točna nego što ona trenutno odstupaju od učenja vodećeg tijela i što sam ih iznio u javnost. No da li sam učinio grijeh ili neko zlo time što sam iznio istinu u koju sam se uvjerio pomoću Biblije i drugih povijesnih dokaza? (…) (pismo 20.5.2016).

Nakon toga mi je starješina Klašnić Teo napisao da se slaže sa mojim prijedlozima, ali da se jedan takav razgovor ne može voditi dopisnim putem pa je napisao:

(…) Stoga ti se obraćamo ovim putem i molimo te da se javiš kako bi porazgovarali o već spomenutoj temi. Kao nadglednici u skupštini, a na temelju našeg zadnjeg sastanka, želimo razgovarati o zaključcima istog. No, smatramo da je to najbolje napraviti neposredno, a ne pisanim putem. (…)

Na temelju ovog dopisa, u kojem se jasno vidi da još uvijek ima prostora za razgovor, sam se ponadao da će starješine ipak obaviti još najmanje jedan razgovor a ne da se ide u procesuiranje. Međutim, oni su postupili drugačije, vjerojatno kako bi ubrzali proces, te su mi poštom poslali dopis kojeg nisam preuzeo od poštara. Kad su vidjeli da im se vratila pošta, održali su sastanak pravnog odbora iza zatvorenih vrata bez mene te donijeli svoju odluku. Smatram da je ta odluka sama po sebi ništavna jer su svjesno zanemarili svoju riječ a ujedno pokazali nepoštovanje prema meni i mojoj riječi. (završen citat).

Milan: Jedna od točaka koja se navodi – “Postupak je proveden bez prisustva“. Volio bi od tebe znat što ti taj argument znači i zašto to navodiš?

Danijel: Zato što je prvi razgovor koji smo vodili, tj. starješine sa mnom… ja sam dao prigovor na taj razgovor. Smatrao sam da nije bio na način na koji je trebao biti proveden. Neke stvari nisu bile definirane do kraja. Osjetio sam da unaprijed postoje neki stavovi od starješina o kojima se nije moglo raspravljati na tom sastanku nego bi bilo možda poželjnije da se o tome razgovaralo prije. Znači, nakon toga znao sam da je to samo jedna procedura, tek toliko da se može formirati pravni odbor.

Nadopuna: Da bi bilo koji razgovor na ovu temu mogao biti konstruktivan i svrsishodan, trebalo je najprije razgovarati o onome što sam prigovorio, a to je stav kojega starješine imaju i zbog kojeg ne mogu adekvatno sagledati ovaj problem sve dok imaju to 'brvno u očima'. Starješine su saznali i vidjeli da sam izdao knjigu “Posljednji Adam“ i otvorio web stranicu u kojoj sam objavio knjige “Tajne nebeskog kraljevstva“ i “Evangelizacija po Watchtoweru“. (Tada još nisam objavio knjigu “Pred istražnim sudom Watchtowera“). Ono što je bilo objavljeno su moja saznanja do kojih sam došao nakon provedenog istraživanja Biblije. Prije nego sam izašao u javnost oni su imali prilike čitati i saznati do kojih zaključaka sam došao tako da su mogli cijeli postupak riješiti na drugi način. Naime, da sam svojim javnim istupom sam sebe automatski učinio otpadnikom, onda ne bi trebali sazivati ni razgovor sa mnom nego bi tu stvar riješili bez mene, pogotovo zato što su mi na prošlom Prizivnom odboru zabranili da javno objavljujem svoja istraživanja. Ja ih očito nisam poslušao jer sam u njihovoj zabrani vidio problem u potpuno pogrešnom stavu zbog kojeg svjesno ili nesvjesno svi starješine u strukturi organizacije odstupaju od biblijskih smjernica i načela. O tom problemu sam ih ranije upoznao kroz knjigu “Pred istražnim sudom Watchtowera“, tako da su u svojoj zabrani mogli vidjeti kako postupaju isto kao i farizeji koji su Isusovim učenicima zabranili da javno govore o onome što su vidjeli i čuli. Međutim, oni su ipak željeli provesti pravnu proceduru (u nekoliko koraka) po kojoj najprije treba razgovarati s onim tko je navodno 'sagriješio' kako bi onda utvrdili postoji li temelj za optužbu i onda formirali pravni odbor na kojem bi dotičnoga pokušali navesti na pokajanje. Način na koji su starješine pristupili ovom problemu govori da moj javni istup nije bio temelj za formiranje pravnog odbora, nego se on trebao ustvrditi na tom razgovoru koji bi trebao vidjeti koji su bili moji motivi i to su mi dali do znanja kad su me pozvali da o tome razgovaramo. Ukoliko su moji motivi bili ispravni onda ne bi postojao ni temelj za optužbu. Svoje motive i razloge sam im objasnio u prvom dopisu (1. svibanj, 2016.) prije tog razgovora, a na privatnom razgovoru 'iza zatvorenih vrata' sam ih samo ponovio. Međutim, starješine nisu htjele prihvatiti moje motive jer su zastupali određena pravila i stavove koja su imala više dodirnih točaka sa stavovima koja je zastupala Katolička crkva protiv navodnih heretika, nego sa stavovima koja sam branio na temelju Biblije. S obzirom da je proveden razgovor (iza zatvorenih vrata) kao prvi korak, na kojem sam pokušao dokazati da u mojem postupku nema temelja za grijeh, onda sam pismenim putem prigovorio na način na koji je vođen taj razgovor. (vidi dopis 7. svibanj 2016) Zasmetalo mi je što su oni htjeli ustvrditi moje motive, a na kraju se sve svodilo na to da nije u pitanju motiv nego činjenica da sam izašao u javnost. Nisu prihvatili ni to što sam se javno ogradio od bilo koje namjere da svoja gledišta bilo kome namećem i da ih koristim na nedostojan način.

Milan: Nije to, tu razumijem tebe, ali argument 'bez prisustva' to me zanima. Meni nije jasno da su starješine tebe posjetile. Poslije su oni tebe nekoliko puta pokušali dobit. Ti si njima možda slao mail vjerojatno nakon svakog njihovog poziva jer te nisu uspjeli dobit. Međutim, što tebi znači ovaj argument 'bez prisustva'?

Danijel: Smatrao sam da sam na pravnom odboru ja trebao biti prisutan.

Milan: A zašto nisi bio?

Danijel: Pa zato što sam tražio od njih da se o toj tematici koju sam naveo, da se na neki način još uvijek može razgovarati (2.korak) prije formiranja pravnog odbora. Tražio sam da starješine uzmu u obzir moju želju da tu budu i svjedoci, znači, s njihove i s moje strane, a da bi mogao imati svjedoke trebao sam stupiti s njima u kontakt.

Milan: Što za tebe znači riječ 'svjedok'?

Danijel: Osoba koja će na neki način znat moj stav, moja gledišta; vidjet da li ta osoba može u mom gledištu i stavu osjetiti ono što ja želim dokazati da ja nisam protivnik ni Boga ni Krista ni Biblije; da gledište takvo kakvo imam može s jedne strane ojačati moju vjeru a da također ne može nekoga pokolebat  u vjeri jer vjera je nešto što je temelj svih nas koji vjerujemo u Boga i Krista. Znači da oni kao takvi mogu reći osobno kako oni doživljavaju ili mene ili neko moje gledište.

Milan: Ako se nisi odazivao na njihove pozive, kako si mislio da ćete razgovarati?

Danijel: E sad, ja sam na njihov poziv, …

Milan: Ja govorim o pozivima, učestalim pozivima tokom petog mjeseca recimo do prve polovine šestog mjeseca. Tu je određeni broj poziva na koje se ti nisi odazivao. Kako si ti mislio razgovarati?

Danijel: Nisam se odazivao jer sam smatrao da njihov poziv ima smisao samo da me se pozove na pravni odbor. Ja nisam želio da se na takav način … (nisam dovršio misao)

Nadopuna: Prvi poziv od brata Tea i Joze su bili nakon mog prigovora. Imao sam razlog da se ne javim kako bi ih naveo da mi pismenim putem najprije odgovore na moj prigovor, odnosno da mi se jave sa prijedlogom koji bi uključivao 2.korak prije formiranja odbora, a ne da mi službeno jave kako se moram pojaviti pred pravnim odborom. Pričekao sam nekoliko dana i onda 20. svibnja napisao prijedlog.

Milan: To si ti mislio tako, ali…

Danijel: Ako mislite da sam pogriješio (što se nisam odazivao) to je druga stvar.

Milan: OK, zato te i pitam. Ja te zato i pitam jer znaš kako mi formiramo pravni odbor.

Danijel: Samo da nešto kažem. Kad je bilo riječ o tome, kad su bili ti pozivi, znao sam da se nakon razgovora s dvojicom starješina formira pravni odbor. Smisao poziva je da te se pozove na taj pravni odbor, ali ja još nisam bio spreman i zato sam odugovlačio dok se …

Milan: 1.6.2016. je upućen (pismeni) poziv tebi za 13.6.2016, a razgovori (pozivi) o kojima ja govorim odvijaju se tokom petog mjeseca, odnosno pokušaji da te se pozove.

Nadopuna: On neizravno priznaje da je bio formiran Pravni odbor zbog kojih su uslijedili pozivi i da su mi tek nakon neuspjelih telefonskih poziva napisali pismeni poziv.

Milan: (nastavak) Ti si sebi dao pravo da zaključiš, nećeš se javljat, nećeš se odazvat i kad prisiliš pravni odbor da bez tebe riješi, e onda je argument da se to nije smjelo bez tebe rješavat.

Nadopuna: Ovdje ponovo priznaje da je pravni odbor bio formiran prije nego su uslijedili telefonski pozivi. No, on ovdje tvrdi da nisam imao pravo prigovoriti što je pravni odbor održan bez mene jer sam ih prisilio na to svojim neodazivanjem. Ne želi vidjeti da ja nisam bio protiv pravnog odbora i da sam pismenim putem od starješina samo tražio malo vremena u kojem bi se proveo nastavak razgovora 'iza zatvorenih vrata' pred određenim svjedocima s moje i njihove strane. Zato sam reagirao na Milanovu insinuaciju i rekao mu:

Danijel: Ne, ne nije tako. Ja sam znajući da sad slijedi pravni odbor želio prije toga definirat neke stvari i zato sam uputio pismeni dopis starješinama moje skupštine da prije formiranja pravnog odbora uvaže ono što bi volio da se napravi (kako bi se izbjegao pravni odbor). Odgovor koji sam dobio od strane brata Tea je da se to može uvažit, znači da ja mogu dovest svjedoke (razgovor pred svjedocima – 2.korak), da se nećemo dopisnim putem o tome raspravljat i ja sam nato pristao. Nakon toga dolazi pismo od brata Debaka, a znam s kojim ciljem. Samim tim sam znao da je odbor već formiran i da je on očito član pravnog odbora. Ja to pismo nisam htio prihvatit jer sam smatrao da je ono protivno onome što smo ja i Teo u dopisnim putem dogovorili. Znači ako mi je rečeno da možemo nastaviti razgovor, ali ne dopisnim putem, a nakon toga dobivam pismo od strane brata Debaka, znači, očito to nije to, nije stvar dogovora.

Milan: Evo samo malo da te podsjetimo na neke stvari. Prvi dopis ti šalješ 1.svibnja 2016. Drugi dopis ti šalješ 7.svibnja. Treći dopis šalješ 20.svibnja.

Danijel: Da, ali koji je dopis nakon…

Milan: Molim…

Danijel: Bitan je onaj prvi dopis nakon razgovora sa starješinama na koji sam dao prigovor. Nakon prigovora su nastupili ti telefonski pozivi na koje ja nisam htio odgovoriti jer znam… (on me prekida)

Milan: Nego si samo slao dopise…

Danijel: … zato što znam da braća očito nisu imala interes ni želju da meni napišu poruku s odgovorom, kao što inače pišu, ili e-mailom ili SMS-om, da žele tako i tako postaviti stvari. Telefon meni nije ništa značio (jer nema dokaza kao pisani trag). Ako sam ja njima mogao napisati dopis mailom, zašto oni nisu meni mogli napisati dopis u vezi onoga što sam prigovorio i tražio?

Nadopuna: Dokazi govore da su oni formirali pravni odbor prije nego su uputili prvi telefonski poziv prema meni, a na koji se ja nisam odazvao zbog iskustva kojega sam imao u prethodnom slučaju (prije godinu i pol dana). Naime, kad sam u prethodnom slučaju odgovorio na telefonski poziv jednog starješine, on je samo službeno rekao da je pravni odbor formiran i da oni žele da se ja tog određenog dana pojavim pred njima. Ukoliko ne dođem, onda će oni donijeti odluku bez mene na temelju postojećih činjenica. Ovaj put sam to htio izbjeći jer sam smatrao da nema biblijske osnove za pokretanje pravnog postupka kao što nije bilo ni u prva dva slučaja.

Milan: Zašto to ne bi razgovorom, “Ajmo se nać tu i tu da razgovaramo“. Koji je to problem. Imamo uši za razgovor.

Primjedba: Ova bi njegova izjava, da je točna, mogla pobiti moju primjedbu oko sazivanja i vođenja pravnog odbora bez moje prisutnosti. Ali starješine uopće nisu tako postupili. Nakon što su vidjeli da se ne odazivam na telefonske pozive, jedan od njih (brat Teo) mi je napisao dopis elektronskom poštom i tako uspostavio komunikaciju sa mnom jer sam odgovorio na taj dopis. Međutim, umjesto da su nastavili komunikaciju i predložili da razgovaramo o mojem prijedlogu, oni su mi po bratu Debaku (koji nije starješina moje skupštine) poslali pismeni poziv, ali ne na privatni razgovor nego na pravni odbor, tako da ova njegova primjedba ne stoji jer njome nije mogao opravdati postupak pravnog odbora koji je očito žurnim postupkom želio provesti postupak pa makar i bez mene. Činjenice govore da starješine nisu imale 'uši za razgovor' i brat Milan je, da je želio objektivno sagledavati situaciju mogao znati da je po tom pitanju zaista učinjena proceduralna greška, pa ne bi rekao ovo što je rekao jer je time samo želio opravdati njihov postupak. Osim toga, nije činjenica da se nisam odazvao na poziv pravnog odbora jer poziv nisam preuzeo pa nisam ni znao njegov datum. Pismo nisam preuzeo jer sam bio ljut što su zanemarili moje primjedbe. Iako sam preko brata Tea dobio naznaku da će biti obavljen još jedan razgovor u kojem ću moći dovesti svjedoke, oni su postupili drugačije i tako prekršili svoju riječ. Sumnjao sam da su to učinili pod pritiskom pokrajinskog nadglednika koji je u to vrijeme bio u skupštini kako bi žurnim postupkom skinuli jedan problem sa dnevnog reda. Žurni postupak je bio potreban jer su se bojali toga što će braća misliti o starješinama koji su me prije nekoliko godina isključili iako nisam izašao u javnost, a sada kad sam izašao u javnost to još nisu učinili. Svako odugovlačenje je bio problem za njih. Po meni su starješine bili pod pritiskom da to riješe što prije, pa makar i bez mene. Morali su me pod svaku cijenu isključiti jer ne znam kako bi se mogli opravdati braći u skupštini i onoj u podružnici da to nisu učinili. Prizivni odbor je također bio pod tim pritiskom pa je ovaj razgovor vođen na način da se svaka moja primjedba poništi.

Danijel: Inače, ako se netko ne odazove na (telefonski) poziv, pošalje mu se SMS poruka ili poruka na mail. Zašto ne? Kad sam vidio da se tako ne želi komunicirati sa mnom, nego samo službeno, onda nisam ni ja htio odgovarati na njihove pozive (zbog lošeg iskustva iz prethodnog slučaja).

Nadopuna: Ovdje završava dokazivanje oko prve proceduralne greške. Jedini način da pobiju moju primjedbu je bila prethodna izjava da su starješine mene pokušali pozivali na privatni razgovor a ne na pravni odbor, što nije točno. Kad je brat Milan vidio da se ne može tvrditi kako pravni odbor nije bio formiran prije nego mi je upućen prvi telefonski poziv i da je samim tim njegova prethodna izjava bila samo pokušaj da se zanemari moja opravdana primjedba i da se opravda sazivanje pravnog odbora bez mog prisustva, onda je odmah prešao na drugu točku. Uopće nije zaključio da li je ili nije po tom pitanju bilo proceduralne greške zbog koje bi se poništila odluka pravnog odbora i vratilo slučaj na početak. Čak ni ostali starješine nisu reagirali nego su šutjeli. Očito je navedena proceduralna greška učinjena jer sam još u žalbi dokazao da su čak prekršili svoju riječ i obećanje da ćemo “razgovarati neposredno a ne pisanim putem“ i onda bez moje prisutnosti obavili sastanak i donijeli odluku o isključenju. Prizivni odbor je odmah u toj situaciji pokazao da stoji u obrani Pravnog odbora, a ne u obrani mojih navoda koje sam u svojoj žalbi iznio i dokumentirao. Smatrajući da je krivicu na neki način uspio prebaciti na mene i moje neodazivanje na pozive, Milan je nastavio sa drugom točkom:

Milan: Drugi je argument – 'iza zatvorenih vrata'.

Danijel: Da.

Milan: Nisam razumio što znači ta riječ?

Primjedba: On kaže da nije razumio što znači ta riječ,  a o tome je bilo riječi i na prethodnom slučaju kada sam to posebno naglasio, a i sada u samoj žalbi gdje sam iznio više nego dovoljno biblijskih činjenica koje točno opisuju razliku između vođenja pravnih slučajeva 'iza zatvorenih vrata' i ispred gradskih (skupštinskih) vrata'. Osim toga u Stražarskoj kuli od 1.4.2011. koju sam bio naveo u žalbi jasno piše:

"(...) Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim Isusovo je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti.

(...) Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata…“

Ovdje se jasno razlučuju dva načina vođenja pravnih postupaka u biblijska vremena. Ako brat Milan ovo što sam naveo nije razumio kako je onda mogao pristupiti cijelom ovom slučaju? No, očito nije mogao prihvatiti da se ja (kao laik) mogu pozivati na Bibliju i dokazivati da je njihova praksa vođenja pravnih procesa 'iza zatvorenih vrata' (koje je uvelo vodeće tijelo) pogrešna.

Danijel: Iz cijele biblijske prakse koja je bila prisutna, a to ja vama ne moram posebno objašnjavati jer je to vama jako jasno, svi ti pravni postupci koji su provedeni u prošlosti, a koje je Biblija zabilježila su bili javni procesi. Znači, ne iza zatvorenih vrata, da… (Milan me prekida)

Milan: Zato i kažem, vratimo se na skupštinu. Nemoj mi ti… ti pokušavaš otići 'kod gradskih vrata' u vrijeme Abrahama i starog Izraela. Mi govorimo o kršćanskoj skupštini, o periodu nakon Isusove smrti na ovamo. Gdje tu imaš 'zatvorena vrata' i 'otvorena vrata'?

Danijel: Ima zapisano u Bibliji.

Milan: Gdje to imaš?

Danijel: Pavle je pisao skupštini u Korintu vezano za onaj slučaj (kada je brat oženio svoju maćehu)… On je cijeloj skupštini objasnio kakav je problem u pitanju. Znači, cijela skupština je mogla znat o čemu je stvar. Od samog početka (optužbe) do samog kraja (osude i primanja nazad) je cijela skupština mogla znati o čemu je stvar. Pavle je rekao da takvoga dovedu 'pred skupštinu' pred zajednicu (vjernika). Zajednica mora toga biti svjesna. Ipak smo jedno 'tijelo', da bude svjesna problema koji je tu prisutan od samog početka do kraja. Ta ista zajednica (vjernika) se mora znati postaviti prema toj osobi na način koji treba.

Nadopuna: Ovdje koristim izvještaj iz 1.Korinčanima 5:1-5: gdje se Pavle obraća cijeloj skupštini i u vezi brata koji je sagriješio prema Božjem moralnom načelu, kaže: “ … Ne biste li (vi kao vjernici u skupštini u kojoj se to desilo) umjesto toga trebali tugovati i ukloniti iz svoje sredine onoga koji je počinio to djelo? A ja, odsutan tijelom, ali prisutan duhom, već sam presudio, kao da sam s vama, onome koji je tako postupio, da u ime našega Gospodina Isusa, kad se vi skupite (cijela zajednica vjernika), a i ja ću duhom biti s vama po sili našega Gospodina Isusa, takvoga predate Sotoni...“ (završen citat). Da se Pavle zaista obratio cijeloj skupštini se vidi u rečenici nakon ovoga gdje im piše: “U pismu sam vam napisao (kome je napisao? cijeloj zajednici) da se prestanete družiti s bludnicima.“ (st.9). Prema tome, grešnika je cijela skupština trebala ukoriti na način da su svi na jednom od svojih sastanaka, na kojem je bio i taj grešnik, trebali razjasniti što o tome govori Božja riječ i “takvoga“ odstraniti iz svoje sredine na način da su mu dali do znanja da on s njima više ne može dijeliti zajedničke duhovne aktivnosti.

Milan: Evo, samo malo. Činjenica da to što to se nalazi u određenoj poslanici smatraš da je to razglabala čitava skupština i donosila skupština odluku što će se dogoditi tom čovjeku ili predstavnici koji su vodili skupštinu i zastupali je u ime Jehovino i Isusovo i kako on kaže u Otkrivenju da ih drži u svojoj desnici i upravlja s njima?

Primjedba: To što je Isus u svojoj desnici držao starješine i upravljao s njima nije bilo ništa drugačije nego što je Bog preko pojedinih starješina upravljao Izraelom i svakim plemenom i gradom. U starom Izraelu su postojali izabrani starješine koji su u određenom trenutku mogli odigrati ulogu suca. Ti suci nisu smjeli oduzeti pravo zajednici da bude uključena u sudske sporove kao svjedoci ili promatrači. Zajednicu nisu predstavljali suci nego muževi tj. starješine svih obitelji toga grada ili mjesta. Tada se izraz 'starješina' nije odnosilo na vjerske učitelje nego na svakog zrelog čovjeka kao poglavara svoje obitelji. Zajednicu svakog grada i mjesta su predstavljali ti starješine kao poglavari obitelji, a među njima su se izabirali sposobni ljudi kao suci koji su rješavali sporove i tužbe. Kad su suci to rješavali na gradskim vratima, onda su svi ostali starješine mogli prisustvovati tome i biti svjedoci cijelog slučaja.

U Zakonu je pisalo za gradove utočišta: “Ti gradovi neka vam služe kao utočište od krvnoga osvetnika, da ubojica ne pogine prije nego što stane na sud pred zajednicu.“ (4.Mo 35:12) Osoba koja je počinila težak grijeh je trebala stati pred suce i pred zajednicu tj. pred cijeli narod kojeg su predstavljali starješine svake pojedine obitelji u tom mjestu. Sudac nije mogao biti u svojstvu tužitelja i svjedoka, a optuženom se nije moglo suditi bez najmanje dva svjedoka. Ukoliko je nečiji grijeh bio takav da se takvoga trebalo ukloniti iz sredine onda je cijela sredina tj. cijela zajednica morala biti uključena jer je na kraju 'sva zajednica' trebala dignuti ruku na takvoga. Točno je da nije svaki pojedini član zajednice (grada) trebao biti prisutan ili pozvan na raspravu, ali je svim starješinama (kao poglavarima obitelji) bilo dano do znanja da kao članovi zajednice (skupštine) mogu znati unaprijed za spor ili optužbu protiv nekoga i da mogu doći pred gradska vrata koja ne smiju biti zatvorena pogotovo kad se odlučivalo o nečijem životu. Biblija jasno pokazuje da je izraz 'sva zajednica' uključivao poglavare obitelji, odnosno zrele muškarce koji su mogli biti prisutni kao neutralni promatrači zajedno sa svjedocima koji su po zakonu morali svjedočiti. Tako su u jednom slučaju svjedoci koji su vidjeli učinjeni grijeh doveli počinitelja pred suce, Mojsija i Arona (izabrane suce), i pred 'cijelu zajednicu'. U jednom drugom izvještaju stoji: “Svjedoci neka prvi dignu ruku svoju na njega da ga pogube, a onda neka digne ruku sav narod (sva zajednica). Ukloni zlo iz svoje sredine!“ (4.Mo 15:32-36; 5.Mo 17:2-7; vidi izraz 'sva zajednica' u 2.Mo 35:1; 3.Mo 24:14; 1.Kr 8:1-5,14; 12:3). Zanimljivo je da je i apostol Pavle 'skupštini' u Korintu rekao: “Uklonite zloga iz svoje sredine!” čime je citirao gore navedenu odredbu iz Božjeg zakona koja stoji odmah iza odredbe po kojoj je 'sav narod' (sva zajednica) trebala aktivno sudjelovati u postupku prema grešniku (1.Ko 5:13). To podrazumijeva da su se sporovi i optužbe u prvoj kršćanskoj skupštini rješavali po mjerilima koja su oduvijek vrijedila unutar Božjeg naroda. Nije se ništa promijenilo. U Zakonu je stajalo i to da ukoliko suci nekog grada nisu mogli znati kako suditi u određenim sporovima i tužbama, onda su se obratili vrhovnom svećeniku i sucu koji su od vremena Davida služili cijelom narodu iz Jeruzalema, a koji su svoje odluke trebali temeljiti, ne samo na slovu Zakona nego na njegovom duhu (5.Mo 18:8-11). Kasnije je uvedena služba Sanhedrina gdje je sedamdeset muževa iz naroda bilo unaprijed određeno da učestvuju u rješavanju težih problema i sporova, ali ni oni nisu smjeli provoditi postupke i donositi odluke iza zatvorenih vrata.

Milan: (nastavak) Razumiš što te pitam? Zašto misliš, ako se kaže 'skupština' ili recimo, mi kad kažemo, ne znam, neko je donio, odnosno država je donijela neku odluku. Država smo svi mi. Nismo svi donijeli odluku. Donijela je gore vlada i sabor, oni su donijeli odluku ali se poistovjeti i smatra se da je država izabrala njih i oni su donijeli odluku.

Danijel: Da, ali javnost ima priliku prisustvovati takvim sjednicama i vidjet o čemu se razgovara, tko ima kakvo mišljenje, tko je za, tko je protiv.

Milan: (on se smije) Ovdje su mogućnosti rješavanja bez ičega. Ne može se donositi odluka na takav način.

Danijel: Može se, može, samo što… (prekida me)

Milan: To nije uobičajeno i pogotovo nije uobičajeno kad je Isus Krist, on je dao jasno savjet tamo kad je u Mateju rekao ona tri koraka: Ajde prvo ti iđi s njim, pa onda s dvojicom i ako te ne posluša, e onda će cijela skupština doznat da on više nije brat i gotovo. Nikad o tome ne raspravlja cijela skupština.

Nadopuna: U biti, on tvrdi da su po Isusovim riječima starješine trebale iza zatvorenih vrata sami presuditi i isključiti grešnika, a onda to objaviti skupštini koja će tek tada doznati da dotični više nije član zajednice. No, da li je to točno? Kakav je savjet dao Isus? U izjavi koju je Isus iznio se najprije iznosi postupak iza zatvorenih vrata, a na kraju postupak ispred gradskih vrata. U Mateju 18:15-17, stoji:

“Ako brat tvoj počini grijeh, idi i ukaži mu nasamo (iza zatvorenih vrata) na prijestup njegov. Ako te posluša, pridobio si brata svojega. A ako ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da svaka tvrdnja bude potvrđena izjavom dva ili tri svjedoka (iza zatvorenih vrata). Ako ne posluša njih, reci skupštini (cijeloj zajednici - ispred gradskih tj. skupštinskih vrata). A ako ne posluša ni skupštinu, neka ti bude kao neznabožac i kao poreznik.“

Isus je ovdje naveo da se s bratom koji sagriješi najprije privatno razgovara tj. iza zatvorenih vrata (daleko od očiju javnost). Nakon toga, ukoliko ne posluša trebalo je dovesti svjedoke i to je ono što sam ja tražio od starješina, da učine drugi korak i na slijedećem razgovoru da budu prisutni svjedoci koji će (također 'iza zatvorenih vrata') moći posvjedočiti da li je moj postupak protivan biblijskim načelima zbog čega bi trebao biti pozvan na odgovornost. Ukoliko je to potrebno onda se ide na treći korak, dovođenje grešnika pred skupštinu i to više nije 'iza zatvorenih vrata' već pred očima javnosti.

Kad je Isus dao spomenuti savjet i kao treći korak rekao da dotičnoga treba dovesti pred skupštinu, on niti jednom riječju nije dao do znanja da je to drugačije nego što je bilo do tada kada su dotične zaista dovodili pred skupštinu po Mojsijevom zakonu koji je propisivao da suđenja i rješavanje problema moraju biti javna, pogotovo kad je u pitanju težak grijeh. Kako onda Milan i bilo tko drugi može tvrditi da se Isus tada postavio kao zakonodavac i da je u spomenutoj situaciji ukinuo postojeću praksu i uveo jednu novu i suprotnu uredbu, koja sama po sebi daje mogućnost sucima da postupaju nepravedno. Čak i Zajednica to komentira kao nešto negativno jer je napisala: 

“Budući da je lokalni sud bio smješten na gradskim vratima, nije bilo pitanje je li suđenje javno! (5.Mo 16,18-20) Nema sumnje da su javna suđenja pomogla utjecati na suce da budu pažljivi i pravedni, kvalitete koje ponekad nestaju na saslušanjima u tajnim prostorijama.“ (Probudite se, 22.1.1981.)

Zar bi Isus, koji je bio svjestan ljudske nesavršenosti, promijenio praksu koja je bila kvalitetnija i uveo onu koja može biti štetnija po optuženike? Očito se takva praksa nije promijenila osnivanjem kršćanske skupštine, niti ju je Isus promijenio. Prema tome, gornja izjava od strane starješina je još jedan primjer gdje se izlazi iz konteksta Biblije kako bi se tvrdilo nešto što nema nikakvu logiku. Čudi me kako starješine širom svijeta ne vide ovo i na pišu vodećem tijelu da to malo bolje razjasni. Kao da su svima vezane oči da ne vide logiku pa tvrde nešto što nije točno. Kršćanska skupština je mogla obilovati duhovno zrelom braćom, ali nisu svi oni trebali biti postavljeni za nadglednike i đakone. Međutim svi su oni po statusu bili jednaki jer je Krist rekao da je svakom muškarcu glava Krist (a ne starješina) tako da su sva zrela braća pojedine skupštine mogla biti uključena u donošenje potrebnih odluka i po potrebi se staviti na raspolaganje 'pastirima' i 'evangelizatorima' za određene zadatke u svojoj skupštini. U ovom slučaju su takva zrela braća mogla predstavljati 'skupštinu' jer nema logike da 'skupštinu' predstavlja pravni odbor. Pravni odbor je samo pravno tijelo koje treba saslušati optuženika pred svjedocima i pred 'skupštinom', odnosno, kao što je bila praksa, optuženika je trebalo dovesti pred imenovane muževe i pred cijelu zajednicu. No u mom slučaju su meni presudili bez mog prisustva, bez prisustva svjedoka i bez prisustva zrele braće koja bi predstavljala skupštinu. Zato sam, imajući sve ovo na umu rekao Milanu, ono što je bilo u skladu sa biblijskim mjerilima:

Danijel: Ako ne posluša ni skupštinu, a to znači da 'cijela skupština' mora unaprijed znat za taj problem.

Milan: Ko mora znat?

Danijel: Krist je rekao, ako takav ne posluša ni 'skupštinu' tj. zajednicu vjernika.

Milan: Točno, a tko je 'skupština'? Šta je riječ 'skupština'? Šta je to?

Danijel: Pa zajednica vjernika.

Milan: Pa to nije ova ovdje skupština nego zajednica kršćana u cijelom svijetu. Pa ne može cijela zajednica kršćana doći i prisustvovati.

Primjedba: On je mene dobro razumio, ali je želio obezvrijediti moje riječi pa je tvrdio da se riječ 'skupština' odnosi na sve vjernike po svijetu čime je obezvrijedio i Isusove riječi koje su napisane u točno određenom kontekstu. Kad je u Izraelu zajednica prisustvovala takvim procesima, nije bila pozvan cijeli izraelski narod iz svih dijelova zemlje ili države, ali su na lokalnoj razini bila otvorena vrata svima koji su tu živjeli, a pogotovo zrelim muževima koji su predstavljali cijelu zajednicu ili skupštinu. Oni su pripadali skupštini toga mjesta i pred Bogom su svi imali istu odgovornost da drže svoju obitelj i zajednicu duhovno čistom. Zato sam rekao:

Danijel: Skupština može biti i lokalnog karaktera.

Milan: Ma ja kažem da se mi ne možemo hvatat za riječi, aha, tu piše 'skupština', znači mora bit to. Prava smisao riječi 'skupština', grčka riječ odnosi se na čitavu zajednicu braće. To kako ćemo tu riječ iskoristiti, jer imamo jednu, drugu, treću skupštinu – jedna je skupština.

Primjedba: Ovo što je rekao nije bilo u redu jer je time želio izbjeći ono kontekstualno značenje tog izraza koji se često koristi u Bibliji. On očito želi vodu prebaciti na svoj mlin iako njegove riječi ne drže vodu. U biti on je taj koji u ovom slučaju koristi riječ 'skupština' drugačije od onoga što je mišljeno. Kad je Isus spomenuo da dotičnoga treba dovesti pred 'skupštinu onda je mislio na zajednicu vjernika unutar jednog grada ili mjesta, a ne na zajednicu pravog Boga ili 'skupštinu Božju' koja se odnosi na cijeli Božji narod bez obzira gdje se on nalazi. Milan je toga svjestan i da je obratio pažnju mogao je iz konteksta znati na što se misli kad se u Isusovim ili Pavlovim riječima spominje 'skupština' uključena u sudske sporove. Čak i Zajednica u Stražarskoj kuli spominje “jeruzalemsku skupštinu“ kao lokalnu zajednicu (Stražarska kula 15.3.2010. str.6). U vezi pojma 'skupština' izmeđuostalog piše:

Grčki ekvivalent tom hebrejskom izrazu je riječ ekklesía koja dolazi od dvije grčke riječi, koje znače “iz” i “pozvati”. Može se odnositi na bilo koju okupljenu grupu ljudi, kao što je bio “skup” koji je Demetrije nahuškao protiv Pavla u Efezu (Djela apostolska 19:32, 39, 41). (…) zanimljivo je da riječ ekklesía, kad se odnosi na kršćansku skupštinu, u grčkom dijelu Biblije ima najmanje četiri različita značenja. (…) Četvrto, još uže i češće značenje riječi “skupština” odnosi se na kršćane koji sačinjavaju samo jednu skupštinu, naprimjer skupštinu koja se sastaje u privatnoj kući. Pavao je spomenuo ‘skupštine Galacije’. U toj velikoj rimskoj provinciji bilo je više skupština. Pavao je dvaput koristio množinu (“skupštine”) kad je govorio o Galaciji, u kojoj su se nalazile i skupštine u Antiohiji, Derbi, Listri i Ikoniju. (Stražarska Kula, 15.4.2007. str.23).

Okupljena grupa ljudi su oni koji su po pravu mogli biti pozvani da svjedoče određenom saslušanju i procesuiranju, ne samo kao suci nego i kao svjedoci i promatrači, a po nekom pravilu tu grupu ili 'skupštinu' su mogli sačinjavati duhovno zrela braća iz te lokalne skupštine, a ne samo imenovani starješine. Za razliku od prvih kršćana koji nisu imali hijerarhiju, a nisu je imali ni 'Istraživači Biblije' za vrijeme brata Russella, zajednica Jehovinih svjedoka je po bratu Rutherfordu stavila naglasak na hijerarhijsku strukturu starješina prema kojoj ostala braća u skupštini koja nisu imenovana nemaju pravo predstavljati 'skupštinu'. Rutherford je ukinuo autonomiju skupština pa je hijerarhijsku strukturu poduzeća Watchtower sa predsjednikom i pomoćnicima (upravno tijelo) preslikao na skupštine u koje je postavio jednog glavnog starješinu kao 'slugu grupe' sa pomoćnicima, a taj sluga grupe je trebao biti podložan njemu kao predsjedniku Društva. Da li je Isus mogao prihvatiti takvu strukturu kršćanske skupštine koja je odudarala od mjerila po kojima je djelovala prva skupština? 1972. godine je takva struktura ukinuta i postavljeno starješinstvo koje je predvodio predsjedavajući. No, i dalje je bila prisutna hijerarhija koja sama po sebi ne daje pravo i mogućnosti da se svu zrelu braću gleda ravnopravne članove skupštine koja imaju pravo biti odgovorni u održavanju skupštine čistom i da kao takvi budu prisutni kod donošenja odluka od strane imenovane braće koja sude grešnicima. Prema tome, Milan, ne samo da ne poznaje biblijske činjenice, nego ne poznaje povijest vlastite organizacije pa samim tim ne želi dati meni za pravo da ukazujem na proceduralnu grešku koja je prisutna u pravnim procesima. On ide izvan onoga što Biblija navodi samo kako bi obranio pravilo koje je uvelo vodeće tijelo.

Danijel: Problem je u tom što vodeće tijelo neke stvari nije jasno definiralo od samog početka. Na primjer, najprije je reklo da su 'vjerni rob' svi pomazanici (144000) a sad kaže da su samo njih par (nekoliko pojedinaca). Opet se ne zna točno tko je ko. Da li je ovo istina ili je ono istina (jer i jedna i druga teza imaju svoje nelogičnosti o kojima sam im pisao). Ja kad čitam Bibliju (u vezi pravnih postupaka), znam što ona govori po tom pitanju, a praksa kod vođenja tih pravnih postupaka, koliko vidim je drugačija. Praksa kod Božjeg naroda Izrael je bila jedna. Nigdje ne piše da se to mora promijeniti. Niti ju je Isus mijenjao, niti su apostoli to mijenjali. Ostalo je isto samo što očito neke riječi koje su spomenute u Bibliji, a koje imaju šire značenje, kao riječ 'skupština', mi pokušavamo, ne mi nego neki pojedinci (starješine) koji kažu to više nije tako (pred gradskim vratima) nego je to drugačije (iza zatvorenih vrata). Kad se kaže 'cijela zajednica' onda to ne mogu biti ne samo imenovane osobe (učitelji i pastiri) nego i druga braća koja su duhovno zrela i koja mogu donositi odluke u skupštini (ovisno o kontekstu).

Primjer: Kad su apostoli rekli braći: “Braćo, pronađite među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, koji su puni duha i mudrosti“ (Dj 6:3), onda je vidljivo da apostoli nisu sebe nametnuli kao autoritet, nego su dozvolili drugoj braći da između sebe izaberu i odluče tko će od njih biti postavljen nad određenim zadatkom. Skupštine su po tom principu djelovale unutar sebe tako što su braća između sebe postavljali đakone i starješine, a apostoli i drugi postojeći nadglednici bi to potvrdili polaganjem ruku. Ako su braća između sebe znali procijeniti tko je među njima duhovna i razborita osoba koja zaslužuje određenu čast da služi svojoj braći, onda su među sobom mogli donositi i odluke o onima koje je trebalo odstraniti iz svoje sredine i starješine bi to potvrdile. U nekim su skupština znalo biti samo jedan starješina koji je služio drugima, pa je razumljivo što je surađivao sa ostalom duhovnom braćom u svojoj skupštini u situacijama kada je trebalo ukloniti grešnika iz skupštine. Kasnije je kroz ustrojstvo Katoličke crkve to promijenjeno pa su glavnu riječ u odlučivanju imali samo biskupi (nadglednici), zbog čega se stvorilo drugorazredni stalež laika kao slijepih poslušnika.

Milan: Činjenica je jedna, da si živio u 5. stoljeću ti ne bi znao niti riječ tko je 'vjerni rob', niti bi možda mogao čitati Bibliju na svom jeziku. Da si živio u 8. bilo bi ti možda još gore, Da si živio u 20-tom imao bi određenu spoznaju, u 21. stoljeću malo veću, u 22. će biti još malo veća, vjerojatno.

Danijel: Biblija je uvijek ista. Nema toga da će netko sada znat više od onih prije. Ili, ovo će se znat a ovo se neće još znat (spoznat). Neke stvari se mogu odmah znati, ali kad su tradicionalne (tvrdnje pogrešne) onda … (opet me prekida)

Milan: Tebi je jasno, Biblija je ista i jedna, ali jedno učenje ima jedna religija, a drugo uči druga, a treće treća i četvrto četvrta a pojedinci peto. A jedna je Biblija i svaki kaže: 'moj temelj je Biblija'. O tome ti ja govorim.

Primjedba: S ovom rečenicom je završio razglabanje o drugoj točki bez da je donio zaključak kojim bi ustvrdio da je moj drugi prigovor bio pogrešan. Ostali starješine se nisu uključili u razgovor iako su vidjeli da Milan u vezi pravnih procesa iznosi tvrdnje koje Biblija ne podupire. Zašto nitko od njih nije stao na moju stranu ili u moju obranu? Meni je već tada sve bilo jasno i sve mi je opet izgledalo kao urota. Mogao sam se ustati, pozdravit ih i otići, ali sam želio ostati do kraja da vidim kako će se postaviti prema ostalim mojim primjedbama u žalbi. Izjave brata Milana su bile samo pokušaj da se obezvrijedi moja primjedba vezana za postupke 'iza zatvorenih vrata' tako da su svi zajedno olako prešli preko toga misleći da su pobili moju primjedbu koju sam temeljio na Bibliji. No, kad starješine na osnovu svojeg gledišta i van konteksta tumače Bibliju, kao što je riječ o spomenutim Isusovim i Pavlovim riječima, onda je to dokaz kako oni ne prezaju čak ni od Boga, samo kako bi održali postavke vjerske institucije koju brane. Bez da je itko od prisutnih starješina dao svoju primjedbu, Milan je prešao na treću točku moje žalbe.

