Žalba je poslužila za odlaganje odluke i rješavanje mojeg slučaja pred prizivnim odborom. Iako je ona imala pravni učinak, najveći učinak za ukidanje te odluke je trebala imati moja slijedeća...


IZJAVA PRIZIVNOM ODBORU

 

Ovim putem dajem svoju izjavu kojom želim objasniti zašto nije postojao biblijski temelj za sazivanje pravnog odbora niti razlog za isključenje. Prije svega, pravni odbor nije bio u mogućnosti ispravno razumjeti moje izjave i moj stav. Ja mogu razumijeti stav pojedinih starješina prema meni jer ne poznaju stvari koje ja poznajem pa je svako njihovo gledište o meni iz te pozicije s jedne strane opravdano, ali ne i ispravno. Sada kad sam vas i njih suočio sa mnogim činjenicama i dokazima, onda očekujem da me ispravno razumijete a ne osudite. To govorim iz svog iskustva jer sam i ja, sve dok nisam upoznao neke stvari, bio u situaciji da osuđujem drugačija gledišta, stavove i postupke. Ja sam ostao i dalje u zajedništvu sa Bogom i Kristom, a i dalje želim biti u zajednici sa braćom u svojoj skupštini ako mi to omogućite nakon što vam iznesem u svoju obranu sve ono što bi trebali znati kako bi na stvari mogli gledati po načelu pravednosti iz jedne više i šire perspektive.

Prije saslušanja bi želio da razmotrite razloge zašto smatram da nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora niti za njegovu odluku o isključenju. Ne želim se nametati kao onaj koji vas treba poučavati jer i sami imate uvid u Bibliju kao i ja, ali želim apelirati na vaš razum u skladu sa onim što možete i sami isčitati iz informacija koje su vam dostupne. Kako bi mogli donijeti ispravnu odluku vas će sigurno zanimati moj:

  1. stav prema drugačijim gledištima
  2. stav prema Skupštini i Gospodinovom robu

Iako imam pomalo drugačiji stav od vašeg on ne bi trebao biti osuđen.Na naše gledište i stavove utječu informacije koje trebamo istražiti prije nego ih prihvatimo kao vjerodostojne. Pevle kaže da “svatko treba biti posve uvjeren u svoje mišljenje“. Ukoliko nemamo uvid u sve činjenice onda ne možemo suditi drugačija gledišta a time i drugačije stavove. Svi smo skloni braniti svoja gledišta, no pitanje je da li su ona subjektivna ili objektivna. Onaj tko ima subjektivno gledište je skloniji osuđivati one koji imaju objektivna gledišta, pogotovo osuđujući ona gledišta koja umanjuju našu sliku o sebi ili nečemu što nam je priraslo srcu. S druge strane onaj tko ima objektivno gledište ne želi ga nametati sve dok druga strana i sama ne dođe do činjenica koji to gledište podupiru. No, obje strane bi trebale imati stav tolerancije. Međutim, nečija nulta tolerancija uglavnom ne dozvoljava niti daje za pravo drugima da iznose svoja gledišta koja su drugačija od njegovog pa se prema drugima odnose kao neprijatelju (otpadniku). O tome imamo primjer zapisan u Bibliji i njega ću kasnije pobliže razjasniti.

Iz razmatranja teme o Gospodinovom robu ste mogli zapaziti da su sve moje izjave, koje ste doživjeli u negativnom svjetlu, proizašle iz istraživanja svoje zajednice od samih njenih početaka. To istraživanje sam proveo na sugestiju same Zajednice koja je napisala:

“Jesi li našao vremena da istražiš je li tvoja crkva (zajednica; skupština) doista organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća i ostaje li vjerna učenjima Isusa Krista?“ (Stražarska kula 1.9.2003)

Razlika između mojeg gledišta i gledišta većine starješina može biti samo rezultat ovog istraživanja, odnosno da li je i u kojoj mjeri jedna od strana koja međusobno raspravlja o ovoj temi izvršila ovo istraživanje. Koliko znam, mnogi u našoj zajednici, pa čak ni starješine, nemaju ni volju ni vremena za to istraživanje te se zadovoljavaju s onom slikom koju trenutno imaju pa ne mogu biti potpuno objektivni. Ja nisam takav kao što ste do sada mogli i sami zaključiti. Iz tog istraživanja su proizašla objektivna gledišta koja uključuju dokaze, činjenice i argumente. Ukoliko niste proveli slično istraživanje onda je za pretpostaviti da imate subjektivno gledište i da ste u opasnosti moje gledište osuđivati iz svoje perspektive što Bogu ne bi bilo po volji.

Meni jako smeta što nisam prije krštenja poznavao cjelokupnu povijest naše Zajednice nego mi se, a to govorim u svoje ime, davalo samo one informacije koje sam trebao znati u skladu sa trenutnim gledištem koje sam trebao podržavati. Zašto nisam dobio uvid u sva gledišta i učenja ranih Istraživača Biblije? Zašto se njihovo gledište o organizaciji i kršćanskoj skupštini sakrivalo od mene? Zašto se u “Indexu“ ne može naći niti jedan navod o tome dok o nekom drugim njihovim gledištima imamo osnovne informacije? Da li su te informacije toliko škakljive da bi mogle navesti braću da razviju drugačija gledišta? Čak i kad bi prihvatili ta ranija gledišta koja bi nam bila logičnija i ispravnija, da li bi to značilo da se drugačija gledišta moraju automatski osuditi kao neprihvatljiva pravim kršćanima? Činjenica je da je riječ o dva različita gledišta i da svako od njih nalazi svoju potvrdu u nekim biblijskim i povijesnim navodima. No, kad sam istražio argumente s jedne i druge strane i kad sam ih uspoređivao, onda sam bio naveden da se priklonim samo onome što mi Biblija može potvrditi, dok gledište Zajednice podržavam samo do određene mjere koja se može tolerirati. Da se to uzelo u obzir ne bi bilo potrebno sazivati pravni odbor. To ću objasniti kroz primjer prvih kršćana.

Da li treba tolerirati drugačija gledišta?

Primjer 1 - Najbolji primjer u toleriranju različitih gledišta su pokazali apostoli i prvi kršćani kad je u pitanje bilo gledište o držanju Mojsijevog zakona. Zakon je u svojim odredbama sadržavao propise po kojima su Židovi obožavali Jehovu. Jedna od tih odredbi je doktrina o sabatu. Apostoli u Jeruzalemu i židovski kršćani su držanje sabata smatrali jedinstvenim učenjem koje je u skladu sa Božjim Zakonom i njegovih temeljnih deset zapovijedi. Apostoli nisu niti jednom odredbom ukinuli tu i bilo koju drugu zapovijed što je vidljivo iz izvještaja Djela apostolskih. Čak su se hvalili pred Pavlom kako se vjernici u Jeruzalemu “revno drže Zakona“, što je uključivalo i držanje sabata, Pashe i drugih praznika, a sve u svrhu pravog obožavanja (vidi Dj 21:17-25). Neovisno od njihovog jedinstvenog ali subjektivnog gledišta, apostol Pavle je bio u prilici da razvije drugačije i objektivno gledište i da ga kao takvog prezentira židovskim kršćanima koji su živjeli izvan Judeje tako da su neki od njih, poput Pavla, s vremenom odbacili obožavati Jehovu držanjem tih jedinstvenih zakonskih odredbi, dok nežidovskim kršćanima nisu ni nametali ta jedinstvena gledišta osim onih temeljnih vjerovanja. Neki židovski kršćani u Jeruzalemu su zbog svoje revnosti prema pravom obožavanju najprije smatrali da Pavle obezvrjeđuje Mojsijev zakon jer nežidovske kršćane ne uči da se trebaju podvrći obrezanju kako bi bili uvedeni u Abrahamski savez, što je ranije bio slučaj s prozelitima. Zbog toga su zahtijevali od Pavla da uči u skladu s židovskim propisima i da kršćanima iz naroda (nežidovima) zapovijeda da se obrezuju. Taj je spor riješen u Jeruzalemu tako da je Pavle pred tim židovskim kršćanima bio oslobođen krive optužbe. Oni su morali prihvatiti i tolerirati njegovo drugačije gledište.

Što sam naučio iz ovog primjera? Starješine bi trebali dopustiti određena drugačija gledišta jer bi u suprotnom mogli bezrazložno optuživati braću koja možda imaju ispravnija i objektivnija gledišta. Trebala bi dozvoliti da se najprije stvore rasprave po tom pitanju na nekom vijeću sastavljenom od svih koji su uključeni u to pitanje kao što piše u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str.102.:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem. Kako bi se održao mir i jedinstvo, skupština je mudro odlučila da se to pitanje iznese pred “apostole i starješine u Jeruzalemu”

Kad netko u skupštini ima svoja čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupa, a koja se možda suprotstavljaju čvrstom uvjerenju većeg dijela zajednice, pa čak ako su ona samo subjektivna, onda je iz ovog primjera vidljivo da takvim pojedincima ne treba odmah zatvoriti usta i isključit ih bez jasnih biblijskih dokaza. Ako moji starješine nisu mogli mene razuvjeriti, jer sam svoje zaključke temeljio čvrsto na Bibliji, i tako riješiti problem, onda su i oni trebali postupiti mudro kako bi problem riješili na višem nivou, a ne me odmah okarakterizirati kao otpadnika. Pavle je tek kasnije, nakon što je sabor u Jeruzalemu donio zaključak o tome da se neznabošci ne trebaju obrezivati, tražio od Tita da se zatvore usta onih koji su svojim stavom o obrezanju potkopavali vjeru u Krista, ali nikad nije tražio da se zatvore usta onih koji su raspravljali o pitanjima koja su se nametala kršćanima, a pogotovo ne o pitanjima koja nisu potkopavala kršćansku vjeru. Naime, on je rekao da se izbjegavaju, ne sva ispitivanja, nego samo ona "bezumna ispitivanja i istraživanja“, koja su "beskorisna i isprazna“, što znači da postoje i ona razumna istraživanja koja mogu biti korisna i prihvatljiva (Tit 1:10,11; 3:9). Pavle nije bio protivnik novih saznanja, jer ih je i sam uvodio po svom dubljem razumijevanju Svetog Pisma, nego je bio protivnik onih krivih učenja koja se "ne slažu se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu“ (1.Ti 6:3,4).

Međutim, bez obzira na čvrste argumente koje može imati neki pojedinac, nama je zabranjeno da o njima govorimo drugima i da stvorimo raspravu o tome. Takvima će pravni odbor odmah zatvoriti usta isključenjem iz Zajednice, uvjeravajući ih svojom retorikom da su sagriješili. Takvo postupanje ide preko onoga što stoji u Bibliji čime starješine krivo koriste svoj autoritet. Ako želimo u svemu slijediti prve kršćane onda ne možemo govoriti kako je naša Zajednica organizirana po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća ukoliko neki starješine uvode svoje stavove koji ne odražavaju gledišta i postupke prvih kršćana. Zar se treba bojati javno iznositi određena mišljenja i tražiti da se ona preispitaju na višem nivou? Zar bi bilo čudno kad bi neki starješine (poput Barnabe i Pavla) u jednoj ili više skupština samoinicijativno zastupali neka nova i objektivnija gledišta koja se u nekim stvarima razlikuju od jedinstvenih tradicionalnih učenja? Zar moraju ostati na određenoj duhovnoj razini i u ograničenoj spoznaji sve dok to ne shvate druge skupštine na nekom drugom geografskom području (poput Judeje) ili dok to ne shvate neki uvaženi članovi Zajednice (poput apostola u Jeruzalemu). Ako su ta nova gledišta temeljena na Bibliji i ako ih savjest ne osuđuje da time obezvrjeđuju i potkopavaju vjeru u Krista i odanost Bogu, onda bi te skupštine i dalje bile pod Kristovim vodstvom. Pavle je znao da je njegovo gledište drugačije, ali nije šutio i smatrao da će time doći do podjele. Na jedinstvena učenja židovskih kršćana nije gledao kao temelj kršćanske vjere u Krista.

