ISW (Istražni sud Watchtowera)

Drugi pravni proces

 


 

U drugom pravnom procesu je Prizivni odbor ukinuo odluku o isključenju kojeg je 28. veljače 2015. godine donio Pravni odbor. Ova odluka je bila presedan jer su starješine u završnoj riječi iznijeli gledište koje je bilo suprotno gledištu onih starješina koji su sudjelovali u prvom procesu. Dali su mi pravo da istražujem Bibliju i da imam svoje drugačije gledište. Iako su shvatili da nisam uništio svoju knjigu, kao što je to tražio prvi odbor, ona im nije bila sporna jer su dozvolili da im iz nje predočim neke ključne tekstove o svojim novim i drugačijim gledištima vezanim za identitet Isusa Krista i njegovog upravitelja. Ono što je utjecalo na njihovu odluku nije bila promjena njihovog stava prema meni nego moja obrana u koju sam unio puno više biblijskih i drugih argumenata koje sam temeljio na jasnim biblijskim načelima i primjerima. No, razlog zašto sam prije toga ponovno došao pred Pravni odbor je pismo koje sam uputio starješinama svoje skupštine. U nastavku iznosim to pismo kao i sve što sam nakon toga pisanim putem iznosio u svoju obranu.

 


Pismo 1 - Otklanjanje dvojbi

 


 

Draga braćo,

Ovo pismo pišem u želji da otklonim dvojbe koje se sigurno javljaju u vašim srcima. Oni koji me dovoljno ne poznaju mogu stvoriti krivu slku o meni, pogotovo što me sada gledaju iz perspektive onoga koji je bio osuđen kao otpadnik. Budući da sam dio skupštine koju vi nadgledate i vodite, onda sam svjestan da se na vašim sastancima starješina govori o pojedinoj braći, pa tako i o meni. Možda ste već na tim sastancima govorili o meni, a ako niste onda ćete to vjerojatno sutra učiniti. Vaš cilj je da pomažete onima za koje mislite da im možete pomoći. Međutim, kad mislite da nekome poput mene ne možete pomoći jer se čvrsto drži nekih svojih stavova za koje mislite da zaslužuju vaš prijekor, onda donosite vlastiti sud misleći kako je on odraz onoga kako Jehova gleda na mene. “A ja nimalo ne marim za to kakav biste sud mogli donijeti o meni vi ili neki ljudski sud. Ni ja ne donosim sud o samome sebi. Naime, ni zbog čega ne osjećam grižnju savjesti. Ali to ne dokazuje da sam pravedan, nego je Jehova onaj koji sudi o meni. Stoga ni o čemu nemojte suditi prije nego za to dođe vrijeme, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.“ (1.Ko 4:3-5).

Jedan od vaših starješina je malo bolje upoznat sa mojim razmišljanjima i stavovima jer ima uvid u tekst kojeg sam napisao nakon svog isključenja i ponovnog primanja u Zajednicu. Znam da me on može najbolje razumjeti ali sam svijestan da me on ne može braniti pred ostalim starješinama čak kad bi to i želio jer bi možda doveo u pitanje svoje starješinstvo. Zato bi bilo najbolje da te tekstove koje sam mu proslijedio dade na uvid svima vama jer su oni slika moje nepokolebljive vjere i odanosti prema Bogu i Kristu.

Zbog svog stava u vezi slobode u svom uvjeravanju onoga što Biblija uči i svog pomalo kritičkog promišljanja sam bio osuđen iako smatram da nisam izašao iz okvira koje mi Bog dozvoljava kroz svoju Riječ. S druge strane sam uvidio da su starješine izašle iz okvira svojih ovlaštenja. O tome sam dosta toga napisao kako bi našao zajednički temelj za razgovor a ne da osuđujem vas ili vaše stavove kojih se čvrsto držite misleći da tako čuvate organizaciju od onih koji joj mogu naštetiti. U strahu da se bilo koja zajednica ne sruši, ljudi ugrađuju svoje postavke i pravila čime umanjuju djelovanje svetog duha. Zato organizaciju brane po svaku cijenu jer su u nju ugradili svoje ime i ona im je nešto s čim se mogu hvaliti. Ona je za njih nešto sveto i nedodirljivo.

Svjestan sam da Kristovu skupštinu nitko ne može razrušiti jer ona ne ovisi o institucijama koje je čovjek formirao kako bi Krista zatvorio u svoje okvire. Sutra se može desiti da sve kršćanske institucije budu ukinute, ali to neće uništiti Kristovu skupštinu jer Isus poznaje one koji su njegovi i on je prisutan s njima svojim duhom čak i onda kad su dvoje sakupljeni u njegovo ime, a takvih okupljanja i danas ima izvan institucionalnih okvira. Oni koji se čvrsto drže institucije mogu tada izgubiti vodstvo kojeg vide u pojedinim istaknutim ljudima, ali oni koji se čvrsto drže Krista bit će uvijek povezani sa svetim duhom koji dolazi od Boga. O ovome trebate često govoriti na vašim sastancima jer taj trenutak napada na kršćanstvo će u skoroj budućnosti iznenada doći što će pogoditi sve kršćanske institucije pa tako i onu koja poput šatora u svojim okvirima drži kršćansku skupštinu Jehovinih svjedoka. Ostati bez vidljivog šatora može mnoge iznenaditi i baciti u očaj, pogotovo što će se osjećati ostavljeni bez zaštite. Prorok Ilija je u takvoj situaciji mislio da je ostao sam, ali je kasnije saznao da u Izraelu ima još oko sedam tisuća pravih Izraelaca. Tih sedam tisuća nisu bili u sastavu jednog plemena (zajednice) ili jedne grupe (skupštine) koju je vodio čovjek. Ne, oni nisu imali svoju organizaciju i bili su raspršeni po svim plemenima. Međusobno se nisu ni poznavali niti su bili svjesni jedni drugih, ali je Jehova sve njih vidio i poznavao po imenu. On ih je gledao kao svoju skupštinu.

Isto tako je bilo i u prvom stoljeću. Tada Izraelci nisu bili podjeljeni po plemenima. Jedina podjela je bila na religioznom nivou i grupama koje su sačinjavali farizeji, saduceji, eseni, zeloti i dr. Svi su se oni isticali svojom pobožnošću i dokazivanjem da je njihovo tumačenje Pisma i obožavanje Boga ispred svih drugih. Isus je znao da svi oni robuju svojim pravilima i postavkama ali je rekao da je njegov brat svatko onaj koji vrši volju Božju. On nije zahtijevao potpunu podložnost učenjima, tumačenjima i pravilima koje su uveli rabini, nego samo u onoj mjeri koja je svakog Izraelca držati u slobodi da služi Bogu po njegovoj volji. Tako i ja ne želim ljude koji vjeruju u Krista, a koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama smatrati manje vrijednima samo zato što nisu dio zajednice kojoj ja pripadam. Možda ću tek sutra, kad bude napad na kršćanstvo vidjeti da moj susjed koji je automatizmom pripadao drugoj zajednici, u biti moj brat u Kristu jer u toj situaciji pokazuje da je ostao dosljedan Bogu a ne čovjeku. Svi koji Kristu govore “Gospodine“ su njegovi sluge, a ne sluge ljudima koji vode razne skupštine i zajednice. Pavle kaže: “Tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Njegov gospodar odlučuje hoće li on stajati ili pasti. A stajat će, jer ga Jehova može podržati.“ (Rim 14:4). Kršćani ne bi trebali služiti čovjeku nego samo Kristu kojeg smatraju svojim gospodarem (Gospodinom), a sebe njegovim slugama. Čovjek je tu da samo pruži vodstvo držeći se samo onih ovlasti koje su mu dodjeljeni nad ostalim Kristovim slugama. Takvi starješine i drugi koji vode kršćane trebaju ljude vezati uz Krista a ne uz svoju instituciju.

Ja sam jedno vrijeme imao veliki problem jer sam služio Bogu na krivi način. Zajednica me je naučila da razvijem stav isključivosti. Svoju sam Zajednicu smatrao jedinom pravom religijom, a prema njenom vodstvu sam se odnosio kao najvišem autoritetu na zemlji. Publikaciji Zajednice sam davao isti autoritet kao samoj Bibliji jer je sve ono što je napisano prikazivano kao Božja riječ. Božju Riječ sam tumačio samo onako kako je to napisano u publikacijama i time sebe i druge dovodio u zabludu jer sam u svom istraživanju uvidio mnoge pogreške i kriva tumačenja koja su se uvukla u našu Zajednicu unatoč iskrenoj želji da se to ne desi. Tada nisam bio sposoban da razumijem Božju riječ u njenom izvornom smislu jer sam sprečavao svetom duhu da me vodi do točnog razumijevanja budući da sam unaprijed imao formirano saznanje o svim stvarima. Nisam bio plemenit kao Berejci koji u apostolu Pavlu nisu vidjeli duhovnog vođu nego su na temelju pisma provjeravali ono što je on učio. Oni koji su tada u ljudima vidjeli svoje vođe i osnivaće svojih skupština su govorili: “Ja sam Pavlov“, a drugi, “Ja sam Petrov“ ili “Ja sam Apolonov“. Ja možda nisam govorio: “Ja sam Russellov“ ali to se podrazumjevalo kad god bi sa tim stavom isključivosti rekao: “Ja sam Jehovin svjedok“, što bi isto zvučalo kao kad bi netko drugi rekao: “Ja sam katolik“ ili “Ja sam adventista“, jer je iza svih tih institucionalnih skupština (crkvi) stajao neki njen osnivač ili zagovarač. Svoju vjeru u Krista nisam nikako mogao spojiti sa tim stavom isključivosti koji mi je više sličio na farizejštinu. Osjećao sam neki ponos što pripadam ovoj Zajednici ali me je taj ponos samo izjedao. Morao sam se osloboditi tog pritiska i ne dozvoliti da slovo ubija moj duh.

U prvom stoljeću je bilo i onih koji su govorili: “Ja sam Kristov“, a takvih je bilo u svakoj skupštini, čak i onda kada su se one zbog razilaženja i uvođenja novih doktrina o Bogu i Kristu podijelile na institucionalnoj razini. Oni su u svim pravim vjernicima vidjeli svoju braću. Ja sada također želim govoriti: “Ja sam Kristov“ i to je ono što ću uvijek isticati jer je on moj jedini vođa. S druge strane ću i dalje poštivati vas kao starješine jer nam je savjetovano: ”Slušajte učitelje svoje i pokoravajte im se, jer se oni staraju za duše vaše, kao koji će dati odgovor, da to s radošću čine, a ne uzdišući; jer vam ovo ne pomaže“ (Heb 13:17). Pavle ovim savjetom nije želio reći kako starješine moramo slušati u svemu i potpuno im se pokoravati. U kontekstu svega onoga što je Krist rekao, ove Pavlove riječi imaju smisao relativne poslušnosti i pokornosti po savjetu o poslušnosti i pokornosti rabinima kojeg je Isus dao tadašnjim Židovima koji su još uvijek bili u savezu sa Bogom. Moja plemenitost i čista savjest je osuđena od strane starješina jer sam se usudio ispitivati učenja Zajednice i dati prednost onome što me Biblija zaista uči. Od mene se tražilo da se potpuno i bezpogovorno pokorim vodećem tijelu i svemu onome što oni govore. To je za mene bilo kao da me netko tjera na krivo obožavanje Boga kroz autoritet čovjeka za kojeg se stalno isticalo kao da je on Krist na zemlji.

Zajednicu kršćana kojoj i dalje pripadam vidim kao grupu koja još uvijek ima mogućnosti da se razvija i reformira prema izvornim učenjima i postavkama, što najviše ovisi od onih koji predvode. Nažalost, vi kao starješine od njih niste dobili nikakve ovlasti koje su imali starješine iz prvog stoljeća tako da je teško očekivati brze i radikalne promjene. Ja sam imao ideju kako se to može napraviti ali me nitko nije želio saslušati. Žao mi je što s jedne strane vidim svoju braću koja istinski vjeruju u Boga i Krista, a među njima i mnoge koji su potpuno nesvijesni svojih pogrešnih stavova koji umanjuju vrijednost kršćanske vjere. Žao mi je što svi mislimo kako imamo točnu spoznaju o Bogu i Kristu, a nismo svjesni kako se naša Zajednica još uvijek nije oslobodila krivog učenja o Kristu kojeg su nakon smrti apostola uveli rani crkveni oci iz aleksandrijske škole. Iz te škole su proizašli jedni učitelji koji su prikazivali Isusa kao anđela, a drugi kao Boga. Oni treći koji se nisu podredili učenjima tih teoloških škola su bili potisnuti i proganjani od svoje braće i to od obje struje što je Isus i predskazao. Ono što su oni učili je do danas ostalo tajna koja je bila sakrivena tijekom proteklih vjekova. Volio bi kad bi naša Zajednica bila među prvima koji će uvidjeti tko je zaista bio Isus čime bi se potpuno vratila izvornom učenju o Mesiji. Tek tada bi se mogla smatrati pravom kršćanskom zajednicom, ne samo po vjeri nego i po apostolskoj nauci. Često molim Jehovu da otvori oči onim istaknutim ljudima na vrhu jer izgleda da mnogi više vjeruju ljudima nego onome što zaista piše u Bibliji. Ova žalosna činjenica je rezultat razvoja svih kršćanskih zajednica koji su postale robovi institucije jer su u namjeri da ljudima daju slobodu u Kristu došli na pola puta ili blizu cilja ali nikako do kraja. Mislim da će samo ona kršćanska zajednica koja se oslobodi institucionalnih načela uspjeti doći do točne spoznaje o Bogu i Kristu i volio bi da među njima bude i naša Zajednica koju krasi puno toga dobroga.

Neka nezaslužena dobrota Gospodina Isusa Krista bude s duhom vašim!

Vaš brat Danijel

1.prosinac 2014.


Nakon ovog pisma je brat Luka Vergani insistirao na tome da dvojica starješina razgovaraju sa mnom jer sam iznio neke misli s kojima sam navodno optužio Zajednicu da širi kriva učenja te sam napisao starješinama još jedno pismo:

 


Pismo 2 - Rješavanje dvojbi


 

Draga braćo!

Povodom zadnjeg pisma upućenog svima vama, ste poželjeli sa mnom obaviti jedan razgovor. Ja sam bratu Drnasinu objasnio da ne želim razgovarati s dvojicom starješina nego samo sa jednim, a taj sam razgovor već obavio s njim. Smatram da ono što sam njemu rekao i prezentirao nema potrebu za ispravljanjem ili ukoravanjem tako da bilo kakav razgovor u tom smjeru nema smisla iz dva razloga.

Prvi razlog je što sam i ovaj razgovor sa jednim od vas obavio bez saznanja svoje supruge jer je ona još uvijek pod dojmom da starješine u mom slučaju imaju samo za cilj da me ukore ili iskljuće jer zna da sam ja zbog svoje iskrenosti već bio isključen. Ona se boji da zbog svoje iskrenosti opet ne dođem u tu situaciju iako ja znam da mi vi ne želite nanijeti nepravdu. Ali također znam da sam zbog vaših stavova, protiv kojih sam progovorio u svojoj novoj knjizi, doživio da krivo procjenjujete moje poticaje čime samo ponavljate povijesne greške koje su dobro opisane u mnogim izdanjima Zajednice. Stoga ne želim da pod nečijim pritiskom odozgo ponovite vlastitu grešku niti želim svoju suprugu dovoditi u situaciju da se nepotrebno izlaže stresu.

Drugi razlog se odnosi na sam cilj jednog takvog razgovora budući da moja razmišljanja izlaze iz okvira ustaljenog gledišta? Ne znam kako će te se ovaj put postaviti prema meni? Da li kao Nikodem ili kao ostali židovski rabini prema Isusu? Nikodem je želio saznati neke stvari o kojima je Isus govorio, dok su drugi samo “pomno promatrali“ i slušali “kako bi našli nešto da ga optuže“ (Lk 6:7; 14:1). Prije toga su se “među sobom dogovarati što da učine Isusu“ jer su shvatili da je neke stvari ispričao “imajući njih na umu“ (Lk 6:11; 20:19). Oni su znali da ga ne mogu tek tako osuditi nego samo onda kad bi rekao “nešto zbog čega bi dospio pod upraviteljsku ovlast i nadležnost“ (Lk 20:20). Ovo istićem jer ne želim da postupite na taj način. Ja ne sumnjam u vaše dobre namjere, ali vas ipak podsjećam da u najboljoj namjeri, kako bi štitili interese organizacije, možete nesvjesno zastupati slične principe. Sve ono što sam napisao ili rekao ili u što sada vjerujem je u okvirima koji su biblijski utemeljeni. Samo ako mi možete dokazati grijeh protiv Boga, ja ću se spremno podložiti vama. No, u razgovoru s jednim od vas nisam dobio nikakve biblijske argumente koji bi mogli proturječiti mojem sadašnjem stavu kojega sam opširno iznio u tekstu pod naslovom “Pred sudbenim vijećem Stražarske kule“. Zato sam vam prije par dana napisao pismo kako bi dobili jednu zajedničku sliku, koja ne bi bila utemeljena na mišljenju jednog starješine ili možda mišljenju onih starješina koji ne poznaje pozadinu mog cjelokupnog kršćanskog života i jednog razvoja koji je bio odraz mojih duhovnih potreba.

Znam da starješine izbjegavaju sa mnom razgovarati ili raspravljati o temama koje se tiću mojih drugačijih uvjerenja jer se ne žele kompromitirati. Ako bi to htjeli učinili s ciljem da spoznaju koliko su moja uvjerenja biblijski utemeljena, onda bi to učinili potajno poput Nikodema kako drugi starješine ne bi saznali. Znam da ima takvih starješina i takve braće koji će preda mnom poštivati moj stav i uvjerenje, a pred ostalima će šutjeti ili isticati stav i učenja organizacije. Starješine koji su svoje ime ugradili u organizaciju i kojima je više važno da su na dobrom glasu nije briga da li je zaista istina ono što ja vjerujem i zastupam niti bi oni tražili istinu od čovjeka koji nema nikakva ovlaštenja od vodećeg tijela. To je samo meni dokaz da nešto nije dobro postavljeno u našoj Zajednici i da bi to trebalo mijenjati kako bi se i po tome razlikovali od drugih kršćanskih zajednica i bili što bliže duhovnoj slici prve i jedine prave kršćanske skupštine kojoj mnoge kršćanske zajednice još nisu dorasle.

Isus i apostoli su bili članovi židovske vjerske zajednice u kojoj su svi članovi bili u nadležnosti rabina koji su duhovno brinuli za narod. Rabini su imali ovlasti da sude grešnicima i da ih izbacuju iz svoje sinagoge. Kad je Isus zapoćeo svoju službu on je ljudima ukazivao na pravo značenje Božjeg zakona. Ali govorio je i o stvarima koje su mogle umanjiti vrijednost teokracije koju su rabini oblikovali po svojim načelima i gledištima. Time je dovodio u pitanje autoritet tih imenovanih muževa. Oni su ga mogli pozvati na razgovor kako bi ga zaustavili i usmjerili prema potpunoj podložnosti rabinskom učenju i teokraciji koja se zasnivala na temeljima prave religije. Da li bi se Isus odazvao na jedan takav razgovor sa tim starješinama ako bi znao da ga oni žele samo uhvatiti za riječ i osuditi? Ne, on je izbjegavao takve susrete s njima. Uglavnom im je odgovarao na njihova pitanja u javnosti jer su ostali ljudi mogli uvidjeti njihov pravi motiv i njihova razmišljanja koja su u pojedinim stvarima odudarala od prave istine i duha Pisma. Zato ni ja za sada ne želim razgovarati sa dvojicom starješina bez prisutnosti neutralne javnosti nego samo sa jednim, jer tada mogu biti siguran da nitko od nas neće biti u mogućnosti da osuđuje i nameće svoj stav. Ovo ćete najbolje razumjeti iz nekoliko pisama koje sam u zadnjih par mjeseci uputio jednom od starješina, pa ako ste voljni ući u moje srce, a da ga ne osuđujete, budite slobodni zatražiti ta pisma kako bi ih razmotrili bez pritiska od drugih starješina. Nakon toga neka sve bude u skladu sa Božjom voljom.

Vaš brat u Gospodinu!

Danijel

 

10.prosinac 2014.


Pravna procedura

U međuvremenu je sazvano saslušanje pred Pravnim odborom na koji sam bio prisiljen doći jer su mi zaprijetili da će oni bez mene donijeti odluku u skladu sa onim što im je bilo na raspolaganju. No da bi ukazao na pravnu problematiku takvih procesa koji se protiv braće vode iza zatvorenih vrata napisao sam im slijedeće pismo:


 

Draga braćo!

Budući da insistirate na pravnom odboru kao instanci koja bi ponovo rješavalo sporna pitanja vezana za moja gledišta i stavove, onda imam pravo da vam skrenem pažnju na neke jako važne stvari. Ne želim da ovo osjetite kao mudrovanje nego kao razborito prosuđivanje u zajedničkom interesu da sve bude provedeno u jednom kršćanskom duhu i redu. „A sve neka bude dolično i onako kako je red.“ (1.Ko 14:40). Kao član zajednice Jehovinih svjedoka sam svjestan da je Zajednica vjersko uređenje u koja su ugrađena propisna pravila i načela kojima se uređuju odnosi među članovima i odnosi članova prema svojoj zajednici. U te propise spadaju propisi božanskog porijekla koja se ne mogu mijenjati ljudskom odlukom i propisi ljudskog porijekla koja se prilagođavaju i mijenjaju u skladu sa situacijom i potrebom. Kao što imam svoja prava i obaveze prema Zajednici, isto tako očekujem da i Zajednica poštuje moja na Bibliji utvrđena prava. Ja vama želim vjerovati, ali prije svega vjerujem u Jehovu i njegovu pravdu. Jehova je pravedan sudac dok ljudski suci mogu griješiti zbog svojih propisa koji su u nekim segmentima odstupili od božanskih. Smatram da sam bez razloga bio osuđen kao otpadnik i o tome sam iznio mnoge dokaze koji pokazuju da se u slučaju protiv mene odstupilo od nekih božanskih smjernica. Na vama je da ih uvažite ili odbacite.

Ako već trebam doći pred vas kao suce koji će razmatrati moj slučaj onda želim da to bude u duhu Božje Riječi koja je iznad svih ljudskih pravila i ograničenja. Osim toga želim da to bude u skladu sa mnogim primjerima i savjetima od Jehove koji ukazuju kako bi trebao izgledati jedan sudski spor. Kako možete očekivati da netko spremno dođe pred vas ako zna da mnogo toga nije pravno regulirano u zaštiti pojedinca nego samo u zaštiti institucije. Takvi društveni ili religiozni sistemi u kojem je sud indoktriniran, a ne neutralan nikad nije donio dobre presude u korist slobode razmišljanja, uvjerenja i govora o čemu svjedoči biblijska i svjetovna povijest. Kad bi vi mogli birati neki svjetski sud, pred kojega bi željeli doći? Da li onaj koji je u sastavu jednopartijskih sistema i režima ili onaj demokratski gdje je sud neovisan od vlasti? U kojega bi suca imali više povjerenja? Čak kad bi imali i branitelja, to ne bi bila garancija da će te dobiti pravdu ukoliko je taj branitelj postavljen po dužnosti ograničen direktivom da štiti instituciju od ljudi koji drugačije misle i vjeruju. Volio bi svoje pravo na obranu drugačijeg mišljenja iznositi pred pravednim sudom koji će uvažiti sve moje argumente i prigovore, a ne ih koristiti protiv mene.

Ja se ne bojim izaći pred vas, ali se bojim vašeg suđenja i stava koji pokazujete. Da li sam u pravu ili ne to prije svega zna sam Jehova, a na vama je da na vagu pravde stavite najprije sebe pa onda mene jer je to biblijsko načelo. Pravila koja postoje a koja je uvela Zajednica po pitanju formiranja pravnih odbora i suđenja imaju svoj smisao pa čak i opravdane razloge. Njih su uveli neki starješine kao što su predsjednici Društva uz potporu Upravnog odbora prije više desetaka godina. No, pitanje je da li su ona potpuna ili manjkava te dali i koliko odstupaju od božanskih smjernica? Ukoliko u tim smjernicama nedostaje onih božanskih smjernica koji su važili u Božjem narodu Izrael i među kršćanima do kraja prvog stoljeća, onda starješine ne bi smjeli strogo insistirati na njima i tako obezvrjeđivati dostojanstvo pojedine braće i njihovo pravo na pravedno i pošteno suđenje koje treba prije svega uvažavati propise božanskog porijekla, a koja bi trebala važiti za sve kršćane podjednako u svim kršćanskim zajednicama. To je ponekad teško izbalansirati. Npr. pravila i propisi u vezi vođenja sudskih postupaka protiv braće koja su sagriješila se u pojedinim segmentima razlikuju od onih koja možemo naći u Bibliji među Božjim narodom. Jehova je uvijek davao smjernice i načela kako treba postupati u sudskim sporovima i ona su iznad onih ljudskih pravila.

1) Jedno od tih smjernica je bilo javno suđenje na gradskim vratima i to Biblija posebno naglašava. Zašto? Jehova je dao Zakone ali nije osobno bio uključen u te procese i znao je da se time može unaprijed spriječiti čak i najpravednije suce da ne postupe nepravedno i nepošteno. Javnost u tom slučaju može imati uvid u to što je grijeh a može izravno i neizravno utjecati na pravedno suđenje. Ako nema javnosti ili bar predstavnika naroda (kao što su to porota ili neutralni svjedoci), onda je veliko pitanje koliko se tu može zaštiti pojedinac ukoliko su presude oslanjaju više na ljudskim mjerilima a ne božanskim. No, Vodeće tijelo je odstupilo od te biblijske prakse te strogo zabranilo javno suđenje čime ugrožava pravo pojedinaca na pravično i pošteno suđenje. Ja bi ipak insistirao na javnom suđenju a od vas tražim da mi iznesete biblijske ili druge razloge protiv. O javnom suđenju možemo čitati u Probudite se, od 22.1.1981.

"Smjernice za sudski postupak u SAD-u nalaze se u šestom amandmanu Ustava. "U svim kaznenim progonima, optuženi uživa pravo na brzo i javno suđenje. . . [mora] biti informiran o prirodi i razlogu optužbe; biti suočen s svjedocima protiv njega. "Je li pravosuđe u biblijskim vremenima koristila ove smjernice? Doista jeste. (...) Budući da je lokalni sud bio smješten na gradskim vratima, nije bilo pitanje je li suđenje javno! (5.Mo 16,18-20) Nema sumnje da su javna suđenja pomogla utjecati na suce da budu pažljivi i pravedni, kvalitete koje ponekad nestaju na saslušanjima u tajnim prostorijama. Što je sa svjedocima?  Svjedoci u biblijskim vremenima su bili dužni javno svjedočiti."

O mjestu gdje se održavao sud Zajednica piše u Stražarskoj kuli 1.6.2010. str.15:

"U starom Izraelu ljudi su se okupljali na gradskim vratima kao što se danas u nekim mjestima okupljaju u društvenim domovima. (...) Kad su gradski starješine donosili presude u sporovima, sjedili su kod gradskih vrata i ondje saslušavali tužitelje i okrivljenike, donosili odluke te izvršavali kazne (5. Mojsijeva 21:19)."

Zašto Zajednica odstupa od ovih božanskih smjernica i insistira na svojim ljudskim propisima iako sami kažu da u tajnim prostorijama može nedostajati kvalitetnog i pravednog saslušanja? Jehova želi izbaciti mogućnost nepravednog suđenja jer sud bez javnosti može dovesti u sumnju presude i kredibilitet samih sudaca pa su i apostoli zahtijevali da cijela skupština sudi grešnika. S druge strane Jehova nije zahtijevao da narod poštuje odluke suda ukoliko to suđenje nije bilo javno, dok Zajednica izričito zahtijeva da mi poštujemo njihove odluke koje su donesene u tajnim prostorijama. Zar to ne bi trebalo dovesti u sumnju odlike starješina bez obzira koliko se oni trudili biti pažljivi i pravedni?

Biblija iznosi neke primjere pravičnog i nepravičnog suđenja kao i rezultate takvih suđenja. Kad je u pitanju sud bez javnosti, takvi sudovi su u Bibliji uvijek opisani u negativnom svjetlu jer se optuženik nije mogao braniti svim pravnim sredstvima koja mu trebaju biti na raspolaganju niti je javnost mogla imati uvid u tijek sudskog postupka, što znači da nisu bili obavezni priznati i prihvatiti odluke takvog suđenja pogotovo ako su donesene po kratkom postupku.

Pogledajmo što Zajednica piše u Stražarskoj kuli od 1.4.2011. str.18-20:

"Zašto bi nas trebalo zanimati što se odigralo one kobne noći koja je prethodila Isusovom pogubljenju? Za to postoje najmanje tri razloga. Prvo, Isus je svojim sljedbenicima rekao da obilježavaju njegovu smrt, stoga je važno znati kako je teklo suđenje koje je do nje dovelo. Drugo, trebamo znati jesu li optužbe iznesene protiv Isusa bile istinite. (...). Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata. Isus je znao da Ana krši zakon time što ga ispituje te mu je rekao: “Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio” (Ivan 18:21). Ana je trebao ispitati svjedoke, a ne optuženika. Isusova primjedba pravičnog bi suca potaknula da poštuje zakonom utvrđen tijek suđenja, ali Ana nije mario za pravdu."

Nakon što sam analizirao pravne i proceduralne postupke u mom slučaju ja sam kao i Isus imao pravo iznijeti primjedbu na svoje suđenje koje je završilo isključenjem ali tada nisam znao kako to učiniti jer mi se nije nudila nikakva pravna mogućnost. Kao što je u Isusovom slučaju saslušanja koje je bilo provedeno tajno, bilo jako važno za nas znati kako je teklo suđenje i je su li optužbe iznesene protiv njega bile istinite, tako sam i ja smatrao da javnost tj. moja braća imaju pravo znati sve o mom slučaju jer ih se prisililo da podrže odluku starješina iako to nisu bili dužni učiniti po Božjim mjerilima. Ni ja nisam bio dužan prihvatiti takvu optužbu i presudu. Job nije prihvaćao pogrešno rasuđivanje svojih sudaca. Zbog njihovih krivih prosuđivanja se previše zaokupio dokazivanjem svoje nedužnosti kao i ja. Pa ipak, Job je ljubio Boga i uzviknuo: ”Nipošto vas ne mogu pravednima proglasiti. Dokle dišem, neću odstupiti od svoje besprijekornosti“ (Job 27:5). Imao je pravo svojim optužiteljima reći da su nepravedni u prosuđivanju. U pravednim sudskim sistemima se može tražiti izuzeće sudaca ukoliko se ustanovi da će biti pristran. Da je Job još u ono vrijeme bio doveden pred suce za neki grijeh imao bi...

2) Pravo na branitelja. Optužena osoba ima pravo na onoga koji će je zastupati. Zajednica uvijek ističe prednosti onih sudskih sistema koji daju mogućnost optuženom da se javno brani što isključuje mogućnost suda bez odvjetnika i javnosti jer optuženik ne mora imati uvid u proceduralni postupak i način dokazivanja svoje obrane, a javnost ima smisao predstavljanja onih u čije se ime pokreće postupak i donosi sud. Knjiga Joba ukazuje na pravosudni sistem i pokazuje poželjnost nepristranog suđenja. Ona spominje “odvjetnike“, što znači da su oni mogli biti uključeni u raspravu (Job 13:8, 10; 31:11; 32:21). Jehova ne treba ljudske odvjetnike, nego samo svjedoke koji će ga opravdati pred drugima koji ga optužuju, ali mi ljudi trebamo svjedoke i odvjetnike kako bi obranili svoju nedužnost od nepravednih optužbi. Suci na optuženika gledaju kao na grešnika i stavljaju ga u poziciju koja je niža od njih pravednika, ali kad je u pitanju njegov odvjetnik, prema njemu se ne mogu tako postaviti jer bi bio ravnopravan s njima. Međutim, Zajednica nije stvorila sve pripreme za pravedno suđenje. Braća nisu upoznati sa svojim pravima temeljenim na Bibliji jer se time prešutno daje za pravo starješinama da postupaju po proceduralnim pravilima saslušanja i suđenja kojeg su uveli neki starješine bez da je itko išao u njihovo preispitivanje. Zato mnoga braća ne znaju koje su to proceduralne pogreške moguće tokom sudskog procesa niti se putem Biblije mogu pozvati na te propuste kako bi zahtijevali ukinuće presude ili pravo na ponovno suđenje pred onim starješinama koji će biti pažljiviji i pravedniji.

Kod mog saslušanja mi nitko nije rekao koja su moja prava i koje su proceduralne pogreške moguće u samom postupku tako da ih nisam bio svjestan niti sam ih mogao iznijeti u žalbi. S druge strane, starješine kao suci su bili ograničeni pravilnikom Zajednice misleći da je za provođenje pravde to bilo dovoljno jer nitko od starješina nikada nije želio preispitati ta pravila i vidjeti da li su i koliko ona manjkava s obzirom da odstupaju od nekih božanskih smjernica. Ukoliko bi želio imati nekog branitelja, vi mi ga možete predložiti kako bi ga upoznao sa svim mojim argumentima jer ja vjerojatno neću moći, kao ni u prošlom suđenju, imati mogućnost držati tijek saslušanja pod svojom kontrolom.

3) Optužnica. Jehova je zatražio od Jeremije da pismenim putem iznese optužbe protiv naroda Izraela i Jude (Jr 36:2). Optužba je jasno iznosila stvari koje im je Jehova stavio na teret. Apostol Ivan je također pismenim putem iznio skupštinama u Aziji pojedine točke optužnice za grijeh zbog kojih ih je mogao odbaciti. Optužnica se iznosila javno kako bi je mogli svi čuti čime se ujedno javnost pozivala na saslušanje i svjedočenje. No, Vodeće tijelo je zabranilo javno i pismeno iznošenje optužbe. Ja bi imao pravo zahtijevati da mi pismenim putem dostavite optužbu kako bi se mogao upoznati sa svim navodima koji mi se stavljaju na teret, a ako zbog nekog nepisanog pravila to ne želite učiniti onda me najprije pozovite na jedan sastanak sa dvojicom starješina koji će mi te točke optužnice usmeno priopćiti, a tek onda se dogovorili za saslušanje ukoliko ono bude potrebno. Ja bih tada u međuvremenu imao dovoljno vremena da pripremim svoju obranu ukoliko je potrebna ili bi to vrijeme iskoristio da vidim gdje sam pogriješio kako bi bio naveden na pokajanje.

U sudskoj praksi su ponekad prisutni presedani, pa ukoliko je to potrebno, pojedini sudovi, ali samo ukoliko su nezavisni, mogu promijeniti sudsku praksu i uvesti pravednije i poštenije suđenje. U demokratskom sistemu gdje je sudstvo odvojeno od vlasti Isus ne bi bio osuđen kao ni oni koji se smatraju njegovi sljedbenicima zbog onoga što govore i vjeruju, za razliku od sudova koji prije svega štite autoritet vladara i države kao društvene zajednice. Demokratski sistemi su pravo pojedinca i manjine uzdigli iznad prava većine i države, a samim tim su i božanske smjernice uzdigli iznad ljudskog autoriteta i institucije države (organizacije, društva). Zar to nije onaj viši nivo kojeg bi se pogotovo trebali držati kršćani. Bilo bi žalosno ustvrditi da je pravni sistem Božjeg naroda krut i jednostran jer je izbacio božanske smjernice. Sjetite se božanskih smjernica za nošenje kovčega i onih ljudskih smjernica koji su doveli do kobne greške. Vi možete insistirati na smjernicama koje imate, ali nikako ne možete reći kako je ono pono bolje zamišljeno i korisnije za mene nego što je to Jehova tražio i savjetovao.

Izraelski pravosudni sistem - Provođenje pravde u Izraelu bilo je sasvim različito od pravnih postupaka kojih su se držale okolne nacije. Nije pravljena razlika između građanskog i kaznenog prava. Oboje je bilo isprepleteno moralnim i religioznim zakonima. Prekršaj protiv bližnjega bio je prekršaj protiv Jehove. U svojoj knjizi The People and the Faith of the Bible (Narod i vjera Biblije), autor André Chouraqui piše:

”Pravosudna tradicija Hebreja razlikuje se od njihovih susjeda, ne samo u svojoj definiciji prijestupâ i kazni, već i u samom duhu zakonâ. (...) Tora [Zakon] se ne razlikuje od svakodnevnog života; ona kontrolira prirodu i sadržaj svakodnevnog života odmjeravajući blagoslov ili prokletstvo. (...) U Izraelu (...) je gotovo nemoguće načiniti jasnu razliku u pravosudnim aktivnostima grada. One su bile sakrivene u jedinstvu života potpuno usmjerenog prema ispunjenju volje živog Boga.“ Ta jedinstvena situacija postavila je provođenje pravde u Izraelu na daleko višu razinu nego u istodobnim nacijama." (Stražarska kula, 1.7.1992. str.11)

Kakva je danas situacija? Kad usporedimo pravni sistem naše Zajednice sa pravnim sistemima ovog svijeta onda vidimo razlike, ali zbog pravila koje je uvela Zajednica nikako ne možemo govoriti kako je provođenje pravde dovedeno u višu razinu od pojedinih ljudskih sistema. Naime, ukoliko se vidi da je naš pravosudni sistem u toj nižoj razini onda postoji opasnost da se pravosudni sistem Zajednice dovodi u vezu sa onim društvenim sistemima koji su strogo zavisni i kontrolirani od same vlasti. Danas svatko zna da je sudski sistem demokratskih naroda napredniji i pravedniji od sistema jednopartijskih i diktatorskih sistema. U tom sistemu čak i one osobe koje su završile u zatvoru imaju pravo na ponovno suđenje ukoliko se utvrdi da je došlo do procesnih pogrešaka i krivih dokaza. No kod nas isključena osoba koja se ne smatra krivom, mora pokazivati lažno pokajanje i priznati da je kriv kako bi bio oslobođen kazne. Stoga bi sudski sistem Zajednice u provođenju pravde trebao biti postavljen na daleko višu razinu nego je to u pojedinim ljudskim sistemima. Znamo kako naša braća različito prolaze pred sudovima tih sistema. Kad bi Vodeće tijelo svojim učenjem i zahtjevima koja postavljaju svojim članovima bilo optuženo da Jehovini svjedoci narušavaju jedinstvo društvenog sistema u kojem žive, onda bi po toj optužnici u jednom sudskom sistemu bili oslobođeni optužbe, a u drugom bi bilo zabranjeno njihovo djelo. Ti primjeri vam trebaju poslužiti da bi i sami pokazali razboritost poput onih sudaca koji u svom društvenom sistemu nisu bili pod strogim utjecajem vlasti i njenih krutih pravila nego su se držali onih međunarodnih prava koja su iznad bilo koje ljudske vlasti i njenih interesa. Složit će te se sa mnom da je pravosudni sistem u društvenom uređenju u kojem danas živimo pravedniji jer je doveden na jednu višu razinu od onog u kojem smo nekad živjeli.

To bi značilo da bi pravni odbor trebao uzeti u obzir međunarodno tj. opće kršćansko načelo pravednosti koje bi bilo jednako za sve kršćanske zajednice, a ne da kruto štititi samo onaj religiozni sistem u kojem žive. Zajednica je u svojoj publikaciji iznijela dovoljno razloga i primjera koji pokazuju da je sud kršćanske i biblijski školovane savjesti, slobode govora i uvjerenja iznad bilo koje crkvene vlasti, pa se očekuje da i pravosudni sistem starješina uvažava to načelo. Pravosudni sistem je živi organizam koji se mora prilagođavati i mijenjati kako bi se doveo u višu razinu. To je morala učiniti i naša zemlja u kojoj živimo, a čiji zakon sada štite prava pojedinaca na prigovor savjesti i mogućnost zamjenske civilne službe. Iznijet ću samo neke stvari koje je Hrvatska dovela do te nove više razine.

Pravo na pravično (pošteno) suđenje najvažnije je procesno ljudsko pravo. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza u slučaju podizanja optužnice protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.  Neki aspekti prava na pošteno (pravično, fair) suđenje su:

  • pravo na pravnu pomoć (legal aid and advice);
  • pravo na pravnu sigurnost (legal certainty).
  • pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms, “jednakost oružja”);
  • pravo na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing);
  • pravo na saslušanje (fair hearing);
  • pravo na dokaz (right to proof);
  • pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by law);
  • pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju (impartiality and independence);

Istaknut ću samo neke od gore navedenih prava:

Pravo na javno i kontradiktorno suđenje. Što se tiče jamstva javnosti postupka, smatra se da je pravo na uvid javnosti jedan od elemenata demokratske tradicije koji doprinosi kako javnom povjerenju u sudove, tako i kontroli njihova rada. Pravo na javnost suđenja nije, međutim, apsolutno pa se zbog drugih važnih interesa može ograničiti, no uz potrebu da se ostvari ravnoteža između zaštite tih prava i potrebe da se omogući uvid javnosti. Zato ograničenja javnosti suđenja trebaju biti “razmjeran odgovor na neposrednu društvenu potrebu”.

Pravo na procesnu ravnopravnost Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati “razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinog protivnika”. Jedan dio toga načela sadržan je u mogućnosti da se izjašnjava i raspravlja o svem relevantnom procesnom materijalu. Pri tome, Sud u svojoj praksi nije načelo jednakosti oružja primjenjivao samo na procesni materijal prikupljen od stranaka, nego i na procesni materijal pribavljen od strane trećih osoba. (Primjer civilne službe, suđenja hereticima itd.)

Pravo na nezavisan i nepristran sud ustanovljen zakonom. Nekoliko zahtjeva poštenog suđenja odnose se na svojstva tijela koje vodi postupak i donosi odluku. U praksi tumačenja Konvencije, naglasak je stavljen na konkretna svojstva, a ne na apstraktni status takvog tijela. Izraz tribunal – preveden u Hrvatskoj kao “sud” – ne implicira nužno potrebu da osobe i tijela koja vode postupak formalno pripadaju državnoj sudbenoj vlasti (“sud” u formalnom smislu), ali se traži da on u konkretnom slučaju (kao što je pravni odbor skupštine) ima svojstva nezavisnosti i nepristranosti te da njegovo ustrojstvo i rad budu propisani unaprijed određenim pravilima. Što se tiče nezavisnosti i nepristranosti, potrebno je ispuniti i subjektivni i objektivni test, tj. sudac ne smije u konkretnom slučaju pokazivati znakove pristranosti i zavisnosti u svojim uvjerenjima i ponašanju, a ne smiju postojati ni okolnosti koje bi, s obzirom na sastav, svojstva i položaj suca, mogle opravdano dovesti u pitanje njegovu objektivnost i nezavisnost u očima stranaka.

Procesna ravnopravnost, kontradiktornost i javnost. Na deklaratornoj razini, procesna ravnopravnost visoko se cijeni, a njezine povrede i odstupanja sankcioniraju se s pomoću gotovo svih vrsta pravnih lijekova. Ponavljajući stav da “načelo jednakosti oružja nužno obuhvaća razumnu mogućnost obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku”

----------------------------------------------

Da su se neke od ovih visokih pravnih načela koristila u prošlom procesu protiv mene, ja ne bi bio isključen iz Zajednice kao otpadnik kao što ne bi u ovom novom i drugačijem pravnom sistemu u kojem sada živim bio osuđen na zatvor zbog prigovora svoje savjesti. Stoga bi želio da i vi sami prije bilo kakvog saslušanja preispitate ta načela jer vjerujem da bi željeli učiniti sve najbolje za svoju braću. Budući da je riječ o meni, ja bi trebao biti taj koji će insistirati na gore navedenim božanskim i drugim visokim sudskim mjerilima više nego što bi vi trebali insistirati na onim ljudskim smjernicama koje je uvela Zajednica.

Kao što je Isus imao pravo prigovoriti protiv načina na koji ga se saslušavalo, tako i ja imam to pravo, ali da do tih pogrešaka više ne bi dolazilo, očekujem od vas da ih razmotrite u duhu Božje riječi. Ako treba, možete se konzultirati sa drugom razboritom braćom. U sljedećem pismu ću vam iznijeti dokaz iz novovremene povijesti Jehovinih svjedoka koji u cijelosti govori o načinu kako se neke sporne stvari i kriva učenja moraju i trebaju sagledavati u duhu zajedničkog interesa da se jednom zajedničkom suradnjom dođe do one istine koju oslikava duh Božje riječi. Jer ako postoji dokaz da su braća poput mene uvidjela neke stvari i s njima preko svojih starješina išla prema podružnici i Vodećem tijelu koje je na kraju ipak prihvatilo njihova gledišta i promjenilo svoje učenje, onda bi to bilo dovoljno da ne insistirate na osudi takvih postupaka. U pravosudnom sistemu bi takav dokaz bio dovoljan kao mjerilo svakog sudbenog vijeća starješina. Budući da starješine nisu upoznati sa tim dokazom onda i dalje postupaju po svom nahođenju misleći da čine pravo.

Ovaj dokaz (koji ću vam iznijeti u slijedećem pismu) bi trebali razmotriti svaki od vas pojedinačno u molitvi prije nego se sastanete kao starješinstvo i donesete odluku o mom daljnem statusu. Naime, ono što sada smatrate grijehom sutra može dobiti sasvim jednu drugu sliku. Prema tome, ne želim da brzate sa svojim odlukama kako ne bi u startu postavili krive temelje u mom slučaju. Ako vidite da je i dalje potrebno da se sastanete sa mnom ja se neću opirati nego ću biti spreman na sve što dolazi od Boga samo ako prije toga uvažite one biblijske smjernice koje bi me dovele u mogućnost da se mogu potpuno osloniti na božansku pravednost koja bi trebala biti osnovni temelj svakog božanskog suda.

Primite srdaćne pozdrave u duhu bratske ljubavi i slobode koja nam je dana u Kristu!

Vaš brat

Danijel Polanec

 

26. prosinac 2014.

 


 

Nakon par dana sam im dostavio pismo kao nastavak ove teme o principima i praksi postupanja prilikom vođenja pravnih procesa, s tim da sam želio navesti primjer gdje se određeni problem može rješavati u suradnji između onih koji navodno krše određeno načelo i starješina koji sude po tom načelu koje je samo po sebi diskutabilno.

Primjer suradnje


 

Draga braćo,

Kao nastavak onoga što sam vam napisao želim napomenuti kako je naša Zajednica u svojoj povijesti uspjehe u obrani svojih prava uvijek imala kod sudova koji su bili odvojeni od vlasti, dok je kod totalitarnih režima to bilo teško postići. S druge strane, da su ti svjetski sudovi uvažavali sistem prosuđivanja kojim se koriste pravni odbori Jehovinih svjedoka, Jehovini svjedoci nikad ne bi dobili niti jednu presudu u svoju korist. Ne želim dokazivati kako su svijeski sudovi pravedniji, ali postoje činjenice koje to potvrđuju i zato želim ovom prilikom o tome govoriti kako ne bi ponovno bio osuđen za kruto tumačenje definicije otpadništva i nešto što bi trebalo biti tolerirano i prepušteno slobodi savjesti. Božji zakoni i načela trebaju uvijek biti iznad ljudskih.

Činjenica je da ljudi u svojim društvenim i religioznim organizacijama unose zakone kojima s jedne strane pokušavaju održati red i mir a da time idu na štetu pojedinaca i grupa koji imaju drugačija gledišta i uvjerenja. Slično se dešava unutar naše Zajednice. Iznijet ću jedan primjer koji to najbolje oslikava jer želim da vidite koliko se neka pravila i gledišta te ustrajavanje na njima dovodila do nepotrebnih problema s kojima su se suočavala mnoga naša braća, a i ja među njima. Ja sam osobno imao iskustvo sa svjetskim sudom u vrijeme jednopartijskog sistema koji me je osudio po pitanju prigovora savjesti i odbijanja služenja vojske. Dobio sam branitelja po službenoj dužnosti koji nije mogao niti malo utjecati na sud jer je vlast takve osobe tretirala kao neprijatelje društva. Nije mogao sudu predložiti alternativnu službu kako bi bio oslobođen zatvorske kazne od tri pol godine koja me je čekala iako se o tom pitanju raspravljalo u javnim medijima. Zato se zbog tih ograničenja unutar takvog društvenog sistema ni starješine nisu mogle zauzeti za mene i naći mi onog branitelja koji bi opravdanim argumentima utjecao na sud.

Ovo iznosim jer mene i mnogu mladu braću njihovi starješine nisu mogle zaštititi od zatvorske kazne, a mogli su da su stvari u Zajednici od samog početka bile ispravno postavljene. Starješine su bili ograničeni uputama i učenjima Zajednice koja je alternativnu službu desetljećima smatrala povredom neutralnosti. Da su braća u Upravnom a kasnije i Vodećem tijelu ispravno razumjela biblijska načela i jasno definirala pitanje neutralnosti, onda ne bi svoju sajest, kruta pravila i gledišta nametali braći nego bi dozvolili da braća imaju izbor po svojoj savjesti u zemljama koje su nudile alternativnu službu. S druge strane bi Zajednica također preko UN i međunarodnih institucija vršila pritisak na one državne sisteme koje su ignorirale pravo pojedinca na prigovor savjesti tako da bi s time zaštitila svoju braću od progona i zatvora. Ono što mnogi ne znaju je činjenica da su braća u Vodećem tijelu zbog svog pogrešnog gledišta donekle odgovorna za ovakvu situaciju. Da li su ta mlada braća trebali šutjeti o tome i bespogovorno trpjeti zatvorske kazne pa čak i isključenje iz Zajednice? Ili su oni mogli dati svoj glas i preko starješina doći do Vodećeg tijela da tu stvar promjeni u skladu sa gledištima one pojedine braće koji su na temelju Biblije i logičnog rasuđivanja uvidjela da je tadašnje pravilo i učenje bilo pogrešno?

Ja sam preko jednog brata jako dobro upoznat sa činjenicom da su neka mlada braća preko svojih starješina nastojala izboriti da se njihov glas čuje jer su imali dovoljno razloga da od Vodećeg tijela zatraže promjenu po tom pitanju. Taj brat je došao do nekih dokumenata koji o tome svjedoće. Kod sebe imam pismo jednog brata iz Belgije po imenu Michel Weber, koji je još 1977. godine pisao Vodećem tijelu. Iz njegovog pisma izdvajam neke važne misli:

„...Civilna služba je zamjena za vojnu službu. To je prilično očito. Međutim, to nije razlog da bi se odbilo. Kada mi odbijamo transfuziju krvi, mi smo zahvalni doktorima kada nam daju proizvod koji može zamijeniti krv. Ili kada nam je ponuđeno neiskrvareno meso mi to odbijamo, ali radosno prihvaćamo svako drugo meso. (...)

Osobno, ja ne vidim zašto bi bilo protivno kršćanskom zakonu prihvatiti tu soluciju. Da sumiram, da li vi braćo smatrate kako je pitanje prihvatiti ili ne prihvatiti taj zakon od 1969, stvar osobne odluke? Ako je vaš odgovor potvrdan, tada bi to hitno trebalo prenijeti skupštinama. Mnoga braća zaista misle da će biti isključeni kada prihvate te mogućnosti, umjesto da idu u zatvor. Nadglednici bi trebali točno znati kakav stav da zauzmu kada je član skupštine donio takvu odluku. Oni bi trebali moći objasniti da je njihova odluka stvar savjesti pojedinca...“

Ovaj brat je uvidio nelogičnost kojom se u svom razmišljanju i tumačenju vodilo Vodeće tijelo i s razlogom je tražio da se to tumačenje preispita. Neki starješine se nisu htjeli miješati u to misleći da Vodeće tijelo ima ispravan stav i tumačenje. Međutim, bilo je nekih starješina koji nisu željeli proturječiti toj mladoj braći nego su ipak razmotrili njihove argumente koje su pismeno predočili Podružnicama u svojoj zemlji tako da je to pitanje ipak došlo do Vodećeg tijela. To je dovelo do pitanja o alternativnoj službi kojom se bavilo Vodeće tijelo skoro dvadeset godina. Prema Vodećem tijelu je upućeno na desetke pisama iz cijelog svijeta iz kojih se vidjelo da mnoga braća nisu razumjeli niti logiku niti sklad Biblije sa tim stavom i učenjem Organizacije. U mnogim su slučajevima same Podružnice postavljale pitanja u vezi ispravnosti tog pravila, te su prezentirale biblijske razloge da to pitanje postane pitanje savjesti pojedinca.