Milan: (nastavak) Ti kad kažeš 'zaštita od tužitelja', na što si mislio, što to znači?

Danijel: Tko je bio tužitelj u ovom slučaju?

Milan: U kojem?

Danijel: U mom slučaju.

Milan: I ja bi volio znat tko je bio.

Danijel: Pa, oni koji su razgovarali sa mnom.

Milan: Zašto misliš da su oni tužitelji?

Danijel: Pa ako nitko (od braće) nije došao pred starješine i rekao da ih je moj stav ili moje gledište do te mjere povrijedilo ili da je došao prije toga meni i rekao, tako i tako stoje stvari, možemo li o tim stvarima porazgovarati. No. Činjenica je da su dvojica starješina sa mnom o tome razgovarala i kad oni u tom razgovoru nešto zaključe, oni su ti koji pred ostale starješine donesu svoj stav, svoje gledište; mi mislimo tako i tako; a onda se nakon toga formira pravni odbor, onda je vidljivo tko je tužitelj.

Nadopuna: Mnoga braća su saznali za moju knjigu koju sam objavio, ali nitko od njih nije postupio kao tužitelj, čak ni starješine. Međutim, Pravni odbor je formiran na temelju onoga što su zaključili dvojica starješina koji su razgovarali sa mnom. Oni su mogli imati unaprijed stvoreno gledište o mojem javnom istupu, ali su željeli saznati moje motive, jer motivi, ukoliko su proturječni biblijskim načelima, mogu biti razlog da me se optuži kao otpadnika. Ja sam ukazivao na svoje iskrene motive i to opravdavao činjenicama koje sam podupirao biblijskim gledištem i primjerima koja sam nalazio, ne samo u Bibliji nego i primjerima koja je i naša Zajednica navodila u svojim publikacijama. Prema tome, samo njih dvojica su mogli stvoriti jedno zajedničko gledište o meni i optužiti me pred ostalim starješinama koji su na osnovu njihovih izjava smatrali da imaju temelja za formiranje pravnog odbora. 

Kad netko zaključi da je brat učinio grijeh zbog kojeg bi ga se trebalo dovesti pred pravni odbor onda je taj ujedno onaj koji tuži brata, pa je samim tim i tužitelj. Isus je jednom ukazao tko je tužitelj kad je rekao: “Brzo riješi spor s onim tko te tuži, dok si još s njim na putu prema sudu, da te tužitelj tvoj ne bi predao sucu, a sudac stražaru, pa da te ne bace u zatvor“ (Mt 5:23-25). Pretpostavljajući da su me dvojica starješina nakon razgovora sa mnom optužila pred ostalim starješinama u skupštini, ja sam napisao dopis u kojem sam pokušao riješiti spor sa njima prije nego me dovedu pred pravni odbor jer sam imao primjedbe na njihov stav.

U drugoj situaciji koju Biblija spominje možemo vidjeti da je Klaudije Lizija upravitelju Feliksu doveo apostola Pavla pred židovsko Sudbeno vijeće jer je htio “ustanoviti zašto ga Židovi optužuju“ i ustanovio da ga “optužuju za neka sporna pitanja koja se tiču njihova Zakona, ali da nije skrivio ništa čime bi zaslužio smrt ili okove.“ Zato ga je doveo upravitelju Feliksu kojemu je rekao: “A kako mi je javljeno da se protiv njega kuje zavjera, odmah sam ga poslao k tebi, a tužiteljima sam zapovjedio da pred tobom kažu što imaju protiv njega” (Dj 23:26-30). U ovom izvještaju vidimo da su Židovi bili tužitelji, a ne Sudbeno vijeće. Suci su samo trebali saslušati tužitelje i ustanoviti da li je Pavlovo drugačije gledište razlog da ga se osudi na smrt ili okove. Budući da to nisu nikako mogli dokazati, onda su Židovi protiv njega jedino mogli skovati urotu ili zavjeru kojom su dali do znanja da više drže do svoje vjerske organizacije nego do 'istine' s kojom neki pojedinci iznose novo gledište. S obzirom da su u mom slučaju tužitelji ujedno ušli u sastav pravnog odbora, onda su morali zastupati pravila kojima se više štiti institucija nego 'istina' koju iznosi pojedinac pa je cijeli postupak više ličio na urotu nego na pravedno suđenje.

U trećoj situaciji je Fest tražio da se Pavle kao “optuženik suoči s tužiteljima i dobije priliku da se brani od optužbe. Stoga, kad su se ovdje skupili,“ - rekao je Fest kralju Agripi – “nisam nimalo oklijevao, nego sam sutradan sjeo na sudačku stolicu i zapovjedio da dovedu tog čovjeka. Kad su tužitelji pristupili, nisu ga optužili ni za kakvo zlodjelo koje sam ja očekivao, nego su s njim imali nekakve sporove o svojim vjerovanjima.“ (Dj 25:13-19). U izvještaju se navodi da su “glavari svećenički i starješine židovski iznijeli su optužbe protiv Pavla“. U mom slučaju su jedino dvojica starješina mogla iznijeti optužbu protiv mene, pa su samim tim oni bili tužitelji. Zato sam u žalbi tražio zaštitu od tužitelja, tj. zaštitu od njihovih optužbi i krivo utemeljene optužbe tražeći mogućnost da se pred njima adekvatno branim i da mi starješine omoguće pravedno suočavanje sa njima i sa svjedocima.

Milan: Kako bi ti gledao na to da si ti sam sebe tužio? Npr. da te samo podsjetim. Bio je tamo Drago i bio sam i ja. Na prošlom prizivnom odboru razgovarali smo o ovakvim stvarima i što smo tebi tada jasno rekli, što je u tom trenutku… i zašto nisi bio isključen? Prije koliko? Prije godinu i pol dana. Što je tad bilo?

Primjedba: Za Pavla su također židovski starješine i svećenici mogli reći da je sam sebe optužio jer ih nije poslušao nego je i dalje govorio o nečemu što su mu oni ranije zabrani. Naime, kad je prvi put bio u Jeruzalemu “on je odvažno govorio u Gospodinovo ime“ pa su ga Židovi htjeli ubiti. Morao se pritajiti pa su ga braća uputila za Tarz, nakon čega je Pavle i dalje među Židovima objavljivao Krista (Dj 9:28-30). Sada kada se ponovo pojavio među njima u javnosti, oni su ga uhvatili i optužili da “uči protiv (Božjeg) naroda, Zakona i Jeruzalema“ (Dj 21:27,28). Bez obzira na to što je Pavle i dalje u javnosti zastupao novo učenje i što su neki mogli reći da je sam kriv što je doveden pred Sudbeno vijeće jer nije šutio, on nije optužio sam sebe, nego su drugi njega optuživali navodeći svoje razloge. Osim toga, Sudbeno vijeće nije moglo optužiti Pavla bez njegove prisutnosti. Oni su znali da on javno djeluje, ali su čekali da ga se uhvati i dovede pred sudbeno viječe te da mu se pravedno sudi pred tužiteljima i svjedocima. No, pravni odbor u mom slučaju je donio odluku bez prisutnosti mene i svjedoka.

Danijel: Imate li vi to igdje zapisano što ste rekli?

Milan: Nebitno, ja toliku memoriju imam da točno znam što je rečeno.

Danijel: Izmeđuostalog, bilo je rečeno, a to je ono što znam da nisam bio zla osoba, jer zle osobe su te koje imaju zle motive i kao takve mogu biti isključene.

Milan: To ti nije bilo tako rečeno. Danijele, to ti nije bilo tako rečeno.

Primjedba: Točno da to nije bilo tako rečeno, ali sam ipak želio naglasiti ono što je tom prilikom izjavio Drago kad je rekao: “Danijele ti nisi zla osoba…“. Za mene je ta izjava bila važna jer ju je naglasila i Zajednica u svom članku u kojem piše: “Otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi, buneći se protiv njega. Otpadništvo je, u stvari, pobuna protiv Jehove. (…) Kad oni namjerno odaberu takvu zloću nakon što su spoznali što je ispravno, kad zlo postane toliko ukorijenjeno da je nerazdvojni dio njihove naravi, tada kršćani moraju mrziti (u biblijskom smislu te riječi) one koji su nerazdruživo prionuli uz zloću.“ (Stražarska kula, 1.10.1993. str.19). S obzirom da me nisu mogli okaraktezirati kao zlu osobu, onda je sve drugo što je tom prilikom bilo rečeno za mene bilo manje bitno jer je u sebi sadržavalo pravilo koje je tražilo od mene da šutim pod prijetnjom isključenja. No, očito je za starješine najvažnije bila ta zabrana s kojom su mi zaprijetili, kao što je takva zabrana bila važna i za židovsko Sudbeno vijeće koje je zaprijetilo apostolima koji također nisu bili zle osobe. Bilo bi poželjno da se u sudbenom vijeću nađe netko poput Gamalijela koji je tadašnjim starješinama dao do znanja da mogu zbog svog stava i svoje revnosti pogriješiti i time se staviti kao protivnici Boga.

Milan: (nastavak) Mi smo razgovarali o tvojim osobnim učenjima, o tvom razumijevanju biblijske istine i dijeljenje tog sa drugim osobama. U jednom dopisu si i sam priznao i napisao. Ti se sjećaš šta smo mi tebi rekli.

Danijel: Ja to ne mogu smatrati osudom jer mene Biblija ne osuđuje po tom pitanju.

Milan: Nebitno, ja ti govorim što je pravni odbor rekao, ako se sjećaš.

Danijel: Odluka Prizivnog odbora ili pravnog odbora, ako se temelji na nekim stvarnim argumentima koje Biblija podupire mogu biti prihvaćene, a ako ne …

Milan: Onda je to tvoja stvar da li ćeš ih prihvatiti.

Danijel: Da.

Milan: Tebi je bilo rečeno, ti si nam tada rekao, da nisi s nikom sa strane o svojim razmišljanjima i razmatranjima Biblije nisi javno razgovarao. Starješine koje su bile u pravnom odboru nisu imale niti jednog svjedoka koji bi mogao potvrditi da si ti to javno širio. Iz tog razloga smo ti rekli: Danijel, ti možeš imati svoje razmišljanje, ti možeš istraživat, ti možeš proučavat i na ovakav način, sve i nema problema do onog trenutka dok to ne bude javno plasirano. Onoga trenutka kada to bude javno plasirano ti prelaziš granicu tolerancije i tada ćemo morati sazvati pravni odbor. Doslovno je tim riječima rečeno.

Nadopuna: Ova izjava dovoljno govori o različitim stavovima starješina. Prvi odbor (2010.godine) nije imao niti jednog svjedoka niti dokaz da sam ja u to vrijeme javno širio svoja gledišta pa me je ipak isključio samo zbog mojih drugačijih gledišta što je potvrdio i Prizivni odbor. Drugi Pravni odbor je to isto učinio, ali je Prizivni odbor prihvatio moju obranu i odbacio njihovu odluku. Prvi odbor (2010.god.) je tražio da uništim svoju knjigu i nisu me htjeli primiti sve dok nisu od mene čuli da sam to učinio. Ovaj drugi Prizivni odbor me nije isključio iako je bio svjestan da nisam uništio knjigu kao što sam to bio rekao prvom odboru, što je bio dokaz da očito nisam ni trebao poslušati naredbu prvog odbora. Prvi Prizivni odbor je rekao da me isključuju jer neke moje misli i stavovi nisu usklađeni sa vjernim i razboritim robom, a drugi Prizivni odbor je na temelju svega onoga što sam im predočio zaključio da me ne mogu zbog toga isključiti. Ako je bilo očito da su starješine drugog Prizivnog odbora prešli preko toga što nisam poslušao prvi odbor, onda mi je to bilo dovoljno da ne poslušam ni njihovu zabranu oko javnog objavljivanja jer sam imao za to podršku, ne samo iz Biblije nego i iz određenih izjava u publikacijama koja sam im predočio. Prema tome, trebalo je samo ispitati i vidjeti da li sam ja sada povrijedio bilo koju Božju zapovijed ili zabranu. No, oni se nisu bavili tim pitanjem nego samo s činjenicom da nisam poslušao njih i njihovu zabranu što po meni nije bilo mjerodavno. Trebalo je vidjeti da li je njihova zabrana bila postavljena od upravnog odbora Watchtowera ili od Boga i tek onda vidjeti da li sam ih zaista trebao poslušati.

Ono što nema smisla u njihovom stavu je to što su imali prilike čuti i vidjeti kakva su moja gledišta. Npr. da sam im nekim slučajem napisao pismo u kojem navodim svoja nova gledišta i da sam im to kasnije potvrdio u razgovoru tvrdeći da više ne vjerujem ni u Boga, ni u Krista ni da je Biblija Božja riječ, jer se istina nalazi u drugoj religiji, onda bi me s potpunim pravom odmah isključiti bez obzira što to nije javno izjavljeno. Tu oni ne bi mogli tolerirati jer je nespojivo sa kršćanskom vjerom. Međutim u stvarnoj situaciji ja sam starješinama svoje skupštine napisao i izjavio samo to da se pravi kršćani nalaze u svim kršćanskim zajednicama te da Zajednica zastupa krivo učenje o Kristu tvrdeći da je on bio i ostao anđeo. Također sam im dao na znanje i koja su to moja gledišta koja su drugačija od službenog učenja i kakav je moj stav prema vodećem tijelu kojeg ne smatram vjernim i razboritim robom u svjetlu njihovog tumačenja. Iako me je pravni odbor zbog toga isključio, Prizivni odbor to nije potvrdio samo zato što ta gledišta nisam javno iznosio. Time su samo potvrdili da moja gledišta nisu otpadnička iako ih oni u svojoj izvanbiblijskoj definiciji mogu zvati otpadničkim. No, oni bi trebali zastupati Božju definiciju otpadništva koja ima svoju težinu bez obzira da li je iznesena tajno ili javno. Naime, ukoliko netko čak i tajno zastupa ideje i gledišta koja druge navode na otpadništvo onda takvu osobu treba isključiti, a ne čekati da ona to javno iznosi jer u Zakonu stoji napisano:

“Ako bi te brat tvoj, (…), pokušao u tajnosti nagovarati: ‘Hajde da služimo drugim bogovima’, (…)  nemoj pristati na ono što želi i nemoj ga slušati. Neka ga ne žali oko tvoje, nemoj se sažaliti na njega niti ga štititi, nego ga pogubi“ (5.Mo 13:6-9)

U svjetlu ovoga, moja gledišta i način na koji sam ih iznosio pred starješinama je dovoljan dokaz da ih nisam pokušavao u tajnosti odvraćati od pravog obožavanja. To znači da se moj stav i moje drugačije gledište moglo i trebalo tolerirati od strane starješina jer nije diralo u temelje vjere a imalo je i biblijske i druge argumente o kojima bi se moglo raspravljati. To su i sami potvrdili svojom odlukom. Zašto onda ne dozvoljavaju toleranciju u situaciji kada to drugačije gledište bude obznanjeno javno pred drugima, a ne samo pred starješinama? Ako to starješine mogu tolerirati jer to nije grijeh, zašto ne dozvole da i drugi to toleriraju? Zašto stvaraju pravila i zabrane kojih nema u Bibliji? I kad se te zabrane i pravila krše, onda to smatraju grijehom koji zaslužuje najstrožu osudu. Na taj način izjednačuju pravednika sa nepravednikom jer sude po svojim mjerilima.

Danijel: Ja nisam htio tada vama proturječiti a vi govorite o nekom stavu tolerancije. Ja sam objasnio prije toga što je tolerancija s nekoliko biblijskih primjera.

Nadopuna: Kad su donijeli odluku da me ne žele isključiti samo zato što nisam svoja gledišta javno objavio i što nisam zla osoba, onda sam uvidio da su postupili potpuno drugačije nego prvi odbor. Činjenica je da sam na njihovu odluku izravno utjecao jer sam im argumentirano dao na znanje da čine grijeh ukoliko me osude i isključe zbog mojih gledišta s kojima ne dovodim u pitanje temelje kršćanske vjere. No, kad su mi zaprijetili da će me isključiti ukoliko to javno objavim onda tada nije bilo pravo vrijeme da im proturječim iako sam znao da njihova zabrana nema biblijskog temelja. Zato sam ostavio da o tome raspravimo tek nakon što izađem u javnost.

Milan: Nije bitno što si ti htio ili ne, ali je li tako bilo rečeno?

Danijel: Ja sam vaš stav kao takav sagledao u jednom drugom svjetlu. Kao što sam rekao ja u tom momentu (kod prethodnog slučaja), kad je to rečeno, nisam vam htio proturječiti (i tražiti da mi se da sloboda javnog iznošenja svojih gledišta). Kad se govorilo o toleranciji još u tom odboru sam govorio o toleranciji i što je tolerancija u ovakvim slučajevima. Znači čak i drugačija gledišta kao takva mogu biti tolerirana iako nisu usklađena sa gledištem većine i službenim gledištem jer Biblija jasno pokazuje da tolerancija omogućava da se drugačija gledišta mogu javno objaviti ili iznositi bez da se time narušava nečija vjera. O tome sam često govorio. Zajednica je po meni pogriješila što takve stvari nije jasno definirala, dok je Biblija jasna po tom pitanju i svaki koji čita Bibliju može te stvari tako razumjeti. I ja sam ih tako razumio. Znam da postoje braća koja također to tako razumiju, ali kad se (putem publikacija Zajednice i preko starješina) otpadničko gledište i drugačije gledišta izjednačava ili kad se lažno učenje izjednačava sa novim učenjem (kojeg iznosi pojedinac) i stavlja u isti koš, to je jako veliki problem koji stvara Zajednica a ne ja ili drugi pojedinci.

Milan: Doći ćemo do toga.

Danijel: E pa dobro.

Nadopuna: Ono što je za Isusa bilo prihvatljivo za farizeje je bilo grijeh jer su stvorili svoje ideje pa je svako drugo gledište u odnosu na njihovo bilo pogrešno.

“Vjerski su vođe potkopavali autoritet Božjeg Zakona i time što su ga prikazivali pretjerano strogim, čak okrutnim. Kad su Isusovi učenici prolazeći nekim poljem ubrali nekoliko klasova pšenice, neki su farizeji tvrdili da su time prekršili zakon o suboti. Isus je upotrijebio jedan biblijski primjer kako bi obranio Božju Riječ od takvog neuravnoteženog tumačenja. Osvrnuo se na događaj kada su David i njegovi ljudi ogladnili pa su pojeli kruh koji je bio stavljen pred Boga u hramu, što je bio jedini zapisani slučaj korištenja takvog kruha izvan svetišta. Isus je time farizejima pokazao da uopće nisu shvatili smisao Jehovinog milosrđa i suosjećanja (Marko 2:23-27). (Pođi za mnom, pogl.10. str.104)

Izbaciti nekoga iz zajednice jer koristi svoju slobodu istraživanja, uvjeravanja i drugačijeg mišljenja je jako strogo pa i oni poput farizeja Božji zakon prikazuju pretjerano strogim i okrutnim jer ga stavljaju u institucionalne okvire.

Milan: Do toga ćemo doći. Mi sada govorimo o “zaštiti od tužitelja“ (3.točka) i “tužitelji nisu smjeli biti članovi pravnog odbora“ (4.točka). Tebe nitko nije tužio. Na taj način na koji ti to analiziraš da su Jozo i Teo tvoji tužitelji proizlazi da je netko na primjer učinio preljubu i nema nitko od braće da dođe reći, ali znaš da je učinio preljubu i ne možeš ništa. Šutiš i čekaš da netko dođe od braće i bude tužitelj. Ili netko, ne znam, nešto pokrade. U novinama piše o tome, ali nitko od braće nije tužitelj i nije došao reći. Šutiš i ne možeš mu ništa. U principu svatko od nas sa svojim postupkom sebe optužuje ili ne optužuje i u konkretnom slučaju ti ovdje nemaš tužitelja. U konkretnom slučaju ti si namjerno zanemario ono što ti je Prizivni odbor prošli puta rekao i na taj način si sam sebe tužio. Prema tome, ja znam ti možeš imati svoje gledanje ali i ima nas isto koji gledamo na te stvari i ne mora se slagati sa tvojim gledištem ali točno znam šta smo ti bili rekli i to je ostalo zapisano.

Nadopuna: Kao prvo, starješina ne treba čekati da otvori pravni proces tek onda kad netko od braće dođe to reći starješinama. Ako starješina sazna za grijeh on će poduzeti određene stvari kao i svaki drugi član skupštine. To što je netko starješina ne znači da on mora čekati da netko tko nije starješina to sazna i dođe pred starješine. Ukoliko u nekoj situaciji starješina zna za nečiji grijeh, on će biti tužitelj jer će iznijeti tužbu pred tom osobom i pred drugom braćom, a po potrebi će se formirati odbor u kojem će članovi odbora saslušati tu osobu pred tužiteljem. Samim tim tužitelj (ukoliko je starješina) ne može biti član pravnog odbora. To što je on starješina mu ne daje za pravo da bude i tužitelj i sudac i moglo bi se tražiti njegovo izuzeće. Stoga braća Jozo i Teo koji su u razgovoru sa mnom ispitivali moje motive i vjerojatno iz svog kuta gledišta predočili stvar skupštinskom odboru, nisu mogli biti u sastavu Pravnog odbora zbog čega sam tražio da se ukine njihova odluka jer nije mogla biti mjerodavna. Samim tim sam tražio izuzeće te dvojice starješina i da se pravni postupak ponovi i to je činjenica preko koje su oni olako prešli.

Kao drugo, činjenice koje sam iznosio su govorile da su oni na prošlom sazivu Pravnog i Prizivnog odbora zanemarili toleranciju i slobodu koju mi Bog dopušta i onda mi pod prijetnjom isključenja zabranili da svoja gledišta plasiram u javnost. Ja ih nisam poslušao. Zašto? Kad bi se analizirao prošli pravni slučaj onda bi se vidjelo da su starješine sami sebe optužili kao bogoborce (one koji se bore protiv Boga) jer su postupili kao i farizeji protiv Isusovih apostola zabranivši im da unutar svoje vjerske zajednice javno iznose ono u što su bili čvrsto uvjereni. Time što su iznosili gledište koje nije bilo službeno prihvaćeno, oni nisu prekršili niti jedno Božje načelo jer se svaka nova izjava koja ima uporište u Bibliji treba provjeriti i ispitati. Stoga nisam imao obavezu da i ja postupim u skladu sa tom zabranom, pa sam sada iznio javno svoja gledišta u koja sam čvrsto uvjeren bez da s obezvrjeđujem kršćansku vjeru. Ovaj treći proces je bio na neki način nametnut s moje strane upravo zbog toga što sam namjerno postupio protivno njihovoj zabrani, jer je njihovo objašnjenje koje su donijeli u drugom procesu bilo potpuno drugačije od gledišta zbog kojeg su me starješine prvog i drugog procesa isključili. Smatrao sam da među starješinama zaista postoje različiti stavovi o ovoj problematici ali da su prisiljeni postupati protiv svoje braće samo zato što zastupaju ljudska organizacijska načela a ne biblijska. Koliko god im netko drugi ukazuje na problem oni će ga zanemariti unatoč biblijskim argumentima koje oni olako odbacuju. Ova četvrta točka kao procesualna pogreška je očito za njih bila bez čvrstih argumenata pa su prešli na petu točku.

Milan: (nastavak) Još jedna stvar gdje si tamo naveo da te je jedan brat oklevetao. Jeli tako? Ako se ne varam kao argument. Ti si poslije naznačio da je to Jozo i rekao si šta i kako i tamo navodiš, ne znam kakav bi to bio nekakav argument u tvojoj tužbi, zašto se njega nije, ne znam koju si riječ upotrijebio, nebitno koja je riječ. Mene sad iskreno zanima. Ti čitavo vrijeme se pozivaš na Bibliju. Zašto se u toj situaciji nisi pozvao na Bibliju? Znaš šta Biblija u takvoj situaciji kaže?

Danijel: Znam.

Milan: Šta?

Danijel: Ja sam tu stvar htio vama predočiti, znači upoznati starješine da tu stvar preispitaju.

Milan: Isus nije tako rekao? Što je Isus rekao?

Danijel: Da idem kod tog brata koji ima nešto protiv mene.

Milan: Je si li otišao?

Danijel: Nisam jer je već bio formiran pravni odbor i želio sam da se ta stvar rješava … (prekida me)

Milan: Ti si mogao otići neovisno od toga. Ti imaš odgovornost. Isus nije rekao otiđi kod njega ali ako je formiran pravni odbor nemoj ići. Gotovo je. Ti, ako se držiš Isusovih riječi, ako se držiš Biblije, cilj tog koraka nije kazniti nekoga nego mu pomoć. Ako ti stvarno misliš da je on zastranio, kršćanska ljubav nalaže, trči, čupaj ga, idem mu pomoć, ići ću petnaest puta kod njega ako treba samo da ga iščupam iz toga.

Primjedba: Ove njegove riječi imaju smisla ako ih se gleda iz tog kuta. Međutim, cjelokupna situacija u koju je bio uvučen brat Jozo se ticala svih starješina uključenih o ovu problematiku pa mi je namjera bila da im kroz njegov primjer klevete prikažem problem u kojega su svi oni uključeni svojim odlukama, pa sam im sve to naveo u pismu koje je uslijedilo nakon toga. Želio sam im dati do znanja da krivo prikazivanje pred drugom braćom može biti problem ukoliko starješine donesu odluku o isključenju. Naime, kad su Isusa ubili kao bogohulnika, mnogi Židovi su mislili da je to zaslužio jer su ga svećenici prije tog pred drugima krivo prikazali i oklevetali.

Danijel: Ja sam kod prvog razgovora u kojem su bili brat Jozo i Teo Klašnić vidio kako je brat Jozo dao na znanje kako on gleda na moje istraživanje Biblije i kako je reagirao, tako da njegov način na koji reagira na moje izjave je već tada pokazao da ja ne mogu s njim razgovarati o tome na način da ja idem njemu nešto dokazivat, a to kako on doživljava mene i moje riječi, moje izjave, to je sad njegov problem.

Milan: To je osobna stvar.

Danijel: Ja to nisam smatrao problemom u tom smislu da ja sad njega moram ispravljati. Dozvolio sam da on ima o meni gledište kakvo god želi i nisam … (on me prekida)

Milan: Ali ti govoriš o kleveti. Kleveta je ozbiljna stvar koja zahtjeva, ona se, ne može se prijeći preko toga. Kad je u pitanju kleveta to nije grijeh koji kaže 'pokrij'. To moraš riješiti s bratom.

Danijel: Evo ovako. Ja sam, imajući u mislima primjere drugih i kako su drugi (optuženi kao otpadnici) proživljavali stvari kada su imali drugačija gledišta osjetio upravo kao i oni. Ja sam želio, ne želio, nego čak sam radije prihvatio nečiji prijezir i klevetu i nisam želio ići protiv toga jer sam vidio da tu ne mogu puno toga promijenit.

Milan: To nije biblijski ali se na Bibliju pozivamo čitavo vrijeme. To nije biblijski, to nije bratski, to nije Isusov način funkcioniranja.

Primjedba: Ja u biti i nisam želio postupiti po ovom njihovom prijedlogu kojega je Isus savjetovao nego sam želio postupiti malo drugačije zbog samog pravnog procesa u koji je taj brat  bio uključen, jer ni Isus nije u sličnim situacijama postupio po tom prijedlogu. Ja sam naime kroz ove procese pokušao starješinama reći da me njihova etiketa 'otpadnika' vrijeđa jer nije biblijska. Za mene je i to bila veća kleveta od ove koju je Jozo iznio pred jednim bratom. U svojim sam im pismima pokušao dokazati da griješe u svojim gledištima prema meni jer su me pred braćom prikazali u krivom svjetlu, a da nisu braći dozvolili da saznaju pravu istinu o meni kako bi sami uvidjeli da li su moja gledišta otpadnička. Oni su me prisilili da izađem u javnost kako bi braća vidjela gdje je problem, u meni ili u njima i njihovom stavu. Napisao sam starješinama dosta toga kako bi im to objasnio, a oni su i dalje mene gledali kao otpadnika. To što je Jozo mene prikazao kao onoga koji Isusa smatra Đavlom je samo način na koji je on pokušavao sebi i drugima prikazati mene kao otpadnika. To je bio samo potvrda njihove zajedničke urote protiv mene. Isus je bio u istoj situaciji unutar svoje vjerske zajednice. Neki su o njemu govorili klevete, izmeđuostalog da surađuje sa vladarem demona. Ali on nije išao onome koji je to rekao kako bi to u duhu ljubavi raščistio jer je to bilo zajedničko gledište određenih grupacija među farizejima. Kao što je on osuđivao njihov stav i krivo gledište, tako sam i ja starješinama ukazivao na njihov pogrešan stav koji svi zajedno imaju prema meni. Jozo je svoje mišljenje iznio pred jednim bratom, a možda i pred drugima. Međutim, oni su svi zajedno od samog početka mene pred drugima oklevetali kao otpadnika, tako da nisam imao potrebe posebno se obraćati samo bratu Jozi da to raščistim u duhu ljubavi, kad sam vidio da je nedugo prije toga na razgovoru preda mnom rekao da je moje gledište o Isusu otpadničko. Nije tada dozvolio da mu objasnim da to nije točno pa sam mu tom prilikom dao svoju fasciklu u kojoj se na 22 stranice nalazi 'Pismo prizivnom odboru' kako bi ga upoznao sa činjenicama po kojima me ne može nitko od njih gledati kao otpadnika. Zato nisam imao potrebe ići bratu Jozi, jer sam ga već suočio sa činjenicama, koje on očito nije proučio pa sam to predočio starješinama kako bi oni, ukoliko ne podržavaju takvo njegovo gledište, postupili na način da ga izdvoje iz ovog procesa. No oni su ga zadržali kao člana odbora što je meni bilo sporno, pogotovo što bi isključenje za neke kojima je on takvo nešto rekao, moglo potvrditi da sam zaista zastranio od Boga i Krista, što opet ne bi bilo istina. To što su brata Jozu zadržali kao člana odbora samo pokazuje da nisu smatrali njegovu izjavu nimalo spornom čime su svi zajedno sudionici jedne takve klevete a samim tim i urote.

Danijel: Ali i ovo što je vezano za moj slučaj nije biblijski. Puno stvari ovdje nije biblijski.

Milan: O tome pričamo. Ne može se ovdje naznačiti u žalbi – “Jedan brat mene okleveta, zašto niste njega“. To nije nikakav argument. Želim ti reći da neki argumenti koje navodiš ne stoje.

Danijel: Ali kad sam ja već unaprijed rekao da postoji taj brat među njima, a da je on kasnije stavljen u pravni odbor, to mi je bio problem. Nisam htio na neki način … (on me prekida)

Milan: Ti imaš isto tako pravo tražiti izuzeće nekog i to uopće nije problem.

Primjedba: Činjenica je da ne postoje pisani pravilnik u kojem bi braća bila upoznata sa svojim pravima među kojima je i pravo na izuzeće starješine. No ja sam na neki način neizravno tražio izuzeće tog starješine tako što sam želio dati do znanja starješinama svoje skupštine da ukoliko su formirali pravni odbor a imaju među sobom tog starješinu kojeg u tom pismu nisam imenovao, da tu stvar sami ispitaju kako ne bi unaprijed učinili proceduralnu grešku. Smatrao sam da će se taj brat sam očitovati među njima i reći da je on to rekao prije nego ja pred njih dođem s njegovim imenom. Međutim, oni su i dalje zadržali tog starješinu i bez moje prisutnosti donijeli odluku o mom isključenju. No Milan, odnosno i drugi starješine Prizivnog odbora koji se i dalje nisu uključivali u razgovor su stali na stranu Pravnog odbora koji je po meni učinio proceduralnu grešku, pa su prešli na slijedeću točku.

Milan: (nastavak) I još jedna stvar koja je bitna. Kažeš: “Svjesno su zanemario raspravu na višem nivou i odmah su išli na drugi korak – osudu.“ U tvom slučaju takav argument uopće ne stoji. Počevši od prošlog prizivnog odbora i svega ostalog, toliko puta si savjetovan, toliko snažno i jasno ti je bilo rečeno da ovaj argument ne stoji i ja ne znam kako bi ga nazvao. Ja ne znam je si li ti svjestan šta znači ovo napisano nakon svega onoga što smo razgovarali na (prošlom) Prizivnom.

Danijel: Ti možeš meni postaviti jednu granicu i smatraš da je to ta granica (pokazujem rukom u visini svojeg ramena), ali Biblija mi postavlja drugu granicu (pokazujem rukom iznad svoje glave). Ja ako prijeđem ovu (nižu) granicu, ja griješim prema tvojem gledištu ali ne prema biblijskom. Tu je problem. Ja taj problem non-stop ističem. Vi želite postaviti neku granicu govoreći mi da moram razmišljati onako kako vi razmišljate. Moraš šutjeti ako znaš istinu (do koje si došao). To su stvari (ograničenja) koja nisu biblijska. Ja ako želim postupiti onako kako meni savjest nalaže i po primjerima koja sam našao u publikacijama (zajednice), - ja sam vam čak takav primjer istakao (u dopisima), ona meni daju razlog da postupim tako, a vi, to je vaša savjest kako će te na to reagirati – da li će te me osuditi ili nećete; da li će te me prosuditi po biblijskim mjerilima ili ljudskim, to je vaša stvar.

Milan: To nije biblijski.

Danijel: Ovdje (u ovom procesu) puno toga nije biblijski, puno stvari.

Milan: I jedna stvar koja me stvarno interesira. Nakon što si napisao da zahtijevaš da se poništi odluka pravnog odbora, tvoja slijedeće rečenica kaže:

“Bojim se da će starješine prizivnog odbora to svjesno ignorirati samo kako bi podržali službena a ne biblijska mjerila, a time i svoju službenu poziciju u skupštini.“

Danijel: To je moje gledište. Ja tako stvari doživljavam od samog početka.

Milan: Na temelju čega?

Danijel: Na temelju činjenica.

Milan: Uvažio si činjenice prošlog Prizivnog odbora.

Danijel: Te činjenice (prošlog Prizivnog odbora) kao takve ne stoje.

Milan: Stani malo. Prošli Prizivni nije ovako postupio. Da li to znači da je ugrozio neke svoje službene pozicije u skupštini ili je išao za unaprijed onim što su mu definirali ljudi? Danijel, tvoje osobno iskustvo ti govori da ovo što si napisao je omalovažavanje, vrijeđanje i klevetanje, u ovom trenutku Drage i mene, jer na prošlom Prizivnom mi smo poništili odluku Pravnog odbora i ti koji si to doživio nakon godinu i po dana imaš hrabrosti mirne savjesti ovako nešto napisati. Ja to ne mogu razumjeti.

Primjedba: On i svi ostali starješine su i te kako mogli to razumjeti iz svih dopisa koja sam napisao do svoje žalbe. Točno je da je prošli Prizivni odbor poništio odluku Pravnog odbora, ali je veliko pitanje zašto su starješine tako postupili. Da se nisam borio argumentima (koji sada svatko može proučiti na ISW 2) oni bi postupili drugačije i isključili me kao i u prvom slučaju zbog mojih drugačijih gledišta koja me po njima automatski odvajaju od kršćanske zajednice. Činjenica je da me je i drugi pravni odbor neslužbeno isključio zbog istog razloga. Zašto me onda Prizivni odbor u ovom drugom slučaju oslobodio optužnice? U biti ja sam ih argumentima naveo da to više ne tvrde i da postupe potpuno drugačije od starješina pravnog odbora tako da je ono što je starješinama u prvom i drugom slučaju bilo temelj za isključenje, sada više to nije bio. Ovaj treći slučaj je sam po sebi poseban jer sam namjerno išao protiv njihove zabrane izlaska u javnost. To sam učinio kako bi istakao nove argumente koji mi to dozvoljavaju i bio bi pravi presedan kad bi me starješine ovog Prizivnog odbora na temelju tih dodatnih argumenata oslobodili optužbe. Kad sam naglasio da će oni u ovom slučaju radije htjeti zadržati svoje službene pozicije u skupštini, onda ih nisam htio uvrijediti nego sam im neizravno apelirao na njihovu savjest kako bi dobro razmislili o argumentima koja sam temeljio na Bibliji i tako naveo da i ovaj put, na temelju novih argumenata, ponište odluku Pravnog odbora. No, znao sam da će to biti teško jer bi došli na udar drugih starješina iznad njih koji bi im oduzeli starješinstvo jer bi time svjesno proturječili zahtjevima vodećeg tijela koje ne želi da bilo tko javno iznosi pred drugima svoja drugačija gledišta i tumačenja. Prema tome oni su bili prisiljeni pod svaku cijenu podržati pravilo organizacije.

Danijel: Zato što sam ja u prošlom Prizivnom odboru… (on me prekida)

Milan: Ne, reci, jesmo li mi podržali Pravni odbor prošli put? Je li Prizivni podržao Pravi odbor prošli put?

Danijel: Ne, ali ja sam razmatrao ovaj slučaj, a ne onaj prošli.

Milan: Ne, ne, stani malo. Kako ti znaš kako će ovaj odbor donijeti odluku?

Danijel: Da, ali ja sam u toj rečenici rekao da se ja bojim da će tako bit.

Nadopuna: Što su oni po mojem mišljenju mogli svjesno ignorirati kako bi zadržali svoje pozicije u skupštini? Milan nije pročitao kontekst nego samo drugu rečenicu, a prethodna rečenica kaže da je Pravni odbor

“... svjesno, unatoč jasnom upozorenju, proveo sudski postupak iza zatvorenih vrata što je proturječno Božjim pravednim mjerilima i zahtjevima koja su uvažavali Izraelci i prvi kršćani. No bojim se da će starješine (ovog) prizivnog odbora to svjesno ignorirati … “.

U ovom dijelu žalbe je bilo riječi o sudskim postupcima koji nemaju biblijska mjerila, a koja starješine svjesno provode bez da su se ikad pokušali suprotstaviti zahtjevima vodećeg tijela koji je te uredbe postavio po svojim ljudskim mjerilima. Zašto starješine radije ulaze u takve postupke kao članovi pravnih odbora nego da se tome suprotstave i onda još provode isključenja koja nemaju biblijski temelj? Osim toga, pokazalo se prije nekoliko minuta da je zaista točno ono što sam napisao jer je ovaj Prizivni odbor zaista svjesno ignorirao činjenicu da su se u biblijska vremena sudski sporovi odvijali pred očima javnosti tj. ispred gradskih (skupštinskih) vrata. Zašto su to i ovaj put učinili i to na način da su iznosili svoja ljudska gledišta koja nisu mogli potkrijepiti Biblijom? Da li sam se imao pravo bojati da će u ovom slučaju (bez obzira na prošli slučaj) starješine više držati do svojih službenih pozicija nego do biblijskih argumenata? Očito da. Kad mi je brat Drago telefonskim putem obavijestio da je Pravni odbor donio odluku o isključenju ja sam mu napisao:

“Znam da ste bili primorani donijeti odluku bez da ste uzeli u obzir sve ono što sam vam predočio u svojim dopisima u kojima sam branio svoj stav. Imali ste priliku saznati gdje vi griješite prema Bogu i svom bratu, ali su vam vezane ruke i morate postupati onako kako je to naložio čovjek. Za mene je to dokaz da imate tvrdokorno srce. Pripisujete grijeh onome koji ga nema, a ne vidite gdje sami griješite. Uopće vas ne zanima po kojim načelima su u biblijskoj prošlosti vođeni pravni procesi i tko je mogao biti označen za otpadnika, jer imate upute i gledišta na kojima se pokušava održati "jednoumlje" i autoritet pojedinih ljudi koji ovise o slijepim poslušnicima a ne o ljudima koji služe Bogu svojim razumom. U počecima naše zajednice to nije bilo tako, ali kad je počelo hijerarhijsko ustrojavanje, stvari su se promijenile i to me boli. Nemoj se ljutiti ali u cijeloj ovoj priči ima toliko nedosljednosti od strane starješina na svim razinama što samo potvrđuje da ste u službi čovjeka a ne Boga. Bog ima svoja mjerila koja vi ne želite uzeti u obzir. Koliko god mislili da branite Božje gledište o otpadništvu, vi se ne pokoravate Božjoj riječi koja jasno razlučuje ono što vi uporno ne želite vidjeti. (…) Do sada mi niste uspjeli dokazati grijeh na temelju Pisma, nego ste ga dokazivali na temelju postavki koja su uveli braća na vodećim mjestima bez da ste i sami preispitali njihovu vjerodostojnost jer ste u službi čovjeka. Što se tiče žalbe, ja ću je napisati jer je i Isus imao primjedbu na suđenje ljudskih sudaca, ali nemam se razloga braniti pred vama po pitanju onoga što zastupam jer unaprijed znam, kao i Isus, da od toga nema koristi, budući da imate unaprijed stvoreni stav i gledište kojim više branite organizaciju i svoje mjesto u njoj nego čovjeka koji se potpuno pokorava Bogu.“

Kad sam tražio od brata Drage da se nastavak ovog slučaja održi pred očima javnosti, kako to Biblija zahtijeva, on mi je napisao:

“Danijel, primio sam tvoje objašnjenje i ono što ti ja mogu reći je da ću se osobno držati uputa zajednice kojoj pripadam i da mi ne planiramo upoznavati nikakvu javnost.“

Prema tome, moja bojazan je bila opravdana i s pravom sam zaključio da će starješine u ovom novom slučaju više držati do uputa zajednice koje nemaju vjerodostojnost, nego do onih biblijskih mjerila koja sam im istakao. Znao sam da to čine samo kako bi zadržali svoje službene pozicije. Naime, da su prekršili uputu zajednice i dozvolili javno saslušanje, oni bi vjerojatno izgubili imenovanje pa su odbacili moj zahtjev da na ovom saslušanju budu bar neka braća koja su već bila došla na moj zahtjev. Da li sam onda rekao laž ili klevetu? Da li sam ih uvrijedio kad sam rekao da će radije nastojati zadržati svoje službene pozicije nego moju stvar prosuđivati po biblijskim mjerilima?