Kad bi drugi, koji drže do tradicionalnog gledišta, stvorili sporno pitanje, onda bi starješine mogle inzistirati da se o tome povede rasprava na nekom zajedničkom saboru na koji bi bili sazvani nadglednici svih skupština. Tada bi se mogle učiniti jasnijim neka učenja pa bi svi zajedno donijeli odluku o prihvaćanju tog novog gledišta. Takvo postavljanje stvari ne bi bilo protivno teokraciji. Povijest je pokazala da ni crkveni sabori nisu uvijek donosili ispravne odluke u vezi prihvaćanja ili odbacivanja nekih učenja i zahtijeva jer su bile izglasavane dvotrećinskom većinom samo vodećih crkvenih učitelja. Čak je i Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka na taj isti princip glasovanja više puta griješilo tako da su neka pogrešna gledišta i tumačenja zamijenila istinu i bila na snazi jedno vrijeme dok su druga takva pogrešna gledišta vjerojatno još uvijek prisutna. Sistem dvotrećinskog glasovanja podrazumijeva da među njima vjerojatno ima pojedinaca koji se ne slažu s ostalima, ali moraju popustiti. Tu onda nema mjestu svetom duhu. Kad bi sveti duh bio na strani dvotrećinske većine onda se njihova odluka ili tumačenje nikad ne bi trebalo mijenjati. Iako je sadašnje Vodeće tijelo promijenilo tu praksu i svoje odluke donosi tek onda kad se svi usuglase, to opet ne daje razloga da mislimo kako će njihove odluke biti nepogrešive jer se mogu oslanjati na jedinstvenim učenjima i tumačenjima po kojima su Jehovini svjedoci (poput židovskih kršćana) postali prepoznatljivi.

Biblija i povijest nam pokazuju da su postojali apostoli skupština kao što su bili Pavle, Tit, Timotej i drugi koji su nadgledavali više regionalnih skupština, bez da ih je na tu poziciju postavilo neko središnje tijelo. Zato je i Pavao, kojeg u službu nije postavilo viječe apostola u Jeruzalemu, mogao izvan Judeje i Jeuzalema, po vlastitoj savjesti, otvoreno iznositi drugačija gledišta u vezi Mojsijevog zakona koje drugi starješine pa čak ni Isusovi apostoli nikad nisu javno iznosili u Jeruzalemu i Judeji. To nije značilo da je Pavao mogao nametati svoja gledišta bez njihovog preispitivanja od strane drugih starješina. Tako je Pavle upozorio starješine efeške skupštine na neke učitelje koji će se pojaviti među njima (vjerojatno s autoritetom apostola) koji će nametati svoja gledišta ali bez preispitivanja. Takvo nametanje je kasnije postalo praksa nekih kršćanskih učitelja (apostolskih i crkvenih očeva), što je dovelo do podjela i raskola i bezrazložnog sumnjičenja i osuđivanja drugih Kristovih slugu.

Mene se u prošlom sazivu pravnog odbora kritiziralo što sam po svojoj savjesti donosio zaključke na temelju Biblije i postupao po tome prije nego je to službeno potvrđeno od Zajednice, pa takvu osudu u svjetlu ovog primjera smatram nepravednom. Nepravedno je bez preispitivanja 1) nametati svoja gledišta i 2) odbacivati drugačija gledišta.

Primjer 2 - Nekoliko godina nakon sabora u Jeruzalemu, su židovski kršćani opet imali nešto protiv Pavla jer su čuli “da sve Židove koji su među neznabošcima uči otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i da ne žive po židovskim običajima“. Ovo je bila činjenica, ali je pitanje na koji je način Pavle prezentirao svoje drugačije i objektivnije gledište. Da je Pavle to zaista tako strogo učio i zapovijedao, onda bi židovski kršćani imali pravo odbaciti njega i njegovo apostolstvo. Međutim, on svoje gledište i učenje o Zakonu nije smatrao jedinstvenim gledištem nego ga je stavio u okvire slobode savjesti. On je samo ukazivao na drugačije gledište koje je po svojoj savjesti mogao prihvatiti ili odbaciti svaki židovski kršćanin tražeći od njih da svatko “bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Rim 14:5). Pokazao je stav tolerancije prema gledištu kojeg su imali židovski kršćani. Međutim, s druge strane su neki židovski kršćani pokazivali stav netolerancija prema Pavlu i njegovom gledištu. Poznato je da su židovski kršćani zbog svojih jedinstvenih gledišta poprijeko gledali i na svoju nežidovsku braću, pa se i apostol Petar jednom prilikom prestao tijesno družiti s kršćanima iz drugih naroda, bojeći se negodovanja nekih židovskih kršćana. Petar je svojim pogrešnim stavom tada pokazao da je na strani židovskih kršćana i njihovih jedinstvenih učenja čime je indirektno obezvrijedio one kršćane koji su svoju vjeru i obožavanje zasnivali samo na temeljnim učenjima Isusa Krista.

Da li starješine možda obezvrjeđujete moju kršćansku vjeru namečući važnost držanja, ne onih temeljnih učenja, nego onih koji su jedinstveni samo za Jehovine svjedoke?

Kad je Pavle došao u Jeruzalem, apostoli su ga savjetovali da pred židovskim vjernicima dokaže da je on ipak “na pravom putu.“ Rekli su mu da se obredno očisti i obrije glavu u skladu s nazirejskim zavjetom: “Tako će svi znati da nema ništa u onome što su čuli o tebi, nego da si na pravom putu i da se držiš Zakona.“ (Dj 21:24). To nam pokazuje da su čak i apostoli jedinstveno učenje o držanju Zakona smatrali pravim putem, ali je još važnije uočiti da drugačije obožavanje i drugačije gledište nisu smatrali “krivim putem“. Oni su ga tolerirali i zadržali status skvo (quo). Apostoli nisu Pavla osudili, nego su zbog jedinstvenog gledišta koje je prevladavalo među većinskim židovskim kršćanima zatražili od njega da javno dokaže kako on nema ništa protiv Mojsijevog zakona, jer tako ni oni neće imati razloga prigovoriti njegovom drugačijem gledištu i učenju. Pavle je tim židovskim kršćanima želio dokazati da nema ništa protiv pravog obožavanja jer je tolerirao njihovo jedinstveno gledište. Međutim, to nije značilo da je promjenio svoje gledište. On je samo pokazao da, bez obzira na različita gledišta, želi biti u miru sa svima kako bi ih pridobio za Krista, a ne kako bi ih odvukao od Krista.

Ako je moje drugačije gledište a samim tim i drugačiji stav dospio u javnost i ako ono kao takvo umanjuje vrijednost jedinstvenih učenja koje je postavilo vodeće tijelo, onda bi po tome samo trebalo od mene tražiti da dokažem da sam na pravom putu, a ne me isključiti i možda tražiti od mene da se odreknem svojih gledišta. Vi bi morali tolerirati moja gledišta, pogotovo zato što ih temeljim na Bibliji i drugim jasnim činjenicama koje su na raspolaganju svima nama.

Međutim, ja sam osuđen iako moja gledišta nisu postala javna što pokazuje da starješinama upravlja neki strah od svega što je drugačije, a takav strah djeluje kao zapreka kršćanskoj ljubavi i razboritosti. Razumni starješine bi trebali preispitati drugačija gledišta, a ukoliko bi ona postala poznata drugima kojima bi zasmetala, onda bi mogli nači načina da se bez nepotrebnog sumnjičenja i osuđivanja, kakvog su pokazivali tradicionalni kršćani, očuva jedinstvo duha. Isključivanje je samo produkt bezrazložnog straha koji stvara nultu toleranciju. Tolerancija je suprotno tome produkt razboritosti i ljubavi prema drugima koji služe svom Gospodaru u jedinstvu duha. S jedne strane starješine trebaju čuvati skupštinu, ali se ne trebaju bespotrebno bojati raspada sistema i onda u tom strahu sebi postavljati zamku da griješe protiv svog brata koji nema nikakve veze sa otpadništvom.

Apostoli u Jeruzalemu nisu stali na jednu ili drugu stranu kako bi nametali doktrinarno jedinstvo niti su uveli pravilo da se njihovo ili bilo koje gledište od strane drugih učitelja, a koje nije bilo temelj vjere u Boga i Krista, smatra jedinstvenim učenjem za sve kršćane. Uzeli su u obzir da se ono ne može nametnuti zbog argumenata koji su podupirali i drugačije gledište. Da su to učinili stvorili bi veliki problem. Naime, takva razlika u gledištima je mogla otvoriti mogućnost da dođe do raskola između židovskih i nežidovskih kršćana. Zato su apostoli zauzeli jedan stav kojeg su trebali zadržati sve skupštine do danas, naime stav tolerancije. Oni su uzeli u obzir da netolerancija može stvoriti nepotrebne probleme kršćanskom zajedništvu, što je povijest kršćanstva jasno pokazala. Zbog netolerancije koju su pokazivali vrhovnici Crkve, su uvedena stroga pravila koja su ograničavala bilo koje drugačije gledište od onog kojeg je Crkva objavila, tako da je vjerska institucija sama stvorila podlogu za vjerski raskol i nejedinstvo među kršćanima koji su postali žrtve dogmatskih gledišta.

Raskol se u prvom stoljeću mogao dogodio samo da su apostoli u Jeruzalemu s jedne strane i starješine izvan Judeje s druge strane pokazali stav netolerancije. U tom bi se slučaju još u prvom stoljeću formirale dvije kršćanske zajednice, jedna poput Adventista koja drži sabat, a druga poput Jehovinih svjedoka koja ne smatra potrebnim držati taj dan u svrhu obožavanja Boga. I jedna i druga bi imale isti pravac vjere i bile bi prihvatljive u Kristovim očima. Ni jedna od njih ne bi imala pravo sebe proglasiti jedinom pravom kršćanskom zajednicom samo zato što bi smatrali da su argumenti po pitanju držanja Zakona na njihovoj strani. Svaka od njih bi, da bi se razlikovala od druge, mogla biti nazvana nekim imenom i stvoriti svoju upravu i administraciju koja bi je vodila u tom zacrtanom pravcu. Međutim, mogli bi upasti u zamku osuđivanja i omalovažavanja drugih Kristovih robova i sljedbenika. Kao što su neki židovski kršćani iz svog kuta gledanja, došli u opasnost da Pavla i ostale smatraju otpadnicima jer navodno uče otpadništvu od Mojsija, tako bi i u ovom slučaju jedna zajednica iz svog subjektivnog kuta gledanja mogla drugu zajednicu (skupštinu) i sve njene članove smatrati otpadničkom. Slično bi se odnosila i prema članovima svoje skupštine koji bi razvili drugačija gledišta, misleći da oni time uče otpadništvu od vjerskog autoriteta, što bi bilo u suprotnosti sa onom slikom koju su prvi kršćani stvorili o sebi prije nego su ih neki učitelji razdvojili. Međutim, u prvom stoljeću se već bila pojavila opasnost od podjela na osnovi isticanja autoriteta pojedinih istaknutih muževa, ali je to spriječeno. No, kasnije su se pojedini učitelji nametnuli kao autoritet namečući svoja gledišta koja su se morala prihvatiti samo onako kako su ih oni razumjeli pa je prihvačanje njihovih novih jedinstvenih učenja (bez preispitivanja) postalo temelj za određivanje pravovjerja i krivovjerja.