Bilo je slučajeva da su braća bila uznemirena kad su im druga braća pa čak i starješine sugerirala da bi trebala prihvatiti civilnu službu što je bilo suprotno nametnutom stavu Zajednice kojeg ni sami nisu mogli objasniti pred drugima jer ga nisu mogli razumjeti onako kako su ga po svom razumijevanju prezentirali u publikacijama članovi Vodećeg tijela. O tome svjedoći pismo upućeno Vodećem tijelu iz belgijske Podružnice u kojem izmeđuostalog stoji:

„...Kao što smo napisali u našim prijašnjim pismima od 8. ožujka 1978. i 25. travnja 1978. neki mladići i starješine imaju poteškoće sa razumijevanjem toga kada je u pitanju provedba alternativnog civilnog posla, da bi se zadovoljilo vojne vlasti. Oni kažu (što je protivno učenju Zajednice) da je prihvaćanje civilne službe pitanje savjesti. Ali, kao što smo napisali, većina braće razumije da je neispravno prihvatiti alternativnu civilnu službu. (...) Mogu li oni objasniti i poduprijeti ovakvo stajalište na temelju Biblije? Nekolicina braće je zaista u poziciji da sa Biblijom objasni zašto odbijaju prihvatiti alternativni civilni posao umjesto vojne službe. Što se tiče vojne službe i političkih pitanja, oni su sposobni objasniti da Biblija osuđuje te aktivnosti, ali što se tiče civilne službe samo vrlo malo njih je zaista sposobno demonstrirati Svetim Pismom da takva služba ne može biti prihvaćena umjesto vojne službe. Ne samo mladići, već i neki starješine imaju poteškoće u objašnjavanju tog stava. Čuli smo da neka braća nisu mogla objasniti svoj stav neutralnosti pred sucima koji se ponekad igraju sa njima kao mačka sa mišem. Pored toga, braća odbijaju civilnu službu koja im je predložena u zamjenu za aktivnu vojnu službu zato što, u osnovi, znaju da je neispravna i zato što Zajednica na to isto tako gleda. Iz tog razloga neki su sudovi rekli braći kako su primorani od Zajednice da odbace zakonsku odredbu civilne službe. Obratila nam se nekolicina braće, koji su došli u Podružnicu raspraviti pitanje kršćanske neutralnosti. Neka od ove braće uznemirena su od strane nekih starješina ili mladića koji su ih pokušali uvjeriti da bi trebalo prihvatiti civilnu službu, posebno kada su u pitanju humanitarne aktivnosti. Mi smo jasno dali do znanja da svatko za sebe mora donijeti odluku i da nije moguće da mi ili Zajednica govorimo ikome što da radi...“

Ovo pismo jasno pokazuje čemu je ta lojalnost bila pokazana. Ono s jedne strane svjedoči o naporima Odbora da lojalno podupire organizacijsko pravilo. To također pokazuje da nije bila stvar u lojalnom podupiranju kršćanskih načela kako su ih oni sami razumjeli, niti odgovaranje na poticaje savjesti koji su potaknuli mladiće da odbiju alternativnu službu i da zbog toga budu zatvoreni. Istina je kako je nekolicina, zapravo vrlo malo pogođene braće moglo objasniti, na temelju Biblije, temelj za to organizacijsko pravilo.

Pismo izjavljuje da su oni ipak odbili alternativnu službu zato jer su znali kako na to gleda Zajednica. S obzirom da oni to nisu mogli objasniti na temelju Biblije, njihova 'spoznaja da je to neispravno' zapravo može samo značiti da, za njih, što god da je Zajednica rekla, utvrdilo je ispravnost ili neispravnost pitanja – a ne ono što samo Pismo kaže. Oni su proveli po nekoliko godina u zatvoru, ne zato što su donijeli odluku utemeljenu na osobnoj savjesti i osobnom uvjerenju, već zbog odanosti ljudski postavljenom propisu. Toga su bili svjesni još neki starješine koji su uvažavali gledišta koja su tada bila suprotna službenom tumačenju. Tako je odbor Podružnice u Kanadi izmeđuostalog napisao:

„… Mi nalazimo to kao problem za uspješnu raspravu. Ili trebamo bolje pojašnjenje u vezi toga ili trebamo preispitati našu neutralnost u kojoj mi sudjelujemo ili sa kojim agencijama surađujemo. (...) Stoga, mi iskreno osjećamo da trebamo čisti rez, jasnu poziciju definiranu za nas, onakvu po kojoj braća svugdje mogu reagirati sa razumijevanjem, dokazujući je iz Biblije na temelju kršćanske neutralnosti i onakvu da ju i službenici mogu lako shvatiti bez toga da moraju poduzeti tečaj kako bi svakog pojedinca mogli razumijeti njegova religiozna gledišta – a to im je smetnja. (...) Međutim, bili taj napor prema tome da se ima pojednostavljeno, standardizirano stajalište, bio u skladu sa Biblijom? Da li bi imali podršku Biblije za to stajalište? Pa, mi bi još uvijek poštivali Cezara. (Rimljanima 13) Ali, mi bi s puno poštovanja odbili sudjelovati u bilo kojoj aktivnosti naređenoj od bilo koga tko bi zahtijevao od nas da ne poslušamo Boga ili da Njemu ne damo što smo dužni. (Mat. 22:21; Djela 5:29; Ot. 1:9) Cezarov „mač“ u prvom stoljeću često je bio javno manifestiran u obliku vojske, ali kršćansko poštovanje za Cezara u toj manifestaciji ni na bilo koji način nije značio kako su kršćani postali dio vojne ustanove. Pa ipak, on je često morao 'slušati zapovjedi' od vojnih vlasti. (...) Pod tom ljudskom vlašću, koliko bi naša rana braća mogla umaknuti vojnoj upravi? Gdje su oni povukli granicu? Mi nismo bili u mogućnosti pronaći ovdje bilo koje povijesno djelo koje nešto o tome otkriva, međutim, čini nam se razumnim da je ono što su morali učiniti bilo jednostavno odbijanje kompromitiranja kršćanskih načela u vezi onoga što im je bilo naređeno da rade ili proizvode...“

Ovaj Odbor starješina je dao do znanja kako oni nisu suglasni sa tada važećim stavom Zajednice koji po njima nije bio objašnjiv sa stajališta logike Svetog Pisma. Da li su zbog toga odstupanja na sebe navukli gnjev Vodećeg tijela? Što su trebali poduzeti starješina kako bi se sporno pitanje rješavalo na višem nivou. O tome svjedoći jedno drugo pismo poslano iz španjolske podružnice:

„...Kada neki starješina diskutira pitanje zamjenske službe sa nekom osobom, ta osoba uglavnom prihvaća da je zamjena ista stvar kao i vojna služba. Ali ta ideja nije uobičajeno u potpunosti shvaćena. Umjesto toga, uzima se da je to gledište Organizacije, a i starješine to predstavljaju kako mogu, i braća lojalno to slijede jer znaju da se to od njih očekuje. Ali, nama se čini da mnoga braća na naše objašnjenje gledaju kao na nešto izvještačeno. (...) Kao dio istrage za ovaj izvještaj, član odbora podružnice opsežno je razgovarao sa trojicom braće koja su bila primjerna u svom stavu neutralnosti godinama ranije. Također je razgovarao sa trojicom zrelih starješina, od kojih su dvojica iz drugih zemalja, koji se nisu osobno suočili sa pitanjem neutralnosti u Španjolskoj. Isplivala su različita gledišta u vezi mnogih aspekata ovog pitanja, ali postojala je potpuna suglasnost po jednom pitanju: Praktički niti jedan mladi brat u potpunosti ne razumije zašto mi ne možemo prihvatiti „zamjensku službu“ ako je ona civilne prirode te nije pod kontrolom vojske. Čini se jasnim da isto tako niti mnogi starješine to ne razumiju, pa prema tome oni često šalju mladiće u podružnicu po informacije. Zato se pojavljuje pitanje, Zašto oni to ne razumiju? Da li je to nedostatak osobnog studija? Ili je to iz razloga što argumenti i rezoniranje koje mi koristimo nisu dovoljno uvjerljivi ili nemaju jasnu i čvrstu biblijsku podlogu? (...) Kako mi sa uvjerenjem možemo tvrditi i pokazati da osoba koja ima prigovor te traži posao koji će mu donijeti izuzeće od vojne službe, ne krši svoju kršćansku neutralnost, a da onaj koji prihvati taj isti taj posao, kao dodijeljeni zadatak od vojne službe, na taj način sebe odvaja od skupštine? (...) U odnosu na gore postavljena pitanja, svi članovi odbora Španjolske podružnice prisutni za razmatranje ovog pitanja o zamjenskoj službi se slažu, i osjećamo da naš trenutni stav treba preispitati, te ili pojačati ili modificirati. ...“

Kad razmotrimo ove događaje u koje su bili uključena mlada braća, skupštinski odbori, odbori Podružnica onda treba vidjeti da li je bilo tko od takve braće zbog svog odstupanja od službenog učenja zajednice mogao biti označen za otpadnika...

  • ako je po tom pitanju imao drugačije mišljenje od trenutnog učenja Zajednice?
  • ako je iznosio svoje drugačije mišljenje u razgovoru s braćom i starješinama?
  • ako je pristupio civilnoj službi u skladu sa svojom savješću?

Evo još nekih pitanja:

Da li su braća iali pravo istraživati Bibliju da vide je li to učenje biblijsko ili ne?

- Da! Trebali su to učiniti poput Berejaca.

  • Da li su svojim gledištima išli protiv biblijskog gledište o neutralnosti?

- Ne! Njihovo je gledište i stav samo odstupalo od trenutnog učenja i gledišta Zajednice.

  • Da li su ova braća trebala šutjeti i čekati na Boga dok bespogovorno trpe zatvorske kazne?

- Ne! Oni su poduzeli korake da se čuje njihovo mišljenje.

  • Da li su starješine imali pravo zatvoriti im usta?

- Ne, iako su to neki činili kako bi zaštitili autoritet Zajednice.

  • Da li su ova braća odstupili od Boga i njegove Riječi?

- Ne! Oni su odstupali od trenutnog učenja Zajednice?

  • Da li su iznevjerili Boga i njegovu Riječ?

- Ne! Oni su mogli samo iznevjeriti braću koja su imala stroga i kruta gledišta.

  • Da li su ih starješine trebali isključiti kao one koji odstupaju od kršćanskih načela?

- Ne, ali su zbog odanosti Zajednici bili prisiljeni ići protiv svoje vjerne braće!

Biblijska učenja i pravila su jasna i treba ih definirati. U čemu je onda bio problem? Problem je u kruto postavljenim pravilima na kojima se štiti doktrinarno jedinstvo a umanjuje biblijski školovana savjest što dovodi do toga da se za svako odstupanje od učenja Zajednice formiraju pravni odbori koji bi pojedince trebali vratiti na ono razumijevanje kakvog ima cijela Zajednica? Treba napraviti razliku između onih učenja koji su oduvijek bila temelj vjere u Boga i njegovu Riječ i onih gledišta koja se samo nadovezuju na te temelje, a koja se mogu korigirati ili čak potpuno odbaciti boljim poznavanjem činjenica.

Gledište i savjest pojedinaca unutar Vodećeg tijela ne bi smjela biti nametnuta cijeloj braći i onda sve to zacementirati kao pravilo kojeg se trebaju svi bespogovorno držati. Na žalost, zbog utvrđenih krutih stavova bilo je teško naći koncezus među braćom u Vodećem tijelu i to je trajalo godinama dok su daljnje tisuće braće odlazile u zatvor koji ih je odvajao od njihovih obitelji, skupština, sastanaka i tako stavljao teška bremena na one kojima je takvo kažnjavanje teško padalo. Ja čak nisam smio imati ni Bibliju niti publikaciju Zajednice.  No, Zajednica nas je samo tješila govoreći da trpimo zbog pravednosti.

U nekim zemljema su braća koja su prihvaćala alternativnu službu bila isključivana iz Zajednice i to u vrijeme dok su među braćom u Vodećem tijelu bili pojedinci pa čak i većina njih koji se nisu slagali sa postojećim učenjem i koji su na tim sastancima dizali ruku u korist alternativne službe. No, oni su, unatoč svom drugačijem shvaćanju i dalje ostali u sastavu Vodećeg tijela i Zajednice. Ovo spominjem kako bi shvatili da drugačije tumačenje Svetog Pisma od onog koji je do tada bio službeno prihvaćen kao temeljno učenje Zajednice nije bilo sankcionirano unutar Vodećeg tijela. Međutim, u nekim skupštinama se nije smjelo iznositi drugačije gledište u vrijeme dok je na snazi bilo postojeće tako da su starješine po službenoj dužnosti mogla takvu braću sankcionirati isto kao i onu koja su prihvaćala civilnu službu jer se to kao i sama vojna služba smatrala odvajanjem od Zajednice. Ta isključena braća su također trpjela zbog pravednosti jer se pokazalo da su bila nepotrebno isključena, dok su drugi bili nepotrebno zatvarani na višegodišnje kazne. Sve se to moglo izbjeći da su vodeći starješine uvažavali duh Pisma, a ne nametali svoju savjest i svoje mišljenje koje se samo prividno činilo ispravnim.

Zahvaljujući braći i starješinama koja su pokazala hrabrost da progovore o upitnoj ispravnosti tog stava Zajednice je nagnalo članove Vodećeg tijela da tu stvar preispitaju. Nakon što je 1978. godine to pitanje počelo malo ozbiljnije razmatrati Vodeće tijelo, dešavalo se da je većina članova u više navrata glasovalo za promjenu ali nisu uspjeli dobiti dvotrećinsku većinu. U jednom od sjednica je dobivena dvotrećinska večina, ali se nakon kratke stanke brat Lloyd Barry predomislio što je poništilo odluku. Da je tada donesena ispravna odluka ona bi mnogoj braći donijela priliku da slobodno izraze svoju savjest i izbor ne bojeći se nikakvih sankcija od starješina. No kad je napokon donesena 1996. godine, u publikaciji nije bilo nikakvog objašnjenja zašto se na tom pogrešnom pravilu toliko kruto insistiralo od preko pedeset godina. Ono što je izostalo je iskreno priznanje zbog te doktrinarne pogreške i pogreške nepravednog napada na savjest drugih i žaljenje što su zbog njihovog stava mnoga braća morala nepotrebno trpjeti u zatvorima i odbacivanju od braće za vrijeme isključenja.

Mlada braća uglavnom nisu razumjeli biblijski temelj za to pravilo, te su se tome podložili, ne zbog 'lojalnosti kršćanskim načelima', već iz podložnosti jednoj organizacijskoj direktivi. Starješine također nisu mogli sagledavati to pravilo izvan onoga kako ga je tumačila Zajednica, a mogli su da su imali uvid u neke činjenice i da su dali prednost slobodi savjesti. Međutim, velika većina starješina se nisu željeli suprotstaviti Vodećem tijelu pa su indirektno krivi što je to pravilo ostalo na snazi toliko dugo i donijelo nepotrebne patnje mnogoj braći i njihovim obiteljima, pogotovo kad su sudili savjesti druge braće i isključivali ih iz Zajednice.

Ja sam bio u zatvoru zbog neutralnosti i indirektno sam bio uključen u ovo pitanje. Kao i mnoga braća podnio sam određenu fizičku i duševnu patnju ali i radost da smo iskazali svoju odanost Bogu. Međutim u ovo pitanje je bila umiješana i odanost Organizaciji koja je mnogoj braći stvorila nepotrebnu patnju. Budući da su braća trpila takvo stanje onda se u Stražarskoj kuli od 15. kolovoza 1998. pokušalo ublažiti cijela situacija. Pod naslovom “Kad netko ima osjećaj da je bespotrebno patio“ čitamo:

"Neki su Svjedoci u prošlosti stradavali zbog toga što su odbijali sudjelovati u nečemu što im njihova savjest sada možda dozvoljava.Na primjer, možda su godinama ranije donijeli neku takvu odluku kad su bile u pitanju neke vrste civilne službe. Neki bi brat sada mogao smatrati da bi čiste savjesti mogao izvršavati takvu službu, a da pritom ne prekrši svoju kršćansku neutralnost u odnosu na sadašnji sustav stvari. (komentar: pitanje je da li su stradavali zbog svoje savjesti koju su mogli izgraditi na temelju Biblije ili zbog ljudskog pravila i gledišta koje je utjecalo na njihov strah da ne povrijede načelo neutralnosti)

Je li Jehova bio nepravedan kad je dozvolio da taj brat pati zbog toga što je odbijao učiniti nešto što bi sada mogao učiniti bez ikakvih posljedica? (komentar: vidi se kako se zaobilazi vlastita odgovornost i prebacuje se na Boga). Većina onih koji su to doživjeli ne misli da jest. (komentar: no, manjina misli drugačije, ali ne krivi Boga nego ljude). Naprotiv, oni se raduju što su imali priliku javno i otvoreno pokazati da su odlučni zauzeti čvrst stav kad se radi o spornom pitanju univerzalne suverenosti. (Usporedi Joba 27:5) Koji bi razlog itko mogao imati da žali zbog toga što je slijedio svoju savjest i zauzeo čvrst stav za Jehovu? Time što su lojalno podržali kršćanska načela onako kako su ih oni razumjeli ili odgovarajuće reagirali na poticaj savjesti, pokazali su da su dostojni Jehovinog prijateljstva. (komentar: izbjegava se reći da su braća reagirali po razumijevanju Vodećeg tijela koje im je nametnuto, a ne po svom vlastitom razumijevanju) Sasvim sigurno, mudro je izbjegavati postupanje koje bi moglo uznemiriti savjest pojedinca ili bi vrlo vjerojatno moglo navesti druge da se spotaknu. (komentar: odje se indirektno kaže da su braća morala postupati po službenom tumačenju kako ne bi spotakla druge) Kad je to u pitanju, možemo razmišljati o primjeru koji je pružio apostol Pavao (1. Korinćanima 8:12, 13; 10:31-33).

Da bi ugodili Jehovi, od Židova se zahtijevalo da drže Deset zapovijedi, kao i oko 600 različitih dodatnih zakona. Kasnije, pod kršćanskim uređenjem, poslušnost tim zakonima kao takva više nije bila zahtjev za služenje Jehovi, čak niti za tjelesne Židove. Među zakonima koji ih više nisu obavezivali bili su zakoni koji su se odnosili na obrezanje, držanje sabata, prinošenje životinjskih žrtava i pridržavanje izvjesnih ograničenja u vezi s ishranom (1. Korinćanima 7:19; 10:25; Kološanima 2:16, 17; Jevrejima 10:1, 11-14). Židovi — uključujući i apostole — koji su postali kršćani bili su oslobođeni obaveze da se pridržavaju zakona kojima su morali biti poslušni dok su bili pod savezom Zakona. Jesu li se žalili govoreći da je Bog bio nepravedan u pogledu takvog uređenja zato što je prethodno od njih zahtijevao stvari koje više nisu bile potrebne? Nisu, oni su se radovali boljem razumijevanju Jehovinih nauma (Djela apostolska 16:4, 5). (komentar: ovim se komentarom izbjegava reći ono što je očito. U ovoj situaciji se treba vidjeti razlika između Božjih zakona i onih pravila koja su nametnuli rabini. Židovski kršćani se nisu imali razloga žaliti na Jehovu nego na rabine koji su im po svojoj savjesti nametnuli svoja pravila i učenja i tako stavljali teška bremena. Stoga ova analogija sa kršćanskim Židovima nema temelja , budući da je sam Bogpripremio Savez Zakona sa njegovim zahtjevima, koji su služili u korisnu svrhu, ali Onnije pripremio proizvoljno pravilo Zajednice koje zahtjeva odbacivanje alternativneslužbe, sa njenim nametanjem sankcija za one koji se ne drže tog pravila. U riječimaBožjeg Sina, to je bila „ljudska predaja“, „ljudska uredba“, ona koja je „obezvrijedilariječ Božju“ kad se radi o tom pitanju (Matej 15:6-9)

9 U suvremeno doba bilo je nekih Svjedoka koji su bili vrlo strogih pogleda o onome što mogu ili ne mogu učiniti. Iz tog su razloga oni stradavali više od ostalih. Kasnije im je veća spoznaja pomogla da prošire svoje gledište. (komentar: Ovdje se odgovornost prebacuje na pojedinu braću koja su imali svoje stroge poglede temeljene na gledištu Zajednice, što znači da su druga braća imali pravo na svoje drugačije mišljenje kako bi izbjegla postupati po tim strogim pogledima). No nemaju razloga da im bude žao zbog toga što su ranije postupali u skladu sa svojom savjesti (???), čak i ako su zbog toga možda dodatno trpjeli. Doista je pohvalno što su pokazali svoju spremnost da trpe zato što su vjerni Jehovi, da ’sve čine radi dobre vijesti‘. Jehova blagoslivlja takvu odanost Bogu (1.Korinćanima 9:23, NW; Jevrejima 6:10). Apostol Petar je s uvidom u to napisao sljedeće: ”Ako dobro čineći muke trpite, ovo je ugodno pred Bogom“ (1. Petrova 2:20).

U ovom članku nema niti jedne rečenice s kojom bi Vodeće tijelo preuzelo odgovornost za patnju koja su braća nepotrebno trpjela. Kad je objavljeno to novo učenje onda nam se nije prezentiralo ništa u vezi povijesti tog pravila koje je ostalo na snazi pod pravilom dvotrećinske večine. S ovim i drugim primjerima želim istaknuti onaj pravni dio i argumente koje se treba uvažavati ukoliko se želi istaknuti sloboda koju imamo u Kristu. Između onih koji su išli u vojsku i onih koji su na temelju svoje savjesti izgrađene na Bibliji prihvatili alternativnu službu je postojala velika razlika ali je Vodeće tijelo (ali ne svi članovi tog tijela) i većina starješine nisu vidjeli zbog svog pogrešnog gledišta, te je jedne i druge smatrala otpadnicima jer su odstupili od učenja i načela kojeg su prihvatili Jehovini svjedoci. To je bilo jako pogrešno. Isto tako postoji velika razlika između onih koji pristupaju krivoj religiji, onih koji naučavaju lažne nauke koje su potpuno suprotne vjeri u Jehovu i Krista jer time odstupaju od izvornog kršćanstva, od one braće koja poput mene istražuju Bibliju i ispituju ona učenja Zajednice za koja smatraju da ih treba korigirati i ispraviti, a da time ne osporavaju temeljna učenja i načela Biblije. Međutim, starješine kao da ne žele vidjeti tu razliku i sve stavljaju u jedan te isti koš za smeće. U slijedećem pismu ću vam pokušati na ovom primjeru objasniti kako i definicija otpadništva koja je još uvijek na snazi, odstupa od biblijskih smjernica i tako nanosi kruta gledišta koja obezvrijeđuju vjeru, ljubav i odanost braće koja samo koriste svoje pravo da ispituju Bibliju kako bi se uvjerili u sve što im se govori. Ja sam namjerno u svojim pismima izazvao vaše osjećaje i stavove kojima želite braniti tu definiciju otpadništva, ali kad vidite koliko je ona sama po sebi proturječna onda se nadam da će te imati više razumjevanja poput pojedinih starješina koji su se s razlogom uključili u preispitivanje definicije neutralnosti i slobode savjesti.

Vaš brat

Danijel Polanec


U očitoj potrebi da starješine shvate razliku između drugačijeg gledišta koje ne ide u kategoriju otpadništva i gledišta koje se može smatrati otpadničkim, morao sam istražiti  objasniti tu razliku i omogučiti im da to jasno vide jer u publikacijama Zajednice toga nema pa tu nastaje problem jer se starješine ne oslanjaju na svoj razum nego samo na ono što im se nemeće.

Što je otpadništvo


 

Draga braćo!

Ukoliko ste razumjeli kako je nastao problem oko definicije neutralnosti i kako je riješen, onda ćete moći otvorenog uma razmotriti i ovaj problem oko definiranja otpadništva.

Objašnjenje pojma iz rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića:

  • Apostazija (grč.apóstasis - razmak; odmetnuće) otpad, raskol, odvajanje
  • Apóstata - otpadnik od neke ideje, odmetnik, bogootpadnik
  • Apostazirati - odmetnuti se, otpasti, odvojiti se, krenuti drugim vjerskim pravcem

_______________________________________________________

Po ovoj definiciji otpadnik može biti onaj koji je skroz ili potpuno odbacio neko temeljno vjerovanje ili ideju (npr. vjeru u Boga i njegovu pripremu spasenja preko otkupne žrtve Isusa Krista). U kršćanstvu je ono vezano za potpuno odbacivanje vjere u Krista, a također se odnosi i na odbacivanje temeljnih učenja na kojima se zasniva kršćanska vjera. Odmetnuće, odmetnik ili otpadnik su pojmovi koji su sami po sebi jasni. Budući da oni u sebi nose misao o potpunom odvajanju, treba jasno definirati što je to odvajanje jer nije svako odvajanje u mišljenju i vjerovanju otpad ili odmetnuće. Pojam odvajanja, ako ga netko želi staviti u neke svoje krute institucionalne okvire može označavati i onoga koji je zadržao temeljna kršćanska učenja i vjerovanja ali je samo u nekim drugim stvarima počeo vjerovati nešto drugačije nego dotad. Upravo je na tome stvorena definicija otpadništva od strane Zajednice koja izmeđuostalog glasi:

Otpadništvo je odstupanje, otpadanje, iznevjeravanje, pobuna, napuštanje, naučavanje lažnih nauka. Otpadnici su osobe koje hotimično šire (tvrdoglavo se drže ili govore) učenja suprotna biblijskoj istini koju naučavaju Jehovini svjedoci.

Smatram da se u ovoj definiciji nalazi nešto što izlazi iz biblijskih okvira. Isto je tako bilo u definiranju onoga što bi moglo biti povreda neutralnosti, jer je u tu definiciju također bilo ubačeno i ono što se nije smjelo smatrati grijehom budući da ulazi u kategorije vlastitog ispitivanja, uvjerenja i slobode savjesti.

Kad bi svako odstupanje od učenja Zajednice bilo stavljenu u istu razinu kao i kretanje drugim vjerskim pravcem onda su i Jehovini svjedoci sa nekim promjenama u tumačenjima i učenjima otišli u drugom pravcu u odnosu na ono što možemo provjeriti iz knjiga koje su pisali Russel i Rutherford kao utemeljitelji naše kršćanske zajednice. No, Jehovini svjedoci će reći da su unatoč promjenama zadržali isti pravac vjere i da nisu odstupili od kršćanske vjere i temeljnih učenja, pa čak niti od biblijske istine. Npr. ako su Svjedoci odstupili od nekog biblijskog učenja svojim drugačijim tumačenjem, a da to drugačije tumačenje nisu smatrali lažnom naukom kojom su odstupali od biblijske istine, onda nemaju moralno pravo nekom svom članu govoriti da je odstupio od biblijske istine koju naučavaju Jehovini svjedoci ako to nije bila istina koju naučava Biblija. Po ovom mjerilu starješine nemaju pravnog razloga nekom članu skupštine reći da je odstupanjem od tih istih učenja krenuo drugim pravcem vjere i da automatski ima neku svoju religiju. Kad bi svog člana zbog toga sudili i smatrali otpadnikom onda bi to bilo nepravedno u Božjim očima. Prosudite sami i dokažite suprotno.

Činjenica je da je Zajednica Jehovinih svjedoka u svoja jedinstvena učenja uvrstila i ono što nije temelj ni za vjeru ni za spasenje pa je isključivala svoje članove koji su odstupali i od tih njenih učenja koja su se i sama mogla pokazati pogrešnima. Zato su braća postavila pitanje:

"Zašto su Jehovini svjedoci oduzeli zajednicu, odn. Isključili zbog otpadništva neke koji su još uvijek vjerovali u Boga, Bibliju i u Isusa Krista?

Odgovor: „Oni koji izriču takav prigovor ističu da mnoge organizacije koje tvrde da su kršćanske dopuštaju otpadničke poglede. Čak se i neki svećenici ne slažu s temeljnjim učenjima svojih crkava, a ipak i dalje uživaju dobar ugled.“...

... Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slaže sa pravim krćanstvom (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Što takva vjerovanja uključuju? (...) To je (izmeđuostalog) postojanje "vjernog i razboritog roba" danas na Zemlji 'kome su povjereni svi Isusovi zemaljski poslovi', i koji rob je povezan s Vodećim tijelom Jehovinih svjedoka (Mt 24:45-47). (Stražarska kula, 1.11.1987.str.31)

Zar ne vidite nelogičnost ove definicije? Ovdje se izmeđuostalog spominje vjerovanje u postojanje “vjernog i razboritog roba“ kao istinito učenje. No, da li je to bilo istinito učenje? Da li je osoba koja nije vjerovala u to njihovo gledište mogla biti isključena? Pogledajmo što piše u nastavku tog članka:

“... ukoliko kršćanin (koji tvrdi da vjeruje u Boga, Bibliju i Isusa), nepokajnički unaprijeđuje lažna učenja, moglo bi se pokazati nužnim da ga se isključi iz Zajednice“ (str 32).

Sve što je bilo suprotno učenju o “vjernom robu“ je automatski bila laž, odnosno lažno učenje. Da li je onda lažno učenje bilo ono učenje o robu koje je Zajednica odbacila? Ako ćemo sve mjeriti istim mjerilima, onda je i Zajednica u svojoj prošlosti unapređivala lažna učenja jer ih je javno širila i iznosila kroz svoju publikaciju. U tom slučaju je drugačije uvjerenje ili mišljenje nekog kršćanina bilo lažno, ali samo u odnosu na (lažnu) tvrdnju Zajednice, a takva njegova laž u odnosu na njenu laž je mogla biti istina. Recimo da sada neki pojedinac ne želi prihvatiti "novo svjetlo" u vezi identiteta “vjernog i razboritog roba“. Je li je on otpadnik, odnosno onaj koji se suprotstavlja biblijskoj istini, ako znamo da se nitko nije mogao smatrati otpadnikom u vremenu kada je cijela Zajednica odstupala od onoga što sada smatra biblijskom istinom? Da li je onda svako pa i najmanje odstupanje ujedno i otpadništvo? Ako nije, onda treba tražiti od Zajednice da u ovom slučaju pojasni i potpuno definira to pitanje otpadništva kako braća poput mene ne bi bila zbunjena različitim kontradiktornim, nelogičnim te dvojakim mjerilima i gledištima.

Kristovo učenje obuhvaća istinu o Bogu, Božjem naumu te moralne zakone i zapovjedi. Svi oni koji ne ostaju u tom ‘Kristovom učenju’ mogu biti isključeni iz skupštine. Onaj tko odbacuje moralne zakone on ustvari odbacuje Kristovo učenje isto kao što netko uči nauke koje su suprotne onome što stoji u Bibliji. (Tit 3:10,11; 2.Ti 2:16-19). Stoga apostol Ivan piše: "Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga (odnosno taj nije u zajednici sa Bogom). Tko ostaje u tom učenju, taj ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi to učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte! Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima“ (2.Iv 9-11).

"Ići predaleko“ je nešto što se razlikuje od onih razmišljanja i postupaka koji su u okviru onoga što Biblija govori. Izaći iz tog okvira je opasno jer bi se time negiralo samu istinu i Kristovo učenje o tim stvarima što bi dovelo do otpadništva od Boga i njegovih zakona. No ukoliko postoje argumenti koji imaju biblijski temelj, a donekle se razlikuju od nekih tumačenja Zajednice, onda treba te stvari prepustiti da se razjasne, a ne da se osude. Iako je Zajednica mijenjala neka svoja tumačenja, ona smatra da nije išla predaleko i da je i dalje ostala u Kristovom učenju. Stoga tako treba gledati i na nekoga tko se ne može složiti sa njenim tumačenjima, a koji i dalje stoji u okvirima Kristovog učenja. Takav može u svom dubokom istraživanju naići na argumente koji u nekim stvarima govore drugačije od onoga kako je naučen od Zajednice. Može biti uvjeren u ono što je otkrio kroz vlastito uvjeravanje. No, da li je išao predaleko da je zbog toga izgubio zajednicu s Bogom i svojom braćom? Ako ga Bog smatra svojim slugom jer je Božju riječ stavio iznad ljudskih tumačenja koja često mogu odstupati od biblijskog konteksta, onda starješine nemaju moralno pravo njemu i drugima dokazivati da su sagriješili jer bi to bilo prosuđivanje po ljudskim mjerilima a ne Božjim.

Npr. kršćanima je savjetovano da po pitanju držanja određenih dana mogu biti “uvjereni u svoje mišljenje“ (Rim 14:5; Gal 4:10). No što ako netko bude uvjeren u to da je potrebno držati sabat i to mišljenje bude kasnije nametnuto od strane vodećih starješina tako da to postane učenje koje je istaknuto obilježje ili jedinstveno učenje neke kršćanske zajednice? Da li se to može staviti u istu razinu sa temeljnim učenjima koja su postavili Isus i apostoli? Biblija kaže da ne može. Oni koji takva učenja (kao što je npr. i učenje o vjernom robu i sl.) ugrađuju u temeljna učenja dolaze u opasnost da takvim izjednačavanjem umanjuju vrijednost biblijske istine pogotovo kad tvrde da je svako odstupanje od takvih učenja otpadništvo. Za pretpostaviti je da će pojedini kršćani u svom neovisnom proučavanju Biblije doći do drugačijeg i ispravnijeg shvaćanja. Da li je to njihovo “novo“ razumijevanje drugi vjerski pravac ili druga religija? Ne. Kršćanska zajednica sa takvim pogledima možda ide u istom pravcu vjere kao i taj njihov član ali se razilaze u gledištima. Po Bibliji držanje sabata nije grijeh iako takvo učenje odstupa od kršćanskih smjernica, ali bi bilo grijeh kad bi vodstvo zajednice osudilo svog člana koji odstupa od tog učenja jer on, po savjetu apostola Pavla, drži da su mu svi dani jednaki. Ovo je samo primjer kako se mogu stvoriti nepotrebni problemi unutar zajednice kada se neka učenja smatraju biblijskom istinom iako ne bi trebala biti u istoj razini sa temeljnim kršćanskim učenjima.

Kad je riječ o razmaku ili odvajanju onda se po biblijskoj definiciji otpadništva ono odnosi na potpuno odvajanje od zajedničkog pravca vjere. Svako drugo odstupanje u učenju i pravilima treba staviti u granice kojima se zadržava isti pravac vjere, ali se dozvoljava mogućnost vlastitog uvjeravanja i promjene gledišta. Kad se nečije uvjerenje i gledište mijenja u odnosu na službeno tumačenje, onda samo treba stvari ispitati i vidjeti da li se tim odstupanjem stvara odmetnuće ili potpuni razmak od biblijske istine. Npr. tvrdnja da nema uskrsnuća tijela je potpuni razmak od biblijske istine, dok neka različita gledišta o tome tko hoće a tko neće uskrsnuti nisu u toj kategoriji. Netko može vjerovati da Bog neće uskrsnuti ljude poginule u potopu, a drugi u to ne moraju vjerovati jer tvrde da će Bog uskrsnuti i pravedne i nepravedne. Čak je i Zajednica više puta mijenjala svoje gledište o tome a da nije napravila potpuni odmak od temelja vjere. Svi kršćani vjeruju da je Isus uskrsnuo i uzašao na nebo. No neki vjeruju da je uskrsao u tijelu. Drugi u to ne vjeruju. I jedni i drugi mogu tvrditi da se njihova razmišljanja i tumačenja mogu potkrijepiti određenim biblijskim stavcima. Tko je od njih otpadnik ako nitko od njih ne odstupa od vjerovanja u Isusovo uskrsnuće?

Npr. tokom prošlog suđenja meni je jedan starješina htio ukazati što je to odstupanje od istine pa je citirao stavak iz poslanice 2.Timoteja 2:17,18, gdje piše:

“...njihova će se riječ širiti kao gangrena. Među njima su Himenej i Filet. Ti su ljudi odstupili od istine, govoreći da je uskrsnuće već bilo, te nekima potkopavaju vjeru.“

Zatim je citirao izjavu iz Stražarske kule u kojoj stoji:

“Ništa ne ukazuje na to da ti ljudi nisu vjerovali u Boga, u Bibliju i Isusovu žrtvu. Ipak ih je na temelju onoga što su naučavali o uskrsnuću, Pavao ispravno žigosao kao otpadnike s kojima se vjerni kršćani ne druže“ (Stražarska kula, 1.11.1987. str. 31)

Njegov komentar je bio da su oni – Himenej i Filet – potkopavali vjeru drugih jer su imali svoju verziju uskrsnuća. Međutim, taj starješina nije ušao u bit problema pa je ovaj primjer naveden u Stražarskoj kuli iskoristio protiv mene samo da bi dokazao da sam ja otpadnik iako vjerujem u Boga, Isusa i Bibliju. No da li je to bila točna prosudba? Ako je Pavle ovu dvojicu žigosao kao otpadnike onda treba vidjeti i onu drugu stranu koja nekim slučajem nije navedena u Stražarskoj kuli. Naime, prema izvješaju iz 1.Timotejeve 1:19,20 - Himenej i Filet su odbacili vjeru i čistu savjest i doživjeli brodolom vjere, te su hulili na istinu, što znači da više nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. Njihova verzija uskrsnuća je potpuno odbacila temeljno kršćansko učenje o uskrsnuću. Očito su tvrdili da ljudi ne uskrsavaju u tijelu nego uskrsavaju izvan tijela odmah nakon smrti kada se duša odvaja od tijela i odlazi Bogu. Takva verzija odbacuje i pravu vrijednost otkupnine i spasenja po Kristu kojom se treba ispuniti Božji naum sa zemljom pa nikako ne može biti u istoj kategoriji onog gledišta kojim netko vjeruje u uskrsnuće tijela, ali ima svoju verziju po kojoj, osim uskrsnuća tijela koje će nastupiti u budućnosti, vjeruje da postoji i uskrsnuće izvan tijela koje je već bilo u prošlosti. Kad ova verzija u uskrsnuće izvan tijela ne bi bila točna i dalje ostaje temeljno vjerovanje u uskrsnuće tijela. Isto tako, ako neće uskrsnuti svi nepravednici, a netko vjeruje da hoće, i obrnuto, onaj koji drugačije vjeruje u odnosu na večinu ne potkopava temeljno vjerovanje u uskrsnuće tijela. To su samo različita gledišta od kojih niti jedno ne potkopava temelje kršćanske vjere u uskrsnuće tijela i svega što je s tim povezano.

Budući da je Isus za kršćane “istina“, onda “odstupanje od istine“ znači odstupanje od Krista. Zbog tog su odstupanja Himenej i Filet bili navedeni da hule na istinu, odnosno na Krista i da govore iskrivljene stvari koje potkopavaju sam temelj vjere u Krista koji je bio prvina uskrsnuća u tijelu (Iv 2:19-22; Dj 26:23;1.Ko 15:20,21). Stoga objašnjenje Zajednice da su oni i dalje čvrsto vjerovali u Isusa i njegovu ulogu nije točno – pa se stoga njih ne može dovoditi u vezu sa mnom koji ničim nisam hulio na istinu, kao što ih se ne može dovoditi ni u vezu sa Russellom koji je, unatoč krivom vjerovanju, da je "uskrsnuće već nastupilo“, vjerovao u Boga, u Bibliju i Isusovu žrtvu. Naime, brat Russell je imao svoju verziju uskrsnuća koju je prihvatio na temelju tumačenja adventista pa je sve do svoje smrti tvrdio da je uskrsnuće već započelo 1878. za izabranu grupu kršćana što je bilo u suprotnosti sa Pavlovom verzijom iz 1.Solunjanima 4:15-17. Da li je zbog toga bio poput Himeneja i Fileta koji su odstupili od temeljne istine? Ne! Umjesto da vide kako na meni nije bilo krivice po kojoj bi me sudili, starješine su uporno željeli dokazati nešto što se ne može dokazati čak ni Biblijom, pa su neke biblijske stavke poput ovih upotrebljavali protiv mene kako bi me povezali sa otpadnicima.

Da li su onda starješine postupili ispravno prema meni? Ako Zajednica postupa ispravno prema svojim članovima sa drugačijim gledištima, onda je to ujedno dokaz da je i Katolička crkva u prošlosti postupala ispravno kad je sudila hereticima i izopćavala ih fizičkom likvidacijom koja je u to vrijeme bila pravno utemeljena u crkvenom i državnom Zakonu. No, Zajednica najprije osuđuje Katoličku crkvu zbog progonstva i izopćavanja onih koji su uzimali tu slobodu da javno progovore s Biblijom u ruci, a sada (prema Stražarskoj kuli 1.11.1987.str.31) osuđuje stav te iste Crkve koja se promjenila i sada dozvoljava laicima i svećenicima tu istu slobodu različitog gledišta i razmišljanja. Kad spominje primjere te tolerancije onda Zajednica kaže u citiranom članku: "...takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto činili.“ Ako se ne smije dopuštati pojedincima da se ne slažu s onim učenjima u koja se ne mogu uvjeriti ili da se sami uvjeravaju u to što je istina, onda se prešutno podržava nekadašnji stav Katoličke crkve kojim je zabranjivala svojim članovima tu slobodu.Očito je problem samo u tome što Zajednica u otpadništvo svrstava svako kritičko i drugačije mišljenje, pa kaže da druge crkve dozvoljavaju različita gledišta, a mi ne. Međutim, sve ono što je drugačije, ne mora biti otpadničko ni heretičko jer se pokazalo da su napredne konstruktivne ideje, razmišljanja pa čak i ispravna doktrinarna učenja često dolazila od pojedinaca, a ne religioznih sistema koje postupaju po nekim svojim krutim ljudskim pravilima. Gdje je onda problem?

Problem je kad se neka učenja ili tumačenja definiraju prije nego se ispitaju svi biblijski, povjesni i drugi argumenti i onda se još ubacuju u temeljna kršćanska učenja. Dok god postoje drugi argumenti pa čak i biblijski stavci koji mogu promijeniti neko tumačenje, onda takvo učenje ne bi smjelo službeno smatrati biblijskom istinom jer se onda biblijska istina po tome može razvodnjavati različitim tumačenjima od kojih su neka samo djelomično točna, a samim tim i djelomično netočna. Biblijska istina je uvijek točna, dok pojedina gledišta i učenja mogu odstupati od nje i zbog toga ih se ne bi smjela smatrati biblijskom istinom nego samo trenutnim tumačenjem i učenjem koje može odstupati od istine zbog nedostatka točne spoznaje. To je ono što Zajednica nije jasno razdvojila jedno od drugoga. Ona samo kaže:

Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slaže sa pravim kršćanstvom.“

Ovakvom bi se tvrdnjom, ako je ne bi jasno definirali, moglo osuditi i članove Vodećeg tijela jer su po pitanju neutralnosti dugo godina imali različita gledišta. Zato treba jasno definirati što je to otpadničko učenje u odnosu na temeljne biblijske istine i zašto ono nije isto kao i različito gledište u nekim stvarima kojima se ne odstupa od temeljnog učenja. Kad je u pitanju temeljno učenje onda bi se ono moglo povezati sa izjavom u publikaciji Zajednice koja glasi:

“Neki otpadnici tvrde da poznaju Boga i da mu služe, ali odbacuju učenja koje je Bog iznio u svojoj Riječi "

Koja to učenja i zahtjeve iz Božje Riječi ti otpadnici odbacuju? Npr. kao što sam već naveo, ako netko odbacuje učenje o uskrsnuću tijela, taj se može smatrati otpadnikom jer time odbacuje temeljno kršćansko vjerovanje izneseno u Božjoj Riječi, no ako vjeruje ili ne vjeruje da će uskrsnuti svi nepravednici, onda to ne spada u istu kategoriju jer po tom pitanju još uvijek postoje različita gledišta – službeno i individualno, s tim da postoji mogućnost da je službeno tumačenje krivo a individualno ispravno. Ako ćemo u temeljna učenja uvrstiti i ona učenja koja su jedinstvena za svaku pojedinu kršćansku zajednicu, kao što je to u našoj Zajednici učenje o vjernom i razboritom robu i sl., onda definicija otpadništva izlazi iz svojih biblijskih okvira čime starješine dolaze u opasnost da budu gospodari nečije vjere i slobode savjesti. Stoga treba ponovo preispitati definiciju koja glasi:

Otpadništvo je

  • odstupanje, iznevjeravanje, naučavanje nauka i širenje učenja koja su suprotna biblijskoj istini koju naučavaju Jehovini svjedoci (katolici, adventist, baptisti, mormoni itd.).

Biblijska definicija otpadništva glasi:

  • odstupanje, iznevjeravanje, naučavanje lažnih nauka i širenje učenja koja susuprotna biblijskoj istini. 

Za koju od ovih definicija se mogu naći biblijski stavci kao temelj jednog pravičnog i poštenog suđenja kršćaninu. Kad bi svaka zajednica otpad definirala kao odstupanje od njihovih učenja onda to ne bi bilo u interesu biblijske istine jer bi ispalo kako niti jedna od njih nije odstupila od biblijskog učenja. Odnosno, kad bi svaka zajednica otpadništvo od svojih učenja stavila u istu razinu s otpadništvom od biblijske istine onda niti jedan od njih ne odstupa od biblijske istine. Sve bi tvrdile da zastupaju istinu, ali zbog različitih gledišta bi svima bilo jasno da ne postoje dvije istine nego da svaka zajednica zastupa svoju istinu (kao skup istinitih učenja) koju štite vlastitom definicijom o otpadništvu, a ne onom koja nije izvedena iz Biblije.

Što je istina u pogledu tih različitih učenja? O tome svoj sud može donijeti samo Biblija. Kao što svaku kršćansku zajednicu treba mjeriti biblijskim mjerilima tako treba mjeriti i kršćane kao pojedince. Prema tome, gornja definicija Zajednice koja je po meni sporna, ne štiti biblijsku istinu. Krist je glava skupštine i on zna što je biblijska istina a što ne. Bilo bi apsurdno da se netko postavi iznad Krista na način da neka pogrešna učenja (kao što je to bilo učenje o vjernom i razboritom robu i dr.) prosudi kao istinu i onda kao Kristov zastupnik tu svoju istinu nameće drugima i po njoj sudi svoju braću koja to ne mogu prihvatiti. Da li bi Isus mogao stajati iza takvih zastupnika i tvrditi da je to njihovo pravo koje im je on omogućio i dao? Ne! Ukoliko Zajednica svoje pravo da tako postupa, zasniva na Bibliji, trebala bi ga dokazati, ali ja to nisam nigdje mogao naći. Ukoliko bi Zajednica po Kristovom zakonu imala pravo izbaciti iz Kristove skupštine one koji se u nekim učenjima odvajaju od njenog trenutnog učenja, a da time ne potkopavaju kršćansku vjeru, onda bi trebala korigirati svoju definiciju otpadništva na način da kaže kako je to:

  • odstupanje, iznevjeravanje, naučavanje nauka i širenje učenja koja susuprotna učenju Jehovinih svjedoka, ali koja ne potkopavaju kršćansku vjeru.

Ova definicija bi bila puno jasnija svima nama jer bi se tako razdvojila biblijska istina od učenja Jehovinih svjedoka. Međutim, ono što bi i dalje ostalo sporno je sama definicija koja dovodi u pitanje činjenicu da li bi takva zajednica mogla sebe smatrati ispravnom u Božjim očima. Šta mislite da li kršćanin može odstupati od učenja svoje zajednice a da ne odstupa od Boga i učenja koje je Bog iznio u svojoj Riječi? Ako je vaš odgovor potvrdan onda i vaš razboriti sud mora biti u skladu sa Isusovim sudom, a ne ljudskim.

Jehovini svjedoci mogu mnoga svoja učenja zasnivati na biblijskoj istini i to nije sporno. Ali postoje ona učenja koja ne ulaze u kategoriju temeljnog učenja jer se mogu izmjeniti, korigirati pa čak i potpuno odbaciti suprotnim tvrdnjama. Prema tome, postoje učenja koja su suprotna biblijskoj istini i učenja koja su suprotna učenjima koja naučavaju Jehovini svjedoci. Međutim, Zajednica je sva svoja, pa čak i ona pogrešna učenja stavila u kategoriju biblijske istine čime je ujedno umanjila vrijednost točne spoznaje. Ujedno je pogriješila kada je neka takva učenja definirala i tražila od svih nas da ih bezpogovorno držimo i zastupamo, a onda se i sama našla u situaciji da ih je morala mijenjati i odbacivati. Pitanje je da li Zajednica ima moralno i biblijsko pravo da u Božje ime u tim stvarima sudi druge tvrdeći kako odstupaju od biblijske istine, ako za sebe tvrdi da unatoč takvom odstupanju nije odstupila od biblijske istine? Biblijska načela prosuđivanja su jasna. Jedna od njih je da nitko nema pravo druge osuđivati za neki grijeh ako ga i sam čini, odnosno da po Isusovim riječima ne vade trun u oku drugih dok imaju brvno u svom oku (Mt 7:1-5).

Grijeh je odstupanje od zakona. Koji zakon se krši kada netko poput mene ispituje Bibliju i na temelju nje se uvjerava u istinitost učenja svoje zajednice i ukazuje na njih? Takav zakon koji bi to sprečavao ne postoji u Bibliji. Njega mogu donositi samo vjerski sistemi u obrani svih svojih učenja. Kad je Crkva postala institucija uvela je svoju definiciju otpadništva od njenog autoriteta. Da li je to omogućilo unapređivanje istine ili ne? Da li je Crkva imala pravo zabranjivati čitanje i neovisno istraživanje Biblije? Da li je imala pravo osuđivati ljude koji su odstupali od nekih njenih učenja, a da nisu odstupala od zajedničkog pravca vjere i od biblijske istine? Zajednica sama kaže da Crkva nije imala to pravo i tu činjenicu sam opširno iznio u svojoj knjizi. Da li onda Zajednica može sve to zanemariti jer možda ima jedno puno veće pravo da donese kanonski zakon po kojem se svako odstupanje od njenih učenja može smatrati grijehom? Ako da, tko joj je dao to pravo – Bog ili čovjek? No, ako joj Bog nije dao to pravo, onda njeni starješine ne bi smjeli insistirati na njemu kako bi prvenstveno branili vjerski autoritet i tako išli protiv svog brata.

U svakom slučaju, otpadništvo je odstupanje od temeljnih učenjima kršćanske vjere, a ne od svih tumačenja i učenja neke zajednice. Zato bi svaka kršćanska zajednica trebala držati biblijskih načela po kojima se kršćanima dozvoljava različito gledište i vlastito ispitivanje te prihvaćanja samo onoga u što se mogu uvjeriti. Problem nastaje samo tamo gdje kršćanske zajednice u svojim postavkama prešutno dozvoljavaju sebi takva odstupanja od biblijske istine te ih nameću svojim krutim pravilima tražeći od svojih članova da ih bezpogovorno drže i da ne odstupaju od toga. Ta kruta gledišta nažalost samo sprijećavaju slobodu savjesti i mišljenja i nikako ne doprinose unapređivanju biblijske istine. Istina se puno brže može unaprijediti slobodom u mišljenju i ispitivanju nadahnutih izjava bez obzira od koga dolazi, jer istina je istina, pa makar došla od neukog čovjeka koji nije emotivno vezan tradicionalnim učenjem.