Milan: Ne, ti se ne bojiš. Ti tvrdiš da ćemo mi zbog toga što želimo zadržati, evo ti pročitaj ovu rečenicu. Mi želimo zadržati neke svoje funkcije, neke položaje. Ja stvarno to ne razumim.

Prigovor: Smatram da je on to dobro razumio jer sam u završnim riječima obrane napisao:

“…Bojim se da i starješine koji sude u ovom mom slučaju ne mogu suditi po svojoj savjesti jer im je nametnuta kolektivna savjest kojom se brani službeno učenje. Oni se više boje istaknutog čovjeka koji je iznad njih nego Boga čija su načela i mjerila iznad ljudskih. Osim toga oni svjesno pokazuju pristranost. Naime, ukoliko imaju stav da je riječ jednog istaknutog starješine ili vodećeg tijela prihvatljivija iako se može pokazati pogrešnom, od riječi nekog običnog brata koja se može dokazati ispravnom, onda je to pristrano. "Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate?"... “Mudrost odozgo … nije pristrana“ (Jk 2:1; 3:15-18).“

Osim toga, on je zajedno sa drugom dvojicom starješina iz odbora razmatrao ovu moju žalbu i kao što se već moglo naslutiti dogovorili su se da sve navode moje žalbe odbace koristeći svoje viđenje. Kao što će se vidjeti iz cijelog ovog razgovora niti jednom nisu dopustili da moja riječ bude prihvaćena nego su moje riječi vadili iz konteksta kako bi ih koristili protiv mene. Da su postupili drugačije i uvažili bar jednu moju primjedbu, morali bi poništiti odluku pravnog odbora. Ukoliko bi zaključili da nije bilo biblijskog temelja za isključenje onda bi to bio presedan. Doveli bi u pitanje svoje imenovanje jer bi se njihova odluka ovaj put razmatrala na višem nivou i vjerojatno je ne bi mogli opravdati pred visokopozicioniranim starješinama koji su iznad njih, a koji su također prisiljeni da provode odluke vodećeg tijela kojeg zastupaju pred mnogim skupštinama u podružnici Watchtowera. Npr. kad su petorica starješina u Makarskoj dovela u pitanje postupke jednog visokopozicioniranog starješine kojeg je podružnica poslala u njihovu skupštinu onda su jedan za drugim izgubili imenovanje. Čak je starješina i misionar (brat Zilavec) poslan od vodećeg tijela, a koji je meni sudio, pristrano stao na stranu tog starješine te je rekao da su ta petorica koja su se mu suprotstavili otpadnici. Međutim kasnije se pokazalo da je ovaj starješina zaista provodio svoju volju i da su ostali starješine (pokrajinski nadglednik i misionar) u tom momentu najprije branili njega i više isticali ono što piše vodeće tijelo nego što piše u Bibliji. No, kad je ovaj starješina pokazao svoje pravo lice i bio isključen, onda su ovi starješine iz Podružnice mogli vidjeti ono što su namjerno ignorirali u pokušaju da ga brane. Očito je problem u tome što manje više svi oni sebe i organizaciju brane pod svaku cijenu pa im nije toliko važna riječ ili primjedba nekoga tko je manji u njihovoj hijerarhije.

Danijel: Ja tako gledam na stvari i to je ono što mene tišti.

Milan: A zašto ne koristiš iskustvo i ne budeš ujedinjen i surađuješ s nama, nego 'ja se bojim ovo, 'ja želim ovako', 'ja razmišljam onako a vi ovako', 'vi morate ići u mom smjeru'. Zašto? Zašto misliš da to tako treba bit?

Danijel: Pa da bi stvari koje … (on me prekida)

Milan: Jel' misliš da mi tebe optužujemo suprotno Bibliji, a istovremeno sebi daješ za pravo da nas omalovažavaš i vrijeđaš? Što misliš da smo mi neki poslušnici kojima je naređeno - morate tako i bit će tako i gotovo? Inače nećeš biti starješina u skupštini. Ne razumim. Ja kad sam doša u Jehovinu organizaciju nisam ni zna da postoje starješine. Šta su to starješine bolje od drugih?

Primjedba: Očito su se našli uvrijeđeni zbog moje izjave da su više u službi čovjeka nego Boga, pa su cijeli ovaj postupak razmatranja moje žalbe obezvrijedili do te mjere da su sve moje primjedbe u žalbi odbacili.

Danijel: Čim se otvori pravni odbor (protiv brata koji ima drugačija gledišta), a Biblija takve procese ne podržava jer ona dozvoljava do neke granice drugačija gledišta sve dok ta gledišta nisu navedena kao otpadnička u smislu da je takav automatski otpadnik od Boga i navodi nekoga na otpadanje od Boga i čim braća ne toleriraju takve stvari nego odmah formiraju pravni odbor, znači opet iza toga stoji određeni stav, stav koji je nametnut starješinama (od visokopozicioniranih starješina Watchtowera), a starješine moraju tako postupati kako ... (on me prekida)

Milan: Zašto misliš da nam je nametnut?

Danijel: Pa čitao sam puno stvari … (on me prekida)

Milan: Šta misliš da mi nismo suglasni s tim i sa svojim ograničenim razumom u odnosu na tebe prihvaćamo da je to tako. Ti si možda iznad nas, međutim koliko je Isus bio iznad svojih učenika. Koliko je bio? I šta im je rekao, puno puta? "Pa ljudi moji ja vama ne mogu reći. Pa šta vam je." Pa dogodilo bi se to i to. Šutit ću. I iša je ispred njih onoliko koliko je smio ići. I sad najedanput, ne znam, u 21. stoljeću javi se neko da ja hoću kilometar ispred vas i vi morate trčat za mnom i gotovo. Ko te zašto pita.

Prigovor: Onaj koji se pojavio u 20.stoljeću sa svojim gledištima je bio brat Rutherford. On je išao, ne kilometar ispred, nego kilometar lijevo, pa kilometar desno i onda tvrdio – ovo je put idite za mnom. Da bi ga što dosljednije slijedili uveo je pravila protiv onih koji bi rekli bilo što proturječi njegovom gledištu koje je bilo ujedno gledište organizacije koju je on ustrojio po svojim mjerilima. Govoriti protiv njegovog gledišta bilo je kao govoriti protiv Jehovine organizacije koju Jehova navodno vodi preko njega. Taj stav su nakon njega nastavili provoditi ostali predsjednici Društva Watchtower, pa je takav stav postao misao vodilja vodećeg tijela koje je preuzelo vodstvo 1972. godine. Takav stav je sada toliko zamotan u celofan da nitko više ne vidi da se u njemu nalazi toliko toga što se ne može povezati sa Bogom. U vezi toga bi citirao jedan članak u kojem stoji:

“Najviše štete Zakonu nanijeli su upravo oni koji su tvrdili da ga naučavaju i čuvaju. (…) Neki su učitelji Zakona tvrdili da slijede Ezdrin primjer i osnovali su ”Veliki sabor“, kako su ga nazvali. Među njegovim izrekama bio je i nalog: ”Načinite ogradu oko Zakona.“ Ti su učitelji smatrali da je Zakon poput dragocjenog vrta. Kako nitko ne bi dirao u taj vrt prestupanjem njegovih zakona, stvorili su daljnje zakone, ”Usmeni Zakon“, kako bi spriječili ljude da se približe takvim pogreškama. Netko bi mogao tvrditi da su židovski vođe s pravom tako mislili. Nakon Ezdrinog vremena Židovima su vladale strane sile, osobito Grčka. Kako bi se suzbio utjecaj grčke filozofije i kulture, među Židovima su se pojavile skupine religioznih vođa. (Vidi okvir na 10. stranici.) S vremenom su neke od tih skupina počele konkurirati levitskom svećenstvu kao učitelji Zakona, čak su ga i pretekle. (Usporedi Malahiju 2:7.) Do 200. pr. n. e. usmeni je zakon počeo utjecati na život Židova. Isprva se ti zakoni nisu smjeli zapisivati, kako ih se ne bi smatralo jednakima pisanom Zakonu. No postupno je ljudsko razmišljanje dobilo prednost pred božanskim, tako da je na koncu ta ”ograda“ čak nanijela štetu onom istom ”vrtu“ koji je trebala štititi. (Stražarska kula, 1.9.1996. str. 11).

'Veliki sabor' je bio velik jer je izraz 'velik' ukazivao na njegovu veličinu i njegov autoritet. Isto tako izraz 'Vodeće tijelo' u svom nazivu ima pojam 'vodeći' koji sam po sebi traži da se trebamo dati voditi po njemu, odnosno po ljudima koji su u sastavu vodećeg tijela. Veliki sabor je stvorio ogradu sa svojim tumačenjima i pravilima, a Vodeće tijelo ih je u tome samo kopiralo jer je i ono u svojem statutu uvelo određena pravila i odredbe kako bi spriječili druge da prestupaju Božje zakone. I jedni i drugi su išli toliko daleko da su u grijeh ubrojili i ono što nije grijeh. (primjer – civilna služba, transplatacija organa, transfuzija krvi, drugačije gledište i sl.). Ta pravila i gledišta su najprije bili usmeni zakon kojeg su na javnim govorima iznosili predsjednici Društva i drugi članovi upravnog i vodećeg tijela. Nakon tih izjava su oni zapisani u priručnicima i časopisima za proučavanje što je utjecalo na život svih članova zajednice. Samim tim što su zapisani u tim publikacijama, oni su postali jednaki pisanom Biblijskom zakonu te je ljudsko gledište u nekim stvarima dobilo prednost pred božanskim što je samo naštetilo onom istom 'vrtu' kojeg je trebalo štititi. Stoga ja nisam išao kilometar ispred svoje braće iako su oni dobili dojam da sam u nekim razmišljanjima, kako je rekao Milan, iznad njih, nego su oni u nekim gledištima zaostajali kilometre iza gledišta Isusa i njegovih apostola. Zato sam rekao:

Danijel: Ne ići za mnom niti ići za bilo kojim čovjekom. Biblija je otvorena knjiga svima nama. Znači, ona je izvor informacija i mi možemo iz tog izvora istraživati, jačati svoju vjeru, ali šutjeti i bit pod nekim zavjetom šutnje i ako nešto kažeš samim tim si otpadnik, to je ono što mene boli.

Milan: Mi nismo rekli da netko nešto ne može reč, ali učenja koja se protive… evo recimo kad si ti počeo učit Bibliju i proučavat; od koga si to dozna sve ono što si dozna - iz svoje glave ili si ipak u nekom periodu prihvaća određene informacije koje su ti bile servirane?

Danijel: Zavisi kako sam išao prema tim informacijama. Da li sam ih prihvaćao zato što iza njih stoji neki ljudski autoritet ili sam ih prihvaćao kao gledišta koja su imali prvi kršćani. U početku sam kao i svatko tko nije toliko vješt u proučavanju Biblije prihvaćao osnov i informacije onakve kave jesu zato što iza toga stoji autoritet (koji mi se nametnuo kao Božji). Kasnije kad sam uvidio da nisu neke stvari usklađene sa Biblijom onda sam naravno išao u ispitivanje i istraživanje. I vidio sam da se neke stvari mogu argumentima pobiti.

Nadopuna: U ovom drugom dijelu svog kršćanskog života sam postupio na način koji je opisan u jednom starijem časopisu kojeg je pisao brat Russell vezano za izjavu apostola Pavla: “Sve ispitujte, dobro zadržavajte!” (1. So 5:21)

“Ma koliko poštivali proricanje ili javni govor, Gospodinov bi se narod ipak trebao učiti da srazmjerno tome ono što čuju ne primaju bez odgovarajućeg ispitivanja i kritike: trebali bi se uvjeriti u sve stvari koje čuju, pokazivati da u svom umu razlučuju da li su te stvari logične i poduprte Biblijskim argumentima ili su samo nagađanja i špekulacije. Što god prođe taj ispit božanske riječi kao i da li je u skladu sa Svetim Duhom toga će se onda moći čvrsto držati, a odmah će s druge strane odbaciti sve što ne prođe taj ispit. (Sionska Kula Stražara, 1903. str.26)

Milan: To je osobna stvar, o tome ne pričamo. Ali ti si, predao si se Jehovi.

Danijel: Da.

Milan: Je si li na krštenju odgovorio na ona dva pitanja?

Danijel: Jesam.

Nadopuna: Ta dva pitanja su se nalazila zapisana u Stražarskoj kuli (1.2.1974. str.20) a čitala su se pred kandidatima za krštenje:

1 - Da li vjeruješ u Jehovu Boga Oca, da spasenje pripada Jehovi i da je Isus Krist njegov Sin u čijoj su krvi tvoji grijesi oprani i po kome primaš spasenje od Boga?

2  - Da li si se predao da vršiš Njegovu volju, kako ju je On otkrio po Isusu Kristu i kroz Bibliju pod osvjetljujućom silom Duha svetoga?"

Milan: I držiš li se obećanja?

Danijel: Da.

Milan: Tačno na ona dva pitanja na koja si odgovorio?

Danijel: Tačno.

Milan: U potpunosti?

Danijel: Ta dva pitanja (na koja sam potvrdno odgovorio) su kasnije promijenjena. Ja sam se krstio '84. a '86. su pitanja bila drugačije postavljena.

Nadopuna: Ta dva pitanja su od '86. bila drugačije postavljena, tako da je prvo pitanje ostalo isto a drugo je od tada glasilo:

2) Jesi li razumio da te tvoje predanje i krštenje označava kao jednoga od Jehovinih svjedoka u zajednici s duhom vođenom Božjom organizacijom?" (Stražarska kula, 1.3.1986. str. 31).

Dakle, od 1986. Jehovini svjedoci se krštavaju prihvaćajući Božju volju izraženu preko "organizacije", a ne preko svetog duha, kao ranije i to je ključni trenutak kada je organizacija sebe postavila na mjesto Krista a svoju riječ na mjesto Biblije. Odnosno, svaki član treba javno priznati da Bog svoju volju otkriva preko organizacije, pa se svaki član krštava u ime organizacije, a ne u ime Isusa Krista. Ja se nisam krstio u ime organizacije i priznajem samo svoje krštenje u ime Isusa Krista jer su se u to ime krstili svi prvi kršćani. Svojim se krštenjem nisam označio kao član organizacije nego kao član Isusove univerzalne skupštine kojoj pripadaju svi oni koji su Kristovi, a takvi se kroz cijelu povijest kršćanstva silom prilika ili dobrovoljno nalaze unutar raznih kršćanskih zajednica u kojima još uvijek postoji pšenica i kukolj u različitim omjerima. Pravi Kristov sljedbenik ne može izbjeći svoj suživot sa kršćanima koji su slični kukolju, a takvih ima i među Jehovinim svjedocima.

Milan: Pitam, kad si ti bio komentirao (odgovarao na ta pitanja). Ima ovdje i starijih (misli na brata Jozu).

Nadopuna: Milan je očito kršten godinama poslije mene, pa je odgovorio na ono novije pitanje po kojem se zavjetovao da će biti prepoznatljiv kao član organizacije koju vodi vodeće tijelo bez obzira što je ono do tada dokazalo da nije nadahnuto od Boga jer su često iznosili svoja pogrešna viđenja i tumačenja. Čak su to i sami priznali. Kako onda on i drugi starješine mogu tvrditi da je organizacija Jehovinih svjedoka vođena Božjim svetim duhom i zahtijevati od novih članova da to priznaju prilikom krštenja. Činjenica je da su Božji narod Izrael u dalekoj prošlosti vodili oni koje je sam Bog izabrao ali i oni koji su organizaciju sa hramskim sjedištem u Jeruzalemu uzdizali iznad Božje riječi i proroka, a odanost njima i organizaciji je bila zamka u koju su mnogi upali jer su time obezvrijedili svoj savez sa Bogom. Oni su isto imali Božju riječ i Zakon kojeg su koristili za duhovno vodstvo Božjeg naroda. Tumačili su Božji zakon stvarajući svoja tumačenja i ograde oko svake riječi. Zato im je Isus prigovorio što im je veće značenje u životu imalo kad bi se zavjetovali hramskim zlatom a ne hramom pa im je rekao:

“Teško vama, slijepi vođe, koji kažete: ‘Ako se tko zaklinje hramom, to nije ništa, ali ako se tko zaklinje hramskim zlatom, obavezan je ispuniti zakletvu.’ Budale i slijepci! Pa što je veće, zlato ili hram koji je posvetio zlato? (…) Tko se zaklinje hramom, zaklinje se njime i onim koji prebiva u njemu. Tko se zaklinje nebom, zaklinje se prijestoljem Božjim i onim koji sjedi na njemu“ (Mt 23:16-22).

Vjerski vođe Jehovinih svjedoka su Božju univerzalnu skupštinu kao 'hram' sveli na organizaciju koju je uspostavio čovjek, a koja nema niti jednog dokaza da ju je Bog posvetio, očistio i pomazao svetim duhom. Bez obzira što su tu organizaciju obložili 'zlatom' i tako učinili vidljivom i hvalevrijednom po velebnim građevinama (sjedište centrale, podružnice, Beteli, štamparije i dvorane), ona im je toliko važna da su od 1986. zahtijevali od svojih članova da se obavežu ispuniti svoj zavjet Bogu na način da se krštenjem daju zavjetovati kako će biti odani vodećem tijelu koji stoji iza te organizacije. Ja se nisam Bogu zakleo hramskim zlatom nego 'hramom' – Isusovom univerzalnom skupštinom koju on vodi od dana kada ju je Bog posvetio 33. godine.

Danijel: Pa predao sam se Jehovi. Nisam se predao čovjeku niti organizaciji. To je ono što je ključno uvijek i svima je to naglašeno prilikom krštenja.

Milan: Zašto ti ja to govorim? Malo prije sam spomenuo. Da si živio u 5-tom stoljeću, nitko od nas da smo živjeli ne bi znao ni tko je 'vjerni rob' ni vodeće tijelo ni …

Nadopuna: Ovim je htio reći da mi danas bez organizacije Jehovinih svjedoka ne bi mogli služiti Bogu na ispravan i prihvatljiv način i da sada moramo Bogu obećati da ćemo biti vjerni njegovoj organizaciji koju on vodi preko vodećeg tijela. To me podsjeća na vrijeme srednjeg vijeka kada su barbarski narodi prihvaćali kršćanstvo te su se prilikom krštenja i vladar i narod trebali obavezati na vjernost crkvi i papi. Organizacija Jehovinih svjedoka je to isto uvela prilikom krštenja postavljajući pitanje u kojem se vjernost organizaciji izjednačava sa vjernošću Jehovi. Smatram da je nedolično koristiti čin krštenja kako bi se prisegnulo na vjernost čovjeku i organizaciji.

Točno je kako Milan kaže da u 5-tom stoljeću nitko nije znao tko je 'vodeće tijelo' u ovakvom obliku kakvog imaju Jehovini svjedoci, ali je ono kao takvo ipak postojalo kao biskupski zbor na čelu s papom. Od 1919 do 1972. je na sličan način u Društvu Watchtower postojalo upravno tijelo na čelu s predsjednikom koji je predvodio skupštine po cijelom svijetu. Osim toga, u 5-tom stoljeću su tadašnji kršćani znali tko je 'vjerni rob' jer su u njemu vidjeli svog papu i biskupe. Neki su čak u nekima od njih vidjeli 'zlog roba'. Zato nije točno da u ono vrijeme, a pogotovo u prvom stoljeću kršćani nisu znali na koga se odnose ti pojmovi.

Danijel: Možda su neki u to vrijeme (u prvim stoljećima kršćanstva) znali tko je 'vjerni rob'.

Milan: Znali su?

Danijel: Moguće da su neki znali.

Milan: Moguće? Ja vjerujem da nisu znali.

Danijel: Ja vjerujem da jesu.

Nadopuna: Prije godinu i pol dana, dok se vodio drugi proces sam njemu i drugim starješinama u odboru dao na uvid razrađenu temu o “Gospodinovom robu“ ali je pitanje da li je to pročitao i istražio kako bi vidio na čemu temeljim svoje drugačije gledište. Iako ima dosta biblijskih argumenata po kojima su prvi kršćani znali tko je taj 'rob', postoji jednostavan način da to utvrdimo ukoliko sebi postavimo i odgovorimo na par pitanja:

P: Da li su u 1. stoljeću prvi kršćani živjeli u očekivanju kraja i Isusovog dolaska?

O: Da.

P: Da li su trebali biti budni kako ih taj dan ne bi zatekao nespremne?

O: Da, jer je Isus rekao: “Zato i vi budite spremni, jer Sin čovječji dolazi u čas kad se ne nadate!“ (Mt 24:44).

P: Koja rečenica se nalazi odmah iza ovih riječi?

O: U nastavku piše: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob kojeg je gospodar njegov postavio nad slugama svojim, da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi!“ (st.45,46)

P: Ako su očekivali Isusov dolazak, tko je onda trebao biti u njihovoj sredini da im daje duhovnu hranu kako bi bili potpuno budni i spremni?

O: Pa 'vjerni i razboriti rob'.

P: Kada je Isus trebao naći tog roba da vjerno radi na svom zadatku kojeg je dobio?

O: Pa u vrijeme kad on bude pred vratima, tj. neposredno prije svog dolaska jer piše: “Učite iz usporedbe o smokvi! Kad joj grana potjera i prolista, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je Sin čovječji blizu, pred vratima!“ (Mt 24:32,33)

P: Ako su u svoje vrijeme vidjeli neke prorečene znakove blizine 'ljeta' i zbog toga očekivali Isusov dolazak, da li je onda u to vrijeme među njima u skupštinama trebao biti prisutan i taj 'rob'?

O: Očito je trebao biti među njima.

P: Da li su mogli očekivati kraj u svoje vrijeme ako među njima još nije bio postavljen taj 'rob'?

O: Ne.

P: Da li su se onda prvi kršćani trebali znati “tko je taj 'vjerni i razboriti rob' kojega je gospodar njegov postavio nad slugama svojim, da im daje hranu u pravo vrijeme, prije njegovog dolaska?“

O: Očito DA.

P: Zašto su to morali znati?

O: Pa morali su znati jer je bilo sasvim razumljivo da taj rob i sluge zajedno budno i spremno čekaju Isusov dolazak. I jedni i drugi su trebali vjerno ispunjavati svoje kršćanske dužnosti koje im je Isus dao. Da među njima nije postojao taj 'rob', onda ne bi ni očekivali kraj, nego bi najprije čekali da Isus postavi tog roba. Činjenica da nisu čekali da ga Isus postavi u skupštini govori da je taj 'rob' već bio postavljen i da im je davao duhovnu hranu.

Prema tome, bilo bi smješno reći da su kršćani očekivali Isusov dolazak, a da među njima nije postojao taj 'rob' koji im je trebao davati potrebnu duhovnu hranu. Vjerovali su da je Isus tog 'roba' postavio u svojoj skupštini odmah kod posvećenja svoje skupštine 33. godine. U poslanicama se može vidjeti kako se apostoli i starješine opisuju u svojstvu tog 'roba' (Ri 1:1; Gal 1:10; 6:17; Kol 4:12,13; 2.Ti 2:24; Jk 1:1; 2.Pe 1.1; Ju 1:1). Istom logikom se može utvrditi da je Isusova prisutnost trebala nastupiti nakon svih specifičnih znakova završetka ovog svijeta. Naime, kada su prvi kršćani vidjeli znakove završetka tadašnjeg (židovskog) sistema stvari (ratove, glad, potrese, bezakonje itd.) ti znakovi su im ukazivali da mogu uskoro očekivati Isusovu prisutnost (parousiu), za razliku od Jehovinih svjedoka koje je vodeće tijelo uvjerilo da je Isusova prisutnost započela 1914. godine, odnosno neposredno prije specifičnih znakova kraja (ratovi, glad, potresi, bezakonje itd.). To je svjesno proturječje s onim što je Isus rekao.

Prvi kršćani su vidjeli da su im pastiri i učitelji tj. starješine u skupštinama davali duhovnu hranu i držali ih budnima s obzirom na Isusov dolazak, a samim tim i na njegovu ponovnu prisutnost među njima. Stoga nikako ne možemo tvrditi da oni nisu znali tko je 'vjerni i razboriti rob'. Nažalost kako je vrijeme prolazilo pojavio se i 'zli rob' (pojedini starješine u raznim skupštinama) koji nije razumio volju svog gospodara o čemu govori Isusovo upozorenje odmah nakon spomenutih riječi.

Ova kratka i jednostavna analiza govori kako vodeće tijelo uzima iz konteksta Isusove riječi i onda ih prilagođava sebi tvrdeći da su samo oni taj 'rob' kojega je Isus postavio tek 1919. godine čime indirektno omalovažavaju apostole i sve druge vjerne muževe koji su od tada služili u svojstvu 'Gospodinovog roba'. Ovim krivim gledištem o 'Gospodinovom robu' vodeće tijelo nastoji zadržati svoju ideju da je Bog 1919. godine po njima uspostavio vidljivu zemaljsku organizaciju, a za to nemaju niti jedan dokaz koji bi to potvrdio, a kamo li da je to bilo potvrđeno nekim nadnaravnim događajem kao što je to bilo neminovno potrebno učiniti 33. godine. Ako je bilo potrebno nadnaravnim očitovanjem svetog duha 33. godine izdvojiti jednu od mnogih židovskih vjerskih grupa kao onu koju je Bog priznao, zar ne bi isto trebao učiniti i 1919. godine kako bi iz svih kršćanskih grupa izdvojio jednu jedinu? Zato je ovo novo tumačenje po kojem je Isus vjernog roba postavio tek 1919. godine upitno i samo po sebi špekulativno jer se njime pokušava dati božanski autoritet jednoj grupi starješina koja je Isusove riječi prilagodila sebi. Kako ćemo onda gledati na starješine koji sami sebe uzvisuju i daju na važnosti koju im Isus nije dao u mjeri koju su za sebe uzeli?  Zato Milan, koji više vjeruje vodećem tijelu nego Bibliji misli i tvrdi da nitko od prvog stoljeća do danas nije znao tko je taj 'rob' sve do 2013. godine kada je vodeće tijelo donijelo svoje novo (špekulativno) tumačenje.

Milan: Na isti način, kad je Russell počeo proučavat i okupio oko sebe jednu grupu, imali neku određenu spoznaju, ali mi danas znamo kakva je bila. Super je što su krenuli tim smjerom ali prilagođeno onom vremenu. Svjetlo je kako kaže Biblija, sve jače i jače svjetlilo i to ide naprijed. Prema tome, neko… ili Isus je jasno rekao, vjerni i razboriti rob je taj, to nije pojedinac, to je grupa.

Primjedba: Ako je Isus to jasno rekao, zašto je onda u počecima samo Russell kao pojedinac smatran 'vjernim robom'? Ako je Isus 1919. godine izdvojio tu grupu, zašto se sve do 1927. tvrdilo da je to bio samo Russell? Ako je 1919-te godine postojala ta grupa, zašto se odmah nisu kao takvi identificirali pred drugima? Ako ih je Isus izabrao i postavio kao apostole (poslanike i svjedoke), zašto su onda oni od tada pa nadalje tvrdili da oni nisu taj 'rob' nego da je to cijela skupština pomazanika (njih 144000)? To bi bilo kao i da je Isus bio postavljen za Mesiju od Boga, a da je sebi i drugima uporno tvrdio da on nije Mesija nego da su to svi koji se krste svetim duhom. Očito su od samog osnivanja svoje grupe pokušavali neke Isusove riječi prilagođavati svojim gledištima i idejama, a sada kada je očito da su pogriješili se opravdavaju da je to 'svjetlo' bilo zamagljeno. Ono što je bilo jasno prvim kršćanima, vodećem tijelu još uvijek nije jasno. Stoga, vodeće tijelo možemo dovesti u vezu samo sa onim 'robom' koji nije razumio volju svog gospodara, pa je mnoge stvari postavio po svojoj ideji i na kraju sebe i sve članove učinio zarobljenicima te svoje ideje. Čak su i sami sebe imenovali i postavili u ulogu koju Isus još nikome nije dao jer su sve do 2013-te tvrdili da ih je Isus 1919-te godine postavio nad cijelim svojim imanjem što se pokazalo da nije bilo točno. Naime, desetljećima su članovi vodećeg tijela sjedili na stolici koju su sami sebi postavili tvrdeći da ih je Isus posjeo na tu stolicu kada ih je postavio nad cijelim njegovim imanjem. Na takav način su za sebe stvorili lažnu reputaciju i uzdigli se iznad drugih 'robova' tražeći za sebe slavu koja im nije data. O tome sam pod temom “Gospodinov rob“ (knjiga 'Tajne neboskog kraljevstva') pisao prije desetak godina i Milan je to imao prilike čitati kad sam im dao da razmotre moje gledište koje nema niti jednu nelogičnost jer je u potpunosti temeljeno na biblijskim i drugim povijesnim činjenicama.

Milan: (nastavak) Isus je svojim učenicima u molitvi… osnovni bit molitve, poznata kao prvosvećenika molitva u evanđelju po Ivanu, što Isus naglašava? Ujedinjenost, mi smo jedno, jedno. Ako svatko ima svoju ideju, možemo li biti jedno?

Prigovor: Dovoljno je da netko postavi svoju pogrešnu ideju, kao što je ideja o 'vjernom robu', o Jehovinoj organizaciji i 1914-toj godini i onda je nametne cijeloj zajednici. Tada je teško očekivati da ćemo po pitanju nekog biblijskog gledišta biti jedinstveni jer će se uvijek pojaviti pojedinci koji će uvidjeti te krive ideje. Takvih krivih gledišta je bilo na desetine. Međutim, čak ni različita gledišta o tim i drugim temama ne moraju umanjiti temeljno gledište o Bogu i Kristu kako bi se zadržalo jedinstvo duha među pravim kršćanima. Najveća greška vodećeg tijela je kada sva takva upitna gledišta službeno smatraju 'istinom' i onda ih snagom autoriteta i doktrinarnog jedinstva nameću cijeloj zajednici.

Danijel: Evo ovako… Krist je svoje učenike uputio u neke stvari. On je znao da su u židovskoj sinagogi i farizeji i saduceji, čak i njegovi učenici. Svi su imali jedno obožavanje, pravo obožavanje Jehove Boga kroz Mojsijeve zakone. On nije rekao svojim učenicima: “Izađite između njih, isključite se iz te zajednice“, nego je rekao: “Izopćavat će vas iz sinagoga“. Znači, on je njih vidio u zajednici s njima bez obzira na različita gledišta ali je ujedno i rekao da ono što oni (vjerski učitelji) govore da slušaju ali da ono što oni čine, a što nije bilo u duhu Pisma, ne čine. Znači, dao im je slobodu da unutar te zajednice žive u skladu sa svojim razumijevanjem, a ne sa onim nametnutim od strane vjerskih vođa.

Milan: Zašto misliš, da recimo… meni tu jedna stvar nije jasna. Koristiš izraz 'razumijevanje' i 'nametnuto'. Kako? Ti imaš osjećaj da se tebi nešto nameće. Imaš li osjećaj da ti namećeš nešto?

Danijel: Ja ne želim nikome ništa nametati. Ja samo iznosim gledište. Informacija kao informacija – ti je možeš pročitati i proučiti je, vidjeti da li su argumenti na mjestu ili nisu, odbaciti ili prihvatiti. To je bio smisao informacija (ili izjava koje su pojedini kršćani iznosili) i u prvom stoljeću. Apostol Ivan, kad je rekao: “Ispitujte nadahnute izjave“, tj. izjave koje su temeljene na nadahnutom Pismu, “vidite da li su od Boga“. Nije rekao: “Nemojte ih ispitivati, slušajte samo mene jer sam ja član apostolskog tijela.“ On to nije rekao, nego: “Čut će te takve izjave, ispitujete i što je od Boga, prihvatite, ako ne, odbacite“. Znači, on je tako rezimirao stvari. A nama se kaže kroz Stražarsku kulu: “Vi morate imati razumijevanje onako kako ima vodeće tijelo.“ To je nametanje.

Milan: Ti odlaziš u period kada nije bila napisana Biblija, u period kada su dolazile određene poslanice i tako dalje, i onda je jedan način, apostoli su živi i tako dalje, a mi govorimo o vremenu kad je Biblija tu dvije tisuće godina. Ona je ta koja je mjerodavna.

Primjedba: Niti jedan apostol nije tvrdio da je u tijeku pisanje Biblije niti su zahtijevali da se pišu evanđelja i poslanice kao nastavak Biblijskog kanona. Oni koji su pisali evanđelja i poslanice su sami bili potaknuti da ih pišu određenim pojedincima i skupštinama do kojih nisu mogli osobno doći. Za njih je Biblija već postojala kroz Hebrejske svete spise pa je napisano: “Sve je Pismo (hebrejski sveti spisi) nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da Božji čovjek bude posve sposoban i potpuno opremljen za svako dobro djelo.“ (2.Tim 3:16,17). U skladu s biblijskim učenjem su u svojim poslanicama iznosili određena načela i smjernice koje su trebali uvažavati svi kršćani. Npr. apostol Ivan nije rekao da Biblija još nije kompletirana i da zato oni mogu koristiti načelo ispitivanja drugih nadahnutih izvora informacija, a kad bude kompletiran novi kanon, onda to načelo više neće vrijediti. Evanđelje i poslanice koje su pisane su služile za informiranje i poučavanje kršćana, ne svih, nego samo onih kojima su poslanice namijenjene. Tek kasnije su ta 'pisma' uvedena u kanon u korist svih vjernika. Kršćani su se s njima služili za ispravno postavljanje stvari i upravo su ih te poslanice usmjeravale da izvan nadahnutog Pisma ispituju i izjave koje dolaze iz različitih izvora tako da je i dalje mjerodavno ono načelo koje je apostol Ivan zastupao. Ništa se do danas nije trebalo mijenjati. Međutim, Crkva srednjeg vijeka je uvela nova načela kojima je branila svoj autoritet i nametnula svoje doktrine koje su drugi morali bespogovorno prihvatiti onako kako su ih razumjeli crkveni oci. Vodeće tijelo je očito prihvatilo to institucionalno načelo, a ne ono koje je zastupao apostol Ivan.

Danijel: Ali načela su ostala ista i smjernice.

Milan: Točno je da su ostala ista. Međutim ono što si maloprije pokušao govorit, 'pogrešno učenje' i 'novo učenje' – logično je da je to različito, ali ko je mjerodavan za 'novo učenje'? To je bitno. Tko će odredit tko je mjerodavan? Jehovina organizacija na temelju Biblije kaže da je to 'vjerni i razboriti rob' i na temelju svog istraživanja kažeš da svatko od nas može napraviti 'novo učenje'. To je bit.

Prigovor: Da li Jehovini svjedoci kao vjerska organizacija mogu svoje ustrojstvo temeljiti na krivom gledištu? Lako je utvrditi da 'vjerni rob' nije jedna mala grupa starješina koji su sami sebe proglasili autoritetom. Tko je onda mjerodavan da odlučuje što je 'istina'? Biblija ne kaže da će postojati centralno tijelo koje će iz jednog izvora prehranjivati kršćane cijelog svijeta, nego je 'vjernog roba' dovela u vezu sa pastirima i učiteljima unutar svake pojedine skupštine. Jedan od članova 'Gospodinovog roba' je bio i apostol Ivan, ali kao što smo vidjeli, on je kršćane upućivao da slušaju i ispituju izjave drugih kršćanskih učitelja (starješina) te da ih odbace ili prihvate. On nije tvrdio da navodno postoji tamo negdje neka grupa starješina (vodeće tijelo) koji su mjerodavni za to. U to vrijeme nije bila formirana jedna takva grupa muževa koja je trebala izučavati Bibliju, donositi zakone i uredbe i onda ih iz jednog izvora širiti putem pisama po svim skupštinama. Stoga današnje vodeće tijelo svoje postojanje ne može bazirati na ustrojstvu kršćanske skupštine u prvom stoljeću ali ga može temeljiti na crkvenom ustrojstvu koje je kao takvo ustanovljeno stoljećima nakon smrti apostola. Od tada Biblija više nije bila mjerodavna za svakog pojedinog kršćanina nego se mjerodavnom smatra riječ crkvenog vijeća bez obzira što je ta riječ mogla odstupati od biblijske istine.

Danijel: Gledaj, ne kažem da svatko može imati 'novo učenje' nego 'novo učenje' mora biti usklađeno sa onim što Biblija govori.

Nadopuna: Jehovini svjedoci (kao pojedinci koji neovisno istražuju) mogu u vezi pojma 'vjerni rob' svaki za sebe uvesti 'novo učenje' koje odstupa od službenog tumačenja. Međutim, kad bi sva ta njihova 'nova učenja' skupili na jedno mjesto vidjelo bi se da se ona slažu u osnovnim stvarima tako da ne bi dobili skup različitih 'novih učenja' nego jedno 'novo učenje'. Toga sam postao svjestan kada su mi se javila neka braća i rekli da su i oni došli do istih zaključaka kao i ja. Prema tome, mora postojati, ne vodeće tijelo, nego neko mjerodavno tijelo starješina koji dobro poznaju Bibliju, a koji će imati pristup istraživanjima do kojih dolaze njihova subraća.

Danijel: (nastavak) Kad sam istraživao Bibliju na temu 'tko je Gospodinov rob' još prije više od deset godina, na temelju svih argumenata do kojih sam došao, istražujući Bibliju i publikaciju Zajednice, napisao sam da nije točno da je Isus Krist 1919-te godine postavio 'vjernog roba' nad cijelom svojom imovinom. Ja sam rekao da to nije točno. Kroz cijeli taj period sve do danas su oni (vodeće tijelo) desetljećima govorili nama: "Krist nas je (1919-te) imenovao i postavio nad cijelom svojom imovinom."

Milan: Točno.

Danijel: Sad kažu: “Nismo (bili) imenovani.“

Milan: I

Danijel: Zamislite da je netko sebe (pred drugima) prikazao da je on netko i nešto, a Biblija, odnosno Pavle je o takvima govorio kao o 'samozvanim apostolima'. To je netko tko je sam sebe postavio na neki položaj i nametnuo svoj autoritet. Pavle je tada govorio o nekim osobama u prvom stoljeću. Ako netko sam sebe postavlja u neki položaj koji nije dobio od strane Krista i skupštine, a nameće drugima takav autoritet, ja njega mogu poštivati kao čovjeka, kao brata, ali da mi nameće svoj autoritet na takav način da sebe uzdiže i proglašava za nešto, a nije to. To je problem Zajednice (i vodećeg tijela).

Milan: Ali ja tebe razumijem, ali to je stvar izbora. Ja u jednom trenutku kad bi osjetio da Jehovina organizacija meni remeti, stvara probleme i tako dalje, nema šanse da bi se zadrža sekund. Nema šanse da bi me itko zadrža. Doviđenja, vi imate svoje ja idem tražit nešto drugo.

Primjedba: Zašto neki poput njega zanemaruju očite činjenice. Da su svećenici drugih kršćanskih zajednica uzeli za sebe takav autoritet oni bi ih odmah prikazali u lošem svjetlu, ali kad vodeće tijelo tako nešto napravi onda nikom ništa. Kritiziraju Katoličkog Papu što je za sebe uzeo mjeru autoriteta koju mu Isus nije dao, a kad vodeće tijelo uzme sličnu mjeru autoriteta onda to više nije važno. Preko toga olako prolaze jer navodno organizacija ima puno dobrih strana. I Izraelci su se tako osjećali bez obzira što su religiozne vođe samoinicijativno sjeli na Mojsijevu stolicu jer su previše bili vezani za organizaciju kao uređenje unutar kojega su postojale mnoge dobre strane. No, kad se pod svaku cijenu brani vjerski autoritet, onda članovi ne vide da su postali robovi čovjeka, bez obzira što taj čovjek ima dobre namjere i što je stvorio organizaciju koja dobro funkcionira. Svaka kršćanska zajednica koja ističe biblijska mjerila života neće svjesno stvarati probleme svojim članovima s kojima bi ih doslovno istjerali i zato sve one imaju nove članove koji su tu našli svoje mjesto kao što su mnogi našli svoje mjesto među Jehovinim svjedocima. Međutim to nije razlog da zatvaramo oči samo zato što nam je tu dobro.

Danijel: Krist nije rekao svojim učenicima: “Bježite iz sinagoga jer nećete sa svojom židovskom braćom u vjeri imati zajedničko mišljenje“, nego im je čak rekao da budu dio iste zajednice jer su svi bili Židovi u savezu s Bogom pod Mojsijevim zakonom. Kasnije u vezi Pavla kad su ga pokušali Židovi optužiti za bogohulstvo, Pavle je rekao farizejima da je on njihov brat, farizej, i da ga nemaju razloga osuđivati za otpadništvo… (jer s njima dijeli ista temeljna gledišta i uvjerenja).