Svatko tko čita Bibliju može uočiti da nežidovski kršćani nisu bili obavezni prihvatiti čitav niz odredbi i učenja koje su židovski kršćani od početka smatrali jedinstvenima u svom obožavanju Jehove Boga. Da su ta jedinstvena učenja bila znak prepoznavanja pravih kršćana, onda bi nežidovski kršćani po nekim svojim postavkama i gledištima pripadali drugom tj. krivom kršćanskom pravcu. Naime, skupština je utemeljena u Jeruzalemu, a Židovi su bili njeni prvi članovi bez da su bili pozvani da promjene svoj stav prema Mojsijevom zakonu i njegovim odredbama. Zato su Zakon smatrali jedinstvenim načinom obožavanja Boga. Ali, kao što sam naveo, temelj za pripadanje pravoj kršćanskoj skupštini ipak nije počivao na čitavom nizu odredaba i učenja koja su bila jedinstvena za te prve židovske kršćane. Kad su u pitanju kršćanska učenja, moguće je zamisliti da dva kršćanska pravca imaju potpuno ista temeljna učenja, (kao “Jehovini svjedoci“ i “Istraživači Biblije“) ali da se razlikuju po nekim, za vjeru nebitnim učenjima i gledištima koja su jedinstvena za svaku od njih.

Što za mene znači biti pravi kršćanin? Brat Russell je stalno isticao naziv “kršćani“ po kojima bi se svatko trebao prepoznavati u sastavu Božje kuće. Bilo koje drugo ime prepoznavanja je moglo stvoriti razliku među kršćanima što se u to vrijeme posebno osjećalo.

Izraz “kršćanin” počeo se koristiti još u 1. stoljeću, otprilike 44. godine. Biblijski pisac Luka zapisao je da su “božanskom providnošću upravo u Antiohiji učenici prvi put nazvani kršćanima” (Djela apostolska 11:26). Iz konteksta tog retka vidljivo je da su kršćani bili učenici Isusa Krista. Kada netko može reći da je Kristov učenik? U djelu The New International Dictionary of New Testament Theology piše: “Biti Isusov učenik znači bezuvjetno mu podrediti cijeli svoj život.” Na temelju toga možemo zaključiti da su pravi kršćani oni koji se bezuvjetno i u potpunosti drže učenja Isusa Krista, utemeljitelja kršćanstva. (Stražarska kula, 1.3.2012. str.3)

Kad su u pitanju učenja onda sam se želio uvjeriti koja su to učenja kojih se trebam bezuvjetno i u potpunosti držati. Uvidio sam da su to temeljna učenja koja su zastupali i prvi kršćani. No, u našoj Zajednici je bilo i onih drugih jedinstvenih učenja u koja se nisam mogao uvjeriti te sam u svom istraživanju naišao na jasniju i točniju spoznaju o tim stvarima. U to sam se potpuno uvjerio tako da sam bio slobodan o tome progovoriti pred starješinama. Umjesto da su me saslušali do kraja oni su mi samo namjeravali zatvoriti usta i to sa tekstom koji glasi:

“Očito je da temelj za pripadanje Jehovinim svjedocima ne može počivati samo na vjerovanju u Boga, Bibliju, Isusa Krista, itd. (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. (Stražarska kula 1.11.1987.)

Ovakva izjava odudara od prethodne izjave jer se ovdje jedinstvena učenja Jehovinih svjedoka drže u istoj razini s temeljnim učenjima Isusa Krista. Ukoliko pravi kršćanin prihvati Kristovo (biblijsko) učenje, a ne i ono kojeg neka zajednica smatra svojim jedinstvenim učenjem, onda ova gornja definicija stvara problem kršćanskom zajedništvu i jedinstvu duha. S ovom definicijom nitko ne može biti pravi kršćanin ukoliko se ne drži učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke čime se unaprijed sprječava bilo kakva mogućnost drugačijeg gledišta. Jedinstvena učenja služe samo kao umjetna podjela među kršćanskim zajednicama na štetu slobode njihovih članova da po apostolskom načelu prihvaćaju samo ono u što se mogu uvjeriti. Ovdje ponovo ističem gledište o vjernom i razboritom robu jer je i to učenje u gornjem članku uvršteno u jedinstveno učenje iako nije bilo potpuno točno. Ono se već dva puta mijenjalo u zadnjih sto godina i pitanje je da li je i sada točno jer se po mom razumijevanju ne uklapa u neke Kristove usporedbe i vremenske okvire.

Zajednica je najprije kritizirala katoličku crkvu zbog toga što je ona uvela taj stav nepovredivosti doktrinarnog jedinstva koji je počivao na jedinstvenim učenjima donesenim na vjerskim koncilima. No u gore navedenom članku sada kritizira to što se unutar te iste crkve dozvoljavaju različita gledišta, koristeći to kao primjer kako Jehovini svjedoci to ne mogu sebi dozvoliti (vidi cijeli članak). Zašto se ide u te dvije krajnosti? Zašto se zauzima jedan stav kojeg se nekad kritiziralo? To po meni nije razborito jer se kritizira upravo onaj stav Crkve kojega je Zajednica na kraju i sama prihvatila. Zašto? Očito zato da bi se pod svaku cijenu zadržalo doktrinarno jedinstvo kao dokaz pravog kršćanstva iako takav dokaz jedinstvenog učenja očito nije Katoličku crkvu učinio pravom kršćanskom skupštinom. Vodstvo zajednice je stoga neprimjetno uvelo termin potpune podložnosti vodećem tijelu bez jasnih biblijskih dokaza. Zna se da je to tijelo sastavljeno od ljudi koji i sami tvrde da nisu nadahnuti i da nisu nepogrešivi te da mogu u nepoznavanju svih činjenica uvesti neka jedinstvena ali i subjektivna učenja i odredbe kao što je već bio slučaj u nekoliko primjera. Zato starješine nebi smjeli inzistirati na nekim učenjima i po njima određivati tko je pravi kršćanin jer mogu pogriješiti kada žele nečije drugačije gledište osuditi kao otpadničko. Naime, može se desiti da pravi kršćanin bude osuđen kao krivovjerac jer ne prihvaća nešto što se kasnije može pokazati krivim učenjem.

Što za mene znači biti Jehovin svjedok? Biti Jehovin svjedok prije svega bi trebalo značiti biti pravi kršćanin i bezuvjetno se podrediti Kristu i njegovim učenjima u skladu s našim krštenjem u Gospodinu. Pravi kršćanin se ne mora prepoznavati po onim učenjima koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke jer to može dovesti do nepotrebnih problema u izražavanju svojeg uvjerenja. Svaki Jehovin svjedok može biti pravi kršćanin, ali pravi kršćanin ne mora bezuvjetno biti član Jehovinih svjedoka. To je moje gledište s kojim se vi ne morate složiti, ali ga također ne možete osuđivati bez suprotnih ali jasnih dokaza. To su samo dva različita gledišta od kojih je jedno subjektivno a drugo objektivno.

Opet ću se vratiti na noviju povijest i na onu razliku između Jehovinih svjedoka i Istraživača Biblije, koja je nastupila zbog netolerancije u nekim gledištima i stavovima. Ta razlika je od njihovog raskola bila mala jer su se obje većim dijelom oslanjale na učenjima brata Russella uz male izmjene i korekcije koje su jedna i druga s vremenom učinile. Nijedna od njih ne ide u krivom pravcu vjere. Obje zajednice smatraju da su “na pravom putu“, kao što su to smatrale skupštine židovskih i nežidovskih kršćana u prvom stoljeću. Obje su nastavile propovijedati dobru vijest o kraljevstvu i izdavati svoj mjesečni časopis Stražarsku kulu i Sionsku Stražarsku kulu. Razlika je samo u tome što svaka ima svoju vrstu upravljanja i svoje metode obožavanja Jehove. Razlike u sporednim učenjima i gledištima postoje, ali ni jedna ni druga zajednica ne mogu osporavati pravo drugoj da istražuju Bibliju, da vjeruje u Jehovu i da ga obožavaju na način kojeg smatraju prihvatljivim.

Međutim, dok Istraživači Biblije Jehovine svjedoke prihvaćaju kao svoju braću koja pripadaju pravoj Kristovoj skupštini, to se ne može reći za Jehovine svjedoke koji njih i članove svih drugih kršćanskih zajednica smatraju nevjernicima i krivovjercima, pa čak i otpadnicima. Primijetio sam da je takav stav isključivosti nastao s vremenom kako bi se održala slika o Jehovinim svjedocima kao jedinim pravim kršćanima. Shvatio sam da je takav stav isključivosti kojega sam imao bio pogrešan i da je u meni gušio neke kršćanske vrijednosti. Zato sam izjavio u svom pismu da pravog vjernika vidim u svakome tko iskreno vjeruje u Boga i Krista i to dokazuje svojim djelima, bez obzira u kojoj je zajednici stekao svoju vjeru u Krista. Taj osjećaj sam želio podijeliti sa svojim starješinama kroz pisma u kojima sam iznio neka svoja razmišljanja. No, oni su me osudili. Moje gledište je očito izazvalo negodovanje kod starješina jer su i sami zanemarili mnoge izjave u Bibliji i publikaciji Zajednice te su u mojim tekstovima vidjeli gledište koje je nespojivo s njihovim. Ali kao što sam naveo, problem nije u tom mom (objektivnom) gledištu kojeg su kao takvog isticali upravo rani Istraživači Biblije, nego u stavu isključivosti koji se razvio zbog stvaranja jednog oblika teokracije kojeg rani Istraživači Biblije nisu htjeli formirati upravo zbog tih razloga. Zar je moguće ukinuti Božje objektivno gledište po kojem on svoj narod vidi u svakom pojedincu koji pripada Kristu i njegovoj univerzalnoj skupštini, a koji su slučajem okolnosti članovi raznih zajednica? Zbog stava isključivosti se sve to zanemaruje te se tvrdi da je spasenje moguće samu unutar naše Zajednice što je po meni subjektivno gledište.