Ja osobno nikad ne bi stao na stranu otpadnika, tj. onih koji su stekli svoju vjeru u Boga i Krista preko Božje nadahnute Riječi, a zatim “otpali od vjere, slušajući zavodljive nadahnute objave i učenja demona“ (1.Ti 1:19; 4:1). Zato sam napisao u svojoj knjizi:

“Ako neki vjernik više ne vjeruje u osnovna i temeljna kršćanska učenja kojima javno proturječi izvrtanjem istine o Bogu i Kristu, onda se može govoriti o otpadnicima koji nameću svoje krivo učenje čime “ponovno pribijaju Sina Božjega i izvrgavaju ga ruglu“ (Heb 6:4-6). Skupština prvog stoljeća je takve smatrala antikristima; nije ih primala u duhovno zajedništvo niti im je iskazivala svoju naklonost (1.Iv 2:18-22; 2.Iv 7-11). Prema Mojsijevom zakonu svaki je čovjek koji je “poticao na pobunu protiv Jehove“ i “odvraćao od Božjeg puta“,“čineći otpad i govoreći laži o Jehovi“, trebao biti odstranjen iz zajednice (5.Mo 13:5; Iz 32:6). Da ne bi otpali od Krista, kršćani su trebali “sami sebe ispitivati i provjeravati da li su u vjeri i zajedništvu s Kristom ili su možda odbačeni“ od Krista (2.Ko 13:5). Ja se kao i apostol Pavle nadam da će moja braća “spoznati da ja nisam bio odbačen“ od Boga iako sam svojim ispitivanjem i istraživanjem Biblije stekao neka uvjerenja koja se razlikuju od službenog učenja (2.Ko 13:6). Smatram da nisam trebao biti optužen za otpadništvo. Za herezu sam mogao biti optužen samo sa stajališta Zajednice koja traži da vjernik treba prihvatiti sve nauke i dogme koje je ona objavila. No, pitanje je da li je to stajalište ispravno. Prema tome, da bi netko s pravom mogao biti osuđen kao heretik mora se dokazati njegova sumnja, odbacivanje ili nijekanje istine objavljene od Boga, a ne nijekanje istine objavljene od ljudi i onda još igrati na kartu vjerskog jedinstva i poretka koje bi moglo biti narušeno nekim drugačijim izjavama i uvjerenjima.“

Meni se pokušalo objasniti kako ja nisam otpadnik od kršćanske vjere, od Boga i Krista nego osoba koja unapređuje neka učenja koja ne uči Zajednica. To se pokušalo staviti u kategoriju otpadništva koju treba sankcionirati kao da je riječ o grijehu protiv Boga, Božjih zakona i Božje Riječi. Meni se to ničim nije moglo dokazati u svjetlu Biblije nego samo po definiciji Zajednice za koji postoji opravdana sumnja da nije utemeljena na Kristovom gledištu. Tako se npr. može zaključiti da je unapređivanje istine o 'vjernom robu' grijeh ukoliko bi to činili obični vjernici, a ukoliko bi Vodeće tijelo unapređivalo krivo učenje o tom 'robu' onda to ne bi bio grijeh jer se na to treba gledati kao na 'trenutnu istinu'. Stoga sam bio primoran istražiti takav nerazborit stav Zajednice po tom pitanju i sve to staviti na papir.

Prvo što sam uvidio je to da je brat C.T.Russell smatrao da treba izbjegavati one kršćane koji žive protivno Božjim načelima i koji time ruže Krista bez obzira kojoj zajednici oni pripadaju (Stražarska kula 15.10.1893. str.1588.). Također je rekao:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova"(Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Russell je napravio korak unaprijed jer se nije želio poistovjetiti sa stavovima onih kršćanskih zajednica koji su pod svaku cijenu branili svoju doktrinarnu istinu. Razlučio je što je to otpadništvo i nije dao za pravo onima koji isključuju svoju kršćansku braću zbog nekih razlika u vjerovanjima, stavovima i postupcima s kojima se ne dovodi u pitanje temelj kršćanske vjere. On je čak dozvoljavao te razlike kao i apostol Pavle koji je rekao da “neka svatko bude uvjeren u svoju misao“ pa je rekao:

“Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo tko zna nešta bolje, neka to uzme. Ako bilo tko od vas ikad nađe nešta bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Stražarska kula, 15.12.1914, str. 376.)

"Neka svaki sluga i svaki član kućanstva vjere iskoristiti svoju posvećenu prosudbu u prihvaćanju ili odbijanja ovog izlaganja, ili bilo kojeg drugog izlaganje kojeg smo ikada ponuditi u skladu sa svojom sposobnosti ili nesposobnost da prepoznamo u njemu glas velikog pastira." (Stražarska kula, 1896.  str. 47)

Po ovakvom stavu nitko ne bi trebao biti isključen zbog nekih različitih gledišta. Nakon Russellove smrti njegovi nasljednici su s vremenom unijeli kruta pravila o isključenju onih neistomišljenika koji svojim različitim gledištem ne dovode u pitanje temelje kršćanske vjere, te su time u Stražarskoj kuli 11/1987. napravili pogrešan korak unazad. Prihvaćeni su principi ponašanja Katoličke crkve u srednjem vijeku koja se na sličan način borila protiv različitih gledišta. Kao što se naša Zajednica pokušava u svemu distancirati od krivih učenja i stavova Katoličke crkve, onda bi trebala i po ovom pitanju to što prije učiniti i tako se ponovo vratiti na stav brata Russella.

Ja osobno ne mogu utjecati na tu promjenu ali preko vas mogu iznositi razloge da se to učini. Dao sam vam primjer gdje su neka mlada braća i njihovi starješine definirali što je to civilna alternativna služba i ta se definicija razlikovala od one koju je dalo Vodeće tijelo, a koje je službeno na snazi bilo oko pedeset godina. Oni su također imali drugačije gledište ali su bili hrabri da ga iznesu. Da su šutjeli, pitanje je da li bi se to ikad riješilo. No, budući da ih se to izravno ticalo, oni su progovorili te tako utjecali na promjenu u skladu sa svojim drugačijim gledištem koje je bilo točnije od trenutnog učenja Zajednice. Na isti način postoji dovoljno argumenata da se promjeni i definicija otpada u skladu sa drugačijim mišljenjem koje je zbog jasnih i razumljivih argumenata bliže biblijskoj definiciji. Time će se izbjeći suđenje i isključivanje kojim se nepotrebnoj patnji i izolaciji izlažu braća koja istinski vjeruju u Jehovu i njegovu Riječ.

Što će te vi učiniti, to ostavljam vama. Tko je među vama mudar i razborit da može tu stvar sagledati u svjetlu Biblije i po primjeru starješina koje sam naveo, otići pred Vodeće tijelo i objasniti razloge za bolje i jasnije razumjevanje. To bi prije svega trebali učiniti zbog svoje vlastite savjesti jer je Bog rekao sucima: “Pazite što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Jehove! On je s vama dok sudite.“ (2. Ljetopisa 19:6). Prema tome, ukoliko će te moja drugačija gledišta suditi u ime Jehove a ne u ime čovjeka koji služi u svojstvu vodećeg tijela, onda vas molim da mi iznesete točku po točku optužnice u skladu sa Božjim gledištem, a ne ljudskim. Imajte na umu da je Isus suđen u ime čovjeka i da su njegove izjave bile prosuđene kao hula iako to nije bila istina. Zato na temelju vaše optužnice želim znati u kom svjetlu vidite neke moje izjave i stavove. Moj Bog i Otac zna da nisam odstupio od istine pa ću vam nastojati pomoću Biblije i njenih načela objasniti da u mom slučaju nije riječ…

  • o otpadništvu
  • o drugom vjerskom pravcu
  • o unapređivanju lažnih i nebiblijskih učenja
  • o učenju koje odstupa od zajedničkog pravca vjere
  • o izjednačavanju Jehovinih svjedoka sa lažnim kršćanstvom

Vi bi sigurno željeli da Vam ja to objasnim, kako ne bi ponovo došlo ne nepotrebnog sumnjičenja pa ću se potruditi i to učiniti, a sve u cilju da se u svemu najprije slavi Krist koji je “put, istina i život“.

Vaš brat

Danijel Polanec

7. siječanj 2015.


Prije saslušanja sam imao potrebu još jednom naglasiti kako naša Zajednica ima uvid u biblijske smjernice i načela koja očito svjesno zanemaruje jer u provođenju pravnih postupaka protiv svoje braće postupa suprotno onome o čemu je i sama javno pisala u svojim izdanjima.

Najsramotnije suđenje


Draga braćo,

Prije našeg razgovora želim da razmotrite članak  “Najsramotnije suđenje u povijesti ljudskog roda“ iz Stražarske kule 1.4.2011. koju sam citirao u pismu od 26.12.2014. Taj članak je iznosio neke proceduralne pogreške u procesu protiv Isusa, a imaju neke sličnosti sa nepravilnostima koje su bile prisutne u pravnom procesu protiv mene, a kojih nisam bio ranije svjestan niti sam ih mogao iznijeti u svojoj žalbi kako bi ih prizivni odbor razmotrio. U zadnjim pismima sam želio da vidite neke propuste o kojima vi i drugi starješine nikada niste međusobno razgovarali prije formiranja pravnih odbora. Budući da ste prije više od mjesec dana imali namjeru formirati pravni odbor, koristim ovu priliku da vam istaknem jednu važnu misao koju smo prošli mjesec zajedno razmotrili na sastanku proučavajući Stražarsku kulu 11.2014., a koja glasi: 

“Ako želimo ugoditi Jehovi, moramo se uvijek držati njegovih zapovijedi i načela. Nikad ih ne bismo smjeli zanemarivati jer tada ne bismo bili sveti. Premda nismo dužni držati se Mojsijevog zakona, odredbe koje su u njemu zapisane pomažu nam uvidjeti što Bog smatra prihvatljivim, a što neprihvatljivim.“ (str.13)

Ovu misao spominjem kako bi se nadovezao na ona načela i zahtjeve koje sam vam već spomenuo, a na kojima su se zasnivali sudski procesi unutar Božjeg naroda. Starješine nisu nepogrešivi, a greške u prosuđibanju nečijih poticaja i postupaka su tim veće ukoliko nemaju uvid na neke stvari iz više perspektive ili ukoliko ne uvažavaju načela koja bi trebala biti uvijek iznad ljudskih mjerila. Budući da se pravni odbor koji mi je ranije sudio nije držao tih smjernica imao bi pravo naknadno zahtijevati da se njegova odluka o mom isključenju smatra nevažećom, a također i jasno prigovoriti vašem ponovnom zanemarivanju nekih važnih Božjih zapovjedi i načela. O čemu je riječ? O tome sam vam već pisao a sada ću vam to dodatno obrazložiti na temelju spomenutog članka “Najsramotnije suđenje u povijesti ljudskog roda“ koji je izašao nakon mog isključenja. U njemu između ostalog stoji napisano još nešto:

“U to vrijeme Židov koji je smatrao da je netko prekršio zakon iznio bi svoju optužbu tijekom redovitog zasjedanja suda. Sud nije mogao podignuti optužnicu, već je samo trebao utvrditi jesu li iznesene optužbe utemeljene. Tužbu su mogli podnijeti samo svjedoci djela kojim se navodno prekršio zakon. (...)

Isus je bio uhvaćen iako protiv njega nitko nije iznio optužbu. Svećenici i Sudbeno vijeće počeli su tražiti svjedoke tek nakon što su ga uhvatili (Matej 26:59). Ipak, nisu mogli naći dva iskaza koja su se slagala. Valja reći da sud uopće nije trebao tražiti svjedoke. “Bilo je nedopustivo započeti suđenje bez konkretne optužnice, naročito ako je počinjeno djelo zahtijevalo smrtnu kaznu, jer se to smatralo grubom povredom zakona”, rekao je odvjetnik i pisac Taylor Innes.

(...) Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata. Isus je znao da Ana (član suda) krši zakon time što ga ispituje te mu je rekao: “Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio” (Ivan 18:21). Ana je trebao ispitati svjedoke, a ne optuženika. Isusova primjedba pravičnog bi suca potaknula da poštuje zakonom utvrđen tijek suđenja, ali Ana nije mario za pravdu.

Kad je čuo što je Isus rekao, jedan ga je stražar ošamario. Taj je udarac bio tek početak zlostavljanja koje je Isus te noći otrpio (Luka 22:63; Ivan 18:22). Time je prekršen zakon o gradovima-utočištima zapisan u 35. poglavlju 4. Mojsijeve (odnosno Brojeva) koji je propisivao da se optuženiku treba pružiti zaštita od zlostavljanja dok njegova krivnja ne bude dokazana. I Isusu je trebala biti zajamčena takva zaštita.

Isus je potom bio odveden u kuću velikog svećenika Kajfe, gdje se nezakonito suđenje nastavilo pod okriljem noći (Luka 22:54; Ivan 18:24). Prkoseći svim načelima pravičnosti, svećenici su “tražili lažno svjedočanstvo protiv Isusa kako bi ga mogli ubiti”, ali nisu mogli pronaći dva svjedoka čiji su se iskazi podudarali (Matej 26:59; Marko 14:56-59). Zato ga je veliki svećenik pokušao lukavo navesti da osudi sam sebe. “Zar ništa ne odgovaraš?” upitao ga je. “Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” (Marko 14:60). Tom je taktikom prekršio svoje ovlasti. “Podizanje optužnice na temelju saslušanja optuženika bilo je protivno zakonima ondašnjeg židovskog pravosudnog sustava”, rekao je gospodin Innes.

(...) Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim Isusovo je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti. Osim toga nitko nije ispitao ima li Isusova tvrdnja da je Mesija ikakve osnove. Isus nije imao priliku pozvati svjedoke koji bi govorili u njegovu obranu. Suci su mu presudili smrt bez propisanog izglasavanja odluke, odnosno nisu se pojedinačno izjasnili smatraju li ga krivim ili nedužnim.“ (Stražarska kula 1.4.2011. str.18-22)

Sve ovo što sam u tekstu naglasio su odredbe i načela koja su se prekršila i u mom prvom slučaju. Naime, ono što je u Božjim očima bilo prihvatljivo starješine su ignorirali, a držali su se svojih pravila koja su u nekim detaljima bila neprihvatljiva, ne samo Bogu nego i njegovim slugama. Zanemarivanje ovih načela dovodi u pitanje svetost i pravednost onih koji su sudjelovali u pravnom i prizivnom odboru.

Neka od ovih načela sam već naveo u ranijem pismu. Ono što želim ponovo naglasiti su odredbe koje su u Božjim očima bile prihvatljive s određenim razlogom koje pravni sistem naše Zajednice ponekad očito zanemaruje. Zajednica od svojih članova zahtijeva da se drže tih visokih božanskih načela Mojsijevog zakona kako bi svi mi bili sveti i prihvatljivi Bogu, a u isto vrijeme traži od starješina da se u pravnim stvarima ne drže nekih zahtijeva koja su navedena u Bibliji. To nije dobro.

Kao prvo, “Židov koji je smatrao da je netko prekršio zakon iznio bi svoju optužbu tijekom redovitog zasjedanja suda. Sud nije mogao podignuti optužnicu, već je samo trebao utvrditi jesu li iznesene optužbe utemeljene. Tužbu su mogli podnijeti samo svjedoci djela kojim se navodno prekršio zakon.“ ... “Isus je bio uhvaćen iako protiv njega nitko nije iznio optužbu.“  U mom prvom slučaju je tužbu protiv mene trebala podignuti osoba koja je smatrala da sam prekršio Božji zakon, a sud je trebao utvrditi činjenice. No, tako se nije postupilo jer protiv mene nitko nije dignuo optužbu niti sam bio suočen sa tom osobom. Onaj tko iznosi tužbu protiv svog brata mora biti potpuno siguran da je brat prekršio Božji zakon koji zahtijeva smrtnu osudu (isključenje).

Kao drugo, “Isus je znao da Ana (član suda) krši zakon time što ga ispituje te mu je rekao: “Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio” (Ivan 18:21). Ana je trebao ispitati svjedoke, a ne optuženika.“ Sporna situacija je bila kad sam 2009. godine sa jednom osobom razgovarao o načelima i pravilima službe propovijedanja koja su se u nekim detaljima razlikovali od onoga kako se ona provodi u našoj Zajednici. Ta osoba me nije optužila niti je bila dovedena kao svjedok da kaže o čemu je bilo riječi i da sud utvrdi da li su moje riječi mogle biti razlog optužbe. Pravni odbor nije doveo niti ispitao tu osobu da pred mnom da svoj iskaz što znači da njena izjava nije imala čvrst temelj za optužbu. Ja smatram da nisam trebao biti optužen za svoje izjave jer sam prije toga mjesecima starješinama iznosio opširne argumente i činjenice o kojima svjedoči Biblija i kršćanska povijest, a da starješine nisu našle niti jedan argument temeljen na Bibliji koje bi moje riječi proglasili neutemeljenim, a kamo li otpadničkim. Ako je bilo koji od starješina bio naveden da me zbog nekih spornih izjava optuži zašto to nije učinio ispred mene i pred odborom? Sud je trebao te izjave sagledati u svjetlu Biblije i dokazati da one izlaze iz biblijskih okvira.

Kao treće, saslušanje pred pravnim tadašnjim odborom je započelo bez konkretne optužnice. “Bilo je nedopustivo započeti suđenje bez konkretne optužnice, naročito ako je počinjeno djelo zahtijevalo smrtnu kaznu, jer se to smatralo grubom povredom zakona.” Saslušanje je započelona način da se od mene tražilo da dam svoj iskaz o tome kako sam započeo svoje neovisno istraživanje Biblije kojim navodno nisam pokazao ljubav prema istini koju iznosi Zajednica. Tokom saslušanja je učinjeno sve kako bi se istakla pravila Zajednice kako bi se mene vidjelo kao krivca koji se nije potpuno podložio vodećem tijelu nego samo Isusu Kristu, tako da je na temelju toga tek nakon saslušanja mogla biti donesena konkretna optužnica. Međutim, “podizanje optužnice na temelju saslušanja optuženika bilo je protivno zakonima ondašnjeg židovskog pravosudnog sustava.“

Kao četvrto, “optuženiku se treba pružiti zaštita od zlostavljanja dok njegova krivnja ne bude dokazana.“ “I Isusu je trebala biti zajamčena takva zaštita.“ Smatram da sam doživio zlostavljanje tokom saslušanja jer me se šamaralo riječima u kojima nisam vidio biblijski temelj za krivicu nego samo navodno kršenje pravila Zajednice i to onih pravila koje je i sama Zajednica osuđivala kad su se primjenjivala u drugim kršćanskim zajednicama. U Izraelu je optuženik koji se smatrao nedužnim mogao pobjeći u grad-utočište gdje bi dobio pravnu zaštitu dok se ne ispita njegova nedužnost. Meni se nije pružila niti omogućila bilo kakva pravna zaštita, a ja sam je trebao imati na raspolaganju i prije nego sam trebao biti suočen s optužnicom. Nisam dobio priliku zatražiti one koji bi govorili u moju obranu. Isto tako, u slučaju Isusa. “Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti. Osim toga nitko nije ispitao ima li Isusova tvrdnja da je Mesija ikakve osnove. Isus nije imao priliku pozvati svjedoke koji bi govorili u njegovu obranu.“ Nitko nije ispitao da li moje tvrdnje imaju osnove, nego su ih osudili na temelju jednog grubog pravila po kojem moje izjave ne mogu biti prihvatljive čak i da su istinite. Na temelju Isusovih riječi koje oni nisu htjeli razumjeti u svjetlu Biblije, oni su donijeli pogrešan sud da se on gradi i izjednačava s Bogom, što nije bila istina. U mom slučaju su se neke moje izjave koristile da bi mi se prigovorilo kako se uzdižem iznad vodećeg tijela čime se svjesno zanemarivalo sve ostalo što je to moglo pobiti.

Kao peto i najvažnije, ignoriralo se pravilo javnog suđenja. “Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata… Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5.Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1).“ Starješine su pod pritiskom ljudskog zahtijeva od strane vodećeg tijela ignorirali Božji zahtjev da se suđenje za djelo koje zahtijeva smrtnu kaznu tj. isključenje treba odvijati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata.

Sve ovo je dokaz da je tokom mog procesa bilo pogrešaka koje dovode u pitanje presudu pravnog odbora. Moje pravo je da se preispita odluka o isključenju na temelju Biblije i da se na temelju nje, ukoliko je zaista bilo proceduralnih i drugih pogrešaka, promjeni način gledanja na moj stav i razmišljanje i uskladi sa Božjim gledištem. Svaki starješina će na svoj način reagirati na ove i druge moje primjedbe ali trebaju imati u vidu ono što se desilo u Isusovom slučaju: “Isusova primjedba pravičnog bi suca potaknula da poštuje zakonom utvrđen tijek suđenja, ali Ana nije mario za pravdu.“

Iako je Biblija u sebi sadržavala gore navedena načela i odrebe židovski suci su ih ignorirali. Da su ih poštivali, Isus ali i neki njegovi sljedbenici kao što je učenik Stjepan, ne bi bili osuđeni na smrt. Da se to ne bi dešavalo, židovska usmena predaja navodi kako su židovski suci na temelju božanskih visokih načela uvodili pravila i odredbe sudskih procesa protiv optuženika. U navedenom članku ih je vodeće tijelo dodatno istaknulo pa ću navesti neke od njih:

  • U suđenjima za djela kažnjiva smrću najprije se razmatraju dokazi za oslobađanje od krivnje
  • Suci trebaju poduzeti sve što je u njihovoj moći da spase optuženika
  • Suci mogu iznositi argumente u korist optuženika, ali ne smiju iznositi argumente protiv njega
  • Svjedoke treba upozoriti na ozbiljnost njihove dužnosti
  • Suđenje za zločin kažnjiv smrću treba se odvijati po danu i presuda treba biti donesena tijekom dana
  • Suđenje za zločin kažnjiv smrću može početi i završiti istog dana ako je konačna presuda povoljna za optuženog. No ako je optuženik proglašen krivim, slučaj se treba zaključiti tek sutradan, kada se izriče presuda i izvršava kazna
  • U slučajevima u kojima se optuženiku sudi za zločin kažnjiv smrću trebaju sudjelovati najmanje 23 suca
  • Suci se trebaju pojedinačno izjasniti smatraju li optuženika nedužnim ili krivim. Izglasavanje odluke započinje od najmlađeg suca, a pisari trebaju zapisati tko je optuženika proglasio nedužnim, a tko krivim
  • Optuženika treba osloboditi optužbe ako i samo jedan glas prevagne u njegovu korist, ali krivim može biti proglašen tek kad se većina postigne s barem dva glasa. Ako se osuđujuća presuda donese samo s jednim glasom prevage, sudu se dodaju po dva suca sve dok ne bude donesena pravovaljana presuda
  • Osuđujuća presuda smatra se nevažećom ako nijedan sudac nije glasao u korist optuženika. Jednoglasno izglasavanje krivnje smatra se dokazom o uroti

Na osnovu ovoga se mogu prepoznati sve nepravilnosti počinjene tijekom Isusovog suđenja:

  • Sud nije razmotrio dokaze niti iskaze svjedoka u korist optuženika
  • Nijedan sudac nije ni pokušao braniti Isusa; svi su oni bili njegovi neprijatelji
  • Svećenici su tražili lažna svjedočanstva da bi mogli Isusa osuditi na smrt
  • Suđenje je bilo tajno i održano je tijekom noći, uoči blagdana
  • Suđenje je završilo iste noći kad je i započelo
  • Isus je bio uhvaćen iako protiv njega nije bila iznesena optužba
  • Isusova tvrdnja da je Mesija, koju su Židovi proglasili hulom, nije bila ispitana

Sve ove nepravilnosti imaju neke sličnosti sa sudskim procesom koji je bio vođen protiv mene a koji je po meni bio dokaz da pravni odbor nije uvažavao neka visoka božanska mjerila. Zato ni ovaj pravni odbor kojeg ste navodno već formirali nema u sebi ugrađene sve one odredbe i načela koje Bog očekuje od njega, a zanemarivanje istih dovodi u pitanje svetost i pravednost izabranih starješina. Ja sam sa svoje strane dao dovoljno argumenata uzimajući u obzir puno viša načela sagledavanja na neki problem koji se kao takvi mogu naći čak i u publikaciji naše Zajednice.

Prema tome, još uvijek ne možete protiv mene ništa poduzimati prije nego se ta stvar potpuno ne rasčisti među nama kao braći koje Bog prosuđuje po svojim mjerilima svetosti. Ako želite biti sveti u Božjim očima onda se morate “uvijek držati njegovih zapovijedi i načela“ i uvidjeti što je za njega “prihvatljivo, a što neprihvatljivo“ unutar kršćanskog uređenja po kojem se treba regulirati život Božjeg naroda. Tek tada će te sa puno većom uvjerljivosti i snagom svog zastupničkog autoriteta tražiti od druge braće da ne zanemaruju Božja načela kako bi i oni bili sveti.

Iz vašeg maila kojeg sam primio 16.februara 2015. mi je dano na znanje da ste pažljivo pročitali i analizirali pisma koja sam vam poslao i da su ona uvjet za naš razgovor. Budući da se jedan takav razgovor vodi prije saslušanja i prije bilo kakve sudske odluke, onda sam spreman s vama kao svojim starješinama razgovarati o stvarima koje su vama sporne. Ukoliko netko od vas tada bude smatrao da sam počinio težak grijeh koji podliježe isključenju, onda može podignuti optužnicu protiv mene na temelju koje bi se formirao pravni odbor. Taj odbor sastavljen od nekoliko starješina će trebati uvažavati neka od gore navedenih odredbi i načela, kako ne bi ignoriranjem istih išli protiv svog brata, a time i protiv Boga i Krista. To znači da vi ne možete biti tužitelj, svjedok, porota i sudac. Prema tome, kao moji starješine morate:

  • imati optužnicu protiv mene koju je podignuo netko tko smatra da sam učinio težak grijeh
  • dati mi do znanja da sam prekršio određeni Božji zakon koji zahtijeva smrtnu osudu tj. isključenje
  • dati mi do znanja koja su moja prava kao optuženika i kakvu pravnu zaštitu mogu dobiti

Starješine koji budu u pravnom odboru trebaju:

  • dozvoliti da imam svoju obranu koja će imati uvid u sve dokaze
  • ispitati moje tvrdnje i vidjeti da li su one bogohulne ili ne
  • uzeti u obzir sve što me oslobađa od krivnje
  • dozvoliti prisustvo neutralnih svjedoka (braće i starješina) koji bi imali pravo glasa i odlučivanja

Ukoliko ne možete ispuniti ove uvjete trebate mi objasniti razlog utemeljen na Bibliji. Budući da ostala braća nemaju uvid u knjigu koja je namijenjena samo starješinama, onda ne znaju koje su odredbe tu navedene, a koje zanemarene, ali zato imaju publikaciju Zajednice a među njima i ovu navedenu Stražarsku kulu iz koje mogu dobiti uvid u sve što je vezano za sudske procese unutar skupštine. Na vama je da poštujete mišljenje braće koja imaju pravo dati svoj glas kad vide da se ne postupa prema biblijskim smjernicama.

Želim napomenuti da starješine nisu gospodari i vlasnici Kristove skupštine koji insistiraju i postupaju po svojim pravilima i odredbama, nego sluge koje moraju biti potpuno podložne Isusu i njegovim smjernicama jer je i on to očekivao od sudaca koji su njemu sudili iako je znao da se prema njemu neće postupati prema visokim biblijskim načelima. Morate uzeti u obzir da je i sam Isus bio nepravedno osuđen od sudaca koji su ignorirali Božje pravedne smjernice tako da bi bilo nemudro misliti kako možete zastupati Kristovu sudačku stolicu ukoliko kršite te iste pravne i proceduralne odredbe koje su duboko utisnute u stranice Biblije. Ovo govorim, ne samo iz svog vlastitog iskustva, nego prije svega iz odgovornosti koju imam prema svemu onome što nam svima zajedno Biblija govori. Osim toga, apeliram na vašu kršćansku savjest i vašu odgovornost jer ne želim da se ponove greške koje treba u startu uočiti i zaobići.

Vaš brat

Danijel

17.februara 2015.


Da bi starješine mogli ispravno postaviti stvari i vidjeti koje izjave je vodeće tijelo davalo u svojim publikacijama, a na kojima sam ja razvio slobodu da istražujem i iznosim svoja gledišta onda sam im prije saslušanja pred pravnim odborom dao da prouče:


 Misli za razmatranje

 

MISLI i PITANJA ZA RAZMATRANJE na temelju izjava i načela koje je kroz svoje publikacije iznijelo i prezentiralo Vodeće tijelo... 

U studijskim člancima “Stražarske kule“ se često u jednom negativnom svjetlu spominju oni koji neovisno istražuju Bibliju i iznose svoja drugačija uvjerenja jer ih se stavlja u istu razinu sa otpadnicima, dok se istovremeno u ostalim člancima (koji se ne razmatraju na sastancima) nalaze neke izjave vodećeg tijela koje imaju drugačija i pozitivnija gledišta prema njima u povezanosti sa točno određenim biblijskim načelima koji nemaju nikakve veze s otpadništvom. Zato nije čudno što se u našoj Zajednici pojavljuju dva različita gledišta o onima među njima koji uspoređuju svoja vjerovanja sa Biblijom. Još je gore kada jedni sa svojim uskogrudnim gledištem osuđuju druge koji imaju šire gledište. Naime, ona braća koja prihvaćaju izjave vodećeg tijela o stavu prema otpadništvu, a zanemaruju druge jednako važne izjave koje su napisane u drugom i širem kontekstu, automatski upadaju u zamku uskogrudnog razmišljanja i prosuđivanja. Tako dolazimo do situacije da neke izjave o otpadnicima iznesene u studijskim člancima prihvatimo i kao mjerilo našeg stava prema onoj braći koja imaju širu, veću a time i drugačiju spoznaju od drugih. Međutim, kada bi se izjave vodećeg tijela o otpadnicima našle u zajedničkom članku sa izjavama koja su već iznosili o ljudima vjere, koji su svojim neovisnim istraživanjem došli do nove spoznaje, onda bi se vrlo lako moglo razlučiti otpadnike od iskrenih vjernika čije izjave ne spadaju u tu kategoriju niti u grijeh. Ovdje ću iznijeti nekoliko primjera takvih izjava od strane vodećeg tijela uzimajući u obzir načela po kojima se trebamo voditi u svom razmišljanju.

NAČELA za kršćanske vjernike

Kršćanima je rečeno:

  • “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga“ (1.Iv 4:1)
  • “Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet“ (Ga 1:8)
  • “Sve ispitujte da se u to uvjerite, držite se onoga što je dobro“ (1.So 5:19)
  • “Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri 14:5)
  • “Služite Bogu koristeći svoj razum“ (Ri:12:1,2)
  • “...kako bi stekli veliko bogatstvo – razumijevanje istine, razumijevanje u čiju su točnost posve sigurni i kako  bi dobro upoznali Božju veliku tajnu: Krista“ (Kol 2:2)

Kršćanima nije rečeno“Nemojte ispitivati izjave pojedine braće nego odbacite svaku njihovu izjavu koju je navodno nadahnuo Bog. Nemojte ih slušati makar govore istinu jer takvo gledište i učenje još nije došlo od nas apostola. Ako mi u nepotpunoj spoznaji iznosimo neke krive izjave ili objavljujemo drugačiju dobru vijest, morate to prihvatiti kao istinu jer je naše doktrinarno jedinstvo važnije od istine koju među nama iznose pojedinci.“ 

Ovakvo načelo apostoli nisu nikad spomenuli niti se ono može isčitati između redaka, ali sam ja imao prilike od svojih starješina čuti upravo ovakvo gledište po kojemu mi se sudilo. Zato ne želim da takvo gledište ponovno bude temelj vašeg prosuđivanja. O otpadnicima je vodeće tijelo mnogo toga reklo što je samo po sebi prihvatljivo i ja se uglavnom slažem sa tim izjavama. Npr.

  • Vodeće tijelo kaže:

“Kad oni (koji odvraćaju druge od vjere) namjerno odaberu takvu zloću nakon što su spoznali što je ispravno, kad zlo postane toliko ukorijenjeno da je nerazdvojni dio njihove naravi, tada kršćani moraju mrziti one koji su nerazdruživo prionuli uz zloću. Pravi kršćani dijele Jehovine osjećaje prema takvim otpadnicima; oni nisu znatiželjni što se tiče otpadničkih zamisli. Upravo suprotno, ’gade im se‘ oni koji su se učinili Božjim neprijateljima, ali prepuštaju Jehovi da izvrši presudu (Job 13:16; Rimljanima 12:19; 2. Ivanova 9, 10).“ (Stražarska kula, 1.10.1993. str.19.)

“Nećemo dobiti ništa time da pokušamo pobiti argumente otpadnika... Zapravo, bilo bi neispravno istraživati otpadničke ideje...“ (Stražarska kula, 15.5.2012. str. 26).

Ovo je za mene prihvatljivo gledište utemeljeno na Bibliji. No, ovakve izjave nemaju ništa sa onim članovima skupštine koji se u svom kršćanskom životu koriste načelima iz 1.Ivanove 4:11, i 1.Solunjanima 5:19, jer oni nisu zli, niti žele bilo koga odvratiti od vjere bez obzira na neka svoja drugačija gledišta koja bi se po pravilu trebala najprije ispitati jer mogu biti istinita. Najbolji primjer kojeg je vodeće tijelo iznijelo kao opomenu starješinama povezan je s Isusom. Pogledajmo…

 

Izjava vodećeg tijela (1) Stražarska kula, 1.4.2011. str. 21.

“Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim Isusovo je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti. Osim toga nitko nije ispitao ima li Isusova tvrdnja da je Mesija ikakve osnove. Isus nije imao priliku pozvati svjedoke koji bi govorili u njegovu obranu.“

Zamislimo da je ovo što je rečeno od strane vodećeg tijela rekao sam Isus Krist. Pogledajmo kakvu bi to težinu imalo.

“Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim moje je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u moju korist niti se itko usudio to učiniti. Osim toga nitko nije ispitao ima li moja tvrdnja da sam Mesija ikakve osnove. Ja nisam imao priliku pozvati svjedoke koji bi govorili u moju obranu.“

PITANJE: Da li je Isus, to što nisu ispitali osnovanost njegovih tvrdnji, stavio na teret starješinama koji su ga optužili i osudili na smrt? Pogledajmo što je on rekao Pilatu:

“Nato su mu Židovi odgovorili: “Mi imamo zakon i po našem zakonu on treba umrijeti, jer je za sebe tvrdio da je sin Božji.“ Kad je Pilat čuo te riječi, još se više uplašio, pa se vratio u palaču i rekao Isusu: “(...) Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast pribiti te na stup?” Isus mu je odgovorio: “Ne bi imao nikakvu vlast nada mnom da ti nije dano odozgo. Zato je veći grijeh onoga koji me predao tebi.” (Ivan 19:7-11)

To što "nitko nije ispitao imaju li Isusove tvrdnje ikakve osnove" je VELIKI GRIJEH

Ovaj grijeh nisu učinili religiozne vođe onih religija koje nisu bile u savezu sa Bogom, nego religiozne vođe Božjeg izabranog naroda koji je bio u savezu s Bogom i koji je imao zakone i načela po kojima je Isus znao da su pogriješili prema Bogu i čovjeku. Iako su u Božjem izabranom narodu bili vjerski autoritet, oni su bez ikakvog opravdanog razloga ignorirali njegove izjave i tako ugrozili jedan život zbog čega je na njihove glave pala krv pravednog čovjeka. Grijeh je osuditi nećije izjave a ne ispitati imaju li one ikakve osnove. To ne bi smjeli raditi ni starješine jer bi to bilo protivno kršćanskim načelima. U povezanosti s onim što sam ja govorio nitko od starješina nije htio ispitati moju tvrdnju da pripadam onim pojedincima koji su se prema proročanstvu trebali pojaviti među Božjim narodom. Zato su starješine prema meni postupili kao što se postupilo prema Isusu pa sam zato opravdano progovorio protiv takvog krutog stava.

ZAKLJUČAK – Starješine bi trebali ispitati imaju li moje izjave ikakve osnove a ne se voditi mjerilima kojima se automatski osuđuje ono što nije u skladu sa njihovim stavom.

 

Izjava vodećeg tijela (2)Probudite se! veljača 2014.

 “Kakvu pouku možemo izvući iz svega toga? Ne bi bilo dobro da slijepo prihvatimo učenja bilo koje crkve i vjerske zajednice. Trebali bismo ispitati jesu li ta učenja u skladu s Biblijom (1.Ivanova 4:1) 

  • Kakvu bi ovo težinu imalo da je ovu izjavu izrekao Isus?
  • Što je vodeće tijelo s ovom izjavom poručilo svima nama?
  • Da li je poželjno slijepo prihvatiti učenja bilo koje crkve i vjerske zajednice?
  • Što bi po savjetu apostola Ivana trebali učiniti prije nego prihvatimo ili odbacimo neka učenja?

ZAKLJUČAK - Vodeće tijelo mi je s ovakvom izjavom dalo slobodu da ispitam učenja svoje zajednice. Da li onda starješine imaju pravo osporavati tu slobodu meni i drugima?

 

Izjava vodećeg tijela (3)Stražarska kula, april 2014 (vidi cijeli članak)

“Primjer koji su nam pružili Emlyn i ljudi poput njega trebao bi nas potaknuti da razmislimo jesmo li spremni zastupati istinu čak i kad zbog toga moramo podnositi ruganje i prezir. Što nam je važnije - ugled i odobravanje okoline ili pak istina iz Riječi Božje?"

  • Kakvu bi ovo težinu imalo da je ovu izjavu izrekao Isus?
  • Na što nas je vodeće tijelo željelo potaknuti s primjerom ovog čovjeka?
  • Što je je on uradio kao kršćanin i član svoje zajednice?
  • Da li je ima pravo ispitati što je istina?
  • Da li je trebao tu istinu zadržati za sebe i šutjeti?
  • Da li su ga zbog toga trebali osuditi bez da su ispitali njegove izjave?
  • Da li je po ovom primjeru moguće da i danas pravednog izbacuju oni koji su u zabludi?

ZAKLJUČAK - Vodeće tijelo mi s ovim i sličnim primjerima daje za pravo da zastupam samo ono što smatram da je istina koju podupire Biblija. Da li mi to pravo može ukinuti bilo koji starješina pod prijetnjom isključenja i utjerivanjem straha u kosti?

 

Izjava vodećeg tijela (4) Stražarska kula, 1.7.1988. str.28

”Više se moramo pokoravati Bogu kao vladaru negoli ljudima“ U 15. stoljeću se Jan Hus (1371-1415) pozvao na te iste riječi (apostola) kad mu je bilo naređeno da ne propovijeda u svojoj rodnoj Bohemiji (jednom dijelu današnje Čehoslovačke). On je priznavao vrhovnu vlast Boga i njegove Riječi u vrijeme kad su skoro svi drugi smatrali papu i crkvu neprikosnovenima. Zašto je on zauzeo takvo stanovište? (...) On je odbio pokoriti se nadbiskupovoj zabrani, rekavši da se ”više treba pokoravati Bogu negoli ljudima u stvarima koje su važne za spasenje“. Žalio se papi, našto ga je nadbiskup ekskomunicirao. Ali, Hus se nije pokolebao, utvrđujući da je njegovo povećano razumijevanje izoštrilo njegovu savjest i učinilo je osjetljivijom na biblijska učenja. On se jasno izrazio: ”Čovjek može lagati, ali Bog ne laže“, rekao je ponavljajući riječi apostola Pavla iz poslanice Rimljanima (Rimljanima 3:4). (...)

Kad je Koncil pozvao Husa da povuče svoje ideje i učenje, on je odgovorio da bi to rado učinio ukoliko se ona pokažu pogrešnima na temelju Biblije, u skladu sa 2. Timoteju 3:14-16. Hus je smatrao da bi ga savjest uvijek optuživala ukoliko bi se opozivanje njegovih ideja zasnivalo na nejasnim terminima. Izjavio je: ”Moja je želja uvijek bila da mi se dokaže bolja nauka iz Pisma, i tada ću biti spreman da se povučem“. Unatoč njegovom izazovu da mu najniži član koncila pokaže u čemu griješi na temelju Božje Riječi, bio je osuđen kao svojeglav heretik i poslat u zatvor bez ikakve rasprave na temelju Biblije. (…) Nije mu dopušteno da odgovori na optužbe koje su se protiv njega čitale. (…) Odveden je na jedno polje u predgrađu i tamo spaljen na lomači.

Što je Hus postigao? U to vrijeme je Hus bio jedan od prvih ljudi koji se usudio suprotstaviti autoritetu pape i koncila i umjesto toga prihvatiti vrhovni autoritet Biblije. Tako je pokrenuo razvoj događaja u pokretu za ostvarenje prava pojedinca, slobodu savjesti i govora. Više od stotinu godina kasnije, Martin Luther je u Njemačkoj optužen za ponavljanje grešaka Wycliffea i Husa. Luther je sigurno imao isto temeljno gledište kao i Hus kad je rekao: ”Sve dok me ne optužuje Pismo i čist razum – ne prihvaćam autoritet pape i koncila, jer su kontradiktorni jedni s drugima – moja savjest je zarobljenik Riječi Božje“. Vjerojatno je zato rekao: ”Mi smo svi Husovci a da to i ne znamo“.

Hus, Wycliffe i Luther (…) su se složili u jednoj važnoj stvari: Božja Riječ treba doći na prvo mjesto, bez obzira kakva su ljudska mišljenja. Prvi kršćani su se držali tog istog prosvjetljenog gledišta, jer ih je poučio sam Isus Krist (Ivan 17:17; 18:37). Danas kršćani moraju imati isto stanovište. Mi smo u velikoj prednosti nad onima u ranijim stoljećima. Kao prvo, Biblija je dostupna na većini jezika. Drugo, u ovim posljednjim danima sveti duh vodi one koji su spremni reagirati ka većem razumijevanju Biblije...“

U ovom članku vodeće tijelo iznosi neka važna načela po kojima se trebaju voditi svi kršćani pa nas pita:

“Jesi li prihvatio to (veće) razumijevanje (Biblije)? Ako jesi, tada nećeš oklijevati usvojiti načela koja je i Jan Hus tako dosljedno održavao.“

ZAKLJUČAK - Vodeće tijelo zahtijeva od svih nas da “moramo imati isto stanovište“ kao što su ga imali Hus, Wycliffe i Luther. Ja sam po tome zaključio da svi mi imamo:

  • pravo na slobodu savjesti i govora
  • pravo na povećano razumijevanje neovisno od službenog učenja
  • pravo na ispitivanje i dokazivanje što je istina
  • pravo odbaciti ono u što nas Biblija ne može uvjeriti
  • pravo prihvatiti vrhovni autoritet Biblije, bez obzira kakva su ljudska mišljenja
  • pravo na relativnu podložnost autoritetu svojih vjerskih vođa

Ako se po ovom gledištu vodećeg tijela od svih kršćana traži da se drže načela relativne podložnosti vjerskom autoritetu i svega onoga što ono podrazumjeva, zašto onda starješinenaše Zajednice zabranjuju svojim članovima živjeti i postupati po tim načelima? Zašto vide opasnost i grijeh tamo gdje ga nebi trebalo biti i zašto to uvrštavaju u otpadništvo ako je čak i vodeće tijelo tražilo od nas držanje tih načela i gledišta? Zar time ne tuku svoju braću? Ja samo želim da starješine uvažavaju ova načela koja su jasno izražena, ne samo u Bibliji, nego i u publikaciji Zajednice. To što o njima nikad međusobno ne raspravljamo na sastancima u ovom njihovom pravom svjetlu, dovodi do njihovog omalovažavanja i ignoriranja kako bi se iznad njih postavila neka kruta pravila. Smatram da je to veliki problem kojeg treba riješiti.

 

Izjava vodećeg tijela (5) –Probudite se! januar 2011.

"No što ako je ono što saznate u proturječju s nečim u što čvrsto vjerujete? Trebate li to naprosto zanemariti? Nipošto! Katkada je sasvim na mjestu, pa čak i poželjno, razmotriti snažne dokaze koji se kose s vašim vjerovanjima. Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost prosuđivanja (Izreke 2:1-12). (...). Biblija nas potiče da "ispitamo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bismo vidjeli potječu li one od Boga“ (1.Iv 4:1)“

  • Kakav pristup svaki vjernik treba imati prema onome u što sada vjeruje ili bi trebao vjerovati u nešto novo što mu se prezentira kao novootkrivena istina?
  • Ako se neki snažni dokazi kose sa našim uvjerenjima da li ih trebamo odbaciti i zanemariti?
  • Na što nas potiće Biblija kad su u pitanju izjave neke braće koje su navodno nadahnute od Boga?

ZAKLJUČAK - Vodeće tijelo zahtijeva od nas da razmotrimo snažne dokaze koji se kose s našim vjerovanjima. S ovim člankom su nam poručili da će nas Bog nagraditi sposobnošću razlučivanja ako iskreno tragam za istinom. Da li me onda bilo tko od starješina ima pravo kazniti zbog bilo koje izjave koja se može potvrditi Biblijom?

 

Izjava vodećeg tijela (6) - Stražarska kula, 1.9.2010. str.10,11

"Iskoristite ono što vam je Jehova Bog dao. Kao prvo dao vam je razum kako biste mogli razlikovati istinu od laži (1.Iv 5:20). ... I što je najvažnije, Bog vam je dao nešto što vam može pružiti sigurnu zaštitu. Radi se o svetim spisima... Nemojte dozvoliti da vas netko prevari "nazoviznanjem“, nego pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina (1.Ti 6:20,21). Budite poput plemenitih muškaraca i žena kojima je apostol Pavao propovijedao u Bereji. Ne samo da su s oduševljenjem prihvatili ono čemu ih je apostol Pavao poučavao nego su i "svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako (Dj 17:11). Nemate se razloga bojati na taj način ispitivati svoja vjerovanja. Ustvari, Biblija vas potiče da "sve ispitujete“, odnosno da ispitate neko učenje prije nego što ga prihvatite kao istinu (1.So 5:21). Krajem 1.stoljeća apostol Ivan upozorio je suvjernike: "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Iv 4:1). Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje „nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija (Iv 8:31,32).“

  • Što nam je Bog dao kako bismo razlikovati istinu od laži?
  • Koji primjer nam pružaju Berejci?
  • Da li su oni istinu prihvatili zbog onoga tko ju je iznosio ili zbog toga što se ona mogla poduprijeti Biblijom?

ZAKLJUČAK - Vodeće tijelo nas je s primjerom Berejaca potaklo da istražujemo Bibliju i da ono što čujemo slobodno provjeravamo prije nego to prihvatimo za istinu.

 

Izjava vodećeg tijela (7) – Stražarska kula, 15.9.2003. na str. 27

“Luther je smatrao da nije dostojan Božje milosti, zbog čega ga je povremeno mučila savjest i bio je potišten. No istraživanje Biblije, razmišljanje o njoj i molitva pomogli su mu da bolje razumije kako Bog gleda na grešnike. Zaključio je da se Božju milost ne može zaslužiti. Naprotiv, ona je dar koji Bog u svojoj nezasluženoj dobroti daje onima koji pokazuju vjeru (Rimljanima 1:16; 3:23, 24, 28).

Na temelju čega je Luther bio uvjeren da je došao do ispravnog zaključka? Kurt Aland, profesor povijesti rane Crkve i egzegeze Novog zavjeta, napisao je: ”Luther je u mislima analizirao cijelu Bibliju kako bi ispitao je li njegova novootkrivena spoznaja u skladu s ostalim biblijskim navodima i ustanovio je da svi ti navodi potvrđuju njegovo razmišljanje.“

  • Što je pomoglo Luteru da razumije Božje gledište?
  • Na temelju čega je Luter bio uvjeren da je došao do ispravnog zaključka?

Smatram da sam kao i Luther bolje razumijevanje o nekim biblijskim istinama stekao na osnovu istraživanja Biblije, razmišljanja o njoj i uz molitvu koja nije bila uvijek izražena riječima nego srcem koje Božji duh ispituje i moli Boga umjesto nas. Ja sam kao i Luter, “u mislima analizirao cijelu Bibliju kako bi ispitao je li moja novootkrivena spoznaja u skladu s ostalim biblijskim navodima i ustanovio sam da svi ti navodi potvrđuju moje razmišljanje.“

ZAKLJUČAK Vodeće tijelo me s ovim primjerom dodatno motiviralo da svoje sumnje otklonim istraživanjem Biblije.  Da li sam učinio grijeh ako sam postupio kao Luther koji je samo ponovio navodnu grešku Wycliffea i Jan Husa? Na vama je da to ne osuđujete jer bi time prekršili Božje načelo koje zastupa i samo vodeće tijelo, nego da to najprije ispitate. Ako ne želite ispitati moje izjave, onda ih nemam potrebe objašnjavati pred vama, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da na vaša pitanja ne odgovaram i da šutim kao i Isus.

 

Izjava vodećeg tijela (8) - Stražarska kula, 1.10.2011

“U crkvama se zna čuti da vjerska uvjerenja nije dobro uspoređivati s onim što stoji u Bibliji, da je Biblija prekomplicirana i da je ne može svatko razumjeti. Međutim Isusovi su učenici uglavnom bili obični ljudi koji nisu završili rabinske škole, a ipak su razumjeli njegove pouke. Neki se pak ustručavaju preispitati svoja vjerovanja jer misle kako bi time pokazali da im nedostaje vjere. No, mislite li da bismo izazvali Božje negodovanje ako bismo, u želji da razumijemo što ona traži od nas, istraživali Bibliju?“

  • Zašto se neki ustručavaju preispitati svoja vjerovanja?
  • Tko je kriv za takav strah kojeg imaju vjernici raznih kršćanskih zajednica?

Budući da su biblijska načela jednako važna za sve kršćane bez obzira u kojoj su zajednici stekli svoju vjeru u Boga i Krista, onda je i za mene bilo važno da se ne ustručavam preispitati svoja vjerovanja. Ako naša Zajednica u negativnom svjetlu prikazuje one crkve kršćanstva koje govore da nije dobro to što pojedinci neovisno uspoređuju svoja vjerovanja s onim što stoji u Bibliji, onda je logično zaključiti da vodeće tijelo svoje članove treba suprotno tome poticati na neovisno ispitivanje i uspoređivanje. To je potvrdilo u slijedećoj izjavi:

 

Izjava vodećeg tijela (9) - Probudite se! 1.9.2006. str. 3.

“Dopuštate li da vam drugi govore kako trebate razmišljati i u što trebate vjerovati? Jeste li spremni istražiti dokaze i sami doći do zaključka?“

ZAKLJUČAK – Vodeće tijelo s jedne strane traži od kršćanskih vjernika da sami dolaze do zaključaka po pitanju vjerovanja koja im nitko ne bi trebao nametati, a s druge strane u člancima koje zajednički razmatramo na našim sastancima traži od nas da moramo sva biblijska tumačenja nastojati razumjeti upravo onako kako su ih oni razumjeli. Te dvije izjave su u kontradiktornosti jedna s drugom. Zbog takvih spornih izjava dolazi do nepotrebnog osuđivanja braće poput mene a da nitko od starješina ne progovara u njihovu korist kako bi ih se zaštitilo od sumnjičenja i istjerivanja iz Zajednice.

Ovo se samo neke izjave vodećeg tijela iz kojih sam izvukao određene zaključke temeljene na biblijskim načelima kako bi vam rekao da sam se uvijek vodio po načelima koja su prihvatljiva za kršćane i da se nikad nisam kretao izvan dopuštenih okvira. Zato me s pravom smeta kad se o ovim navedenim načelima i smjernicama samo govori ali ih se u praksi ne uvažava jer je riječ starješina koja su na istaknutim pozicijama još uvijek jači argument.  

Kao što sam naveo, u publikacijama Zajednice postoje izjave koje se odnose samo na otpadnike koji hule na Boga i odvlače od vjere. O njima raspravljamo na sastancima za proučavanje Biblije uz pomoć članaka iz Stražarske kule jer ih se smatra jako važnim kako bi se čuvali od takvih opasnosti. Također postoje izjave kojima se daje za pravo kršćanima da Bibliju stavljaju iznad bilo kojeg vjerskog autoriteta, te da slobodno ispituju svoja vjerovanja na temelju Biblije. Međutim, o njima nikad ne raspravljamo jer se one ne nalaze u programu zajedničkog proučavanja. Upravo te izjave vodećeg tijela otvaraju mogućnost da pojedinci u svom ispitivanju biblijskih navoda naiđu na čvrste dokaze koji se kose sa nekim vjerovanjima svoje zajednice, bez obzira što svoju zajednicu smatraju pravom kršćanskom skupštinom. Pitanje je što će taj pojedinac moći učiniti ako su njegove novootkrivene spoznaje u skladu sa ostalim biblijskim navodima? Da li će šutjeti ili naći načina da to dođe do onih koji se smatraju zastupicima Božje Riječi? Zajednica u teoretskom smislu govori jedno, ali u praksi postupa sasvim na drugi način tako da dovode do zbunjenosti. Budući da se nekim nepisanim pravilom pokušava u startu onemogućiti bilo koga da iznese te čvrste dokaze onda se u publikacijama nalaze i one sporne izjave koje su kontradiktorne jer za njih ne nalazimo nikakve potvrde u Bibliji. Upravo te sporne izjave navode starješine da u otpadnička razmišljanja svrstavaju i ono što nema nikakve veze sa otpadom, o čemu sam vam iznio dokaze koji bi trebali tu praksu promijeniti kao što je bilo i u drugim situacijama.

Od vas očekujem da me prosuđujete po biblijskim načelima i po Kristovom zakonu koji je suprotan načelima koje su starješine provele protiv njega. Ja svojim krštenjem pripadam Kristu i nitko nema pravo suditi mi po ljudskim mjerilima. Svima nama će suditi Božja riječ, odnosno njegovi zakoni i načela, pa sam ih kao Kristov učenik dobro ispitao kako bi mogao živjeti po njima a ujedno i razlučiti da li su gledišta i stavovi mojih starješina u skladu sa onim riječima po kojima će nam suditi naš Gospodin, Isus Krist. 