Milan: Ali šta misliš ti za one svoje navode koje ti navodiš? Šta ti radiš?

Danijel: Iznosim mjerila koja su bitna.

Milan: Može li biti da ti optužuješ? Može li se koristiti riječ da ti napadaš? Može li se reći da ti vrijeđaš 'vjernog i razboritog roba' ili ljude koji sebe smatraju 'vjernim robom'? Šta misliš, ti si, vidio sam iz svega onoga, više puta si citirao 'Kule', vjerojatno si pažljivo istraživao i birao što ćeš istaknuti tamo. Ja sam u jednoj 'Kuli' iz '94-te godine, od 1.7. našao izjavu Russella iz 1909. godine. Sigurno će ti biti poznata i zanima me što ti misliš? Kaže:

”… tadašnji predsjednik Društa Watch Tower, pisao je o onima koji su ostavili Jehovin stol i počeli loše postupati sa svojim prijašnjim surobovima. U Kuli stražari od 1. listopada 1909 (engl.) pisalo je: „Svi koji se odvajaju od Društva i njegovog djela, umjesto da sami napreduju ili da izgrađuju druge u vjeri i u krepostima duha, izgleda čine suprotno — nastoje naškoditi Stvari kojoj su nekada služili i, s manje ili više pažnje, postupno padaju u zaborav, nanoseći štetu samo sebi i onima koji imaju sličan svadljiv duh. (...) Ako neki misle da s drugih stolova mogu dobiti istu ili još bolju hranu, ili da mogu sami proizvesti istu ili još bolju hranu — pustite ih neka idu svojim putem. (...) No dok spremno puštamo druge da idu kuda god žele kako bi našli hranu i svjetlo koji ih zadovoljavaju, iznenađujuće je što oni koji postaju našim protivnicima postupaju potpuno drugačije. (...) Umjesto da muževnim načinom svijeta kažu: ’Našao sam nešto što mi se više sviđa; doviđenja!‘ oni očituju gnjev, zlobu, mržnju, svađu, ’tjelesna i đavolska djela‘ u takvoj mjeri u kakvoj ih nikad nismo zapazili ni kod svjetovnih ljudi. Izgleda da su ispunjeni ludošću, sotonskim bijesom. Neki od njih nas udaraju i zatim tvrde da smo mi udarili njih. Spremni su govoriti i pisati zlobne neistine i toliko se poniziti da čine podle stvari.“

Recimo, ja kad čitam: „vjerni rob ovakav“, „vjerni rob onakav“, „starješine ovakve“, „starješine moraju ovo“, „starješine unaprijed odluče ovo“, „vi ne razumite ono“, „ja sam došao do spoznaje“… Evo kako je to 1909-te pisano.

Prigovor: Ako je citirao Russella, tako je mogao citirati i mene i vidjelo bi se što sam to zaista rekao i u kojem kontekstu. Njegova insinuacija nema smisla. Da li je on mogao mene vidjeti u ovim riječima kao onoga koji „očituje gnjev, zlobu, mržnju, svađu, ’tjelesna i đavolska djela‘ u takvoj mjeri u kakvoj ih nikad nismo zapazili ni kod svjetovnih ljudi“. Ako nije, zašto je onda citirao ove Russellove riječi? Uzmite u obzir da je u prošlom sazivu Prizivni odbor u kojem je bio i on, zaključio da u meni i mojim izjavama nisu vidjeli nikakvu zlobu iako su imali prilike pročitati moju knjigu “Pred istražnim sudom Stražarske kule“ i svezak “Gospodinov rob“, u kojoj sam iznio činjenice o zloupotrebi autoriteta od strane vodećeg tijela i drugih starješina. Način na koji sam iznosio činjenice i moj motiv su bili toliko jasni da me unatoč tome nisu isključili, nego su poništili prvostupanjsku odluku. Da li se onda na mene odnosi gornja izjava: “Spremni su govoriti i pisati zlobne neistine i toliko se poniziti da čine podle stvari.“ Očito ne. Upravo suprotno, u mojim su  izjavama mogli naći mnoge prijedloge za koje sam smatrao da bi ih bilo potrebno učiniti kako bi se izvršila reformacija u korist cijele zajednice vjernika. Sve što sam izjavio je bilo objektivno iznošenje činjenica i konstruktivna kritika koja je trebala biti prihvaćena tako da nisu mogli ni tada a ni sada tvrditi ni dokazati da sam 'nastojao naštetiti Stvari kojoj sam služio'. Jedan brat iz Beograda koji mi se javio nakon što je naišao na moju web stranicu mi je napisao: „Dopada mi se kod tebe što u svojim tekstovima (koje sam do sada pročitao) ne pripisuješ automatski loš motiv Vodećem telu (mada ima mesta gde se to lako može učiniti).“ Kraj citata. Prema tome, bitan je motiv onoga koji čita moje izjave. Ukoliko me unaprijed vidi kao otpadnika, onda će moje tekstove doživjeti subjektivno i zasmetat će mu svaka izjava koja je kritički usmjerena prema starješinama, a neće vidjeti činjenice koje to opravdavaju. Ovakve insinuacije su očito trebale poništiti sve što sam iznio u svoju obranu, samo kako bi me se ovaj put isključilo, ne zato što sam učinio neki grijeh kojeg nisu mogli biblijski dokazat, nego što je još uvijek nespojivo s Jehovinim svjedocima da netko od njihovih članova u javnost iznosi svoja drugačija gledišta. Umjesto da je citirao gornje Russellove riječi, koje nemaju nikakvu vezu sa mnom, on i cijeli odbor su se trebali pozabaviti Russellovom izjavom koju sam im više puta predočio:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Ovdje Russell spominje one kojima se treba suprotstaviti u lice, a to su oni koje je spomenuo u izjavi koju je Milan citirao. No, ono što je važno zapaziti, sadašnje vodeće tijelo svoj autoritet brani tako što isključuju kršćansku braću zbog razlika u mišljenju koja uopće ne potkopavaju temelje kršćanstva što je u suprotnosti sa biblijskim načelima koja je Russell zastupao. Zato Milan i ovdje uzima iz konteksta cjelokupno gledište Russella i na temelju jedne izjave pokušava u negativnom svjetlu prikazati moje izjave samo kako bi me diskreditirao u daljnjem razgovoru kao onoga koji se svojim kritičkim gledištem odvaja od zajednice i protiv nje i njenih učenja iznosi neistine. Htio je reći da ja koji pripadam klasi 'služinčadi' svojim izjavama tučem 'roba' tj. upravitelja. No Isus nije o tome govorio već je rekao da će njegov 'rob' biti taj koji može doći u situaciju da počne “tuči sluge i sluškinje“ (Lk 21:33). U ovom smislu izraz 'tući' ukazuje na nametanje svoje volje ili podjarmljivanje. Takav je u ono vrijeme bio robovlasnički odnos 'gospodar-rob', pa Isus ukazuje na situaciju kada se njegov 'rob' postavlja u autoritativan položaj 'gospodara naše vjere' (2.Ko 1:24). Stoga je apostol Petar savjetovao starješinama tj. Gospodinovim robovima da ne gospodare onima koji su vlasništvo Božje, nego da budu uzor stadu“ (2.Pe 5:1-3). No, kad starješine vodećeg tijela, a time i ostali starješine zastupaju njihova pravila i odredbe, onda se dovode u ovakve situacije da nameću svoju volju samo kako bi im se članovi zajednice potpuno podložili. Kad sam progovorio protiv takve podložnosti onda nisam išao s namjerom da ikoga vrijeđam pa sam rekao:

Danijel: Ali Milane, pročitaj bilo koju moju rečenicu i iznesi mi je ovdje i pokaži da sam ja baš na takav način rekao. Rečenica kad je ti tako kažeš je takva kad je izvadiš iz konteksta, a ne kad je gledaš u kontekstu i zato može loše zvučati. Ja sam čak i dao jedno pismo prošle godine vezano za takav način izražavanja, u kojem obrazlažem zašto ponekad koristim neku tešku riječ i zašto starješine stavljam u neki okvir, ali opet sam to opravdao jer i Biblija se ponekad na takav način izražava ili pojedinci prema nekom autoritetu ali bez zle namjere. Autoritet uvijek može osjetiti da je napadnut i reagirati na svoj način, ali kad pojedinci unutar te zajednice ili skupštine pokušavaju na neki način naći svoje mjesto, a unaprijed se takve već deklarira kao otpadnike, znači, bilo koja njihova riječ automatski se gleda kao otpadništvo i takvog se pojedinca deklarira kao takvoga. Takva osoba onda nema mogućnosti da sebe opravda jer je unaprijed osuđena. Ja sam kroz časopise našao dosta tih članaka gdje se unaprijed definira otpadništvo u krivom svjetlu. Znači, sve se stavlja u isti koš, tako da su ti pojedinci unaprijed osuđeni, oklevetani…

Milan: A zašto misliš da su oklevetani? Imaš li pravo ti donijeti definiciju otpadništva kako ti misliš? Imaš li pravo na to? Jehova ti je dao slobodnu volju, ko ti brani.

Danijel: Biblija to jasno pokazuje.

Milan: A zašto ti sprječavaš Jehovine svjedoke da imaju svoju definiciju otpadništva? Zašto sprječavaš katolike da imaju svoju definiciju otpadništva? Zato što ti se ne sviđa neka. Ne sviđa ti se.

Prigovor: U jednom dopisu sam im objasnio kako Biblija definira otpad, a kako Zajednica. Ta definicija je trebala biti usklađena sa Božjim zakonom. Međutim, oni koji tumače Zakon mogu u svojoj revnosti dodati svoje definicije kako bi u njega unijeli što više detalja koji obezvrjeđuju slobodu savjesti i duh Pisma čime nanose štetu Božjem zakonu. O tome čitamo:

“Najviše štete Zakonu nanijeli su upravo oni koji su tvrdili da ga naučavaju i čuvaju. To se dogodilo nakon vremena vjernog pismoznalca Ezdre koji je živio u petom stoljeću pr. n. e. Ezdra se snažno borio protiv iskvarujućih utjecaja drugih nacija i naglašavao je čitanje i naučavanje Zakona (Ezdra 7:10; Nehemija 8:5-8). Neki su učitelji Zakona tvrdili da slijede Ezdrin primjer i osnovali su ”Veliki sabor“, kako su ga nazvali. Među njegovim izrekama bio je i nalog: ”Načinite ogradu oko Zakona.“ Ti su učitelji smatrali da je Zakon poput dragocjenog vrta. Kako nitko ne bi dirao u taj vrt prestupanjem njegovih zakona, stvorili su daljnje zakone, ”Usmeni Zakon“, kako bi spriječili ljude da se približe takvim pogreškama. Netko bi mogao tvrditi da su židovski vođe s pravom tako mislili. Nakon Ezdrinog vremena Židovima su vladale strane sile, osobito Grčka. Kako bi se suzbio utjecaj grčke filozofije i kulture, među Židovima su se pojavile skupine religioznih vođa. (Vidi okvir na 10. stranici.) S vremenom su neke od tih skupina počele konkurirati levitskom svećenstvu kao učitelji Zakona, čak su ga i pretekle. (Usporedi Malahiju 2:7.) Do 200. pr. n. e. usmeni je zakon počeo utjecati na život Židova. Isprva se ti zakoni nisu smjeli zapisivati, kako ih se ne bi smatralo jednakima pisanom Zakonu. No postupno je ljudsko razmišljanje dobilo prednost pred božanskim, tako da je na koncu ta ”ograda“ čak nanijela štetu onom istom ”vrtu“ koji je trebala štititi. (Stražarska kula, 1.9.1996. str. 11)

Židovski vjerski vođe su u strahu da narod više ne griješi do te mjere da ih Bog ponovo istjera iz njihove zemlje uveli svoje granice i ograde oko Zakona protiv čega je Isus prigovorio farizejima.

“Farizeji su smatrali da biblijske zapovijedi moraju tumačiti rabini svake generacije prema naprednim idejama. Stoga Encyclopaedia Judaica kaže da ”nisu nailazili na velike poteškoće usklađujući učenja Tore sa svojim naprednim idejama, ili utvrđujući kako se ukazuje na njihove ideje ili kako se one daju naslutiti u riječima Tore“. (…) ”Posebno su značajne“ bile ”farizejske inovacije u vezi sa sabatom“, stoji u The Jewish Encyclopedii. (…) Ako se činilo da bi neka aktivnost mogla dovesti do nezakonitog rada, farizeji su je zabranili. Čak su išli tako daleko da su regulirali liječenje i izražavali ljutnju zbog Isusovih čudotvornih iscjeljivanja na sabat (Matej 12:9-14; Ivan 5:1-16). Međutim, ti religiozni inovatori nisu se zaustavili na uvođenju novih običaja kojima se pokušalo stvoriti ogradu, ili zid, za zaštitu biblijskih zakona. (Stražarska kula, 15.3.1995. str.26)

Činjenica je da je Vodeće tijelo u pokušaju da zaštiti svoj autoritet i u strahu da ne dođe do raskola do kojeg je već jednom došlo u prvim desetljećima prošlog stoljeća, uvelo inovacije oko definicije otpadništva (i drugih učenja) i time načinilo ogradu i granice preko kojih se nije smjelo ići, čime su išli protiv slobode savjesti. Npr. Božje odredbe o sabatu su određivale što je u duhu Božjeg zakona bilo grijeh, a farizeji su uveli svoje ideje kako bi zabranili ono što bi po njima bilo nezakonito. Tako su regulirali liječenje i prigovorili Isusu što je liječio na sabat i to javno pa je za njih grijeh bilo, ne sam čin liječenja, nego što je to radio suprotno njihovoj zabrani. Međutim, za Isusa, koji je poznavao duh Zakona, to nije bio grijeh i nije se zbog toga trebao kajati. Na sličan način, meni su moji starješine dozvolili da ja i druga braća možemo imati svoje drugačije gledište, jer to nije grijeh, ali su zabranili da se to iznosi javno što je grijeh u skladu sa njihovom definicijom. Prema tome, ja kao i svaki drugi razumni član kršćanske skupštine, imam pravo prigovoriti takvim odredbama koji nisu usklađeni sa duhom Božje riječi. Naravno da mi se onda ne sviđa takva definicija, pogotovo:

Danijel: Zato što je otpadništvo definirala Katolička crkva kad je stvorila centralizaciju i autokraciju unutar kršćanske zajednice. Ona je branila svoj autoritet i nametnula otpadništvo od autoriteta, a u Bibliji takvo otpadništvo ne postoji. Postoji samo otpadništvo od Boga. I to je razlika. Svaki autoritet će sebe braniti pokušavajući da nametne svoju volju i svatko tko drugačije misli, osjeća ili razmišlja, automatski njega se … (on me prekida)

Milan: Ja razumim što ti želiš reći, ali zašto misliš da ti govoriš ispravno? To me interesira.

Danijel: Zato što sam od prvog dana osjetio da se tako postupa i prema meni kao što su se tako mnogi već osjetili unutar drugih kršćanskih zajednica i kroz prošlost i kad nije postojala zajednica Jehovinih svjedoka. Takva postavka… (on me prekida)

Milan: Šta tebe onda zadržava u jednoj zajednici i grčevito se boriš bit dio zajednice koja ti ne odgovara?

Danijel: Što je i Pavla zadržavalo da i dalje bude priznati član židovske zajednice, da se bori protiv farizeja koji su ga pokušali optužiti?

Milan: Zašto su ga pokušali optužiti?

Danijel: Za bogohulstvo. On je branio svoje pravo na drugačije mišljenje (unutar židovske vjerske zajednice). On ga je htio čak ozakoniti.

Milan: Pavle nije bio dio farizejskog društva? Pavle je bio dio kršćanske skupštine. To je isto kada ja kažem zašto ja neću biti s ovima koji me napadaju u svijetu. Naravno da neću, boriš se protiv njih. Branit ću se.

Danijel: Maloprije sam rekao da je Isus rekao svojim učenicima: “Izopćavat će vas iz sinagoga“. Znači oni su (kao članovi židovske vjerske zajednice) bili dio tih sinagoga, a u sinagoge su radi pravog obožavanja zajedno išli i saduceji i farizeji i kršćani kao članovi pojedinih vjerskih grupa. Oni su imali ta javna okupljanja na tim mjestima, a kršćani su dodatno imali i svoja vlastita (privatna) okupljanja u domovima gdje su imali svoje sastanke. Ali opet očito su imali mogućnost biti dio te šire (vjerske) zajednice koja je morala imati toleranciju prema različitim gledištima, gdje je temelj svega bila Božja riječ (koja je bila temelj njihove vjere i nade), a gledišta kao takva su trebala biti usklađena sa Božjom riječi. Ne ih nametati dok se ne uvjeriš. Svatko je mogao i čuti i ispitati i dokazivati.

Nadopuna: Situaciju u vezi Pavlovog slučaja unutar kršćanske skupštine sam također objasnio u tekstu “Posljednja riječ obrane“ jer je riječ o istim načelima tolerancije koja je Pavle iznosio i pred kršćanskom skupštinom i pred židovskom vjerskom zajednicom. Kršćani i Židovi su po tom pitanju imali isti način utvrđivanja što je to otpadništvo, pa su i jedni i drugi na isti način reagirali kad bi se nekoga krivo optužilo za bogohulstvo i krivovjerstvo.

Milan: Ako je onda bila sinagoga, danas je Katolička crkva i ako će mene izbacivat iz katoličke crkve to znači da neću biti dio njih. Ja ću namjerno otići od njih.

Nadopuna: Nije točno da je danas sinagoga isto što i Katolička crkva, jer su se za razliku od židovskih vjerskih grupa koje su pripadale židovskoj sinagogi, kršćanske grupe institucionizirale i umjetno stvorenim “ogradama“ odvojile jedne od drugih. Kad je Isus rekao svojim učenicima da će ih izopćavati iz sinagoga, onda je mislio da su oni po svojoj prirodnoj pripadnosti židovskoj vjerskoj zajednici trebali biti u zajedništvu sa Židovima na kojima se temelje Božji savezi. Na isti način, svi kršćani pripadaju jednoj Skupštini koja se temelji na novom savezu kojeg je Bog preko Isusa sklopio sa 'malim stadom' vjernih Židova, a kada su joj se priključili drugi narodi onda su počele podjele na ove i one govoreći: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov” (1.Ko 1:12)

Apostoli i drugi evanđelizatori su do danas osnovali mnoge skupštine po svijetu, ali su očito neke od njih slijedile čak i samozvane apostole zbog kojih je dolazilo do podjela. Samo oni kršćani koji su govorili: “Ja sam Kristov“ su nadilazili te podjele kako bi sve kršćane gledali kao svoju braću u jedinstvu s Kristom. Zato, ako danas neka kršćanska zajednica tvrdi da svoje korijene vuče iz prvog stoljeća treba vidjeti da li možda slijedi upravo one kršćane koji su prije svega slijedile Kristove zastupnike i razvijale stav isključivosti. Tako danas imamo one koji govore: “Ja sam Katolik“, “A ja sam Jehovin svjedok“, “A ja sam Adventista“ itd. No iza tih imena raznih zajednica opet stoje ljudi koji su se nametnuli kao Kristovi zastupnici. Čak i kada govore: “Ja sam Kristov“ tj. “Ja sam kršćanin“, to nema svoju pravu vrijednost jer kršćane drugih crkava (skupština) nastoje gledati kroz pripadnost toj crkvi a ne kroz pripadnost Kristu i pravoj kršćanskoj skupštini koja je kroz stoljeća nadilazila crkvenu instituciju.

Prvi kršćani su po izvornom značenju izraza 'katolik' svi bili katolici je ta riječ znači 'opća skupština', a uključivala je sve tadašnje skupštine u Judeji i izvan nje, odnosno židovske i nežidovske kršćane. Svi su oni sačinjavali jednu 'skupštinu Božju'. No, onaj tko je u ono vrijeme izbačen iz svoje lokalne skupštine bio je ujedno izbačen iz katoličke (opće) skupštine odnosno iz 'skupštine Božje'. Međutim, sada je svaka institucija uvela svoje katoličanstvo pa je opća (katolička) zajednica sastavljena samo od skupština unutar svake institucije, pa se za svaku kršćansku zajednicu može govoriti da je katolička unutar sebe. Unatoč tim podjelama na institucionalnoj razini, biblijska načela su trebala zadržati svoju izvornu vrijednost jer su po njima kršćani unutar svoje zajednice i dalje trebali tolerantno postupati prema onima s drugačijim gledištima, a koji ne idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva.

Danijel: Ne, Katolička crkva (kao institucija) je otišla u drugu krajnost ali stavovi koje je nametnula Katolička crkva da bi branila svoj autoritet su kasnije nastankom drugih kršćanskih zajednica prenesena na njih. Ista stvar.

Milan: Meni je to OK. Nego ja sam jednostavno želio, ovaj prokomentirati ove navode iz tvoje žalbe. Ti sa svoje točke gledišta i onako kako si ti to vidio, ti možeš imati neke argumente. Niti jedan od ovih argumenata ne stoji niti ga ja mogu opravdati bilo čim. Za razliku od prošlog Prizivnog odbora gdje sam jednoglasno bio za onu odluku jer nismo našli nikakav temelj da ti onda budeš isključen. Prema tome…

Danijel: Ja sam htio naglasiti – temelj je (za isključenje) biti lažni učitelj, otpadnik, znači ne samo djelima nego i razmišljanjem. Znači ako ja tada nisam bio otpadnik niti razmišljanjem niti postupcima…

Milan: Mi nismo govorili o razmišljanjima. Ponovo ti govorim jasno i glasno, evo Drago neka ponovi, da ja ne moram opet jer je i on bio prisutan. Šta smo ti rekli?

Drago: Šta smo ti više puta rekli?

Primjedba: U prošlom slučaju je Pravni odbor našao temelj za isključenje, a Prizivni nakon moje žalbe nije našao temelj za isključenje. U svojoj sam žalbi i drugim dopisima dao dosta argumenata u kojima dokazujem da moje drugačije gledište i razmišljanje nema ništa sa otpadništvom, tako da je tadašnji Prizivni odbor u kojem su sudjelovali Drago i Milan, odbacilo odluku o isključenju. Tom odlukom su poništili i prvo isključenje par godina ranije koje se također temeljilo na osudi drugačijeg gledišta. Međutim sada mi žele reći da je moje drugačije gledište ipak otpadničko, ali me ipak tada nisu isključili jer navodno nisam to javno objavljivao. Takvo rezoniranje nema smisla, jer oni s jedne strane kažu da predstavljaju 'skupštinu' pred koju treba doći svaki grešnik da bi ga skupština javno osudila, a sada ta ista 'skupština' sastavljena od starješina pred koju sam javno iznosio svoja gledišta me nije mogla isključiti. Naime, moja gledišta su čuli nekoliko starješina iz moje skupštine i nekoliko njih iz drugih skupština koji su sudjelovali u Prizivnim odborima. Ti starješine su moja braća koja su svjedočili mojim riječima i postupcima, ali nisu našli temelj za isključenje. Sada žele dokazati da sam prešao granicu jer su moja gledišta mogli saznati i ona braća koja nisu starješine, pa ispada da su u ovoj zajednici stvorili podjelu na kler (starješine) i laike (obićne vjernike). Takvu podjelu je u srednjem vijeku napravila Katolička crkva po kojoj je samo kler (svečenici) predstavljao Crkvu kao Kristovo tijelo, dok su vjernici bili izvan toga. Osim toga, ovakav način njihovog rezoniranja samo pokazuje da su oni samo produžena ruka Watchtovera koji je pod svoju upravu uzeo njih i skupštine JS.

Danijel: Ali Biblija jasno kaže tko je lažni učitelj. Znači onaj tko iznosi laž o Bogu, o Kristu, o Božjim zakonima i načelima, onaj koji zavodi druge. Znači takav može biti dobra osoba ali ako tako gleda, možete ga isključiti. Ali ako nije u tom kontekstu, a ima drugačije razmišljanje… (on me prekida)

Milan: Evo jedno pitanje ali iskreno za tebe pitanje. Da li se tvoje razmišljanje i učenje o Isusu Kristu poklapa sa učenjem i razmišljanjem Jehovinih svjedoka i vjernog i razboritog roba?

Danijel: U 99% se poklapa.

Nadopuna: Ovim sam želo reći da ključna učenja o Kristu su ona koja se poklapaju. Naime, učenje da je Isus Mesija (Pomazanik tj. Krist); da je kao čovjek od Boga bio postavljen za njegovog glavnog Zastupnika i Posrednika, Evangelizatora, Pastira i Učitelja; da je bio spreman u korist svih ljudi podnijeti patnju i smrt kako bi bili oslobođeni smrtne kazne koja je došla po Adamu; da je od Boga bio uskrsnut kao prvina od mrtvih; da je uznesen na nebo gdje je postavljen za kralja koji će u vremenu obnove biti postavljen nad svom zemljom s kojom će vladati u Božje ime i preko kojega će Bog uskrsavati umrle te suditi svijetu. U 1% sam stavio inkarnaciju i sve ono što je s tim povezano, a što ne mijenja gore navedena učenja i vjerovanja bez obzira da li netko prihvaća inkarnaciju ili ne. Naime, ne slažem se da je Isus bio i ostao arhanđeo Mihael jer je Mihael samo jedan od više arhanđela istog ranga; ne slažem se da je s Bogom bio posrednik u stvaranju doslovnog neba i zemlje jer vjerujem da je Bog preko njega počeo stvarati sve ono što je 'novo' i što je povezano sa 'novim nebom i novom zemljom', te 'novim stvorenjem'; ne vjerujem da je uskrsao kao 'duh' s nematerijalnim tijelom jer je on sam za sebe rekao da će njegovo ljudsko 'tijelo' (kao hram koji će neprijatelj uništiti) nakon tri dana biti ponovo podignuto; ne vjerujem da će on vladati s doslovnog neba, nego sa zemlje. Ovo što ulazi u 1% su gledišta koja kršćanske zajednice različito tumače, a da ne mijenjaju temelj vjere u Krista.

Milan: Ne pitam te to. DA ili NE? Ako je 99% onda je NE.

Danijel: Ista stvar je i sa vodećim tijelom. Oni isto ne mogu reći da su 99% usklađeni sa Biblijom.

Nadopuna: Ako je Zajednica samo 99% usklađena sa Biblijom onda je po ovom kriteriju ona otpadnička jer u javnost iznosi 1% laži. Ako ćemo po tome vrednovati sva gledišta i uvjerenja, onda Jehovini svjedoci ne mogu za sebe govoriti da iza njihove vjerske organizacije stoji Bog, a kamo li da je ona Božja organizacija. Zašto onda ide toliko daleko da mojih 1% želi okarakterizirati kao otpadništvo, a zanemaruje da je 1919. godine, kada je navodno Isus priznao 'Istraživače Biblije' (JS) u njihovim učenjima bilo na desetine gledišta koja su kasnije odbačena kao kriva i lažna? Ako je Isus tada mogao prihvatiti njih unatoč mnogim krivim gledištima, zašto onda Milan i ostali starješine žele mene odbaciti? Zar to nije licemjerno?

Milan: OK. Ja mislim da sam bio jasan. Pitam te o ovome. Prema tome, maloprije … (ja ga prekidam)

Danijel: Ali to je problem. To nije tolerancija.

Primjedba: Ovom postavkom po kojem traži da se nečije gledište mora 100% slagati sa gledištima Zajednice je dokaz netolerancije.

Milan: Mi ne pričamo o toleranciji. Pričamo o biblijskim učenjima 'vjernog i razboritog roba'. Prema tome …  (ja ga prekidam)

Danijel: Ali taj 'rob' sam sebi kontrira. 1927. kaže: 'Mi jasno razumijemo tko je vjerni rob', a sad nakon toliko godina i desetljeća kaže ne, mi smo krivo razumjeli.

Milan: Je li to pošteno reći?

Alen: Dapače, to pokazuje da su jako ponizni.

Milan: To je jako pošteno. Ne može biti veća veličina osobe da kaže: “Prije godinu dana sam ja zabrlja ovo i sad znam puno bolje.“

Primjedba: U biti, vodeće tijelo uopće nije reklo da su krivo razumjeli iako se to podrazumijeva prema izdanju Stražarske kule od 15.7.2013. u kojoj je iznijeto ovo novo i drugačije gledište od dotadašnjeg, a u kojem uopće nema niti jedne njihove izjave isprike. Samo su rekli:

“... dodatno pažljivo proučavanje i duboko razmišljanje pod molitvom pokazali su da je potrebno točnije razjasniti značenje Isusovih riječi o vjernom i razboritom robu.“ (str. 20)

Ja tu ne vidim ponizno priznanje da su zabrljali i da su sebe i nas godinama držali u zabludi. Na sebi svojstven diplomatski način su izbjegli to reći i onda ustvrdili kako će nam sada to razjasniti malo bolje. A kad se usporede ta dva različita tumačenja onda je među njima velika i ogromna razlika, ne 1% nego 90% jer je sve manje-više izmijenjeno. Akteri u toj priči o 'vjernom robu' viši nisu apostoli, pa čak ni Russell, nego samo predsjednici Društva Watchtower, članovi upravnog a kasnije i vodećeg tijela. Vrijeme je također potpuno izmijenjeno, sada u tu grupu ulaze samo oni starješine koji su postavljeni od 1919-te godine, a prije je bilo od 33. godine. Po prijašnjem tumačenju su već 1919. godine postavljeni nad cjelokupnim Isusovim imanjem, a sada je to smješteno u budućnost. Prije se uporno tvrdilo da se po Isusovim riječima među Gospodinove robove mogao pojaviti 'zli rob', pa su ga čak identificirali, a sada je to izbačeno kao nemoguća misija, jer on sada uopće ne postoji niti će se ikada pojaviti. Identitet 'vjernog roba' i sve što je povezano s njim su totalno izmijenili tako da je veliki dio onoga što smo do sada učili bila totalna laž i zabluda koju smo morali bespogovorno prihvatiti unatoč tome što je to izlazilo iz biblijskih okvira i unatoč tome što se to razlikovalo od gledišta prvih kršćana. Međutim i ovo novo gledište je prepuno kontradiktornosti tako da se nikako ne može reći kako su ovaj put pažljivije proučavali Bibliju, a kamo li da su pošteno priznali svoju zabludu u kojoj su nas desetljećima držali zatvorenog uma.

Danijel: Ali ako je netko suočen sa argumentima …

Milan: A tko ih je suočio? Sami su došli istraživanjem. Nitko ih nije došao optužiti.

Primjedba: Vodeće tijelo starješina inače ne dozvoljavaju da im svoje argumente iznose ona braća koji se ne slažu sa njihovim gledištima i koji bi na bilo koji način ugrozili njihovu poziciju prvih ljudi u Zajednici. Ja bi volio da ih je netko suočio sa biblijskim gledištem jer su ponovo svojom interpretacijom izašli iz biblijskog okvira kao i u svojim počecima kada su samo brata Russella smatrali jedinim 'Gospodinovim robom', a nakon toga 1927. godine došli kako kažu, do jasnijeg razumijevanja koje se opet nije pokazalo točnim, a kamo li jasnijim. U Stražarskoj kuli od 1.2.1995. na str.13. stoji:

“...Tijekom narednih godina, Jehova je progresivno svraćao pažnju svojih slugu na te važne pojedinosti. Godine 1927, to je uključivalo jasno razumijevanje da je ”vjerni i razboriti rob“ čitavo tijelo (144000) duhom pomazanih kršćana na Zemlji...“

Čudno mi je kako je cijelo to vrijeme moglo opstati navodno 'jasno razumijevanje' ako je veliki dio toga bio pogrešan i iz sadašnjeg kuta gledanja potpuno nejasan? Međutim, cijelo to vrijeme su mnogi pojedinci vjerojatno kao i ja uviđali da to ne može biti točno. Slično je i sa ovim novim gledištem kojega su opet bez preispitivanja i bespogovorno prihvatili samo oni kojima je riječ vodećeg tijela zakon. (vidi “Tajne nebeskog kraljevstva“ – svezak 7 'Gospodinov rob' 2.dio)

Danijel: Ako oni neku stvar mijenjaju više puta onda ne znam koliko tu može biti uključeno čisto razumijevanje.

Milan: Ti imaš pravo na mišljenje. Zašto ne. Ja vjerujem drugačije. Ja vjerujem da su uz pomoć Božjeg svetog duha došli do ispravnijeg razumijevanja.

Primjedba: Čak i kad nekoga od Jehovinih svjedoka suočite da je vodeće tijelo imalo pogrešno razumijevanje, oni to zanemaruju jer su sada istaknuti starješine napokon uz pomoć svetog duha došli do ispravnog razumijevanja. Gdje je bio sveti duh prije toga? Pogotovo gdje je sveti duh kad oni više puta mijenjaju jedno te isto gledište? Zato sam im rekao:

Danijel: I pitanje 'naraštaja' – pet, šest puta se promijenilo. Najprije je ovako, pa onda onako, pa opet ovako.

Milan: Pa možda će još pet puta (mijenjati). To mene ne interesira. Ja ga prihvaćam.

Primjedba: Ovom rečenicom je Milan sebe prikazao kao pravog Jehovinog svjedoka na isti način kao što se očekuje od pravog katolika. Naime, pravi katolik je svaki onaj koji ne propituje svoju religiju. Isto tako postupa i pravi Jehovin svjedok. No pravi kršćanin sve ispituje i prihvaća samo ono u što se može uvjeriti. Prema tome, ovakav stav prihvaćanja čak i onih gledišta koja nisu istinita od strane vjerskog autoriteta, kakvog je izrekao Milan, najviše pogoduje Sotoni koji može preko čovjeka omogućiti da na ljude djeluje kolektivna zabluda. Tada za sve njih svaka takva pojedina laž postaje istina kojoj se prilagođavaju biblijski stavci. Ne vjerujem da članovi Vodećeg tijela žele bilo koga svjesno prevariti, ali svojim stavom dozvoljavaju da vjernici više vjeruju njima nego biblijskoj interpretaciji istine. Stoga je bitan stav svakog pojedinog vjernika. Ukoliko vjernici bez preispitivanja vjeruju u sve što govori vjerski autoritet, onda takvi, kako kaže apostol Pavle “nisu prihvatili ljubav prema istini … I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi povjerovali laži" (2.So 2:10,11). Bog očito dopušta da netko tko bespogovorno prihvaća i ona pogrešna gledišta i učenja vodećeg tijela može čiste savjesti osuđivati onu braću sa drugačijim gledištem koje se može pokazati ispravnim. To će tako biti sve dok 'istina' vodećeg tijela bude važnija od stvarne biblijske 'istine'. Zašto onda ovi starješine idu u službu propovijedanja i zamjeraju članovima drugih crkava što bespogovorno prihvaćaju ona učenja i gledišta koja su (po njihovom mišljenju) pogrešna, kad i oni tako čine? Zašto ih pokušavaju uvjeriti da trebaju više vjerovati u učenja koja se mogu potvrditi Biblijom, a ne ona (kriva) učenja koja su postavljena na raznim crkvenim saborima i vijećima, kad ni sami tako ne postupaju? Zar to nije licemjerno od svih članova zajednice Jehovinih svjedoka koji na ovaj način kažu da je za njih važno samo ono što uče istaknuti vjerski vođe, dok od članova drugih kršćanskih zajednica, kojima dolaze na vrata, traže da ne vjeruju svojim vjerskim vođama. Prema tome, ako je po kršćanskim mjerilima važno prihvatiti ono što uči vjerski autoritet, onda Jehovini svjedoci nemaju potrebu propovijedati drugima koji također tvrde da je za njih vjerski autoritet isto najvažnija stavka kršćanstva. Također nemaju potrebe osuđivati takve i još ih po tim mjerilima nazivati lažnim kršćanima koje Bog ne priznaje jer bi po tim mjerilima i Jehovini svjedoci bili lažni kršćani. 

Danijel: Ali to nije dokaz da možeš imati u takve osobe potpuno povjerenje ukoliko na takav način mijenja svoje iskaze (i gledišta).

Milan: Ma ja ti kažem – imaš ti pravo na to. Tebe nitko ne prisiljava. Imaš slobodnu volju. Bog nam je dao slobodnu volju i ko nam brani imati svoje mišljenje i ne imati povjerenje.

Danijel: Ali ako ti kažeš svoje mišljenje pa me zbog tog mišljenja sudiš (i izbacuješ iz zajednice) samo zato što nije usklađeno sa tvojim – to je problem.

Milan: Ne, ne – ja te ne sudim na račun toga. Ja sam to pitanje tebi postavio na temelju tvoje tvrdnje tri rečenice prije tog pitanja. Ti si rekao da tvoje, ne znam, upotrijebio si riječ da imamo ista učenja na temelju Biblije i onda znajući neke misli koje sam pročita, ne znam je li to bilo iz dopisa, iz ovoga, iz onoga, ja znam što si pisao o Kristu, i zato sam ti postavio pitanje: “Danijel, reci mi … i kad si reka 99%, ja ću ti reći da nije ni 99%.

Danijel: Tako su i farizeji pokušali uhvatiti Isusa na riječ i to nije pošteno.

Milan: Ako ćemo u postocima mjeriti ne znam da li će biti i 50%.

Nadopuna: Ako se moje mišljenje o Isusovom identitetu po broju detalja ne slaže 99% sa gledištem zajednice, ali nije točno da se ne slaže ni 50%. Moglo bi se reći da se slaže bar sa 90% detalja. Neke sam već naveo, a sada ću ih još jednom istaći. Naime, zajedničko gledište je: Isus je rođen od žene; on je kao čovjek učinjen Gospodinom i Mesijom (Kristom); on je Božji zastupnik, najveći čovjek i učitelj; drugi Adam; onaj koji je umro za naše grijehe; onaj kojega je Bog uskrsnuo nakon čega je postao naš otkupitelj i spasitelj; onaj koji je uzašao na nebo gdje je postavljen za Gospodara Skupštine i kralja Božjeg kraljevstva; onaj koji će uskoro doći i vladati svijetom u Božje ime sve dok ne bude ukinuta smrt čime će završiti ulogu drugog Adama. S druge strane, ne slažem se samo u tome da je Isus bio arhanđeo Mihael i da je prilikom uskrsnuća opet postao nebesko biće. Ova razlika je puno manja od one koju je serviralo vodeće tijelo novim gledištem o 'Gospodinovom robu' koji od prijašnjeg gledišta odstupa u više od 90% detalja. Kako bi ja i drugi vjernici trebali gledati na takva kriva učenja koja su kroz protekla desetljeća postala tradicionalna i za koje se sada može utvrditi da su se temeljila na ljudskoj mudrosti? Evo što piše u Stražarskoj kulu:

"Da bi neka osoba imala Božju podršku, logično je da mora naučavati samo ono što Bog otkriva u svojoj Riječi i da ne smije slijediti učenja koja se temelje na ljudskoj mudrosti ili tradiciji." (Stražarska kula, 1.6.2001. str. 14)

Prema ovoj izjavi, ja sam imao Božju podršku jer nisam slijedio krivo učenje o 'Gospodinovom robu'. Imam dovoljno dokaza i razloga da tvrdim kako Jehovini svjedoci slijede učenje o Kristu koje se također temelji na ljudskoj mudrosti i tradiciji. No, kad je Milan pokušao da istakne razliku u mojem gledištu kako bi to bio temelj za osudu onda sam mu rekao:

Danijel: To nije pošteno.

Milan: E dobro.

Danijel: Tako su i farizeji pokušali Kristu reći “Reci nam…“. (kako bi rekao nešto što se ne bi slagalo 100% sa njihovim gledištem). Znači, vodeće tijelo kao takvo kad daje neke izjave vezano za tumačenja Biblije, ni sami nisu sigurni da li je ta izjava točna, ali je nameću kao da je (100%) točna. Zašto unaprijed ne kažu: “Ovo je sada naše gledište. Na vama nije da ga prihvatite kao takvo. Možete imati vlastito gledište po tom pitanju ali to je sada onako kako mi razumijemo“. Zašto ne daju slobodu da mi ne prihvaćamo nešto zdravo za gotovo samo zato što su oni tako rekli? I to je problem.

Milan: Onda to ne bi bila organizacija nego dezorganizacija.

Danijel: Nije, nije točno. U prvom stoljeću ista stvar koja je bila vezana za Zakon. Bila su dvije grupacije koje su imala svoja drugačija gledišta ali su imali jedinstvo duha. Tolerirali su te različitosti u gledištima. A kod nas je to praktički… (on me prekida)

Primjer: Židovski kršćani su mogli u svom obožavanju držati zakon o sabatu i to smatrati prihvatljivim jer je taj zakon sastavni dio Božjih deset zapovijedi. No, drugi kršćani nisu smatrali da je to i dalje Božji zahtjev, pa je Pavle rekao da svako bude uvjeren u svoje mišljenje. Oni su svoja mišljenja iznosili javno bez da su time utjecali na raspad skupštinskog jedinstva.

Milan: Znaš što se dogodi u jednoj vojsci kada se postave takva mišljenja? Raspad. Dogodi se raspad.