Starješine su zbog tog stava isključivosti vidjeli problem tamo gdje ga ne bi trebalo biti. Npr. rečeno mi je da bi Jehovini svjedoci prestali propovijedali drugima ako će i ti drugi ljudi biti spašeni unutar svojih zajednica? Međutim, Russell i Istraživači Biblije nisu u tome vidjeli problem, jer su propovijedali članovima drugih kršćanskih zajednica u sastavu Božje kuće, smatrajući da će se i oni spasiti ukoliko nalikuju pšenici. Oni koji su se pridružili njima, to su činili jer su među njima mogli izgrađivati svoju vjeru u većoj mjeri nego u svojim dotadašnjim crkvama, župama i skupštinama. Svaki je vjernik imao slobodu slijediti Krista a ne čovjeka u nekoj zajednici. I Židovi su obožavali Boga bez da su bili obavezni podrediti se svojim vjerskim poglavarima i nekim njihovim učenjima koja su bila jedinstvena za svaku vjersku grupu. Kad je Ivan Krstitelj propovijedao o Božjem kraljevstvu, on je prije svega išao onima kojima je bilo potrebno pokajanje kako bi se vratili Bogu, a ne da bi ih usmjerio prema nekoj od tadašnjih vjerskih grupa. Isto je činio i Isus Krist. Svrha propovijedanja je prije svega usmjeriti ljude k Bogu ili ih pak vratiti sa krivog puta. Ljude treba usmjeravati prema Kristu a ne prema čovjeku i zajednici koju on predvodi. Ljudi sami biraju gdje će i u kojoj zajednici izgrađivati svoju vjeru u Boga i Krista. Ako u našoj zajednici mogu izgrađivati svoju vjeru i činiti dobra djela kako bi pred Bogom išli putem pravednosti, onda je to njihov vlastiti izbor. Isto tako, velika većina takvih vjernika se odlučuje prikloniti drugim zajednicama koje također kroz svoje metode propovijedanja imaju brojčani rast kao i Jehovini svjedoci čak i onda kad svoju zajednicu ne smatraju jedinom pravom religijom. Zašto onda ne govorimo o jednom drugom problemu kojeg treba vidjeti u stavu potpune podložnosti vjerskom autoritetu, jer ukoliko je to kršćansko načelo, onda bi po tom načelu trebalo prestati propovijedati kršćanima drugih zajednica jer se i oni onda moraju potpuno podrediti svojim duhovnim vođama.

Pavle je rekao da ja za njega najvažnije da se Krist propovijeda, pa makar to neki činili iz neiskrenih pobuda. “Neki propovijedaju Krista iz zavisti i suparništva, a drugi iz dobre volje“. Ovi prvi to čine “iz častoljublja, ne iz čistih pobuda“. On se pita: “I što time postižu?“ i kaže da to ne sprečava dobru vijest da dođe do iskrenih vjernika jer se i “na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja bilo iz iskrenih, Krist propovijeda“ (Fil 1:15-17). Takvi neiskreni propovjednici predvode neke kršćanske skupštine i zajednice ali pravi kršćani ipak mogu čuti glas svog Učitelja Isusa Krista i njemu se podrediti. Da li će Isus prigovoriti takvima na sudu što nisu izabrali našu Zajednicu, pogotovo ako u njima vidi da su nalik pšenici ili ovcama? Isus je rekao da će prilikom svog dolaska odvojiti “ljude jedne od drugih“ a ne da će odvojiti grupe i zajednice jedne od drugih (Mt 25:31-33). To znači da će se jedni i drugi nalaziti u svim zajednicama. Zar nije Rutherford rekao da osim Istraživača Biblije postoje milijuni pravih kršćana koji neće nikada umrijeti, jer će kao što je tvrdio, ovaj svijet doživjeti svoj kraj 1925.godine. To je značilo da čak i u zajednicama gdje većina vjernika odudara od kršćanskih vrijednosti, Krist vidi pojedince koji su sačuvali neokaljane svoje haljine prepoznavanja, kao što je to bilo u skupštini Sard (Ot 3:4). Ja stoga držim da je naša Zajednica po nekim važnim obilježjima može sebe smatrati pravom skupštinom, ali se po mom mišljenju još uvijek treba uskladiti sa nekim obilježjima koje su krasile prvu skupštinu i rane Istraživače Biblije. Za sve prave kršćane je otvorena mogućnost da se vide u Kristovoj pravoj skupštini bez obzira kojoj zajednici pripadali. To je moje gledište za koje sam također našao potvrdu u nekim novijim izdanjima Zajednice u kojima se izraz Božji narod općenito uzima kako bi se opisalo i one koji su još uvijek zarobljeni u političko-religioznom sustavu Babilona Velikog. Jednostavno rečeno, kršćanska savjest mi ne dozvoljava da podržavam stav isključivosti po kojem članove Božjeg naroda vidim samo unutar svoje zajednice, pa ako je to grijeh koji se može kao takav dokazati Biblijom, onda bi trebali imati dovoljno dokaza da mi ga najprije predočite.

Moje gledište je očito drugačije. Da li je ono objektivno ili subjektivno prosudite sami. To što se moje gledište razlikuje od gledišta većine članova Jehovinih svjedoka se ne može koristiti kao dokaz drugog ili različitog pravca vjere jer bi i rani Istraživači Biblije po tome bili sasvim drugi pravac vjere od današnjih Jehovinih svjedoka. Tu bi trebao na snagu stupiti načelo “jedinstva duha“ koje nadilazi te razlike. Za mene kao člana zajednice Jehovinih svjedoka je bilo jako važno svoj stav izgraditi na Bibliji i njenim načelima. Zato sam išao u dublje ispitivanje povijest Božjeg naroda i tako stekao uvid u neka zbivanja koja su utjecala na moja puno šira gledišta nego sam ih imao prije. Ono što sam ispitao za mene je bio dokaz da neke stvari još uvijek nisu usklađene po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća. Vi ćete odmah reći da sam u krivu (subjektivan). Možda i jesam u vašim očima, ali informacije koje sam dobio i koje sam sagledao kroz prizmu Biblije mi je dalo razloga da razvijem drugačije gledište i drugačiji stav od prijašnjeg. To ne znači da bi zbog te razlike u gledištima trebao odmah biti sankcioniran jer to ne bi bilo po uzoru na kršćansku skupštinu prvog stoljeća, što sam ovdje i dokumentirao. Ako se moj drugačiji stav i drugačija gledišta zasnivaju na pogrešnim argumentima, onda bi me vi uz biblijske i druge argumente trebali najprije ispraviti, a ne strogo ukoriti. Zato tražim od starješina da pokažu mudrost i razboritost na koju su pozvani i da postupe onako kako su postupili apostoli u prvom stoljeću kad su naišli na dva različita gledišta i sačuvali “jedinstvo u vjeri“ (Ef 4:3-6). Oni su negodovali, ali ne zbog revnosti židovskih kršćana prema Zakonu, nego samo onda kada su neki išli toliko daleko da su neke odredbe Zakona, kao što je obrezanje, koristili kao jedinstveno učenje i temelj spasenja čime su obezvrjeđivali Krista i njegovu ulogu spasitelja. Tako i u ovom mom slučaju, samo ukoliko u svom gledištu idem toliko daleko da zanemarujem spasenje po Kristu i ističem nešto što se tome protivi, onda bi me mogli smatrati otpadnikom koji ne prihvaća svoje krštenje “u Gospodinu“. Ali ako to nije slučaj, onda je moja savjest čista jer mi se ne može ukazati da griješim protiv Boga i njegovih zakona, niti da griješim protiv Božjeg i Kristovog gledišta, pa čak ni gledišta Kristovih apostola. Po ovome, uopće nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora.

Istražujući povijest naše Zajednice sam uvidio da je do raskola među njenim članovima došlo zbog nametanja novog i drugačijeg sistema upravljanja koji do tada nije bio prisutan i to bez mogućnosti preispitivanja. U svojim komentarima sam objasnio da je uzdizanje brata Russella u ulogu “vladara“ od strane brata Rutherforda, stvorilo podlogu da se i on uzdigne u taj položaj, što je i učinio kada je proglasio svoje novo učenje o vjernom robu jedinstvenim učenjem. Po tom učenju je cijala tadašnja zajednica Istraživača Biblije proglašena vjernim robom kojeg je predvodio brat Rutherford kao najistaknutiji čovjek te klase. Postoje dosta dokaza da on nije upravni odbor smatrao vodećim tijelom, niti je taj odbor ikad sebe poistovjetio sa apostolskim viječem jer im to nisu dozvoljavala tadašnja gledišta. Kao što sam naveo u svojim tekstovima, ovakva i druga jedinstvena učenja koja su se nametnula snagom autoriteta predsjednika Društva, kao i uvođenje novog sistema upravljanja skupštinama preko tog Društva je dovelo do raskola među Istraživačima Biblije. O tom raskolu se u našim publikacijama nigdje ne može čitati na objektivan način jer nam se daju samo neke šture informacije bez ikakve dublje analize. Ovaj raskol iz rane povijesti naše Zajednice je uveo strah od moguće propasti Društva za proizvodnju i distribuciju pisane riječi pa je vodstvo zadržalo načela netolerancije i isključivosti po kojima se svako drugačije mišljenje, gledište i tumačenje smatra povredom doktrinarnog jedinstva, čime se zajednica Jehovinih svjedoka vratila korak unazad, jer je takav korak učinila i Crkva u ranim stoljećima svog postojanja kako bi održala doktrinarno jedinstvo i autoritet svojih duhovnih vođa. Za mene je taj strah nepotreban jer se sve može staviti u okvire tolerancije i jedinstva duha kojeg su njegovali prvi kršćani. To se može učiniti na način da i sama Zajednica neka jedinstvena učenja više ne smatra temeljem biblijske istine koja njeni članovi moraju bespogovorno prihvatiti kako bi bili priznati članovi zajednice, nego da dopuste mogućnost različitih gledišta. Time bi sebe oslobodili svih pritužbi za kriva (subjektivna) tumačenja, a svima nama dali mogućnost da slobodno pristupamo Božjoj riječi po svetom duhu, a ne po nametnutom tumačenju.

Ako uzmemo u obzir da je sistem upravljanja Društva (poduzeća) sa njegovim predsjednikom na čelu 1971.godine ipak napušten, daje razloga da djelomična ili potpuna krivica za raskol padne na tadašnjeg predsjednika. Tome su doprinijele i neke njegove dogmatske izjave kao što piše u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18.:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925.“

Ovakve i slične dogmatske izjave su također utjecale na rasipanje Zajednice u tom periodu, pa su bile povod da se pod svaku cijenu uvede nepovredivost najvišeg autoriteta i doktrinarno jedinstvo. Ono što je važno i za kršćane i za kršćanske zajednice je da budu dogmatični samo ondje gdje je i Biblija dogmatična, a da izbjegavaju dogmatičnost ondje gdje je Biblija ne pokazuje. Kao što se zna, to su nastojali prvi kršćani, a slijedili su ih i rani Istraživači Biblije jer za njih piše:  

“Za razliku od vjerskih vođa tog doba, Istraživači Biblije odlučili su da njihov vodič bude Sveto pismo, a ne tradicija ili ljudska dogma.“ (Stražarska kula, 15.3.2000. str.12)

Povijest naše Zajednice pokazuje da dogmatske izjave vezano za neka jedinstvena učenja i tumačenja ne mogu biti temelj naše vjere niti temelj za pristupanje Kristovoj skupštini. Tamo gdje su apostoli dopuštali drugačija gledišta, različite vrste bogoslužja, slobodu razmišljanja i savjesti, vodstvo Zajednice je nametnulo kolektivan jedinstveni obrazac razmišljanja, obožavanja i gledišta koja su se morala prihvatiti bez preispitivanja. Ukoliko sam u svom kršćanskom životu, dok sam čitao i proučavao Bibliju, bio naveden da sve ovo vidim kao problem, bio sam slobodan o tome pisati starješinama kako bi se neke stvari po tom pitanju promijenile i uskladile sa prvom kršćanskom skupštinom. Zajednica je po mom mišljenju otišla od one jednostavnosti koja ju je krasila u doba ranih Istraživača Biblije.