24.februara 2015.


Na saslušanju održanom 28.februara 2015. starješine pravnog odbora u sazivu: Luka Vergani, Ante Drnasin i Teo Klašnić su zanemarili sve ovo što sam im napisao i što sam iznio u svoju obranu te donijeli odluku o isključenju na koju sam se žalio.


ŽALBA

 

Povodom odluke o isključenju koje je 28.02. pravni odbor donio u mom slučaju podnosim ovu žalbu jer nisam suglasan s cijelim pravnim procesom niti sa odlukom koja se po meni temeljila više na subjektivnom osjećaju starješina nego na načelima, mjerilima i smjernicama koje su jasno izražene u Bibliji. Smatram da je došlo do povrede procesnog prava zbog

  • površnog saslušanja
  • pogrešne primjene biblijskih načela
  • nepotpunih dokaza za osudu i obranu
  • pogrešnog razumijevanja spornih izjava

Želim da u ovom dokaznom postupku vidite da li su starješine postupili ispravno ili ne, odnosnom da li sam ja zgriješio Bogu ili čovjeku i ako sam po nekim mjerilima zaista zgriješio, vidjeti da li je taj grijeh takve prirode da za sobom povlači najstrožu kaznu. Moje pravo je da se preispita odluka o isključenju na temelju činjenica i da se na temelju Biblije, donese odluka koja će biti u skladu sa Božjim gledištem koje će biti utemeljeno na čvrstim dokazima i argumentima s obje strane. Da bi mogao ukazati na proceduralne greške u ovom sazivu pravnog odbora moram vam ukratko dati na znanje neke činjenice sa prijašnjeg pravnog procesa vođenog protiv mene jer je jedno usko povezano s drugim.

UVOD - Na prošlom pravnom procesu sam osuđen jer sam o nekim svojim gledištima razgovarao sa jednom sestrom. No treba uzeti u obzir da sam prije toga mjesecima pred starješinama iznosio neka slična razmišljanja o kojima sam pisao starješinama i podružnici. Ta razmišljanja se nisu mogla smatrati krivim ili otpadničkim učenjem jer sam sve podupirao Biblijom i drugim stvarnim činjenicama i argumentima koji se mogu uzeti u obzir kod ispravnog postavljanja stvari. Jedan od starješina mi je čak napisao u vezi toga: "Dragi brate, ja tebe sada još više poštujem zbog tvog marljivog istraživanja Biblije... Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. Mnogo toga ti još imam pisati o tome te možemo ovako i nastaviti“. To nije značilo da se je brat sa svime mogao složiti, ali nije mogao dati niti jedan argument kojim bi moje gledište smatrao otpadničkim pa je čiste savjesti mogao sa mnom nastaviti razgovarati o tome.

Taj brat je također bio u sastavu pravnog odbora koji nije bio sazvan zbog mojih drugačijih gledišta s kojima nisam otišao predaleko, nego zbog toga što su smatrali da sam izašao iz određenih okvira kada sam o nekim stvarima razgovarao s dotičnom osobom. Međutim, nije se uzelo u obzir da ja nisam došao toj osobi da bi je uvjeravao u svoja gledišta nego je ona došla meni u moj stan da bi mi rekla svoje gledište s kojim sam se ja donekle slagao i tako je došlo do jednog kraćeg razgovora kojemu je bio cilj pomoći joj da se oslobodi nekih negativnih osjećaja vezanih za službu propovijedanja. Sve je to kasnije poprimilo sasvim drugačiju sliku jer se njen sin (starješina) umiješao u to na način da je svoju majku nagovorio da se preko skaypa obrati pokrajinskom nadgledniku i kaže mu što sam joj rekao. Brat je najprije trebao sa mnom razgovarati o tome pred svojom majkom a ne meni iza leđa. Kad sam to saznao onda sam ja pokrajinskom nadgledniku uputio neka pisma koje sam ranije poslao svojim starješinama kako bi vidio u kojim biblijskim okvirima sam mogao nešto reći i da argumenti i činjenice nemaju veze sa odvraćanjem nekoga od službe propovijedanja.

Na pravnom postupku, za koji nisam bio dovoljno spreman, nisam imao pravnu zaštitu ni bilo kakvu pomoć tako da se nisam mogao kvalitetno obraniti od onih izjava koje su moje iskrene poticaje prikazivale u krivom svjetlu. Ta sestra nije sazvana da kao svjedok iznese optužbu protiv mene, a nije ni mogla jer mi je rekla da ona mene i moje izjave ne dovodi u vezu s grijehom. Starješine se nisu koncentrirali na te izjave i taj navodni grijeh kojeg sam učinio dijeleći svoje gledište sa dotičnom osobom, nego su mi pokušali dokazati kako bi takve moje izjave mogle pokolebat nekoga tko je slab u vjeri. No, ona mi je priznala da je ja nisam pokolebao. To saslušanje su starješine iskoristili kako bi mi dokazali da je moj stav prema neovisnom istraživanju Bibliju pogrešan i da nemam nikakve osnove svojim starješinama u skupštini, podružnici i vodećem tijelu ukazivati na moguće greške u tumačenju Zajednice. Međutim, ja u tome nisam vidio grijeh, pa sam nastojao dokazati da mi Biblija i njena načela daju tu slobodu da istražujem i uvjeravam se u sve što čujem ili pročitam u izdanjima Zajednice kako bi vidio da li to mogu prihvatiti ili ne. Kad je saslušanje završeno, starješine su zaključili su da se nisam ponašao u skladu sa potpunom podložnošću vodećem tijelu. Nisu toliko osudili moje istraživanje Biblije nego moj stav prema tumačenjima Zajednice i vodećem tijelu tvrdeći da ja ne mogu niti smijem ukazivati braći u vodećem tijelu da su u nekim stvarima pogrešno protumačili Bibliju.

Tražili su od mene da o svojim spoznajama ne govorim nego da šutim i čekam na Jehovu. Oko toga se vodila rasprava koja je završila mojim isključenjem kako bi mi dali do znanja da sam svojim istraživanjem Biblije otišao u krivom pravcu jer sam tu vrstu istraživanja trebao prepustiti vodećem tijelu. Pogodilo me to što braća nisu uzela u obzir biblijska načela te olakotne okolnosti i moje izjave koje su me trebale osloboditi isključenja, nego su učinili sve kako bi me kaznili.

Npr. unapređivanje učenja koja ne uči Zajednica nije isto što i unapređivanje krivih učenja. Što je unapređivanje krivih nauka? To su radnje u svrhu promicanja lažnih učenja i stvaranje svojih učenika i vlastitih sljedbenika. Biblija takve naziva ‘drskim bezakonicima koji odvlače druge svojom zabludom’ (2.Pe 3:17). Ja to nisam činio niti sam to namjeravao učiniti. Tražio sam mogućnost da se unutar naše Zajednice formiraju odbori koji bi služili za unapređivanje istine. Kao što su se neki zauzeli za formiranje odbora OKB (Odbori za kontaktiranje s bolnicama) koji danas služe za unapređivanje suradnje između liječnika i njihovih pacijenata koji su Jehovini svjedoci, tako sam se ja želio zauzeti za formiranje odbora koji bi poslužili za unapređivanje suradnje između Vodećeg tijela i one braće koja su se poput mene posvetila istraživanju Biblije. Nisam se zauzeo za unapređivanje krivih učenja nego za istinu koja bi i dalje dolazila samo iz jednog izvora – od Vodećeg tijela koje još uvijek u svojim rukama drži štamparije i mogućnost globalnog prezentiranja putem svojih publikacija. To što sam ja želio nije bilo unapređivanje svojih razmišljanja nego traženje načina za suradnjom na unapređivanju biblijskih učenja koja se kao takva mogu dokazati i argumentirati samo na Bibliji. Prema tome, ja ne spadam u niti jednu kategoriju otpadnika. Međutim, starješine to nisu uopće uzeli kao oslobađajuću, a niti kao olakšavajuću okolnost. Prema meni su bili kruti i uskogrudni.

Više puta tokom tog procesa i kod naknadnih razgovora mi je rečeno da ono što vjerujem može biti istina ali da ono kao takvo treba doći od vodećeg tijela. Ja sam to prihvatio kao pravilo Zajednice i zato sam bio primljen nazad. Nisam primljen nazad zato što sam trebao dokazati kako sam promijenio svoja novostečena uvjerenja niti su me starješine nastojali razuvjeriti i dokazati kako moja novootkrivena spoznaja nema temelj u Bibliji. Da bi bio primljen trebao sam samo prihvatiti pravilo potpune podložnosti vodećem tijelu po pitanju učenja koje ono službeno zastupa. Ono što se nakon toga dešavalo sa mnom je moje preispitivanje odluke starješina dokazujući kako sam bio nepravedno isključen. Naišao sam na dosta činjenica koje su mi govorili da su starješine pogriješili u svom stavu prema meni. Uvidio sam da su koristili pravila koja nisam mogao naći u Bibliji, a koja su bila suprotna stavovima apostola iz 1.stoljeća, a više odgovarala nekim stavovima koji su se razvili u kasnijim stoljećima. Ono što me je najviše pogodilo je činjenica da su potpuno zanemarili neka biblijska načela što im je dalo slobodu da me optuže bez pravog razloga. Koristili su primjere iz Biblije koji se uopće nisu mogli vezati uz moj slučaj. Da sam tada imao pomoć nekog zrelog brata koji dobro poznaje Bibliju, kršćansku povijest i tu problematiku, mogao me je braniti od njihovih gledišta. Osim toga, da je bar netko od starješina pokazao mudrost poput Gamalijela koji je naglasio važnost relativne podložnosti čovjeku potpune podložnosti Bogu, mogao je utjecao da se ostali starješine čuvaju brzopletih i neprovjerenih izjava na kojima su temeljili svoj stav i odluku.

U takvom okruženju gdje više starješina sa jednim stavom brane neke postavke, a ujedno zanemaruju neka biblijska načela po kojima sam se ja nastojao voditi, ja nisam imao šanse na pošteno suđenje i to bez mogućnosti da se bilo koji moj prigovor sasluša, preispita i uvaži. Kad god sam htio prigovoriti na njihove izjave oni su odmah moje riječi koristili kao dokaz nepokornosti, tvrdokornosti i ponosa čime su pogrešno prosuđivali moje iskrene poticaje. Zato sam njihov stav prema meni doživio kao jednu urotu kako bi me se zaustavilo u mojoj duhovnoj potrebi da istražujem i ispitujem čvrste dokaze na kojima sam želio graditi svoju vjeru. Bio sam naveden da o svemu tome istražujem i pišem kako bi im jednog dana ukazao na njihov pogrešan stav. Koliko god su moj stav željeli prikazati pogrešnim, ponovnim preispitivanjem sam uvidio da je njihov stav prema meni bio pogrešan. O tome sam razgovarao sa jednim starješinom nakon što sam mu na znanje dao te činjenice. Čak sam mu u jednom primjeru pokazao kako se biblijski stavci koji su sami po sebi jasni, tumače izvan konteksta, tako da se samim tim moje gledište o Kristovom dolasku kada će se mrtvi i živi koji su Kristovi zajedno susresti s njim, razlikuje od trenutnog gledišta Zajednice koja mrtve stavlja u drugi vremenski okvir. Međutim, on nije našao potrebnim da to što sam mu prije nekoliko mjeseci rekao smatra grijehom pa nije ni podignuo optužnicu protiv mene jer mi je u prvom odboru objasnio da ja mogu imati drugačija gledišta koja do daljnjega trebam zadržati samo za sebe. Zbog toga sam bio slobodan u pismu starješinama iznijeti nešto slično u skladu sa svojim uvjerenjem. Nisam želio napraviti grešku i uvjeravati starješine u svoje gledište nego sam sve to izrazio u skladu sa savjetom apostola Pavla, “neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri 14:5). Time sam izrazio svoje “razumijevanje u čiju sam točnost bio posve siguran“, ali ga nisam želio nametati (Kol 2:2). Zato smatram da nisam izašao iz tog okvira. U kratkim crtama sam izrazio neka svoja gledišta u namjeri da se vidi moja iskrena želja za onim što ide prema temeljnim vrijednostima naše zajedničke vjere u Jehovu i njegovog sina Isusa Krista.

Zašto su onda moje izjave u tom pismu navele starješine da formiraju pravni odbor? Prvi razlog je zato što ja nisam želio razgovarati o tome na način da se moje izjave koriste protiv mene bez dokazivanja da li su one izrečene u biblijskom kontekstu ili ne. Ako to nisu željeli, trebali su me samo ostaviti na miru. Umjesto da su mi dali razloga da se ne bojim o tome razgovarati s njima, oni su formirali pravni odbor kako bi me prisilili na razgovor po svojim kriterijima protiv kojih sam ja naknadno prigovorio.

Dokaz - razmotrite ta pisma u kojima izražavam svoj strah od nepoštenog i nepravilnog suđenja

Da sam dobio garanciju kako se moje riječi, koje oni nisu ispravno razumjeli, neće uzeti protiv mene onda bi imao priliku te izjave dokazati u njihovom pravom svjetlu. U tom slučaju bi sve bilo riješeno bez povrijeđenih osjećaja. Nakon što su mi u ovom saslušanju predočili kako su oni doživjeli moje izjave shvatio sam da sam povrijedio njihove vjerske osjećaje iako mi to nije bila namjera, pa sam izrazio svoje žaljenje zbog toga i tražio da imaju razumijevanje i budu milostivi. No, ako sam ja povrijedio njihove osjećaje i ponos vezan za našu pripadnost zajednici Jehovinih svjedoka, onda su i oni trebali prije svega reagirati na one izjave koje su u prošlom procesu povrijedile mene i moju suprugu, ali od nikoga od njih nisam čuo nikakve konkretne izraze žaljenja.

Ja sam s opravdanim razlogom pisao o takvim izjavama i stavovima koji su me povrijedili, ali se preko toga samo prešlo kao da su željeli zanemariti svoju brigu za mene kao pojedinca, pokazujući samo svoj bezrazložni strah od mojih gledišta. Mogli su shvatiti da iz tog razloga često nemam snage dolaziti na sastanke gdje se osjećam kao crna ovca. Na neki način sam bio isključen i nakon primanja nazad u Zajednicu. Želim da znate kako su starješine kod odluke da me prime nazad u skupštinu rekle da za početak neću imati prednost učestvovati u davanju komentara na sastancima te da će ta odluka biti ubrzo promijenjena o čemu će me obavijestiti. Međutim prolazili su mjeseci, pa čak i godina a da me nisu pozvali na razgovor, nakon čega više nisam imao snagu dolaziti redovito na sastanke. Umjesto da vide neke pogrešne strane svojih stavova koji su povrijediti mene i moju obitelj, oni su u ovom saslušanju samo isticali moje gledište koje je pogodilo njihov osjećaj za organizaciju. Na svoju povrijeđenost su odmah reagirali isključenjem, a da nisu vidjeli da su me već svojim ponašanjem i stavom isključili puno prije. Braća su tu moju povrijeđenost odmah povezali sa duševnim stanjem zbog kojeg sam bio prijemljiv za kriva gledišta i ogorčenost. Međutim, dokazat ću vam da to nije točno. Zato želim u ovoj žalbi postaviti stvari onako kako bi ih se trebalo vidjeti u pravom svjetlu i to točku po točku kako bi se razjasnilo ono što je bilo sakriveno i zanemareno.

  1. Zašto je pravni odbor bio nepotreban
  2. Da li su drugačija gledišta ujedno i kriva gledišta
  3. Koja načela starješine negiraju i time dovode u pitanje svoju odluku
  4. Da li je ono što sam rekao izašlo iz biblijskih okvira i da li sam otišao predaleko

1) Zašto je pravni odbor bio nepotreban

Treba uzeti u obzir da zahtjev za moje primanje prije tri godine nije bio da se odreknem svoje novootkrivene spoznaje do koje sam došao svojim temeljitim istraživanjem Biblije i publikacija Zajednice. Zahtjev je bio da se podredim teokraciji koju provodi Zajednica preko vodećeg tijela i da o svojim istraživanjima ne razgovaram sa drugom braćom. Prema tome, ono što sam spoznao ostalo je i dalje u meni zbog čvrstih argumenata. Starješine to nisu nastojale pobiti a ja u međuvremenu nisam uspio razumjeti neka učenja i tumačenja onako kako su ih prezentirali članovi vodećeg tijela. Kad sam primljen nazad u Zajednicu starješine su znali da nisam promijenio svoja uvjerenja nego samo svoj stav prema njima u odnosu na organizacijska pravila. Stoga ja i dalje poštujem pravilo Zajednice da ona donosi promjene u vezi svojih učenja i to nisam u pismu nastojao osporavati.

Unatoč svojim drugačijim gledištima o nekim učenjima ja sam primljen nazad kao član Zajednice. To se trebalo uzeti u obzir, a ne stvarati sporno pitanje oko nekih mojih uvjerenja koja nisu u svim detaljima usklađena sa vjerovanjima Jehovinih svjedoka. Ako u meni postoje neka uvjerenja koja su dio moje novostečene spoznaje trebalo je u pismu primijetiti koliko ona kao takva jačaju moju vjeru u Krista koja nadilazi određene razlike u gledištima. O njima nisam s nikim razgovarao, ali sam u tom pismu spomenuo neka od njih prije svega u dobroj vjeri. Bio sam slobodan da ih spomenem i da im starješine obrate pažnju samo ukoliko to žele, a ne da ih koriste protiv mene. Trebao sam samo dobiti garanciju da će, ukoliko budu to željeli, razmotriti moje izjave bez da me osuđuju. Prema tome, ako sam primljen nazad u Zajednicu, a da nisam morao mijenjati svoje drugačije gledište, i ako sam svoje drugačije uvjerenje o nekim stvarima bio izrazio pred jednim starješinom nekoliko mjeseci ranije, a da nisam bio optužen s njegove strane, onda ni sada ono nije trebalo biti razlog ovog spora budući da ga nisam javno iznosio pred braćom nego samo pred starješinama.

2) Da li su drugačija gledišta ujedno i kriva gledišta

Suočen sa činjenicom da su starješine zbog mojih spornih izjava formirale pravni odbor ja sam bio primoran da im dokažem iz jednog primjera koji se odigravao u novijoj povijesti naše Zajednice kako moje drugačije gledište ne smije biti automatski osuđeno jer može biti uzeto u obzir ukoliko ima dovoljno argumenata da ga se razmotri pred vodećim tijelom. Oni su mi to u prošlom sazivu odbora pokušali dokazati kao kršenje teokratskog uređenja, jer navodno Jehova tako ne vodi svoju organizaciju, što je očito bilo njihovo krivo i nepotpuno gledište. Samim tim je bila upitna i sama odluka o isključenju jer se oslanjala na tom krivom gledištu. Naime, meni se spočitavalo da se ja ne smijem preko svojih starješina obraćati vodećem tijelu kako bi im dao argumente za promjenu nekih trenutnih tumačenja, a ovaj primjer pokazuje da se to ipak može činiti.

Dokaz – pismo od 31.12.2014.

Riječ je o situaciji kada su neka mlada braća istraživala definiciju neutralnosti i došli do drugačijeg gledišta od službenog gledišta kojeg je vodeće tijelo promoviralo. Ako ih starješine zbog toga nisu sankcionirali (a vjerojatno je u nekoj revnosti moglo biti i drugačijih reakcija starješina), nego su prihvatili mogućnost da su u pravu, te s njihovim gledištem išli prema podružnici i vodećem tijelu, onda je to dokaz da je gledište starješina i njihov stav prema meni bio potpuno pogrešno utemeljen na krivim postavkama. Da li se onda moglo meni staviti na teret da ne poštujem autoritet vodećeg tijela? Prosudite pravedno, da li sam onda učinio grijeh što sam natuknuo starješinama teme o kojima sam s njima želio porazgovarati, ako sam iz ovog primjera vidio da se ja mogu obratiti starješinama?

Starješine su tvrdile da ja zbog drugačijeg gledišta imam svoju religiju i da sam se automatski odvojio od Zajednice što se ne može iščitati iz ovog primjera koji govori suprotno. Činjenica je da su i neke druge kršćanske zajednice u ono vrijeme zastupale stav neutralnosti ali na svoj način. One su dozvoljavale svojim članovima civilnu službu dok je naša Zajednica to dugo vremena zabranjivala. Međutim, starješine iz navedenog primjera nisu ovoj mladoj braći govorila da su svojim drugačijim gledištem, koji se razlikovao od službenog učenja vodećeg tijela, automatski stali na stranu tih drugih vjerskih zajednica. Nisu im, kao u mom slučaju, nametali osjećaj krivnje da svojim drugačijim gledištem imaju neku svoju religiju koja je nespojiva sa Jehovinim svjedocima. No, vjerujem da su neki starješine imali svoje drugačije gledište i pogrešan stav prema takvoj braći koja su iznosila svoje gledište, kao što su ga imali moji starješine. Takvi su mi se suprotstavili i iznosili ishitrene izjave kojima su davali težinu mojem slučaju, a samim tim i dovoljan razloga za isključenjem. Također su tvrdili da ja moram šutjeti o svojim spoznajama i čekati na Jehovu, što se također ne može iščitati iz ovog primjera koji govori sasvim nešto drugo. Naime, ja mogu šutjeti pred braćom, ali čekati na Jehovu ne znači šutjeti pred starješinama što govori navedeni primjer. Braća su čekala na Jehovu, ali na način da nisu šutjela nego su poduzeli prve korake i onda čekali da se ta stvar riješi preko vodećeg tijela. To sam i ja govorio u svoju obranu, ali su mi oni svojom retorikom zatvorili usta a time i mogućnost da se branim od takvih krivih postavki tako da sam na kraju, iako nedužan postao kriv. Umjesto da su kao pravedni suci puni ljubavi tražili načina da me oslobode krivih optužbi oni su neutemeljenim izjavama na mene natovarili čak i ono što nije trebalo biti pogrešno, pa je logičan slijed takvog saslušanja bilo isključenje.

Da se to ne bi ponovilo ja sam starješinama iznio ovaj dokaz iz povijesti Jehovinih svjedoka koji samo potvrđuje kako su izjave starješina iz prethodnog odbora bile pogrešne i da su na temelju pogrešnog stava prema meni i mojim izjavama donijeli pogrešnu odluku. Brat Drnasin me je ovom prilikom samo pitao kako sam došao do tih informacija ali nije bio potaknut da mi se ispriča u ime prošlog odbora koje je moje izjave i moje poticaje očito prosuđivalo na navedenim gledištima. Čak je rekao da je na tom pravnom procesu i on sjedio na optuženičkoj stolici jer je odgovarao pred Bogom koji je pratio moj slučaj, ali nije želio dati do znanja da je prema ovom primjeru uvidio mogućnost da je zajedno sa drugim starješinama pogriješio prema meni i da zbog toga može odgovarat pred Bogom. Zašto se s jedne strane želi to zanemariti, a s druge strane isticati moj navodno pogrešan stav. Moj stav može biti pogrešan samo ako se krivo postave neka gledišta jer iz krivo postavljenih gledišta svaki drugačiji stav ili postupak, iako prav izgleda pogrešan. No kad se neki pogrešni stavovi koje sam ovdje naveo, prikazuju u drugačijem svjetlu, onda ih se teško može eliminirati iz sudske prakse bez da se o njima ne povede rasprava na višem nivou.

U povezanosti sa primjerom braće koja su utjecala da se povede rasprava po pitanju definicije neutralnosti, ja sam starješinama u slijedećem pismu dao do znanja što je to otpadi kako bi trebala glasiti definicija otpadništva po pitanju krivih učenja i lažnih učitelja kako ne bi ponovili grešku prvog odbora.

Dokaz  – pismo od 7.1.2015.

Ovim argumentima sam želio upozoriti starješine da moj prijašnji slučaj nije imao nikakve veze sa otpadništvom i da bi trebali tu definiciju sagledati u kontekstu Biblije, a ne opet ići u širinu kako bi se u tu definiciju ubacilo i ono što nema veze s tim, a to su drugačija gledišta koja se ne mogu dovoditi u vezu sa drugim pravcem vjere a time ni sa otpadništvom. Dao sam im na znanje da sam se držao temeljnih načela koja ovdje ponovo navodim:

  • “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga“ (1.Iv 4:1)
  • “Sve ispitujte da se u to uvjerite, držite se onoga što je dobro“ (1.So 5:21)
  • “Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri 14:5)
  • “Služite Bogu koristeći svoj razum“ (Ri:12:1,2)
  • “...kako bi stekli veliko bogatstvo – razumijevanje istine, razumijevanje u čiju su točnost posve sigurni i kako  bi dobro upoznali Božju veliku tajnu: Krista“ (Kol 2:2)

Ovih načela sam se držao kako ne bi išao preko onoga što je napisano u Bibliji i to mogu dokazati. Upozorio sam starješine da mene i moje izjave prosuđuju po ovim načelima, a ne po nepisanim pravilima. Ono što želim dati do znanja u svoju obranu su…

3) Načela koja starješine negiraju i time dovode u pitanje svoju odluku

Ovom prilikom ću istaknut samo jedno načelo iz Ivanove poslanice 4:1 koje se iz nekog razloga svjesno zanemaruje iako je u uskoj vezi sa “mnogima koji će pretraživati“ (Dan 12:4):

“Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga.“

Kome je apostol Ivan dao gornji savjet – vjernicima ili nevjernicima? Obratite pažnju da se on obraća “ljubljenima“. Tko su bili oni? Da li nevjernici? Ne. Da li su onda bili kršteni članovi skupštine ili nekršteni? Brat Drnasin mi je tom prilikom ukazao na Stražarsku kulu 1.7.2004. str.30. u kojoj se navodi tko su “vjernici“. Tu piše:

“Pavao dosljedno koristi izraz ”nevjernik“ kada govori o pojedincima koji, kao što je već spomenuto, nisu dio kršćanske skupštine, koju sačinjavaju ”vjernici u Gospodinu“ (Djela apostolska 2:41; 5:14; 8:12, 13). (...). Što znači izraz ”u Gospodinu“ i njemu srodan izraz ”u Kristu“? Pavao o osobama koje su ”u Kristu“ ili ”u Gospodinu“ govori u Rimljanima 16:8-10 i Kološanima 4:7. Ako pročitaš te retke, vidjet ćeš da su takve osobe ’suradnici‘, ’prokušani‘, ’ljubljena braća‘, ’vjerni sluge‘ i ’surobovi‘.“

Ovo je očiti dokaz da se Ivan obratio “ljubljenima“ tj. vjernicima. Ja sam prije svog saslušanja dao starješinama dokaze u kojima je čak i vodeće tijelo koristilo gornje načelo kako bi dali savjet kršćanskim vjernicima vezano za njihov stav prema onome što čuju od onih koji istražuju Pisma. Da li imamo pravo koristiti to načelo kako bi ispitivali izjave onih koji u našoj zajednici pretražuju Pisma i tumače Bibliju? Naime, u publikaciji postoje mnoge izjave o otpadništvu i otpadnicima (vidi primjere iz Stražarske kule) uz točno određene biblijske stavke i načela po kojima se treba pojedinac i cijela zajednica odnositi prema njima. Zamislimo da u kontekstu tematike o otpadništvu uvrstimo primjere ljudi iz kršćanske povijesti, kao što su Valdenzi, Jan Hus, Wycliff, Luther, Thomas Emlyn i mnogi dr. koji su se usudili istraživati Bibliju i iznositi novootkrivenu istinu. Da li bi se moglo spojiti izjave o otpadnicima sa tim ljudima? To je samo po sebi nespojivo i zato se nikad nije desilo da se ti primjeri koriste kako bi se opisalo otpadništvo. Kad se mene svrstalo među otpadnike onda je moja reakcija bila slična onoj koju su pokazali i ovi vjerni i iskreni kršćani kojima se sudilo.

Dokaz – “Misli i pitanja za razmatranje“ pismo od 24.2.2015.

Problem je u tome što su svi kršćanski vjernici iz drugih kršćanskih zajednica 1919. godine preko noći proglašeni nevjernicima (kukoljem, jarcima), pa su mi starješine rekli da je vodeće tijelo te članke sa tim smjernicama pisalo samo njima kako bi izašli iz lažnog kršćanstva. To mi je bilo nelogično jer se time niti jedan pravi kršćanin više nije smio slobodno koristiti načelom iz Ivanove poslanice unutar Kristove prave skupštine. Međutim, Ivan ovaj savjet nije dao ni onima koji su još uvijek bili nekršteni, nego krštenima tj. onima osobama koji su bili “u Kristu“ kao što vodeće tijelo piše u jednom članku:

“Biblija vas potiče da "sve ispitujete“, odnosno da ispitate neko učenje prije nego što ga prihvatite kao istinu (1.So 5:21). Krajem 1.stoljeća apostol Ivan upozorio je suvjernike: "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Iv 4:1). Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje „nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija (Iv 8:31,32).“ (Stražarska kula,1.9.2010. str 13.)

Samim tim su sve izjave vodećeg tijela u kojima je korišten ovaj savjet prije svega bio upućen vjernicima tj. osobama nalik simboličnoj pšenici i ovcama, i ja sam postupao po tom savjetu koji je za mene jako važan kod izgrađivanja svoje vjere na točnoj spoznaji.

Vodeće tijelo je također u skladu sa savjetom apostola Ivana izjavilo:

“Ne bi bilo dobro da slijepo prihvatimo učenja bilo koje crkve i vjerske zajednice. Trebali bismo ispitati jesu li ta učenja u skladu s Biblijom (1.Ivanova 4:1)“

“No što ako je ono što saznate u proturječju s nečim u što čvrsto vjerujete? Trebate li to naprosto zanemariti? Nipošto! Katkada je sasvim na mjestu, pa čak i poželjno, razmotriti snažne dokaze koji se kose s vašim vjerovanjima. Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost prosuđivanja (Izreke 2:1-12). (...). Biblija nas potiče da "ispitamo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bismo vidjeli potječu li one od Boga“ (1.Ivanova 4:1)“

Iako su ta biblijska načela i upute u publikacijama bili vezani za širu javnost, a pogotovo za vjernike drugih kršćanskih zajednica, želim da mi dokažete da se one kao takve od 1919. godine ne odnose na Jehovine svjedoke i da sam samim tim pogriješio ukoliko sam ih koristio. Naime, kad sam citirao izjave vodećeg tijela u povezanosti s Ivanovim savjetom, starješine su mi ponovo rekli da su ti savjeti dani samo nevjernicima, a budući da smo mi kao Jehovini svjedoci vjernici, a samim tim i članovi jedine prave kršćanske skupštine, onda mi ne trebamo dokazivati sebi i drugima da li su izjave vodećeg tijela u skladu s Biblijom ili ne, jer to nije teokratsko načelo.Tu izjavu nisu potkrijepili niti jednim biblijskim stavkom. Time su ponovili grešku prijašnjeg odbora jer su odmah na početku saslušanja stvorili nepremostivi zid zbog kojega su mene gledali kao brata s druge strane zida. U takvoj atmosferi nisam imao prilike dokazivati ispravnost svojih gledišta jer su mi tako oduzeli pravo na adekvatnu obranu čime su učinili proceduralnu pogrešku na moju štetu. Zato vas molim da sami prosudite na temelju Biblije da li je to točno, jer ukoliko to gledište starješina pravnog odbora nije točno onda se time potkopava cijeli sudbeni proces protiv mene a samim tim i njihova odluka o isključenju. No, ako to načelo i druga slična načela nisu dana prvim kršćanima kao “vjernicima“ nego samo “nevjernicima“, onda se može zaključiti da me nikako ne možete osuditi jer su me apostoli i vodeće tijelo svojim izjavama naveli da činim ono što je pogrešno u očima starješina moje skupštine.

Želim da uzmete u obzir da sam prije nekoliko mjeseci dao na znanje jednom od članova odbora tekst koji je također ukazivao na ova biblijska načela po kojima sam se ja vodio i po kojima sam ustvrdio da je postupak protiv mene bio vođen zanemario moja kršćanska prava i odgovornosti. Također sam citirao te iste izjave vodećeg tijela ali mi taj starješina uopće tada nije rekao da se ona ne odnose na Jehovine svjedoke niti me je pokušao razuvjeriti. Na neki način mi je prešutno dao do znanja da sam s pravom bio ogorčen na starješine koji su mi svojim ishitrenim izjavama nametnuli grijeh tamo gdje ga ja nisam mogao vidjeti. No sada je na pravnom odboru ipak rekao da se navedeni savjeti ne odnose na Jehovine svjedoke. Da li je onda odluka pravnog odbora, koja je ukinula jednu nadahnutu zapovijed, mogla biti mjerodavna pri prosuđivanju mojih postupaka? Naime, ako se negira ovo načelo iz Ivanove poslanice, onda ja nemam nikakve šanse dokazivati svoju nedužnost pred sucima koji iznose svoja drugačija gledišta. Tako se s jedne strane drugačija gledišta koja iznose starješine toleriraju iako se s njima krivo prosuđuju moji poticaji, dok se s druge strane moja drugačija gledišta ne toleriraju, i to opet na moju štetu. Ako su me opet sudili na tom principu i kroz to procjenjivali moj stav i moje poticaje, onda mi preostaje biti samo slijepi poslušnik ili izopćenik, a ni jedno ni drugo nije dobro.

Smatram da je odluka o isključenju nevažeća jer se temeljila na ljudskom gledištu koje je postavljeno iznad Biblije. Zamislite kad bi ljudski suci naše zemlje zabranjivali Jehovinim svjedocima da govore drugima o Bogu i još ih zatvarali zbog službe propovijedanja. Zar se ne bi starješine preko najboljih odvjetnika odmah uhvatili dokazivanja kako je to pogrešna primjena zakona kojom se sprječava sloboda vjeroispovijesti kao temeljnog prava čovjeka. Da li bi bilo koji sudac mogao tvrditi da taj zakon ne vrijedi za Jehovine svjedoke samo zato što su manjinska vjerska zajednica koja bi svojim drugačijim uvjerenjem stvorila nejedinstvo nacije i potkopala autoritet predsjednika i vlade? Da li bi takva sudska odluka mogla proći na međunarodnom sudu pravde? Jehovini svjedoci se ne bi s tim pomirili nego bi išli u dokazivanje svojih prava. Tako i ja postupam. No, jedan od starješina mi je rekao da smo mi obavezni bez prigovora prihvatiti sudske odluke starješina. No, da li je to točno? Da li je Isus i njegovi apostoli bili dužni prihvatiti sudsku odluku svojih starješina? Što Biblija i razum govore?

“Apostoli su poštovali zakon i obično su se pokoravali sudskim odlukama. Međutim, nijedan čovjek, koliko god moćan bio, nema pravo narediti drugome da prekrši neku Božju zapovijed. Jehova je ”najviši nad svom zemljom“ (Psalam 83:18). Ne samo da je ”sudac cijele zemlje“ nego je i Vrhovni Zakonodavac te Kralj vječnosti. Svaka sudska odluka kojom se želi poništiti neku Božju zapovijed nevažeća je u njegovim očima (1. Mojsijeva 18:25; Izaija 33:22).Tu su činjenicu priznali neki od najvećih pravnih stručnjaka. Naprimjer, William Blackstone, ugledni engleski pravnik iz 18. stoljeća, napisao je da se nijednom ljudskom zakonu ne smije dozvoliti da proturječi ”zakonu otkrivenja“ koji se nalazi u Bibliji. Dakle, Sanhedrin je prekoračio svoje ovlasti kad je naredio apostolima da prestanu propovijedati. Oni naprosto nisu mogli poslušati tu naredbu.(Stražarska kula 15.12.2005. str 20.)

Ukoliko je neka sudska odluka protivna Božjem zakonu ili bilo kojem biblijskom načelu koji je vrijedio za Božje sluge, onda se njoj ne trebamo pokoriti. Prema tome, ako mi apostol Ivan kaže da trebam ispitivati da li su izjave pojedinih kršćanskih učitelja i istraživača Biblije u skladu sa nadahnutom Biblijom ili ne, a starješine moje skupštine me uvjeravaju u suprotno tvrdeći da moram njihova gledišta i učenja razumjeti onako kako su ih oni razumjeli, koga ću poslušati? Ako mi zabranjuju koristiti ovo biblijsko načelo iz nekog straha da ću time poremetiti teokratsko ustrojstvo naše Zajednice, onda treba stvari postaviti tako da obje strane uz dijalog uvide do kojih granica se može nešto raditi, a ne postavljati zabrane tamo gdje apostoli to nisu činili. Zbog toga sam s pravom u svojim tekstovima citirao sve ono što je vodeće tijelo izjavilo u svojim publikacijama u povezanosti sa načelom iz Ivanove poslanice. S pravom sam tražio od starješina da mi objasne zašto su mnogi iskreni ljubitelji Božje riječi kroz cijelu povijest ispitivali učenja svoje crkve i zašto ih naša Zajednica smatra pravim kršćanima koji su pripadali Kristovoj pravoj skupštini dok mene koji postupam po istim načelima svim silama nastoje prikazivati u negativnom svjetlu. No, oni su o tome samo šutjeli čime su i meni dali do znanja da ja u svoju obranu ne mogu iznositi gledišta s kojima se oni ne slažu. Prosudite što je onda grijeh u Božjim očima – moja sloboda da ispitujem izjave onih koji tvrde da dolaze i govore u Božje ime ili njihov autoritet da me drže u pokornosti i sude po svojim mjerilima? Ja poštujem njihovu ulogu jer vidim da u najboljoj namjeri žele dokazati sebi i drugima kako oni vode i štite skupštinu, ali imam pravo ukazati na svom primjeru da ne smiju ići protivno načelima i gledištima koja su od samog početka bila prisutna u Kristovoj skupštini koja se suočila sa mnogim iskrenim istraživačima Biblije u svoje vrijeme koji su donosili nove spoznaje i točnija gledišta. Njih je trebalo samo provjeravati.

Budući da je Kristova skupština duhovne prirode i da je kroz cijelu povijest postojala paralelno sa kršćanskim zajednicama, onda su primjeri vjernih i iskrenih kršćana, koji su živjeli u različitim razdobljima kršćanstva, pokazatelj da su se vodili po njenim načelima čak i onda kad ih zajednica, kojoj su oni pripadali, nije uvažavala. Po sudskoj odluci oni su često bili kažnjavani jer su po načelima Kristove skupštine uzimali slobodu da istražuju Bibliju, da Bibliju drže iznad ljudskog autoriteta i da svoju novootkrivenu spoznaju koriste kako bi se unaprijedilo istinu. Međutim, sudskim odlukama je njima i drugima sve to bilo zabranjeno. Takva odluka kojom se željelo poništiti Božju zapovijed bila je nevažeća u Božjim očima pa je zbog takvih njihovih stavova i postupaka sve njih naša zajednica svrstala u tzv.kršćanstvo. Kako da mi onda dokažete da se ja moram pokoriti jednoj takvoj zabrani, kad se iz svega može iščitati da takva zabrana ne postoji? Kako da mi dokažete grijeh i kako da se kajem ako grijeha nema? Da bi se mogao kajati za grijeh koji zahtijeva isključenje, trebao bi jasno razumijeti grijeh na biblijskom temelju a ne na izjavama koja negiraju biblijska načela slobode savjesti.

4) Da li je ono što sam rekao izašlo iz biblijskih okvira i da li sam otišao predaleko

Ako se već nastoji osuditi moje drugačije gledište, onda se ono mora dokazati kao pogrešno, a proglasiti kao otpadničko samo ukoliko se s njim ide toliko daleko da niječe same temelje kršćanske vjere i nade. O tome kako treba prosuđivati izjave kojima se ide predaleko sam pisao starješinama.

Dokaz – pismo od 7.1.2015.

Ići “daleko“ i “predaleko“ nije jedno te isto. Ići “daleko“ znači da postoje granice odstupanja od one spoznaje koja još uvijek nije potpuna, tako da u tom smislu “svatko može biti uvjeren u svoje razmišljanje“, a da time ne obezvrijeđene zajedničku vjeru čak i onda kad to svoje razmišljanje spomene svom bratu. Ukoliko Zajednica može u nekim učenjima odstupati od biblijske istine u mjeri koja su prihvatljiva na način da to odstupanje ne znači i otpadništvo od Boga, onda treba po istim mjerilima prosuđivati ona gledišta braće koja odstupaju od učenja Jehovinih svjedoka, a da to također ne znači otpadništvo od Boga. Tko je od vas dorastao da sudi o tome što je to prihvatljivo u Božjim očima a što ne? To je stvar koju bi vi trebali duboko preispitati u sebi jer je Božje mjerilo jasno - kojim sudom sudite takvim će vam se i suditi. To što u publikacijama postoje i neka pravila i smjernice u postupanju protiv otpadnika mogu imati svoje opravdanje, ali ne na način da se sa njima u isti razinu stavlja nešto što ne pripada toj kategoriji. Mene jako boli što starješine to ne želite sagledavati po biblijskim mjerilima koja čak i Zajednica ne može negirati nego samo prešutiti.

Zato nema nikakvog osnova da se svako drugačije gledište obezvrjeđuje i sankcionira jer to onda nije u skladu sa mjerilima prve kršćanske skupštine. Mjerila trebaju biti jednaka za sve. U povijesti naše Zajednice se više puta znalo desiti da starješine vodećeg tijela u nekoj mjeri odstupe od točne spoznaje pa su uvodili svoja drugačija i kriva gledišta, a da time nisu odstupili od pravca vjere u Boga i Krista. Takvo dozvoljeno odstupanje je moguće očekivati i od one braće koja se ne slažu sa nekim tumačenjima vodećeg tijela. Bilo bi nepravedno da istaknuti starješine nekom odredbom sebe zaštite od sankcija zbog takvog odstupanja, a drugu braću izlože pravnim odborima koji bi njihova slična odstupanja prikazala kao grijeh. Prosudite je li to pravedno u Božjim očima?

Kad sam napisao prvo pismo starješinama, namjerami je bila da istaknem potrebu za Kristovim vodstvom u vremenu kada će biti napad na Božji narod. Tom prilikom sam spomenuo tvrdnju kako članovi Božjeg naroda mogu biti i oni pojedinci koji se nalaze rasijani po svim kršćanskim zajednicama jer sam za tu tvrdnju našao potvrdu, ne samo u Bibliji nego i u publikacijama Zajednice. Naime, ako se vodeće tijelo sa savjetom kojeg je apostol Ivan uputio suvjernicima obraća ljudima drugih kršćanskih zajednica onda sam ja imao slobodu da kažem kako vjernik može biti svaki pravi kršćanin iz drugih zajednica ukoliko ga Krist priznaje za svog slugu. Smatram da ćemo manje pogriješiti ako tako gledamo na neke pojedince iz drugih kršćanskih zajednica nego ako svakog tko se izjašnjava kršćaninom smatramo nevjernikom samo zato što se ne nalazi u zajednici s nama. Odnosno, na nama nije da sudimo takvim ljudima samo zato što nisu stekli vjeru u Krista u našoj zajednici.

Isusova prava skupština je postojala cijelo vrijeme kršćanstva i imala je svoja načela, zakone i zapovijedi po kojima su se vodili pravi kršćani. Crkvene institucije su od 4. stoljeća pa sve do danas pokušale Kristovu skupštinu staviti pod svoje kriterije i zatvoriti kršćane u svoje okvire života i bogoslužja. To se vidi po postavkama i pravilima koji odudaraju od smjernica kojim su se vodili kršćani prvog stoljeća. Međutim, mnogi ljudi se nisu željeli staviti pod nadležnost organizacija koju su vodili razni Kristovi sluge nego su se više pokoravali Bogu čime su dali do znanja da je Kristova skupština duhovne prirode i da oni po svojoj savjesti uvažavaju prije svega njena mjerila. Kristovu skupštinu je nemoguće uništiti jer nju sačinjavaju pravi kršćani, a njih je kroz povijest bilo u svim kršćanskim zajednicama što potvrđuju i razni članci u publikacijama Zajednice.

Kad sam bio isključen iz zajednice Jehovinih svjedoka, a pogotovo kad sam uvidio da su protiv mene korištene neutemeljene izjave, onda me tješilo to što sam kao i mnogi drugi vjernici kroz povijest ostao “u Gospodinu“ a time i u sastavu njegove duhovne skupštine. Zato sam u tom pismu spomenuo Kristovu pravu skupštinu koja je kroz cijelu povijest kršćanstva postojala izvan okvir vjerskih zajednica i grupa unutar kojih su se kršćanski vjernici organizirali u svoje odvojene zajednice koje su s vremenom multiplicirale i širile. U dobroj namjeri sam ukazao kako je važno braću usmjeravati prema Kristu jer će uskoro doći vrijeme kada će biti napad na kršćanstvo i kada će biti ukinuta organizacijska obilježja kršćanstva, ali ne i Kristova skupština koju sačinjavaju samo pravi kršćani koje Krist poznaje. To sam rekao iz svog novog kuta gledanja na Kristovu skupštinu i onoga kako sam ja doživljavao duh isključivosti koji me je gušio. Da li me imate pravo osuditi što tako gledam na stvari? Da li sam s tim gledištem otišao predaleko samo zato jer sam objektivno sagledao neke dokaze?

Kao član zajednice Jehovinih svjedoka spomenuo sam i svoju želju da naša zajednica i dalje ide prema promjenama u učenjima kako bi se što više identificirala sa Kristovom duhovnom skupštinom. Shvatio sam da nisam smio na takav način i bez ikakvih konkretnih dokaza izraziti svoje gledište pa sam izrazio žaljenje tj. kajanje. Pokušao sam to nekako objasniti ali nisam imao dovoljno vremena niti sam bio u mogućnosti iznijeti dokaze kako bi ih naveo da shvate kako to moje gledište nije niti strano niti novo, nego da je kao takvo bilo prisutno u počecima naše Zajednice te da se promijenilo u trenutku kada je naša Zajednica sebe proglasila jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Znam da sam iznio izjave koje možda paraju uši, ali one ne idu protiv temeljnih vjerovanja nego ih samo korigiraju i stavljaju u jedan drugi vremenski okvir u skladu sa nekim novim saznanjima do kojih sam došao na temelju Biblije i publikacija Zajednice. Kao što je učinjena promjena u vezi novog identiteta “vjernog i razboritog roba“, izrazio sam želju da se to učini i sa identitetom Isusa Krista. Umjesto da sve to bude temelj našeg razgovora, starješine su odmah bile pogođene mojim gledištem ne znajući da su očito krivo razumjeli neke moje misli i izraze. I umjesto da se vide moje dobre namjere starješine su to doživjeli na jedan svoj način koji je potpuno opravdan iz njihovog kuta gledanja.

Smatram da je pravni odbor trebao biti sazvan samo u slučaju da sam svoja drugačija uvjerenja širio među braćom. To što sam ih spomenuo starješinama nisam smatrao povredom tog pravila, što sam im već dokazao u jednom pismu. Osim toga, nekoliko mjeseci ranije sam s jednim od njih razgovarao i pokazao mu kako neka tumačenja zajednice nisu iznesena u skladu sa onim što se može iščitati u nekim biblijskom stavcima i da se s obzirom na to treba promijeniti vremenski okvir ispunjenja tih događaja kako bi se to uskladilo. Taj brat nije bio naveden da zbog toga gledišta podigne optužnicu protiv mene. Zato sam bio slobodan i ostalim starješinama spomenuti neke stvari misleći da oni neće zbog toga pokrenuti pravni postupak jer bi to bilo kao da me sude za drugačije uvjerenje iako su mi dozvolili mogućnost da u svom istraživanju Biblije dođem do novootkrivene spoznaje koja se u nekim detaljima razlikuje od službenog učenja. S obzirom da su otprije znali da ja imam neka drugačija gledišta, ja sam bio slobodan izraziti ih samo njima, smatrajući da nisam išao predaleko nego samo u okviru onoga što se čak može iščitati iz nekih izjava koje se mogu naći u našoj publikaciji. Budući da u svoju obranu moram uključiti dokaze kojima želim ukazati kako moja gledišta nisu za osuditi ja ovom prilikom dajem na uvid tekst kojeg sam pripremio za vaše razmatranje.

To činim iz dva razloga. Prvi je to što ja imam puno više informacija na kojima temeljim svoju vjeru. Zato su neke moje misli teške za shvatiti jer zahtijevaju dodatnu argumentaciju. Svjestan sam da su kod starješina izazvale neke nelagodne osjećaje prema meni. No, takvih “teško razumljivih misli“ ima i u Bibliji, pa se moglo desiti, da neupućeni u moje gledište, mogu ove izjave krivo shvatiti i izvrnuti, kao što su neki kršćanski Židovi, koji su se revno držali Zakona, nalazili u Pavlovim izjavama razloga da osporavaju njegovo apostolstvo. Isto je bilo i sa Isusovim izjavama koje su mogli razumjeti samo oni što su tražili da im to objasni.

Drugi razlog se nadovezuje na ovaj prvi jer mi je brat Luka u jednom mailu napisao: “Željeli smo o svemu u potpunosti razumjeti tvoje razmišljanje i njihov temelj... Sada smo temeljem tvojih pisama dobili kompletan pogled na stvari zbog kojih smo te zvali.“ Međutim, oni uopće nisu u mojim dodatnim pismima dobili kompletan pogled na te stvari jer o njima nisam uopće pisao nego su moja pisma bila usmjerena na postavljanje temelja za razgovor, kako bi imao garanciju da će me razumjeti a ne bezrazložno osuditi. Još uvijek oni ne mogu razumjeti moje razmišljanje i njihov temelj jer o tome još nisam progovorio. Zato, da bi se moglo u potpunosti razumjeti moje razmišljanja i njihov temelj ja sam primoran pružiti vam sve te informacije do kojih sam došao u svom istraživanju. Ne morate se bojati da će te se izložiti krivim informacijama, jer vjerujem da ste toliko duhovno jaki da vas ništa ne može pokolebati. Time će te i sami postupiti po savjetu apostola Ivana: “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga.“

Ove tekstove ne želim da ih koristite protiv mene jer one samo imaju poslužiti kao dokaz o mojoj novootkrivenoj spoznaji i iskrenim poticajima koje sam razvio na temelju Biblije i koja ne želim koristiti kako bi bilo koga uvjeravao u nešto. Ona su moje dragocijeno blago koje me je još čvršće vezalo uz Boga, Krista i Bibliju. Ukoliko će te ih koristiti kao dokaz kako moja drugačija gledišta trebaju biti osuđena samo zato što su drugačija, onda ih nemojte ni čitati. No, vidjet ćete da će upravo ovi tekstovi biti dovoljni da ono što je na prvi pogled izgledalo kao krivo učenje dobiti sasvim drugačiji ishod i da će starješine shvatiti da me više nemaju razloga gledati sa druge strane zida. Budući da će te za ovo razmatranje dokaza trebati dosta vremena, ja vas molim da tome pristupite sa posebnom pažnjom jer se ovdje ne radi samo o meni nego i o vama koji želite, prije svake konačne odluke, ispitati sve što vam jedna i druga strana može staviti kao dokaz za svoje tvrdnje.

-------------------------------------------

1) Uz temu “Kristova skupština“ prilažem tekst o Gospodinovom upravitelju kojeg sam istraživao i napisao prije više od deset godina. U njemu se nalazi dokaz da sam na ispravan način razumio vrijeme ispunjenja kada će taj rob u budućnosti biti postavljen nad svom Isusovom imovinom, što se tada nije slagalo sa službenim učenjem koje je govorilo da se to već desilo 1919. godine, tako da je to moje gledište oduvijek bilo u skladu s ispravnim razumjevanjem, a sada i u skladu sa nedavnom promjenom u vezi tog tumačenja. Ovo je još jedan dokaz da sam neke stvari u svom istraživanju uočio godinama prije nego su objavljene od vodećeg tijela i da zato ne možete brzopleto o mojim uvjerenjima govoriti kao o krivom učenju. Prije toga sam također u svom istraživanju nekoliko godina prije promjene tumačenja došao do zaključka da se napad na sveto mjesto nije odigrao 1918. godine nego da će se odigrati u budućnosti. I promjenu vezano za identitet roba i slugu sam bio ispravno naveo daleko prije ovog novog objašnjenja, ali sam o tome šutio. Nisam u to nikoga uvjeravao nego sam čekao. I još uvijek šutim jer čekam da se naprave još neke korekcije po tom pitanju. Tom promjenom se nije potkopala naša vjera u postojanje Gospodinovog roba tako da je zadržan isti pravac vjere uz načelo laviranja i načelo koje vrijedi u pogledu napretka naučne spoznaje, a kojim se koristilo vodeće tijelo kako bi došlo do točne spoznaje (vidi Stražarsku kulu 1.5.1982). U jednom ranijem pismu sam prokomentirao da ova promjena u identitetu Gospodinovog roba još uvijek nije u potpunosti usklađena sa nekim proročanskim slikama i usporedbama, ali u to ne želim nikoga uvjeravati dok vodeće tijelo to samo ne uoči. Ja sam samo u svojoj knjizi opisao te nelogičnosti o kojima se kod ove promjene još uvijek nije vodilo računa. Iz tog kuta gledanja moje uvjerenje vezano uz Kristovu skupštinu nikako ne dovodi u pitanje da je zajednica Jehovinih svjedoka prava skupština. Zbog nepoznavanja informacija s kojima ja raspolažem starješine su moje izjave samo krivo protumačili.