Prigovor: Ovo je čista insuinacija. On uopće ne razlikuje 'autoritet zadatka' i 'duhovni autoritet'. U jednoj vojsci mogu biti ljudi različitih političkih i vjerskih uvjerenja koja mogu javno iznositi i o kojima mogu javno raspravljati bez da to utječe na njihovu ratnu spremnost da se bore za zajednički cilj. Stoga, kad je u pitanju zadatak da brane svoju državu onda ta različita gledišta nisu toliko bitna koliko usklađenost oko vojnih zadataka. Tako i u kršćanskoj skupštini različita gledišta mogu biti prisutna a da ipak svi kršćani zajedno rade na zajedničkom zadatku i cilju. Međutim, problem je u tome što su se starješine tako organizirali i postavili kao zapovjednici (vođe, generali, komandiri itd.) koji predvode zadatak propovijedanja u kojeg su uključili sve članove zajednice, pa sve unutar zajednice svode na autoritet zadatka po kojem sve mora biti usklađeno i uniformirano, čime zloupotrebljavaju svoj duhovi autoritet. Oni taj problem ne žele vidjeti pa su cijelu zajednicu uniformirali kao sjeverna Koreja svoju komunističku državu pod vodstvom svog vođe gdje nema mjesta drugačijem gledištu zbog kojeg možeš izgubiti glavu. Zato sam rekao:

Danijel: Primjer je država. Država može regulirati stvari da sve funkcionira a da ipak postoji više stranaka, više religija, više mišljenja i da bude mir.

Milan: (smije se i kaže): To je takav mir da je milina.

Danijel: Ali se mir može postaviti. Postoje države koje su jako kvalitetno postavili stvari.

Nadopuna: Čak je i Zajednica pohvalila te državne sisteme koji su postavili zakone kojima se omogućava sloboda vjeroispovijesti i gdje se ljude manjinskih vjerskih zajednica i grupa štiti od diskriminacije. Kad su članovi zajednice Jehovinih svjedoka došli na udar netolerancije i diskriminacije zbog svojih drugačijih uvjerenja i gledišta, Vodeće tijelo je preko svojih odvjetnika išlo do međunarodnog suda kako bi se izborili za njihova vjerska prava. Ako državni sistemi mogu svoje građane uvjeriti da toleriraju i 'ispituju' drugačija uvjerenja, a ne da ih automatski osuđuju, onda se pitam zašto vodeće tijelo nije isto tako postavilo odredbe, pogotovo zato što je to biblijski zahtjev kojeg su postavili apostoli. Apsurdno je da držani službenici koriste biblijska načela, a ova Zajednica ih svjesno odbacuje.

Alen: OK. Mogu li. (Alen se ubacuje u raspravu i traži riječ)

Milan: Može, može!

Alen: 1. Korinćanima 15:33. To sam cijelo vrijeme htio reći i ubacit se (u raspravu). Stvari su vrlo jednostavne. Nisu komplicirane. “Bog nije Bog nereda, nego Bog mira“. Ne navodi se da je Bog reda nego Bog mira. I to nam sve govori. Pametan si čovjek. Da li vjerujemo da Bog ima svoju organizaciju ovdje na zemlji i svoj kanal koji je vjerni i razboriti rob? Da bi organizacija funkcionirala mi moramo poštivati statut te organizacije. Dakle sad govorimo o organizacijskim stvarima. Ako ti iznosiš svoje gledište, a ja iznosim svoje gledište, zašto moje gledište ne bi bilo istina? Ako ti već ideš sa stava da je tvoje gledište istina koja je u kontri sa učenjima 'vjernog i razboritog roba' onda više nije da je Bog, Bog mira, nego bi bio Bog nereda. Koristeći ovo načelo ti ćeš jedno, Drago će drugo, Jozo će treće, Milan će četvrto i on svoje peto.

Primjedba: Ovo je potpuno pogrešna argumentacija jer Biblija jasno pokazuje da su kršćani imali savjet da imaju svoje gledište jer jedni vjeruju da u svom obožavanju mogu držati neke dane svetima po Božjem zakonu, a drugi vjeruju da su svi dani isti. Zar to nije razlika u gledištima po pitanju obožavanja Boga? Bog ipak može u toj situaciji biti 'Bog mira' ukoliko je zajednički zadatak svih kršćana da njeguju toleranciju i mir. Nered u bilo kojoj vjerskoj organizaciji i društvu se nameće od strane onih koji ne toleriraju drugačije mišljenje i uvjerenje. Oni kažu da stvaraju mir, ali ga stvaraju i održavaju po svojim strogim mjerilima i pravilima. Kada nemaju načina da stvore mir putem tolerancije, onda neki politički i vjerski autoriteti unaprijed žele među svojim članovima i građanima stvoriti mir na umjetan način tako što ga nameću strahovladom prijeteći kaznama prema onima koji traže i pokazuju slobodu iznošenja drugačijeg gledišta, pa na kraju izgleda kako je to društvo ili vjerska organizacija jedinstvena u svemu – društvo u kojem svi uživaju nekakav duhovni raj. Zato sam rekao:

Danijel: Postoje temeljne stvari. Ja sam uvijek to naglašavao. Postoje stvari koje su temeljne i njih nitko ne može poremetiti jer su to temeljne vrijednosti, temeljne istine, kao na primjer u bilo kojoj organizaciji postoji temelj koji mora svako prihvatiti. Nadogradnja kao takva, gledište kao takvo, sloboda u razmišljanju, sloboda u postupanju mora postojat. Ako ćeš ti kao u komunizmu stvarati mir tako što ćeš sjeći svako drugačije gledište i onda reći: “Mi ćemo sada uspostaviti mir, bit će savršeno, ali ne smiješ gledati i govoriti drugačije, ne smiješ govoriti protiv ovoga gledišta, protiv ovog autoriteta i bit će sve savršeno.“ Može! Danas tamo u sjevernoj Koreji sve savršeno funkcionira, manje-više, svi su kao jedno (stado), zato što nitko ništa ne smije reći protiv, ali kad ti dozvoliš slobodu, tu se onda pokazuje da su braća, ajmo reć, privržena više Bogu nego čovjeku. Drugačija gledišta kao nadogradnje koje se danas sutra mogu mijenjati (primjer gledišta o 'vjernom robu') ih ne mogu pokolebati ukoliko ne diraju u temelje vjere. Treba suditi onoga koji dira u temelje, a ne onoga koji dira u nadogradnju koja može biti upitna. Zajednica je više puta rušila i nadograđivala nadogradnju koju je mijenjala ali ne voli kad je netko sudi zbog toga niti sama sebe sudi zbog toga. Temelj je Jehova, Krist, Božja riječ i neka osnovna učenja o Kristu, o uskrsnuću. To je temelj.

Alen: Po onome što sam vidio. Tvoji temelji su u velikoj, velikoj razlici na odnosu…

Danijel: Reci mi koji? Ja tako ne vidim stvari.

Alen: Ja sam ih vidio.

Danijel: Ti si vidio, ali reci mi.

Alen: Evo, tvoje učenje da Krist nema predljudsko postojanje.

Primjedba: Gledište o inkarnaciji nije temelj vjere jer se to učenje nigdje ne spominje u Bibliji. Nitko od apostola nije tražio od obraćenika da povjeruju u inkarnaciju kako bi se mogli krstiti. Svi koji su postajali vjernici su svoje uvjerenje temeljili na tome da je Isus kao potomak Davidov bio od Boga postavljen za Gospodina i Krista i da je on taj čovjek preko kojega će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Postoje jasne činjenice koje potvrđuju da Isus nije imao predljudsko postojanje. Zato sam rekao:

Danijel: To je gledište koje je nastalo tek u drugom stoljeću. Inkarnacija…

Alen: Ti u to vjeruješ.

Danijel: Ali reci mi, niti jedan Židov u prvom stoljeću nije vjerovao u inkarnaciju Mesije, niti danas vjeruje.

Nadopuna: Isusovo postojanje ima svoje mjesto u vremenu prije nego je bio rođen ali samo u Božjoj proročanskoj riječi jer je najavljen i opisan kao osoba koju su ljudi mogli vidjeti u svoje vrijeme prije nego je rođen i postavljen za Krista.  Kao takav on je postojao u proročanskoj 'riječi'. To je predpostojanje o kojem Biblija govori, ali ne ono doslovno jer se npr. za proroka Jeremiju kaže da ga je Bog poznavao prije nego se rodio jer piše: “Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te” (Jr 1:5). Prije nego se Isus žrtvovao moglo se u proročanskim slikama vidjeti 'Janje koje je zaklano' (Ot 13:8). U tom smislu je i Isus postojao i postavljen za Mesiju (Krista) tako da ga je i Abraham mogao u Božjoj 'riječi' vidjeti prije rođenja pa je Isus s pravom rekao da je prije Abrahama on već bio postavljen za Mesiju (Iv 8:58). Pretkršćanski Božji sluge i svi Židovi nisu očekivali inkarnaciju anđela niti su Isusovi učenici, dok su bili s Isusom, u njemu vidjeli inkarnirano nebesko biće. Čak ni nakon uskrsnuća nisu promijenili svoje gledište nego su i dalje o njemu govorili kao o čovjeku koji je uskrsao i koji će kao kralj u Božje ime doći i vladati svijetom (Dj 17:31). Budući da ova jednostavna činjenica pobija Isusovo predljudsko postojanje, Alen više nije želio to pobijati nego je prešao na drugu temu:

Alen: Danijele, ja mislim da me ti možeš razumit. Ja ne želim sada razgovarat o tome što je sad pitanje istine ili ovoga ili onoga. Mi govorimo o onim stvarima koje su bile stvari od prošlog Prizivnog odbora. Što ti se reklo na Prizivnom odboru? Kako se trebaš ponašati. Stvari su krenule u drugom smjeru. Osnovao se Pravni odbor i sad smo mi ponovno dio Prizivnog odbora i razmatramo tu stvar zbog koje se pokrenuo Pravni odbor.

Primjedba: Ovo je dokaz da njih ne zanima 'istina' o Isusu pa nije ni želio komentirati činjenicu da Židovi nisu očekivali inkarniranog Mesiju. On je naglasak stavio na moj postupak koji se nije slagao sa onim što su starješine prošlog Prizivnog odbora zahtijevali od mene, a to je prijetnja isključenjem u slučaju da sa svojim istraživanjima i zaključcima izađem u javnost. Ja ih iz opravdanih razloga nisam poslušao i to sam im dao na znanje u prvom pismu. Od njih sam samo zahtijevao da razmotre na temelju Biblije da li sam time prekršio, ne njihovu zapovijed i zabranu, nego da li sam prekršio Božji zakon i biblijska načela koja su važila među Božjim narodom (Izraelcima i kršćanima). Kako bi objasnio zašto ih nisam poslušao rekao sam:

Danijel: Evo ovako. I David kao kralj, pomazani kralj, imao je autoritet, imao je vlast u rukama, zastupao je Božji autoritet. On je u jednoj situaciji isto zapovjedio da se postupi tako i tako. Joab, njegov vojskovođa, njega je u početku poslušao, ali ne do kraja jer je smatrao da je Davidova riječ bila glupost i pokazalo se da je to točno. Ja (na isti način) kad smatram da vi od mene želite da postupim tako i tako (da šutim), ja ću vas do određene granice poslušati, ali kad vidim da to nije usklađeno sa Biblijom (Božjim načelima i smjernicama), moja savjest mi kaže NE. I sad koga ću više poštivat, Boga ili čovjeka?

Alen: OK, ajmo napravit rošadu. Ti budi na mom mjestu, ja ću biti na tvom. Mi duboko vjerujemo da nam je Jehova povjerio autoritet, da smo starješine u kršćanskoj skupštini i da moramo dobro paziti koje osobe, braća, sestre, nebitno, naučavaju određene nauke i kako to može utjecati na kršćansku skupštinu.

Primjedba: Kad je Isus govorio o svom 'robu' ili upravitelju kojemu je dao zadatak da brine o duhovnim potrebama ostalih ukućana njegove skupštine, onda im nije dao zadatak da izbacuju iz skupštine one koji su njegovi, a koji se uvjeravaju u sve što 'upravitelj' govori i naučava. No, Isus je govorio i o onom svom 'upravitelju' koji će se prema drugim ukućanima postaviti autoritativno. Naravno, i on će tvrditi da mu je Krist povjerio autoritet da brine za skupštinu, samo što ne želi vidjeti gdje on griješi i u kojim situacijama zloupotrebljava svoj autoritet. O tome sam pisao u knjizi “Pred istražnim sudom Watchtowera“ pa ću to ovdje citirati:

“Budući da je Isus delegirao određenu mjeru autoritetu svojim apostolima i drugima koji će ga zastupati na zemlji, onda je važno uvidjeti da li ga religiozni vođe raznih kršćanskih crkava oponašaju ili možda zloupotrebljavaju dani im autoritet. Ja sam sada nakon isključenja još više postao svjestan zloupotrebe autoriteta od strane starješina koji moraju braniti pogrešne stavove koje je uvelo Vodeće tijelo kao najviši autoritet zajednice Jehovinih svjedoka. Uz autoritet idu odgovornost i moć. Ima više vrsta moći. Jedna od njih je prisilna moć koja se odnosi na...

“...sposobnost kojom (vodstvo) prijeti ili kažnjava one koji se ne ponašaju na željeni način. Oni mogu biti degradirani, otpušteni, isključeni ili proći kroz neugodne sankcije koje mogu biti poduzete protiv njih. Moć vođa da ukoravaju ili prigovaraju, također je primjer prisilne moći samo u blažem obliku“. 

To je njihovo pravo koje zasnivaju na odgovornosti koje su imali apostoli i starješine u prvom stoljeću, samo je veliko pitanje da li u primjeni te moći prelaze granicu dopuštenog i time zloupotrebljavaju dani im autoritet. Autor također spominje legitimnu moć za koju kaže:

“Ljudi prepoznaju da je moć legitimna samo kada se njezine norme slažu s njihovim vlastitim nizom nutarnjih vrijednosti. Stoga ako je koncepcija vodstva koju imaju članovi crkve surađivačka i usmjerena prema ljudima, oni će smatrati nelegitimnim i autoritativnim svaki oblik vodstva koji je centraliziran... S druge strane, ako ljudi gledaju na crkvu kao na hijerarhijsku instituciju u kojoj je uloga vođa da kažu što treba biti učinjeno, oni će priznati pravo vođe da donosi jednostrane odluke kao savršeno legitimne i odbaciti načine vodstva koji su usredotočeni prema ljudima kao slabe i nedjelotvorne“

Danijel: E sad mi reci, kako može bilo koje moje gledište utjecati na skupštinu?

Alen: Kako može tvoje gledište utjecati? Kažem ti koji je autoritet nama postavljen. Mi smo duboko uvjereni da posjedujemo istinu.

Danijel: I ja sam duboko uvjeren da posjedujem istinu. I sad kako su u sličnoj situaciji postupili u prvom stoljeću. Ako su dvije strane bile duboko uvjerene da zastupaju istinu (o određenoj stvari), u to vrijeme židovski i nežidovski kršćani, onda nisu smjeli jedni druge osuđivati zbog toga nego je stvar išla na viši nivo da se o tome povede rasprava. Ako sam ja duboko uvjeren u svoju istinu (o nekom učenju), a ti u svoju, ne možeš ti mene osuđivati ni ja tebe. To nije razlog za osuđivanje niti se zbog toga mora formirati odbor. Mora postojati netko tko tu stvar treba razmotriti dok je otvoreno to pitanje. Zato sam ja naveo ovu točku (u žalbi) da se ne može zanemariti rasprava koja je potrebna u tim situacijama i koja bi trebala biti prvi korak, a onda izvršiti drugi korak da bi se ta stvar osudila. To je s vaše strane krivo (postavljanje stvari).

Nadopuna: Oni koji su čitali moje tekstove ne mogu biti navedeni na stranputicu od Boga i Biblije. Npr. od jednog brata (bez obzira iz koje je zajednice) sam dobio slijedeći e-mail:

Poštovani gospodine Polanec. Moje ime je Marin i upravo sam pročitao neke stvari koje su me snažno potakle na razmišljanje. Nikada nisam pročitao nešto tako precizno u kontekstu i sa smislom...Svaka čast...Želim Vam čestitati na hrabrosti koju ste iskazali i proživjeli boreći se za svoje stavove.To je hvalevrijedno. U kršćanskom svijetu vlada totalna zbunjenost. Nezna se više ko pije a ko plaća. Nema konteksta ni logike.! Eto toliko. ... Blagoslov Vama i Vašoj obitelji.Pozdrav.!

Milan: Danijele, je li ti znaš o čemu ti tu pričaš?

Danijel: Znam, i to jako dobro znam.

Nadopuna: Što se tiče jedinstva pod svaku cijenu, onda to može biti štetno po svakog pojedinca a na kraju i po samu zajednicu. Sjetimo se katoličke inkvizicije po kojoj su jedni sudili a masa ljudi podržavali javna pogubljenja heretika. U jednom našem časopisu piše:

"Koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan je. Religiozna revnost lako može prerasti u fanatizam. Ova se tragedija može izbjeći ako se vjerno drži biblijskih načela. Primjer kršćana iz prvog stoljeća dokazuje da je to tako. U vezi metoda koje su prvi kršćani koristili da bi održali doktrinalni sklad, ”The New Encyclopedia Britannica“ objašnjava: ”Tokom prva tri stoljeća kršćanstva, kazne za heretike bile su isključivo duhovne prirode, obično ekskomunikacija (isključivanje)“. To je bilo u skladu s biblijskim uputstvom: ”Čovjeka krivovjerca nakon prve i druge opomene izbjegavaj“ (Titu 3:10, Douay). (Probudite se 88.8.1.str 31 – Inkvizicija (vidi cijeli članak)

U ovom članku se najprije kaže da je koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan, a zatim se kaže da su prvi kršćani održavali religiozno jedinstvo isključivanjem iz zajednice. No prvi kršćani nisu bili fanatici. Izbjegavali su se družiti samo s lažnom braćom i krivovjercima koji su pokušavali nametnuti svoja lažna učenja o Kristu i koji su kršćane htjeli odvući od Krista i puta spasenja (Tit 3:9-11; 1.Ti 6:20). One koji su griješili protiv Božjeg moralnog zakona su javno obilježavali kao grešnike i izbjegavali se s njima blisko družiti, ali su činili sve da takve opominju kao braću. Nisu izbjegavali one koji su istraživali Pisma i pomagali da se znanje o Kristu umnoži. Njih nisu nazivali krivovjercima. Oni su ispitivali nadahnute izraze i provjeravali kroz Bibliju da li su od Boga ili ne. Dozvoljavali su rasprave pa čak i različita razmišljanja u vezi nekih tema koje nisu bile jasno definirane, pazeći da ih to ne bi odvuklo u isprazne razgovore, bezumna ispitivanja, svađe i sukobe. Nisu uvodili dogmatska učenja koja su se morala prihvaćati po svaku cijenu. Stoga postoji razlika između biblijskog načela koje uvažava jedinstvo različitosti i načela zajednice koje ide u krajnost kako bi se pod svaku cijenu zadržalo religiozno jedinstvo. Osim toga, točno je da se tokom prva tri stoljeća isključivalo heretike, ali je točno i to da su skupštine u to vrijeme imale različita gledišta i učenja o nekim stvarima, pa su jedni druge smatrali hereticima. U jednoj od tih skupštini si mogao zastupati istinu a biti označen heretikom.

Milan: Ti kad kažeš židovski kršćani, nežidovski kršćani. U to vrijeme jedne kršćanske grupacije pojavile su se dvije struje. Nije jedna osoba u pitanju. To su dvije struje. Može bit pet stotina na jednoj strani, pet tisuća na drugoj strani. I to je vrijeme kad se piše Biblija. To je logično da se ide i da su određena braća otišla i posavjetovala se i pod vodstvom svetog duha sve objasnili i to je rezultiralo ujedinjenošću i rezultiralo je napretkom. To je sasvim normalno. Ali kad se jedan pojedinac pojavi i nastoji neke stvari ti to ne možeš poistovjetiti sa prvim stoljećem.

Danijel: Možda nije ista stvar, ali bi trebala biti, jer ako se poistovjećujemo sa prvom kršćanskom skupštinom i da činimo kao i oni i da imamo njihova gledišta, njihova uvjerenja. Ja smatram da su oni tada znali tko je 'vjerni i razboriti rob' a ti (kao Jehovin svjedok) kažeš da nisu znali.

Milan: Ja tako nisam rekao, ja sam rekao u 5-tom stoljeću, ja nisam rekao u 1. stoljeću.

Primjedba: To je u biti isto, jer sada po novom gledištu vodeće tijelo tvrdi da kršćani prvog stoljeća nisu znali tko je 'Gospodinov rob'. Ako to tvrdi vodeće tijelo, onda to tvrdi i Milan jer je maloprije rekao da će on prihvatiti sve što oni tvrde bez obzira da li je to istina ili ne. Citirat ću njegove riječi:

“Pa možda će (vodeće tijelo) još pet puta (mijenjati svoje gledište). To mene ne interesira. Ja ga prihvaćam.“

Od tih pet gledišta, samo jedno može biti točno, a možda čak niti jedno ukoliko postoji neko drugo gledište koje je točno. Čak ako je to jedno gledište ipak točno, onda je čak četiri puta prihvaćao lažnu tvrdnju, tumačenje, definiciju ili pak učenje samo zato što bespogovorno prihvaća autoritet vodećeg tijela, a da nije ispitao legitimnost tog ljudskog autoriteta.

Danijel: Ako su oni (prvi kršćani) tada znali (tko je Gospodinov rob), a mi danas kažemo sasvim suprotno, onda …

Milan: Ne znam tko govori suprotno.

Danijel: Oni tada nisu bili ostavljeni bez odgovora na to pitanje.

Zoran: Jel ti vjeruješ, jel ti vjeruješ da je vodeće tijelo kanal koji nas hrani kao Jehovine svjedoke?

Danijel: Dužnost vjernog roba… (on me prekida)

Zoran: Ne… 

Nadopuna: Želio sam reći da se vodeće tijelo poistovjetilo s 'vjernim robom' čija je dužnost duhovno hraniti kršćanske vjernike. Također sam želio potvrditi njegovu izjavu da je 'vodeće tijelo' kanal, ali ne kao kanal preko kojeg Bog svaku svoju riječ, objavu, prenosi do nas preko njih, nego samo kanal preko kojeg određena gledišta i učenja iz Biblije koju oni tumače dolazi do nas putem njihovih publikacija. Ali takve kanale imamo i u drugim religijama. Svećenik proučava Bibliju i onda to iznosi u propovijedima. I on je kanal za Božju riječ i njegova je dužnost da iznosi ispravnu duhovnu hranu koja će druge jačati u vjeri i zajedništvu sa Kristom i drugim pravovjernim kršćanima. Pitanje je samo koliko je onaj tko sebe predstavlja kao 'kanal' od Biblije do vjernika, dobro upoznat sa Biblijom i njenim učenjem. No, Zoran nije htio da ja objašnjavam tu temu nego da mu odgovorim sa 'da' ili 'ne' – tj. da li vjerujem u to da je vodeće tijelo taj 'Gospodinov rob' kojega je Isus 1919-te godine postavio. 

Danijel: Ne, neću odgovorit tako na to pitanje jer je to sad hvatanje u zamku. Vi ste imali priliku čitati, ne znam da li ste svi, tematiku vezano za pitanje 'tko je Gospodinov rob'. Ja sam tu stvar analizirao na temelju Biblije, biblijskih argumenata tako da vjerujem ono što je Krist rekao da njegov 'rob' ima dužnost hraniti, a da li je to njih 144000 ili sada po novome samo par pojedinaca u vodećem tijelu, to je stvar koja (po mojem dubokom uvjerenju) još uvijek nije definirana unutar zajednice Jehovinih svjedoka. Ona je sad takva, službena, desetljećima prije toga je službeno bila drugačija, a moje gledište o tom pitanju možete pročitat.

Milan: Ako želimo.

Danijel: Naravno.

Zoran: Vidi ovdje (u tvojoj žalbi) jedna rečenica, jedna misao.

“Vodeće tijelo kaže: “Mi možemo javno objavljivati gledišta koja nisu u skladu sa biblijskom istinom koju su naučavali prvi kršćani ali ne očekujemo da će nas zbog toga Bog izbaciti iz svoje univerzalne organizacije, ali kad neki pojedinac objavljuje svoja gledišta koja nisu u skladu sa biblijskom istinom koju mi naučavamo onda ćemo mi takvoga izbaciti iz svoje zajednice.“

Na temelju čega si donio taj zaključak?

Danijel: Pa na temelju onoga što piše u publikacijama Zajednice.

Zoran: Znači oni kažu: “Mi možemo griješiti, ali kad bude koji pojedinac, bez obzira gdje u svijetu griješio (po tom pitanju),  vi takvoga morate izbaciti.

Danijel: Tako su oni postavili stvari. To je tako postavljeno unutar skupštine Jehovinih svjedoka.

Nadopuna: Ukoliko se drugačija gledišta stavljaju u istu kategoriju kao i lažno učenje kojim se obezvrjeđuje pravo obožavanje, onda bi Bog odbacio zajednicu Jehovinih svjedoka zbog njihovih gledišta koja nisu bila usklađena sa Biblijom, na isti način na koji Zajednica odbacuje svoju braću zbog njihovih gledišta koja nisu usklađena sa publikacijom vodećeg tijela. Bog bi Zajednicu odbacio na temelju odredbe po kojoj su Izraelci trebali postupiti:

LAŽNO UČENJE - "Ako u nekom od gradova svojih koje ti daje Jehova, Bog tvoj, da u njima prebivaš, čuješ da se govori: ‘Ljudi nevaljali iz tvoje su sredine izašli kako bi zaveli stanovnike grada svojega, govoreći: “Hajde da služimo drugim bogovima”, koje ne poznajete’, tada to istraži, izvidi i temeljito se raspitaj o tome, pa ako se utvrdi da je to istina i da se nešto tako odvratno doista dogodilo u tvojoj sredini, udari stanovnike toga grada oštricom mača. Uništi grad i oštricom mača pobij sve što je u njemu (...) Neka od njega dovijeka ostanu samo ruševine i neka se nikada ne obnovi!" (5.Mo13:12-16)

Ovdje je riječ o stanovnicima jednog grada koje bi Bog odbacio jer bi stali na stranu onih koji su svojim lažnim gledištem zaveli cijeli grad i naveli ga na odbacivanje pravog Boga. No, ako bi takvo otpadništvo izjednačili sa drugačijim gledištem kojima se ne odbacuje Boga, onda bi Zajednica, koja odbacuje pojedince, a koja je više puta svojim drugačijim i krivim gledištem dovela u zabludu cijeli 'grad' trebala biti odbačena od Boga jer bi po mjerilima Zajednice ova Božja zapovijed trebala glasiti na slijedeći način: 

KRIVO GLEDIŠTE "Ako u nekom od gradova svojih koje ti daje Jehova, Bog tvoj, da u njima prebivaš, čuješ da se [iznosi krivo gledište], tada to istraži, izvidi i temeljito se raspitaj o tome, pa ako se utvrdi da je to istina i da se nešto tako odvratno doista dogodilo u tvojoj sredini, udari stanovnike toga grada oštricom mačaUništi grad i oštricom mača pobij sve što je u njemu (...) Neka od njega dovijeka ostanu samo ruševine i neka se nikada ne obnovi!" (podcrtani tekst je izmjenjen radi uspoređivanja)

Zoran: I oni kažu: “Mi možemo griješiti“?

Danijel: To oni tako ne kažu javno (i otvoreno), ali iz svih onih navoda koje postoje u časopisima koje možemo pročitati ispada da oni to tako kažu.

Zoran: Jesi li došao do tog zaključka na temelju ovih promjena do kojih je došlo vezano za 'naraštaj' i neke druge stvari koje su izašle u Kulama u 95-toj godini.

Danijel: Oni su i sami rekli da nisu nadahnuti. Samim tim svjesno znaju da kad iznose neku informaciju kao svoje gledište, da ne mora biti točno. Ali kad kažu da ti i ja moramo to gledište ili informaciju prihvatiti kako su ga oni razumjeli to je iznad onoga što Biblija traži od svakog pojedinca. Ako apostoli kažu: “Ispitujte“, a ne: “To automatski prihvatite jer sam ja apostol“, onda je to problem koji je netko stvorio unutar Zajednice. I sad sam ja dio tog problema jer izlazim iz granica koja je postavila Zajednica. Tako i država (u kojoj živimo) može postaviti neki zakon koji krši ljudska prava (jer nije usklađen sa međunarodnim ljudskim pravima) i reći da je to naše gledište. Ako to prekršiš ti si kriv prema tom zakonu, ali oni tim zakonom krše ljudska prava (koja su međunarodno priznata i prihvaćena). Tako i u Zajednici. Ako neko postavi granice zbog kojih se želi sankcionirati sve one koji idu preko tih granica, a Biblija ima svoje puno šire granice, samim tim se krše neka moja prava. Ja tako vidim i osjećam stvari.

Zoran: Što je Isus rekao vezano za njih: “Evo vam vjernog i razboritog roba koji će vas hraniti u pravo vrijeme“

Danijel: Da, tako je rekao.

Nadopuna: Razgovor oko ove teme se ne može konstruktivno voditi jer oni 'Gospodinovog roba' poistovjećuju samo sa vodećim tijelom, dok ja smatram da tog 'roba' predstavljaju svi starješine u ulozi nadglednika, pastira i učitelja od samog osnivanja kršćanske skupštine u 1. stoljeću. Stoga, dok oni misle na vodeće tijelo, ja u svoje komentare uključujem, ne samo njih nego i sve starješine kao odgovorne zadatku kojeg je Isus postavio pred njih.

Milan: Da li ja onda vjerujem onome što mi dolazi od 'vjernog i razboritog roba' kroz 'Kulu' i publikacije ili uvijek tražim i odupirem se nečemu?

Danijel: Stvar je svakog pojedinca, i mene i vas, da svaku izjavu koja je korisna i izgrađujuća da je prihvatimo jer ona izgrađuje našu vjeru. Krist je unaprijed rekao: “A što ako taj rob ne bi razumio volju svog gospodara (pa bi počeo tući sluge i sluškinje).“ Samim tim, on može, ako ne razumi volju svog gospodara, može nametnuti teret drugoj braći. Krist je samim tim rekao tadašnjim svojim učenicima da im daje odgovornost, ali da se među njima netko može postaviti u smislu tog 'roba' koji nije razumio volju svog gospodara. Samim tim takav može postupati krivo, a oni koji su podložni njegovoj autoriteti, kao onoga koji zastupa ili iznosi Božju riječ (u skupštini), mogu osjetiti da nešto ne štima, znači da netko svojim autoritetom onemogućava njemu da osjeti Božje vodstvo.

Zoran: OK. Znači kad 'razboriti rob' nešto kaže mi razumijemo, mi smo poslušni. Jeli tako? A kad ne razumijemo da li nam daje slobodu da rovarimo, ili imamo prema Hebrejima jedan drugi izraz kojeg trebamo koristiti u 13.poglavlju (13:17: „Budite poslušni onima koji vas predvode i budite im podložni“)

Danijel: Nikad u skupštini nitko nije digao ruku i samim tim pokušavao nametnuti braći osjećaj da netko rovari (protiv starješina), a to su javni sastanci gdje se to može napraviti. To nitko ne radi pa ni ja, ali … (on me prekida)

Zoran: Ne, nisam mislio na to nego općenito. Znači poslušni smo kad razumijemo, ali imao izraz u Hebrejima 17.poglavlju 13. redak, jedan izraz kojeg ne razumijemo ali mi ipak shvaćamo da stoji vjerni i razboriti rob iza kanala Jehove i Isusa, a to je 'podložnost'. Znači nemamo neku baš slobodu da bi sad mi razmišljali na svoj način i dovodili, ne samo svoje gledište nego i gledište druge braće u pitanje i tako dalje i tako dalje.

Danijel: Dovoditi u pitanje nečiji autoritet, nečije gledište, to je stvar slobode. Ta stvar mora postojati (do određene granice). Biblija uvijek daje tu mogućnost da bilo tko, odnosno Jehova je čak ljude iz naroda izabrao da dovedu u pitanje autoritet nekih njegovih (pomazanih) slugu koje je on postavio da vladaju narodom. Znači, to nije nešto samo po sebi zlo. Ako ti (kao autoritet) već unaprijed stvoriš ideju da je to zlo onda će svi tako gledati, ali Bog nije tako postavio stvari. Znači u svakom slučaju zavisi u kojoj sredini živiš. Ako živiš u sredini gdje je netko unaprijed stvorio razmišljanje da je to zlo (dovoditi u pitanje autoritet vlasti kao u komunizmu) kada netko daje konstruktivnu kritiku, a u drugoj situaciji gdje netko čak zahtijeva da ta konstruktivna kritika bude ipak prisutna, onda ta ista osoba u dvije različite situacije će biti drugačije tretirana. Tako da 'podložnost' kao takva i poslušnost može biti prisutna (do određene granice). I Krist je rekao: “Sve što oni kažu slušajte“ ali dao im je jednu granicu, “ako vidite da ta nije usklađeno sa Božjim duhom i sa duhom Pisma, onda nemojte slušati" (i on je tako postupao i dao nam primjer). Znači apsolutna podložnost nikad nije prihvatljiva, ali relativna da. Znači, autoritet nikad ne bi smio sebe nametnuti kao onoga kojega ti moraš obavezno slušati samo zbog nekih ciljeva. Cilj je npr. doktrinarno jedinstvo. To je cilj koji je kroz cijelu povijest stvarao probleme mnogim pojedincima i braća (iz vodećeg tijela) o njima (tzv. hereticima) jako dobro pišu (samo zato što su više slušali Boga nego vjerski autoritet)

Zoran: Vidi još jedna situacija. Inače u literaturi i u Bibliji kaže: “Vi morate biti jedinstveni“. Ako bi ja iznosio neka tuđa gledišta, svoja razmišljanja u skupštini, je li skupština sada više jedinstvena?

Danijel: Postoji jedinstvo duha, a postoji i doktrinarno jedinstvo.

Nadopuna: Fanatizam je povezan sa konceptom religioznog jedinstva kada se prema ljubitelju Biblije ponaša kao prema čovjeku koji zaslužuje osudu. Katolička crkva je ubijala navodne heretike kako bi održala religiozno jedinstvo iako se mnoge njene doktrine ne mogu dokazati pomoću Biblije. Isto je tako i sa nekim doktrinama naše Zajednice. Tako je Zajednica osim onih temeljnih vjerovanja dodala i mnoga tumačenja i doktrine koja je stavila u istu razinu sa temeljem naše vjere. Onaj tko npr. vjeruje u Krista, ali ne u to da je on 1914-te godine došao i uspostavio svoje kraljevstvo, ne može biti član zajednice Jehovinih svjedoka. Za razliku od prvih kršćana koji su na temelju Pisma sami mogli utvrditi da li su nečije izjave nadahnute od Boga ili ne, Zajednica zahtijeva da se bez prigovora prihvate sve njene doktrine jer u suprotnom možemo biti isključeni, bez obzira što ta osoba svoju vjeru i nadu polaže na Krista. Ako bi netko od nas zanemario ponuđena objašnjenja i argumente svoje Zajednice i priložio mnogo više biblijskih stavaka koji daju jednu jasniju ili čak drugačiju sliku temeljenu na Bibliji – što bi mu se desilo? Na njega se ne bi gledalo s odobravanjem iako je postupio poput plemenitih kršćana u Bereji koji su ispitivali u Bibliji i uvjeravali se da li je to tako kako se propovijeda. Kad bi nam Berejci bili uzor, onda bi Zajednica i na mene gledala kao na plemenitu osobu, a ne kao svog neprijatelja. Nažalost, velika većina vjernika ne postupa mudro ni plemenito jer svoje ispitivanje vrše pomoću pisanih tekstova koji nisu nadahnuti, a koji su često tako pisani da mogu uvjeriti svakoga tko nije dobro upoznat sa Biblijom. Dokaz tome je gledište o 'vjernom robu' kojeg su desetljećima prihvaćali na jedan način, a da nikad nisu pokušali vidjeti sve nelogičnosti koji se nameću sami po sebi. Slično je i sa učenjem o Isusu i drugim učenjima u kojima ne vide pravu istinu jer im se ova nekako uklopila u njihove umove kao što se uklopila i ta pogrešna slika o 'vjernom robu'.

Zoran: Je li skupština jedinstvena? I koliko treba osoba da bi se pokazalo da skupština nije jedinstvena? Koliko treba osoba?

Danijel: Unutar vodećeg tijela poznato je da su se neka gledišta donosila dvotrećinskom većinom. Znači, braća ne moraju biti svi jedinstveni po pitanju nekog gledišta. Tako je i unutar skupštine. Evo da danas napraviš jednu anonimnu anketu kako bi vidio da li su sva braća suglasna sa nekim određenim gledištima, ti ćeš po toj anketi vidjeti da (braća) nisu jedinstvena, ali kad oni javno i službeno (na sastancima) iznose neke stvari onda je to tako i dobiješ sasvim drugačiju sliku. Jednu sliku dobiješ iz jednog kuta a sasvim drugu kad bi se to sagledalo jednom tajnom anketom i po statistici bi bilo sasvim druga slika. Znači, jedinstvo kao takvo … (Milan me prekida)

Milan: To je velika hrabrost tako nešto spomenuti, to napamet da ja tvrdim da neki brat se boji pa će javno reći jedno, a tajno će reći drugo. To je znaš koja hrabrost reć.

Primjedba: Očito starješine ne poznaju svoje stado jer ih sve vide u konceptu kolektivnog uma. Velika većina starješina čak nemaju ni vremena ni želje detaljno istraživati Bibliju i povijest svoje organizacije pa misle kako su većina, ako ne i sva braća jedinstvena u prihvaćanju svega onoga što tumači vodeće tijelo. Činjenica je da se u počecima ove zajednice desio raskol zbog nejedinstva u gledištima. Nakon što je formirana organizacija Jehovinih svjedoka vodstvo je unaprijed, kako bi to spriječilo, sve koji drugačije misle, deklarirala kao zle otpadnike i onda još uvela strah od isključenja neistomišljenika nakon čega bi dotični bili izolirani od svih pa čak i od svoje obitelji. Stoga je među članovima ipak popriličan broj onih koji ne daju javno do znanja da se ne slažu s nekim gledištima, ali žele biti dio zajednice iz različitih razloga. Zato šute o svojim drugačijim gledištima pa na javnim sastancima daju komentare u skladu sa onim što piše, a ne s onim što misle. Čak ako se ne slažu sa nekim tumačenjem, oni će u tom članku dati samo onaj komentar koji ne dovodi u pitanje njihovo gledište, ali će izbjeći reći ono s čim se ne slažu. Ja sam isto tako jedno vrijeme postupao, a znam i još nekoliko braće koji to tako rade. No, u svijetu ima dosta onih koji zbog neslaganja odlaze, dok samo pojedinci bivaju isključeni jer su to svoje gledište izrazili pred drugima ili pred starješinama. Zato sam rekao Milanu:

Danijel: Ali ako se unaprijed osuđuje drugačije gledište i odmah ga smatraš otpadničkim, gotovo je. Onda će braća radije tu stvar držati za sebe. Ja je nisam držao za sebe, a druga braća to drže za sebe. Ja znam neku braću koja imaju neka gledišta slična mojima ali nikad tu stvar nisu javno rekla.

Nadopuna: ovo je dio dopisa jednog brata koji mi se javio nakon što se upoznao sa mojim gledištima: 

Zdravo,
nedavno sam saznao za tvoj sajt i nalazim dosta interesantnog i logičnog razmišljanja. Još uvek sam JS, ali samo na papiru. Pre oko godinu dana sam definitivno shvatio da Svedoci nisu, i ne mogu biti Božja orgnizacija, ali još nisam poslao pismo za isključenje. Učiniću i to u nekom skorijem periodu. Čitao sam tvoj tekst Evangelizacija po WT-u. U nekim stvarima nisam išao toliko duboko poput tebe, ali u onome što jesam i što sam i sam istraživao došao sam do identičnih zaključaka. To me je dosta ohrabrilo.

Drugi dopis je također napisan u tom smislu:

Brate Danijele, ja sam eks svedok iz Beograda, i frapantna je sličnost izmedju tvog i mog slučaja izopštenja kao i sličnost u zaključcima do kojih smo dosli.

Treći dopis je poseban jer otkriva činjenicu da zaista ima braće i starješina koja se ne slažu sa učenjima vodećeg tijela. 

Tek sam otkrio da postoji ova web stranica! Stvarno je nikad prije nisam posjećivao ni čitao išta s nje! Poznajem gotovo sve ljude koje spominješ u transkriptima! Ali nešto drugo me iznenadilo: istražujem Bibliju otvorena uma i srca, a ne onako kako nas Watchtower Zajednica uči cijeli život (samo iz "publikacija"), činim to zadnjih 8 godina - i nevjerojatno - svi tvoji zaključci koje tu čitam gotovo se 100% podudaraju s mojima! Kao da smo to zajedno pisali! A prvi put vidim ovaj sajt i čujem za tebe! Heureka!
Kad ti je Stephen Zilavetz rekao da imaš sreću da u Hrvatskoj nema baš puno "otpadnika" (otpadnici = ljudi koji misle svojom glavom) koji bi te podupirali, bio je jako u krivu! Ja ih znam barem 10 koji se s jako puno toga ne slažu! Trenutno služim kao starješina i čak znam da nisam jedini starješina koji se ne slaže s učenjima Watchtower Zajednice! A znam i za jednog pokrajinskog nadglednika kojeg i ti spominješ da baš nije na čisto s nekim stvarima. Tako da se Stephen može samo tješiti mišlju da nas nema! Jednog dana vrlo će se iznenaditi!!!