Moj stav prema Kristovoj Skupštini

Iz teksta o Gospodinovom robu ste mogli zapaziti moje gledište po kojem je Kuća Božja još uvijek onakva kakva je bila prije 1919. godine, sastavljena od svih kršćana koji su se doktrinarnim i drugim podjelama zatvorili u svoje zidove (zajednice) i do danas bili opterećeni lošim među-susjednim odnosima. Drugi na razne načine žele biti u dobro-susjednim odnosima ali ne dozvoljavaju drugima da se upliću u njihove unutarnje stvari. Međutim, ja vidim problem u tome što je naša Zajednica zaključila kako su svi drugi kršćani osim njih izgubili status stanara jer je Gospodar Kuće 1919. godine proglasio ništavnim ugovor u sklopu novog saveza kojeg su oni obezvrijedili. To svoje gledište su poduprli izjavom kako je vjerni rob (duhovni otac) njihove obitelji (zajednice) samim tim postao jedini suvlasnik i upravitelj cijele Kuće jer ga je Gospodar te godine postavio nad cijelom njegovom imovinom.

Moje gledište i prije i sada uzima u obzir da nitko od starješina nije od Isusa bio ovlašten i postavljen nad cijelom njegovom imovinom i Kućom. To je potvrđeno 2012. kada je  vodeće tijelo priznalo da su u tome pogriješili tako da je po meni ostalo sve onako kako je bilo prije 1919. godine. U vezi ovoga sada postoje dva različita gledišta. Ne želim govoriti kako je jedno gledište krivo a drugo ispravno jer neki od vas pojam “krivo“ odmah poistovječiju sa otpadničkim gledištem. Radije ću govoriti da je jedno gledište subjektivno a drugo objektivno jer se oba gledišta na prvi pogled zasnivaju na nekim čvrstim uvjerenjima koja obje strane, po primjeru prvih kršćana, mogu gorljivo zastupati. To znači da bi u slučaju pojavljivanja drugačijeg gledišta koje bi na prvi pogled moglo biti subjektivno, trebalo to gledište sagledati na nivou onih starješina koje Zajednica može ovlastiti da to malo bolje istraže, kao što je do sada bilo učinjeno prije nego se uvelo drugačije upravljanje skupštinama, a također i kada se na višem nivou preispitivalo drugačije gledište o neutralnosti.

Naša Zajednica je u svojim izdanjima priznala da je kroz cijelu povijest postojala Kristova prava skupština i da ona nije mogla biti vezana za vidljiva obilježja Crkve kao institucije pa je se nije moglo povezati s Katoličkom i drugim crkvama koje su kroz povijest postojale. To znači da organizacije nisu mogle kopirati tu skupštinu i učiniti je vidljivim svijetu jer je ona duhovne prirode i svaki njen član je u zajedništvu sa Kristom, a preko njega u zajedništvu sa ostalim pravim kršćanima. To automatski znači da je u srednjem vijeku pa sve do 1919. godine, jedan pravovjerni kršćanin po ljudskim mjerilima i odredbama mogao pripadati jednoj organiziranoj zajednici (skupštini), ali je preko Krista mogao biti u zajedništvu sa drugim pravovjernim kršćaninom koji je u to vrijeme bio pripadnik druge organizirane zajednice (skupštine) tako da su obojica pripadala Kristovoj pravoj skupštini, bez obzira da li je Isus već odbacio jednu od tih skupština ili ne. Da li se to promijenilo poslije 1919. godine na način da je jedna mala grupa kršćana stvorila vidljivu Kristovu skupštinu kao žitnicu za svu pšenicu ili tor za sve ovce? Ja sam tražio dokaze ali ih nisam našao osim što sam samo naišao na tvrdnje da je to tako. Međutim te tvrdnje nisam mogao ničim potvrditi pa čak ni biblijskim stavcima. Za mene su one bile samo subjektivno gledište koje nisam bio dužan prihvatiti, kao što ni Pavle nije bio obavezan prihvatiti i zastupati gledište židovskih kršćana koji su smatrali Zakon jedinstvenim obilježjem pravih kršćana.

Zamislimo da danas, od tisuće manjih i većih kršćanskih grupa i zajednica u svijetu, postoje i one koje su nalik Istraživačima Biblije u ono vrijeme. Ako je Isus tada prihvatio Istraživače Biblije sa njihovim dobrim i lošim stranama, da li bi danas postupio drugačije? Zar je moguće osuditi neke grupe koje imaju iste stavove i gledišta poput Istraživaća Biblije koji su odbacili trojstvo te se izdvojili iz hijerarhijskih zajednica i njegovali kršćanstvo u svoj njegovoj jednostavnosti, bez obzira što možda imaju neka kriva gledišta i očekivanja? Kršćanstvo ne treba gledati kroz Katoličku crkvu jer bi onda odmah sve osudili. Kao što Bog u svakom čovjeku traži ono što je dobro tako i Krist traži dobre strane, ne samo pojedinaca nego i grupa koji se sastaju u Kristovo ime i koji bi bili nalik onim sedam azijskih skupština. On može naći i ono što je loše, ali sve dok ne dođe i počne suditi Kući Božjoj, svi imaju prilike da čuju što duh govori skupštinama i da reagiraju.

U svom istraživanju sam naišao na neke dokaze zbog kojih nisam mogao prihvatiti gledište Zajednice da je 1914-te započela “žetva“ i da je do 1919. godine Isus proveo sud nad kućom Božjom i prihvatio samo jednu od mnogih zajednica kao svoju jedinu skupštinu koju je priznao i posvetio Bogu. Ja sam potpuno svijestan da su te i neke druge moje izjave pogodile starješine. Ja nisam želio povrijediti njihove osjećaje i zbog toga sam im se izvinio. Ali morate shvatiti kako su i moji osjećaji bili povrijeđeni kad sam proglašen otpadnikom zbog drugačijeg gledišta. I ne samo to. Moji osjećaji su bili povrijeđeni, jer sam se mogao spotaknuti kad sam u publikacijama Zajednice nailazio na dokaze koji pokazuju da nije sve onako kako mi se prezentiralo. Braća koja pišu članke trebaju govoriti istinu a ne davati povoda za spoticanje izmišljajući nepostojeću sliku o sebi i tako “stavljati pred brata nešto zbog čega bi se mogao spotaknuti ili posrnuti.“ (Ri 14:13; 1.Iv 2:10). Spomenut ću samo jedan primjer koji je mogao spotaknuti braću sa slabom vjerom samo da su provjeravali činjenice. Riječ je o “prispodobi o deset djevica“. U knjizi “Svjetska sigurnost“ pogl.5. str.43-46 se tvrdi da su svih “deset djevica“ nakon svog razočarenja 1914-te godine pozaspale, ali da su se mudre djevice 1919. godine probudile iz duhovnog mrtvila, nakon što su čule povik da je mladoženja stigao u svoj hram. Odmah te 1919-te godine su ušle na svadbu nakon čega su se za njima vrata zatvorila. Tvrdi se da ove lude djevice...

“nakon smrti prvog predsjednika Udruženja Kule stražare, Charlesa Tazea Russela, nisu u potpunosti prihvatili duh razvoja s vidljivim instrumentom Jehove Boga pod novim predsjednikom, J. F. Rutherfordom.“  

To gledište je proizašlo od samog Rutherforda. O tome čitamo:

“Objasnio je (Rutherford) da je cilj bio da to poduzeće (Watch Tover) bude “(vidljivo) sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str.135).

Ovo je dokaz da je od 1919. godine Kršćanska skupština po Društvu Watch Tover dobila vidljivo obilježje s predsjednikom i upravnim odborom, što se nije svidjelo jednom dijelu Istraživača Biblije koji su zadržali svoje izvorno gledište o Kristovoj skupštini po učenju brata Russella. Zbog tih razlika u gledištu došlo je do podijele, a to se tumači kao da su se lude djevice odijelile od razboritih te nisu mogle 1919. godine uči u susret mladoženji jer su izgubile obilježje Isusovih sljedbenika. Zar je moguće tvrditi da su oni, zbog svog pozitivnog gledišta o Kristovoj skupštini, a koji se razlikovao od gledišta dotadašnjih institucionalnih vidljivih crkvenih organizacija, bili odbačeni od Krista jer nisu prihvatili vidljivi instrument s predsjednikom na čelu preko kojega će ih Isus voditi? Zar je Isus trebao zanemariti njihovu iskrenu vjeru i ljubav prema Bogu i njemu? Zar je morao zanemariti njihovo cijenjenje koje su pokazivali prema Božjoj Riječi i njenoj nauci samo zato što se nisu ponovo dali ujarmiti u vidljivi organizirani oblik religije budući da su bili izašli iz takvog oblika kršćanstva koji je svoje vidljivo obilježje dobio po svjetskim institucionalnim mjerilima hijerarhijskog upravljanja? Međutim, kad sam ovu prispodobu o “deset djevica“ želio povezati sa stvarnim činjenicama, onda sam dobio sasvim jednu drugu sliku koja pokazuje da 1918-te godine nitko od tadašnjih Istraživača Biblije nije čuo povik “Evo mladoženje, izađite mu u susret“, budući da su u to vrijeme vjerovali da je Isus u svoj hram došao daleke 1878. godine kada je počelo uskrsavanje klase mudrih djevica. Ovo saznanje mi je bilo dovoljno da posumnjam u objektivnost svega onoga što je napisano u vezi ove teme. Za mene je zato bilo jako važno vidjeti po čemu su to tadašnji Istraživači Biblije bili posebni u svojim stavovima, razmišljanjima i postupcima kako bi samo oni bili pozitivno ocjenjeni od strane Krista i to u vrijeme kada ih je bilo jako malo. Da bi ih opisala u tom pozitivnom svjetlu Zajednica je napisala:

"Kako se približavalo vrijeme uništenja buntovnika Sotone i svih njegovih djela, jasno se pokazalo da se nisu svi prepustili otpadničkom obožavanju kakvo se vrši u svijetu kršćanstva. Potkraj 19. stoljeća u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD) osnovana je grupa iskrenih istraživača Biblije koja je postala jezgra razreda Božjeg suvremenog svjedoka. Ti su kršćani usmjeravali pažnju na biblijske dokaze da je blizu završetak današnjeg svjetskog sustava. Kao što je biblijsko proročanstvo i proreklo, ’završetak‘ ovog svijeta započeo je 1914, a obilježilo ga je izbijanje prvog svjetskog rata. (Stražarska kula, od 1.1.2000. str.8).

U ovom članku sam tada primijetio da se Istraživačima Biblije pripisuje činjenica kako su oni još u 19.stoljeću kao suvremeni svjedok ili Božji prorok, jasno vidjeli i ispravno razumjeli biblijsku kronologiju kojom se moglo saznati “da je blizu završetak“, ali da se taj završetak trebao odnositi na početak kraja koji je započeo s 1914-tom godinom. Međutim, to nije točno. Oni su tada očekivali potpuni kraj ili završetak ovog svijeta a ne početak jednog novog dužeg razdoblja nevolja koji bi se zvao “završetak ovog svijeta“. Za njih su posljednji dani započeli 1799. godine i trebali su završiti 1914-te godine kao što piše:

"Neosporna činjenica, dakle, pokazuje da je "vrijeme kraja", započelo 1799.g." (Stražarska kula, ožujak 1922.)

“Oni koji čitaju naše knjige pitaju da možda nije pogrešan datum godina 1914... Mi ne vidimo nikakve potrebe da mijenjamo brojke niti ih možemo promijeniti kad bismo i htjeli da ih promijenimo. One su, mi vjerujemo, Božji datumi, a ne naši. Međutim, imajte u vidu da godine 1914. nije datum početka nego kraj velikih nevolja.” (Stražarska kula, Juli 1894.)