Dokaz – tekst “Gospodinov upravitelj“ (svezak 7 - 1 i 2 dio)

2) U svom prvom pismu sam naveo kako bi volio da se uzme u obzir jedan detalj u vezi Isusovog identiteta koji je bio skriven kroz stoljeća kao posljedica raznih rasprava o Isusovom identitetu koji su se počeli vodili potkraj prvog stoljeća. Kad sam napisao da “nismo svjesni kako se naša Zajednica još uvijek nije oslobodila krivog učenja o Kristu kojeg su nakon smrti apostola uveli rani crkveni oci iz aleksandrijske škole“, onda je ta rečenica od strane starješina krivo shvaćena. Naime, što je to po meni prikazano kao krivo učenje? Da li se ono odnosi na temeljno učenje ili na neki detalj?

Izraz “krivo učenje o Kristu“ je napisan u kontekstu krivog učenja o Gospodinovom robu. Naime, učenje koje imamo o Gospodinovom robu je u izvornom smislu bilo ispravno učenje i prije promjene jer ne pobija temeljno učenje o Gospodinovom robu. Drugim riječima, naša Zajednica vjeruje u postojanje Gospodinovog roba i sve ono što je povezano s njim, ali je imala krivo učenje vezano samo uz neke detalje koje je trebalo korigirati ili odbaciti. No, kad se gleda u kojem je smjeru išlo prošlo tumačenje, onda ono kao takvo u širem biblijskom kontekstu nije bilo krivo učenje.

Isto tako je i sa identitetom Isusa Krista. Učenje koje imamo o Isusu je ispravno učenje jer ne pobija temeljno učenje o Kristu. Ono što Zajednica uči o Isusu Kristu nije krivo učenje, pa sam želio napomenuti da postoji mogućnost krivog učenja vezanog samo uz neki detalj. Kao što je vodeće tijelo nakon toliko godina ispravilo nelogičnost (ili krivo učenje) vezan za identitet Gospodinovog roba, i time ispravilo ono što je do tada bilo krivo učenje, a da je time temeljno učenje ostalo ispravno, tako iz mog kuta gledanja postoji krivo učenje, ali koje nije vezano uz temeljno učenje o Isusu kao našem Gospodinu, nego uz jedan detalj koji se do današnjih dana zanemarivao kod utvrđivanja njegovog pravog identiteta. Sa tom novootkrivenom spoznajom se i dalje zadržava isti pravac i temeljna vjera u Isusa kao Krista, Otkupitelja, Spasitelja i Kralja ali unosi jedna činjenica o Isusu koja je do sada bila zanemarena. Naša Zajednica je bila na tragu toj činjenici što se može vidjeti iz šturih informacija koje nalazimo u njenim publikacijama, ali nije išla do kraja u jedno dublje ispitivanje pa sam zbog toga rekao da nije došla do cilja vezano uz točniju spoznaju. Zato nisam ni mislio reći da naša Zajednica ima otpadničko učenje koje bi u svjetlu Biblije označavalo samo one koji negiraju Krista i njegovu ulogu, niti je to značilo da naša Zajednica zbog toga pripada tzv.kršćanstvu. Da sam to mislio reći, onda bi me s pravom mogli isključiti. Ali ako shvatite kontekst, vidjet ćete da je pravni odbor bio nepotreban jer se radi o izjavi koju su starješine krivo shvatili. Ono što mogu reći je da se sa tim novim saznanjem jednim jedinim potezom iz korijena pobija nauka o Trojstvu i dobiva potpunija slika o Isusu. Kad se to shvati, onda niti jedan trinitarijanac više ne može uzimati niti jedan biblijski stavak, pa čak ni neke izjave apostolskih otaca, kako bi dokazivali ispravnost svojih tumačenja. Ja ne želim u to nikoga uvjeravati, pa ni vas, ali se nadam da će vodeće tijelo koje ima točnu spoznaju, uz načela napretka i samo doći do tog otkrića, a time i do još točnije spoznaje.

Dokaz –“Posljednji Adam“ (Isus i njegov identitet)

Ako shvatite ovo, onda će te bolje razumjeti moju izjavu iz tog spornog pisma koja kaže: “Ono što su oni (prvi kršćani) učili je do danas ostalo tajna koja je bila sakrivena tijekom proteklih vjekova. Volio bi kad bi naša Zajednica bila među prvima koji će uvidjeti tko je zaista bio Isus čime bi se potpuno vratila izvornom učenju o Mesiji. Tek tada bi se mogla smatrati pravom kršćanskom zajednicom, ne samo po vjeri nego i po apostolskoj nauci.“

Zajednica je u kriterije za pravo kršćanstvo uvela ne samo pravu vjeru i kršćanske plodove, nego i točnu spoznaju. Budući da je prava vjera prvi i najvažniji kriterij, onda je naša zajednica prava kršćanska zajednica i to ne želim dovoditi u pitanje. Međutim, kriterij točne spoznaje nije presudno mjerilo za to određivanje jer je i apostol Pavle rekao da su prvi kršćani imali nepotpunu spoznaju o nekim stvarima. Jehovini svjedoci svoja vjerovanja temelje na Bibliji i to nije sporno. To što imamo skup učenja među kojima ima i onih koje smo trebali s vremenom odbaciti ili korigirati, nije nikakav razlog da nas se smatra krivom kršćanskom zajednicom, i to nisam ni želio reći niti dokazati. Ja smatram da smo mi prava kršćanska skupština, ali sam u povezanosti s temom o Isusovom identitetu, rekao da će točna spoznaja ili još točnije gledište o Isusu omogućiti da se prezentiramo u još boljem svijetlu kao prava kršćanska zajednica. Imao sam na umu primjer Apolona koji je “točno govorio i poučavao o Isusu“ ali su mu Priscila i Akvila još “točnije objasnili Božji put.“ (Dj 18:24-26). Svaka nova spoznaja uz izmjene koje su učinjene u pogledu nekih učenja je do danas bila usmjerena u tom pravcu da se ističemo kao prava kršćanska zajednica. U tom svjetlu sam izrazio svoju iskrenu želju da Jehova i dalje vodi braću u vodećem tijelu kako bi, kao i do sada, ustrajali u istom pravcu vjere, i da svojim očima razuma vide stvari koje bi trebalo korigirati prema točnoj, odnosno točnijoj spoznaji.

Budući da je brat Russell neka svoja tumačenja preuzeo od drugih kršćanskih zajednica dokazuje da su oni prije Istraživača Biblije imali spoznaju o nekim biblijskim učenjima. Kasnije se Zajednica koristila istraživanjima ljudi iz drugih kršćanskih zajednica kako bi došla do jasnijeg razumijevanja o nekim stvarima. Jedan mi je brat dao knjigu “Sustavna teologija“ u kojoj postoje mnoge sličnosti sa učenjima naše Zajednice prije nego je ona ta učenja i gledišta prezentirala u svojim publikacijama. Dok su Jehovini svjedoci po pitanju neutralnosti izbjegavali civilnu službu, neke druge zajednice su prije njih imale ispravan stav po tom pitanju. Postoje i biblijski stavci koje je naša Zajednica tumačila u pogrešnom svjetlu dok su druge zajednice dugo godina imale ispravnije tumačenje kao što je primjer stavka poslanice Rimljanima 13:1. i dr. U tom svjetlu sam u prvom pismu napisao: “Mislim da će samo ona kršćanska zajednica koja se oslobodi institucionalnih načela uspjeti doći do točne spoznaje o Bogu i Kristu i volio bi da među njima bude i naša Zajednica koju krasi puno toga dobroga.“

S ovom izjavom nisam želio obezvrijediti ili omalovažavati našu zajednicu, nego sam samo izrazio iskrenu želju da u unapređivanju znanja o Bogu i Kristu iskoristimo naše potencijale i da do nekih spoznaja dođemo prije drugih kršćanskih zajednica. Naime, Biblija je otvorena knjiga za svakog iskrenog vjernika, a njih ima i izvan naše Zajednice, pa se može desiti kao i do sada, da i drugi u svom istraživanju dođu do onih činjenica koje su kroz povijest bile sakrivene i to često zbog tradicionalnih vjerovanja koja je teško napustiti. Koliko znam postoje mnogo iskrenih kršćana iz drugih zajednica koji su se u svojoj potrazi za istinom upustili u arheološka i druga istraživanja samo kako bi dokazali da je Biblija istinita knjiga. Ali ne poznajem niti jednog Jehovinog svjedoka kao arheologa. Naravno da bi volio da naša zajednica, koju krasi puno toga dobroga, nastavi tragati za točnom spoznajom koristeći se i dalje istraživanjima koja su proveli drugi iskreni istraživači, ali da bi prije njih došli do nekih spoznaja, bilo bi dobro da se prije svega okoriste onim što su istražili neki članovi njihove zajednice. Ako je moje istraživanje bilo usmjereno u tom pravcu radi zajedničke suradnje u unapređivanju još točnije spoznaje, onda bi bilo sasvim nerazumljivo da se vodeće tijelo koristi istraživanjima koja su proveli članovi drugih kršćanskih zajednica, a da svoje članove potpuno ignorira. Da je neki Jehovin svjedok išao u istraživanje arheologije, povijesti, starohebrejskog i grčkog jezika i došao do korisnih informacija, da li bi starješine tog brata zaustavili nekim pravilom šutnje ili bi mu dozvolili da o tome čak piše knjige kako bi se svi mogli okoristiti njegovim istraživanjima? Kao što se u glavnoj podružnici Jehovinih svjedoka nalaze mnoge takve knjige, tako bi se i ova njegova knjiga mogla tamo nalaziti sa ciljem da je se koristi za unapređivanje istine. Ja sam u oba spomenuta primjera istraživao povijest u povezanosti s Biblijom. Nije mi cilj bio da mijenjam doktrine nego da nađem odgovore na svoja pitanja.

Kad sve ovo razumijete, onda možete ponovo vidjeti da pravni odbor nije bio potreban jer se sa svojim izjavama nisam želio staviti nasuprot vodećem tijelu i našoj kršćanskoj zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i njegovoj Riječi. Kad se moje izjave stave u pravi kontekst, one poprimaju sasvim drugačiju sliku od one koju su starješine dobili bez poznavanja tog konteksta. Budući da su mi starješine iz prvog odbora pokušali dokazivati kako je ne smijem o svojim gledištima razgovarati s nikim pa čak ni sa njima, ja sam iz primjera kojega sam naveo uvidio da ipak postoji mogućnost takve komunikacije sa starješinama, pa sam napisao navedeno pismo, imajući u mislima da će oni, ukoliko to žele, razgovarati sa mnom o tome. Međutim, kasnije sam se uplašio tog razgovora, smatrajući da oni još uvijek nisu spremni na jedan takav otvoreni razgovor sve dok ne spoznaju moj pravi identitet i ne uvide neke stvari koje su od njih još uvijek sakrivene.

U nadi da će te ovo razmotriti u duhu bratske ljubavi i razumijevanja, prepuštam vas Jehovinom vodstvu.

Vaš brat u Gospodinu

Danijel Polanec

 

7.ožujak 2015.


Žalba je poslužila za odlaganje odluke i rješavanje mojeg slučaja pred prizivnim odborom. Iako je ona imala pravni učinak, najveći učinak za ukidanje te odluke je trebala imati moja slijedeća...


IZJAVA PRIZIVNOM ODBORU

 

Ovim putem dajem svoju izjavu kojom želim objasniti zašto nije postojao biblijski temelj za sazivanje pravnog odbora niti razlog za isključenje. Prije svega, pravni odbor nije bio u mogućnosti ispravno razumjeti moje izjave i moj stav. Ja mogu razumijeti stav pojedinih starješina prema meni jer ne poznaju stvari koje ja poznajem pa je svako njihovo gledište o meni iz te pozicije s jedne strane opravdano, ali ne i ispravno. Sada kad sam vas i njih suočio sa mnogim činjenicama i dokazima, onda očekujem da me ispravno razumijete a ne osudite. To govorim iz svog iskustva jer sam i ja, sve dok nisam upoznao neke stvari, bio u situaciji da osuđujem drugačija gledišta, stavove i postupke. Ja sam ostao i dalje u zajedništvu sa Bogom i Kristom, a i dalje želim biti u zajednici sa braćom u svojoj skupštini ako mi to omogućite nakon što vam iznesem u svoju obranu sve ono što bi trebali znati kako bi na stvari mogli gledati po načelu pravednosti iz jedne više i šire perspektive.

Prije saslušanja bi želio da razmotrite razloge zašto smatram da nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora niti za njegovu odluku o isključenju. Ne želim se nametati kao onaj koji vas treba poučavati jer i sami imate uvid u Bibliju kao i ja, ali želim apelirati na vaš razum u skladu sa onim što možete i sami isčitati iz informacija koje su vam dostupne. Kako bi mogli donijeti ispravnu odluku vas će sigurno zanimati moj:

  1. stav prema drugačijim gledištima
  2. stav prema Skupštini i Gospodinovom robu

Iako imam pomalo drugačiji stav od vašeg on ne bi trebao biti osuđen.Na naše gledište i stavove utječu informacije koje trebamo istražiti prije nego ih prihvatimo kao vjerodostojne. Pevle kaže da “svatko treba biti posve uvjeren u svoje mišljenje“. Ukoliko nemamo uvid u sve činjenice onda ne možemo suditi drugačija gledišta a time i drugačije stavove. Svi smo skloni braniti svoja gledišta, no pitanje je da li su ona subjektivna ili objektivna. Onaj tko ima subjektivno gledište je skloniji osuđivati one koji imaju objektivna gledišta, pogotovo osuđujući ona gledišta koja umanjuju našu sliku o sebi ili nečemu što nam je priraslo srcu. S druge strane onaj tko ima objektivno gledište ne želi ga nametati sve dok druga strana i sama ne dođe do činjenica koji to gledište podupiru. No, obje strane bi trebale imati stav tolerancije. Međutim, nečija nulta tolerancija uglavnom ne dozvoljava niti daje za pravo drugima da iznose svoja gledišta koja su drugačija od njegovog pa se prema drugima odnose kao neprijatelju (otpadniku). O tome imamo primjer zapisan u Bibliji i njega ću kasnije pobliže razjasniti.

Iz razmatranja teme o Gospodinovom robu ste mogli zapaziti da su sve moje izjave, koje ste doživjeli u negativnom svjetlu, proizašle iz istraživanja svoje zajednice od samih njenih početaka. To istraživanje sam proveo na sugestiju same Zajednice koja je napisala:

“Jesi li našao vremena da istražiš je li tvoja crkva (zajednica; skupština) doista organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća i ostaje li vjerna učenjima Isusa Krista?“ (Stražarska kula 1.9.2003)

Razlika između mojeg gledišta i gledišta većine starješina može biti samo rezultat ovog istraživanja, odnosno da li je i u kojoj mjeri jedna od strana koja međusobno raspravlja o ovoj temi izvršila ovo istraživanje. Koliko znam, mnogi u našoj zajednici, pa čak ni starješine, nemaju ni volju ni vremena za to istraživanje te se zadovoljavaju s onom slikom koju trenutno imaju pa ne mogu biti potpuno objektivni. Ja nisam takav kao što ste do sada mogli i sami zaključiti. Iz tog istraživanja su proizašla objektivna gledišta koja uključuju dokaze, činjenice i argumente. Ukoliko niste proveli slično istraživanje onda je za pretpostaviti da imate subjektivno gledište i da ste u opasnosti moje gledište osuđivati iz svoje perspektive što Bogu ne bi bilo po volji.

Meni jako smeta što nisam prije krštenja poznavao cjelokupnu povijest naše Zajednice nego mi se, a to govorim u svoje ime, davalo samo one informacije koje sam trebao znati u skladu sa trenutnim gledištem koje sam trebao podržavati. Zašto nisam dobio uvid u sva gledišta i učenja ranih Istraživača Biblije? Zašto se njihovo gledište o organizaciji i kršćanskoj skupštini sakrivalo od mene? Zašto se u “Indexu“ ne može naći niti jedan navod o tome dok o nekom drugim njihovim gledištima imamo osnovne informacije? Da li su te informacije toliko škakljive da bi mogle navesti braću da razviju drugačija gledišta? Čak i kad bi prihvatili ta ranija gledišta koja bi nam bila logičnija i ispravnija, da li bi to značilo da se drugačija gledišta moraju automatski osuditi kao neprihvatljiva pravim kršćanima? Činjenica je da je riječ o dva različita gledišta i da svako od njih nalazi svoju potvrdu u nekim biblijskim i povijesnim navodima. No, kad sam istražio argumente s jedne i druge strane i kad sam ih uspoređivao, onda sam bio naveden da se priklonim samo onome što mi Biblija može potvrditi, dok gledište Zajednice podržavam samo do određene mjere koja se može tolerirati. Da se to uzelo u obzir ne bi bilo potrebno sazivati pravni odbor. To ću objasniti kroz primjer prvih kršćana.

Da li treba tolerirati drugačija gledišta?

Primjer 1 - Najbolji primjer u toleriranju različitih gledišta su pokazali apostoli i prvi kršćani kad je u pitanje bilo gledište o držanju Mojsijevog zakona. Zakon je u svojim odredbama sadržavao propise po kojima su Židovi obožavali Jehovu. Jedna od tih odredbi je doktrina o sabatu. Apostoli u Jeruzalemu i židovski kršćani su držanje sabata smatrali jedinstvenim učenjem koje je u skladu sa Božjim Zakonom i njegovih temeljnih deset zapovijedi. Apostoli nisu niti jednom odredbom ukinuli tu i bilo koju drugu zapovijed što je vidljivo iz izvještaja Djela apostolskih. Čak su se hvalili pred Pavlom kako se vjernici u Jeruzalemu “revno drže Zakona“, što je uključivalo i držanje sabata, Pashe i drugih praznika, a sve u svrhu pravog obožavanja (vidi Dj 21:17-25). Neovisno od njihovog jedinstvenog ali subjektivnog gledišta, apostol Pavle je bio u prilici da razvije drugačije i objektivno gledište i da ga kao takvog prezentira židovskim kršćanima koji su živjeli izvan Judeje tako da su neki od njih, poput Pavla, s vremenom odbacili obožavati Jehovu držanjem tih jedinstvenih zakonskih odredbi, dok nežidovskim kršćanima nisu ni nametali ta jedinstvena gledišta osim onih temeljnih vjerovanja. Neki židovski kršćani u Jeruzalemu su zbog svoje revnosti prema pravom obožavanju najprije smatrali da Pavle obezvrjeđuje Mojsijev zakon jer nežidovske kršćane ne uči da se trebaju podvrći obrezanju kako bi bili uvedeni u Abrahamski savez, što je ranije bio slučaj s prozelitima. Zbog toga su zahtijevali od Pavla da uči u skladu s židovskim propisima i da kršćanima iz naroda (nežidovima) zapovijeda da se obrezuju. Taj je spor riješen u Jeruzalemu tako da je Pavle pred tim židovskim kršćanima bio oslobođen krive optužbe. Oni su morali prihvatiti i tolerirati njegovo drugačije gledište.

Što sam naučio iz ovog primjera? Starješine bi trebali dopustiti određena drugačija gledišta jer bi u suprotnom mogli bezrazložno optuživati braću koja možda imaju ispravnija i objektivnija gledišta. Trebala bi dozvoliti da se najprije stvore rasprave po tom pitanju na nekom vijeću sastavljenom od svih koji su uključeni u to pitanje kao što piše u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str.102.:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem. Kako bi se održao mir i jedinstvo, skupština je mudro odlučila da se to pitanje iznese pred “apostole i starješine u Jeruzalemu”

Kad netko u skupštini ima svoja čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupa, a koja se možda suprotstavljaju čvrstom uvjerenju većeg dijela zajednice, pa čak ako su ona samo subjektivna, onda je iz ovog primjera vidljivo da takvim pojedincima ne treba odmah zatvoriti usta i isključit ih bez jasnih biblijskih dokaza. Ako moji starješine nisu mogli mene razuvjeriti, jer sam svoje zaključke temeljio čvrsto na Bibliji, i tako riješiti problem, onda su i oni trebali postupiti mudro kako bi problem riješili na višem nivou, a ne me odmah okarakterizirati kao otpadnika. Pavle je tek kasnije, nakon što je sabor u Jeruzalemu donio zaključak o tome da se neznabošci ne trebaju obrezivati, tražio od Tita da se zatvore usta onih koji su svojim stavom o obrezanju potkopavali vjeru u Krista, ali nikad nije tražio da se zatvore usta onih koji su raspravljali o pitanjima koja su se nametala kršćanima, a pogotovo ne o pitanjima koja nisu potkopavala kršćansku vjeru. Naime, on je rekao da se izbjegavaju, ne sva ispitivanja, nego samo ona "bezumna ispitivanja i istraživanja“, koja su "beskorisna i isprazna“, što znači da postoje i ona razumna istraživanja koja mogu biti korisna i prihvatljiva (Tit 1:10,11; 3:9). Pavle nije bio protivnik novih saznanja, jer ih je i sam uvodio po svom dubljem razumijevanju Svetog Pisma, nego je bio protivnik onih krivih učenja koja se "ne slažu se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu“ (1.Ti 6:3,4).

Međutim, bez obzira na čvrste argumente koje može imati neki pojedinac, nama je zabranjeno da o njima govorimo drugima i da stvorimo raspravu o tome. Takvima će pravni odbor odmah zatvoriti usta isključenjem iz Zajednice, uvjeravajući ih svojom retorikom da su sagriješili. Takvo postupanje ide preko onoga što stoji u Bibliji čime starješine krivo koriste svoj autoritet. Ako želimo u svemu slijediti prve kršćane onda ne možemo govoriti kako je naša Zajednica organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća ukoliko neki starješine uvode svoje stavove koji ne odražavaju gledišta i postupke prvih kršćana. Zar se treba bojati javno iznositi određena mišljenja i tražiti da se ona preispitaju na višem nivou? Zar bi bilo čudno kad bi neki starješine (poput Barnabe i Pavla) u jednoj ili više skupština samoinicijativno zastupali neka nova i objektivnija gledišta koja se u nekim stvarima razlikuju od jedinstvenih tradicionalnih učenja? Zar moraju ostati na određenoj duhovnoj razini i u ograničenoj spoznaji sve dok to ne shvate druge skupštine na nekom drugom geografskom području (poput Judeje) ili dok to ne shvate neki uvaženi članovi Zajednice (poput apostola u Jeruzalemu). Ako su ta nova gledišta temeljena na Bibliji i ako ih savjest ne osuđuje da time obezvrjeđuju i potkopavaju vjeru u Krista i odanost Bogu, onda bi te skupštine i dalje bile pod Kristovim vodstvom. Pavle je znao da je njegovo gledište drugačije, ali nije šutio i smatrao da će time doći do podjele. Na jedinstvena učenja židovskih kršćana nije gledao kao temelj kršćanske vjere u Krista.

Kad bi drugi, koji drže do tradicionalnog gledišta, stvorili sporno pitanje, onda bi starješine mogle inzistirati da se o tome povede rasprava na nekom zajedničkom saboru na koji bi bili sazvani nadglednici svih skupština. Tada bi se mogle učiniti jasnijim neka učenja pa bi svi zajedno donijeli odluku o prihvaćanju tog novog gledišta. Takvo postavljanje stvari ne bi bilo protivno teokraciji. Povijest je pokazala da ni crkveni sabori nisu uvijek donosili ispravne odluke u vezi prihvaćanja ili odbacivanja nekih učenja i zahtijeva jer su bile izglasavane dvotrećinskom većinom samo vodećih crkvenih učitelja. Čak je i Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka na taj isti princip glasovanja više puta griješilo tako da su neka pogrešna gledišta i tumačenja zamijenila istinu i bila na snazi jedno vrijeme dok su druga takva pogrešna gledišta vjerojatno još uvijek prisutna. Sistem dvotrećinskog glasovanja podrazumijeva da među njima vjerojatno ima pojedinaca koji se ne slažu s ostalima, ali moraju popustiti. Tu onda nema mjestu svetom duhu. Kad bi sveti duh bio na strani dvotrećinske većine onda se njihova odluka ili tumačenje nikad ne bi trebalo mijenjati. Iako je sadašnje Vodeće tijelo promijenilo tu praksu i svoje odluke donosi tek onda kad se svi usuglase, to opet ne daje razloga da mislimo kako će njihove odluke biti nepogrešive jer se mogu oslanjati na jedinstvenim učenjima i tumačenjima po kojima su Jehovini svjedoci (poput židovskih kršćana) postali prepoznatljivi.

Biblija i povijest nam pokazuju da su postojali apostoli skupština kao što su bili Pavle, Tit, Timotej i drugi koji su nadgledavali više regionalnih skupština, bez da ih je na tu poziciju postavilo neko središnje tijelo. Zato je i Pavao, kojeg u službu nije postavilo viječe apostola u Jeruzalemu, mogao izvan Judeje i Jeuzalema, po vlastitoj savjesti, otvoreno iznositi drugačija gledišta u vezi Mojsijevog zakona koje drugi starješine pa čak ni Isusovi apostoli nikad nisu javno iznosili u Jeruzalemu i Judeji. To nije značilo da je Pavao mogao nametati svoja gledišta bez njihovog preispitivanja od strane drugih starješina. Tako je Pavle upozorio starješine efeške skupštine na neke učitelje koji će se pojaviti među njima (vjerojatno s autoritetom apostola) koji će nametati svoja gledišta ali bez preispitivanja. Takvo nametanje je kasnije postalo praksa nekih kršćanskih učitelja (apostolskih i crkvenih očeva), što je dovelo do podjela i raskola i bezrazložnog sumnjičenja i osuđivanja drugih Kristovih slugu.

Mene se u prošlom sazivu pravnog odbora kritiziralo što sam po svojoj savjesti donosio zaključke na temelju Biblije i postupao po tome prije nego je to službeno potvrđeno od Zajednice, pa takvu osudu u svjetlu ovog primjera smatram nepravednom. Nepravedno je bez preispitivanja 1) nametati svoja gledišta i 2) odbacivati drugačija gledišta.

Primjer 2 - Nekoliko godina nakon sabora u Jeruzalemu, su židovski kršćani opet imali nešto protiv Pavla jer su čuli “da sve Židove koji su među neznabošcima uči otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i da ne žive po židovskim običajima“. Ovo je bila činjenica, ali je pitanje na koji je način Pavle prezentirao svoje drugačije i objektivnije gledište. Da je Pavle to zaista tako strogo učio i zapovijedao, onda bi židovski kršćani imali pravo odbaciti njega i njegovo apostolstvo. Međutim, on svoje gledište i učenje o Zakonu nije smatrao jedinstvenim gledištem nego ga je stavio u okvire slobode savjesti. On je samo ukazivao na drugačije gledište koje je po svojoj savjesti mogao prihvatiti ili odbaciti svaki židovski kršćanin tražeći od njih da svatko “bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Rim 14:5). Pokazao je stav tolerancije prema gledištu kojeg su imali židovski kršćani. Međutim, s druge strane su neki židovski kršćani pokazivali stav netolerancija prema Pavlu i njegovom gledištu. Poznato je da su židovski kršćani zbog svojih jedinstvenih gledišta poprijeko gledali i na svoju nežidovsku braću, pa se i apostol Petar jednom prilikom prestao tijesno družiti s kršćanima iz drugih naroda, bojeći se negodovanja nekih židovskih kršćana. Petar je svojim pogrešnim stavom tada pokazao da je na strani židovskih kršćana i njihovih jedinstvenih učenja čime je indirektno obezvrijedio one kršćane koji su svoju vjeru i obožavanje zasnivali samo na temeljnim učenjima Isusa Krista.

Da li starješine možda obezvrjeđujete moju kršćansku vjeru namečući važnost držanja, ne onih temeljnih učenja, nego onih koji su jedinstveni samo za Jehovine svjedoke?

Kad je Pavle došao u Jeruzalem, apostoli su ga savjetovali da pred židovskim vjernicima dokaže da je on ipak “na pravom putu.“ Rekli su mu da se obredno očisti i obrije glavu u skladu s nazirejskim zavjetom: “Tako će svi znati da nema ništa u onome što su čuli o tebi, nego da si na pravom putu i da se držiš Zakona.“ (Dj 21:24). To nam pokazuje da su čak i apostoli jedinstveno učenje o držanju Zakona smatrali pravim putem, ali je još važnije uočiti da drugačije obožavanje i drugačije gledište nisu smatrali “krivim putem“. Oni su ga tolerirali i zadržali status skvo (quo). Apostoli nisu Pavla osudili, nego su zbog jedinstvenog gledišta koje je prevladavalo među većinskim židovskim kršćanima zatražili od njega da javno dokaže kako on nema ništa protiv Mojsijevog zakona, jer tako ni oni neće imati razloga prigovoriti njegovom drugačijem gledištu i učenju. Pavle je tim židovskim kršćanima želio dokazati da nema ništa protiv pravog obožavanja jer je tolerirao njihovo jedinstveno gledište. Međutim, to nije značilo da je promjenio svoje gledište. On je samo pokazao da, bez obzira na različita gledišta, želi biti u miru sa svima kako bi ih pridobio za Krista, a ne kako bi ih odvukao od Krista.

Ako je moje drugačije gledište a samim tim i drugačiji stav dospio u javnost i ako ono kao takvo umanjuje vrijednost jedinstvenih učenja koje je postavilo vodeće tijelo, onda bi po tome samo trebalo od mene tražiti da dokažem da sam na pravom putu, a ne me isključiti i možda tražiti od mene da se odreknem svojih gledišta. Vi bi morali tolerirati moja gledišta, pogotovo zato što ih temeljim na Bibliji i drugim jasnim činjenicama koje su na raspolaganju svima nama.

Međutim, ja sam osuđen iako moja gledišta nisu postala javna što pokazuje da starješinama upravlja neki strah od svega što je drugačije, a takav strah djeluje kao zapreka kršćanskoj ljubavi i razboritosti. Razumni starješine bi trebali preispitati drugačija gledišta, a ukoliko bi ona postala poznata drugima kojima bi zasmetala, onda bi mogli nači načina da se bez nepotrebnog sumnjičenja i osuđivanja, kakvog su pokazivali tradicionalni kršćani, očuva jedinstvo duha. Isključivanje je samo produkt bezrazložnog straha koji stvara nultu toleranciju. Tolerancija je suprotno tome produkt razboritosti i ljubavi prema drugima koji služe svom Gospodaru u jedinstvu duha. S jedne strane starješine trebaju čuvati skupštinu, ali se ne trebaju bespotrebno bojati raspada sistema i onda u tom strahu sebi postavljati zamku da griješe protiv svog brata koji nema nikakve veze sa otpadništvom.

Apostoli u Jeruzalemu nisu stali na jednu ili drugu stranu kako bi nametali doktrinarno jedinstvo niti su uveli pravilo da se njihovo ili bilo koje gledište od strane drugih učitelja, a koje nije bilo temelj vjere u Boga i Krista, smatra jedinstvenim učenjem za sve kršćane. Uzeli su u obzir da se ono ne može nametnuti zbog argumenata koji su podupirali i drugačije gledište. Da su to učinili stvorili bi veliki problem. Naime, takva razlika u gledištima je mogla otvoriti mogućnost da dođe do raskola između židovskih i nežidovskih kršćana. Zato su apostoli zauzeli jedan stav kojeg su trebali zadržati sve skupštine do danas, naime stav tolerancije. Oni su uzeli u obzir da netolerancija može stvoriti nepotrebne probleme kršćanskom zajedništvu, što je povijest kršćanstva jasno pokazala. Zbog netolerancije koju su pokazivali vrhovnici Crkve, su uvedena stroga pravila koja su ograničavala bilo koje drugačije gledište od onog kojeg je Crkva objavila, tako da je vjerska institucija sama stvorila podlogu za vjerski raskol i nejedinstvo među kršćanima koji su postali žrtve dogmatskih gledišta.

Raskol se u prvom stoljeću mogao dogodio samo da su apostoli u Jeruzalemu s jedne strane i starješine izvan Judeje s druge strane pokazali stav netolerancije. U tom bi se slučaju još u prvom stoljeću formirale dvije kršćanske zajednice, jedna poput Adventista koja drži sabat, a druga poput Jehovinih svjedoka koja ne smatra potrebnim držati taj dan u svrhu obožavanja Boga. I jedna i druga bi imale isti pravac vjere i bile bi prihvatljive u Kristovim očima. Ni jedna od njih ne bi imala pravo sebe proglasiti jedinom pravom kršćanskom zajednicom samo zato što bi smatrali da su argumenti po pitanju držanja Zakona na njihovoj strani. Svaka od njih bi, da bi se razlikovala od druge, mogla biti nazvana nekim imenom i stvoriti svoju upravu i administraciju koja bi je vodila u tom zacrtanom pravcu. Međutim, mogli bi upasti u zamku osuđivanja i omalovažavanja drugih Kristovih robova i sljedbenika. Kao što su neki židovski kršćani iz svog kuta gledanja, došli u opasnost da Pavla i ostale smatraju otpadnicima jer navodno uče otpadništvu od Mojsija, tako bi i u ovom slučaju jedna zajednica iz svog subjektivnog kuta gledanja mogla drugu zajednicu (skupštinu) i sve njene članove smatrati otpadničkom. Slično bi se odnosila i prema članovima svoje skupštine koji bi razvili drugačija gledišta, misleći da oni time uče otpadništvu od vjerskog autoriteta, što bi bilo u suprotnosti sa onom slikom koju su prvi kršćani stvorili o sebi prije nego su ih neki učitelji razdvojili. Međutim, u prvom stoljeću se već bila pojavila opasnost od podjela na osnovi isticanja autoriteta pojedinih istaknutih muževa, ali je to spriječeno. No, kasnije su se pojedini učitelji nametnuli kao autoritet namečući svoja gledišta koja su se morala prihvatiti samo onako kako su ih oni razumjeli pa je prihvačanje njihovih novih jedinstvenih učenja (bez preispitivanja) postalo temelj za određivanje pravovjerja i krivovjerja.

Svatko tko čita Bibliju može uočiti da nežidovski kršćani nisu bili obavezni prihvatiti čitav niz odredbi i učenja koje su židovski kršćani od početka smatrali jedinstvenima u svom obožavanju Jehove Boga. Da su ta jedinstvena učenja bila znak prepoznavanja pravih kršćana, onda bi nežidovski kršćani po nekim svojim postavkama i gledištima pripadali drugom tj. krivom kršćanskom pravcu. Naime, skupština je utemeljena u Jeruzalemu, a Židovi su bili njeni prvi članovi bez da su bili pozvani da promjene svoj stav prema Mojsijevom zakonu i njegovim odredbama. Zato su Zakon smatrali jedinstvenim načinom obožavanja Boga. Ali, kao što sam naveo, temelj za pripadanje pravoj kršćanskoj skupštini ipak nije počivao na čitavom nizu odredaba i učenja koja su bila jedinstvena za te prve židovske kršćane. Kad su u pitanju kršćanska učenja, moguće je zamisliti da dva kršćanska pravca imaju potpuno ista temeljna učenja, (kao “Jehovini svjedoci“ i “Istraživači Biblije“) ali da se razlikuju po nekim, za vjeru nebitnim učenjima i gledištima koja su jedinstvena za svaku od njih.

Što za mene znači biti pravi kršćanin? Brat Russell je stalno isticao naziv “kršćani“ po kojima bi se svatko trebao prepoznavati u sastavu Božje kuće. Bilo koje drugo ime prepoznavanja je moglo stvoriti razliku među kršćanima što se u to vrijeme posebno osjećalo.

Izraz “kršćanin” počeo se koristiti još u 1. stoljeću, otprilike 44. godine. Biblijski pisac Luka zapisao je da su “božanskom providnošću upravo u Antiohiji učenici prvi put nazvani kršćanima” (Djela apostolska 11:26). Iz konteksta tog retka vidljivo je da su kršćani bili učenici Isusa Krista. Kada netko može reći da je Kristov učenik? U djelu The New International Dictionary of New Testament Theology piše: “Biti Isusov učenik znači bezuvjetno mu podrediti cijeli svoj život.” Na temelju toga možemo zaključiti da su pravi kršćani oni koji se bezuvjetno i u potpunosti drže učenja Isusa Krista, utemeljitelja kršćanstva. (Stražarska kula, 1.3.2012. str.3)

Kad su u pitanju učenja onda sam se želio uvjeriti koja su to učenja kojih se trebam bezuvjetno i u potpunosti držati. Uvidio sam da su to temeljna učenja koja su zastupali i prvi kršćani. No, u našoj Zajednici je bilo i onih drugih jedinstvenih učenja u koja se nisam mogao uvjeriti te sam u svom istraživanju naišao na jasniju i točniju spoznaju o tim stvarima. U to sam se potpuno uvjerio tako da sam bio slobodan o tome progovoriti pred starješinama. Umjesto da su me saslušali do kraja oni su mi samo namjeravali zatvoriti usta i to sa tekstom koji glasi:

“Očito je da temelj za pripadanje Jehovinim svjedocima ne može počivati samo na vjerovanju u Boga, Bibliju, Isusa Krista, itd. (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. (Stražarska kula 1.11.1987.)

Ovakva izjava odudara od prethodne izjave jer se ovdje jedinstvena učenja Jehovinih svjedoka drže u istoj razini s temeljnim učenjima Isusa Krista. Ukoliko pravi kršćanin prihvati Kristovo (biblijsko) učenje, a ne i ono kojeg neka zajednica smatra svojim jedinstvenim učenjem, onda ova gornja definicija stvara problem kršćanskom zajedništvu i jedinstvu duha. S ovom definicijom nitko ne može biti pravi kršćanin ukoliko se ne drži učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke čime se unaprijed sprječava bilo kakva mogućnost drugačijeg gledišta. Jedinstvena učenja služe samo kao umjetna podjela među kršćanskim zajednicama na štetu slobode njihovih članova da po apostolskom načelu prihvaćaju samo ono u što se mogu uvjeriti. Ovdje ponovo ističem gledište o vjernom i razboritom robu jer je i to učenje u gornjem članku uvršteno u jedinstveno učenje iako nije bilo potpuno točno. Ono se već dva puta mijenjalo u zadnjih sto godina i pitanje je da li je i sada točno jer se po mom razumijevanju ne uklapa u neke Kristove usporedbe i vremenske okvire.

Zajednica je najprije kritizirala katoličku crkvu zbog toga što je ona uvela taj stav nepovredivosti doktrinarnog jedinstva koji je počivao na jedinstvenim učenjima donesenim na vjerskim koncilima. No u gore navedenom članku sada kritizira to što se unutar te iste crkve dozvoljavaju različita gledišta, koristeći to kao primjer kako Jehovini svjedoci to ne mogu sebi dozvoliti (vidi cijeli članak). Zašto se ide u te dvije krajnosti? Zašto se zauzima jedan stav kojeg se nekad kritiziralo? To po meni nije razborito jer se kritizira upravo onaj stav Crkve kojega je Zajednica na kraju i sama prihvatila. Zašto? Očito zato da bi se pod svaku cijenu zadržalo doktrinarno jedinstvo kao dokaz pravog kršćanstva iako takav dokaz jedinstvenog učenja očito nije Katoličku crkvu učinio pravom kršćanskom skupštinom. Vodstvo zajednice je stoga neprimjetno uvelo termin potpune podložnosti vodećem tijelu bez jasnih biblijskih dokaza. Zna se da je to tijelo sastavljeno od ljudi koji i sami tvrde da nisu nadahnuti i da nisu nepogrešivi te da mogu u nepoznavanju svih činjenica uvesti neka jedinstvena ali i subjektivna učenja i odredbe kao što je već bio slučaj u nekoliko primjera. Zato starješine nebi smjeli inzistirati na nekim učenjima i po njima određivati tko je pravi kršćanin jer mogu pogriješiti kada žele nečije drugačije gledište osuditi kao otpadničko. Naime, može se desiti da pravi kršćanin bude osuđen kao krivovjerac jer ne prihvaća nešto što se kasnije može pokazati krivim učenjem.

Što za mene znači biti Jehovin svjedok? Biti Jehovin svjedok prije svega bi trebalo značiti biti pravi kršćanin i bezuvjetno se podrediti Kristu i njegovim učenjima u skladu s našim krštenjem u Gospodinu. Pravi kršćanin se ne mora prepoznavati po onim učenjima koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke jer to može dovesti do nepotrebnih problema u izražavanju svojeg uvjerenja. Svaki Jehovin svjedok može biti pravi kršćanin, ali pravi kršćanin ne mora bezuvjetno biti član Jehovinih svjedoka. To je moje gledište s kojim se vi ne morate složiti, ali ga također ne možete osuđivati bez suprotnih ali jasnih dokaza. To su samo dva različita gledišta od kojih je jedno subjektivno a drugo objektivno.

Opet ću se vratiti na noviju povijest i na onu razliku između Jehovinih svjedoka i Istraživača Biblije, koja je nastupila zbog netolerancije u nekim gledištima i stavovima. Ta razlika je od njihovog raskola bila mala jer su se obje većim dijelom oslanjale na učenjima brata Russella uz male izmjene i korekcije koje su jedna i druga s vremenom učinile. Nijedna od njih ne ide u krivom pravcu vjere. Obje zajednice smatraju da su “na pravom putu“, kao što su to smatrale skupštine židovskih i nežidovskih kršćana u prvom stoljeću. Obje su nastavile propovijedati dobru vijest o kraljevstvu i izdavati svoj mjesečni časopis Stražarsku kulu i Sionsku Stražarsku kulu. Razlika je samo u tome što svaka ima svoju vrstu upravljanja i svoje metode obožavanja Jehove. Razlike u sporednim učenjima i gledištima postoje, ali ni jedna ni druga zajednica ne mogu osporavati pravo drugoj da istražuju Bibliju, da vjeruje u Jehovu i da ga obožavaju na način kojeg smatraju prihvatljivim.

Međutim, dok Istraživači Biblije Jehovine svjedoke prihvaćaju kao svoju braću koja pripadaju pravoj Kristovoj skupštini, to se ne može reći za Jehovine svjedoke koji njih i članove svih drugih kršćanskih zajednica smatraju nevjernicima i krivovjercima, pa čak i otpadnicima. Primijetio sam da je takav stav isključivosti nastao s vremenom kako bi se održala slika o Jehovinim svjedocima kao jedinim pravim kršćanima. Shvatio sam da je takav stav isključivosti kojega sam imao bio pogrešan i da je u meni gušio neke kršćanske vrijednosti. Zato sam izjavio u svom pismu da pravog vjernika vidim u svakome tko iskreno vjeruje u Boga i Krista i to dokazuje svojim djelima, bez obzira u kojoj je zajednici stekao svoju vjeru u Krista. Taj osjećaj sam želio podijeliti sa svojim starješinama kroz pisma u kojima sam iznio neka svoja razmišljanja. No, oni su me osudili. Moje gledište je očito izazvalo negodovanje kod starješina jer su i sami zanemarili mnoge izjave u Bibliji i publikaciji Zajednice te su u mojim tekstovima vidjeli gledište koje je nespojivo s njihovim. Ali kao što sam naveo, problem nije u tom mom (objektivnom) gledištu kojeg su kao takvog isticali upravo rani Istraživači Biblije, nego u stavu isključivosti koji se razvio zbog stvaranja jednog oblika teokracije kojeg rani Istraživači Biblije nisu htjeli formirati upravo zbog tih razloga. Zar je moguće ukinuti Božje objektivno gledište po kojem on svoj narod vidi u svakom pojedincu koji pripada Kristu i njegovoj univerzalnoj skupštini, a koji su slučajem okolnosti članovi raznih zajednica? Zbog stava isključivosti se sve to zanemaruje te se tvrdi da je spasenje moguće samu unutar naše Zajednice što je po meni subjektivno gledište.

Starješine su zbog tog stava isključivosti vidjeli problem tamo gdje ga ne bi trebalo biti. Npr. rečeno mi je da bi Jehovini svjedoci prestali propovijedali drugima ako će i ti drugi ljudi biti spašeni unutar svojih zajednica? Međutim, Russell i Istraživači Biblije nisu u tome vidjeli problem, jer su propovijedali članovima drugih kršćanskih zajednica u sastavu Božje kuće, smatrajući da će se i oni spasiti ukoliko nalikuju pšenici. Oni koji su se pridružili njima, to su činili jer su među njima mogli izgrađivati svoju vjeru u većoj mjeri nego u svojim dotadašnjim crkvama, župama i skupštinama. Svaki je vjernik imao slobodu slijediti Krista a ne čovjeka u nekoj zajednici. I Židovi su obožavali Boga bez da su bili obavezni podrediti se svojim vjerskim poglavarima i nekim njihovim učenjima koja su bila jedinstvena za svaku vjersku grupu. Kad je Ivan Krstitelj propovijedao o Božjem kraljevstvu, on je prije svega išao onima kojima je bilo potrebno pokajanje kako bi se vratili Bogu, a ne da bi ih usmjerio prema nekoj od tadašnjih vjerskih grupa. Isto je činio i Isus Krist. Svrha propovijedanja je prije svega usmjeriti ljude k Bogu ili ih pak vratiti sa krivog puta. Ljude treba usmjeravati prema Kristu a ne prema čovjeku i zajednici koju on predvodi. Ljudi sami biraju gdje će i u kojoj zajednici izgrađivati svoju vjeru u Boga i Krista. Ako u našoj zajednici mogu izgrađivati svoju vjeru i činiti dobra djela kako bi pred Bogom išli putem pravednosti, onda je to njihov vlastiti izbor. Isto tako, velika većina takvih vjernika se odlučuje prikloniti drugim zajednicama koje također kroz svoje metode propovijedanja imaju brojčani rast kao i Jehovini svjedoci čak i onda kad svoju zajednicu ne smatraju jedinom pravom religijom. Zašto onda ne govorimo o jednom drugom problemu kojeg treba vidjeti u stavu potpune podložnosti vjerskom autoritetu, jer ukoliko je to kršćansko načelo, onda bi po tom načelu trebalo prestati propovijedati kršćanima drugih zajednica jer se i oni onda moraju potpuno podrediti svojim duhovnim vođama.

Pavle je rekao da ja za njega najvažnije da se Krist propovijeda, pa makar to neki činili iz neiskrenih pobuda. “Neki propovijedaju Krista iz zavisti i suparništva, a drugi iz dobre volje“. Ovi prvi to čine “iz častoljublja, ne iz čistih pobuda“. On se pita: “I što time postižu?“ i kaže da to ne sprečava dobru vijest da dođe do iskrenih vjernika jer se i “na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja bilo iz iskrenih, Krist propovijeda“ (Fil 1:15-17). Takvi neiskreni propovjednici predvode neke kršćanske skupštine i zajednice ali pravi kršćani ipak mogu čuti glas svog Učitelja Isusa Krista i njemu se podrediti. Da li će Isus prigovoriti takvima na sudu što nisu izabrali našu Zajednicu, pogotovo ako u njima vidi da su nalik pšenici ili ovcama? Isus je rekao da će prilikom svog dolaska odvojiti “ljude jedne od drugih“ a ne da će odvojiti grupe i zajednice jedne od drugih (Mt 25:31-33). To znači da će se jedni i drugi nalaziti u svim zajednicama. Zar nije Rutherford rekao da osim Istraživača Biblije postoje milijuni pravih kršćana koji neće nikada umrijeti, jer će kao što je tvrdio, ovaj svijet doživjeti svoj kraj 1925.godine. To je značilo da čak i u zajednicama gdje većina vjernika odudara od kršćanskih vrijednosti, Krist vidi pojedince koji su sačuvali neokaljane svoje haljine prepoznavanja, kao što je to bilo u skupštini Sard (Ot 3:4). Ja stoga držim da je naša Zajednica po nekim važnim obilježjima može sebe smatrati pravom skupštinom, ali se po mom mišljenju još uvijek treba uskladiti sa nekim obilježjima koje su krasile prvu skupštinu i rane Istraživače Biblije. Za sve prave kršćane je otvorena mogućnost da se vide u Kristovoj pravoj skupštini bez obzira kojoj zajednici pripadali. To je moje gledište za koje sam također našao potvrdu u nekim novijim izdanjima Zajednice u kojima se izraz Božji narod općenito uzima kako bi se opisalo i one koji su još uvijek zarobljeni u političko-religioznom sustavu Babilona Velikog. Jednostavno rečeno, kršćanska savjest mi ne dozvoljava da podržavam stav isključivosti po kojem članove Božjeg naroda vidim samo unutar svoje zajednice, pa ako je to grijeh koji se može kao takav dokazati Biblijom, onda bi trebali imati dovoljno dokaza da mi ga najprije predočite.

Moje gledište je očito drugačije. Da li je ono objektivno ili subjektivno prosudite sami. To što se moje gledište razlikuje od gledišta većine članova Jehovinih svjedoka se ne može koristiti kao dokaz drugog ili različitog pravca vjere jer bi i rani Istraživači Biblije po tome bili sasvim drugi pravac vjere od današnjih Jehovinih svjedoka. Tu bi trebao na snagu stupiti načelo “jedinstva duha“ koje nadilazi te razlike. Za mene kao člana zajednice Jehovinih svjedoka je bilo jako važno svoj stav izgraditi na Bibliji i njenim načelima. Zato sam išao u dublje ispitivanje povijest Božjeg naroda i tako stekao uvid u neka zbivanja koja su utjecala na moja puno šira gledišta nego sam ih imao prije. Ono što sam ispitao za mene je bio dokaz da neke stvari još uvijek nisu usklađene po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća. Vi ćete odmah reći da sam u krivu (subjektivan). Možda i jesam u vašim očima, ali informacije koje sam dobio i koje sam sagledao kroz prizmu Biblije mi je dalo razloga da razvijem drugačije gledište i drugačiji stav od prijašnjeg. To ne znači da bi zbog te razlike u gledištima trebao odmah biti sankcioniran jer to ne bi bilo po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća, što sam ovdje i dokumentirao. Ako se moj drugačiji stav i drugačija gledišta zasnivaju na pogrešnim argumentima, onda bi me vi uz biblijske i druge argumente trebali najprije ispraviti, a ne strogo ukoriti. Zato tražim od starješina da pokažu mudrost i razboritost na koju su pozvani i da postupe onako kako su postupili apostoli u prvom stoljeću kad su naišli na dva različita gledišta i sačuvali “jedinstvo u vjeri“ (Ef 4:3-6). Oni su negodovali, ali ne zbog revnosti židovskih kršćana prema Zakonu, nego samo onda kada su neki išli toliko daleko da su neke odredbe Zakona, kao što je obrezanje, koristili kao jedinstveno učenje i temelj spasenja čime su obezvrjeđivali Krista i njegovu ulogu spasitelja. Tako i u ovom mom slučaju, samo ukoliko u svom gledištu idem toliko daleko da zanemarujem spasenje po Kristu i ističem nešto što se tome protivi, onda bi me mogli smatrati otpadnikom koji ne prihvaća svoje krštenje “u Gospodinu“. Ali ako to nije slučaj, onda je moja savjest čista jer mi se ne može ukazati da griješim protiv Boga i njegovih zakona, niti da griješim protiv Božjeg i Kristovog gledišta, pa čak ni gledišta Kristovih apostola. Po ovome, uopće nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora.