Milan: Ja govorim o onome, o uvjerenju, o onome što slijedim, o onome što sam prihvatio i onome što sam zavjetovao i što je Zoran malo prije govorio, poslušnost i podložnost. Činjenica je jedna, ja neke stvari ne moram razumit ali do sada sam se uvjerio da me 'vjerni i razboriti rob' vodi ispravnim putem i ono što nerazumim ja ću prihvatit. O tome ja govorim.

Zoran: Ako mi se sve ruši onda ja neću biti tu. Onda me ništa ne veže tu.

Milan: Ja imam svoje osobno iskustvo. Ja se sjećam kad sam tek počeo proučavat '89 u jesen. Mene je toliko zanimala knjiga 'Otkrivenje' a na hrvatskom je nije bilo. Da mi je bilo znat neke stvari, ali nema, ne može. Ali ja sam tada sebi reka, nema problema, doći će. Kad meni bude trebalo doći će knjiga. I nakon toga je izašla knjiga 'Otkrivenje' (na hrvatskom jeziku). Prema tome, razbijati glavu o nekim stvarima … (ja ga prekidam)

Danijel: Ali to je moja sloboda. Zašto bi ja morao, ajmo reći, rasti u spoznaji, u vjeri, u nadi do one granice koju ste vi (starješine) postavili.

Milan: Ne, to nismo rekli.

Danijel: Ali tako ispada.

Nadopuna: U svakom odnosu ljubav treba biti ispred ljubomore. Ljubomora može biti nešto pozitivno ali kad pređe granice postaje bolesna i poništava djela ljubavi. Takva ljubomora ograničava slobodu drugih članova i nameće pravila koja uništavaju njihov duh. Do koje mjere se trebamo prilagođavati takvim ljubomornim ljudima? Da li je važnije urazumiti takve ili im se prilagođavati kako ih ne bi spoticali?

Isto tako je i sa spoticanjem. Braća se mogu spotaknuti o drugu braću koja govore ili postupaju nerazumno. Zajednica stoga stalno ističe kako treba paziti da svojim izjavama i drugačijim gledištima ne spotičemo druge. To može biti razumno samo ako se radi o duhovno nezrelim osobama koji su skloni spoticanju. Ali ako je ta duhovna nezrelost postala bolest koja duže vrijeme ograničava normalni život ostalih kršćana, onda treba liječiti njihovo neduhovno gledište, a ne stvarati propise kojim se ograničava sloboda savjesti i govora ostalih članova Zajednice samo kako bi se udovoljilo takvoj bolesnoj nezrelosti kojima su skloni svi oni koji slušaju više vjerski autoritet nego Boga. Na takav način skupštine imaju samo prividno stanje da sve savršeno funkcionira među članovima koji se više uče slušati što kaže vjerski autoritet a ne toliko razmišljati o tome što zaista piše u Bibliji.

Da li se treba u skupštini ograničiti sloboda pojedinaca kako bi se prilagodio suživotu sa duhovno bolesnim osobama koji se spotiču o stvari koje Bog ne osuđuje? Ili treba takvu braću na vrijeme urazumiti kako bi sloboda u Kristu došla do izražaja? Jer ako duže vremena moraš ograničavati svoju slobodu, onda je to dokaz da je ova druga strana sklona spoticanju nametnula svoje nezrelo gledište. Zašto da nečiji nerazumni stavovi ograničavaju slobodu drugih? I zašto Zajednica to podupire time što osuđuje one koji postupaju u skladu sa biblijskim načelima i smjernicama? Zašto ove koji razmišljaju izbacuju iz svoje sredine samo da bi se udovoljilo takvoj većini sklonih spoticanju?

Međutim, takav problem se nije inicirao sam od sebe. Problem je u tome što se zbog događaja iz prošlosti, kada je u jednom kratkom periodu velika većina braće napustila Društvo kojim je upravljao predsjednik J.F Rutherford zbog neslaganja sa njegovim tumačenjima, dobio dojam kako Društvo može propasti, pa se je unaprijed stvorio navodni strah od mogućeg spoticanja od drugačijih gledišta. Taj strah od neslaganja sa učenjima Zajednice je bio razlog da se zanemare neka načela slobode pod izlikom mogućeg nejedinstva i spoticanja tako da su svima nametnuta ograničenja samostalnog ispitivanja. Pod takvim ograničenjima se onemogućava da braća razmišljaju i postupaju po duhu Pisma pa im je za sve potrebna potvrda od čovjeka i njegovog gledišta zapisanog u izdanjima Zajednice. U tom smislu starješine strogo paze na granice koje su postavili članovi vodećeg tijela i time samo podržavaju prividno stanje jedinstva.

Milan: Nemoj zloupotrebljavat riječi. Ti možeš ići koliko god hoćeš, a ne da ti to serviraš meni da ja skupa s tobom pokušavam ići.

Danijel: Ja sam se ogradio. Na mojoj web stranici jasno piše da ja svoje informacije stavljam na raspolaganje radi istraživanja. Znači, one iz tog kuta gledano daju jedan pogled na određenu biblijsku tematiku. Znači to je sloboda kako pristupiti informacijama. Svako istraživanje se nikad ne radi (da zauvijek bude tajna). Može jedno vrijeme biti tajna, ali kad dođe vrijeme ta se istraživanja objave. Svi sada imaju uvid u ta istraživanja, mogu ih prihvatiti ili ih ne moraju prihvatiti. Braća iz vodećeg tijela puno informacija dobiju iz vanjskih izvora. Zašto ne bi dobili informacije od svoje braće koja isto tako imaju u sebi taj dar da se bave tim istraživanjima i da te informacije nekako…

Milan: Tko ti brani?

Danijel: Pa Zajednica (vodeće tijelo i starješine). Ja sam tako u prvom odboru prije par godina bio pozvan na odgovornost. Meni su sudili jer sam se navodno stavio u ulogu vodećeg tijela koje jedino ima pravo tumačiti Bibliju. Ja sam rekao ne, nije istina (tj. nisam se stavio u tu ulogu). Ja imam informacije koje imam. Čak sam i dao prijedlog Betelu (podružnici) i starješinama da bi bilo poželjno imati odbore za istraživanja gdje bi pojedina braća bilo gdje u svijetu, koja imaju taj afinitet kao ja, ako bi došli do nekih zaključaka, informacija, argumenata, imali kanal do vodećeg tijela na način da se taj odbor formira u trenutku kada starješine dotične skupštine, npr. ove skupštine, odnosno (u situaciji) kada bi ja tako vama starješinama dao informaciju i ako bi vi vidjeli opravdanost vi bi onda sa tim argumentima išli pred podružnicu koja bi mogla, na osnovu tih argumenata, koji su sami po sebi opravdani, oformiti taj odbor za istraživanje koji se sastoji od te braće koja su za to nadležna. I oni bi vidjeli, ako je ta stvar prihvatljiva sa novim argumentima, zašto ne otići pred vodeće tijelo da oni tu stvar prihvate ili ne. Tako sam ja od samog početka gledao na stvari. Ali takva stvar očito nije prihvaćena jer su mi starješine rekli da ako taj prijedlog dolazi od mene, sami tim je loš (neprihvatljiv). Očito netko unaprijed stvara neka svoja mjerila (kako bi uzdigao svoj autoritet i imao svoje sljedbenike koji ga poslušno slijede).

Milan: Ja ti drugu stvar pokušavam reć. Mi danas uslijed svega ovoga što doživljavamo, jedva stižemo radit na sebi i pomagat braći. I sada da se ja opterećujem o nekakvim doktrinarnim učenjima hoće li se malo promijenit ovako ili onako.

Danijel: Ne, nije to opterećenje (bar ne bi trebalo biti).

Milan: Bit kršćanstva je život, ponašanje, ujedinjenost, življenje, a ne da ja sada cili dan vrtim u glavi hoće li ova nauka biti ovako, hoćemo li možda promijeniti ovo. I onda pisat vodećem tijelu…

Danijel: Ovo je samo dio kršćanskog života jer je sam Pavle govorio o djelomičnoj spoznaji koja će jednog dana imati potpunu spoznaju. Čim postoji djelomična spoznaja postoje i braća koja bi vrlo rado kao i anđeli htjeli zaviriti u neke stvari. Zašto ne, jer neka braća imaju tu želju zaviriti u neke stvari. Ima onih kojih je baš briga. Oni će pročitat, sutra će već zaboravit. Njih nije briga za neku informaciju. Njih zanima samo ono osnovno. Ali ja nisam takav. Ja ako imam neku informaciju i smatram da je ona istina, zašto je ne bi rekao? Zašto se o toj stvari ne bi raspravilo na višem nivou? Ako su u prvom stoljeću dvije strane imale svoje gledište, svaka je vukla na svoju stranu, jer su bili uvjereni da je njihovo gledište ispravno, pa čak i da je pogrešno opet se išlo na raspravu o tom pitanju. A u našoj zajednici se odmah stvorila granica do koje smiješ ići, nesmiš ništa govoriti, trebaš šutjeti. I to je problem. Ja sam dio tog problema samo zato što ga je Zajednica nametnula (po svojim mjerilima).

Milan: Ja ne mislim tako.

Alen: To je tvoj problem Danijele. Zašto to nije nama problem? Misliš da smo mi glupi?

Danijel: Sad je rekao brat Milan zašto to nije vaš problem (jer imate važnijih stvari).

Milan: Ti se uhvati u koštac sa bitnim stvarima. Mi vjerujemo da su ovo posljednji dani, da će brzo kraj i da će … treba raditi na sebi, treba spašavati, pomagati braći, pomagati obitelji.

Danijel: Kroz dvije tisuće godina uvijek je ista stvar provijavala (u kršćanskom životu), a to su 'posljednji dani' u kojima su (kršćani) razvijali one osnovne stvari - vjeru, ljubav, nadu i jedinstvo duha među braćom. To je uvijek bilo prisutno, ali su pojedinci ipak istraživali doktrinarne stvari. Znači, možemo tvrditi sad su 'posljednji dani' (i da treba raditi na izgrađivanju vjere), ali ne bi smjeli zanemariti i ispitivanje svoje vjere. Krist je spomenuo (jedno načelo): “Držite jedno a nemojte zanemariti drugo“. Uvijek se mogu naći neke granice. Ti ćeš biti učitelj jer imaš taj dar služenja skupštini. Netko će imati dar ohrabrivanja. On možda neće biti imenovana osoba ali će se znati u skupštini postaviti na takav način bez da ga netko tjera da to čini. On će imati taj osjećaj da braći pomogne, ohrabri ih. To su darovi duha i darovi služenja koja su svima nama dana (u različitoj mjeri). Ako ti sa svojim darom služenja sebe uzdižeš, a drugog brata koji ima duh razlučivanja nadahnutih izjava osuđuješ samo zato što je, dok je rasuđivao te nadahnute izjave, rekao ovo je ispravno, a ovo nije, onda ti sudiš taj duh (koji je u njemu), a to je naš zajednički duh (iz istog izvora). To je problem kojega ja vidim i doživljavam.

Milan: Ti imaš pravo na takvo gledanje.

Danijel: Zato jer su unaprijed postavljene takve stvari (i starješine ih podržavaju). Ne smiješ govorit, trebaš šutjet i to imati samo za sebe kao onaj brat (Thomas Emlyn). Ja ga smatram svojim bratom, jer ga je i Zajednica tako opisala (u članku “Thomas Emlyn – bogohulnik ili borac za istinu“). On je isto tako osjećao, da neće moći unutar svoje zajednice služiti kao pastor (duhovni pastir), samo zato što ima drugačije gledište o Bogu. On nije smatrao da mora izaći iz te zajednice nego da neće moći iznositi svoje uvjerenje samo zato što postoji službeno gledište. Ali će se zato povući (i objaviti svoja saznanja jer se potajno nadao da će jednog dana njegova zajednica odbaciti krivo gledište). I ja sam se od samog početka povukao jer sam znao da neću moći svoja nova gledišta iznositi u svojim komentarima ili (kao starješina) sa podija. On je dao do znanja zbog čega ima takvo gledište i Zajednica ga u svojem časopisu pohvaljuje kao i druge takve osobe koji se ne boje iznositi svoje gledište (unutar svoje zajednice) za koje smatraju da je istina. Ona ih smatra da su odvažni da su primjer drugima.

Nadopuna: Citirat ću dio iz gore navedenog članka:

“U današnje vrijeme mnogi se boje zastupati biblijska učenja (unutar svoje zajednice). No Emlyn je bio spreman odlučno braniti istinu iz Božje Riječi (unutar svoje zajednice). Kazao je: “Ako čovjek ne smije zagovarati važne istine koje su jasno izražene u Svetom pismu, zašto da onda uopće čita i proučava Božju Riječ?” Emlyn nije želio razvodniti istinu iz Svetog pisma. Primjer koji su nam pružili Emlyn i ljudi poput njega trebao bi nas potaknuti da razmislimo jesmo li spremni zastupati istinu (unutar svoje zajednice) čak i kad zbog toga moramo podnositi ruganje i prezir. Što nam je važnije — ugled i odobravanje okoline ili pak istina iz Božje Riječi?“ (Stražarska kula, 1.4.2014)

Danijel: (nastavak) Samim tim što se naša Zajednica smatra jedinom pravom religijom, ona sa svojim mjerilima, ogradama, granicama, ograničenjima, ne dozvoljava da se takvi pojedinci pojave u njenoj sredini, a ako se pojave onda ih osuđuje. To je veliki problem. I ja sam dio tog problema.

Milan: Ja nemam više pitanja.

Zoran: Ja bi samo još nešto pitao. Koji je razlog što si slao različite mejlove braći po Hrvatskoj? Koji je to razlog?

Napomena: Nisam slao mejlove, nego sam slao SMS-ove onoj braći koju poznajem i koje imam u svom adresaru. Njima sam sa kratkom SMS porukom dao do znanja da za njih imam pripremljeno jedno pismo koje se nalazi na mojoj web stranici jer sam želio da znaju neke stvari o meni, a ne da to čuju od drugih koji ne znaju pravu istinu nego samo nagađaju i krivo prikazuju stvari iz svog ugla.

Danijel: Zato što sam želio da ovaj problem u koji sam ja uključen bude stvar javnosti. Ako sam već izašao u javnost, braća moraju znati moj stav i moje gledište, a također i optužbu (zbog koje sam neslužbeno bio isključen). Također i moje razloge zbog kojih ja pokušavam sebe braniti jer nemam branitelja i nitko mi ga nije dao, a to je netko tko bi mogao razumjeti moj stav i gledište jer znam da starješine moraju zastupati gledište Zajednice, ali znam da ponekad ta gledišta nisu uvijek mjerodavna jer se kroz nekoliko primjera pokazalo da su starješine do neke granice, dok su bila podložna tim nekim gledištima vodećeg tijela, da su osuđivala braću, a kad se gledište promijenilo više ih nisu osuđivala (primjer civilne službe – jedno je vrijeme bio grijeh, a poslije to više nije bio grijeh). To je stvar Zajednice. Ona je tako postavila stvari, a oni koji osjećaju problem su pojedinci koji su u startu kad se suoče s nekim problemom, suoče i sa gledištem Zajednice i osudom od strane starješina koji zastupa ono što vodeće tijelo u tom momentu tako nalaže. I taj brat, iako nije povrijedio ni Boga ni braću, ali su stvari postavljene takve kakve jesu, on je unaprijed osuđen kao takav.

Zoran: OK, ali njima, zašto si onda njima poslao (sms poruku)? Neću ih sad imenovati. Znam ih na desetke jer su mi se javili po Sarajevu (na kongresu). Evo i bratu Jozi i meni i drugoj braći.

Danijel: Želio sam da oni budu svjedoci, da sami vide u čemu je problem i da sami odgovore na neka pitanja koja sam im postavio, da imaju uvid u problematiku koja je prisutna.

Zoran: OK. Da li da budu jači u vjeri ili?

Danijel: To nije stvar vjere i jačanja vjere. Ja sam naglasio što znači suditi brata pred gradskim ili skupštinskim vratima gdje zajednica vjernika treba biti unaprijed upoznata sa problemom koji je prisutan jer smo mi kao skupština jedno tijelo. Znači tijelo mora osjećati što ga boli, a ne da se tek kasnije na sastanku kaže da je on isključen, a da nitko ne zna ni zbog čega niti kako, ni zašto jer nitko nije imao priliku njega zastupati u obrani ili čut njegovu obranu, a moraju pošto-poto poštivati odluku starješina koja ne mora biti čak ni mjerodavna, jer neka iskustva braće to pokazuju, i zato sam to iznio u javnost, da braća budu svjesna zbog čega me se optužuje i razloge moje obrane.

Milan: Danijele, samo nešto. Koristiš jedan izraz koji ne znam koliko je primjeren i koliko onda uopće možeš razumjeti sve ovo. Tko je tvoj tužitelj, a tko je tvoj branitelj? Ti kažeš da nemaš branitelja.

Danijel: Branitelj mi je apostol Pavle. Ja sam ga naveo u svojoj završnoj riječi obrane.

Milan: Ne, branitelj ti je bio pravni odbor i branitelj smo ti nas trojica. Sam očigledno ti ne prihvaćaš da je naš cilj bio da se tebi pomogne, a ne da se tebe osudi. Ali mi tebi možemo pomoć onoliko koliko ti dopustiš. Mi ne možemo tebi na silu pomoći. I oni isto tako. Prvi pravni odbor. Cilj toga pravnog odbora nije bio osuda tebe. Cilj pravnog odbora je da se tebi pomogne i oni su tvoji branitelji. Ti tužitelja uopće nemaš. Tebe nitko ne optužuje. I zadnji korak pokušaja da se nekome pomogne je pravni odbor jer one druge korake si odbijao očigledno. To smo na početku spomenuli, nisi se odazivao, nisi ovo, nisi ono, jedan put su te uspjeli posjetiti itd. Prema tome, to je malo obrnuta teza. Nazivaš nas tužiteljima…

Danijel: Ali čim postoji optužnica onda mora postojati optužba.

Nadopuna: Optužnica po kojoj je donesena zadnja presuda je glasila: “Svjesno širenje učenja proturječnih biblijskoj istini koju naučavaju Jehovini svjedoci.“ Pravno gledajući, oni koji iznose tužbu protiv nekoga su tužitelji. Branitelj je onaj tko brani tvoj postupak i zato sam uzeo primjer apostola Pavla koji je u ovoj situaciji mogao biti moj branitelj jer je koristio ona načela koja je sud trebao uzeti u obzir.

Milan: Ne postoji optužnica. Postoji problem za koji mi smatramo da je na temelju određenih argumenata da je problem i želimo pomoći. Pokušaš na ovaj način, ne ide. Pokušaš, ne ide…

Prigovor: Ova retorika je specifična za ovakve i slične situacije. Oni najprije nešto proglase grijehom na temelju nekih svojih argumenata kojim se podupire doktrinarno jedinstvo i potpuna podložnost autoritetu, a onda se nameću kao dušobrižnici koji ti žele pomoći. Pod svaku cijenu ti žele dokazati da je problem u tebi i onda ti usput nameću svoj program pomaganja. Prošli prizivni odbor je u taj program uvrstio pravilo šutnje. Da li je to pružanje duhovne pomoći onome tko vjeruje u ono što je vidio i čuo i tko se uvjerio u to što je istina ili je to nešto sasvim drugo? To je za mene diktatura u kojoj postoji jedna vrsta prisilnog pomaganja nekome da pod prijetnjom isključenja mijenja svoj stav ili gledište. Nema te diktature u ljudskoj povijesti koja nije zbog svoje ideologije i politike proglašavala nekoga neprijateljem sistema i grešnikom. Jedan od efikasnijih načina kojim su se borili protiv takvih je proglašavanja takvih ludim čime bi ih izdvojili od društva kako bi ih društvo smatralo neuračunljivim, a zatim bi ih prisilili da mijenjaju svoje mišljenje kroz određene programe pružanja pomoći koje neki nazivaju 'pranjem mozga'. Crkva je u prošlosti ubijala svoje neistomišljenike, a danas to više nitko ne radi jer su mnoge crkvene zajednice u zamjenu prihvatili drugi vid obilježavanja takvih nazivajući ih otpadnicima. Zajednički sinonim svih tih ljudskih vjerskih sistema je 'Jeruzalem' koji je ubijao proroke, navodne protivnike sistema. Protivnika samo treba svesti na 'otpadnika' i njegove ideje i gledišta proglasiti otrovom za zajednicu i uništiti mu kredibilitet pred drugima.

U društvu se koriste psiholozi koje društvo smatra dušobrižnicima a koji nekoga proglase ludim i zatim mu pomažu svojim metodama. Iako starješine nisu kvalificirani psiholozi, ali kao dušobrižnici koriste metode pomaganja takvima da se uklope u njihov program mijenjanja gledišta i stavova. Oni imaju za cilj pomaganja skupštini i svakom pojedincu i to je za mene hvalevrijedna služba koju ja cijenim, ali u ovakvim slučajevima oni su samo pijuni u vjerskom sistemu koji zahtijeva jednoumlje i prisilnu šutnju kako bi se održao (umjetni i prisilni) red i mir.  Članovi takve zajednice nisu ni svjesni da se nad njima vrši prisila jer se stavlja naglasak na blagoslove koji su prisutni u takvom sistemu. To me podsjeća na situaciju u drevnom Izraelu kad je narod tražio da ima kralja kao i drugi narodi čime su prihvatili i sistem upravljanja njihovim životima od strane čovjeka, a u ime Boga. Bog je to dozvolio, a narod je nažalost, vidjevši samo dobre strane, postao rob tog sistema pa je prorok Jeremija zapisao što je Bog rekao:  “proroci lažno proriču, a svećenici tlače narod koristeći vlast svoju. A narod moj to voli.“ (Jer 5:31a). Očito se većina ovaca daju voditi od takvih pastira, jer se zadovolje lažnom sigurnošću. No pitanje koje sam ja u jednom pismu postavio starješinama je slično pitanju koje je Bog postavio: “Ali što ćete učiniti kad tome dođe kraj?” (Jer 5:31b). Doći će vrijeme koje je Biblija prorekla, gdje će vjerski sistemi preko noći prisilno izgubiti svoju vlast nad ljudima. Robovi sistema će se osjećati izgubljenima, a oni koji se već sada svojim umom i srcem izdvojili i izašli iz takvih sistema iako su u njima tjelesno prisutni, će i dalje biti svoji na svome jer pripadaju samo jednom narodu i imaju samo jednog vođu. Prema tome, oni su mi pokušali pomoći da se ja prilagodim sistemu i gledištu većine, ali nisu uspjeli. Zašto?

Danijel: Zato što sam ja uključen od prvog momenta u ovaj slučaj. On ima evo tri faze do sada. Ja sam svjestan svega onoga što je rečeno. Svjestan sam kako su starješine već u prvom sazivu neke stvari tumačili, kako su neke stvari vadili iz konteksta samo da bi me se gledalo u određenom (negativnom) svjetlu. Od samog početka sam osjećao da su stvari krivo postavljene. Ovo je, opet kažem, situacija gdje možda nisam ni toliko bitan ja nego starješine kao takve koji očito moraju pod svaku cijenu braniti određene stavove koje je Zajednica postavila.

Milan: Ali to nije točno.

Danijel: Kako nije?

Milan: Oni su bili i mi smo bili tu zbog tebe, a ne Zajednice.

Danijel: Je, pogledaj, ali što znači pomoći?

Milan: Nemoj brkat stvar. Ti  misliš da smo mi ovdje došli zaštititi Zajednicu i tebe osuditi. To nije točno.

Danijel: Ali čim ti vidiš u nečemu grijeh, a ja ga u tome ne vidim onda …

Milan: Ali možda nemaš dobre naočale. Ja možda, možda ja imam bolje naočale od tebe. Možda ti imaš bolji argument.

Danijel: Ali, ako mi se Biblijom ne može dokazati grijeh …

Milan: Ako nas šest, nas šest, vidimo istovjetno, a ti jedini vidiš na drugi način, pa jeli na mjestu se upitat: “Stani malo“. Ili je na mjestu osudit nas: “A vi zastupate Zajednicu, vi ne smijete drugačije.“

Danijel: Opet kažem, primjer pokazuje da ponekad i starješine kad moraju braniti neka gledišta vodećeg tijela, da će pošto poto učiniti sve da bratu dokažu da je u krivu. A na kraju se uspostavi, kad se promjeni gledište da je brat bio u pravu. I zato kažem, ne valja osuđivati neke stvari, niti brata ni ono što on iznosi dok se ta stvar, ajmo reć, ne raspravi na nekom višem nivou. Ako ja imam neko gledište o nečemu, o vjerskom pitanju i imam sve argumente koji to dokazuju – ne mora nitko od starješina to osuditi. Neko će od starješina reći; “Da, tu si u pravu“; drugi će reć: “Nisi“, zavisi kakvo starješine imaju gledište i kako je tko potkovan Biblijom. Onda tu stvar treba, prije bilo kakve osude, prije formiranja pravnog odbora, netko drugi je treba rješavati. Ti kažeš da nemaš vremena jer se moraš bavit sa skupštinom. Možda postoje druga braća. Zato kažem, mora postojati netko za te stvari, kao što postoje odbori za gradnju i braća za gradnju dvorana. Oni će sve staviti sa strane i posvetiti će se tome.

Milan: Mi ne pričamo o tome. Očito ti ne razumiš o čemu ja govorim ili ne želiš u tom smjeru razgovor.

Primjedba: Ja sam dobro razumio o čemu je on govorio i što je želio reći. Činjenica je da njih šest (troje iz pravnog i troje iz prizivnog odbora) mogu na ovu stvar gledati isto, a samo ja drugačije. No da su dozvolili da sa mnom budu braća koju sam pozvao kao svjedoke na ovaj razgovor, od kojih je jedan bio starješina, onda bi vidjeli da postoje i ona braća koja ne gledaju isto kao i oni.

Alen: Znaš u čemu je stvar. Do jutra mi možemo ovako pričat i ne kazati ništa. U samoj povijesti ljudi su govorili: “Jehova je preko nas govorio“, pa kako su završili.

Danijel: Mislim da razumijem.

Alen: Neki ljudi su govorili Mojsiju i Aronu: “Jehova govori preko nas.“

Danijel: Ja ne govorim da Jehova govori preko mene nego da iza svega toga mora biti… (on me prekida)

Alen: Zato ti kažem. Govorimo o Jehovinoj organizaciji na zemlji, strukturi. Mojsije i Aron su bili nesavršeni ljudi i činili su greške. Bilo je određenih ljudi koji su se bunili protiv toga autoriteta kroz povijest. Juzija kao kralj bunio se protiv autoriteta i sad treba gledati recimo kroz kršćansku skupštinu u prvom stoljeću kako su završili određeni ljudi koji su se bunili protiv autoriteta koje je Jehova postavio. Ti sad ideš u jednu smjera a mi možemo okrenut i u drugom smjeru. Ali to sad nije stvar o kojoj želimo s tobom razgovarati.

Primjedba: Vodeće tijelo je u svojim publikacijama uglavnom isticalo grijeh pobune protiv autoriteta, a rijetko kad je govorilo o zloupotrebi autoriteta na jedan iskren način. Naime, postoji članak u kojem spominju situacije gdje starješine i putujući nadglednici mogu zloupotrijebiti svoj položaj, ali niti jednom nisu iskoristili bilo koji biblijski primjer gdje bi sebe mogli dovesti u sličnu situaciju zloupotrebe moći. Oni ne žele dirati u sebe, a kamo li dozvoliti da drugi koristi biblijske primjere kako bi njima ukazao gdje i na koji način zloupotrjebljavaju svoj autoritet (Stražarska kula, 1.12.1986. str.25 članak: “Čuvaj se zloupotrebe moći“). Vodeće tijelo se prezentira samo u najboljem mogućem svjetlu, tako da se i njihove greške prikazuju kao nešto što je samo po sebi razumljivo i prihvatljivo. Na taj način skoro svaki član zajednice postaje potpuno podložan vodećem tijelu jer ga doživljavaju kao Krista koji nikad nije sagriješio i zloupotrijebio svoj autoritet. No, upravo su starješine vodećeg tijela ti koji javno govore drugima: “Jehova govori preko nas“, što se više puta pokazalo netočnim. Biblija jasno pokazuje kako će završiti oni koji citiraju Božju riječ, a onda u nju ubace svoju riječ koja se na kraju pokazala netočnom čime umanjuju autoritet samog Boga kojega su zastupali. Kolateralne žrtve takvih izjava su bili mnogi koji su otišli iz Zajednice i mnogi koji su u njima vidjeli samozvane proroke. O tome sam već komentirao kada sam napisao:

“... Preko publikacija je Društvo Watchtower često ljude uznemiravalo o blizini Jehovinog dana i kraja ovog svijeta. Čak su i prvi kršćani zbog takvih izjava bili uznemireni pa ih je apostol Pavle smirivao riječima:

"A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje“ (2.So 2:1,2).

Pavle ovdje ne priznaje one "nadahnute izjave“ koje su dolazila od nekih učitelja i samozvanih apostola koji su vjerojatno na svoj način tumačili Isusove riječi i apostolska pisma čime su svojim izjavama o blizini Božjeg dana uznemiravali druge kršćane. Takvih je uznemiravajućih izjava i prosuđivanja bilo i od strane ove Zajednice koja je na svoj način tumačila Isusove riječi i apostolske izjave. Kako onda da se ja odnosim prema takvim ‘navodno nadahnutim izjavama’ koja dolaze putem publikacija Zajednice? Da li da ih priznam kao jedini Božji komunikacijski kanal ili da budem oprezan kako se ne bi dao “pokolebati u njihovom prosuđivanju“ i “uznemiriti nekom njihovom nadahnutom izjavom“ kao što je to bio slučaj sa milijunima drugih do sada? Ako je Pavle odbacio takve izjave koje su dolazile od samozvanih apostola, onda one nisu mogle imati ništa sa tadašnjim kanalom nadahnutih izjava koje su dolazile od Gospodinovih apostola. Kako onda sve ove gore spomenute pogrešne i uznemiravajuće izjave mogu biti dio nekog jedinstvenog kanala pomazanika kojim se Bog služi? Ako se Isus nije takvim kanalom služio u prvom stoljeću, onda se vjerojatno ne bi služio ni sada. On je očito prepustio stvari onima koji žele predvoditi njegovo stado, jer je unaprijed upozorio da će se s njima obračunati kad dođe. Do tada on neće imati neki jedinstveni kanal preko koga će direktno davati svoje izjave. No, svaka zajednica sama za sebe može imati taj kanal, ali ne kanal preko koga Isus govori nego kanal po kojem oni svojem stadu prenose svoje vlastite izjave koje bi trebale biti usklađene s nadahnutom Riječi iz Biblije. Da li su usklađene sa Biblijom ili nisu je stvar ispitivanja na koje ima pravo svaki vjernik.

Zar Isus nije upozorio svoje učenike govoreći: “Pazite da ne budete zavedeni! Jer mnogi će doći u moje ime i govoriti “Ja sam Krist (pomazanik)“ i “Vrijeme se približilo“. Nemojte ići za njima!“ (Lk 21:8). Čak i Isus ovdje traži od svojih sljedbenika da budu oprezni upravo kako ne bi bili zavedeni preko izjava koje škakljaju uši onima koji i sami žele da Bog napokon izvrši kraj. Takve izjave dobivaju na težini ako iza njih stoje oni koji sebe smatraju Božjim pomazanicima. Tako je još u svoje vrijeme C.T.Russell napisao da njegova “grupa kršćana spada u razred Svetaca ili posvećenih vjernika koji su pomazani Svetim Duhom a koji zajedno s Isusom čine Jehovinog Pomazanika – KRISTA“ (Božanski plan vjekova 1906. str.81,82). To je slično kao da su svi oni kao grupa u Isusovo ime govorili u jedan glas: “Ja sam Krist (pomazanik). Vrijeme se približilo“. No, Isus je već unaprijed rekao: "Nemojte ići za njima“. Kako je onda Isus mogao za svoj jedinstveni kanal (1919. godine) izabrati upravo one koji su sebe isticali kao jedine pomazanike, a protiv kojih je unaprijed progovorio, bez obzira na njihove najbolje namjere. Čak ako je i vidio njihove dobre namjere, opet je upitno da će Isus koristi nekoga tko može druge čak nesvjesno zavoditi i uznemiravati svojim viđenjima i tumačenjima. To je nespojivo sa načinom kojim je Isus poučio svoje apostole.“ (završen citat).

Naravno, kad bi u ovom razgovoru vodeće tijelo doveli u taj negativni kontekst onih koji govore: “Jehova je preko nas govorio“, onda bi morali reći kako će završiti oni koji predvode i oni koji ih slijede. Alen je samo otvorio tu temu, ali o njoj ne želi razgovarati jer je vjerojatno znao da bi ja spomenuo ove gore navedene misli koje sam citirao. Na taj način ne želi vidjeti puno veći grijeh onih ljudi koje on slijedi, pa je u nastavku prebacio temu na moj navodni grijeh što nisam poslušao prošli Prizivni odbor.

Alen: (nastavak) Znači, mi želimo razgovarati o onome što smo krenuli na početku. Stvari koje su tebi bile rečene na Prizivnom odboru, o tim stvarima o kojima si došao do određenih zaključaka drži za sebe, nemoj ih govoriti drugima i je, Jehovina organizacija funkcionira tako, tako i tako. Te stvari koje si radio po uputama Jehovine organizacije ovdje na zemlji se okarakteriziraju kao otpad. Ti si prekršio stvari koje su ti bile rečene na Prizivnom odboru, i zato je oformljen Pravni odbor i zato sad ponovno razmatramo o tebi na Prizivnom odboru. To je stvar o kojoj mi pričamo.

Danijel: Ali ako ćeš Jehovinu organizaciju mjeriti po onome što ona uči, a sutra se promjeni to učenje onda samim tim pada (takva od ljudi postavljena) Jehovina organizacija.

Alen: Ali želiš li biti dio Jehovine organizacije? Ako ja želim biti dio Jehovine organizacije, pripadat toj organizaciji onda ću prihvaćati njene upute. Ja sam duboko uvjeren da Jehovina organizacija, organizacija Jehovinih svjedoka naučava istinu. Ono što si ti govorio, male stvari koje su bile – tko je vjerni i razboriti rob, što je ovo, što je ono, za mene osobno nisu bile važne. Neće uzdrmati temelj moje vjere i povjerenja u 'vjernog i razboritog roba' nego ga smatram izuzetno poniznim. Znači i dalje želim služiti Jehovi poštujući organizacijsku strukturu koju je on postavio ovdje na zemlji. I upute su tu jasne.

Danijel: To je tvoje pravo.

Nadopuna: On ovdje ističe da te 'male stvari', odnosno moja po malo drugačija gledišta, koja je očito saznao kroz čitanje moje web stranice, 'neće uzdrmati temelj njegove vjere', a to je upravo ona važna stvar koju sam od samog početka navodio u svoju obranu, tvrdeći da moja gledišta ne idu protiv kršćanske vjere i da samim tim nikako ne mogu biti otpadnička.

Zastupati mjerila i pravila organizacije nije nešto samo po sebi loše i to je njegovo pravo koje ne bi trebao nametati drugima. Ali ako netko tvrdi da je Jehova Bog 1919. godine utemeljio svoju zemaljsku organizaciju na način da je izabrao jednu malu grupu kršćana i postavio za svojeg svjedoka (proroka), onda mora imati dovoljno jasnih dokaza za tu tvrdnju jer to nije stvar vjere nego dokaza. Budući da tih dokaza nema onda su on i svi članovi zajednice Jehovinih svjedoka zarobljenici jedne ljudske ideje koju se ničim ne može potvrditi. Bilo je mnogo pokušaja povezivanja određenih događaja sa biblijskim izvještajima i proročanstvima, ali se vidjelo da je to bila samo špekulacija. O tome sam pisao u 'Izjavi prizivnom odboru' (ISW-2). Npr. kad su u prvom stoljeću neki samozvani Mesije stupili na scenu vjerojatno su citirali sveta Pisma kako bi druge uvjerili da su oni od Boga postavljeni i pomazani tako da su ih ljudi slijedili sve dok se nisu razočarali u njih. Sada u ovo vrijeme unutar zajednice kršćana Jehovinih svjedoka imamo ljude u vodećem tijelu koji također citiraju sveta Pisma na način da druge uvjere da u oni od Boga postavljeni i pomazani i mnogi unutar Zajednce slijede njih umjesto Krista. Na temelju nekih biblijskih stavaka izvađenih iz konteksta za sebe tvrde da su samo oni taj 'vjerni rob' kojeg je Isus postavio. Kako to da ih članstvo zajednice i dalje prihvaća kao takve ako se 2012-te ustvrdilo da nije točno da ih je Isus postavio 1919-te godine nad cijelom svojom imovinom. Kako onda bilo tko može jednu zajednicu kršćana izdvojiti i tvrditi da su oni jedna i jedina Božja organizacija?

Mnogi Svjedoci ne poznaju pravu povijest svoje Zajednice pa olako iznose tvrdnje koje samo lijepo zvuče ali ih ne mogu potkrijepiti. Naime, nitko od članova te prve grupe (koju je navodno Isus izabrao) nije bio 1919. godine svjedok jednog takvog posebnog svečanog događaja na zemlji kao što je to bilo 33. godine kada je izabrana jedna mala grupa i posvećena nadnaravnim djelovanjem svetog duha. Osim toga, nitko u to vrijeme nije znao istinu o tome tko je 'Gospodinov rob', a kamo li da je Isus navodno te godine postavio svog 'roba' da brine o njegovom imanju. Narednih godina i desetljeća nitko od članova zajednice nije davao svjedočanstvo u vezi toga jer nitko nije bio svjedok takvih događanja, pa je bilo previše smjelo smatrati se svjedocima nečega o čemu nisu mogli dati svjedočanstvo. Osim toga, u to vrijeme je Rutherford (drugi predsjednik društva Watchtower) raspustio skupštinske starješine i oduzeo autonomiju skupštinama 'Istraživača Biblije' koje su po svom sistemu upravljanja bile bliže skupštinama prvog stoljeća, a onda uveo svoju hijerarhijsku strukturu po sistemu upravnog tijela koje je važilo za poduzeće Watchtwer. Ta organizacijska struktura nije bila utemeljena na biblijskim mjerilima, a trajala je sve do 1972. godine. Kako onda itko može reći da je Bog 1919-te godine postavio svoju organizacijsku strukturu ovdje na zemlji kada puno toga nije imalo veze sa Božanskim izborom i djelovanjem. Čak su u to vrijeme imali preko četrdeset gledišta koje su do danas promijenili ili odbacili, pa je apsurdno što tvrde da su 'istine' koje su naučavali bio kriterij po kojem je Bog njih tada izabrao, a druge zajednice odbacio.

Milan: Alen to ne govori zato što je plaćen od organizacije. On sam zarađuje za sebe ... U svakom slučaju ako nema nitko više ni jedno pitanje nas tri bi ovdje ostali jedno desetak minuta pa da pričekate svi skupa.

 


Pauza: U tih deset minuta trojica starješina Prizivnog odbora su trebala donijeti jednoglasnu odluku koja je po mom mišljenju bila unaprijed utvrđena na činjenici da se onu braću koja iznose u javnost svoja drugačija gledišta treba pod svaku cijenu isključiti, jer bi svaka drugačija odluka dovela u pitanje starješine koje bi tom drugačijom odlukom automatski pokazali nevjernost vodećem tijelu. Samim tim je ovo saslušanje bilo suvišno kao i moja žalba koju su odbacili po svim točkama kako bi potvrdili mjeru isključenja Pravnog odbora.


 

Milan: Evo, mi smo sve skupa proanalizirali. Još jedanput analizirali čitavu situaciju i naš zaključak u ovome trenutku – nismo mogli naći nijedan propust Pravnog odbora, odnosno nas trojica kao Prizivni odbor podržavamo ovo što su oni napravili. Pri tome opet kažemo, ovo što su oni radili, što mi radimo nije suđenje, to je pokušaj da u skladu sa savjetima koje imamo i poukom pokažemo da se pomogne osobi i u skladu sa tim u Mudrim izrekama 28:13, što je bitno kakvi su tvoji ciljevi, namjere u bliskoj budućnosti; 28:13, drugi dio stavka kaže: “… tko ih priznaje i ostavlja“ – misli se na tvoj način razmišljanja – “ukazat će mu se milosrđe.“ Prvi dio kaže: “tko krije prijestupe svoje, neće imati uspjeha“. Drugim riječima, poticaj za tebe isto ono što je bilo u prošlom Prizivnom odboru. Nije problem istraživat Bibliju, nije problem dolaziti do određenih tvojih saznanja, ali počet to slat okolo i dati na javni uvid, to postaje razjedinjavajuće i to postaje problem. I kad smo proanalizirali sve ono do sad, vidimo da tvoj stav ostaje nepromijenjen, samim tim nikakvo pokajanje ne postoji, a ona druga činjenica,  temelj koji su oni postavili, je ono što mi prihvaćamo, što znamo na temelju Biblije, također postoji taj temelj.

Danijel: Temelj, mislite biblijski temelj?