Očito je da njihova gledišta nisu bila točna ili objektivna. Da li je Isus mogao računati na jednu grupu kršćana koji su bili subjektivni ili netočni u svom prosuđivanju? Ono što se dešavalo nakon 1914-te godine vezano za njihovo razočaranje i nova gledišta, nikako ne upućuje da su oni bili svjesni onoga što mi danas tvrdimo da se dešavalo s njima. Ipak im se pripisuje da su udovoljili Kristovim kriterijima ispravnog razumijevanja. Tako sam naišao na još jednu subjektivnu izjavu:

"Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914? Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? (...) Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti)...“ (Stražarska kula, od 1.7.1990. str. 13).

Kriterij po kojima je Isus izabrao ovu grupu je bilo njihovo ispravno razumijevanje koje se kao duhovna hrana pružala kršćanskim vjernicima. Ova je izjava, kad se objektivno analizira, također dokaz kako se tu grupu kršćana unatoč krivom razumijevanju pokušalo prikazalo u svjetlu razboritosti. Pohvaljuje ih se što su razotkrili neke laži, ali se istovremeno prikriva njihovo pogrešno gledište o “jedinstvenim učenjima“ po kojima su bili prepoznatljivi. Naime, ponovno se tvrdi da je Isus 1918-te godine našao samo tu grupu kršćana koji su za razliku od drugih jedini pružali ispravno razumijevanje o gore navedenim biblijskim učenjima. Međutim, uopće nije točno da je tada skupina kršćana pružala ispravno razumijevanje o “Kristovoj nevidljivoj prisutnosti i značenju 1914-te godine“. O tim i nekim drugim stvarima su imali potpuno krivo razumijevanje. Još i godinama nakon 1914-te su tvrdili:

"Neosporne činjenice, dakle, pokazuju da je vrijeme kraja započelo 1799., da je Gospodnja prisutnost počela 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1922).

"Biblija proročanstvo pokazuje da se Gospodin, pojavio po drugi put u godini 1874. ... Ispunjeno proročanstvo pokazuje izvan sumnje da se on jest pojavio 1874. ... Ovaj dokaz pokazuje da je Gospodin prisutan od 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1923).

"Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula 1.1.1924).

Ako su u ovim, za njih “jedinstvenim učenjima“ imali krivo razumijevanje, zašto se onda tvrdi da su oni  iskrenim ljubiteljima Biblije mogli dati ispravno razumijevanje o ovim temama? Ono što želim usput istaknuti je to da oni nisu isključivali braću koja nisu prihvaćala ta njihova jedinstvena učenja. Kad bi danas netko od nas zastupao tadašnja učenja o tim i drugim stvarima, onda bi nas se isključilo kao otpadnike jer bi takve tvrdnje bile okarakterizirane kao unapređivanje “lažnih učenja“. Osim toga, časopis “Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti“ s kojim su bili povezani, je u svom naslovu tvrdilo da je Isusova prisutnost u slavi nastupila 1874. godine i da je od tada nevidljivo prisutan tokom žetve koja će se završiti na vrhuncu velike nevolje 1914. godine, kada će biti uništen svjetski sustav stvari i uspostavljen novi svijet pod Božjim kraljevstvom. Zašto onda današnje vodstvo njihovo pogrešno gledište ne dovodi u vezu s unapređivanjem krivih učenja iza kojih nije stajao ni Bog, ni Krist, ni sveti duh? Vjerojatno zato što se prekriva njihovim ispravnim motivima i revnosti za Boga. Zašto onda te motive starješine nisu uzeli u obzir u mom slučaju nego mi se pripisivalo da unapređujem kriva gledišta? Kako mogu postojati dva mjerila - jedno mjerilo za njih a drugo za mene. Njih je Isus prihvatio, a mene starješine osuđuju. Kod njih je Isus tražilo dobre motive, a kod mene ih starješine ne uzimaju u obzir iako sam i ja u svojoj ljubavi prema biblijskoj istini iznosio ono što sam smatrao ispravnim gledištem. Ono je bilo subjektivno ili objektivno ali nikako ne i otpadničko.

Zar onda nije upitno stvarati kriterije po kojima Isus jednoj grupi kršćana i pojedincima koji ih predvode daje prednost na temelju čak i onih djelomičnih istina i krivih učenja, dok sve ostale grupe i pojedince odbacuje iz istih razloga. Tvrdeći da je kriterij Kristovog prihvaćanja upravo “ispravno razumijevanje“ o svemu što Biblija uči, pisci Stražarske kule su u ovom navedenom članku pod zajednički nazivnik “ispravno razumijevanje“ stavili i ono što je od strane Istraživača Biblije bilo krivo razumijevanje. Budući da ni oni sami nisu udovoljili tom kriteriju, onda je upitno tvrditi da su oni bili jedini koje je Isus u to vrijeme mogao izabrati za svoju jedinstvenu skupštinu.

Drugi kriterij je budnost s obzirom na ono što se dešava u skladu sa proročanstvima, pogotovo ako je u te događaje uključen sam Isus Krist. Tako u Stražarskoj kuli od 15.03.2009. na str.16. piše:

Većina ljudi pod Sotoninom je vlašću i ne obraća pažnju na značenje svjetskih događaja. Oni ne zamjećuju da Krist vlada kao kralj. No pravi su Kristovi sljedbenici budni i shvaćaju pravo značenje događaja koji su se odigrali u prošlom stoljeću. Jehovini svjedoci su 1925. uvidjeli da Prvi svjetski rat i događaji koji su uslijedili nakon njega jasno dokazuju da je 1914. Krist počeo kraljevati na nebu. Time su započeli posljednji dani ovog zlog svijeta kojim vlada Sotona.“

Ova izjava opet diskreditira Istraživače Biblije jer ni oni nisu kao ni većina ljudi na ispravan način zamijetili što se u njihovo vrijeme događa na svjetskoj sceni. Izgleda da uopće nisu bili svjesni da je Isus 1914-te postao kralj i da je 1918-te godine došao u svoj hram. Nisu bili svjesni da ih je izabrao i posvetio kao jedinu pravu skupštinu. Nisu bili svjesni tko je vjerni rob. Toga su navodno postali svjesni godinama poslije i to kad im je predsjednik Društva te događaje objasnio u tom svjetlu novijeg tumačenja iako se s tim nisu slagali neki članovi skupštine. Naime, ako su oni tek 1925. godine shvatili pravo značenje 1914-te i 1918-te godine, onda nisu bili baš toliko budni jer su propustili nešto jako važno, nešto što se nama pokušava prezentirati kao dolazak Krista u njegov Hram, krunisanje, te obnova i posvećenje Kristove skupštine. Oni toga uopće nisu bili svjesni niti su to tvrdili jer su cijelo to vrijeme očekivali kraj, a posebno 1925.godine. Kad se kraj ni tada nije desio, onda im je brat Rutherford godinama poslije objavio da je 1914. godine Isus imenovan za kralja, a ne 1878, kako su do tada tvrdili. No, takvo novo i drugačije gledište ih je održalo na životu 1925. godine jer su te godine doživjeli veliko razočarenje zbog kojeg su mnogi počeli odlaziti. No i dalje su nastavili vjerovali da je Kristova prisutnost započela 1874. godine. Kako je vrijeme sve više odmicalo onda su bili primorani i to korigirati i prilagoditi, pa su tek 1943. godine odbacili 1874. godinu kao godinu Isusovog nevidljivog dolaska i prebacili ga na 1914. godinu. Međutim takvo naknadno tumačenje samo pokazuje da nisu bili budni za događaje u koje su trebali biti svjesno i aktivno uključeni kao izabrana skupština. Unatoč tim činjenicama nama su ti događaji prikazani u drugačijem tj. krivom svjetlu jer piše:  

“Prisjetimo se Isusovih usporedbi o djevicama i o talentima. Da su djevice i robovi iz tih usporedbi znali kada će doći mladoženja odnosno gospodar, ne bi trebali bdjeti. No oni to nisu znali, pa su u svakom trenutku morali biti spremni za njegov dolazak. Pomazanici su desetljećima očekivali da će se 1914. dogoditi nešto značajno, ali nisu jasno razumjeli što. Kad se njihova očekivanja nisu ispunila, moglo im se učiniti da Mladoženja kasni. Jedan je brat kasnije rekao: “Mnogi od nas najozbiljnije su vjerovali da će prvog dana u listopadu 1914. otići na nebo“. Zamisli samo kako su razočarana mogla biti braća koja su očekivala kraj, a on nije došao“ (Stražarska kula, 15.9.2012.)

Treba uzeti u obzir da oni tada nisu govorili da ne razumiju o čemu govore i što očekuju. Oni su svima javno dali do znanja preko svojih tiskanih izdanja da jasno razumiju o čemu govore i što će se dogoditi te godine jer su sve ono što je prethodilo 1914-toj protumačili da se počelo dešavati od 1799-te, a posebno od 1874-te godine. Oni nisu očekivali početak Isusove prisutnosti jer se ona po njima već desila desetljećima ranije. Nisu očekivali početak žetve nego njen kraj. Jedino što im je preostalo za očekivati je bio sam kraj ovog svijeta. Kad se to nije dogodilo oni su bili primorani da odgode Isusov dolazak za neko drugo vrijeme, pa su nagađali da će se to desiti 1915., 1918., 1920., a najkasnije 1925. godine što se nikako ne može uklopiti u usporedbu o deset djevica. Ako je tek naknadno ustanovljeno da je Isus postao kralj 1914. godine, a da toga nisu bili svjesni u svoje vrijeme, i ako je 1919. godine ušao u svoj Hram i izabrao samo njih da ga zastupaju, a da ni toga nisu bili svjesni, jer se jedno i drugo po tadašnjem uvjerenju desilo 40 godina ranije, onda je iz kasnijih tumačenja vidljivo da su sa krivom primjenom Isusovih prispodobi i naknadnim tumačenjima biblijskih proročanstava sa sebe željeli skinuti lošu reputaciju koja ih je tih godina pratila.

I sad jedno pitanje – Zašto se drugim ljudima zamjera što ne obraćaju pažnju značenju svjetskih događaja povezanih s 1914. godinom, kad ni oni do 1925., odnosno do 1943. nisu točno znali ni razumjeli kakvo je pravo značenje te godine? Tek nakon smrti J.F.Rutherforda, a kasnije i brata Knorra su ti razni događaji pripisani 1914., 1918. i 1919. godini i tako prilagođeni slici o postojanju samo jedne vidljive organizacije koja posjeduje duh prvih kršćana. Zaključio sam da sve ono što se dešavalo oko tih godina ne ide u prilog Jehovinim svjedocima jer ispada da oni nisu budno dočekali trenutak kada će se njihov Gospodar pojaviti niti su u tom trenutku raspoznavali što se dešava. Prije bi se moglo reći da su u tim godinama ulazili iz jednog razočarenja u drugo jer se ništa nije poklapalo sa njihovim očekivanjima. Međutim nama se danas prezentira nešto drugo. O tome piše:

“A onda se 1919. dogodilo nešto neočekivano. O tome čitamo: ”Točno u ponoć čuo se povik: ’Evo mladoženje! Izađite mu u susret!‘ Tada su sve one djevice ustale i uredile svoje svjetiljke“ (Matej 25:6, 7). Baš kad su izgubili svaku nadu, dobili su poziv da nešto učine! Godine 1918. Isus, ”glasnik saveza“, došao je u Jehovin duhovni hram da pregleda i očisti Božju skupštinu (Malahija 3:1, NS). Tada su mu pomazani kršćani trebali izaći u susret i dočekati ga u zemaljskim dvorištima tog hrama. Došlo je vrijeme da ’zasvijetle‘ (Stražarska kula, 1.3.2004. str.14).“

Opet jedno te isto pitanje - Kako su oni 1919. godine čuli povik da je Isus došao u svoj Hram ako su i poslije te godine još uvijek bili uvjereni da je on u Hram došao daleke 1878. godine? Kako su onda mogli čuti taj povik, ako su umjesto toga u to vrijeme čekali samo kraj svijeta? Kako su mogli izaći u susret Kristu ako po svom pogrešnom razumijevanju to nisu ni očekivali a niti su to jasno vidjeli? Čak i da su čuli taj neočekivani poziv oni mu u to vrijeme ne bi obratili pažnju zbog svog krivog razumjevanja i krivog očekivanja. S druge strane, da su taj neočekivani povik čuli i znali njegovo značenje onda bi svoje pogrešno razumjevanje odmah ispravili 1919. a ne 1943. godine.