Istražujući povijest naše Zajednice sam uvidio da je do raskola među njenim članovima došlo zbog nametanja novog i drugačijeg sistema upravljanja koji do tada nije bio prisutan i to bez mogućnosti preispitivanja. U svojim komentarima sam objasnio da je uzdizanje brata Russella u ulogu “vladara“ od strane brata Rutherforda, stvorilo podlogu da se i on uzdigne u taj položaj, što je i učinio kada je proglasio svoje novo učenje o vjernom robu jedinstvenim učenjem. Po tom učenju je cijala tadašnja zajednica Istraživača Biblije proglašena vjernim robom kojeg je predvodio brat Rutherford kao najistaknutiji čovjek te klase. Postoje dosta dokaza da on nije upravni odbor smatrao vodećim tijelom, niti je taj odbor ikad sebe poistovjetio sa apostolskim viječem jer im to nisu dozvoljavala tadašnja gledišta. Kao što sam naveo u svojim tekstovima, ovakva i druga jedinstvena učenja koja su se nametnula snagom autoriteta predsjednika Društva, kao i uvođenje novog sistema upravljanja skupštinama preko tog Društva je dovelo do raskola među Istraživačima Biblije. O tom raskolu se u našim publikacijama nigdje ne može čitati na objektivan način jer nam se daju samo neke šture informacije bez ikakve dublje analize. Ovaj raskol iz rane povijesti naše Zajednice je uveo strah od moguće propasti Društva za proizvodnju i distribuciju pisane riječi pa je vodstvo zadržalo načela netolerancije i isključivosti po kojima se svako drugačije mišljenje, gledište i tumačenje smatra povredom doktrinarnog jedinstva, čime se zajednica Jehovinih svjedoka vratila korak unazad, jer je takav korak učinila i Crkva u ranim stoljećima svog postojanja kako bi održala doktrinarno jedinstvo i autoritet svojih duhovnih vođa. Za mene je taj strah nepotreban jer se sve može staviti u okvire tolerancije i jedinstva duha kojeg su njegovali prvi kršćani. To se može učiniti na način da i sama Zajednica neka jedinstvena učenja više ne smatra temeljem biblijske istine koja njeni članovi moraju bespogovorno prihvatiti kako bi bili priznati članovi zajednice, nego da dopuste mogućnost različitih gledišta. Time bi sebe oslobodili svih pritužbi za kriva (subjektivna) tumačenja, a svima nama dali mogućnost da slobodno pristupamo Božjoj riječi po svetom duhu, a ne po nametnutom tumačenju.

Ako uzmemo u obzir da je sistem upravljanja Društva (poduzeća) sa njegovim predsjednikom na čelu 1971.godine ipak napušten, daje razloga da djelomična ili potpuna krivica za raskol padne na tadašnjeg predsjednika. Tome su doprinijele i neke njegove dogmatske izjave kao što piše u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18.:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925.“

Ovakve i slične dogmatske izjave su također utjecale na rasipanje Zajednice u tom periodu, pa su bile povod da se pod svaku cijenu uvede nepovredivost najvišeg autoriteta i doktrinarno jedinstvo. Ono što je važno i za kršćane i za kršćanske zajednice je da budu dogmatični samo ondje gdje je i Biblija dogmatična, a da izbjegavaju dogmatičnost ondje gdje je Biblija ne pokazuje. Kao što se zna, to su nastojali prvi kršćani, a slijedili su ih i rani Istraživači Biblije jer za njih piše:  

“Za razliku od vjerskih vođa tog doba, Istraživači Biblije odlučili su da njihov vodič bude Sveto pismo, a ne tradicija ili ljudska dogma.“ (Stražarska kula, 15.3.2000. str.12)

Povijest naše Zajednice pokazuje da dogmatske izjave vezano za neka jedinstvena učenja i tumačenja ne mogu biti temelj naše vjere niti temelj za pristupanje Kristovoj skupštini. Tamo gdje su apostoli dopuštali drugačija gledišta, različite vrste bogoslužja, slobodu razmišljanja i savjesti, vodstvo Zajednice je nametnulo kolektivan jedinstveni obrazac razmišljanja, obožavanja i gledišta koja su se morala prihvatiti bez preispitivanja. Ukoliko sam u svom kršćanskom životu, dok sam čitao i proučavao Bibliju, bio naveden da sve ovo vidim kao problem, bio sam slobodan o tome pisati starješinama kako bi se neke stvari po tom pitanju promijenile i uskladile sa prvom kršćanskom skupštinom. Zajednica je po mom mišljenju otišla od one jednostavnosti koja ju je krasila u doba ranih Istraživača Biblije.

Moj stav prema Kristovoj Skupštini

Iz teksta o Gospodinovom robu ste mogli zapaziti moje gledište po kojem je Kuća Božja još uvijek onakva kakva je bila prije 1919. godine, sastavljena od svih kršćana koji su se doktrinarnim i drugim podjelama zatvorili u svoje zidove (zajednice) i do danas bili opterećeni lošim među-susjednim odnosima. Drugi na razne načine žele biti u dobro-susjednim odnosima ali ne dozvoljavaju drugima da se upliću u njihove unutarnje stvari. Međutim, ja vidim problem u tome što je naša Zajednica zaključila kako su svi drugi kršćani osim njih izgubili status stanara jer je Gospodar Kuće 1919. godine proglasio ništavnim ugovor u sklopu novog saveza kojeg su oni obezvrijedili. To svoje gledište su poduprli izjavom kako je vjerni rob (duhovni otac) njihove obitelji (zajednice) samim tim postao jedini suvlasnik i upravitelj cijele Kuće jer ga je Gospodar te godine postavio nad cijelom njegovom imovinom.

Moje gledište i prije i sada uzima u obzir da nitko od starješina nije od Isusa bio ovlašten i postavljen nad cijelom njegovom imovinom i Kućom. To je potvrđeno 2012. kada je  vodeće tijelo priznalo da su u tome pogriješili tako da je po meni ostalo sve onako kako je bilo prije 1919. godine. U vezi ovoga sada postoje dva različita gledišta. Ne želim govoriti kako je jedno gledište krivo a drugo ispravno jer neki od vas pojam “krivo“ odmah poistovječiju sa otpadničkim gledištem. Radije ću govoriti da je jedno gledište subjektivno a drugo objektivno jer se oba gledišta na prvi pogled zasnivaju na nekim čvrstim uvjerenjima koja obje strane, po primjeru prvih kršćana, mogu gorljivo zastupati. To znači da bi u slučaju pojavljivanja drugačijeg gledišta koje bi na prvi pogled moglo biti subjektivno, trebalo to gledište sagledati na nivou onih starješina koje Zajednica može ovlastiti da to malo bolje istraže, kao što je do sada bilo učinjeno prije nego se uvelo drugačije upravljanje skupštinama, a također i kada se na višem nivou preispitivalo drugačije gledište o neutralnosti.

Naša Zajednica je u svojim izdanjima priznala da je kroz cijelu povijest postojala Kristova prava skupština i da ona nije mogla biti vezana za vidljiva obilježja Crkve kao institucije pa je se nije moglo povezati s Katoličkom i drugim crkvama koje su kroz povijest postojale. To znači da organizacije nisu mogle kopirati tu skupštinu i učiniti je vidljivim svijetu jer je ona duhovne prirode i svaki njen član je u zajedništvu sa Kristom, a preko njega u zajedništvu sa ostalim pravim kršćanima. To automatski znači da je u srednjem vijeku pa sve do 1919. godine, jedan pravovjerni kršćanin po ljudskim mjerilima i odredbama mogao pripadati jednoj organiziranoj zajednici (skupštini), ali je preko Krista mogao biti u zajedništvu sa drugim pravovjernim kršćaninom koji je u to vrijeme bio pripadnik druge organizirane zajednice (skupštine) tako da su obojica pripadala Kristovoj pravoj skupštini, bez obzira da li je Isus već odbacio jednu od tih skupština ili ne. Da li se to promijenilo poslije 1919. godine na način da je jedna mala grupa kršćana stvorila vidljivu Kristovu skupštinu kao žitnicu za svu pšenicu ili tor za sve ovce? Ja sam tražio dokaze ali ih nisam našao osim što sam samo naišao na tvrdnje da je to tako. Međutim te tvrdnje nisam mogao ničim potvrditi pa čak ni biblijskim stavcima. Za mene su one bile samo subjektivno gledište koje nisam bio dužan prihvatiti, kao što ni Pavle nije bio obavezan prihvatiti i zastupati gledište židovskih kršćana koji su smatrali Zakon jedinstvenim obilježjem pravih kršćana.

Zamislimo da danas, od tisuće manjih i većih kršćanskih grupa i zajednica u svijetu, postoje i one koje su nalik Istraživačima Biblije u ono vrijeme. Ako je Isus tada prihvatio Istraživače Biblije sa njihovim dobrim i lošim stranama, da li bi danas postupio drugačije? Zar je moguće osuditi neke grupe koje imaju iste stavove i gledišta poput Istraživaća Biblije koji su odbacili trojstvo te se izdvojili iz hijerarhijskih zajednica i njegovali kršćanstvo u svoj njegovoj jednostavnosti, bez obzira što možda imaju neka kriva gledišta i očekivanja? Kršćanstvo ne treba gledati kroz Katoličku crkvu jer bi onda odmah sve osudili. Kao što Bog u svakom čovjeku traži ono što je dobro tako i Krist traži dobre strane, ne samo pojedinaca nego i grupa koji se sastaju u Kristovo ime i koji bi bili nalik onim sedam azijskih skupština. On može naći i ono što je loše, ali sve dok ne dođe i počne suditi Kući Božjoj, svi imaju prilike da čuju što duh govori skupštinama i da reagiraju.

U svom istraživanju sam naišao na neke dokaze zbog kojih nisam mogao prihvatiti gledište Zajednice da je 1914-te započela “žetva“ i da je do 1919. godine Isus proveo sud nad kućom Božjom i prihvatio samo jednu od mnogih zajednica kao svoju jedinu skupštinu koju je priznao i posvetio Bogu. Ja sam potpuno svijestan da su te i neke druge moje izjave pogodile starješine. Ja nisam želio povrijediti njihove osjećaje i zbog toga sam im se izvinio. Ali morate shvatiti kako su i moji osjećaji bili povrijeđeni kad sam proglašen otpadnikom zbog drugačijeg gledišta. I ne samo to. Moji osjećaji su bili povrijeđeni, jer sam se mogao spotaknuti kad sam u publikacijama Zajednice nailazio na dokaze koji pokazuju da nije sve onako kako mi se prezentiralo. Braća koja pišu članke trebaju govoriti istinu a ne davati povoda za spoticanje izmišljajući nepostojeću sliku o sebi i tako “stavljati pred brata nešto zbog čega bi se mogao spotaknuti ili posrnuti.“ (Ri 14:13; 1.Iv 2:10). Spomenut ću samo jedan primjer koji je mogao spotaknuti braću sa slabom vjerom samo da su provjeravali činjenice. Riječ je o “prispodobi o deset djevica“. U knjizi “Svjetska sigurnost“ pogl.5. str.43-46 se tvrdi da su svih “deset djevica“ nakon svog razočarenja 1914-te godine pozaspale, ali da su se mudre djevice 1919. godine probudile iz duhovnog mrtvila, nakon što su čule povik da je mladoženja stigao u svoj hram. Odmah te 1919-te godine su ušle na svadbu nakon čega su se za njima vrata zatvorila. Tvrdi se da ove lude djevice...

“nakon smrti prvog predsjednika Udruženja Kule stražare, Charlesa Tazea Russela, nisu u potpunosti prihvatili duh razvoja s vidljivim instrumentom Jehove Boga pod novim predsjednikom, J. F. Rutherfordom.“  

To gledište je proizašlo od samog Rutherforda. O tome čitamo:

“Objasnio je (Rutherford) da je cilj bio da to poduzeće (Watch Tover) bude “(vidljivo) sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str.135).

Ovo je dokaz da je od 1919. godine Kršćanska skupština po Društvu Watch Tover dobila vidljivo obilježje s predsjednikom i upravnim odborom, što se nije svidjelo jednom dijelu Istraživača Biblije koji su zadržali svoje izvorno gledište o Kristovoj skupštini po učenju brata Russella. Zbog tih razlika u gledištu došlo je do podijele, a to se tumači kao da su se lude djevice odijelile od razboritih te nisu mogle 1919. godine uči u susret mladoženji jer su izgubile obilježje Isusovih sljedbenika. Zar je moguće tvrditi da su oni, zbog svog pozitivnog gledišta o Kristovoj skupštini, a koji se razlikovao od gledišta dotadašnjih institucionalnih vidljivih crkvenih organizacija, bili odbačeni od Krista jer nisu prihvatili vidljivi instrument s predsjednikom na čelu preko kojega će ih Isus voditi? Zar je Isus trebao zanemariti njihovu iskrenu vjeru i ljubav prema Bogu i njemu? Zar je morao zanemariti njihovo cijenjenje koje su pokazivali prema Božjoj Riječi i njenoj nauci samo zato što se nisu ponovo dali ujarmiti u vidljivi organizirani oblik religije budući da su bili izašli iz takvog oblika kršćanstva koji je svoje vidljivo obilježje dobio po svjetskim institucionalnim mjerilima hijerarhijskog upravljanja? Međutim, kad sam ovu prispodobu o “deset djevica“ želio povezati sa stvarnim činjenicama, onda sam dobio sasvim jednu drugu sliku koja pokazuje da 1918-te godine nitko od tadašnjih Istraživača Biblije nije čuo povik “Evo mladoženje, izađite mu u susret“, budući da su u to vrijeme vjerovali da je Isus u svoj hram došao daleke 1878. godine kada je počelo uskrsavanje klase mudrih djevica. Ovo saznanje mi je bilo dovoljno da posumnjam u objektivnost svega onoga što je napisano u vezi ove teme. Za mene je zato bilo jako važno vidjeti po čemu su to tadašnji Istraživači Biblije bili posebni u svojim stavovima, razmišljanjima i postupcima kako bi samo oni bili pozitivno ocjenjeni od strane Krista i to u vrijeme kada ih je bilo jako malo. Da bi ih opisala u tom pozitivnom svjetlu Zajednica je napisala:

"Kako se približavalo vrijeme uništenja buntovnika Sotone i svih njegovih djela, jasno se pokazalo da se nisu svi prepustili otpadničkom obožavanju kakvo se vrši u svijetu kršćanstva. Potkraj 19. stoljeća u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD) osnovana je grupa iskrenih istraživača Biblije koja je postala jezgra razreda Božjeg suvremenog svjedoka. Ti su kršćani usmjeravali pažnju na biblijske dokaze da je blizu završetak današnjeg svjetskog sustava. Kao što je biblijsko proročanstvo i proreklo, ’završetak‘ ovog svijeta započeo je 1914, a obilježilo ga je izbijanje prvog svjetskog rata. (Stražarska kula, od 1.1.2000. str.8).

U ovom članku sam tada primijetio da se Istraživačima Biblije pripisuje činjenica kako su oni još u 19.stoljeću kao suvremeni svjedok ili Božji prorok, jasno vidjeli i ispravno razumjeli biblijsku kronologiju kojom se moglo saznati “da je blizu završetak“, ali da se taj završetak trebao odnositi na početak kraja koji je započeo s 1914-tom godinom. Međutim, to nije točno. Oni su tada očekivali potpuni kraj ili završetak ovog svijeta a ne početak jednog novog dužeg razdoblja nevolja koji bi se zvao “završetak ovog svijeta“. Za njih su posljednji dani započeli 1799. godine i trebali su završiti 1914-te godine kao što piše:

"Neosporna činjenica, dakle, pokazuje da je "vrijeme kraja", započelo 1799.g." (Stražarska kula, ožujak 1922.)

“Oni koji čitaju naše knjige pitaju da možda nije pogrešan datum godina 1914... Mi ne vidimo nikakve potrebe da mijenjamo brojke niti ih možemo promijeniti kad bismo i htjeli da ih promijenimo. One su, mi vjerujemo, Božji datumi, a ne naši. Međutim, imajte u vidu da godine 1914. nije datum početka nego kraj velikih nevolja.” (Stražarska kula, Juli 1894.)

Očito je da njihova gledišta nisu bila točna ili objektivna. Da li je Isus mogao računati na jednu grupu kršćana koji su bili subjektivni ili netočni u svom prosuđivanju? Ono što se dešavalo nakon 1914-te godine vezano za njihovo razočaranje i nova gledišta, nikako ne upućuje da su oni bili svjesni onoga što mi danas tvrdimo da se dešavalo s njima. Ipak im se pripisuje da su udovoljili Kristovim kriterijima ispravnog razumijevanja. Tako sam naišao na još jednu subjektivnu izjavu:

"Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914? Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? (...) Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti)...“ (Stražarska kula, od 1.7.1990. str. 13).

Kriterij po kojima je Isus izabrao ovu grupu je bilo njihovo ispravno razumijevanje koje se kao duhovna hrana pružala kršćanskim vjernicima. Ova je izjava, kad se objektivno analizira, također dokaz kako se tu grupu kršćana unatoč krivom razumijevanju pokušalo prikazalo u svjetlu razboritosti. Pohvaljuje ih se što su razotkrili neke laži, ali se istovremeno prikriva njihovo pogrešno gledište o “jedinstvenim učenjima“ po kojima su bili prepoznatljivi. Naime, ponovno se tvrdi da je Isus 1918-te godine našao samo tu grupu kršćana koji su za razliku od drugih jedini pružali ispravno razumijevanje o gore navedenim biblijskim učenjima. Međutim, uopće nije točno da je tada skupina kršćana pružala ispravno razumijevanje o “Kristovoj nevidljivoj prisutnosti i značenju 1914-te godine“. O tim i nekim drugim stvarima su imali potpuno krivo razumijevanje. Još i godinama nakon 1914-te su tvrdili:

"Neosporne činjenice, dakle, pokazuju da je vrijeme kraja započelo 1799., da je Gospodnja prisutnost počela 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1922).

"Biblija proročanstvo pokazuje da se Gospodin, pojavio po drugi put u godini 1874. ... Ispunjeno proročanstvo pokazuje izvan sumnje da se on jest pojavio 1874. ... Ovaj dokaz pokazuje da je Gospodin prisutan od 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1923).

"Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula 1.1.1924).

Ako su u ovim, za njih “jedinstvenim učenjima“ imali krivo razumijevanje, zašto se onda tvrdi da su oni  iskrenim ljubiteljima Biblije mogli dati ispravno razumijevanje o ovim temama? Ono što želim usput istaknuti je to da oni nisu isključivali braću koja nisu prihvaćala ta njihova jedinstvena učenja. Kad bi danas netko od nas zastupao tadašnja učenja o tim i drugim stvarima, onda bi nas se isključilo kao otpadnike jer bi takve tvrdnje bile okarakterizirane kao unapređivanje “lažnih učenja“. Osim toga, časopis “Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti“ s kojim su bili povezani, je u svom naslovu tvrdilo da je Isusova prisutnost u slavi nastupila 1874. godine i da je od tada nevidljivo prisutan tokom žetve koja će se završiti na vrhuncu velike nevolje 1914. godine, kada će biti uništen svjetski sustav stvari i uspostavljen novi svijet pod Božjim kraljevstvom. Zašto onda današnje vodstvo njihovo pogrešno gledište ne dovodi u vezu s unapređivanjem krivih učenja iza kojih nije stajao ni Bog, ni Krist, ni sveti duh? Vjerojatno zato što se prekriva njihovim ispravnim motivima i revnosti za Boga. Zašto onda te motive starješine nisu uzeli u obzir u mom slučaju nego mi se pripisivalo da unapređujem kriva gledišta? Kako mogu postojati dva mjerila - jedno mjerilo za njih a drugo za mene. Njih je Isus prihvatio, a mene starješine osuđuju. Kod njih je Isus tražilo dobre motive, a kod mene ih starješine ne uzimaju u obzir iako sam i ja u svojoj ljubavi prema biblijskoj istini iznosio ono što sam smatrao ispravnim gledištem. Ono je bilo subjektivno ili objektivno ali nikako ne i otpadničko.

Zar onda nije upitno stvarati kriterije po kojima Isus jednoj grupi kršćana i pojedincima koji ih predvode daje prednost na temelju čak i onih djelomičnih istina i krivih učenja, dok sve ostale grupe i pojedince odbacuje iz istih razloga. Tvrdeći da je kriterij Kristovog prihvaćanja upravo “ispravno razumijevanje“ o svemu što Biblija uči, pisci Stražarske kule su u ovom navedenom članku pod zajednički nazivnik “ispravno razumijevanje“ stavili i ono što je od strane Istraživača Biblije bilo krivo razumijevanje. Budući da ni oni sami nisu udovoljili tom kriteriju, onda je upitno tvrditi da su oni bili jedini koje je Isus u to vrijeme mogao izabrati za svoju jedinstvenu skupštinu.

Drugi kriterij je budnost s obzirom na ono što se dešava u skladu sa proročanstvima, pogotovo ako je u te događaje uključen sam Isus Krist. Tako u Stražarskoj kuli od 15.03.2009. na str.16. piše:

Većina ljudi pod Sotoninom je vlašću i ne obraća pažnju na značenje svjetskih događaja. Oni ne zamjećuju da Krist vlada kao kralj. No pravi su Kristovi sljedbenici budni i shvaćaju pravo značenje događaja koji su se odigrali u prošlom stoljeću. Jehovini svjedoci su 1925. uvidjeli da Prvi svjetski rat i događaji koji su uslijedili nakon njega jasno dokazuju da je 1914. Krist počeo kraljevati na nebu. Time su započeli posljednji dani ovog zlog svijeta kojim vlada Sotona.“

Ova izjava opet diskreditira Istraživače Biblije jer ni oni nisu kao ni većina ljudi na ispravan način zamijetili što se u njihovo vrijeme događa na svjetskoj sceni. Izgleda da uopće nisu bili svjesni da je Isus 1914-te postao kralj i da je 1918-te godine došao u svoj hram. Nisu bili svjesni da ih je izabrao i posvetio kao jedinu pravu skupštinu. Nisu bili svjesni tko je vjerni rob. Toga su navodno postali svjesni godinama poslije i to kad im je predsjednik Društva te događaje objasnio u tom svjetlu novijeg tumačenja iako se s tim nisu slagali neki članovi skupštine. Naime, ako su oni tek 1925. godine shvatili pravo značenje 1914-te i 1918-te godine, onda nisu bili baš toliko budni jer su propustili nešto jako važno, nešto što se nama pokušava prezentirati kao dolazak Krista u njegov Hram, krunisanje, te obnova i posvećenje Kristove skupštine. Oni toga uopće nisu bili svjesni niti su to tvrdili jer su cijelo to vrijeme očekivali kraj, a posebno 1925.godine. Kad se kraj ni tada nije desio, onda im je brat Rutherford godinama poslije objavio da je 1914. godine Isus imenovan za kralja, a ne 1878, kako su do tada tvrdili. No, takvo novo i drugačije gledište ih je održalo na životu 1925. godine jer su te godine doživjeli veliko razočarenje zbog kojeg su mnogi počeli odlaziti. No i dalje su nastavili vjerovali da je Kristova prisutnost započela 1874. godine. Kako je vrijeme sve više odmicalo onda su bili primorani i to korigirati i prilagoditi, pa su tek 1943. godine odbacili 1874. godinu kao godinu Isusovog nevidljivog dolaska i prebacili ga na 1914. godinu. Međutim takvo naknadno tumačenje samo pokazuje da nisu bili budni za događaje u koje su trebali biti svjesno i aktivno uključeni kao izabrana skupština. Unatoč tim činjenicama nama su ti događaji prikazani u drugačijem tj. krivom svjetlu jer piše:  

“Prisjetimo se Isusovih usporedbi o djevicama i o talentima. Da su djevice i robovi iz tih usporedbi znali kada će doći mladoženja odnosno gospodar, ne bi trebali bdjeti. No oni to nisu znali, pa su u svakom trenutku morali biti spremni za njegov dolazak. Pomazanici su desetljećima očekivali da će se 1914. dogoditi nešto značajno, ali nisu jasno razumjeli što. Kad se njihova očekivanja nisu ispunila, moglo im se učiniti da Mladoženja kasni. Jedan je brat kasnije rekao: “Mnogi od nas najozbiljnije su vjerovali da će prvog dana u listopadu 1914. otići na nebo“. Zamisli samo kako su razočarana mogla biti braća koja su očekivala kraj, a on nije došao“ (Stražarska kula, 15.9.2012.)

Treba uzeti u obzir da oni tada nisu govorili da ne razumiju o čemu govore i što očekuju. Oni su svima javno dali do znanja preko svojih tiskanih izdanja da jasno razumiju o čemu govore i što će se dogoditi te godine jer su sve ono što je prethodilo 1914-toj protumačili da se počelo dešavati od 1799-te, a posebno od 1874-te godine. Oni nisu očekivali početak Isusove prisutnosti jer se ona po njima već desila desetljećima ranije. Nisu očekivali početak žetve nego njen kraj. Jedino što im je preostalo za očekivati je bio sam kraj ovog svijeta. Kad se to nije dogodilo oni su bili primorani da odgode Isusov dolazak za neko drugo vrijeme, pa su nagađali da će se to desiti 1915., 1918., 1920., a najkasnije 1925. godine što se nikako ne može uklopiti u usporedbu o deset djevica. Ako je tek naknadno ustanovljeno da je Isus postao kralj 1914. godine, a da toga nisu bili svjesni u svoje vrijeme, i ako je 1919. godine ušao u svoj Hram i izabrao samo njih da ga zastupaju, a da ni toga nisu bili svjesni, jer se jedno i drugo po tadašnjem uvjerenju desilo 40 godina ranije, onda je iz kasnijih tumačenja vidljivo da su sa krivom primjenom Isusovih prispodobi i naknadnim tumačenjima biblijskih proročanstava sa sebe željeli skinuti lošu reputaciju koja ih je tih godina pratila.

I sad jedno pitanje – Zašto se drugim ljudima zamjera što ne obraćaju pažnju značenju svjetskih događaja povezanih s 1914. godinom, kad ni oni do 1925., odnosno do 1943. nisu točno znali ni razumjeli kakvo je pravo značenje te godine? Tek nakon smrti J.F.Rutherforda, a kasnije i brata Knorra su ti razni događaji pripisani 1914., 1918. i 1919. godini i tako prilagođeni slici o postojanju samo jedne vidljive organizacije koja posjeduje duh prvih kršćana. Zaključio sam da sve ono što se dešavalo oko tih godina ne ide u prilog Jehovinim svjedocima jer ispada da oni nisu budno dočekali trenutak kada će se njihov Gospodar pojaviti niti su u tom trenutku raspoznavali što se dešava. Prije bi se moglo reći da su u tim godinama ulazili iz jednog razočarenja u drugo jer se ništa nije poklapalo sa njihovim očekivanjima. Međutim nama se danas prezentira nešto drugo. O tome piše:

“A onda se 1919. dogodilo nešto neočekivano. O tome čitamo: ”Točno u ponoć čuo se povik: ’Evo mladoženje! Izađite mu u susret!‘ Tada su sve one djevice ustale i uredile svoje svjetiljke“ (Matej 25:6, 7). Baš kad su izgubili svaku nadu, dobili su poziv da nešto učine! Godine 1918. Isus, ”glasnik saveza“, došao je u Jehovin duhovni hram da pregleda i očisti Božju skupštinu (Malahija 3:1, NS). Tada su mu pomazani kršćani trebali izaći u susret i dočekati ga u zemaljskim dvorištima tog hrama. Došlo je vrijeme da ’zasvijetle‘ (Stražarska kula, 1.3.2004. str.14).“

Opet jedno te isto pitanje - Kako su oni 1919. godine čuli povik da je Isus došao u svoj Hram ako su i poslije te godine još uvijek bili uvjereni da je on u Hram došao daleke 1878. godine? Kako su onda mogli čuti taj povik, ako su umjesto toga u to vrijeme čekali samo kraj svijeta? Kako su mogli izaći u susret Kristu ako po svom pogrešnom razumijevanju to nisu ni očekivali a niti su to jasno vidjeli? Čak i da su čuli taj neočekivani poziv oni mu u to vrijeme ne bi obratili pažnju zbog svog krivog razumjevanja i krivog očekivanja. S druge strane, da su taj neočekivani povik čuli i znali njegovo značenje onda bi svoje pogrešno razumjevanje odmah ispravili 1919. a ne 1943. godine.

To mi je dovoljno govorilo da u svim tim navodnim događajima oni nisu bili vođeni svetim duhom, a kamo li da su “čuli poziv.“ Poziv da nešto učine su dobili od brata Rutherforda na kongresima 1919. i 1922. godine. Ali i o tim značajnim govorima mi nemamo prave i potpune informacije. Brat Rutherford je 1922. u Ceder Point, Ohio, sve prisutnima snagom potpuno krivih argumenata potaknuto na objavljivanje potpuno krivih činjenica koje su trebale biti sadržane u dobroj vijesti. Zasmetalo mi je što je Stražarska kula iza tih krivih tvrdnji stavila samog Jehovu i Isusa Krista za koje kažu da su oni te poruke slali svetim duhom preko onih koji su sebe smatrali klasom Kristove nevjeste. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1990. na str.12 u podnaslovu "Duh i nevjesat kažu - Dođi!“ stoji napisano:

“Ali zašto Bog i simbolični Mladoženja nisu spomenuti u Otkrivenju 22:17? Kao prvo, zapazi da redak ne kaže pod čijim vodstvom duh djeluje. Ipak, ukazivanje na duh usmjerava našu pažnju na samog Jehovu Boga. Otac nije izuzet iz tog prizora, budući da je on sam Izvor svetog duha. Kao drugo, Sin u potpunosti surađuje sa svojim Ocem, kao što je i sam rekao: ”Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac“ (Ivan 5:19, St). Nadalje, iako je taj poziv nadahnuta izjava koja je najprije potekla od Jehova Boga, ljudi mogu primiti božansko uputstvo, ili ’nadahnute izraze‘, posredstvom Isusa Krista, ”Riječi“. (Otkrivenje 22:6; i 22:17, NS Biblija s objašnjenjima, fusnota; Ivan 1:1.) Prikladno je, dakle, da povežemo Krista, Mladoženju, sa tim pozivom. Da, možemo biti sigurni da se i Jehova Bog, Otac Mladoženje, i Isus Krist, Mladoženja, pridružuju ”nevjesti“ posredstvom svetog duha u govorenju: ”Dođi!“. Desetljećima je taj poziv ’dođi!‘ odlazio narodu koji je žeđao za ’životnom vodom‘. Još 1918. razred nevjeste (pod vodstvom brata Ratherforda) je počeo propovijedati poruku koja je naročito uključivala one koji bi mogli živjeti na Zemlji. Bilo je to javno predavanje pod nazivom ”Milijuni (pravih kršćana) koji sada žive možda neće nikada umrijeti.“... Da bi se doprlo do još više ljudi pozivom — ”Dođi!“, 1922. je poruka otišla svima onima koji su bili zainteresirani da služe Bogu: ”Objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i Kraljevstvo“.

Kao što se da iz ovog vidjeti, brat Rutherford je 1922. godine pozvao sve prisutne da se pridruže propovijedanju svega onoga što je Društvo Stražarske kule objavilo do tada. On je sve prisutne uvjerio da su te poruke nadahnute od Boga. No, Biblija jasno kaže da prije nego se uvjerimo da li je neka izjava od Boga ili ne, da ‘ispitujemo nadahnute izraze’ iza kojih stoji neki čovjek (1.Iv 4:1,2). Međutim, mnoštvo članova je bez provjeravanja povjerovala u učenja i tumačenja tadašnjeg vodstva pa su 1922. prihvatili poziv da se priključe masovnom objavljivanju tih poruka koje je svijet morao čuti, kao što piše: "To je pokrenulo veliki val javnog propovijedanja Kraljevstva, koje je uključivalo sudove koje oglašuje sedam anđeoskih trubača“ (Stražarska kula, 1989.1.4.str.20). Primijetio sam da se nama nikad u publikaciji ne daje pozadina ili kontekst, nego samo izdvojene i cenzurirane misli i rečenice što me je također moglo spotaknuti. Tako u brošuri “Studijski članci“ 1990. na str. 32. stoji napisano:

“Također trebamo revno obznanjivati slavu Božjeg Kraljevstva. Revnost za tu službu u interesu Kraljevstva sasvim sigurno izvire iz riječi koje je 1922. godine tadašnji predsjednik Watch Tower Society, J. F. Rutherford, uputio prisutnima na kongresu u Cedar Pointu (Ohio). On je rekao: ”Od 1914. Kralj slave preuzeo je svoju vlast (...) Nebesko Kraljevstvo se približilo; Kralj vlada; Sotonino carstvo se slomilo; Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? (...) Vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! Opašite se svojom bojnom opremom! Budite trijezni, budni, budite djelotvorni, budite hrabri! Budite vjerni i jaki u vjeri, vi Svjedoci za Gospodina! Krenite odvažno naprijed u borbu dok ne bude izbrisan svaki trag Babilona. Objavite vijest nadaleko i naširoko. Svijet mora znati da je Jehova Bog i da je Isus Krist Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. To je dan nad svim danima. Gle, Kralj vlada! Vi ste njegovi javni objavitelji (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Međutim, da li je ovaj poziv, kojeg se navodno povezuje s jednim od “sedam anđeoskih trubača“ u sebi sadržavao istinu o činjenicama koje su kršćani trebali objavljivati? Da bi ih potaknuo na djelovanje, brat Rutherford je prisutne upitao: "Vjerujete li u to?“ Međutim u gornjem tekstu je izbačen ili cenzuriran dio izjave koji spominje u što su oni tada trebali vjerovati i što su trebali objavljivati? Kad se pročita u cijelosti govor J.F.Rutherforda onda se može vidjeti da je druge uvjeravao u ono što nije bila istina, a što je Vodeće tijelo u gornjoj publikaciji svjesno istrgnulo (???) iz njegove izjave kako bi se sakrilo tu krivu objavu. No, to što je istrgnuto ja ću ubaciti i podebljati:

"... Budući da je [Krist izvan svake sumnje] prisutan od 1874, to slijedi iz [neospornih] činjenica kao što smo ih sada vidjeti, da je razdoblje od 1874 - 1914 dan pripreme. Nije bilo razborito misliti (kao što je to nerazborito mislio C.T.Russell) da je "vrijeme kraja" bilo od 1799 do 1914 (...). Od 1874 Kralj slave je prisutan, a tijekom tog vremena je proveo žetvu i okupio sebi svečenićku klasu. Od 1914.  Kralj slave je preuzeo svoju vlast. On je očistio usne svečenićke klase i šalje ih dalje s porukom. (...) To je poruka svih poruka. To je poruka hitnosti. To leži na onima koji su od Gospodina da proglase “Približilo se Kraljevstvo nebesko, kralj kraljuje, Sotonino carstvo je palo; milijuni (pravih kršćana) koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? Vjerujete li da je kralj slave prisutan, i to od 1874? Vjerujete li da je tijekom tog vremena proveo svoju žetvu? Vjerujete li da je za to vrijeme imao vjernog i razumnog slugu (pastora Russella) preko kojeg je upravljao njegovim radom i hranio domašnje u vjeri? Vjerujete li da je Gospodin sada u svom hramu (od 1878 god.), sudeći narodima zemlje? Vjerujete li da je kralj slave započeo svoju vladavinu? Zato, vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Ovaj poziv je bio važan jer je u to vrijeme, po tumačenju brata Rutherforda, među svim članstvom vladalo čvrsto uvjerenje da će kraj nastupiti uskoro i to 1925. godine. Budući da se neke poruke nisu ostvarile 1914. one su bile promijenjene i kao takve je trebalo objaviti prije 1925. kad su očekivali vrhunac i kraj ovog svijeta i njihovo skupljanje s Kristom. Po njihovim viđenjima 1914-te godine je Isus započeo “suditi narodima zemlje“, među kojima je najprije započeo sud nad kućom Božjom čime su ponovo išli protiv Pavlovog upozorenja u kojem stoji: “A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje.“ (2.Sol 2:1,2). Upravo ovo prosuđivanje je uznemirilo i pokolebalo braću jer se pokazalo da su to bile preuranjena i kriva očekivanja. Prije nego se to pokazalo, mnogi su pristupili javnom objavljivanju takve preuranjene poruke, a također i drugih poruka koje su bile povezane s pozivom – "Objavite Kralja koji je 1874. uspostavio svoje kraljevstvo i 1914-te počeo suditi narodima zemlje“. No, prije nego su ih trebali objaviti svijetu i sami su trebali reći da vjerujuu sve to što se temeljilo na izjavama tadašnjeg predsjednika preko kojega je Isus navodno sve njih poslao sa svojom “pročišćenom porukom“. Međutim, kako je Isus tada mogao stajati iza neke poruke koja nije sadržavala potpunu ili pravu istinu jer nije bila potpuno pročišćena? Kako su se Jehova i Isus preko svojih anđela mogli pridružiti objavljivanju te poruke koja je u sebi sadržavala samo neke djelove istine pomješane sa krivim i lažnim objavama i osobnim viđenjima? Sve to što su oni objavljivali je kasnije odbačeno kao laž ili neistina. Nakon što nije došao kraj 1925., velika većina je odustala od takvih krivih objava, pa su čak napustili organizaciju kojom je čvrstom rukom upravljao brat Rutherford jer su zaključili da su se dali voditi po čovjeku a ne po Kristu.

Zašto se onda nama pokušava dokazati da su oni tada bili potpuno budni i u potpunom skladu sa svim nebeskim stvarima, događajima i objavama, kad se može doći do zaključka da su samo naknadno prilagodili svoja tumačenja kako bi se prikazalo da su samo oni imali Božje vodstvo? Zar to ne govori da su oni na proračunat način naknadno prilagodili sebi neka biblijska proročanstva na način da su nakon određenih događaja po svom viđenju objašnjavali što bi ta proročanstva trebala značiti. Naime, nitko od njih nije 1919. godine čuo nikakav nebeski povik niti poziv, nego su tek godinama kasnije ustanovili da se taj povik mogao čuti preko brata Rutherforda i da su tada “trebali izaći u susret Kristu“. Prema tome, da su čuli, onda bi se odazvali i izašli u susret Isusu 1919. godine, ali dokaza o tome nigdje nema, osim nečije tvrdnje da je to tako bilo. Jedina reakcija večine članova bila je u skladu s objavama koja je iznosio predsjednik društva brat Rutherford koji je za sebe rekao da je zbog svojih krivih i dogmatskih objava ispao “luda“, a što je očito mnoge spotaklo (vidi Stražarsku kulu, 1.12.1993. str.18). Njega i sve ostale do danas koji služe u Upravnom i Vodećem tijelu se smatra razboritima iako se zna da su više puta samouvjereno iznosili vlastite ideje i viđenja svojega srca. To pokazuje da nisu udovoljili kriterijima razboritosti jer su i sami napisali:

“Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari. (...). Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“ (Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Nažalost, ja sam njihovom krivicom izgubio povjerenje u njih, pogotovo zato što su starješine u prošlom odboru mene optuživali da sam sa svojim tumačenjima i gledištima išao ispred vodećeg tijela i da sam trebao čekati, dok su zanemarili to što su upravo vodeći starješine iznosili vlastite ideje a da nisu čekali da im Jehova razjasni stvari. To se pokazalo i sa ovim novim tumačenjem o Gospodinovom robu kojim se odbacilo ranije gledište brata Rutherforda. Koliko god se pokušavali prikazati u svjetlu razboritosti i zaslužiti naše povjerenje, neke činjenice pokazuju suprotno onome što oni tvrde. Ja to mogu opravdati i prihvatiti jer su i oni samo ljudi. No, ono što me je povrijedilo je krivo prikazivanje činjenica kako bi se bez pravih dokaza tvrdilo da su upravo oni i njihova kršćanska zajednica ispunili određena proročanstva. To je suprotno Isusu koji je svojim učenicima na temelju jasnih činjenica ispravno “protumačio ono što je pisano o njemu u svim Pismima“ (Lk 24:27). Prema tome, ja sam zbog njihovih izjava izgubio određeno povjerenje u njih i u ono što iznose, a mogli su me čak i spotaknuti da sam ih nastavio gledati kao vjernog roba kojemu je Isus povjerio cijelo imanje. Upravo zato što sam ih gledao u svjetlu svog razumijevanja tko je Gospodinov rob ja sam ih i dalje poštivao i prihvaćao u domeni onih ovlasti koje im je Isus odmjerio. Nasuprot tome, starješine su, bez da su preispitali moje izjave u skladu sa dokazima na kojima sam ih temeljio, odmah osudile moje gledište samo zato što se ono razlikuje od jedinstvenog gledišta naše Zajednice, što nikako nije u skladu sa praksom apostola i starješina iz Jeruzalema i Antiohije. Zašto starješine ne dozvoljavaju mogućnost da se unutar Zajednice nalazi grupa “nežidovskih kršćana“ koji ne moraju prihvatiti tradicionalno jedinstveno gledište “židovskih kršćana“, nego samo ona Kristova učenja na kojima žele temeljiti svoju vjeru da bi se mogli spasiti i ona učenja u koja se mogu uvjeriti vlastitim ispitivanjem Božje Riječi?

Zašto ne dozvoljavaju mogućnost da se unutar Zajednice nalaze oni koji prije svega žele biti Kristovi, a ne Pavlovi ili Petrovi učenici? To su pitanja koja se ne mogu tek tako staviti pod tepih jer sam ih ja postao svijestan kroz samu Bibliju. U suprotnom bi zanemarivanje takvih pitanja i načela išlo za tim da me se razoruža i lakše baci na pod pod noge onih kojima bi trebao biti potpuno podložan.

Po mom sadašnjem gledištu pravi kršćani mogu preko skupštine Jehovinih svjedoka postati dio Kristove duhovne skupštine, dok lažni kršćani mogu pristupiti bilo kojoj kršćanskoj organizaciji pa tako i Jehovinim svjedocima a da nikad ne postanu dio Kristove prave skupštine. To je moje gledište i kao takvo se donekle razlikuje od sadašnjeg službenog gledišta kojeg prezentira naša Zajednica. Međutim, to moje gledište nije otpadničko jer bi time osudili i sve prave kršćane, a pogotovo one povezane sa ranim Istraživačima Biblije koji su imali upravo ovo gledište. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. piše da je ”Godine 1878, (...) postojao razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo...“. Kad su se pred kraj 19.stoljeća Istraživači Biblije pojavili na sceni, započeli su služiti svom Gospodaru bez “prijevornica i vrata“. Nisu imali centraliziranu upravu “grada“ niti viječe starješina. Nisu imali posrednika nego samo Isusa Krista kao glavu skupštine. Svi su radili na svojim zadacima izgrađivanja sebe i drugih, uzimajući duhovnu hranu koju su svi starješine u svojim skupštinama pripremali i dijelili ukućanima što znači da se mogli na takav način služiti Kristu, a to čine i danas. To što mnogi nisu prihvatili Društvo za proizvodnju biblijske literature kao vidljivi instrument (organizaciju) sa svojim predsjednikom i upravnim odborom je bilo u skladu sa onim kako ih je poučavao brat Russell.

Ako bi osudili njihovo gledište o Kristovoj skupštini i njihov stav prema hijerarhijskoj organizaciji time bi potkopali temelj na kojem su nastali Jehovini svjedoci bez obzira što su Svjedoci pod vodstvom tadašnje nove uprave i pod vodstvom brata Rutherforda postepeno razvijali drugačije gledište koje je prešlo u tradiciju. Sada kada postoji mogućnost da neki Svjedoci prilikom istraživanja povijesti svoje Zajednice stanu na stranu prijašnjeg gledišta onda bi na snagu trebalo stupiti načelo tolerancije kako ne bi dolazilo do problema. Umjesto nulte tolerancije trebao bi dozvoliti mogućnost da se drugačije gledište prihvati jer bi u suprotnom trebali iznijeti bilo koje suprotne ali jasne dokaze i argumente koji se temelje na Bibliji. Ne možete mi to pripisati u grijeh i onda tražiti da se pokajem jer bi za pokajanje trebali pred mene iznijet jasne argumente koji u potpunosti pobijaju moje gledište o Kristovoj skupštini.

Čak i Zajednica u svojim publikacijama priznaje da je Kristova skupština posvećenih kršćana postojala paralelno s lokalnim skupštinama koje su kroz cijelu povijest do danas bili pod kapom različitih institucionalnih crkava. Riječ je o pojedincima i grupama kršćanskih vjernika koji su svojim krštenjem od strane svećenika, pastora i starješina postajali članovi određenih crkava, ali su nastojali služiti Bogu u skladu sa točnom spoznajom odbacujući sva učenja, pravila i dogme koje su se uvukle u kršćanstvo. Ono što je njih krasilo je to što su nastojali slušati samo one koji su iznosili izjave nadahnute od Boga. Oni su bili svjesni da se svojim krštenjem nisu predali čovjeku i organizaciji nego Kristu postajući tako dio njegovog Tijela ili duhovne skupštine. S takvim razumijevanjem su se Istraživači Biblije odvojili od crkvenih institucija i započeli prakticirati izvorno kršćanstvo kao članovi Kristove skupštine a ne vidljive organizirane religije. Ja sam sebe također želio prije svega vidjeti unutar te Kristove prave skupštine dok služim Bogu u lokalnoj skupštini koja pripada zajednici Jehovinih svjedoka. Ja također slušam samo one izjave koje je nadahnuo Bog, odnosno samo one izjave koje mogu potvrditi da se temelje na Bibliji i njenom kontekstu. Nitko nema ovlaštenje od Krista da me prisili vjerovati u nešto u što se ne mogu uvjeriti i onda me suditi zato što se moje gledište razlikuje od njihovog, znajući da ono kao takvo ne potkopava temelje kršćanske vjere i temelje Kristove skupštine.

Što ako kroz Bibliju spoznam da su neka gledišta i tumačenja pogrešna – da li ću po savjetu apostola Pavla nastojati sve ispitati i tako biti uvjeren u svoje mišljenje, nastojeći imati razumijevanje istine u čiju sam točnost posve siguran (Ri 14:5; 1.Sol 5:21; Kol 2:2). Ako kažete da moram razumjeti svako tumačenje i gledište samo onako kako su ga razumjeli članovi vodećeg tijela tada se svjesno suprotstavljate načelima i temeljima na kojima je izgrađena Kristova skupština i sloboda koja je dana članovima te skupštine čime kršite moja prava jer piše: “i da nitko ne čini nažao svojemu bratu i da ne zadire u njegova prava, jer Jehova kažnjava za sve to, kao što smo vam već rekli i temeljito posvjedočili.“ (1.So 4:6). Svaki od nas služi svom Gospodaru po svojoj savjesti tako da niti jedan čovjek unutar skupštine ne može ukazivati na svoja prava i odgovornosti kroz koja bi postai gospodar naše vjere i savjesti.

Svaka veća organizirana zajednica kršćana pa tako i naša mora imati neku vrstu upravljanja, ali bez potrebe da se pojedini upravitelji prije vremena uzdižu iznad ostalih i sebe proglašavaju Kristovim jedinim zastupnicima preko kojih ljudi mogu doći Kristu i biti spašeni. Tu grešku su uočili Istraživači Biblije kod drugih crkava pa su nastojali biti drugačiji kako bi obnovili izvorno kršćanstvo. Zato vam želim još jednom objasniti svoje gledište i svoj stav o Gospodinovom robu.

Moj stav prema Gospodinovom robu

Ukoliko ste dobro razmotrili moje gledište o Gospodinovom robu, onda ste mogli vidjeti da ja imam razuman stav koji se također temelji na čvrstim dokazima. Do danas nisam bio naveden da bilo kojim drugačijim argumentom promijenim svoje novo gledište dok je Zajednica do sada bili primorana čak tri puta mijenjati svoje gledište s time da je po mojem uvjerenju ostavila prostora za daljnje promjene.

Priča o “robu“ koju sam u navedenom tekstu nadogradio povijesnim činjenicama oslikava ono što se dešavalo u Isusovoj skupštini ili kraljevstvu, nakon što je on otputovao u daleku zemlju. Također oslikava i ono što se desilo 2012. godine u našoj Zajednici kada je klasa viših upravitelja shvatila da su prije vremena samoinicijativno uzeli stvari u svoje ruke misleći da su po svetom duhu od 1919. godine postavljeni kao upravitelj nad cijelim Isusovim imanjem i nad cijelom Božjom kućom. Ta promjena je za sada još uvijek ostala na papiru, ali ovlasti, prava i odgovornosti koje su oni do sada imali bi se po svemu sudeći trebale umanjiti i vratiti na onu početnu poziciju služenja kojeg su imali u vrijeme ranih Istraživača Biblije. Tada su neka braća kao dioničari imali pravo glasa u Društvu (poduzeću) tako da su mogli birati i biti izabrani u Upravu i na poslovima povezanim za istraživanje, pisanje, uređivanje, štampanje i distribuciju literature vjerskog sadržaja. Nitko od njih se nije postavio da gospodari cijelom zajednicom kršćana jer su željeli slijediti primjer svog učitelja Isusa Krista.

Isus je najprije bio “sluga“ poslan samo Židovima, a kasnije je od Boga dobio velike ovlasti kao “kralj“ i “gospodar“ cijelog Božjeg imanja, jer je u svojoj službi pokazao vjernost i razboritost. Na isti način je Isus to očekivao od svojih sljedbenika, pogotovo od onih starješina koji su po svim skupštinama Božjeg naroda bili imenovani da služe drugima i brinu o redovitoj duhovnoj hrani. Tako je bilo u početku, ali je povijest pokazala i drugo lice kršćanstva kada se sistem upravljanja jednom državom, carstvom ili poduzećem prenio na upravljanje kršćanskim skupštinama, čime su pojedini starješine uzeli za sebe veće ovlasti nego im je Isus dao. Iz klase sluge su se uzdigli u klasu prvih upravitelja nad cijelom Kućom i imanjem, a da bi to mogli morali su se poslužiti nekim biblijskim stavcima i primjerima koje su protumačili u tom smjeru i onda sve nas uvjeriti da im se potpuno podložimo. Da li su pogriješili što su se izjednačili sa onima koji će tek u budućnosti biti postavljeni nad cijelom Božjom kućom? Uzmimo za primjer žene i gledište Zajednice po kojem se tvrdi da će neke od njih u Kraljevstvu biti postavljeni za kraljeve i svećenike. Da li one zbog toga saznanja mogu prije vremena samoinicijativno preuzeti veću ulogu u skupštini čime bi bile izjednačene sa starješinama? O tome piše:

“...među pomazanim kršćanima ima i poniznih sestara, koje nikad ne bi pokušale preuzeti ulogu učitelja u skupštini" (1.Ko 11:3; 14:34). (Stražarska kula, 15.7.2013. str.22. odl.9).

Kako bi to bilo da su kršćanske sestre, koje su tvrdile da su pomazanici, prije vremena preuzele upravljanje nad skupštinom i poučavale braću jer je to u skladu sa pravima i odgovornostima koja će jednog dana ipak dobiti? U nekim kršćanskim zajednicama je ženama to omogućeno, ali naša zajednica je protiv toga. Da li bi članovi naše i bilo koje skupštine trebale podržavale takvu upravu nad sobom? To opet ovisi o tome kako se nekoj zajednici prezentira neko gledište, a ono može biti subjektivno ili objektivno. No vodeće tijelo je dalo jasno do znanja da bi to bilo pogrešno. Zato ne dozvoljavaju da žene poučavaju skupštinu a kamo li da služe kao nadglednici. Kad bi bilo koja žena ili grupa žena zahtijevala da ih se već sada po tom pitanju izjednači sa muškarcima i dadu iste ovlasti, onda bi to izazvalo reakciju, ne samo starješina nego i ostalih vjernika. Naime, u prvom stoljeću je bilo nekih žena koji su se pokušale staviti u viši položaj i imati veći utjecaj. U knjizi “Otkrivenje…“ se kaže da su one to mogle postići lažno se predstavljajući kao proročice krivo primjenjujući biblijske retke. Kao samozvane proročice su mogle dominirati nad skupštinom i manipulirati starješinama čime su prestupale i kršile teokratski red. To je okarakterizirano kao duhovna bolest koja se mogla izliječiti pokajanjem. Od starješina se očekivalo da suzbiju svaki pokušaj takvog krivog uzdizanja nad skupštinom i da poprave ono što je otišlo u krivom smjeru (Otkrivenje, str.48).

Međutim samoinicijativno uzdizanje na viši položaj može biti učinjen i od strane starješina i to sa željom da se u svoje ruke preuzme upravljanje nad cijelom skupštinom preko podređenih starješina koji bi služili kao posrednici. Takav slučaj je bio vezan za židovske rabine u koji su formirali svoje viječe Sanhedrin sa vrhovnim svećenikom koji je imao ovlasti poput Mojsija. Iako su imali ispravne motive s ciljem držanja naroda u okvirima Božje Riječi, Isus je osudio takvo uzdizanje pa je poučio svoje učenike da to ne čine. Ako je u navedenom članku vodeće tijelo u negativnom svjetlu opisalo bilo kakvo preuranjeno i samoinicijativno preuzimanje više uloge od strane žena, onda je time indirektno osudilo i svoje uzdizanje nad cijelom skupštinom jer su se time izjednačili sa onim Gospodinovim slugama koji će tek u Kraljevstvu biti postavljeni na taj viši položaj upravljanja. Zašto nisu izravno i jasno osudili stav onih starješina prije njih koji su sebe i njih doveli u zabludu tumačeći im Kristove riječi na taj krivi način? Da li se može preko takvog uzdizanja proći bez da se uzmu u obzir Isusove riječi kojim je on prekorio svoje apostole što su se pokušali uzdizati jedan nad drugima?