Milan: Da. Temelj za otpadničko djelovanje u okviru Jehovine organizacije. Dakle Jehovina organizacija je jasno definirala sa 'Kulom' i 'vodećim tijelom' preko kojega se dobija određene pouke i informacije. Ono što ti javno daješ na uvid je u suprotnosti jednim dijelom, a to onda u okviru Jehovine organizacije djeluje… (ja ga prekidam)

Primjedba: Ovo sam želio čuti jer je s ovim samo potvrdio da je organizacija Jehovinih svjedoka tj. vodeće tijelo preko časopisa 'Stražarska kula' (koja nije nadahnuta) donijela svoju definiciju otpadništva kojom se krše neka biblijska načela. Takvu definiciju nije mogao donijeti ni apostol Pavle koji je kao pravnik dobro poznavao Božji zakon. Da su Jehovini svjedoci zaista Božja jedinstvena organizacija na zemlji onda bi imati samo Božje zakone i načela, a ne i ona ljudska koja s jedne strane razvodnjavaju pravedna mjerila, a s druge strane ograničavaju slobodu korištenja svoje savjesti. Tako rade ljudske organizacije, svjetovne i religiozne, koji mogu postaviti svoje zakone i mjerila i po njima suditi sve dok ne budu izložene višem sudu zbog kojeg mogu biti optužene za kršenje osnovnih ljudskih prava koja je Bog dao zapisati, ne samo u svojoj pisanoj riječi, nego i u ljudskim srcima. Zato sam rekao:

Danijel: Ta mjerila je postavio čovjek, a ne Biblija i Bog. Kako može na primjer da netko kaže to je 'Jehovina organizacija' ako se neka temeljna načela krše, a Bog ih je tako postavio i kroz Bibliju možemo vidjeti kako su se stvari rješavale u prošlosti, a čovjek kao autoritet unutar zajednice Jehovinih svjedoka se nameće baš u tom smislu kao da se tako moraju postaviti stvari i poštivati ih, da se ne smije govoriti, da se mora šutjeti itd. Istinu ne može čovjek držati za sebe. Onaj tko je svjestan nekih stvari i vidi grijeh (pogreške) a šuti, grijeh mu je, a meni savjest ne dozvoljava da ako znam da je nešto do čega sam došao istina, da to zadržim za sebe, a Zajednica je ta koja ima načina da stvar rješava na način, kao što sam rekao, ispitivanjem i po onim primjerom prvih kršćana, da se sazove polemika o tom pitanju, da se ta stvar vidi, da li je u cijelosti ili nekom dijelom pogrešna ili je čak u cijelost istina. Znači to su stvari koje su biblijske. Ako Zajednica u startu te stvari negira i kaže da mi to tako ne radimo, pitanje je koliko se drže prakse kršćanskih načela, biblijskih smjernica koja su meni jasna. Ja sam ih kao takve predočio vama. Nitko nije rekao tako stvari ne stoje, ali kad netko od starješina kaže: “To je statut Zajednice“, ali tko je pisao taj statut? Statut nije nadahnut. Biblija je ipak nadahnuta. Zato ne mogu, koliko god vidim vašu želju, vašu revnost za nešto … (Milan me prekida)

Milan: Mi smo istražili ono što Zajednica piše. Mi nismo to apriorij prihvatili. Shvaćaš? Mi smo to svojim razumom i logikom istražili i slažemo se s onim. I niti jednu zamjerku nismo našli.

Primjedba: Način na koji oni istražuju ono što vodeće tijelo piše uopće nije ispitivanje i uvjeravanje kakvog Biblija zahtjeva. Npr. već sam objasnio da je novo tumačenje vezano za identitet 'vjernog i razboritog roba' toliko izmijenjeno da uopće nema puno toga zajedničkog sa prošlim tumačenjem. Kako je onda netko tko je otvorenog uma istražio tu tematiku mogao prihvatiti jedno takvo tumačenje koje u sebi sadrži toliko krivih postavki i onda reći da nisu našli ni jednu zamjerku? Pitanje je da li su ikad i pokušali tražiti zamjerku jer oni traženje zamjerke povezuju s onima koji nemaju povjerenje u vodeće tijelo. Samo oni koji su koristili razum i logiku su mogli u svom istraživanju vidjeti da se puno toga ne slaže sa onim što je Isus rekao i mislio. Isto tako je i sa pojmom 'otpad' koji se koristi u Bibliji. Biblija daje jasnu definiciju, a Zajednica je uvela 'otpadništvo od autoriteta' koju je preuzela od katoličke crkve. Stoga je njihova logika i razum ograničen onim što je napisano na tu temu, pa su i na tumačenja koja nisu bila razumna i logična govorili da su ih bez ikakve zamjerke svojim razumom i logikom prihvatili. Ako ništa u Bibliji ne ukazuje da moramo tako razmišljati, vjerovati, zamišljati i postavljati određena gledišta, načela i pravila, zašto ih se onda mora prihvatiti kao mjerodavne i istinite. Evo jedan primjer kojeg sam jednom već objavio: Npr. u Stražarskoj kuli od 1. rujna 1916. je pisalo:

Zamišljali smo da će se djelo Žetve sakupljanja Crkve [pomazanih] provesti prije svršetka Vremena neznabožaca [1914]; no, ništa u Bibliji nije ukazivalo na to. (...)“

Slično su pogrešno zamišljali i u vezi nekih drugih stvari. Tako je najprije 1923. godine od strane J.F. Rutherforda, drugog predsjednika Društva, odbačeno ispravno tumačenje po kojem će Isus nakon Harmagedona suditi i odvajati ljude jedne od drugih prema svojoj prispodobi o 'ovcama i jarcima'. Uvedeno je drugačije, odnosno krivo tumačenje po kojem se to odvajanje vrši od 1914. godine, s čime se dao naglasak na važnost sudjelovanja u službi propovijedanja. Kod uvođenja tog novog razumijevanja ili novog svjetla je izgledalo kao da iza toga stoji sveti duh jer su napisali:

Kada svjetlo nezadrživo raste, (...) ono rezultira točnijem razumijevanju Isusovih prispodoba. (...). Dugo se mislio da će ova usporedba (o ovcama i jarcima) biti ispunjena tijekom Kristove 1000-godišnje vladavine. Ali onda su Jehovini Svjedoci vidjeli (jasno razumjeli) da se to jednostavno nije moglo primijeniti u tom trenutku. (...) Dakle, to mora biti ispunjeno sada, kada ustoličeni Isus sa neba okuplja narode za presudu, o čemu svjedoče činjenice koje vidimo da se ispunjuju. (Stražarska kula, 1.12.1981, str 23-25)

“Tako se godine 1923. ispravno razumjelo Isusovo veliko proročanstvo o ovcama i jarcima i shvatilo se da cijeli svijet stoji na sudu“. (Stražarska kula, 1.9.1986, str 24)

Ovom izjavom su ukazali da je 'novo svjetlo' pomoću svetog duha rezultiralo točnom razumijevanju pa su odbacili ono što se prije toga dugo smatralo točnim, čime su, a to se kasnije pokazalo, zamijenili istinu za laž. Zato su 1995. godine morali odbaciti to 'novo svjetlo' i opet se vratiti na prijašnje tumačenje. Stoga su u Stražarskoj kuli od 15.10.1995. na str. 19, 22. morali napisali:

Dugo smo mislili da je u paraboli prikazano kako Isus 1914. sjeda kao Kralj na prijestolje te da otada donosi sudske odluke — vječni život za osobe koje pokazuju da su nalik ovcama, vječnu smrt za jarce. (...). Odnosi li se ova parabola na 1914. kad je Isus u kraljevskoj moći sjeo na prijestolje, kao što smo dugo vremena mislili? (...). Ipak ništa ne ukazuje na to da je Isus onda, ili odonda, sjeo kako bi ljude svih naroda konačno presudio kao ovce ili kao jarce.“

Ako ništa u Bibliji ne ukazuje na određeni način razmišljanja i tumačenja, da li ćemo dugo čekati da netko od vodećih ljudi to raščisti sam sa sobom ili imamo tu slobodu da se sami oslobodimo njihovog krivog razmišljanja i da svoje misli prilagodimo Bibliji i onome što uči sveti duh a ne ljudska mudrost. I sada kad mi starješine kažu: “Mi smo to (o otpadništvu) svojim razumom i logikom istražili i slažemo se s onim (što kaže vodeće tijelo). I niti jednu zamjerku nismo našli“, onda je takva izjava produkt njihove zaslijepljenosti. Međutim, što kad vodeće tijelo bude prisiljeno da malo bolje istraži ovu problematiku i onda opet kaže: “Dugo smo mislili da je to tako, ali ipak ništa u Bibliji nije ukazivalo na to“? Kako će onda starješine moći čiste savjesti reći da u to vrijeme nisu našli nikakvu zamjerku? Nisu je našli jer je nisu ni tražili. Nisu je smjeli tražiti jer bi time pokazali pomanjkanje povjerenja u vodeće tijelo.

Danijel: Ja sam je našao.

Milan: Mi ne kažemo da ti nisi našao. To je tvoja stvar. Ja nisam našao. Ti si našao i suprotstavljaš se tome. Za mene ti ne prihvaćaš ono što je meni logično. Ti ne možeš reći da je mene natjerala Zajednica da ja moram tako. Nije me nitko natjerao. Moraš to razumjeti. Nas nitko nije natjerao.

Danijel: Mogu vam dati jedan primjer. Evo, ja tebe mogu razumjeti, ali to su situacije u kojoj braća moraju poslušati autoritet. Ja sam o tome pisao u jednom svom članku. Brat Russell je kad je utemeljio zajednicu Istraživača Biblije imao svoja gledišta, iznio ih je kroz publikaciju, naravno neke stvari su se promijenile, nisu više prihvaćene kao takve nego su sad drugačije, ali jedna stvar koja je bila istina u ono vrijeme, to je stavak iz Rimljana 13:1 gdje je on jasno dao do znanja da su 'više vlasti' državni sistemi. No, Rutherford (drugi predsjednik Društva) kasnije mijenja to gledište pa kaže: “Ne, Jehova Bog i Krist su te više vlasti“. Taj se stavak zatim desetljećima tako tumačio. On je praktički zamijenio istinu za laž. Braća su prihvatila takvo (lažno) gledište (nisu mu se mogla suprotstavit), a kasnije kad je došlo novo tumačenje, onda je to bilo kao da je došlo 'novo svijetlo'. No, nije to 'novo svijetlo'. To je staro svjetlo ali ga je ovaj (predsjednik društva koji je slovio kao 'vjerni i razboriti rob) promijenio. Ja u tim stvarima vidim koliko je čovjek u sve to umiješan, u neka vlastita gledišta i tumačenja Biblije, u neke postavke i statute. Čovjek tako kaže, a svi to prihvaćaju zato što iza toga stoji autoritet (a ne zato što je to istina i što je to logično). Ja ne volim tako gledati i postupati. Ja se želim uvjeriti u Bibliju. Ako meni Biblija kaže da imam slobodu tu istinu reći, ako smatraš da je to istina, a na Zajednici je kao autoritetu da to ispita, a tek na kraju osudi (ukoliko je laž). A Zajednica prvo sudi, bez da to ispituje. To je onda njen grijeh kojeg starješine samo podržavaju.

Milan: Ti mene nisi razumio očigledno.

Danijel: Ali ni vi mene očito.

Milan: Ja tebe potpuno razumijem. Tebi nitko ne osporava mogućnost istraživanja i imat svoje svjetlo. Tko tebi brani imati svoju bateriju i gledati sa svojim svjetlom? Nitko. Ali ako ti sa svojim svjetlom pokušavaš osvijetliti mene, e onda je to problem.

Prigovor: On sada proturječi samom sebi jer je maloprije rekao da on sam odlučuje hoće li ili neće pročitati ono što sam ja objavio kroz svoja istraživanja pa ću citirati taj dio razgovora između mene i njega: 

Danijel: (...) Vi ste imali priliku čitati, ne znam da li ste svi, tematiku vezano za pitanje 'tko je Gospodinov rob'. Ja sam tu stvar analizirao na temelju Biblije, biblijskih argumenata tako da vjerujem ono što je Krist rekao da njegov 'rob' ima dužnost hraniti, a da li je to njih 144000 ili sada po novome samo par pojedinaca u vodećem tijelu to je stvar koja (po mojem dubokom uvjerenju) još uvijek nije definirana unutar zajednice Jehovinih svjedoka. Ona je sad takva, službena, desetljećima prije toga je službeno bila drugačija, a moje gledište o tom pitanju možete pročitat.

Milan: Ako želimo.

Prema tome, on ovdje kaže da će to pročitati samo ako bude želio, tako da ga ja očito ne pokušavam 'osvijetliti' svojim gledištima jer ga ne prisiljavam da to čita. To je njegov izbor pa me ne može okrivljavati da ja to činim samo zato što sam javno objavio svoja istraživanja. očito nije problem u mom javnom objavljivanju, ali ga oni pod svaku cijenu žele tako prikazati. Samo onaj tko želi može otići na moju web stranicu i postupiti po biblijskom savjetu: "Ispitujte" i "Uvjeravajte se".

Danijel: Ja ne pokušavam nikoga osvijetliti jer nisam nikome nametao i pokucao na vrata i rekao: “Evo ovo je istina“. Što rade Jehovini svjedoci?

Milan: Ali koja je razlika kad staviš to na Internet?

Danijel: Velika je razlika.

Alen: Ili staviti novinski članak u 'Slobodnu Dalmaciju'?

Prigovor: Kada Jehovini svjedoci objavljuju na web stranici svoja vjerovanja i gledišta i kad ih prezentiraju ljudima na ulici tako što im nude mogućnost čitanja njihovih publikacija, da li iti jedan razuman čovjek koji otvori Internet ili prođe ulicom pored stola sa njihovom literaturom može prigovoriti da mu Jehovini svjedoci nameću svoje 'svjetlo' ili da ga pokušavaju uvjeravati u svoje gledište i vjerovanja? Ne, tu nema nikakvog kršenja bilo kojih ljudskih i kršćanskih načela jer i Jehovini svjedoci svoj način javnog djelovanja ne smatraju nametanjem, a to posebno ističu kada ih se u nekim zemljama osuđuje zbog javnog objavljivanja svojih vjerovanja. O tome čitamo:

U grčkom jeziku postoji riječ prose’lytos, što znači ”obraćenik“. Od nje potječe riječ ”prozelitizam“, koja u biti označava ”čin stvaranja obraćenika“. U današnje vrijeme neki kažu da je prozelitizam štetan. Jedan dokument koji je izdao Svjetski savjet crkava čak spominje da je ’grijeh baviti se prozelitizmom‘. Zašto? Catholic World Report kaže: ”Neprekidni val pritužbi Pravoslavne crkve dao je ’prozelitizmu‘ značenje prisilnog obraćenja.“

(…) Naravno, ’prisilno obraćenje‘ nije ispravno. (…) Ima li i danas prisilnih obraćenja? U neku ruku ima. Navodno neki misionari kršćanstva potencijalnim obraćenicima nude stipendije u stranim zemljama. Drugi možda izgladnjelog izbjeglicu prisile da sluša propovijed da bi onda dobio porciju hrane. Prema izjavi sa skupa Primata Pravoslavne crkve, održanog 1992, ”prozelitizam se ponekad vrši tako što se ljude mami materijalnim stvarima, a ponekad se pribjegava različitim oblicima nasilja“. Neispravno je prisiljavati ljude da promijene svoju religiju. Naravno, Jehovini svjedoci tako ne postupaju. (…)  Na svakome je da sam odluči hoće li prihvatiti dobru vijest ili neće. Ni na koga se ne vrši pritisak.“ (Stražarska kula, 1.1.2002. str. 11).

Komentar: Kada Jehovini svjedoci javno objavljuju svoja gledišta onda tvrde da oni nikoga ne prisiljavaju u svoja vjerovanja, a kad netko poput mene na internetu ili preko knjiga objavi svoja gledišta, koja oni nisu dužni čitati, onda tvrde da je to nezakonito prisiljavanje. Kad starješine ne bi koristili dvojaka mjerila onda bi ovakav način rezoniranja bio dovoljan da u mojim motivima i načinu javnog istupa vide da nema nikakve zle namjere i prisilnog uvjeravanja pa bi to bilo jedna olakotna okolnost zbog koje bi trebali ukinuti odluku o isključenju. Oni bi se trebali ugledati na svjetovne suce koji ispravno postavljaju stvari u vezi toga:

“DANA 6. listopada 1995, pred tročlanim sudom za prekršaje u Ateni, održalo se saslušanje pravnog slučaja koji je uključivao dvoje Jehovinih svjedoka. Optuženi su zbog prozelitiranja, a tužbu je podnio jedan policajac nakon što su Svjedoci posjetili njegov dom. Na veliko iznenađenje Svjedoka, čak je i tužilac govorio u njihovu korist. (…) Tužilac je naveo različite odluke o oslobađanju od optužbe koje su donijeli sudovi i Državno vijeće. (…) Stoga bismo trebali biti vrlo oprezni kada smo pozvani suditi u ovakvim slučajevima. Ustvari, ovakvi se slučajevi ne bi ni trebali dovoditi pred sud. Nakon tužiteljevog govora, odvjetniku Svjedoka nije mnogo preostalo da kaže. Ipak, on je iskoristio priliku kako bi istaknuo da je zakon o prozelitiranju protuustavan te da sramoti Grčku na međunarodnom nivou.“ (Stražarska kula 1.2.1997. str. 32)

Komentar: Kad su tužitelji vidjeli da optužbe protiv JS nemaju pravni temelj, onda su stali u njihovu obranu. Budući da takvi slučajevi ne bi trebali dolaziti na sud, onda sam i ja nastojao da se ova stvar u mojem slučaju rješava bez sazivanja pravnog odbora, ali kao što se vidjelo starješine su po hitnom slučaju bez mene održali svoj sastanak i donijeli odluku o isključenju smatrajući da imaju pravni temelj za svoju odluku, na isti način na koji su i grčki pravoslavni svećenici i ovaj policajac smatrali da imaju pravni temelj samo zato što je grčko zakonodavstvo uvelo zakon o prozelitiranju kojega su stavili u negativan kontekst. Starješine u ovom slučaju odgovaraju onim svećenicima koji su optuživali JS, a trebali bi svoju razumnost i logičnost prosuđivanja učiti od ovih svjetovnih sudaca koji su oslobodili braću od takve optužbe koja uopće ne bi trebala doći pred sud zbog svoje neuvjerljivosti. Drugim riječima, bez obzira što je vodeće tijelo iz nekih svojih razloga donijelo svoju definiciju 'otpadništva' starješine bi trebali poput ovih sudaca vidjeti da takva definicija nema biblijsku potporu i da ide protiv slobode savjesti što sramoti samu organizaciju Jehovinih svjedoka. Razmotrimo što stoji iza zakona ili uredbe protiv prozelitizma:

“Zakoni koji su (u Grčkoj) prihvaćeni 1938. i 1939. i koji zabranjuju prozelitiziranje uvelike su odgovorni za to. Ti su zakoni postavljeni od grčkog diktatora Ioannisa Metaxasa, koji je bio pod utjecajem Grčke pravoslavne crkve. (…) Grčki ustav (1975) navodi u 13. članku: ”Prozelitiziranje je zabranjeno.“ Razmotri, osim toga, grčki zakon, 4. dio, brojevi 1363/1938 i 1672/1939, prema kojem je prozelitiziranje krivično djelo. Tamo stoji:

”Pod ’prozelitiziranjem‘ se osobito podrazumijeva svaki izravni ili neizravni pokušaj zadiranja u religiozna vjerovanja osobe druge vjeroispovijedi (...) s namjerom da se ta vjerovanja potkopaju, bilo tako što joj se pruži ili obeća neka motivacija ili moralna podrška ili materijalna pomoć, ili pak prijevarom ili iskorištavanjem neiskustva, povjerenja, potreba, niske inteligencije ili naivnosti.“ (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: Pod utjecajem (diktatorskog) autoriteta vodećeg tijela, starješine također zabranjuju svojim članovima da izravno ili neizravno iznose svoja drugačija gledišta, pa su u otpadništvo ubrojili i sve ono što nema veze sa tim, smatrajući to nezakonitim pokušajem potkopavanjem doktrinarnog jedinstva.

(nastavak) “No, 25. svibnja 1993. (…) je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu (Francuska) potvrdio pravo jednog grčkog građanina da o svojim vjerovanjima poučava druge. Tom je odlukom taj visoki evropski sud osigurao temelj dalekosežne zaštite vjerske slobode koja može posvuda duboko utjecati na živote ljudi." (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: I ja kao i druga braća trebamo zaštitu visokog suda jer se lokalni starješine unutar cijele organizacije drže definicije vodećeg tijela koja je postavljena suprotno odredbama i smjernicama kojima su se vodili 'Istraživači Biblije' pod vodstvom brata Russella.

(nastavak) “Kazneni sud u pokrajini Lasithion (Kreta) rješavao je slučaj 20. ožujka 1986. i proglasio gospodina i gospođu Kokkinakis krivima za prozelitiziranje. Oboje su osuđeni na četiri mjeseca zatvora. Osudivši taj bračni par, sud je izjavio da su optuženici zadirali u ”religiozna vjerovanja pravoslavnih kršćana (...) iskoristivši njihovo neiskustvo, nisku inteligenciju i naivnost“. Osim toga, okrivljeni su da su ”oštroumnim, vještim izlaganjem [gospođu Kyriakaki] bodrili na to (...) da promijeni svoja pravoslavna kršćanska vjerovanja“. (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: Ovakva optužba je slična onoj kojom moji starješine žele dokazati da ja svojim oštroumnim i vještim izlaganjem svojih gledišta preko web stranice i knjiga zadirem u vjerovanja Jehovinih svjedoka koristeći njihovu nisku razinu inteligencije i naivnosti da se priklone drugačijem gledištu. Evo kako je to pokušao obrazložiti grčki sud u spomenutom slučaju:

(nastavak) “Protiv odluke uložena je žalba kretskom prizivnom sudu. Taj je sud 17. ožujka 1987. oslobodio gospođu Kokkinakis optužbe, no osudu protiv njenog muža je potvrdio, iako je smanjio zatvorsku kaznu na tri mjeseca. U presudi se tvrdilo da je gospodin Kokkinakis ”iskoristio neiskustvo, nisku inteligenciju i naivnost [gospođe Kyriakaki]“. Navedeno je kako je ”počeo čitati odlomke iz Svetoga pisma, koje je vješto analizirao tako da im se ta kršćanka, zbog nedostatne temeljne obučenosti u doktrini, nije mogla suprotstaviti“. (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: U ovom slučaju je dotični Jehovin svjedok izravno uvjeravao spomenutu 'kršćanku' pa je to sud uzeo kao protuzakonitu radnju zbog koje je osudio brata. No ja nisam nikome došao na vrata da bi ga uvjeravao. No i razgovor o svojem drugačijem gledištu koje se temelji na Bibliji nije trebalo osuditi što pokazuju razmišljanja nekih sudaca u ovom slučaju, jer piše:

(nastavak) “Zastupajući drugačije mišljenje, jedan od sudaca napisao je da bi i gospodin Kokkinakis ”trebao biti oslobođen optužbe, jer nijedan od dokaza ne pokazuje da je Georgia Kyriakaki (...) budući da je udana za kantora, posebno neiskusna s obzirom na pravoslavnu kršćansku doktrinu ili da je posebno niske inteligencije ili posebno naivna, tako da bi to optuženik mogao iskoristiti i (...) nagovoriti je da postane članom sekte Jehovinih svjedoka“. (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: Starješine u mom slučaju uopće nisu htjeli čuti drugo mišljenje, a takvo mišljenje su imala braća koju sam pozvao da svjedoče u moju korist. Nisu ih htjeli primiti jer to navodno nije po pravilniku. No, bar su mogli učiniti iznimku. Kao da su se bojali da bi me morali osloboditi optužbe ukoliko bi bili suočeni sa drugačijim mišljenjem. Zato mi nije preostalo ništa drugo nego da njih i njihove stavove (ovim putem) izložim bar sudu javnosti ako ne već onom sudu za ljudska prava kojim se po nagovoru visokopozicioniranih starješina koristio i navedeni brat Kokkinakis.

(nastavak) “Gospodin Kokkinakis je (…) 22. kolovoza 1988. uložio priziv Evropskoj komisiji za ljudska prava. Njegov je zahtjev 21. veljače 1992. napokon prihvaćen i proslijeđen Evropskom sudu za ljudska prava. Budući da je Grčka zemlja-članica Evropskog vijeća, dužna je pridržavati se Evropske konvencije o ljudskim pravima. Članak 9. te Konvencije glasi: ”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju religiju ili vjerovanje i slobodu da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje svoju religiju ili vjerovanje, u obožavanju, poučavanju, prakticiranju i obdržavanju.“ Tako je grčka vlada postala optuženikom na Evropskom sudu. Optužena je zbog javnog kršenja temeljnog ljudskog prava grčkog građanina. (…) Sada je, unutar i izvan pravnih krugova, vladalo veliko uzbuđenje. Koja će odluka biti donesena s obzirom na grčki zakon koji zabranjuje poučavati druge o vlastitim vjerovanjima? Napokon je došao dan rasprave — 25. studenoga 1992. Iznad Strasbourga bili su gusti oblaci, a bilo je jako hladno, no odvjetnici su u sudnici zagrijano iznosili svoje argumente. Dva sata iznosili su se dokazi. Profesor Phedon Vegleris, pravni zastupnik Kokkinakisa, došao je do glavne točke rasprave, postavivši pitanje: ’Treba li ovaj restriktivan zakon, donesen da bi zaštitio članove Grčke pravoslavne crkve od obraćanja na druga religiozna vjerovanja, i dalje postojati i primjenjivati se?‘  Profesor Vegleris rekao je očito zbunjeno: ”Pitam se zašto ovaj zakon [o prozelitiziranju] izjednačuje pravoslavlje s glupošću i neznanjem. Oduvijek se pitam zašto je pravoslavlju potrebna zaštita od gluposti, od duhovne nesposobnosti (...). To je nešto što me uznemirava i šokira.“

Komentar: Kad bi braća, koja su poput mene optužena za protuzakonito iznošenje svojih gledišta, zatražila zaštitu od neutralnog suda koji bi uvažavao temeljna božanska načela, ona bi organizacija Jehovinih svjedoka postala optuženik poput grčke vlade jer je donijela vlastiti zakon kojim se više štiti neki vjerski institucionalni poredak nego vjernici koji imaju pravo na ispitivanje i preispitivanje svoje vjere. Pravnik Jehovinih svjedoka kaže: ’Treba li ovaj restriktivan zakon, donesen da bi zaštitio članove Grčke pravoslavne crkve od obraćanja na druga religiozna vjerovanja, i dalje postojati i primjenjivati se?‘ Taj odvjetnik nije rekao da se zakon mora ukinuti kako bi drugi ljudi mogli biti izloženi 'istini' koju naučavaju Svjedoci, nego je ukazao na nerazumnost da se bilo čije drugačije gledište unutar društvene zajednice stavi pod zabranu kako bi se navodno zaštitilo druge vjernike od drugačijih gledišta jer bi se time te druge vjernike smatralo glupima, nerazumnima i duhovno nesposobnima da sami razlučuju i ispituju informacije koje im se prezentiraju. Zašto onda Jehovini svjedoci postupaju suprotno i traže razlog da se zabrani iznošenje drugačijih gledišta unutar svoje zajednice? Zar se boje da će se pokazati koliko su članovi njihove vjerske zajednice duhovno nezreli da razlučuju izjave koje se odnose na biblijsku tematiku. Zato sam i ja u svoju obranu tražio od Prizivnog odbora da se nerazumne odredbe vodećeg tijela razmotre i odbace kao nebiblijska.

(nastavak) “Kokkinakisov drugi pravni zastupnik, gospodin Panagiotis Bitsaxis, pokazao je koliko je zakon o prozelitiziranju nerazuman. Rekao je: ”Pristanak na uzajamno vršenje utjecaja preduvjet je za dijalog među odraslim osobama. Inače bismo pripadali otuđenom društvu nijemih odbojnih ljudi, koji bi razmišljali, ali se ne bi izražavali, koji bi govorili, ali ne bi komunicirali, koji bi živjeli, ali bez suživota.“ Predstavnici grčke vlade pokušali su prikazati situaciju drugačijom nego što zaista jest, tvrdeći kako je Grčka ”raj za ljudska prava“. (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: Organizaciju Jehovinih svjedoka se unutar vlastitih krugova prikazuje kao 'duhovni raj' u kojem svi članovi uživaju istinsku slobodu, ali to je samo prikazivanje situacije drugačijom nego što ona jest. Stanovnici grčke su možda uživali neki svoj 'raj', ali pojedinci unutar te države su se suočavali sa nerazumnim zakonima koji su umanjivali vrijednost života u takvom raju. Tako i pojedinci unutar zajednice Jehovinih svjedoka vide ono što drugi članovi zajednice ne vide jer se samo oni suočavaju sa nerazumnim definicijama i tumačenjima Biblije kojima se ograničava njihova vjerska sloboda i pravo na drugačije gledište. Stoga ova zadnja tvrdnja starješina Prizivnog odbora da ja svojim javnim objavljivanjem svojih drugačijih gledišta njima i ostalim članovima zajednice namećem svoje 'svjetlo' je samo po sebi nerazumno i neutemeljeno. Da li je onda javno djelovanje i obznanjivanje svojih vjerskih gledišta pred vjernicima drugačijeg uvjerenja nešto samo po sebi protuzakonito? Pogledajmo kako je međunarodni sud to objasnio:

(nastavak) “Došao je dugo očekivani datum objave presude — 25. svibnja 1993. Sud je glasanjem šest naprema tri dosudio da je grčka vlada narušila religioznu slobodu 84-godišnjeg Minosa Kokkinakisa. (…) Time je sud odbio tvrdnju grčke vlade prema kojoj Kokkinakis i Jehovini svjedoci vrše pritisak kad razgovaraju s drugima o svojim vjerovanjima. Iako grčki ustav i zastarjeli grčki zakon zabranjuju prozelitiziranje, taj je visoki evropski sud dosudio da je neispravno primjenjivati taj zakon kako bi se proganjalo Jehovine svjedoke. To nije u skladu s 9. člankom Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sudska odluka navodi: ”Religija je sastavni dio ’toka ljudskih misli koji se stalno obnavlja‘ i nemoguće je bilo zamisliti da je se isključi iz javne rasprave.“ Podudarno mišljenje jednog od devetorice sudaca glasi: ”Prozelitiziranje, definirano kao ’revnost u širenju vjere‘, ne može biti kažnjivo kao takvo; to je način ’očitovanja svoje religije‘ — sam po sebi potpuno zakonit. U ovom je slučaju tužitelj [gospodin Kokkinakis] osuđen samo zato što je pokazao takvu revnost, iako nije učinio ništa naopako.“ (Stražarska kula, 1.9.1993. str.27)

Komentar: Svjetovni suci su ovdje pokazali razumnost, a ne strah od drugačijeg gledišta. S jedne strane je osudio revnost grčkih vlasti iza kojih su stajali svećenici, a koji su tvrdili da je javno obznanjivanje svoje vjere i spoznaje pred drugim vjernicima protuzakonito nametanje svojih uvjerenja, dok je s druge strane branio revnost širenja svojih uvjerenja kojima se omogućuje slobodan tok ljudskih misli koji se stalno obnavlja i koji trebaju javnu raspravu.

(nastavak) “Nastojanja svećenstva u Grčkoj da ”nevolje stvara pod izlikom zakona“ traju već desetljećima (Psalam 94:20, St). Na otoku Kreti nedavno je riješen još jedan slučaj. Godine 1987. mjesni episkop i 13 svećenika optužili su devet Svjedoka za prozelitiziranje. Konačno, 24. siječnja 1992, slučaj je došao na sud. (…) Još prije nego je započeo redovni postupak, branitelj optuženih ukazao je na ozbiljne pravne (proceduralne) pogreške koje je počinio tužitelj. Ishod je bio da su se oni koji su bili uključeni u postupak povukli na zatvoreno vijećanje. Nakon dva i pol sata konzultacija, predsjednik suda je objavio da je odvjetnik optuženih bio u pravu. Zbog toga su optužbe protiv devet Svjedoka bile odbačene! Odredio je da se ponovo provede istraga kako bi se utvrdilo jesu li optuženi bili krivi za prozelitiziranje. Nakon što je sudski postupak poništen, javni je tužilac pripremio nove optužbe protiv devet Svjedoka. Suđenje je bilo zakazano za 30. travnja 1993, samo tri tjedna prije nego je Evropski sud za ljudska prava donio odluku u slučaju Kokkinakis. I ovaj put bio je prisutan velik broj svećenika. Odvjetnici devetorice optuženih uložili su prigovor da tužitelji Svjedoka nisu prisutni na suđenju. U žurbi da pripremi nove optužbe, javni je tužilac načinio ozbiljan (proceduralni) propust tako što tužiteljima nije poslao pozive za sud. Stoga su odvjetnici Svjedoka zatražili da na temelju ove ozbiljne pogreške sud poništi postupak. Na to su suci napustili sudnicu i konzultirali se međusobno skoro jedan sat. Nakon što su se vratili, predsjednik suda je, pognute glave, izjavio da su sva devetorica Svjedoka oslobođena optužbi.“ (Stražarska kula, 1.9.1993. str.28)

Komentar: Kad sam ja kao sam svoj odvjetnik uložio žalbu na proceduralne greške i propuste Pravnog odbora, Prizivni odbor je imao dovoljno argumenata da poništi optužbu i cijeli slučaj, ali to nisu učinili jer su, za razliku od svjetovnih sudaca, bili previše vezani za ljudski autoritet kojem su se zavjetovali na potpunu poslušnost i podložnost čak i u situacijama kad ne razumiju neka tumačenja i kad znaju da neke njihove odredbe i gledišta možda nisu u skladu sa Biblijom. Grčki suci su kasnije pokazali da više poštuju univerzalna ljudska prava nego sam zakon svoje države koji je donesen pod pritiskom svećenstva pa više nitko nije imao uspjeha u optuživanju Svjedoka da vrše nezakonito prozelitiranje. Kad su neki svećenici nagovorili neke žene da optuži četiri svjedokinje za prozelitizam onda je sud odbacio takve optužbe.

(nastavak) “Posebno je bilo iznenađujuće vidjeti kako su tri žene koje su svjedočile u korist optužbe pristupile optuženim Svjedokinjama i od srca im čestitale. ”Ispričavamo se za sve što se dogodilo“, rekla je jedna od njih. Dodala je: ”Nismo mi krive za to. Svećenik nas je prisilio da vas tužimo. Sada kad više nije živ, želimo da dođete u naše selo i u naše domove.“ (Stražarska kula 15.12.1995. str. 32)

Komentar: Da li treba očekivati potpuno ukinuće vodećeg tijela kako bi starješine postale svjesne da su svoju braću optuživali pod pritiskom ljudskog autoriteta. Po svemu sudeći će starješine i dalje imati dvojaka mjerila i u negativnom svjetlu prikazivati nečije javno iznošenje svojih drugačijih gledišta. Zato ću citirati izjavu brata Milana: “Ali ako ti sa svojim svjetlom pokušavaš osvijetliti mene, e onda je to problem.“ Ova njegova izjava nema temelj jer sam još u žalbi od 7.3.2015, koje je razmatrao Prizivni odbor u kojem je i tada bio brat Milan napisao:

“… Zato, da bi se moglo u potpunosti razumjeti moje razmišljanja i njihov temelj ja sam primoran pružiti vam sve te informacije do kojih sam došao u svom istraživanju. Ne morate se bojati da će te se izložiti krivim informacijama, jer vjerujem da ste toliko duhovno jaki da vas ništa ne može pokolebati. Time će te i sami postupiti po savjetu apostola Ivana: “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga.“

Ove tekstove (iz knjige “Tajne nebeskog kraljevstva“) ne želim da ih koristite protiv mene jer one samo imaju poslužiti kao dokaz o mojoj novootkrivenoj spoznaji i iskrenim poticajima koje sam razvio na temelju Biblije i koja ne želim koristiti kako bi bilo koga uvjeravao u nešto. Ona su moje dragocijeno blago koje me je još čvršće vezalo uz Boga, Krista i Bibliju. Ukoliko će te ih koristiti kao dokaz kako moja drugačija gledišta trebaju biti osuđena samo zato što su drugačija, onda ih nemojte ni čitati.“

Prema tome, kad sam starješinama dao na uvid neke tekstove ja sam se ogradio, a oni su mogli po svojoj savjesti pročitati ih ili ne. To nije bilo nametanje jer sam postupio razumno. Pogledajmo kako je jedan američki sud zaključio:

“Na sastanku Međunarodne komisije za slobodu vjeroispovijesti, održanom 16. studenog 2000. u Sjedinjenim Državama, jedan je učesnik naveo razliku između onih koji nastoje nasilu izvršiti obraćenja i aktivnosti Jehovinih svjedoka. Primijetio je da kad Jehovini svjedoci propovijedaju drugima, oni to čine tako da osoba može jednostavno reći: ”Ne zanima me“ i zatvoriti vrata.“ (Stražarska kula, 1.1.2002. str. 12)

Ista stvar je i u mom slučaju u kojem nema ništa protuzakonito jer nikome ne namećem svoje 'svjetlo' jer nisam niti jednom članu zajednice izravno prišao i tražio od njega da se mora prikloniti mojem gledištu. Svaki član zajednice po svojoj savjesti može pristupiti informacijama na web stranici pa čak i kupiti knjigu koju nikome od njih nisam izravno ponudio, a kamo li pod pritiskom ili prijevarom. Čak i da sam s nekim izravno razgovarao ili mu dao na čitanje svojih knjiga, to ne bi trebalo biti protivno biblijskim načelima jer nisu usmjerena da potkopavaju njihova vjerovanja.

U pravnom smislu, moj postupak nije bilo nametanje ili prisilno uvjeravanje kakvog ponekad koriste neki netaktični Svjedoci u svom razgovoru sa ljudima izvan zajednice. Čak i kad taktično pristupaju drugima sa namjerom da im prenesu svoje uvjerenje, to se ne može smatrati protuzakonitim djelovanjem ili prisilnim nametanjem svojih gledišta, zbog čega su Jehovini svjedoci oslobođeni krivih optužbi, pa je i sam grčki zakon o prozelitiranju ukinut zbog kršenja ljudskih prava. Zašto članovi Prizivnog odbora i drugi starješine u tom svjetlu ne donose ujednačena mjerila? Zašto za svoje javno djelovanje traže od sudova da ga proglasi prihvatljivim jer oni ikome ne nameću svoje 'svjetlo', a u mom slučaju pošto-poto nameću grijeh smatrajući da ja njima namećem svoja gledišta? Stoga je izjava brata Milana bila svjesno usmjerena protiv mene. On u mom postupku vidi problem sa svrhom da se potvrdi kako je Pravni odbor imao temelj za isključenje. No, očito nije problem u meni nego u njima zato što vide grijeh tamo gdje ga nema i onda time podržavaju represivne uredbe koje je postavila diktatura vodećeg tijela. Da je u pitanju neki pravedniji sud, on ne bi vidio problem niti bi imao temelj za isključenje.

Milan: Znaš, recimo najnoviji primjer. Naša braća imaju stranicu JW.ORG. U Rusiji je zabranjena. Zašto je zabranjena?

Prigovor: Ovo je još jedna insuinacija. Zašto su do nedavno Jehovini svjedoci u Rusiji imali slobodu izražavanja, a sada je više nemaju? Da li to znači da su Ruske vlasti imale osnovani temelj za zabranu njihovih navodno protudržavnih aktivnosti? Da li Jehovini svjedoci tu zabranu prihvaćaju kao nešto normalno? Ili pokušavaju dokazati Ruskoj vlasti da njihova stranica nema veze sa terorizmom i nemirima i da samim tim što javno objavljuju svoja gledišta ne može negativno utjecati na one koji se svojevoljno žele informirati?  Ako Jehovini svjedoci s prvom prigovaraju vlastima što ih se izjednačava sa protudržavnim elementom, onda to pravo imam i ja kad me optužuju za otpadništvo. Stoga ovaj prigovor brata Milana ne stoji jer on time samo pokazuje da vodeće tijelo postupa svojevoljno kao i ruska diktatura pod plaštem demokracije, odnosno da na isti način pod plaštem teokracije uvode svoje nerazumne institucionalne odredbe kojima zabranjuju svojoj braći slobodu iznošenja svojih drugačijih gledišta.

Danijel: Ja sam rekao da postoje dvostruka mjerila. Zajednica je npr. kad je promijenila neko gledište imala na tisuće i tisuće komada literature, časopisa, knjiga sa gledištem koje više nije isto i tjerala, ali neću reći 'tjerala', jer je to gruba riječ, ali je poticala da se sve to mora podijeliti jer su tu vrijedne informacije iako se tu nalazilo i nešto što je proturječno sadašnjem gledištu. Ja isto imam neke informacije koje se proturječe nekom službenom gledištu Zajednice. U čemu je razlika? Oni mogu javno objaviti i dati ljudima da čitaju (iako znaju da malo kvasca ukiseli cijelo tijesto) pa makar će (dotični) naići na neko pogrešno gledište koje nije u skladu sa Biblijom, a moje (knjige) koje se pune vrijednih informacija - jer sve što sam napisao, jača vjeru u Jehovu, u Božju Riječ, u Božja obećanja – zabranjuju jer naravno postoje detalji koje se ne slažu sa službenim trenutnim gledištem. Ja sam ih dao u javnost na uvid, da se vidi u čemu se ne slažem i argumente zbog čega. U već nekoliko stvari se pokazalo da su neke informacije, do kojih sam ranije došao, ispravne. Znači, samim tim se na mene ne može gledati kao onoga koji krivo tumači stvari. One mogu biti samo različite u tom momentu i ništa više. A ako se unaprijed kaže: “Ti moraš šutjeti“, a (ja vas pitam) gdje to piše da moraš šutjeti? U biblijska vremena su i samozvani proroci mogli javno govoriti i objaviti riječ (nitko im to nije mogao zabraniti). Ako se dokaže da je ono što je rekao, bila obmana, znači laž, ili kako kaže u 5.Mojsijevoj, ako huli na Jehovu, onda je to bilo bogohulstvo. Ili ako druge odvraća na krivo obožavanje, na obožavanje drugih bogova i na pobunu protiv Jehove to se osuđuje. Postoji zakon “život za život, oko za oko“. Ako ti nekoga namjerno udariš i iskopaš oko, a zajednica te osudi na smrt zbog toga, to nije pravedno. Tako ni osuđivat mene sa tim činom isključenja za nešto što nema tu težinu je upitno. Nije pravedno. Ja sam vam pokušao pomoći da (izbjegnete nepravedno prosuđivanje i) drugačije postavite stvari. Ti možeš mene prihvatiti kao brata sa drugačijim gledištem, samo mi nećeš dati da imam prednosti u skupštini pa sam u tom smislu samo izdvojen sa strane, ali ne kao grešnik, jer me i dalje prihvaćaš kao brata. A ne odmah me izbaciti zato što sam svoje drugačije gledište iznio u javnost.