To mi je dovoljno govorilo da u svim tim navodnim događajima oni nisu bili vođeni svetim duhom, a kamo li da su “čuli poziv.“ Poziv da nešto učine su dobili od brata Rutherforda na kongresima 1919. i 1922. godine. Ali i o tim značajnim govorima mi nemamo prave i potpune informacije. Brat Rutherford je 1922. u Ceder Point, Ohio, sve prisutnima snagom potpuno krivih argumenata potaknuto na objavljivanje potpuno krivih činjenica koje su trebale biti sadržane u dobroj vijesti. Zasmetalo mi je što je Stražarska kula iza tih krivih tvrdnji stavila samog Jehovu i Isusa Krista za koje kažu da su oni te poruke slali svetim duhom preko onih koji su sebe smatrali klasom Kristove nevjeste. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1990. na str.12 u podnaslovu "Duh i nevjesat kažu - Dođi!“ stoji napisano:

“Ali zašto Bog i simbolični Mladoženja nisu spomenuti u Otkrivenju 22:17? Kao prvo, zapazi da redak ne kaže pod čijim vodstvom duh djeluje. Ipak, ukazivanje na duh usmjerava našu pažnju na samog Jehovu Boga. Otac nije izuzet iz tog prizora, budući da je on sam Izvor svetog duha. Kao drugo, Sin u potpunosti surađuje sa svojim Ocem, kao što je i sam rekao: ”Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac“ (Ivan 5:19, St). Nadalje, iako je taj poziv nadahnuta izjava koja je najprije potekla od Jehova Boga, ljudi mogu primiti božansko uputstvo, ili ’nadahnute izraze‘, posredstvom Isusa Krista, ”Riječi“. (Otkrivenje 22:6; i 22:17, NS Biblija s objašnjenjima, fusnota; Ivan 1:1.) Prikladno je, dakle, da povežemo Krista, Mladoženju, sa tim pozivom. Da, možemo biti sigurni da se i Jehova Bog, Otac Mladoženje, i Isus Krist, Mladoženja, pridružuju ”nevjesti“ posredstvom svetog duha u govorenju: ”Dođi!“. Desetljećima je taj poziv ’dođi!‘ odlazio narodu koji je žeđao za ’životnom vodom‘. Još 1918. razred nevjeste (pod vodstvom brata Ratherforda) je počeo propovijedati poruku koja je naročito uključivala one koji bi mogli živjeti na Zemlji. Bilo je to javno predavanje pod nazivom ”Milijuni (pravih kršćana) koji sada žive možda neće nikada umrijeti.“... Da bi se doprlo do još više ljudi pozivom — ”Dođi!“, 1922. je poruka otišla svima onima koji su bili zainteresirani da služe Bogu: ”Objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i Kraljevstvo“.

Kao što se da iz ovog vidjeti, brat Rutherford je 1922. godine pozvao sve prisutne da se pridruže propovijedanju svega onoga što je Društvo Stražarske kule objavilo do tada. On je sve prisutne uvjerio da su te poruke nadahnute od Boga. No, Biblija jasno kaže da prije nego se uvjerimo da li je neka izjava od Boga ili ne, da ‘ispitujemo nadahnute izraze’ iza kojih stoji neki čovjek (1.Iv 4:1,2). Međutim, mnoštvo članova je bez provjeravanja povjerovala u učenja i tumačenja tadašnjeg vodstva pa su 1922. prihvatili poziv da se priključe masovnom objavljivanju tih poruka koje je svijet morao čuti, kao što piše: "To je pokrenulo veliki val javnog propovijedanja Kraljevstva, koje je uključivalo sudove koje oglašuje sedam anđeoskih trubača“ (Stražarska kula, 1989.1.4.str.20). Primijetio sam da se nama nikad u publikaciji ne daje pozadina ili kontekst, nego samo izdvojene i cenzurirane misli i rečenice što me je također moglo spotaknuti. Tako u brošuri “Studijski članci“ 1990. na str. 32. stoji napisano:

“Također trebamo revno obznanjivati slavu Božjeg Kraljevstva. Revnost za tu službu u interesu Kraljevstva sasvim sigurno izvire iz riječi koje je 1922. godine tadašnji predsjednik Watch Tower Society, J. F. Rutherford, uputio prisutnima na kongresu u Cedar Pointu (Ohio). On je rekao: ”Od 1914. Kralj slave preuzeo je svoju vlast (...) Nebesko Kraljevstvo se približilo; Kralj vlada; Sotonino carstvo se slomilo; Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? (...) Vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! Opašite se svojom bojnom opremom! Budite trijezni, budni, budite djelotvorni, budite hrabri! Budite vjerni i jaki u vjeri, vi Svjedoci za Gospodina! Krenite odvažno naprijed u borbu dok ne bude izbrisan svaki trag Babilona. Objavite vijest nadaleko i naširoko. Svijet mora znati da je Jehova Bog i da je Isus Krist Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. To je dan nad svim danima. Gle, Kralj vlada! Vi ste njegovi javni objavitelji (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Međutim, da li je ovaj poziv, kojeg se navodno povezuje s jednim od “sedam anđeoskih trubača“ u sebi sadržavao istinu o činjenicama koje su kršćani trebali objavljivati? Da bi ih potaknuo na djelovanje, brat Rutherford je prisutne upitao: "Vjerujete li u to?“ Međutim u gornjem tekstu je izbačen ili cenzuriran dio izjave koji spominje u što su oni tada trebali vjerovati i što su trebali objavljivati? Kad se pročita u cijelosti govor J.F.Rutherforda onda se može vidjeti da je druge uvjeravao u ono što nije bila istina, a što je Vodeće tijelo u gornjoj publikaciji svjesno istrgnulo (???) iz njegove izjave kako bi se sakrilo tu krivu objavu. No, to što je istrgnuto ja ću ubaciti i podebljati:

"... Budući da je [Krist izvan svake sumnje] prisutan od 1874, to slijedi iz [neospornih] činjenica kao što smo ih sada vidjeti, da je razdoblje od 1874 - 1914 dan pripreme. Nije bilo razborito misliti (kao što je to nerazborito mislio C.T.Russell) da je "vrijeme kraja" bilo od 1799 do 1914 (...). Od 1874 Kralj slave je prisutan, a tijekom tog vremena je proveo žetvu i okupio sebi svečenićku klasu. Od 1914.  Kralj slave je preuzeo svoju vlast. On je očistio usne svečenićke klase i šalje ih dalje s porukom. (...) To je poruka svih poruka. To je poruka hitnosti. To leži na onima koji su od Gospodina da proglase “Približilo se Kraljevstvo nebesko, kralj kraljuje, Sotonino carstvo je palo; milijuni (pravih kršćana) koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? Vjerujete li da je kralj slave prisutan, i to od 1874? Vjerujete li da je tijekom tog vremena proveo svoju žetvu? Vjerujete li da je za to vrijeme imao vjernog i razumnog slugu (pastora Russella) preko kojeg je upravljao njegovim radom i hranio domašnje u vjeri? Vjerujete li da je Gospodin sada u svom hramu (od 1878 god.), sudeći narodima zemlje? Vjerujete li da je kralj slave započeo svoju vladavinu? Zato, vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Ovaj poziv je bio važan jer je u to vrijeme, po tumačenju brata Rutherforda, među svim članstvom vladalo čvrsto uvjerenje da će kraj nastupiti uskoro i to 1925. godine. Budući da se neke poruke nisu ostvarile 1914. one su bile promijenjene i kao takve je trebalo objaviti prije 1925. kad su očekivali vrhunac i kraj ovog svijeta i njihovo skupljanje s Kristom. Po njihovim viđenjima 1914-te godine je Isus započeo “suditi narodima zemlje“, među kojima je najprije započeo sud nad kućom Božjom čime su ponovo išli protiv Pavlovog upozorenja u kojem stoji: “A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje.“ (2.Sol 2:1,2). Upravo ovo prosuđivanje je uznemirilo i pokolebalo braću jer se pokazalo da su to bile preuranjena i kriva očekivanja. Prije nego se to pokazalo, mnogi su pristupili javnom objavljivanju takve preuranjene poruke, a također i drugih poruka koje su bile povezane s pozivom – "Objavite Kralja koji je 1874. uspostavio svoje kraljevstvo i 1914-te počeo suditi narodima zemlje“. No, prije nego su ih trebali objaviti svijetu i sami su trebali reći da vjerujuu sve to što se temeljilo na izjavama tadašnjeg predsjednika preko kojega je Isus navodno sve njih poslao sa svojom “pročišćenom porukom“. Međutim, kako je Isus tada mogao stajati iza neke poruke koja nije sadržavala potpunu ili pravu istinu jer nije bila potpuno pročišćena? Kako su se Jehova i Isus preko svojih anđela mogli pridružiti objavljivanju te poruke koja je u sebi sadržavala samo neke djelove istine pomješane sa krivim i lažnim objavama i osobnim viđenjima? Sve to što su oni objavljivali je kasnije odbačeno kao laž ili neistina. Nakon što nije došao kraj 1925., velika većina je odustala od takvih krivih objava, pa su čak napustili organizaciju kojom je čvrstom rukom upravljao brat Rutherford jer su zaključili da su se dali voditi po čovjeku a ne po Kristu.