Starješine koji su u poziciji da drugima služe i poslužuju ih za stolom, nisu u istom položaju niti imaju one više ovlasti kao starješine koji će biti unaprijeđeni i postavljeni da upravljaju cijelom Kućom. Samim tim, prava i odgovornosti koja su preuzeli na sebe kao najviši upravitelji imanja, sada više nemaju, jer su se toga odrekli ovim novim učenjem koje je u skladu sa Isusovim postavkama. Budući da su se službeno pred nama odrekli dosadašnjeg višeg autoriteta kojeg su samoinicijativno bili uzeli, oni su ponovo postali sluge kao što su to trebali oduvijek biti. S time bi trebali biti izjednačeni sa svim ostalim starješinama po skupštinama koji svojim imenovanjem na sebe preuzimaju iste duhovne odgovornosti. To za sobom povlači potrebu da se i Društvo Watch Tower službeno odvoji od Skupštine i da ponovo ima upravno tijelo sa svojim predsjednikom. U prošlosti je već nekoliko puta bilo promjena po tom pitanju, pa nije ništa neobično da me ove činjenice navode da razmišljam u tom pravcu. To moje gledište može biti objektivno ili subjektivno ali nikako ne i otpadničko.

Ovo ističem jer se u prošlom sazivu pravnog odbora protiv mene tvrdilo kako ja izlazim iz svojih okvira i da na sebe preuzimam prava i odgovornosti koje ima vodeće tijelo, a to je istraživanje i tumačenje Biblije. No, po gledištu prvih kršćana ja sam se kretao u granicama dopuštenog, što svakome mogu dokazati biblijskim stavcima i izjavama vodećeg tijela. No kad tu moju slobodu starješine ograniče i stave u neke druge okvire onda je to izgledalo kao da sam izašao iz tih okvira. Sada kada se sjetim da sam u prošlom sazivu odbora bio prekoren što sam se svojim istraživanjem postavio u ulogu za koju nisam bio ovlašten, ne mogu a da to ne povežem sa ovim primjerom po kojem su pojedini starješine na sebe preuzeli ulogu koju im Isus još nije povjerio. Meni se prigovorilo riječima:

“Nije problem što si ti to tako proučavao i što si tako zaključivao. Problem je u ulozi koju si sebi uzeo. Ti trebaš imati ispravan stav prema onima koji nose tu ulogu da istražuju.“

Dok su me starješine gledali u tim svojim postavljenim okvirima, nisu bili svjesni da je u to isto vrijeme, vodeće tijelo izašlo iz okvira koje je postavio Isus. Oni su na sebe preuzeli prava i odgovornosti koje im on još nije povjerio jer su se pred svima nama predstavili kao oni koje je Isus 1919. postavio nad svom njegovom imovinom, što očito nije bilo točno. Da nisu to na vrijeme uvidjeli njima bi na kraju sudio njihov Gospodar. No, on je i moj Gospodar i prema ovom saznanju on nije mogao mene suditi zato što sam, prema svom razumijevanju, svoju podložnost pokazivao samo u mjeri koju im je on dao. Dok su starješine tvrdili kako nemam pravo ukazivati na moguće greške u trenutnim učenjima vodećih muževa, ova nova slika ipak daje za pravo svakom vjerniku da se prema njima odnosi kao i Krist i njegovi sljedbenici prema vjerskim poglavarima svoje zajednice, a da ne ugroze svoju podložnost Bogu. Budući da su vodeći starješine izašli iz okvira koje im je Isus dao, onda su s tim autoritetom nametnuli svima nama potpunu podložnost sebi koja je istovjetna podložnošću Isusu Kristu i to je ono u čemu sam ja vidio problem. Zato nisam nikako mogao prihvatiti činjenicu da se moram potpuno podložiti jednoj grupi muževa koja je sebe predstavila kao upravitelja cijele Isusove imovine. Ta grupa starješina je s tim položajem samo bespotrebno nametnula svoj viši autoritet koji smo morali bespogovorno podržavati. Sada oni više ne mogu zahtijevati potpunu podložnost nego samo relativnu. Da li sam trebao čekati ovo novo razumijevanje ili sam mogao i ranije postupati prema autoritetu starješina onako kako me Krist poučio? Odgovor ste već dobili iz primjera prvih kršćana koji su prije službenog stava postupali i živjeli po svom gledištu kojeg su smatrali ispravnim. Oni su za mene bili mjerodavni da po njima uskladim svoje postupke, a ne po pravilima koji su me u tome ograničavale.

S obzirom da ovi starješine još uvijek nemaju taj viši autoritet, onda sam bio u pravu kad sam tvrdio da sam njima poslušan samo do jedne određene mjere koju im je Isus odmjerio kad ih je zajedno sa drugima robovima postavio da upravljaju svojim duhovnim darom nad njegovim slugama po skupštinama, a ne da se odvoje i uzdignu kako bi upravljali cijelom Kućom kao najviši upravitelji. Ako sam ja uzeo krivu ulogu i zbog toga bio prekoren, da li se onda i njihovo uzimanje krive uloge treba prekoriti? Da li će te pokušati naći diplomatski imunitet i opravdanje za njihovo prijevremeno uzdizanje smatrajući da je riječ o njihovom krivom razumijevanju, dok će te i dalje za moje duhovne aktivnosti tražiti samo riječi prijekora i osude. Da li bi to bilo pristrano? Vaš odgovor na to pitanje će samo pokazati vaš stav, ne samo prema meni, nego i prema Božjoj pravednosti. Kad bi ovo bilo javno saslušavanje, i kad bi se pred braćom opisalo moj i njihov slučaj navodnog uzdizanja, što mislite kako bi braća reagirala na vaše prosuđivanje? Odgovor možete naći u slijedećim biblijskim stavcima:

“Pazite kako radite, jer u Jehove, Boga našega, nema nepravednosti ni pristranosti“ (2.Lje 19:7). “Ne sudite nepravedno. Ne budi pristran prema siromahu, niti daj prednost velikome. Po pravdi sudi svome bližnjemu“ (3.Mo 19:15). “U suđenju ne budite pristrani. Saslušajte jednako i maloga i velikoga. Ne bojte se (velikih) ljudi, jer je sud Božji“ (5.Mo 1:17). “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom i izabranim anđelima da se toga držiš i ne stvaraš sud unaprijed i ništa ne činiš iz pristranosti“ (1.Ti 5:21). “Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate? (…) ne pravite li onda razlike među sobom i niste li postali suci koji zao sud donose?“ (Jk 2:1-4).

Što mislite, kako bi se ja osjećao a i mnoga braća kad bi mene maloga osudili a velikoga opravdali. Ja sam to pristrano suđenje doživio pa mi je zasmetalo, a starješine to nisu vidjeli i vjerojatno još ne žele vidjeti iz nekih svojih subjektivnih razloga temeljenih na trenutnim gledištima. Da se to prijevremeno uzdizanje pojedinih starješina nije desilo u ranoj povijesti naše Zajednice, sve bi ostalo na kršćanskim načelima koja je Russell zastupao i ne bi se braću osuđivalo zbog istraživanja Biblije i razlika u gledištima jer je on rekao:

"Mi (ko pravi kršćani) nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Ovo je razlog zašto sam bio naveden da se kritički odnosim prema autoritetu tih muževa koji su preko starješina utjecali na moju prošlu osudu i što sam kroz to uvidio da se u našoj zajednici, unatoč dobroj namjeri, provlače sličnosti sa postavkama i gledištima koja su bila prisutna u povijesti Božjeg naroda Izrael i kršćanske skupštine koja je potpala pod utjecaj onih gledišta koja su prije svega branila nepovredivost najvišeg autoriteta. Budući da me se optužilo kako ja svojim načinom istraživanja Biblije izlazim iz svojih dopuštenih okvira, onda je ta optužba izrečena u kontekstu ovakve slike o vjernom robu koja je bila pogrešno prezentirana. Sve ono što sam u svojim pismima citirao iz izdanja Zajednice, u kojima se iznose načela za kršćanske vjernike kako da se odnose prema vjerskom autoritetu, podložnosti, neovisnom ispitivanju, istraživanju i uvjeravanju sada dobivaju svoje pravo mjesto i u životima svih Jehovinih svjedoka. Zbog toga mogu slobodno reći da opraštam svojim starješinama što su me gledali i prosuđivali kroz tu subjektivnu sliku odnosa vjerni rob – sluga. Kao što je 1970-tih predsjednik izgubio status prvog čovjeka, tako sada i starješine vodećeg tijela gube status prvih upravitelja. Bar bi tako trebalo biti po mom gledištu.

Kad je u pitanju moj odnos prema Gospodinovom robu, onda mogu reći da ću im se podložiti u jednoj višoj mjeri tek onda kada oni prođu ispit vjernosti i razboritosti, i kad ih Isus postavi na njihova viša mjesta upravljanja koja će uključivati više “gradova“ njegova kraljevstva. Do tada bi trebala biti na snazi samo relativna podložnost koju možemo pokazivati prema takvima na način da ih “slušamo i podupiremo“ kao starješine, samo u onoj prihvatljivoj mjeri i po svojoj savjesti jer je riječ o ljudima koji mogu svjesno i nesvjesno griješiti. No dok god bude postojalo tijelo istaknutih starješina koji služe kao vijeće starješina, ja ću ih poštivati u istoj mjeri kao što su i židovski vjernici poštivali jedno takvo vijeće starješina u svojoj zajednici. To vijeće je zajednički postavljalo zakone i donosilo odluke za cijeli narod, ali su mogli pogriješiti. Bili su svjesni da je njihov autoritet po Božjem zakonu relativan a ne apsolutan, pa su to apostoli iskoristili kad su na njihovu zabranu odgovorili: “Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima!“ Iako su ti vijećnici sebe smatrali Božjim upraviteljima i sucima koji su u svojim rukama imali zakonodavnu i izvršnu vlast, nisu se trebali toliko uzdignuti i zahtijevati bespogovornu poslušnost i podložnost. Stoga je Gamalijel zatražio od vijeća da bude razumno i da pusti apostole koji zastupaju svoje drugačije gledište o Mesiji, kako se ne bi našli kao borci protiv Boga (Dj 5:27-40). Oni su uzeli u obzir da apostoli tim novim gledištem i učenjem neće postati otpadnici od Boga i Božjeg Zakona.

Moja kršćanska dužnost nije bila da podupirem njihova prava koja nisu imali nego samo ona prava koja je Isus dao svim svojim robovima bez razlike. Ja sam njih i ostale starješine i dalje poštivao zbog službe koju oni imaju, samo što ih više nisam gledao kao vladare Božje kuće. Smatrao sam se njihovim suradnikom za istinu pa sam bio slobodan da ih gledam kao i sve druge starješine s kojima bi mogao otvoreno komunicirati. No, mene su upravitelji “kuće“ izbacili van jer su smatrali da ja ne cijenim i ne poštujem to teokratsko uređenje. No, to nije bilo točno. Moj pomalo kritički stav je imao za svrhu da se neke stvari primjete i usklade sa Božjom Riječi i sa prvom kršćanskom skupštinom. Bio sam zaustavljen iako sam imao iskrene i najbolje namjere. Nije mi bilo dopušteno da bilo što kažem što bi umanjilo autoritet vodećeg tijela kojaga su gledali kao vladara iznad kojega je bio samo Isus Krist. Da se predsjednici Društva i upravno tijelo nisu postavili na taj položaj vladara, ne bi se starješinama oduzelo njihovo pravo da po svim skupštinama služe u svojstvu Gospodinovog roba. Tada ni ja ne bi bio doveden u situaciju da se obraćam starješinama koje ne poznajem, nego samo svojim starješinama koji bi moja drugačija gledišta uzeli u obzir bez bojazni da time narušavaju teokratsko ustrojstvo.

Sada se s ovom promjenom u tumačenju vezanim za vjernog roba stvari ipak trebaju gledati drugim očima, pa moj stav kojega su starješine i prije i sada osudili ne bi trebao biti toliko problematičan. U biti stav kojega su imali prije 2012. godine se s ovom promjenom trebao uskladiti sa izvornim stavom o podložnosti autoriteti kojeg su imali prvi kršćani i rani Istraživači Biblije. U skladu s našim stavom prema bilo kojem obliku vlasti koju u svojim rukama ima čovjek, Zajednica je napisala:

“Kao kršćani, mi imamo drugačiji stav prema autoritetu nego što ima ovaj svijet. Pa ipak, mi nismo slijepo podložni.“ (Stražarska kula, 15.6.2008. str.19)

Ja sam uvijek isticao svoju podložnost Bogu i Isusu Kristu u skladu sa svojom spoznajom i svojom biblijski školovanom savjesti. Međutim, to mi se uzelo kao nešto što je neprihvatljivo ukoliko se nisam u istoj mjeri podložio i vodećem tijelu pa je svaka moja izjava smatrana kao loš stav nepodložnosti kojega treba osuditi kao veliki grijeh. Jedan od starješina u prošlom prizivnom odboru mi je rekao:

“Kod tebe podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš razliku. Znači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.“

Upravo ova izjava je bila dokaz da sam imao ispravan biblijski stav prema njima jer im se nisam slijepo podložio. Ja sam se uvjerio da apostoli nikad nisu tražili za sebe potpunu ili slijepu podložnost i poslušnost jer su se svi vjernici trebali prije svega podložiti Kristu, a ne čovjeku. Podložnost i poslušnost čovjeku je potrebna, ali sve do određene granice kada vjernik vidi i osjeti da mora više slušati Boga nego čovjeka. Tu činjenicu su starješine zanemarili pa su osudili što sam još tada napravio ovu razliku između Krista i današnjeg Vodećeg tijela. Kako sam onda mogao biti pravedan u očima starješina kad su po pitanju podložnosti moju relativnu podložnost smatrali pogrešnom? Osim toga nigdje u Bibliji pa čak ni u izdanjima zajednice nisam naišao na misao da trebamo biti potpuno i bezuvjetno podložni bilo kojim starješinama. Ka god se spominje podložnost autoritetu čovjeka, uvijek se može jasno razumjeti da ta podložnost nije apsolutna nego samo relativna.

Vodeće tijelo je našu Zajednicu više puta uspoređivalo sa bračnom zajednicom kako bi nas u primjeru autoriteta kojeg je Jehova dao muškarcima nad svojim ženama poučilo biti podložnima Bogu. Pitanje glasi: Da li se mužu njegova supruga mora potpuni podložiti kako bi dokazala svoju podložnost Bogu? Odgovor nalazimo u publikaciji koja kaže: “Da li podložnost mužu znači da žena ne smije izraziti svoje mišljenje i da nema pravo glasa kad su u pitanju obiteljske i neke druge odluke? Nipošto.“ (Stražarska kula, 15.5.2010. str.14). U nekim društvenim kulturama se to božansko načelo podložnosti krši jer se ženama ne daje pravo glasa. One moraju šutjeti ili se ono što kažu ne smatra vrijednim razmatranja. Tako ne bi smjelo biti unutar naše kršćanske obitelji. O relativnoj podložnosti unutar bračne zajednice i načinu kako se ona treba razumjeti Zajednica je dala kroz primjer žene Abigajile. Ona se nije slagala sa odlukom i postupkom svoga muža. Nije čekala da on uvidi svoju grešku, a znala je da mu riječima neće moći dokazati da je u krivu pa je poduzela inicijativu da ona ispravi njegovu grešku. Čak nije ništa rekla svome suprugu nego je učinila onako kako je smatrala ispravnim. Zajednica pita: “Značili to da se Abigajila pobunila protiv autoriteta svog muža koji mu je Bog povjerio kao glavi obitelji? Ne. (…) U svakom slučaju podložnost Bogu bila joj je važnija od podložnosti mužu.“ (Stražarska kula, 1.7.2009. str.20).

Da li sam ja imao pravo glasa unutar svoje Zajednice? Da li sam mogao poduzeti bilo koju inicijativu da ispravim ono što je krivo učinjeno ili rečeno od strane onih kojima sam bio podložan, pogotovo kad sam bio suočen s činjenicom da me neće saslušati kako bi im to dokazao? Da li sam ja u našoj kršćanskoj obitelji trebao pokazivati apsolutnu ili relativnu podložnost? Apsolutna podložnost pripada samo Bogu pa bi zahtijevanje da se takva podložnost pokazuje prema čovjeku bilo idolopoklonstvo. Mene je zasmetalo to što su starješine u prošlom sazivu pravnog odbora upravo to tražile od mene iako nisu nigdje mogli naći primjer i razlog za takvo gledište. Sve što sam učinio po svojoj savjesti nije značilo da sam se pobunio protiv autoriteta.

Podložnostkoju Jehova Bog od nas traži ne znači bezuvjetno se podrediti bilo kojem Kristovom zastupniku jer to nisu zahtijevali ni apostoli, niti to znači bespogovorno se podrediti jedinstvenim učenjima i gledištima vodećih ljudi, jer ni to nisu zahtijevali apostoli. Oni su imali stav kojeg je apostol Pavle zapisao: “Ali čak i kad bismo vam mi (apostoli, pastiri i učitelji na kojima je Isus utemeljio svoju skupštinu) ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam objavili, neka bude proklet“ (Ga 1:8). To mi također daje razloga da poštujem one imenovane muževe u skupštini koji donose i objavljuju dobru vijest o Kristu, ali da svoju podložnost prije svega iskazujem Bogu i Kristu, jer oni koji se smatraju vjernim robom, kaže Isus, mogu djelomični ili potpuno zanemariti volju svog Gospodara, pa čak i objavljivati dobru vijest u skladu sa svojim krivim gledištem i krivim očekivanjima (Lk 12:42-48).

Moj stav prema starješinama svoje zajednice je u domeni onoga što se može iščitati iz Biblije, iz povijesti Božjeg naroda Izrael, iz povijesti prve kršćanske skupštine i povijesti kršćanstva sve do danas. Ja ne odbacujem Kristovo vodstvo kojeg on pruža kroz Bibliju i sveti duh. Ne odbacujem vodstvo starješina čija je uloga da služe svima pa i meni, ali ne mogu prihvatiti potpunu podložnost čovjeku jer to nije uvedeno u Kristov zakon. Potpuna podložnost čovjeku je imala negativne posljedice kada je u teokraciju uvedena autokracija, najprije u starom Izraelu, a kasnije u kršćanskoj skupštini (novom Izraelu). Ako ja po svojoj spoznaji tvrdim da je moj jedini vođa Isus Krist, da li me zbog toga možete smatrati otpadnikom? Ako Vodeće tijelo poštujem zbog njihove službe koju su preuzeli na sebe, a ne želim im se potpuno podložiti, da li me možete smatrati otpadnikom?

Sjetite se povijesti. Ona je za mene samo jedan signal kojeg moram uzeti u obzir jer se pokazalo da je “ideja suzbijanja svih kontroverzi i podjela, suzbijanja sve misli, nametanjem jednog dogmatičnog kreda na sve vjernike, ideja jednog čovjeka koji osjeća kako, da bi mogao djelovati, on mora biti slobodan od opozicije i kritike. (…) Od njega je [Konstantina] Crkva stekla narav da bude autoritativna i neupitna, kako bi razvila centraliziranu organizaciju.“ To je bio razlog zbog kojega su rani Istraživači Biblije razvili jedno sasvim drugačije gledište o načinu upravljanja kršćanskim skupštinama pod vodstvom Isusa Krista. Njihovo se gledište razlikovalo od tadašnjih crkava pa me čudi zašto je to zanemareno od vijeća starješina kako bi se opet dala važnost onim obilježjima koja su sakrivale sliku Kristove skupštine kakvu su je svijetu objavili upravo Istraživači Biblije. Nakon što sam preispitao Bibliju i odvagnuo sve činjenice i argumente, stao sam na stranu gledišta ranih Istraživača Biblije. To moje gledište može biti objektivno ili subjektivno, ali nikako ne otpadničko. Ono se razlikuje od trenutnog gledišta Zajednice. Problem je samo u tome što se jedno mišljenje smatra službenim gledištem Zajednice, a samim time i jedinim kojeg treba trenutno podržavati, a drugo neslužbenim kojeg treba automatski odbaciti. Međutim to ne doprinosi pravom kršćanskom zajedništvu.

Jedan od starješina sa prošlog suđenja mi je rekao da ja nemam buntovnički stav s kojim bi prezirao autoritet i bunio se protiv njega, ali da u mom stavu postoji jedno fino nerviranje “roba“. On je to doživio osobno jer je očito bio izritiran mojim izjavama. Da li sam zbog toga postao neprijatelj? Zašto se na mene ne gleda u pozitivnom smislu kao nekoga tko može svojom iritacijom u vama stvoriti još bolje kršćanske osobine, kao što se iritacijom stvara biser u utrobi školjke.

“Budući da u skupštini nemamo uvijek svi isto mišljenje, ponekad jedni druge iritiramo. To se može dogoditi i nadglednicima. U takvim je situacijama dobro primijeniti biblijske savjete: “Prednjačite u iskazivanju poštovanja jedni drugima” i “Nemojte sami sebe smatrati razboritima” (Rim. 12:10, 16). Umjesto da uporno tvrdimo kako smo u pravu, trebamo priznati da o istoj stvari često postoji više ispravnih mišljenja. Ako se potrudimo razumjeti tuđe mišljenje, doprinijet ćemo jedinstvu skupštine (Filip. 4:5). (Stražarska kula, 15.10. 2012.str.15)

Ovo načelo se može primijeniti i u ovom slučaju jer smo vidjeli da su prvi kršćani također imali različita mišljenja čak i u po pitanju doktrinarnih gledišta. Čak ni apostoli se nisu usudili drugačija gledišta smatrati otpadničkima ukoliko nisu išla protiv samih temelja kršćanske vjere. Radije su tolerirali i preispitivali argumente kojima su mogli potkrijepiti ili odbaciti nečije gledište, a ne ga odmah osuditi. U tom duhu su dopustili i drugim vjernicima da istražuju Bibliju i tajne koja ona sadrži o Kristu, te da preispituju izjave i nova gledišta koje su neki istražitelji Biblije i učitelji temeljili na Bibliji. (1.Iv 4:1).

Osim toga, prošlo isključenje je u meni stvorilo reakciju na gledište starješina koje je uporno tvrdilo da su bili u pravu u svim svojim razmišljanjima, dok sam ja vidio stvari u puno širem kontekstu koja su mi govorila drugačije. Po tom pitanju nemamo i ne možemo imati isto mišljenje. Ja sam svoje mišljenje analizirao i izrazio pismenim putem i tako na neki način opet nesvjesno izritirao starješine koji se očito nisu mogli nositi s onim što sam napisao. Ako su uvidjeli da su starješine prije svega mene povrijedili pogrdnim izrazom “otpadnik“ i to na način koji se ne temelji na biblijskoj definiciji otpadništva, onda su se oni prije svega trebali potruditi razumjeti moje gledište i dozvoliti dijalog o tome na temelju dvosmjerne komunikacije, a ne odmah ići u sazivanje pravnog odbora jer se time automatski mene stavilo u lošiju poziciju u kojoj je moje mišljenje unaprijed osuđeno. Takvo postupanje ne može doprinijeti jedinstvu duha među nama. Koliko god starješine vidjeli problem u meni, ja ga s druge strane vidim u njima jer su i oni mene iritirali svojim mišljenjem koje često nisu mogli potkrijepiti odgovarajućim biblijskim stavcima. Da sam dozvolio da budem izritiran preko mjere, ja bi do sada napustio Zajednicu koju oni vode, ali sam se trudio razumjeti njihovo mišljenje i način na koji gledaju na mene, tako da mogu naći opravdane razloge za njihove postupke iako ih ne prihvaćam u cijelosti. Koliko god cijenio i poštivao starješine, ja ih ne podržavam u onome što znam da nije potpuno usklađeno s Biblijom i prvom kršćanskom skupštinom. To je moje pravo koje mi je dao sam Isus Krist kroz pouke i vlastite primjere iz kojih možemo dosta toga naučiti kako bi ga ispravno slijedili.

Ja ne osporavam autoritet starješina, ali ga ne mogu izjednačiti s Božjim autoritetom. Smatram da imam pravo prigovoriti kada se taj autoritet zloupotrjebljava ili krivo koristi kako bi se nekoga poput mene osudilo ili natjeralo na potpunu podložnost čovjeku. Činjenica je da sam iz svog iskustva izgubio određeno povjerenje prema starješinama koji su krivo prosudili moje motive i poticaje. Bez obzira što smatram da mi je bila nanesena nepravda ja sam zadržao određeno poštovanje prema starješinama. Nisam išao protiv autoritete starješina nego sam ukazivao na pogrešne stavove koji su se uvukli u skupštinu. Svjestan sam da čovjek s autoritetom može biti dobar, vjeran i pun ljubavi, ali da istovremeno može imati pogrešan stav prema nekim stvarima i tako griješiti protiv svoje braće. Iako se nisam slagao s njihovim gledištem niti sa njihovom odlukom, ja im nikad nisam uputio niti jednu pogrdnu riječ. S njima sam se i dalje ophodio na ljubazan način pun poštovanja.

Koliko god sam možda svojim izjavama dao do znanja kako gledam na starješine, a među njima i one koji služe u sastavu vodećeg tijela, ja se nisam koristio pogrdnim i uvredljivim izrazima niti sam ih proklinjao jer bi me u tom slučaju mogli osuditi prema Božjem zakonu (2.Mo 22:28). U mojim izjavama se ne radi o okrutnom, zlobnom i hulnom izražavanju. Nisam nikoga želio lišiti dostojanstva i stvoriti u njima osjećaj bezvrijednosti. Nisam nikoga želio vrijeđati ni omalovažavati nego ukazati na stavove koji taj autoritet koristi kako bi se provodila njegova volja na štetu pojedinaca. Nisam buntovan niti želim biti neovisan. Ne želim zlobno i pogrdno govoriti o slavnima. Ono što sam izjavio ne spada u to. Kritika ima svoje mjesto. Nju treba znati prihvatiti a ne se opirati nepovredivosti svog autoriteta. Problem često nije u onome koji iznosi kritiku, nego u onome koji ne zna prihvatiti kritiku jer je doživljava kao napad na svoju osobu i ulogu. No, ako su neke izjave imale ponižavajući ton, onda bi te izjave trebalo sagledavati u cijelom kontekstu budući da sam ujedno izjavljivao kako ih cijenim i poštujem iz određenih razloga. Ako ste to svjesno ili nesvjesno previdjeli onda ste u opasnosti da osuđujete moje motive. Osim toga, ako ne uzmete u obzir moje gledište, možete pogriješiti, pogotovo ako samo uzimate u obzir svoje gledište i na brzinu sudite samo iz tog svog ugla.

Sjetite se Davida. Kako je on postupio prema čovjeku koji ga je “neprestano proklinjao“ i još ga nazivao pogrdnim riječima “krvniče, nitkove“, jer je smatrao da je David kriv za Saulovu krv. Kako je David reagirao kad je tog čovjeka Abišaj htio pogubiti? Rekao je svom sluzi: “Neka proklinje, jer mu je Jehova rekao da me proklinje! (…) Pustite ga neka me proklinje, jer mu je Jehova tako rekao! Možda će Jehova vidjeti očima svojim, pa će mi Jehova uzvratiti dobro za riječi kojima me ovaj danas proklinje.” (2.Sa 16:5-13). David je bio svjestan da ovaj čovjek iz svojeg kuta gledanja ima razloga da tako postupa i govori protiv njegove autoritete. Kasnije je ovaj čovjek vidio da je pogriješio i pokajao se. Zato me ni vi nemojte odmah suditi. Pustite me na miru i razmotrite razloge mojih gledišta. Ako sam krivo procijenio, onda dozvolite da i ja s vremenom uvidim svoj pogrešan stav i krivi zaključak.

Sjetite se apostola Pavla. Kad su ga Židovi optužili da omalovažava njihovu vjersku zajednicu, doveden je pred sudbeno vijeće. On se pokušao opravdati smatrajući da ga bezrazložno optužuju pa je pred svim starješinama rekao: “Ljudi, braćo, ja potpuno čiste savjesti živim pred Bogom sve do dana današnjega.” Zatim je veliki svećenik naredio da ga udare po ustima kako bi ga se ušutkalo. Pavle je reagirao tako što je ukazao na proceduralnu pogrešku tog suda rekavši svećeniku koji je naredio da ga udare: “Bog će udariti tebe, okrečeni zide! Kako možeš sjediti ovdje i suditi mi po Zakonu, a sam prestupaš Zakon zapovijedajući da me udaraju?” Pavlu je netko rekao da je time uvrijedio velikog svećenika. Zato se on izvinio pred velikim svećenikom što ga je nazvao okrečenim zidom jer nije znao tko je on, ali je i dalje ostala činjenica da je veliki svećenik ipak prestupio Zakon i da zbog toga odgovara Bogu. Kad je Pavle zatim izjavio svoje gledište o uskrsnuću, onda je potakao neke od tih starješina da stanu na njegovu stranu. No drugi su ga ipak željeli osuditi, pa je Pavle trebao pravnu zaštitu. (Dj 22:21,22; 23:1-5)

Ja sam isto tako reagirao na krive optužbe. Dao sam do znanja da čiste savjesti služim pred Bogom, ali me se pod svaku cijenu željelo osuditi i zatvoriti mi usta da ne iznosim svoja drugačija gledišta kojima bi omalovažavao ono što uči zajednica. Međutim ja, za razliku od Pavla, nisam imao nikakvu pravnu zaštitu niti bilo kojeg starješinu koji bi stao u moju obranu. Zato sam nakon isključenja u svom tekstu “Pred sudbenim vijećem…“ ukazao na proceduralne i druge greške koje su se provlačile kroz postupak prema meni na način da sam koristio primjere iz židovske i kršćanske povijesti što je vjerojatno uvrijedilo starješine koji su smatrale da sam time obezvrijedio ulogu i autoritet vodećeg tijela. Međutim, opet tvrdim da nisam izrekao niti jednu pogrdnu riječ o slavnima, tj. o onima koji imaju autoritet. Sagledao sam svoj slučaj i ukazao na greške, a također i na činjenicu da će svatko biti suđen od Boga onim sudom kojim i sam sudi drugome. Prema tome nisam nikoga osuđivao, a kamo li da sam osuđivao pogrdnim riječima. Za svoju obranu sam i prije i sada poput Pavla iznio svoja uvjerenja do kojih sam došao, smatrajući da one nemaju nikakve veze sa otpadništvom. Da li sam nekoga od vas potaknuo da stane u moju obranu, ovisi o vašem subjektivnom ili objektivnom gledištu.

Sjetite se i apostola Petra. On se jednom prilikom loše ponio jer se prestao tijesno družiti s poganskim kršćanima, bojeći se negodovanja nekih židovskih kršćana, koji su bez razloga poprijeko gledali na svoju nežidovsku braću. Kad je apostol Pavao uočio Petrov postupak s kojim su se poveli i drugi kršćani, onda je njegovo ponašanje i njegov pogrešan stav osudio pred svim prisutnima rekavši: “Ali kad sam vidio da ne postupaju ispravno, po istini dobre vijesti,rekao sam Kefi pred svima njima: “Ako ti, koji si Židov, živiš kao oni iz drugih naroda, a ne kao Židovi, kako to da prisiljavaš one iz drugih naroda da žive po židovskim običajima?” (Ga 2:11-14). To isto su Petru mogli reći i neki vjernici. I oni su s pravom mogli postupiti kao Pavle i osuditi takav njegov postupak bez obzira što je Petar bio jedan od stupova skupštine. Kako bi Petar reagirao? Da li bi tu osudu od nekog vjernika odbacio riječima: “Tko si ti da mi se obraćaš s tim riječima? Ja sam apostol, a ti običan vjernik.“

Da li bi Pavle jednom takvom običnom vjerniku rekao da to nije smio učiniti, pogotovo ne pred drugima jer je time pokazao omalovažavanje prema kršćanskom autoritetu? Odgovor je jasan. Da li sam ja, direktno ili indirektno mogao ukazati na pogrešan postupak, gledište i stav pojedinih starješina a da se nitko od njih ne nađe uvrijeđen? Ja sam u postupcima, gledištima i stavovima pojedinih starješina vidio da poput Petra u određenoj situaciji “ne postupaju ispravno, po istini“? Naime, apostol Petar je sebi dozvoljavao da živi kao oni iz drugih naroda bez ograničenja Mojsijevog zakona, a prisiljavao je druge da žive po njegovom gledištu vezanim za Mojsijev zakon. Iz publikacija se da isčitati da su na sličan način i ovi starješine postupile nerazborito u nekim stvarima koje su me zasmetale.

  • Najprije su kritizirali crkve koje su uveli stav nepovredivosti crkvenog autoriteta a kasnije su ga i sami nametnuli svojim članovima.
  • Zatim su kritizirali crkvena vijeća na kojima su se izglasavala učenja koja se nisu smjela dovoditi u pitanje, a kasnije su i sami svojim članovima nametali neka jedinstvena učenja koja su morali bez pogovora prihvatiti.
  • Kritizirali su Katoličku crkvu zato što je sebe prikazivala kao jedinu pravu religiju, a kasnije su i sami svoju zajednicu proglasili jedinom pravom crkvom (skupštinom).
  • Unutar članstva vodećeg tijela je bilo dozvoljeno imati različita gledišta, dok su ujedno osuđivali svoju braću koja su također imala drugačija, a možda i ista gledišta manjinskog dijela vodećeg tijela (primjer gledišta o neutralnosti itd.).
  • Osuđivali su druge crkve zbog krivog tumačenja biblijskih istina, a sami su godinama podržavali krivo razumijevanje o nekim biblijskim temama, dok su druge stavke svjesno proizvoljno protumačili (primjer “deset djevica“, “žetva“, itd.) .
  • Svoja su kriva gledišta u odnosu na biblijsku istinu opravdavali, dok su drugačija gledišta u odnosu na njihova proglasili otpadničkim.
  • Od vjernika drugih kršćanskih zajednica su zahtijevali da postupaju po načelu relativne podložnosti vjerskom autoritetu kako bi mogli lakše čuti i drugo gledište tj. gledište Jehovinih svjedoka, a svojim su članovima nametnuli apsolutnu podložnost kako bi im zabranili da ispituju drugačija učenja i da time dovode u pitanje njihovo učenje.
  • Od vjernika drugih zajednica su zahtijevali da neovisno od svoje crkve istražuju Bibliju, a svoje članove su osuđivali zbog neovisnog istraživanja.  

Kad sam to sve vidio, i na svojoj koži osjetio negativne posljedice svega toga, bio sam slobodan da o tome progovorim, ali ne pred svima, nego samo pred starješinama jer su i oni kao njihova produžena ruka nesvjesno podržavali ono što po mom viđenju nije bilo “po istini“. Ako sam bio naveden da poput Pavla, koji je kritizirao Petrov postupak, i sam iznesem kritiku za ove njihove postupke onda sam mogao u njima izazvati dvije reakcije. Jedna je mogla biti osjećaj povrijeđenosti, a drugi negiranje. Međutim moji starješine su otišli korak dalje pa su sada išle u protunapad osuđujući me za moja drugačija gledišta kako bi mi nametnuli osjećaj krivice zbog pogrešnog stava. Apostol Petar je priznao svoj pogrešan postupak, i ostao u miru sa apostolom Pavlom kojega je nazvao “naš ljubljeni Pavao“, a ja sam dobio pljusku pod izlikom da mi se pokušalo pomoći kako bi uvidio da nije lijepo kritizirati one koji imaju autoritet niti im ukazivati da neka njihova gledišta i postupci nisu ispravni.

Ako starješine olako odbacuju moja prava da svu braću pa i njih doživljavam jednakima sebi, jer je Krist rekao “svi ste vi braća“, i ako negiraju tu slobodu iznošenja opravdanih razloga za svoje gledište, onda nije ni čudno da olako odbacuju i mene kao brata samo da bi zadovoljili neko slovo zakona i pravilo. U knjizi “Približi se Jehovi“ piše: “Razumna osoba ne inzistira uvijek na slovu zakona...“ (str.225). Koliko god su starješine pokušale mene uvjeriti da nisam u pravu, one su se ujedno postavile prema meni kao da su toliko u pravu da im nije potrebno dokazivati suprotno. Od mene se tražilo da se kajem za grijeh kojeg nisam smatrao grijehom, dok su ujedno i oni prema meni učinili grijeh misleći da tu nema grijeha. Ako sam naveo toliko razloga zbog kojih ja vidim grijeh u stavu i postupcima starješina, zašto me se nije pokušalo razuvjeriti, nego se odmah išlo osuđivati moje gledište? Kako mogu od mene očekivati da ih spremno poslušam ako nisu bili spremni, ne samo čuti što ja mislim, nego prihvatiti činjenice koje pokazuju da određeni stav starješina nije bio dobar? Zar starješine ne griješe? Zar mogu biti toliko uzvišene da im nitko ne smije reći kako doživljavamo njihove odluke i stavove? Zar se daju odmah toliko uvrijediti da će radije formirati pravni odbor nego biti popustljivi i reći da u tome ima bar nešto istine? Koliko god to negirali, ali takvi postupci starješina zadiru u moja prava slobode savjesti i pokazuju da su oni gospodari moje vjere.

Ja prihvaćam svoje članstvo u Zajednici Jehovinih svjedoka koja svoja vjerovanja temelji i na onim učenjima koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, ali iz primjera prvih kršćana smatram da takva vrsta učenja ne bi trebala biti obavezna ukoliko njihovo prihvaćanje ili odbacivanje ne dira u same temelje kršćanske vjere. Npr. ja nisam mogao negirati postojanje Gospodinovog roba jer je to biblijsko učenje, ali nisam mogao prihvatiti tumačenje koje je u jednom detalju dalo drugačiju identifikaciju tog roba. Iako je prijašnje (jedinstveno) učenje Zajednice odstupalo od Kristovog gledišta, ono se ne može smatrati otpadničkim. Isto je tako i sa sadašnjim učenjem jer se sa takvim učenjima i njihovim odstupanjima ne ide u negiranje Krista i kršćanske vjere. Sve ostaje u zadanim okvirima.

Isto je tako i sa Kristovim identitetom. Kao što sam već dovoljno naglasio, postoji temeljno učenje o Isusu s kojim se dvije strane mogu potpuno složiti. Obje strane prihvaćaju Krista za svog Spasitelja, Otkupitelja i Kralja Božjeg kraljevstva. U ovom slučaju, jedna od strana ne može nikako naći niti jedan jasan dokaz da je Isus bio inkarnacija anđela, dok druga strana navodi biblijske stavke koji služe samo kao indicija tom gledištu. Bez obzira čije je gledište točno, drugačije gledište o toj stvari nikako ne može ulaziti u kategoriju otpadničkog (krivog) učenja. Jedna strana može naći dovoljno dokaza za svoju tvrdnju ali neće osuđivati drugo gledište, nego će dozvoliti mogućnost da se sve zajedno sagleda u svjetlu Biblije i svih dostupnih dokaza. Ako druga strana ima samo indicije, onda pogotovo ne bi smjela osuđivati drugu stranu. Zar druge crkve nisu na indicijama prihvatile nauku o trojstvu po kojem je u Isusov identitet uključen detalj koji Isusu daje malo drugačiju sliku od one koju mu Biblija pripisuje. Kao što neki nisu prihvatili indicije koje aludiraju na trojstvo, tako ni ja nisam želio prihvatiti i ove druge indicije bez preispitivanja svih biblijskih i povijesnih činjenica. Moje gledište o Kristu je u potpunosti isto kao i gledište Jehovinih svjedoka, ali se razilazi samo u jednom detalju koji je temeljen na indicijama.I prije sam Zajednici pisao o svojim drugačijim gledištima pa nisu bili navedeni da me se po tom pitanju sasluša pred pravnim oborom. Samo su me savjetovali da to svoje gledište ne širim po skupštini. Ja sam to prihvatio jer znam kako bi to moglo neku braću uznemiriti, ali ono što je daleko važnije, to ih drugačije gledište ne bi moglo odvratiti od Boga i Krista. Zato smatram da nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora.

Ukoliko postoje drugačija gledišta, njih ne treba odbaciti nego dozvoliti da svako bude uvjeren u svoje razumijevanje. Samim tim takva jedinstvena učenja za jedne kršćane mogu biti prihvatljiva, dok za druge ne moraju. Jedan od vas mi je rekao da njemu nije bitno to da li je vjerni rob jedna mala grupa starješina ili su to svi starješine. Tako misle i mnoga druga braća. No, činjenica je da se takva gledišta bez preispitivanja prihvaćaju snagom autoriteta. Bez obzira što su neka od jedinstvenih učenja odstupala od prave istine, braća nisu bila u opasnosti da izgube svoju vjeru i nadu. Zašto se onda vidi opasnost u mojim gledištima iako ih nisam javno iznosio? Na tim učenjima se ne može temeljiti kršćanska vjera, niti bi ona pokolebala bilo koga u vjeri, pa bi starješine trebali imati isti stav kao i apostoli. Naime, ne bi smjeli nametati takva jedinstvena učenja niti odbacivati braću koja imaju u tim stvarima drugačija gledišta. Smatram da i dalje možemo imati jedinstvo duha po zajedničkoj vjeri u Krista unatoč različitim gledištima koja ne bi trebala poništiti to jedinstvo u vjeri jer se ne diraju u temeljna učenja. Zašto bi doktrinarno jedinstvo bilo važnije od jedinstva duha i vjere.

Možda sam ja sa ovom izjavom previše odvažan, ali kao što sam napisao starješinama, moja iskrena namjera je vidjeti našu skupštinu u još boljem svijetlu i u kojoj ću napokon i ja naći svoje mjesto bez da me se gleda kao otpadnika. Od vas zahtijevam da se postavite kao i Gamalijel jer njegovo gledište o podložnosti autoritetu u sebi sadrži toleranciju koja sprječava da se nekoga osuđuje iz pozicije čovjeka i njegove vlasti. Kao što je Gamalijel uzeo u obzir činjenicu da on i vijeće ne znaju kako Bog gleda na Isusove sljedbenike, onda je tražio da se uzme u obzir vrijeme, a time i svi potrebni dokazi koji će potvrditi da li je iza njih stajao Bog ili ne. Ja imam sve biblijske dokaze po kojima sam uvjeren da sam postupao u skladu sa onim što mi Bog i njegova Riječ dopuštaju, a što sam mogao potvrditi i kroz mnoge izjave koje se nalaze zapisane u publikacijama naše Zajednice. Volio bi kad bi bez ikakvih predrasuda uzeli u obzir te dokaze jer samo tako možete ispravno postavljati stvari u Zajednici i gledati na braću koja poput mene nalaze radost u istraživanju Božje Riječi kao što piše:

“Djelotvoran učitelj biblijskih istina mora biti istraživač Božje Riječi (Rimljanima 2:21). (…) Da li ti gorljivo čitaš Božju Riječ? Kopanjem po njoj možeš ”razumjeti strah Gospodinov, i poznanje Božije naći“ (Priče Salamunove 2:4, 5). Zato razvijaj dobre navike proučavanja. (…). Nauči temeljito istraživati. Ako naučiš ’pomno ispitivati sve od početka‘, to ti može pomoći da prilikom poučavanja ne posreduješ preuveličane ili netočne informacije (Luka 1:3, St). (Stražarska kula,15.3.1999.str.12)

“Kad (…) dobijemo neka nova objašnjenja, trudimo li se razumjeti koji biblijski razlozi stoje iza tih promjena? (Izr. 4:18). Berejci iz kršćanske skupštine u 1. stoljeću “svim su srcem primili riječ i svaki dan istraživali Pisma” (Djela 17:11). Budemo li ih oponašali, još ćemo više cijeniti priliku da možemo služiti Jehovi i da on može biti naše nasljedstvo.“ (Stražarska kula, 15.9.2011. str.14)

Da je neki istaknuti apostol ili učitelj u 1.stoljeću počeo unositi neka gledišta koja su bila identična gledištima jedinstvenih samo za Jehovine svjedoke, a koja su se kasnije pokazala pogrešna, kako bi plemeniti Berejci postupili? Da li bi ih prihvatili snagom autoriteta ili ne? Ako ih ne bi prihvatili, da li bi Pavao imao razloga optužiti ih da su nerazumni? Ne. Pavle je čak rekao da njega i druge učitelje u tom slučaju ne bi trebali poslušati (Ga 1:8). To podrazumijeva da su vjernici imali tu slobodu da sami za sebe odlučuju da prihvate ili odbace neka učenja i gledišta onih koji su im tumačili Božju Riječ, iako su istovremeno mogli od tih učitelja prihvatiti svaku nadahnutu izjavu koja se temeljila na Božjoj Riječi, jer su one služile da ostanu vjerni Bogu. To je ono što je Isus tražio od svih vjernika (Mt 23:3).

Uzmite u obzir da su u 1. stoljeću kršćani bili svjedoci ispunjenja Danijelovog proročanstva po koje su “mnogi istraživali“ i umnožili znanje o Mesiji i njegovoj ulozi u Božjem naumu (Da 12:4). Apostol Ivan je stoga ukazao vjernicima da ispituju i vide da li su izjave koje čuju od raznih istražitelja i učitelja u skladu sa nadahnutim Pismima ili ne. Nije se postavio kao član istaknutih apostola koji bi bili jedini mjerodavni tumači Svetog Pisma. Svatko tko je istraživao dubine Božje i tajne vezane za Krista je trebao to činiti u okvirima onoga što je pisalo u hebrejskim spisima, kao što su to činili apostoli. Međutim, neki učitelji su izlazili iz tih okvira i unosili svoja gledišta. Kasnije je Crkva radi doktrinarnog jedinstva zabranila bilo kome da istražuje Bibliju neovisno od crkvenog vrha ali je time ujedno unijela i kriva učenja i zacementirala ih snagom svog autoriteta. Međutim, kršćanski duh se nije mogao uništiti zabranama i prijetnjom, pa su se u 19. stoljeću ponovo pojavili istraživači Biblije, koji su nastavili tamo gdje su prvi kršćani zaustavljeni tako što su neovisno od bilo kojeg vjerskog autoriteta opet slobodno istraživali Bibliju i prihvaćali samo ono u što su se mogli uvjeriti. No, opet se s vremenom i kod njih to ograničilo na one u vrhu koji su bili direktno uključeni u aktivnosti Društva Watch Tower, pa se i nama kao članovima zabranjivalo da neovisno istražujemo i doprinosimo napretku spoznaje.

Načelo ispitivanja je jedno od osnovnih načela koje su apostoli podržavali svojim savjetima kako bi vjernici koristili svoje pravo da se uvjeravaju, ne samo u ono što govore i uče apostoli nego i drugi kršćanski učitelji. Međutim, meni se pokušalo nametnuti jedno drugo načelo koje se ne spominje u Bibliji pa su mi rekli da mi ne trebamo ispitivati učenja svoje zajednice jer smo svojim krštenjem dali puno povjerenje organizaciji koju vodi Vodeće tijelo. To me podsjeća na katoličko inkvizicijski sud koji je vodio proces protiv Martina Luthera. Predstavnik suda je rekao Lutheru da ‘uzalud čeka na sporenje o stvarima kojih se obavezao vjerovati te da neće uvući u sumnju stvari koje je Katolička crkva već prosudila, stvari koje su prešle u običaj i za koje vjeruju da ih je Krist, najpravedniji sudac naložio’. Na isti način je i naša Zajednica sve nas našim krštenjem obavezala da vjerujemo njenim izjavama tako što je prije krštenja zahtijevala od novih kandidata za krštenje da svojim potvrdnim odgovorom kažu da "razumiju da ih predanje i krštenje označava kao Jehovinog svjedoka u povezanosti s Božjom duhom vođenom organizacijom". Međutim, u knjizi "Što Biblija uči?" stoji: "Važno je da upamtiš i to da si se predao samom Jehovi Bogu, a ne nekom djelu, ideji, ljudima ili organizaciji. Tvoje predanje i krštenje početak su vrlo bliskog prijateljstva s Bogom — prisnog odnosa s njim“. Ja sam se svojim krštenjem obavezao Bogu, a ne čovjeku i organizaciji, a krstio sam se dvije godine prije nego je uvedeno ovo novo pitanje za kandidate koje se razlikovalo od prijašnjeg na koje sam ja dao potvrdan odgovor. Ukoliko organizacija zahtijeva da je stavim na mjesto koje joj ne pripada, jer smatra da sam se svojim krštenjem obavezao potpuno se podložiti njenom autoritetu i svim njenim učenjima, onda bi time podržavali srednjovjekovni stav Crkve. Naime, kad je bio prisiljen da se pokaje zbog svojih drugačijih gledišta, Luther je izrekao svoju čuvenu izjavu: ”Dok me se ne uvjeri Svetim pismom i zdravim razumom (...), ne mogu i neću ništa poreći, jer ići protiv savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.“ (Potraga, str.317). To je osnovni razlog zašto nisu ni kod mene postojali biblijski razlozi za grijeh zbog kojeg bi se trebao pokajati.

Od vas kao starješina očekujem da se date voditi po svetom duhu i onome što vam Biblija jasno govori. U tome vam može pomoći primjer skupštine prvog stoljeća jer će te samo tako vidjeti da postoji opravdanog razloga da se tolerira nečija sloboda savjesti oko toga da li će vjerovati ili ne onome što ga uči vjerski autoritet. Starješine će vrlo rado reći da priznaju moje pravo da imam svoje drugačije gledište ali kad bi mi rekli da sa takvim gledištem ne mogu biti član Kristove skupštine, onda bi time stali na stranu onih vjerskih zajednica koje u tim stvarima nisu slijedile apostole i prvu kršćansku skupštinu. Ako tako žele postupati i starješine naše Zajednice onda ni oni, po načelu jednosmjerne komunikacije, neće dozvoljavati nikakvo sporenje oko onoga što su najviši među njima prosudili kao istinu pod tvrdnjom da ju je sam Isus naložio i što je s vremenom prešlo u običaj i praksu.

Zato vas molim da mi prije bilo koje vaše odluke jasno argumentirate na temelju Biblije i objasnite da li Jehova zahtijeva od mene i svih nas da se bezuvjetno i u potpunosti držimo učenja prvih starješina i da bespogovorno prihvatimo čitav niz učenja, uključujući i ona vjerovanja koja su jedinstvene za Jehovine svjedoke? Ako ih nakon svog vlastitog ispitivanja Biblije ne možemo prihvatiti, da li imamo razloga dati na znanje starješinama zašto ih ne prihvaćamo i što smo zaključili kod našeg “istraživanja Pisama“? Ukoliko mi starješine jasno na temelju Biblije ne odgovore na ova pitanja onda ne mogu imati moralno pravo da me smatraju prijestupnikom koji zaslužuje najstrožiju osudu. Smatram da bi starješine trebali postupati mudro u toj situaciji, pogotovo kad su i sami od vodećeg tijela prihvaćali gledišta koja su se kasnije pokazala pogrešnima. Onog brata koji iz određenih razloga ne prihvaća neka jedinstvena gledišta ne bi smjeli osuđivati niti ga prisiljavati da odbaci svoja gledišta. Samo ako se može bratu dokazati da ima potpuno krivo gledište koje Biblija ne podupire, onda se može očekivati da će se taj brat iskreno promijeniti, a ne pod pritiskom isključenja. Pod tim pritiskom može iz straha pokazati lažno pokajanje samo da bi ga starješine pustili na miru.

Kako je moguće nekog brata navesti na pokajanje bez jasnih dokaza i protuargumenata, pogotovo ako su njegovi argumenti unaprijed proglašeni ništavnima samo zato što podupiru drugačije gledište? U državnim i vjerskim (teokratskim) sistemima u kojima se pod svaku cijenu brani gledište i stav vladajuće strukture je nemoguće imati i zastupati drugačije gledište pa makar ono bilo ispravno. Tražiti od podčinjenih da se pokaju za svoje drugačije gledište bi bilo nepravedno jer će tada biti moguća samo dva ishoda – neiskreno pokajanje ili bezrazložna kazna.