Milan: Kako misliš da te mi osuđujemo?

Danijel: To je osuda. Čim nekoga isključiš to je oduzimanje prava na zajedništvo.

Milan: A zašto bi ti imao zajedništvo sa nekim tko ne dijeli tvoja uvjerenja i stavove? Kako možeš imati zajedništvo sa nekim iz svijeta? Ne pada mi na pamet.

Primjedba: Biblija razlučuje različita gledišta unutar skupštine od različitih gledišta koja ima svijet a koja nemaju ništa spojivo sa Bogom, njegovim zakonima i načelima. Bog nikoga ne prisiljava da napusti bračnu zajednicu ili svoju obitelj ukoliko bračni drug ima svoja drugačija uvjerenja, sve dok taj drugi supružnik ne učini nevjeru. Ako sam se i ja svojim krštenjem priklonio Bogu i Kristu s kojima mogu imati zajedništvo, a samim tim i zajedništvo sa svima koji su Kristovi, tko ima pravo prisiliti me da napustim Božju obitelj ili me istjerati iz te zajednice dok sam prvenstveno odan i vjeran Bogu? Zar nečije drugačije gledište koje ne dira u temeljne vrijednosti kršćanstva (zajednice Boga, Krista i vjernika) može starješinama dati za pravo da ga osuđuje? Da li bilo koji starješina ima pravo da poput Diotrefa druge pokušava izbaciti iz skupštine samo zato što je dotični s pravom doveo u pitanje njegov duhovni autoritet (3.Iv 9,10).

Danijel: Kako onda ja (za razliku od vas) mogu imati zajedništvo sa braćom s kojom ne dijelim isto gledište? Kako mogu?

Milan: Pa ne znam kako možeš. To mi je čudno.

Danijel: Može se zato što postoji tolerancija.

Primjedba: Mi zaista možemo imati zajedništvo sa onom braćom s kojima ne dijelimo isto gledište. Jehovini svjedoci dijele duhovno zajedništvo sa mnogima iz daleke prošlosti, pa tako i sa bratom Russellom i drugima u novije vrijeme koji su imali drugačija gledišta od onih koje je Zajednica kasnije službeno prihvatila. Kad bi Russell uskrsnuo, da li bi od njega tražili da se odrekne svojih gledišta pogotovo kad se zna da je nakon njegove smrti zajednica ukinula neka njegova istinita gledišta i zamijenila ih za laž? Ili bi se ta različita gledišta ponovo razmotrila na temelju svih argumenata?

Alen: Ali Danijele, mi znamo što je istina.

Primjedba: Ako ćemo mjeriti tu 'istinu' sa smo jednim učenjem (o 'vjernom robu') koje se donedavno pokazalo lažnim, onda je upitno govoriti da oni unutar organizacije znaju što je biblijska 'istina'. Ono što članovi Jehovinih svjedoka znaju je institucionalna 'istina' u kojoj su biblijska učenja našli zajedništvo sa nekim ljudskim gledištima i tumačenjima koja nisu točna. Ja takvu 'istinu' ne mogu prihvatiti, ali mogu tolerirati pogrešna gledišta koja ne diraju temelj moje vjere u Krista. Zato sam mu rekao:

Danijel: Naša je 'istina' Krist. Sve drugo van Krista nije 'istina'.

Nadopuna: Istina bi trebala biti vodić svim kršćanima u njihovom životu bez obzira u kojoj kršćanskoj zajednici izgrađuju svoju vjeru u Boga i Krista. Mnogima je prava istina zamagljena krivim učenjima ali su zato nastojali učvrstiti svoju vjeru na temelju onoga što im govori evanđelje koje više nije sakrveno niti od jednog čovjeka jer je mogu osobno čuti iz usta apostola koji su je propovijedali u prvom stoljeću. O tome čitamo:

“Isus Krist je učio da je Božja Riječ istina. Također je govorio o sebi kao o ’istini‘. A apostol Ivan je napisao: ”dobrota i istina došle su od Isusa Krista“ (Ivan 1:17; 14:6; 17:17). Stoga se cijeli skup kršćanskih učenja, koja su kasnije postala dio Biblije, također naziva ’istina‘ ili ’istina evanđelja‘ (Titu 1:14; Galaćanima 2:14; 2. Ivanova 1, 2). Ova kršćanska učenja obuhvaćaju stvari kao što su Božje osobno ime, uspostava Božjeg Kraljevstva, uskrsnuće i Isusova otkupnina“. (Probudite se, 22.10.1998. str. 12).

Danas postoje i druge kršćanske zajednice koje prihvaćaju osnovne istine koje se nalaze u Bibliji kao što su: Božje osobno ime, uspostava Božjeg Kraljevstva, uskrsnuće i Isusova otkupnina. I one poput Jehovinih svjedoka u svojim učenjima imaju neka gledišta koja nisu potpuno usklađena sa Biblijom. I kod njih se vidi porast članstva po cijelom svijetu i mnogi koji svjedoče o svojem kršćanskom životu iskreno govore o svojoj istinskoj vjeri i potpunoj podložnosti Kristu i njegovom utjecaju u njihovom životu, tako da Jehovini svjedoci nemaju temelja isticati svoju organizaciju kao jedinu koja je prihvatljiva Božjim mjerilima. Naime, organizacije mogu više ili manje odstupati od biblijskih mjerila ali njihovi članovi mogu tada još više pokazati da svoju odanost i podložnost duguju Kristu, ta da više slušaju Boga nego čovjeka.

Alen: Tvoje gledište nije u skladu sa 'istinom' koju naučavaju Jehovini svjedoci. U velikoj ogromnoj mjeri se razlikuju. U tome je problem. Tu smo ti željeli pomoći. Te dvije zajednice ne mogu biti zajedno.

Primjedba: Alen ovdje vidi problem u mojim drugačijim gledištima, a kako bi ih prikazao neprihvatljivima on tvrdi kako se ona “u velikoj ogromnoj mjeri razlikuju“ od gledišta Jehovinih svjedoka. Međutim, maloprije je spomenuo kako razlike u gledištima koje je uvelo vodeće tijelo spada u 'male stvari' pa ću citirati što je rekao:

“Ja sam duboko uvjeren da Jehovina organizacija, organizacija Jehovinih svjedoka naučava istinu. Ono što si ti govorio, male stvari koje su bile – tko je 'vjerni i razboriti rob', što je ovo, što je ono, za mene osobno nisu bile važne. Neće uzdrmati temelj moje vjere i povjerenja u 'vjernog i razboritog roba'…“

Kad npr. vodeće tijelo uvede novo gledište o 'vjernom robu' koje se u velikoj ogromnoj mjeri razlikuje od prijašnjeg, onda je to za njega 'mala stvar' koja ne može uzdrmati njegovu vjeru i povjerenje u vodeće tijelo, a kad se neka moja gledišta samo u nekim manjim detaljima razlikuju od službenog onda je to sada za njega 'velika stvar' koja očito po njemu može prije svega uzdrmati povjerenje u vodeće tijelo i organizaciju koja naučava svoju 'istinu'. Ukoliko u tim različitim gledištima žele vidjeti grijeh, onda se u njegovom oku nalazi 'greda' koja mu očito ne smeta, a pokušava izvaditi 'trun' iz mog oka koji mu smeta. To je licemjerno. Onaj tko bude čitao moje knjige će primijetiti da sam iz postojećih službenih učenja izvršio manje ili veće korekcije koje su zadržale osnovnu sliku svih biblijskih učenja i da niti jedno moje gledište ne može uzdrmati ničiju vjeru, a to da li će ono uzdrmati povjerenje u vodeće tijelo, to samo ovisi o načinu na koji se vodeće tijelo i starješine odnose prema razlikama u tim gledištima.

Danijel: Ovdje je riječ o gledištu koje se treba ispitati i dok god postoji mogućnost ispitivanja postoji mogućnost da se stvari toleriraju.

Alen: Opet, pokušavamo ti cijelo vrijeme pomoći da razumiješ, dakle, strukturu 'Jehovine organizacije'. Struktura 'Jehovine organizacije' je svima nama jasna. Znaš. I mi smo (potpuno) podložni i poslušni toj strukturi.

Primjedba: Struktura zajednice Jehovinih svjedoka ne odgovara strukturi koju je Jehova uspostavio po Kristu unutar kršćanske skupštine pa se zbog te razlike nikako ne može govoriti o Jehovinoj organizaciji, nego samo o ideji koja lijepo zvuči a koja nema dokaza. Hijerarhijska struktura sa centraliziranim autoritativnim vodstvom nema puno toga zajedničko sa izvornom teokracijom prve kršćanske skupštine pa sam rekao:

Danijel: To je problem!

Alen: To je onda tvoj problem. Znaš, jer vidi primjerice, Milan vodi tim na gradnji. Ide nas deset na gradnju, trebamo napraviti objekt. Na objektu je brat koji nadgleda gradnju i Milan koji vodi gradnju. Dođem ja i počnem po svome. Što će se dogoditi? Ovaj hoće ovako raditi ovaj onako.

Danijel: To su zadaci.

Alen: Pokušavamo ti samo pomoći da razumiješ zbog čega ti je došla mjera isključenja.

Danijel: Ja to razumijem, ali ako ti autoritet zadatka stavljaš na mjesto duhovnog autoriteta. To je velika razlika. To je zloupotreba autoriteta. Ne možeš ti duhovne stvari mjeriti sa zadacima. Zadatak moraš prihvatiti bez proturječja ali kad… (on me prekida)

Nadopuna: O zloupotrebi autoriteta po ovom pitanju sam pisao u knjizi “Pred istražnim sudom Watchtowera“ koju su oni pročitali, ali kao da o tome ne žele razmišljati. Napisao sam:

“… Kako bi razumjeli zašto se u cijelom svijetu čuju pritužbe protiv vodstva cijele strukture starješinstva, od lokalnih starješina do Vodećeg tijela, onda treba razmotriti gdje to njihov autoritet krivo postavlja stvari s obzirom na svoju poziciju i poziciju svojih slušatelja. Potvrdu za ono što sam cijelo vrijeme pretpostavljao da je krivo postavljeno, sam dobio u slijedećem tekstu koji se bavi prirodom autoriteta zadatka:

“AUTORITET ZADATKA je najjednostavniji i izravan oblik autoriteta. Podređene tretira jednostavno kao dodatne ruke  ili druge kapacitete koji su u službi osobe  koja je odgovorna. Vođa daje smjernice i naputke i sve što se traži od podređenih je da shvate naredbe i provode ih što je točnije moguće...Prema tome, u situacijama zadatka vođe ne očekuju da moraju davati razloge kako bi opravdali svoje odluke niti ih pak zanima rasprava ili koncenzus o onome što treba učiniti. Njihov je autoritet jednostavan, upravni i kategorički.

Istaknuo sam riječ "upravni“ zato što je našu Zajednicu predvodio Upravni odbor čija je svrha postavljati zadatke korporacijskog društva Watchtower i provoditi ih kroz odredbe i pravila. Taj odbor se s vremenom transformirao u “Vodeće tijelo“, ali i dalje svoje podređene članove tretira kao dodatne ili produžene ruke kako bi ostvarili ciljeve svoje korporacije za štampanje i distribuciju Biblija i vjerske publikacije. U tim zadacima oni mogu iskazivati autoritet zadatka kao upravno tijelo koje je odgovorno za organiziranje, upravljanje i provođenje tih zadataka u djelo. U tom smislu bi ih trebalo slušati u prihvatljivim okvirima pazeći da ne budemo iskorištavani za ciljeve koje nisu u potpunoj suglasnosti sa Božjom voljom.“ (…) Problem su (starješine) vidjeli u mom novom učenju koje se nije slagalo s učenjem Zajednice. Tu su svoj autoritet zloupotrijebili, odnosno krivo su ga upotrijebili jer su i svoj autoritet poučavanja iskazivali po prirodi zadatka. Na koji način? Neka o tome kaže čovjek koji je tu temu nabolje istražio. On kaže:

"AUTORITET ZA POUČAVANJE se temeljito razlikuje od autoriteta zadatka zato jer se njihovi ciljevi razlikuju. Cilj autoriteta zadatka je da se nešto uradi, dok je cilj autoriteta za poučavanje naučiti nekoga kako da to uradi. Riječ "autoritet“ dolazi od latinske riječi "augere“ – povećati ili učiniti da poraste. Stoga na području znanja autoritet je osoba koja čini da drugi rastu po onome što ona zna i doprinosi.... Autoritet za poučavanje se ne može osloniti samo na jasne i razgovijetne naputke ili smjernice. Mora otići dalje u otkrivanju razloga i načela iza naputaka. Slijedi, dakle, da pitanja, rasprave, prigovori, argumentacija i objašnjenja, ne samo da su dopuštena, već da su dio procesa učenja. Autoritet za poučavanje nije odgovarajuće izvršio svoj posao ukoliko razlozi nisu, ne samo dobro preneseni učenicima već i potpuno shvaćeni s njihove strane.“

Starješine su po ovome pogriješili protiv mene jer su svoj autoritet poučavanja primijenili na krivi način, što će se jasno vidjeti u razgovorima koje su vodili sa mnom. (…) Kad je u pitanju autoritet mojih učitelja ja se slažem s onim što u vezi toga piše ovaj autor:

"Povrh svega, AUTORITET ZA POUČAVANJE je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inače bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode. Novozavjetna riječ za poslušnost u ovom kontekstu je "peitho“, što znači biti "uvjeren“, a biti uvjeren znači nadjačati ili dovesti do promjene uma zbog utjecaja razuma ili moralnog promišljanja. Ta je riječ upotrijebljena u Hebrejima 13:17: “Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun...“Neposlušnost je "apeitheia“ – stanje kada se nekoga ne može uvjeriti ili prkosno odbijanje ili odbacivanje istine (Tit 3:3)“

Ovo načelo poučavanja funkcionira samo na nižem nivou kada kršteni članovi na sebe preuzimaju zadatak poučavanja novih zainteresiranih osoba kroz biblijski tečaj. (…) Vodeće tijelo kao vrhovni ‘učitelj’ taj autoritet poučavanja provode na drugi način. Umjesto da po tom pitanju ograniče svoje ovlasti, starješine Vodećeg tijela su se nametnuli kao apsolutni i jedini izvor znanja kojega ne bi trebalo nadilaziti bilo kojom drugačijom spoznajom koja bi dovela u pitanje njihovu riječ. Preko starješina su svoje učenike ograničili na ono znanje koje je dostupno samo preko njihovih izvora informiranja čime su uzeli ključ znanja i zatvorili tj. zabranili svojim učenicima izravan pristup Bibliji kao zajedničkom izvoru znanja. Tako je samo od njih moglo doći ‘novo svjetlo’ dok su spoznaje do kojih su došli njihovi učenici smatrani nebitnima pa čak i otpadničkima.“

Alen: Ali Danijele, tvoja istraživanja i tvoji zaključci do kojih si ti došao u velikoj mjeri se razlikuju od učenja Jehovinih svjedoka. Kao takva ti si Jehovin svjedok, a s tim učenjima si izašao u javnost na Internet, mogla je biti i 'Slobodna Dalmacija', nebitno. To je javno.

Danijel: Čemu služe informacije? Da ih se preispita, prihvati ili odbaci.

Alen: Ali ona se u velikoj mjeri razlikuju od učenja Jehovinih svjedoka. Mi kao Jehovini svjedoci smo se krstili i pripadamo toj organizaciji, poštujemo, a ako neke stvari ne razumijemo onda smo podložni.

Prigovor: Nije problem da li mi kao članovi skupštine (služinčad) neku stvar ne razumijemo, nego je problem puno veći kada se ustvrdi da pojedini članovi 'Gospodinovog roba' ne razumiju volju svog Gospodara pa onda nameću svoju volju kojoj se po svojoj savjesti ne mogu podložiti neki pojedinci pa ih ti 'robovi' izbacuju iz svojih lokalnih skupština.

Danijel: Da, ali ja ne zastupam vodeće tijelo (Jehovinih svjedoka). Ja zastupam svoj stav, svoje gledište. Ti imaš pravo na svoj stav i svoje gledište. U nekim stvarima se ti isto nećeš slagati sa onim što kaže vodeće tijelo, ali ćeš to zadržati za sebe jer se bojiš da ne bi bio isključen. Ja više ne mogu šutjet.

Alen: Ne bojim se ja nikoga. Svatko ima svoje stavove. Ja znam s čim se mogu slagati i s čime se ne mogu slagati. A kad je u pitanju 'Jehovina organizacija' ja tu vidi samo blagoslove. Vidim sreću, ne vidim nikakve ograde, ne vidim nikakve zabrane, ne vidim ništa to. Ja vidim samo blagoslove. Otkad sam upozna 'istinu' i krenuo s proučavanjem Biblije, imam samo bogate blagoslove. Zahvalan sam Jehovi što me on privukao k sebi i da sam dio njegove organizacije. To je za mene jedna velika, velika čast. Samo to mogu reč.

Primjedba: On spada u jednu grupu članova koji u svom životu doživljavaju blagoslove, ali ne žele vidjeti da među njima postoje i druga grupa ljudi koji to ne osjećaju, a koji odlaze iz takvog raja. Zašto? I u drugim kršćanskim zajednicama ima jednih i drugih. Npr. kad ljudi budu privučeni Americi kao obećanoj zemlji i ostvare svoje snove za blagostanjem onda je ta zemlja za njih 'raj'. Ali nitko ne smije zanemariti one koji u takvom 'raju' degradirani te ne mogu ostvariti svoje snove jer se krše njihova društvena i socijalna prava. I Grčka vlada je svoje zakone smatrala ”rajem za ljudska prava“ u kojem su pojedini Jehovini svjedoci doživljavali izopćavanje tj. zatvaranje i izoliranje od društva. Netko je morao stati u njihovu obranu. Tako i unutar organizacije Jehovinih svjedoka pojedini članovi nepravedno bivaju izopćeni i izolirani od drugih, a da mnogi to smatraju opravdanim po statutu Zajednice. Mnogima je samo stalo do svog spokojstva unutar organizacije nego do pravog zajedništva u kojem bi trebalo sve biti zajedničko. Oni izgleda više vole kršćanstvo kao instituciju nego 'istinu' na kojoj se kršćanstvo treba temeljiti.

Danijel: Ja to (tvoje rezoniranje) poštujem i imam zaista dosta lijepih riječi koje bi koristio za ono što je vezano uz Zajednicu, ali kad se čovjek suoči unutar organizacije sa nekim problemom koji nije adekvatno rješavan u startu, onda tu vidim problem. Ne u onim stvarima koje su takve kakve jesu, ajmo reč, lijepe, krasne, ali kad se pojedinac suoči s problemom koji drugi ne vide, nego samo on, zato što je dio tog problema, onda je to druga stvar.

Nadopuna: Razlika između mene i Alena (starješina) je dobro opisao Tolstoj koji je napustio tradicionalno vjerovanje pravoslavne crkve kojoj je pripadao. On se više nije mogao vratiti u okvire te crkve, te je bio odbačen od mnogih članova te crkve pa je napisao:

Tolstoj: “Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onome Bogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom za sva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije i koja bi više odgovarala svim potrebama moga uma i srca; ako takvu spoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine.

Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajeta iz koga je izašla. „Onaj koji počne s tim što zavoli kršćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego kršćanstvo, i završit će time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svetu“ – rekao je Kolridž. Ja sam (kaže Tolstoj) išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu veru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio kršćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu više od svega na svetu. I danas se za mene istina podudara s kršćanstvom kako ga ja shvaćam. I ja ispovijedam to kršćanstvo i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti.“

Alen: Ti što to iznosiš, tako, tako i tako, izlaziš iz okvira 'Jehovine organizacije'.

Danijel: Tko je postavio taj okvir?

Milan: Nismo ga mi postavili. Niko ga nije namjerno postavio.

Primjedba: Netko je ipak namjerno postavio taj okvir jer je činjenica da su se određene odredbe i mjerila uvodila da bi se zaštitio autoritet vodećeg tijela kao i da bi se zaštitila tradicionalna učenja na kojima se temelji isključivost same organizacije koja se bez dovoljno čvrstih dokaza prikazuje kao jedina prava religija. Takvim postavkama se automatski išlo na štetu istinskih vrijednosti biblijskih načela i na štetu biblijske istine. Točno je da taj okvir nisu postavili Milan i drugi starješine lokalnih skupština, ali oni postupaju unutar njegovih postavki bez da ispituju njihovu vjerodostojnost.

Danijel: Ma ja znam da vi imate najbolju namjeru.

Alen: Meni je žao što imaš takvo razmišljanje da se mi nekoga bojimo, da smo mi …

Danijel: I ja sam bio starješina i znam.

Alen: Kad si bio starješina, ne znam kako se gledalo na to. Ali, mi sve ovo volontiramo. Nitko od nas nije plaćen.

Milan: Argument ti je prošli prizivni. U kojem nitko nije nama naredio da prošli Prizivni poništi i onaj (Pravni odbor i njihovu odluku) smo poništili i onda smo mogli, a sada ne možemo.

Jozo: (obraća se Prizivnom odboru) I mi (iz prvog odbora, nije nam nitko naredio) da ga primimo.

Danijel: Ali ja sam već dovoljno tih stvari u prošlom Prizivnom odboru objasnio.

Milan: Govorimo kod primanja. Kod primanja, ne znam koliko si bio isključen, dvije godine, koliko li? Malo prije si spomenuo da si ti već deset godina nešto pisao i tako dalje i tako dalje. Drugim riječima pitanje je na temelju kojih informacija si primljen? Pitanje je koliko su tvoje informacije bile stvarno njima iskrene ili si govorio ono što si mislio da trebaš reć.

Danijel: Ali raci mi kako može jedan brat (iz Pravnog odbora) reći za ovaj (bijeli) zid: “Ti kažeš da je ovaj zid bijel, a ja kažem da nije, nego je crn. On je crn sve dok ja po gledištu vodećeg tijela ne kažem da je bijel.“ Takva postavka je postavka Katoličke crkve (odnosno jezuita koji su branili autoritet Pape). Kako da se onda ja postavim prema tom odboru? Oni (starješine) su znali za to (što je rekao brat Zilavec), neki su i čuli, a nitko nije reagirao.

Primjedba: U želji da budem primljen ja nisam bio potpuno iskren prema prvom odboru jer sam na njihovo često ukazivanje da je moja knjiga prepreka u primanju, na kraju bio naveden da im kažem da sam uništio knjigu, što naravno nije bila istina. Tu stvar sam kasnije priznao starješinama i kad je bio formiran drugi pravni odbor, nitko od tih starješina, koji su znali da nisam rekao istinu, te da nisam uništio knjigu, više nije tražio da to učinim. Zašto? Naime, tom drugom odboru, a kasnije i Prizivnom odboru sam iz te knjige naveo dosta novih argumenata koji opravdavaju moje pravo na drugačije mišljenje tako da su starješine tog drugog odbora (u kojemu su bili Milan i Drago) pokazali sasvim drugačiji stav prema mojoj knjizi i mojem istraživanju. Čak sam im dao neke dijelove (sveske) da pročitaju i nisu imali razloga da mi kažu: “Danijele, mi te moramo isključiti jer još uvijek imaš knjigu koju si trebao uništiti.“ Očito sam trebao ovom prvom odboru krivo prikazati stvari kako bi me primili, jer da sam bio iskren, kao cijelo vrijeme prije toga, onda bi se samo vidjelo da imaju tvrdokorno srce te bi ja do daljnjega bio izvan zajednice. Stoga mi nemaju sada pravo prigovoriti da sam primljen samo zato što sam bio neiskren i što sam tadašnjem pravnom odboru rekao ono što su oni trebali čuti, jer kad sam bio iskren onda su me ti isti starješine isključili. Njihov stav u obrani vodećeg tijela i organizacije je sličan stavu jezuita koji se odlikuju se velikom odanošću papskoj stolici, što govori i jedan članak u njihovom pravilniku koji otprilike kaže: "Mi moramo biti u potpunom skladu, istog uma, i ako crkva mora da definira da je nešto crno, a nama se čini da je to bijelo, mi moramo da proglasimo to crnim“.

Milan: Ali Danijele, ti i ja ako smo iskreni i na temelju svoje savjesti nećemo gledati kako se ponaša neko (kao starješina kojeg si spomenuo) i usklađivat se u skladu s tim. Ja ću se uvijek ponašati onako kako smatram da se treba ponašati.

Danijel: Ali zašto taj brat starješina (u obrani vodećeg tijela) postavlja stvari tako gdje faktički svaka moja riječ pada u vodu. Znači, sam odbor kao takav više nama funkciju, nema pravu funkciju.

Milan: Ako si se ti prilagodio (toj situaciji i postupio neiskreno) ti ćeš odgovarat. Jesam li se ja sada brzopleto i neodgovorno pristupio ovome i tebe uvrijedio, ja ću odgovarat. I ne može biti tebi alibi, aha onda je Milan to učinio, zato ja to mogu. Ne možeš. Niti ja mogu zato što si ti, niti on, niti on. Imaš svoju savjest, svoju odgovornost.

Danijel: Ali, kad vi kažete da ne smijem izaći u javnost sa svojim gledištem zato što se u tom trenutku suprotstavlja gledištu Zajednice, to nije biblijsko mjerilo niti je mjerodavno. Ako su po pitanju uskrsnuća ljudi Sodome i Gomore, članovi vodećeg tijela pet-šest puta mijenjali gledište i govorili hoće uskrsnuti, pa neće uskrsnuti, pa opet hoće, pa na kraju ipak neće. Imaš tako dvije knjige (Watchtowera) koje su se jedno vrijeme nudile ljudima – u jednoj piše da hoće uskrsnuti,  u drugoj da neće.

Drago: Ti si se složio Danijele sa odborom. Što nisi rekao odmah: “Ja to neću poštovat nego ću ići u javnost.“ I riješili bi slučaj odmah.

Danijel: To je bila ta, hoću reći, druga faza gdje sam ja vaše gledište koje ste imali kao odbor prihvatio, ali kad sam vidio i analizirao cijeli taj odbor i cijeli svoj slučaj od prvog odbora, gdje starješine sami sebi ponekad uskaču u usta zato što kažu jedno, a Biblija kaže drugo, (onda sam) ovu stvar mogao iznijeti u javnost, a znati da time ne činim grijeh jer svako ima pravo ispitivati. Ako je apostol Ivan rekao u 1.stoljeću: “Ispitujte kad netko nešto kaže, jer ima lažnih učitelja ali ipak ispitujte da vidite da li je to od Boga ili nije“. Znači, on nije rekao: “Nemojte nikoga slušati, slušajte samo mene ili starješine (jer su svi drugi lažni učitelji)“. On je dao mogućnost ispitivanja i samim tim je dao mogućnost da netko dođe u skupštinu sa nekim gledištem ali ga ti moraš ispitat, a ne ga automatski osuditi. Ti ćeš znat da li je nešto od Boga ili nije. Ako ti netko unaprijed kaže da nešto nije od Boga samim tim što je drugačije, to već nije mjerilo.

Nadopuna: Ovakvo postavljanje stvari nije moguće među Jehovinim svjedocima jer su predstavnici društva Watchtowera oduzeli autonomiju kršćanskim skupštinama i sve starješine podredili svojem autoritetu i time im oduzeli službu 'Gospodinovog roba' koju su dobili od Isusa.

Alen: Opet se vraćamo na taj način. Za mene su visoka mjerila važna. I ono što smo ti prije rekli s tom odlukom, mislim da ti je jasno što bi trebao učiniti da se vratiš nazad i budeš dio Jehovine organizacije.

Primjedba: Šta ja to moram učiniti da bi me oni primili nazad? Očito bi trebao ukinuti svoju web stranicu i spriječiti daljnje objavljivanje svoje knjige. Ja ću to rado učiniti ukoliko oni

    • dokažu da moje informacije spadaju u kategoriju lažnog učenja
    • dokažu da su Jehovini svjedoci organizacija koju je Jehova utemeljio 1919-te godine.

Danijel: Ja nikad neću otići ni od Boga ni od Krista, niti me itko može isključiti iz Božje zajednice. A biti član organizacije društva Watchtower, to je nešto što mi nije važno. Ali ja ću uvijek biti dio Kristove skupštine. Znam da Krist mene neće isključiti (iz svoje Skupštine), a vi kao autoritet možete (iz svoje lokalne skupštine) jer Isus je prošao on što su prošli mnogi i što ja prolazim od strane svoje zajednice. Isus je rekao svojim učenicima da će u očima vjerskog autoriteta biti proglašeni otpadnicima. On je unaprijed te stvari govorio. Crkve kršćanstva su se upravo tako postavile s autoritetom da osude nečije drugačije gledište, a koje je u to vrijeme možda bilo ispravno, samo zato što nije bilo u skladu sa njenim službenim učenjem. Tu, ajmo reć, politiku je prihvatila i Zajednica (JS). Dozvoliti da neko kaže drugačije, a ne ispitati stvar, to je problem koji sam ja na ovaj način samo inicirao da se jasno vidi.

Nadopuna: To je ujedno i razlog zašto sam napisao knjigu “Pred istražnim sudom Watchtovera“ koju sam na ovaj način dao na uvid svojoj braći kako bi jasno vidjeli i ono što se od njih stalno sakriva.

Zoran: Ja sam vidio kroz tvoje radove (tekstove) da se očituje da si protiv vodećeg tijela, da si protiv zajednice kao ljudi … (ja ga prekidam)

Danijel: Ne, ne! Opet krivo postavljaš stvari. Ja želim postaviti stvari onako kako ih je Biblija definirala, a kritika kao kritika može iznijeti na vidjelo neke stvari. Ako nitko ne želi kritiku samo zato jer ona ide prema nekom autoritetu onda je to isto problem. Biblija je puna kritike prema kraljevima, prema svećenicima, prema apostolima zbog njihovih greška, puna je kritike. Kritika nije tu da bi se nekoga obezvrijedilo nego da bi se vidjelo gdje netko griješi. Ne griješe samo (mali) članovi zajednice. Griješe i starješine vodećeg tijela ali nitko to ne želi (javno) reći.

Milan: Biblija je tu da nas pouči. Na jednom je mjestu to fino napisano. To nisu kritike, nego su to osobna iskustva, pozitivna i negativna, na temelju kojih mi danas izvlačimo pouku, a u Jehovinoj organizaciji čista kritika nema mjesta. Savjeti i pouka ima mjesta.

Primjedba: Nije točno da to u Bibliji nisu iznesene kritike usmjerene protiv autoriteta? Kritika nema samo negativan prizvuk. Što je kritika? U svakodnevnici taj pojam obično uključuje ukazivanje na grešku ili loše upravljanje s jasnim pozivom na promjenu lošeg stanja. Ona je sastavni dio pouke i obično dolazi prije nego se dade savjet. Kritika se može razlikovati na način na koji se izvršava: može biti pozitivna kritika, negativna, konstruktivna kritika i kritika koja ima za cilj poboljšanje stanja, ali i destruktivna kritika koja je usmjerena na uništavanje. Prema tome, kad oni za moje izjave kažu da su kritika, onda u tome vide samo ono negativno obilježje. Ne žele vidjeti konstruktivnu kritiku samo zato što je nisu spremni prihvatiti i vidjeti gdje oni griješe.

Danijel: A kako je Pavle kritizirao Petra pred javnošću? To je bila kritika.

Milan: Ma nije. To je bilo osobno iskustvo. I Mojsije je imao svoje iskustvo i negativno i pozitivno. A zašto je imao? Da se ja danas mogu poučiti.

Primjedba: On ponovno ovdje iznosi svoje mišljenje koje se čak ne slaže sa izjavama vodećeg tijela koje je napisalo:

"Istina, svaka kritika boli (Hebrejima 12:11 “Doduše, nikakvo ukoravanje isprva ne pričinjava radost, nego žalost…“). No ako je potaknuta ljubavlju i dana u ljubavi, onda to sigurno nije govor koji vrijeđa“ (Probudite se, 22.5.2004. str. 20)

Prema tome, kritika je ukor, a Biblija je puna primjera ukoravanja tj. kritiziranja istaknutih ljudi koji su svjesno ili nesvjesno činili greške.

Danijel: Ali Pavle je Petra pred javnošću kritizirao zbog njegovog stava i ponašanja. Nije ga odveo sa strane i rekao da to nije dobro, nego pred svima…

Milan: Ne znači da je to primjer koji je dobar. Nije ti to što je on napravio izneseno kao jedan pozitivan primjer koji mi moramo slijediti. To se dogodilo ispred svih.

Danijel: To ne znači da se ne smije nekoga kritizirati pred javnošću (ukoliko je javnost vidjela grijeh).

Milan: Treba čuvati dostojanstvo osobe s kojom razgovaraš.

Alen: Je li je Petar imao kriva učenja o Isusu Kristu?

Danijel: Je li ja imam kriva učenja o Kristu?

Alen: U velikoj mjeri da.

Danijel: Kako u velikoj mjeri? Jedina stvar je njegov identitet (i sve što je s tim povezano).

Nadopuna: Za razliku od apostola Petra i drugih kršćana prvog stoljeća, Jehovini svjedoci (i kršćani drugih zajednica) po svemu sudeći imaju krivo gledište o Isusu. Treba samo uzeti u obzir da su židovski kršćani Isusa gledali samo kao čovjeka i da su takvo gledište ponijeli sa sobom nakon svog bijega iz Jeruzalema i Judeje. To su povijesne činjenice. Zanimljivo je zapaziti da u svojim poslanicama apostol Pavle, Petar i Ivan nisu nikad prigovorili tim židovskim kršćanima zbog njihovog gledišta o Isusu kao ljudskom biću. S druge strane u poslanici apostola Ivana vidimo da on prigovara protiv onih kršćana (dekotista) koji su dovodili u pitanje ljudsku prirodu Isusa, tvrdeći da je on bio samo prividno čovjek. Čak i apostol Pavle prigovara onima koji su spremno podnosili 'lažne učitelje' koji su propovijedali 'drugačijeg Isusa' (2.Ko 11:4,13). Još je upozorio: "Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima" (2.Ti 4:3). Naime, ukoliko su prvi kršćani prihvatili Isusa samo kao čovjeka, jer su samo o takvome čitali u svetim spisima i samo takvoga su očekivali, onda 'drugačiji Isus' očito za neke više nije bio pravi čovjek nego više od čovjeka, a takva slika je škakljala uši ljudi koji nisu bili Židovi jer su nežidovski narodi u grčko-rimskom religioznom okruženju puno lakše prihvaćali takvog Isusa koji je bio drugačiji od onog kojeg su u skladu sa svojim svetim spisima prihvatili židovski kršćani. To je samo jedan dokaz iz Biblije koji bi trebao zamisliti sve one koji svjesno ili nesvjesno zanemaruju tu jasnu činjenicu jer povijest potvrđuje kako su dekotisti i kasniji apologeti sve više uvodili grčko tumačenje hebrejskih pojmova i tako uveli inkarnaciju i predpostojanje Isusa Krista.  Do četvrtog stoljeća su židovski kršćani koji su Isusa gledali samo kao čovjeka bili sve više proganjani od strane nežidovskih kršćana što je dovelo do razvoja kršćanstva kojeg su oni oblikovali po svojim filozofskim pojmovima i tako ga odvojilo od izvornih biblijskih učenja. Stoga je veliko pitanje da li i Jehovini svjedoci spadaju u takvo kršćanstvo koje tvrdi da njeguje izvorne vrijednosti 'istine' a istovremeno zastupa neka kriva gledišta koja su prihvatili od lažnih učitelja grčko-rimskog svijeta.

Alen: To je kao da mene sada netko uvjerava da je Bog trojstvo. Uvjerava me. I sad zamisli osobu koja te uvjerava da je Bog trojstvo. I duboko je uvjerena da sadrži istinu.

Primjedba: Onaj tko bi njega i druge Jehovine svjedoke uvjeravao u trojstvo bi koristio isti krivi temelj kojim se koriste i vodeće tijelo, a to je inkarnacija koju su pred kraj prvog stoljeća polako uvodili neki učitelji kako bi židovsku vjeru prilagodili filozofiji svoga vremena. On bi trebao zamisliti jednu drugu situaciju koja se mogla odigravati u prvom stoljeću. Zamislimo da je nekog židovskog kršćanina netko počeo uvjeravati da je Isus anđeo i da se prije rođenja inkarnirao u zametak i tako postao čovjek. Kako bi taj kršćanin reagirao na njegovo uvjeravanje jer se takvo nešto nije moglo potvrditi u hebrejskim spisima koje su tada bili jedina Božja riječ koju su kršćani koristili za poučavanje i ispravno postavljanje stvari? Ista stvar je i sa identitetom 'Gospodinovog roba'. Zamislimo da je netko tadašnje kršćane uvjeravao da Isus još nije postavio svog roba da im daje duhovnu hranu? To bi bilo suprotno zdravom razumu i svim činjenicama koje su u to vrijeme jasno identificirale tog 'roba'. Upravo to sada tvrde Jehovini svjedoci.

Danijel: Npr. identitet 'vjernog roba', koliko je dugo bio krivo prikazivan? Ista stvar. To se opravdava.

Nadopuna: Želio sam reći kako oni opravdavaju činjenicu da ih je vodeće tijelo desetljećima uvjeravalo u nešto što nije istina, a sada Alen ima snage reći kako bi to bilo neprihvatljivo da ga netko uvjerava da je Bog trojstvo. U čemu je razlika ukoliko ga jedna i druga strana uvjeravaju u nešto što se ne može biblijski potvrditi? Razlike nema, ali kad ga vodeće tijelo npr. uvjerava da je istina ono što nije istina u vezi Isusovog identiteta, on će je bez preispitivanja prihvatiti, a kad bi ga netko uvjeravao u istinu za koju vodeće tijelo kaže da je laž, on bi je isto tako bez preispitivanja odbio, pa makar se ona može biblijski potvrditi kao istina. Nažalost to je žalosna činjenica koju oni ne vide i ne žele vidjeti. Zato mi je žao svih njih zbog takvog stava kojim uzdižu ljudsku mudrost iznad Božje riječi.

Milan: Danijele, nama je žao što se ovo ovako moralo završiti.

Danijel: Meni nije žao. Ovo se moralo desiti za pouku svima. Doviđenja!

Nadopuna: Od mene se od sada očekuje da priznam da sam pogriješio zbog javnog objavljivanja svojih drugačijih gledišta i da se pokajem kako bi bio ponovno priznat kao član zajednice. Ako se to traži od mene, onda bi se to trebalo tražiti i od 'vodećeg tijela' koje je kroz povijest ove organizacije više puta iznosilo svoja drugačija gledišta a da nije izgubilo svoje mjesto među svojom braćom. Međutim, oni se nikad nisu javno pokajali iako su neka njihova kriva tumačenja (o transplataciji, transfuziji, civilnoj službi, krivim očekivanjima) negativno djelovali na mnoge članove i njihove obitelji. Čak su tražili da se publikacije sa odbačenim gledištima naručuju i dalje distribuiraju kako ne bi propao novac koji je uložen u štampanje tih knjiga. Osim toga, nikad nisu zahtijevali da se unište njihove knjige sa odbačenim gledištima tako da danas svatko može to imati u svojoj biblioteci. Zašto meni nameću drugačiji zahtjev? Ako je to Božji zahtjev za njegov narod, zar su onda članovi vodećeg tijela iznad Božjeg zakona? No, ukoliko to nije Božji zahtijev, onda bi se prema mojim gledištima i knjigama trebalo odnositi na isti način kao što se odnosimo prema tim istaknutim starješinama. Naime, ne samo da me nisu trebali isključiti nego od mene ne mogu zahtijevati pokajanje za nešto što nije grijeh. Imam tu istu slobodu da kažem kako moje knjige mogu biti izložene javnosti, kao i starije publikacije Watchtowera i da ih svatko tko želi može imati u svojoj biblioteci radi vlastitog ispitivanja.

 


Odluka o isključenju je čitana u skupštini nedugo nakon ovog saslušanja. Od svih članova zajednice se traži da se prema meni kao isključenom odnose prema strogim pravilima koja je propisao Watchtower. Međutim treba preispitati koliko ta pravila odstupaju od biblijskih smjernica? I kako se treba odnositi prema izopćeniku ukoliko su starješine učinili nepravdu? O tome možete čitati u člancima:

vezani članci:

"Glas savjesti"

"Izopćenje po Watchtoweru"

"Kako se ponašati prema izopćeniku"