U knjizi “Približi se Jehovi“ stoji da osoba koja pokazuje mudrost odozgo je spremna poslušati. Ja sam spreman poslušati samo ako mi se jasno dokaže da sam u krivu. I kao što piše za takvu osobu: “ona će se bez odlaganja promijeniti kad joj se na temelju jasnih biblijskih dokaza ukaže na to da ima pogrešan stav ili da je donijela pogrešne zaključke.“ (str.224)

Pitanje glasi – Kako je moguće bratu poput mene, a koji ima dosta opravdanih argumenata za svoje gledište, stavove pa čak i sumnje, u jednom kratkom površnom razgovoru, ukazati na njegov pogrešan stav i pogrešne zaključke, ako mu se nisu predočili jasni biblijski dokazi? Kako je moguće očekivati da se taj brat bez odlaganja pokaje i promijeni ako je izjave starješina doživio kao njihovo subjektivno gledište bez jasnih biblijskih dokaza, pogotovo ako taj brat vidi da starješine ne uzimaju u obzir neka biblijska načela a time i njegova prava koja mu daje Bog kroz svoju Riječ? Nikakva retorika ne može uspjeti uvjeriti nekoga da vidi crno (grijeh) u onome što je sivo ili bijelo. Bijelo ili sivo može biti crno samo u mraku, a mrak nije temelj za ispravno postavljanje stvari. Da li možete očekivati da se pokajem ako mi nije jasno dokazan grijeh? Pokajanje se ne može iznuditi. I što bi ja to morao reći ili priznati da bi se to računalo kao pokajanje?

Da bi se dobilo odgovore na ovakva delikatna pitanja i riješila ova situacija između mene i starješina, onda nije bilo moguće očekivati da se sve ovo sagleda u jednom kratkom saslušanju koje nije imalo tu svrhu. Zajednica preporuča da se u takvim slučajevima treba više od jednog puta sastati sa takvim bratom kako bi ga se navelo da uvidi svoju pogrešku ukoliko ona stvarno postoji. Ako ona ne postoji, ili čak ako postoji u mjeri preko koje je trebalo jednostavno priječi, onda prizivni odbor to treba odvagnuti na temelju svih ovih biblijskih argumenata koji služe u tom pravcu da me se oslobodi krivične odgovornosti. Pravni odbor se nije trebalo sazivati zbog mojeg drugačijeg gledišta nego je trebalo sa mnom o tome razgovarati na temelju jasnih biblijskih i drugih činjenica. Jedno površno saslušanje je za mene bio samo dokaz proceduralne pogreške kako bi se na brzinu prešlo preko mojih zahtijeva i argumenata. Starješine su mi možda htjeli pomoći ali na krivi način jer su se sazivanjem pravnog odbora odmah postavile prema meni kao grešniku pa su samo nastojali u meni stvoriti osjećaj krivice kako bi me naveli da na svoje izjave gledam kao na veliki grijeh. Čak i da je u njihovim očima to bio grijeh, nisu smjeli donositi odluku sve dok mi to ne dokažu. U toj situaciji su mi trebali dati temelj za razmišljanje i dovoljno vremena da to preispitam u svjetlu svih biblijskih argumenata koji bi pobili sve ovo što sam ovdje naveo. Tek tada bi mogli očekivati pokajanje, a ne donositi odluku koja me prikazuje kao nepokajničkog grešnika i onda me zbog toga isključiti.

Isključenjem mi se nije moglo dokazati da imam pogrešan stav jer se prije toga nisu eliminirali argumenti vezani za pogrešan stav starješina. Oni i dalje postoje bez obzira koliko netko to negirao. Ako sam ja vidio pogrešku u stavu i postupku starješina prema meni, da li bi se onda to trebalo rješavati na pravnom odboru koji bi ispitao moju tužbu ili bi se ona odmah odbacila? Ja sam imao pripremljeno sve kako bi to dokazao, ali to nisam učinio. Na neki način sam prešao preko toga jer sam se nadao da će starješine s vremenom sami uvidjeti svoje pogreške zbog kojih neka braća nepotrebno ispaštaju. Koliko je ljudi u prošlosti bilo ubijeno od strane Crkve jer se njihovo drugačije gledište i stav prema autoritetu smatrao pogrešnim iako su ti ljudi bili potpuno podložni Bogu i njegovoj Riječi. Tek sada Crkva kao vjerski autoritet priznaje svoj pogrešan stav ali pod pritiskom javnosti. Ja vas ne želim dovoditi pod takav pritisak nego apeliram na vašu mudrost i razboritost.

Od prizivnog odbora očekujem da procijeni i vidi da li je bilo moguće ishoditi pokajanje u ovoj situaciji, pogotovo kad drugačije gledište ne mogu proglasiti lažnim učenjem. Moraju postupiti poput starješina prvog stoljeća i dozvoliti da se to rješava na drugi način ili prihvatiti status skvo (quo) kao jedino rješenje u slučaju kada se jednostavno ne može odlučiti za ili protiv jedne ili se obje strane ne mogu prihvatiti kao potpuno ispravne sve dok se to ne sagleda na nekom višem nivou. Ako bi iz pristranosti stali na stranu tužitelja onda bi mene kao drugu stranu povrijedi što ne bi bilo pravedno u Božjim očima. Bilo bi bolje prepustiti stvari onim starješinama koji imaju bolju moć razlučivanja i dati da oni odlučuju u ovakvim situacijama, a ako ne postoji mogućnost pravog uvida, onda treba stvari prepustiti Bogu. Bilo bi loše donijeti odluku protiv mene i misliti da se tom odlukom zadovoljili slovo zakona i time oprati ruke od svoje odgovornosti. Ova sporna situacija se očito ne može riješiti isključenjem. Sve drugo dolazi u obzir pa čak i ono o čemu sam odnedavno počeo razmišljati … (???)

 


Ono o čemu sam počeo odnedavno razmišljati objasnio sam im s ovim zahtjevom...

 

Draga braćo!

Ukoliko ne želite prihvatiti sve ove olakotne okolnosti i činjenice koje bi me trebale oslobodite optužbe po kojoj me pravni odbor isključio onda vas molim da razmotrite moj

ZAHTJEV

Dao sam vam dovoljno dokaza i argumenata po kojima svoja gledišta zasnivam na gledištima kojeg su imali prvi kršćani a također i naša braća povezana s ranim Istraživačima Biblije. Ukoliko me se osuđuje zbog mojih drugačijih gledišta koja smatrate nespojivima sa gledištima Jehovinih svjedoka, onda zahtijevam da prije svega krivicu za to prebacite na odgovorne starješine koji su od mene sakrivali neke stvari koje sam morao znati prije krštenja. Naime, ako je za biti kršćanin bilo važno prihvatiti i ona učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, onda su neke činjenice bile sakrivene od mene kako bi me se krivim navođenjima navelo da na svoje krštenje gledam tjelesnim očima. Ja sam kršćanin, ali ako moj položaj pred Bogom promatrate kroz vidljivi instrument Društva Stražarske kule, onda sam od tog Društva (govorim samo u svoje ime) bio doveden u zabludu jer me prije krštenja nisu upoznali sa svim činjenicama koji bi poslužili da odvagnem stvari povezane i sa tim jedinstvenim učenjima i gledištima koja nisu temelj vjere. Od mene se sakrivalo gledište ranih Istraživača Biblije u vezi Kristove skupštine. Osim toga, iznio sam vam samo jedan od dokaza koji potvrđuje da su me pokušali uvjeriti kako su tadašnji Istraživači Biblije 1918-te godine čuli Kristov glas iako činjenice pokazuju da to nije bilo točno. Takvim nedosljednim tumačenjima biblijskih stavaka u svoju korist su u meni samo stvorili sumnju u vjerodostojnost njihovih jedinstvenih učenja koja sam morao preispitati u svjetlu Biblije i drugih vjerodostojnih činjenica.

Odrastao sam u obitelji Jehovinih svjedoka tako da sam već jednom nogom bio tu. Bilo je logično da ću svoj kršćanski put započeti krštenjem unutar te zajednice jer sam se predao Bogu, a ne čovjeku i zajednici. Nisam imao potrebu ispitivati povijest svoje zajednice ni njena učenja jer sam se zadovoljio sa onim što sam smatrao istinom. Sada kada sam kroz vlastito istraživanje spoznao puno više činjenica, još sam više učvrstio svoju kršćansku vjeru i nadu, ali sam se ujedno suočio sa gledištima i stavovima unutar zajednice koji mi nisu bili prihvatljivi. Unatoč tome, nisam želio napustiti zajednicu Jehovinih svjedoka jer u njoj prije svega vidim puno toga što je dobro i hvalevrijedno. U njoj sam želio nastaviti svoj kršćanski put, put pravednosti koji se dokazuje vjerom i djelima, a ne jedinstvenim učenjima jer kršćanstvo nije stvar pripadnosti nekoj denominaciji.

Ali ako starješine u meni prije svega žele vidjeti ono što je nespojivo sa gledištima Jehovinih svjedoka, a zanemariti sve ono zbog čega me Bog prihvaća, onda postoji samo dva rješenja. Budući da se isključenjem očito ne može riješiti ovaj problem, onda je jedno od rješenja

1) da me se prihvati kao “nežidovskog“ kršćanina, koji ima svoja drugačija gledište u vezi nekih stvari  (ili)

2) da se moje krštenje smatra nevažećim ili nepotpunim.

O ovom drugom rješenju sam ozbiljno razmišljao u skladu sa informacijama iz Stražarske kule. 

Kada bi osoba mogla razmisliti o ponovnom krštenju? Postoje situacije u kojima bi krštena osoba možda trebala razmisliti o tome je li njezino krštenje valjano i treba li se ponovno krstiti. Ako osoba sumnja u valjanost svog krštenja, starješine mogu razgovarati s njom i uputiti je da prouči što o tome kaže naša literatura. Postoje različiti razlozi zbog kojih bi se mogle pojaviti takve sumnje, na primjer osoba može smatrati da u vrijeme krštenja nije dovoljno dobro razumjela Bibliju. U svakom slučaju, odluku o ponovnom krštenju osoba mora donijeti sama.

Zajednica je protiv krštenja djece, a također i protiv krštenja koje provode druge zajednice smatrajući ih nevažećim jer takve osobe nisu dovoljno razumjele Bibliju nego su prihvatili svoja vjerovanja po inerciji kao stvar tradicionalnog učenja njihovih roditelja i sredine u kojoj su živjeli. Kad je u pitanju moje krštenje ja ga ne mogu odbaciti jer sam s njim prihvatio ona temeljna učenja Isusa Krista po kojima sam postao njegov sljedbenik i učenik. Međutim, ako Zajednica kojoj pripadam smatra da sam se svojim krštenjem obavezao držati i sva ona učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, onda bi po tom kriteriju mogao smatrati da moje krštenje nije važeće jer sam ta jedinstvena vjerovanja prihvatio bez preispitivanja. Od mene se naknadno tražilo da se uvjerim samo u takva učenja, a ako ih ne mogu razumjeti da ih ipak prihvatim bez preispitivanja. Kad sam uvidio da me se prije svega gleda kroz članstvo Zajednice (denominacije), a ne kao člana Kistove duhovne skupštine, onda su starješine time obezvrijedili moje krštenje.

Krščanin (…) ne može biti kršten u ime onoga tko vrši uranjanje ili u ime bilo kojeg čovjeka, niti u ime organizacije, već u ime Oca, Sina i svetog duha. To pokazuje, između ostalog, kako Kršćanstvo nije denominacijska stvar …“ (Stražarska kula, 1 srpanj 1955).

U govorima koji su prethodili krštenju svaki pojedini govornik podsjeća kandidate, kako oni ne simboliziraju svoje predanje nekom djelu, ili nekoj organizaciji, već jednoj osobi, Suverenu svemira, našem Jehovi Bogu. Nakon toga su kandidati javno pred svima odgovorili na dva pitanja na koja sam i ja pozitivno odgovorio:

  1. Da li vjerujete u Jehovu Boga Oca, da spasenje pripada Jehovi i da je Isus Krist njegov Sin u čijoj su krvi tvoji grijesi oprani i po kome primaš spasenje od Boga?
  2. Jeste li prema tome priznali svoje grijehe Bogu i zatražili ga za čišćenje putem Krista Isusa, te se stoga obratili od grijeha i svijeta i posvetili sebe bez rezervno Bogu i vršenju njegove volje?

Ja sam se 1984. godine krstio “u ime Oca, Sina i svetog duha“. Kad su mi postavljena ova dva pitanja, ja sam na njih potvrdno odgovorio. Ta pitanja su bila u skladu sa onim što je Petar rekao kandidatima koji su povjerovali u Krista: “Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha!“ (Dj 2:38). “Ono što je bilo predočeno time i vas sada spašava, naime krštenje (koje nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego molba upućena Bogu za čistu savjest), na temelju uskrsnuća Isusa Krista. On je zdesna Bogu, jer je otišao na nebo, i podloženi su mu anđeli i vlasti i sile.“ (1.Pe 3:21, 22). U 1. stoljeću kandidate nije bilo potrebno uvjeravati u niz jedinstvenih gledišta koja su trebali prihvatiti prije krštenja. Nakon krštenja su židovski kršćani nastavili služiti Bogu u skladu sa odredbama Zakona, a nežidovski kršćani bez potrebe da služe Bogu na taj jedinstveni način jer to nije bilo smisao krštenja. Što mislite da li su prvi kršćani bili krštavani pod uvjetima da se strogo drže jedinstvenih učenja i načina obožavanja prvih židovskih kršćana od kojih je poteklo kršćanstvo? Činjenice pokazuju da su apostoli i drugi evanđelizatori židovskog porijekla obožavali Boga u skladu sa odredbama Mojsijevog zakona, ali te odredbe niti bilo koja jedinstvena gledišta nisu nametali kao uvjet za krštenje. Bilo je dovoljno vjerovati u Boga i Krista, a nakon krštenja se izgrađivati u vjeri i spoznaji u koju su se mogli uvjeriti vlastitim ispitivanjem Božje riječi.

Kad je Krist rekao nežidovima da “spasenje dolazi od Židova“, onda nije mislio da spasenje dolazi od skupštine ili Božje kuće kojoj su Židovi pripadali, nego da dolazi po savezu u koji su oni bili uključeni kao posrednici po kojem je trebao doći Spasitelj iz njihove loze. Stoga se nitko nije krstio kao član židovske zajednice. Isto tako, spasenje ne dolazi po bilo kojoj kršćanskoj denominaciji jer sve one svoje spasenje zaslužuju po savezu kojeg je Bog najprije sklopio sa Židovima preko Mojsija a kasnije i preko Krista. Zanimljivo je da Jehovini svjedoci do polovice prošlog stoljeća nisu trebali ponovo krštavati osobe koje su u drugim zajednicama bile krštene u vodi. Njihovo krštenje je bilo važeće jer su poznavali ona osnovna biblijska učenja, od kojih je neka trebalo samo korigirati. No, otkad je krštenje postalo ujedno dokaz pripadnosti nekoj zajednici, onda je zbog toga naša Zajednica smatrala nevažećim svako krštenje unutar drugih zajednica. Od tada se svakog člana nekim nepisanim pravilom obavezalo da svojim krštenjem bez pogovora prihvati i ona učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke. Koliko se sjećam ja nisam prihvatio krštenje “u Gospodinu“ pod tim uvjetima jer je tek dvije godine kasnije (1986.) drugo pitanje zamijenjeno pa je glasilo:

2) Da li razumiješ da te tvoje predanje i krštenje identificira kao jednog od Jehovinih svjedoka u suradnji sa od Boga duhom vođenom organizacijom?

Ova jasna identifikacija se mogla napraviti na način da se svakog krštenoga obavezalo da vjeruje u sve ono što je objavilo vodeće tijelo iako te objave nisu bile nadahnute. Ako smatrate da me se krstilo pod ovim uvjetima koje je postavio čovjek, onda sami dovodite u pitanje moje krštenje jer se ja nisam krstio pod uvjetima koja me vežu uz čovjeka i organizaciju, nego samo uz Boga i Krista. Kršćanstvo i kršćanski duh nije denominacijska stvar. Zašto bi na sebe stavio obavezu koju ni apostoli nisu stavljali prvim kršćanima? To nije razumno. Npr. oni nisu smjeli odstupati od Krista, a ja nesmijem odstupati od nekih gledišta koja nisu temelj vjere nego samo znak identifikacije. No, ako je to bio uvjet, a nije mi jasno predočen prije krštenja, onda moje krštenje iz te točke gledišta nije važeće, tako da po tim odredbama ja nikad i nisam bio član Jehovinih svjedoka. S obzirom da sam vašom odlukom o odbacivanju mene kao brata, doveden do te točke, da svoje krštenje smatram nevažećim, onda ću trebati razmisliti kada i pod kojim uvjetima ću se ponovo krstiti. Čvrsto vjerujem da su me Bog i Krist prihvatili u svoju širu obitelj i da s njima imam svoj osobni odnos, ali ako me vi ne prihvaćate u svoju užu obitelj sa mojim gledištima s kojima ja ne odstupam od vjere, onda se taj problem može riješiti samo na ovaj način. Ja ću i dalje sve vas smatrati svojom braćom a neka Isus sudi našim gledištima, stavovima i postupcima.

Moju odluku morate poštivati, a ako smatrate da bi možda trebao o tome još jednom razmisliti onda bi trebali sa mnom o tome razgovarati. Zato zahtijevam da se sve aktivnosti povodom ovog pravnog slučaja prekinu kako bi se prihvatila moja odluka o ponovnom krštenju kojeg ću obaviti pod svim kršćanskim mjerilima i preduvjetima. Do tada me možete smatrati samo simpatizerom Jehovinih svjedoka a također i bratom po Kristu u kojega zajedno vjerujemo i kojeg prihvaćamo za svog Spasitelja, Otkupitelja i Kralja.

Vaš brat,

Danijel


Nakon saslušanja pred prizivnim odborom koji je održan 8.svibnja 2015. a koji tom prilikom nije donio svoju odluku, već je sve odložio za jedno određeno vrijeme, sam im u dopisu iznio svoj...

Osvrt na saslušanje pred Prizivnim odborom


 

Draga braćo!

Prije svega želim zahvaliti svima vama na ugodnom razgovoru u kojem sam se po prvi put uspio opustiti i osloboditi nekog unutarnjeg nemira. Vjerojatno je tome bio razlog i to što sam prije saslušanja sebi pripremio teren koji mi je dao dovoljno razloga za nadu kako će ipak sve dobro završiti. Iako sam unaprijed upozorio da se moje izjave ne izdvajaju iz teksta, a time iz konteksta ipak je to učinjeno pa se jedan dio razgovora vodio oko tih spornih izjava. Ja sam jučer također iz svoje knjige izdvojio rečenice koje je istaknuo brat Milan i stvarno loše zvuče kad ih se čita izdvojeno od ostalog testa, a pogotovo kad ih se čita u jednom nizu. One jedna iza druge vrijeđaju i udaraju kao da mačem probadaju. Kad sam ih pročitao na takav način onda potpuno razumijem vaše osjećaje i vašu reakciju prema meni. Volio bi da je netko izdvojio i one misli koje su mogle to nekako ublažiti.

Takvo izdvajanje teksta iz njegovih korica me podsjetilo na jednog dugogodišnjeg interesenta koji je odustao od zajedništva s nama i vratio se u svijet. On je iz Biblije izdvojio dosta stavaka koji opisuju scene nasilja unutar Božjeg naroda Izrael kao što su uništavanja sela i gradova sa svim što je živo, pomor i ubijanje djece i staraca, muškaraca i žena, razna krvoprolića, vješanja, odrubljivanja glava, sakaćenja, silovanja itd. Kad je sve te stavke izdvojio i stavio na papir i onda pročitao, dobio se dojam kao da te riječi ne bi trebale biti u Bibliji. Čak nisu za čitanje pred djecom i pred onim sa slabim želucem. Taj interesent je sve to pripisao Jehovi koji je po tim stavcima ispao najveći zločinac jer je navodno on to odobrio i stajao iza toga. Očito je taj interesent namjerno odbacio kontekst i stvarne činjenice pa je na kraju zbog ovih izdvojenih stavaka odbacio Boga i Bibliju.

Ja ne želim da zbog izdvojenih izjava odbacite mene kao osobu i brata, nego da me gledate u kontekstu svega onoga što o meni znate, pa čak i onoga što sam napisao jer je to bio moj vlastiti doživljaj unutar zajednice kojoj pripadam. Smatram da ste u kontekstu određenih činjenica mogli naći razloge koji mogu ublažiti taj prvi negativan dojam. Moje izjave, iako grubo zvuče su napisane kao kritika svega onoga u čemu sam vidio problem koji je iz nekih, možda opravdanih razloga, sakriven od naših očiju. Određene negativnosti o kojima sam pisao, povezao sam sa hijerarhijskim sistemom teokracije. Kad sam spoznao ranija gledišta naše braće povezanih sa Istraživačima Biblije, onda mi je njihovo gledište nekako bilo bliže srcu i vjeri koju sam stekao kroz proučavanje Biblije. Zato mi je bilo jako upitno da je jedan čovjek, bez obzira što je bio naš brat, a koji je bio predsjednik jednog poduzeća, činom pripajanja kršćanskih skupština tom poduzeću, postao ujedno i predsjednik skupštine jer se tada cijelu skupštinu poistovjetilo sa Društvom. Možda netko u tome ne vidi problem, ali ja sam ga vidio i zato sam bio toliko kritičan, pogotovo što su takvoj postavci bili prilagođeni neki biblijski stavci. U nekim stavovima koja su se poslije toga uvukle u skupštinu sam vidio one negativnosti koje sam povezao sa postavkama koje su bile prisutne u povijesti Božjeg naroda Izrael, a kasnije i u povijesti kršćanstva. S druge strane, iz izdanja Zajednice sam izdvojio sve pozitivne izjave koje su branile i podupirale ljude poput mene, pa mi je bilo nedosljedno s njihove strane što ta načela, koja očekuju od vjernika drugih kršćanskih zajednica, ne dozvoljavaju da dođu do izražaja u našoj zajednici. Ja sam to doživio kao ograničavanje moje slobode savjesti i slobode govora. A kad sam bio isključen onda sam našao dovoljno razloga da o svemu tome pišem na takav kritičan način.

Moje sporne izjave treba gledati u tom kontekstu. Ja sam uzeo u obzir cjelokupnu povijest kršćanstva i razloge zbog kojih je ono u svoje postavke ugradilo određena gledišta i načela koja su odudarala od jednostavnosti pravog kršćanstva. Često sam pisao u trećem licu kako bi opisao nešto što je postalo općeprihvaćeno i samo po sebi razumljivo u kršćanskim zajednicama i organizacijama. Opisivao sam povijest Božjeg naroda i kršćanske skupštine s ciljem da istaknem one negativnosti koje su se nesvjesno ili pod određenom situacijom djelomično uvukle i u našu skupštinu. Mogao sam pisati i o pozitivnim stvarima, ali to nije bila svrha jer o tome ima već dovoljno toga napisanoga. Zato ovakvo moje kritičko gledište previše odudara od onoga kako doživljavamo skupštinu koja je navikla da čuje samo pohvale. Poznajem braću koja imaju kritički stav prema određenim starješinama i nekim stvarima koja se dešavaju unutar zajednice, ali ga nikad ne iznose javno nego samo među braćom u koje imaju povjerenje. Naime i Biblija je puna kritike prema nekim starješinama koje su nosili najveću odgovornost u narodu. Znao sam da se u revnosti za Boga i svoju zajednicu može ponekad izaći iz nekih prihvatljivih okvira a da se tome ne obraća pažnja. Ja sam tome obratio pažnju i sve to opisao iz svog kuta gledišta, ali tek nakon što sam preispitivao stavove vezane za moje isključenje. Niti jedna zajednica nije imuna na određene stavove i postupke kako bi održala svoju organizaciju, jer za održati organizaciju je ponekad potrebno i unijeti određena pravila koja mogu nekome smetati u njegovom doživljaju Božjeg vodstva preko čovjeka.

Poznavao sam dosta braće koja su više vezana za organizaciju nego za Boga, a takvih još uvijek ima pa sam i za to nalazio krivicu u nekim ljudskim gledištima koja su se razlikovala od Božjih. Ono što je možda drugima izgledalo sasvim prihvatljivo, meni je pomalo počelo smetati i zato sam želio osjetiti i doživjeti neke promjene koje bi bile duhovno osvježenje pogotovo za one koji se brzo umaraju, odustaju ili odlaze iz naše zajednice, a takvih je sve više. Činjenica je da organizaciju Jehovinih svjedoka ne možemo usporediti sa Katoličkom crkvom i Judaizmom u Isusovo vrijeme. Naše starješine također ne možemo usporediti sa licemjernim farizejima i lažnim vjerskim vođama i učiteljima crkava kršćanstva koji toleriraju popustljivost s obzirom na Božanske zakone i načela dok podržavaju krivo obožavanje. Razlika je jako velika i zato moje izjave ne bi trebalo doživjeti u tom jako negativnom obliku. Npr. nekoga može zasmetati uspoređivanje s farizejima, ali treba gledati kontekst. Znamo da su farizejima pripadali Nikodem, Savle i drugi koje ne možemo povezati sa licemjernim farizejima koje je Isus prekorio, ali su u podržavanju gledišta i stavova svoje vjerske grupe i u svojoj revnosti za Boga mogli misliti da su u Božjim očima dovoljno sveti da im nije potrebna korekcija i bolji uvid u nova učenja koja je Isus iznosio. I oni su se trebali suočiti sa kritikom koja bi im prikazala stvarnost u jednom drugom svjetlu kojeg možda nisu vidjeli. Stoga spominjanje farizeja i uspoređivanje s njima ne treba doživjeti u najgorem smislu te riječi koja bi opisivala one koji zaslužuju gehenu, nego se odnosi na one farizeje koji poput Savla, u svojoj revnosti za Boga i svoju zajednicu, osuđuju one za koje smatraju da izlaze iz njihovih okvira razmišljanja. Zato sam istakao tu stranu, a ne onu koju ste možda vi doživjeli ukoliko ste na izraz “farizej“ gledali samo u jednom općenitom smislu.

Pogledajte kako je Isusovo uspoređivanje sa Sotonom bilo ublaženo jednim kratkim obrazloženjem. Isus je okrenuvši leđa, rekao Petru: “Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi kamen spoticanja, jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske.” (Mt 16:23). Petar je bio svjestan da ga Isus ne smatra Sotonom Đavlom u doslovnom smislu te riječi. Reći nekome “Sotono“ može biti uvredljivo i ponižavajuće, ali je bitno ono što je Isus s tim povezao. On nije u Petru vidio Sotonu kao oličenje zla i otpadništva od Boga, nego je ukazao na opasnost koja se krije kada Božji način razmišljanja zamijenimo svojim gledištem. Upravo tako je postupio taj anđeo koji je postao Sotona. Isto tako, ja u braći starješinama ne vidim zle osobe niti svoju zajednicu mogu poistovjetiti sa otpalim dijelom kršćanstva. Naprotiv, starješine naše zajednice cijenim zbog ljubavi prema Bogu i braći i svega onoga što čine iz dobrih poticaja svoga srca. No, to ne znači da oni ne mogu griješiti prema Bogu i braći. Lako se može dogoditi da poput Petra počnu razmišljati na ljudski način, a ne na Božji. Tada bi, čak i kad žele nekome pomoći, nenamjerno zastupali Sotonine, a ne Božje interese. I David je jednom takvim svojim gledištem dozvolio Sotoni da nesmetano izazove Jehovu da djeluje protiv svog naroda. Ja sam na neki način želio ukazati koliko je važno zaštititi braću od određenih gledišta, pa sam starješinama poslao ono prvo pismo u kojem iznosim svoju bojazan za onu braću koja se više drže čovjeka nego Boga, a koja mogu izgubiti kompas kada dođe do napada na sve što je povezano s Kristom i kršćanstvom. Isus nije odbacio svog apostola Petra, koji je imao mnoge dobre osobine, nego je jednostavno ispravio njegov pogrešan način razmišljanja. To je učinio i apostol Pavle prema Petru. Na isti način, moje izjave, koliko god nekome zvučale uvredljivo i grubo, treba sagledati u onim izjavama u kojima iskazujem razliku između Božjeg i ljudskog gledišta i postupanja. 

Doživio sam da me se smatra otpadnikom i to me boljelo. Iako ta oznaka ne mora imati ništa zajedničko sa onim otpadnicima koji odbacuju i ruže Jehovu i Krista svojim djelima i riječima, ali ona u mislima braće ima jako grubo značenje. Braća su me doživjeli kao otpadnika, a budući da nisu znali u kom smislu sam isključen iz Zajednice, onda su bez pravog konteksta, o kojem sam pisao u svojoj knjizi, mogli u meni vidjeti buntovnika i zlu osobu. Isto tako ste vi moje izjave i usporedbe mogli doživjeti jako grubo i uvredljivo iako one nemaju baš takvo bukvalno značenje, bar u mojim mislima jer znam što osjećam prema starješinama i zajednici u kojoj sam stekao svoje prve korake. 

Ja znam da su meni braća željela pomoći, ali sam u njihovoj revnosti za nekom pravdom vidio da ima i onih ljudskih razmišljanja koja su me mogla spotaći i povrijediti. Određene izjave koje su se provukle kroz neka izdanja zajednice, te gledišta pojedinih starješina su naišle na moju kritiku te sam koristio te slike iz povijesti kako bi prije svega sebi i vama predočio moguću opasnost koja se krije iza toga. Smatrao sam da su neki starješine dozvolili da u našu zajednicu uđu neka ljudska gledišta koja mi se nisu sviđala. Jednostavno nisam mogao šutjeti pa sam sve to stavio na papir. Kad sam u negativnom svjetlu doživio svoje isključenje, onda sam tražio i našao dovoljno razloga da napišem ono što je nekim starješinama trebalo biti kao stavljanje živog ugljevlja na glavu, tako da moje riječi treba doživjeti kao prijekor s moje strane. Da li je on bio potreban ili ne, to je sada jedna druga tema o kojoj bi pokušao razgovarati sa jednim starješinom. Imao sam osjećaj da će starješine čuti, ne mene kao osobu, nego jedan glas koji bi kao takav mogao doći i od samog Isusa, ukoliko bi sve to što sam spoznao i napisao bila bar djelomična istina.

Koliko god imali razloga da me zbog spomenutih izjava ili cijelog teksta, ne vidite kao svog brata, ja imam dovoljno razloga da vjerujem u vašu razboritost i razumijevanje. Čak ako me i ne možete razumjeti, onda bar imate dovoljno ljubavi koja pokriva sve ono što smatrate velikom pogreškom iz vaše točke sagledavanja. Ali ako ste spremni opraštati ovakvom bratu kao što sam ja, ne jednom nego više puta, onda će te učiniti puno više dobra opraštanjem nego to mislite učiniti isključenjem. Opet vam želim reći da isključenje neće doprinijeti ničim dobrim jer ja i bez isključenja znam i dobro razumijem vaše gledište koje prihvaćam u tim vašim okvirima razmišljanja. Ali, kao što ste vidjeli, moje razmišljanje uključuje puno više detalja, argumenata i činjenica preko kojih nisam mogu tek tako prijeći. Stoga sam u zadnjem dopisu naglasio koliko je s biblijskog gledišta važna tolerancija i jedinstvo duha kako se ne bi obezvrijedila prava svakog pojedinog brata.

Možda je sve ovako trebalo ispasti jer nije svako zlo za zlo, niti su neke stvari slučajne i bez nekog razloga, pogotovo ako iza toga stoji Jehova koji ima puno veći pogled na sve što nam se događa s razlogom. Naime, sada sam po prvi put čuo jednu informaciju vezanu za svoj prvi slučaj koji je vodio do isključenja, a koja mi nije bila jasno predočena kao razlog sazivanja pravnog odbora pa tek sada vidim da tada nisam bio u mogućnosti ukazati tadašnjem prizivnom odboru pravu proceduralnu pogrešku koja je trebala ukinuti odluku pravnog odbora. O tom nesporazumu ću morati razgovarati sa svojim starješinama nakon što završi ovaj slučaj.

Osim toga, ovaj slučaj nije slučajan iz još jednog razloga. Naime, kada bi moja supruga saznala da sam sa starješinama napokon izgladio nesporazum i našao zajednički jezik i temelj za zajedništvo unatoč mojim drugačijim gledištima i stavovima, onda bi možda počela drugačije gledati na starješine i cijelu zajednicu. Ja bi joj mogao lakše objasniti svoja i vaša gledišta i stavove i tako omogućio da lakše prihvati zajedništvo s braćom u našoj skupštini što bi se pozitivno odrazilo na sve. Možda bi bio otvoren put za jedan pastirski posjet našoj obitelji u kojem bi starješine objasnili i ovu situaciju koja se odigrala bez njenog znanja. Naravno, ne želim starješine dovoditi u situaciju da govore ono što ne misle ili da postupaju protiv svoje savjesti, ali da ipak u svojoj razboritosti učine ono što u ovoj situaciji može biti puno vrjednije od isključenja.

Jehova je jednom prilikom dao Davidu da izabere jedno od tri načina na koji će biti prekoren za svoje nepromišljene postupke kojima je pokazao da je izgubio strah pred Bogom, pa i vi dajte meni na izbor ono što bi radije prihvatio kao posljedicu svojih izjava koje su u vašim očima zaista neprihvatljive. U biti, u svojoj želji da starješinama predočim svoje gledište i ja sam ludo postupio jer sam izgubio strah pred starješinama i uvrijedio ih svojim izjavama. Biblija kaže da je Sotona izazvao Davida da prebroji narod. Iako to samo po sebi nije bio grijeh, ali je u Božjim očima to bilo nepotrebno jer je David time pokazao da je izgubio strah pred Bogom, a svoju veličinu kao kralja želio vidjeti u vojsci s kojom raspolaže. Ono što je mene izazvalo da pišem starješinama nije bio Sotona iako to može tako izgledati u vašim očima. Samo sam želio sebe odvojit od otpadništva kakvog su mi pripisali starješine, a da bi im to dokazao morao sam im predočiti u kojem svjetlu vidim njihovu presudu i koji stavovi s njihove strane su do toga doveli. Sve to sam stavio u kontekst koji ih je povrijedio iako je cilj bio da vide i onu drugu stranu koja se lako može povezati sa nekim povijesnim pogreškama unutar Božjeg naroda.

Od tri zla David nije izabrao da bude prognan, pa tako ni ja ne želim biti isključen. David je izabrao Jehovin sud povezan s milosrđem, a ne da bude izdvojen iz naroda i padne u ruke ljudima koji nisu bili u mogućnosti da razumiju njega i njegovo srce. Jehova poznaje srce i tako sudi, dok ljudi to ne poznaju i mogu suditi čovjeka samo po onome što vide i kako ga doživljavaju. Budući da ste mi rekli kako vi ne možete poznavati moje srce, onda bi mi mogli suditi samo po onome kako ste doživjeli moje neprimjerene izjave, a to ne želim jer možete pogriješiti, pogotovo kada sporne izjave izdvojite iz konteksta. Zato od vas tražim ono što bi tražio i od Jehove, a to je da ne budem isključen iz skupštine na određeno vrijeme kako ne bi zbog mene dodatno propatili drugi koji niti ne znaju za sve ovo. Pokušajte naći nešto drugo što bi za vas bila dovoljna satisfakcija tj. zadovoljština kojom bi ja prema starješinama podmirio svoj dug, jer Pismo kaže: “Ne budite nikome ništa dužni osim da ljubite jedni druge.“

Zato sam vam uputio ovo pismo u nadi da ćete suditi po mojem srcu i pokazati milosrđe koje je vrjednije od pravednosti. Nadam se da će te ovo vrijeme, koje ste sebi ostavili za razmišljanje o meni i onome što je najbolje za mene, iskoristiti kako bi otklonili dvojbe i uzeli u obzir ne samo ovo nego i druge olakotne okolnosti koje su uključene u sve ovo.

Vaš brat,

Danijel

10.svibanj 2015.


Od samog početka vođenja prvog i ovog drugog pravnog procesa jedan starješina je stalno isticao kako se ja svojim drugačijim gledištem izdvajam na način da idem drugim pravcem vjere i da time imam svoju religiju pa samim tim ne mogu biti član ove kršćanske skupštine kojoj pripadam. Da bi mu razjasnio gdje griješi u svom razmišljanju napisao sam mu slijedeće pismo:

Pismo jednom članu odbora 


 

Dragi brate,

Želim se ovim putem obratiti samo tebi jer smatram da ti moram ukazati ne jednu jako bitnu stvar. Naime, u prošlom i sadašnjem odboru si bio ustvrdio kako ja svojim drugačijim gledištem imam neku svoju religiju i da kao takav ne mogu biti u zajedništvu sa svojom braćom. Ja poštujem tvoje mišljenje jer znam iz kojeg kuta gledaš na te razlike, ali ti želim ukazati kako je takvo mišljenje vodilo tome da me se isključi iako ono nije bilo biblijski utemeljeno. Pitanje je da li kršćanin može imati svoju drugačiju religiju a da ona bude prihvatljiva u Božjim očima? Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kako ti i drugi starješine gledate na religiju.

U Bibliji se nigdje ne spominje izraz religija iako se grčke i hebrejske riječi obožavanje ili štovanje prevodi u smislu ispoljavanje svoje religioznosti. Grčka riječ threskeía se prevodi sa ”oblik obožavanja“ (NW), ili ”religija“. Religija je pojam koji se odnosi na način ”izražavanje čovjekovog vjerovanja i poštovanja prema nadljudskoj sili koja je prihvaćena kao stvoritelj i upravitelj svemira“. (Stražarska kula, 1.12.1991.). To je način obožavanja i nije vezan za točno određenu vjersku denominaciju iako ga svaka denominacija može regulirati svojim gledištima. Način obožavanja Boga je u Bibliji uglavnom bio vezan za osobni odnos s Bogom, pa je svaki Božji sluga obožavao Jehovu u skladu sa Božjim zakonom koji je bio zapisan u srcu. Abrahamu i drugi Božji sluge su imali svoju religiju a ne denominaciju. Svaki od njih je obožavao Boga u čistoći i istini. To što su kasnije Izraelci imali skup zakona nije značilo da su svoju religioznost sveli na jednoobraznost u ispoljavanju svoje religioznosti. Imali su zajedničku vjeru u Jehovu i njegova obećanja, a ne skup jedinstvenih doktrina po kojima su određivali tko je pravi obožavatelj a tko ne. Kad su otišli u ropstvo, nisu više imali svoj hram i druga prepoznatljiva obilježja ceremonijalnog obožavanja ali su imali zakon u svom srcu. Iako to nije bilo ničim propisano, prorok Danijel se tri puta molio okrenut prema Jeruzalemu. To je bio njegov način, njegova religija. No, denominacije su takav oblik obožavanja mogle propisati kao obavezu za svoje vjernike pa bi svako drugačije gledište i način obožavanja mogla osuditi tvrdeći da je time dotični zauzeo stav za drugu religiju. Problem ne bi bio u tom vjerniku koji ima svoje gledište i svoj način obožavanja nego u očima onih koji na obožavanje Boga gledaju očima svoje denominacije. No Bog prihvaća svakoga tko ga obožava na njemu prihvatljiv način.

U Izraelu je svatko obožavao Jehovu po svojoj savjesti držeći se ujedno propisa Mojsijevog zakona. Ako je netko imao drugačije ili svoje gledište o nekim stvarima na njega se nije gledalo kao na otpadnika. Različita gledišta su bila moguća, ali se nije smjelo ukidati Božji zakon i zamijeniti ga ljudskom predajom kojom se obezvrjeđuje Božja riječ (Mk 7:9,13). Judaizam je kao religija ili način obožavanja Boga omogućavao držanje temeljnih vrijednosti Božjeg zakona, ali je dozvoljavao slobodu gledišta i određena odstupanja u međusobnim gledištima vezanim za način na koji je svatko za sebe određivao u kojoj mjeri će se staviti u službu zakona kako bi doprinio dobrobiti za sebe i druge. Neki su sebi i drugima nametnuli strogoću, a drugi su išli prema jednostavnosti. To ne bi bio problem da neki rabini nisu nametnuli svoja gledišta kao jedina ispravna. I Pavle je tako bio uveden u sistem obožavanja koji je bio u granicama prihvatljivosti ali je živio po strogoći koja je obezvrjeđivala drugačija gledišta pa je jednom rekao: “Odavno me poznaju i mogu posvjedočiti, samo ako hoće, da sam prema najstrožoj sljedbi naše vjere (religije) živio kao farizej.“ (Dj 26:5).

Kao što se da prepoznati jedna religija ili vjera je bila zajednička svim Židovima, ali su oni bili podijeljeni u različite  sljedbe koje su se zauzele za određena gledišta prema obožavanju Boga. Iako su imali različita gledišta nisu jedni druge smatrali otpadnicima. Otpadnik bi bio samo netko tko je učio da se ne treba držati Mojsijevog zakona. Pavle je tako pripadao farizejima kao sljedbi, ali je ujedno pripadao judaizmu kao zajedničkoj religiji ili vjeri kojoj su pripadali i saduceji, eseni i drugi. Budući da Judaizam po hebrejskim Pismima nije mogao svoje obožavanje svest na dogmatska učenja i jedinstvena gledišta onda se unatoč različitim gledištima nije podijelio u denominacije. S druge strane Kršćanstvo se s vremenom podijelilo, najprije u sljedbe, a kasnije u denominacije. U izvornom smislu Kršćanstvo je također zajednička tj. jedna i jedina religija svih kršćana, ali ima svoje zajednice po kojima se kršćani deklariraju na ove ili one. Svaka zajednica ima svoj način obožavanja ili religiju, a on može biti dobar ili loš ovisno o tome da li obezvrjeđuje Božju Riječ ili ne. S druge strane, drugačije obožavanje ne znači automatski i krivo obožavanje.

Ovim se samo nadovezujem na primjer koji sam iznio u svojoj “Izjavi“. Naime, kad bi željeli religiju i religioznost svesti na jednoobraznost u načinu obožavanja i gledišta, onda bi mogli govoriti da su nežidovski kršćani imali neku svoju religiju jer su se u načinu ispoljavanja svoje religioznosti razlikovali od židovskih kršćana. No te razlike su bile prihvatljive sve dok su jedni i drugi gajili jedinstvo duha u čistoći i istinitosti što je pred Bogom daleko važnije.

Da su oni tada zbog razlika u obožavanju formirali svoje odvojene denominacije ili sljedbe, govoreći “ja sam Pavlov“, a drugi “ja sam Petrov“, onda bi po institucionalnim načelima postojale dvije prave religije koje su po biblijskom načelu i dalje pripadale kršćanstvu jer kršćanstvo nije denominacijska stvar. Međutim, kad se kršćanima nametnuo jedan obrazac obožavanja i gledišta i to stavilo u okvire dotične denominacije onda je svako drugo obožavanje i gledište bilo izvan tih okvira i stvar druge religije koja je u odnosu na postojeću često proglašena krivom. I tu nastaje problem po kojem neki prosuđuju druge tvrdeći da taj drugi Božji sluga ima svoje drugačije gledište, a samim tim i svoju drugačiju religiju. Po tome bi mene kao Božjeg slugu iz svoje zajednice izbacili svi koji na takav način tumače kršćanstvo i bio bi prepušten samom sebi i Bogu koji na svoje sluge ne gleda tim ljudskim očima.

Govoriti meni da imam neku svoju religiju može izgledati kao nešto samo po sebi loše i neprihvatljivo, ali kad se to stavi u biblijske okvire, onda to može samo značiti da ja kao pravi kršćanin mogu obožavati Boga na prihvatljiv način u čistoći i istinitosti bez obzira što se moje obožavanje razlikuje od tradicionalnog načina obožavanja i gledišta drugih kršćana koji slijede neki obrazac prepoznatljivosti. Po onome što znači “religija“, ja mogu imati drugačije gledište i čak obožavati Boga na drugačiji način, a da se i dalje držim prave religije tj. pravog načina obožavanja koji je Bogu prihvatljiv. Kriva religija znači pogrešno obožavanje, pa pojedinac može biti obožavatelj Boga čija religioznost nije usklađena sa onim što je Bogu prihvatljivo. Npr. ako me osuđujete tvrdeći kako ja imam svoju ili drugu religiju, može se desiti da osudite nekoga čije obožavanje Bog prihvaća, dok s druge strane Bog vaše štovanje može smatrati ispraznim ukoliko prosudi da ste prema meni postupili pristrano ili na bilo koji način kojim me se odbacuje kao brata. U vezi toga Jakov piše: “Ako tko misli da na ispravan način štuje Boga, a ne zauzdava svoj jezik, nego obmanjuje svoje srce, njegovo je štovanje isprazno. Štovanje koje je čisto i neokaljano pred našim Bogom i Ocem jest ovo: brinuti se za siročad i udovice u njihovoj nevolji i čuvati se prljavštine ovoga svijeta. Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate?“ (Jk 1:26 – 2:1).

Dragi brate, također te molim da vidiš i ispitaš kada su to Jehovini svjedoci počeli gledati na pripadnike drugih kršćanskih zajednica kao na klasu nevjernika i kada su počeli isticati stav isključivosti. Vi ste mi pokušali nametnuti osjećaj krivice zbog mog gledišta o postojanju jedne univerzalne Kristove skupštine koja nije vezana za vidljiva denominacijska obilježja. Problem ste vidjeli u tome da bi po tom gledištu bilo nemoguće izvršiti propovijedanje i spasiti ljude od vječne osude. Vjerojatno si obratio pažnju gledištima brata Russella koji u tome nije vidio problem. No, kad bi čak i odbacili to njegovo gledište, onda ne možete odbaciti gledište brata Rutherforda kojeg se odnedavno (po tumačenju od 2012-te) smatra prvim izabranim vjernim robom kojeg je Isus 1919. godine uzeo sebi za službu zajedno sa drugim članovima upravnog odbora. Naime, Rutherford je u svoje vrijeme držao predavanja po svijetu i u milijunskim primjercima izdao brošuru “Milijuni koji sada žive nikada neće umrijeti“. Istraživača Biblije je bilo jako malo, desetak tisuća, dok su se po njihovom gledištu milijuni pravih kršćana i dalje nalazili u drugim zajednicama koji su do 1925. godine, kada se očekivao kraj, mogli dočekati svoje spasenje, a ne uništenje. To pokazuje da je i on poput brata Russella prave kršćanske vjernike vidio i u drugim kršćanskim zajednicama pa je taj sud prepustio Bogu, a ne ljudskom sudu.

Bez obzira na to gledište, on i tadašnji Istraživači Biblije nisu vidjeli problem u propovijedanju i spasenju jer spasenje nije ovisilo o denominaciji nego o Kristovom sudu. Dozvolili su mogućnost da im se drugi pridruže u pravom obožavanju, ali drugačije obožavanje, ukoliko je ono bilo u čistoći i istini prema Bogu i Kristu, nisu osuđivali. Osuđivali su samo denominacije kao institucije koje drže ljude u tami, s tim da u tami ne mogu držati one pojedince koji se drže Božje Riječi. Brat Rutherford je, bez da je vidio u tome problem, 1922. godine pokrenuo svoju propovjedničku kampanju s ciljem da ljude probudi iz duhovnog mrtvila i da spremno dočekaju Krista kao svog kralja i spasitelja bez obzira na pripadnost nekoj kršćanskoj zajednici. Koliko znam nekoliko desetljeća nakon toga se čak i krštenje unutar drugih kršćanskih zajednica smatralo pravovaljanim ukoliko je bilo provedeno u vodi, tako da se takvi novi članovi nisu trebali ponovno krstiti. Tada su mjerila pravog obožavanja bila iznad pripadnosti nekoj zajednici. Bitno je bilo da starješine našu zajednicu održe čistom i neokaljanom od svijeta. Ljudima je dan izbor da svoje obožavanje vrše u zajednici gdje mogu doći do izražaja prave duhovne i moralne vrijednosti do kojih su Jehovini svjedoci kao zajednica najviše držali. Osim toga, Biblija je glavno mjerilo za naša gledišta. Dao sam vam izjavu (iz Otkrivenja 18:4) koja dolazi sa neba od samog Boga, a koja pokazuje da Bog svoj narod gleda puno šire od jedne denominacije. Sve prave kršćane, bez obzira što se mnogi od njih nalaze zarobljenima u Babilonu Velikom, Bog naziva “moj narode“. Ako su oni pripadnici Božjeg naroda, tko sam ja da to negiram? A ako ja to potvrđujem nekom svojom izjavom, zašto vam to smeta? Gdje je onda problem, u meni i mom gledištu ili u vama i vašem gledištu?

Zato te molim da vidiš i ispitaš kada se to gledište promijenilo i pod čijim predsjedavanjem? Također te molim da ispitaš pod kojim prihvatljivim objašnjenjem je uvedeno gledište koje je samo Jehovine svjedoke preko noći učinilo jedinim pravim kršćanima? Želio bi imati jasan dokaz da je sadašnje gledište ispravnije i prihvatljivije. No bez obzira na naša različita gledišta, ja i ti možemo biti braća po Kristu a da jedan drugoga ne osuđujemo zbog toga. Ja poštujem tvoje mišljenje ali ne bi volio da ga koristiš protiv mene ukoliko nije čvrsto utemeljeno na jasnim dokazima i činjenicama.

Vidio si primjer Pavla. On je znao da će svojim gledištem i učenjem izazvati povrijeđene osjećaje kod židovskih kršćana, ali kad je nastao problem, učinio je sve da ga druga strana ne osuđuje zbog toga. Ja sam izgleda svojim izjavama i gledištima također izazvao kod vas povrijeđene osjećaje i vašu reakciju ali sam nakon toga nastojao to ispraviti objašnjavajući njihov kontekst. Možeš me kritizirati ali ne i osuđivati. No prije svega trebaš razumjeti moje gledište. To isto očekujem i od ostalih starješina. Ukoliko se potrudite u mojim izjavama naći dovoljno razloga koji će vam poslužiti kao olakšavajuće okolnosti onda će to biti dokaz da ste učinili sve u skladu sa božanskom pravdom.

Koliko god u vašim očima moj stav bio loš, uzmite u obzir sve ono što ga je uzrokovalo. Isključenjem ne možete promijeniti neke činjenice i dokaze koji su takvi kakvi jesu. Ja na neke činjenice nisam utjecao ali su one utjecale na mene. Ne znam kako bi sve to utjecalo na vas da ste se našli u situaciji da neke stvari istražujete. Zato mi ne možete pomoći činom isključenja. Možda će te time zadovoljiti neku svoju pravdu i reći onima iznad vas kako ste postupili po uputama, a meni nećete adekvatno pomoći. To će više povrijediti mene nego što sam ja povrijedio vas. Još više će te povrijediti moju suprugu i tako pogoršati cijelu situaciju. Ja se čak bojim njene reakcije jer mi je već dala do znanja što će učiniti. Ona me je sprječavala da kontaktiram s vama jer se bojala ovoga, a ja sam igrom slučaja sebe doveo u situaciju da to ipak učinim prije svega u želji da s vama kao starješinama porazgovaram o stavovima koji su utjecala na moje isključenje. Ono što je u svemu ovome ispalo pogrešno s moje strane nemojte preuveličavati kako bi zasjenili ono što bi trebalo poslužiti kao temelj za naše zajedništvo u Kristu.

Tvoj brat

Danijel

 


 

PRESUDA - Presedan

Nakon dva mjeseca, u kojima su starješine Prizivnog odbora vjerojatno razmatrali sve što sam naveo u svoju obranu, su me u srpnju 2015. pozvali na kratki razgovor kako bi mi saopćili da su donijeli odluku kojom se ukida prvostepena odluka o isključenju koju je donio Pravni odbor moje skupštine. Time je ovaj proces završio kao presedan samo što nitko od drugih starješina iz svih ostalih skupština po svijetu nemaju uvid u cijeli ovaj slučaj pa su primorani i dalje postupati uskogrudno jer im nitko neće omogućiti da vide sve ovo što je navedeno, ne samo u moju obranu nego i u obranu određenih biblijskih načela i gledišta. U svakoj državi se sporovi vode javno tako da pravne osobe, suci, branitelji i tužitelji imaju uvid u svaki pojedini slučaj, a pogotovo u slučajeve koji su bili presedan i po kojima se može mijenjati sudska praksa. No u zajednici Jehovinih svjedoka se sporovi vode tajno tako da nitko nema uvid u tijek i razloge za određene presude, od kojih su upravo ovakve uglavnom sporne i diskutabilne. Zato bi bilo dobro da ovaj slučaj izađe u javnost kako bi se vidjelo sve ono što je od članova zajednice i starješina (tužitelja i sudaca) i dalje sakriveno, a u ovom slučaju razotkriveno u detalje koji čine jednu kompletnu sliku na kojima bi se trebao temeljiti svaki drugi proces protiv moje braće koja po svijetu doživljavaju progon jer Bibliju uzdižu iznad vjerskog i ljudskog autoriteta. Ova odluka bi trebala dovesti do promjena u pravnoj regulativi samo ukoliko se istaknuti starješine ozbiljno pozabave ovom problematikom. Samo tako će ispraviti svoje povijesne greške i omogućiti onima koje sada smatraju otpadnicima da budu njihovi suradnici u 'istini'.