Zašto se onda nama pokušava dokazati da su oni tada bili potpuno budni i u potpunom skladu sa svim nebeskim stvarima, događajima i objavama, kad se može doći do zaključka da su samo naknadno prilagodili svoja tumačenja kako bi se prikazalo da su samo oni imali Božje vodstvo? Zar to ne govori da su oni na proračunat način naknadno prilagodili sebi neka biblijska proročanstva na način da su nakon određenih događaja po svom viđenju objašnjavali što bi ta proročanstva trebala značiti. Naime, nitko od njih nije 1919. godine čuo nikakav nebeski povik niti poziv, nego su tek godinama kasnije ustanovili da se taj povik mogao čuti preko brata Rutherforda i da su tada “trebali izaći u susret Kristu“. Prema tome, da su čuli, onda bi se odazvali i izašli u susret Isusu 1919. godine, ali dokaza o tome nigdje nema, osim nečije tvrdnje da je to tako bilo. Jedina reakcija večine članova bila je u skladu s objavama koja je iznosio predsjednik društva brat Rutherford koji je za sebe rekao da je zbog svojih krivih i dogmatskih objava ispao “luda“, a što je očito mnoge spotaklo (vidi Stražarsku kulu, 1.12.1993. str.18). Njega i sve ostale do danas koji služe u Upravnom i Vodećem tijelu se smatra razboritima iako se zna da su više puta samouvjereno iznosili vlastite ideje i viđenja svojega srca. To pokazuje da nisu udovoljili kriterijima razboritosti jer su i sami napisali:

“Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari. (...). Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“ (Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Nažalost, ja sam njihovom krivicom izgubio povjerenje u njih, pogotovo zato što su starješine u prošlom odboru mene optuživali da sam sa svojim tumačenjima i gledištima išao ispred vodećeg tijela i da sam trebao čekati, dok su zanemarili to što su upravo vodeći starješine iznosili vlastite ideje a da nisu čekali da im Jehova razjasni stvari. To se pokazalo i sa ovim novim tumačenjem o Gospodinovom robu kojim se odbacilo ranije gledište brata Rutherforda. Koliko god se pokušavali prikazati u svjetlu razboritosti i zaslužiti naše povjerenje, neke činjenice pokazuju suprotno onome što oni tvrde. Ja to mogu opravdati i prihvatiti jer su i oni samo ljudi. No, ono što me je povrijedilo je krivo prikazivanje činjenica kako bi se bez pravih dokaza tvrdilo da su upravo oni i njihova kršćanska zajednica ispunili određena proročanstva. To je suprotno Isusu koji je svojim učenicima na temelju jasnih činjenica ispravno “protumačio ono što je pisano o njemu u svim Pismima“ (Lk 24:27). Prema tome, ja sam zbog njihovih izjava izgubio određeno povjerenje u njih i u ono što iznose, a mogli su me čak i spotaknuti da sam ih nastavio gledati kao vjernog roba kojemu je Isus povjerio cijelo imanje. Upravo zato što sam ih gledao u svjetlu svog razumijevanja tko je Gospodinov rob ja sam ih i dalje poštivao i prihvaćao u domeni onih ovlasti koje im je Isus odmjerio. Nasuprot tome, starješine su, bez da su preispitali moje izjave u skladu sa dokazima na kojima sam ih temeljio, odmah osudile moje gledište samo zato što se ono razlikuje od jedinstvenog gledišta naše Zajednice, što nikako nije u skladu sa praksom apostola i starješina iz Jeruzalema i Antiohije. Zašto starješine ne dozvoljavaju mogućnost da se unutar Zajednice nalazi grupa “nežidovskih kršćana“ koji ne moraju prihvatiti tradicionalno jedinstveno gledište “židovskih kršćana“, nego samo ona Kristova učenja na kojima žele temeljiti svoju vjeru da bi se mogli spasiti i ona učenja u koja se mogu uvjeriti vlastitim ispitivanjem Božje Riječi?

Zašto ne dozvoljavaju mogućnost da se unutar Zajednice nalaze oni koji prije svega žele biti Kristovi, a ne Pavlovi ili Petrovi učenici? To su pitanja koja se ne mogu tek tako staviti pod tepih jer sam ih ja postao svijestan kroz samu Bibliju. U suprotnom bi zanemarivanje takvih pitanja i načela išlo za tim da me se razoruža i lakše baci na pod pod noge onih kojima bi trebao biti potpuno podložan.

Po mom sadašnjem gledištu pravi kršćani mogu preko skupštine Jehovinih svjedoka postati dio Kristove duhovne skupštine, dok lažni kršćani mogu pristupiti bilo kojoj kršćanskoj organizaciji pa tako i Jehovinim svjedocima a da nikad ne postanu dio Kristove prave skupštine. To je moje gledište i kao takvo se donekle razlikuje od sadašnjeg službenog gledišta kojeg prezentira naša Zajednica. Međutim, to moje gledište nije otpadničko jer bi time osudili i sve prave kršćane, a pogotovo one povezane sa ranim Istraživačima Biblije koji su imali upravo ovo gledište. U Stražarskoj kuli od 1.7.1990. piše da je ”Godine 1878, (...) postojao razred iskrenih posvećenih kršćana koji su se izdvojili iz hijerarhijskih i klerikalnih organizacija i koji su željeli kršćanstvo provesti u djelo...“. Kad su se pred kraj 19.stoljeća Istraživači Biblije pojavili na sceni, započeli su služiti svom Gospodaru bez “prijevornica i vrata“. Nisu imali centraliziranu upravu “grada“ niti viječe starješina. Nisu imali posrednika nego samo Isusa Krista kao glavu skupštine. Svi su radili na svojim zadacima izgrađivanja sebe i drugih, uzimajući duhovnu hranu koju su svi starješine u svojim skupštinama pripremali i dijelili ukućanima što znači da se mogli na takav način služiti Kristu, a to čine i danas. To što mnogi nisu prihvatili Društvo za proizvodnju biblijske literature kao vidljivi instrument (organizaciju) sa svojim predsjednikom i upravnim odborom je bilo u skladu sa onim kako ih je poučavao brat Russell.

Ako bi osudili njihovo gledište o Kristovoj skupštini i njihov stav prema hijerarhijskoj organizaciji time bi potkopali temelj na kojem su nastali Jehovini svjedoci bez obzira što su Svjedoci pod vodstvom tadašnje nove uprave i pod vodstvom brata Rutherforda postepeno razvijali drugačije gledište koje je prešlo u tradiciju. Sada kada postoji mogućnost da neki Svjedoci prilikom istraživanja povijesti svoje Zajednice stanu na stranu prijašnjeg gledišta onda bi na snagu trebalo stupiti načelo tolerancije kako ne bi dolazilo do problema. Umjesto nulte tolerancije trebao bi dozvoliti mogućnost da se drugačije gledište prihvati jer bi u suprotnom trebali iznijeti bilo koje suprotne ali jasne dokaze i argumente koji se temelje na Bibliji. Ne možete mi to pripisati u grijeh i onda tražiti da se pokajem jer bi za pokajanje trebali pred mene iznijet jasne argumente koji u potpunosti pobijaju moje gledište o Kristovoj skupštini.

Čak i Zajednica u svojim publikacijama priznaje da je Kristova skupština posvećenih kršćana postojala paralelno s lokalnim skupštinama koje su kroz cijelu povijest do danas bili pod kapom različitih institucionalnih crkava. Riječ je o pojedincima i grupama kršćanskih vjernika koji su svojim krštenjem od strane svećenika, pastora i starješina postajali članovi određenih crkava, ali su nastojali služiti Bogu u skladu sa točnom spoznajom odbacujući sva učenja, pravila i dogme koje su se uvukle u kršćanstvo. Ono što je njih krasilo je to što su nastojali slušati samo one koji su iznosili izjave nadahnute od Boga. Oni su bili svjesni da se svojim krštenjem nisu predali čovjeku i organizaciji nego Kristu postajući tako dio njegovog Tijela ili duhovne skupštine. S takvim razumijevanjem su se Istraživači Biblije odvojili od crkvenih institucija i započeli prakticirati izvorno kršćanstvo kao članovi Kristove skupštine a ne vidljive organizirane religije. Ja sam sebe također želio prije svega vidjeti unutar te Kristove prave skupštine dok služim Bogu u lokalnoj skupštini koja pripada zajednici Jehovinih svjedoka. Ja također slušam samo one izjave koje je nadahnuo Bog, odnosno samo one izjave koje mogu potvrditi da se temelje na Bibliji i njenom kontekstu. Nitko nema ovlaštenje od Krista da me prisili vjerovati u nešto u što se ne mogu uvjeriti i onda me suditi zato što se moje gledište razlikuje od njihovog, znajući da ono kao takvo ne potkopava temelje kršćanske vjere i temelje Kristove skupštine.

Što ako kroz Bibliju spoznam da su neka gledišta i tumačenja pogrešna – da li ću po savjetu apostola Pavla nastojati sve ispitati i tako biti uvjeren u svoje mišljenje, nastojeći imati razumijevanje istine u čiju sam točnost posve siguran (Ri 14:5; 1.Sol 5:21; Kol 2:2). Ako kažete da moram razumjeti svako tumačenje i gledište samo onako kako su ga razumjeli članovi vodećeg tijela tada se svjesno suprotstavljate načelima i temeljima na kojima je izgrađena Kristova skupština i sloboda koja je dana članovima te skupštine čime kršite moja prava jer piše: “i da nitko ne čini nažao svojemu bratu i da ne zadire u njegova prava, jer Jehova kažnjava za sve to, kao što smo vam već rekli i temeljito posvjedočili.“ (1.So 4:6). Svaki od nas služi svom Gospodaru po svojoj savjesti tako da niti jedan čovjek unutar skupštine ne može ukazivati na svoja prava i odgovornosti kroz koja bi postai gospodar naše vjere i savjesti.

Svaka veća organizirana zajednica kršćana pa tako i naša mora imati neku vrstu upravljanja, ali bez potrebe da se pojedini upravitelji prije vremena uzdižu iznad ostalih i sebe proglašavaju Kristovim jedinim zastupnicima preko kojih ljudi mogu doći Kristu i biti spašeni. Tu grešku su uočili Istraživači Biblije kod drugih crkava pa su nastojali biti drugačiji kako bi obnovili izvorno kršćanstvo. Zato vam želim još jednom objasniti svoje gledište i svoj stav o Gospodinovom robu.

Moj stav prema Gospodinovom robu

Ukoliko ste dobro razmotrili moje gledište o Gospodinovom robu, onda ste mogli vidjeti da ja imam razuman stav koji se također temelji na čvrstim dokazima. Do danas nisam bio naveden da bilo kojim drugačijim argumentom promijenim svoje novo gledište dok je Zajednica do sada bili primorana čak tri puta mijenjati svoje gledište s time da je po mojem uvjerenju ostavila prostora za daljnje promjene.

Priča o “robu“ koju sam u navedenom tekstu nadogradio povijesnim činjenicama oslikava ono što se dešavalo u Isusovoj skupštini ili kraljevstvu, nakon što je on otputovao u daleku zemlju. Također oslikava i ono što se desilo 2012. godine u našoj Zajednici kada je klasa viših upravitelja shvatila da su prije vremena samoinicijativno uzeli stvari u svoje ruke misleći da su po svetom duhu od 1919. godine postavljeni kao upravitelj nad cijelim Isusovim imanjem i nad cijelom Božjom kućom. Ta promjena je za sada još uvijek ostala na papiru, ali ovlasti, prava i odgovornosti koje su oni do sada imali bi se po svemu sudeći trebale umanjiti i vratiti na onu početnu poziciju služenja kojeg su imali u vrijeme ranih Istraživača Biblije. Tada su neka braća kao dioničari imali pravo glasa u Društvu (poduzeću) tako da su mogli birati i biti izabrani u Upravu i na poslovima povezanim za istraživanje, pisanje, uređivanje, štampanje i distribuciju literature vjerskog sadržaja. Nitko od njih se nije postavio da gospodari cijelom zajednicom kršćana jer su željeli slijediti primjer svog učitelja Isusa Krista.

Isus je najprije bio “sluga“ poslan samo Židovima, a kasnije je od Boga dobio velike ovlasti kao “kralj“ i “gospodar“ cijelog Božjeg imanja, jer je u svojoj službi pokazao vjernost i razboritost. Na isti način je Isus to očekivao od svojih sljedbenika, pogotovo od onih starješina koji su po svim skupštinama Božjeg naroda bili imenovani da služe drugima i brinu o redovitoj duhovnoj hrani. Tako je bilo u početku, ali je povijest pokazala i drugo lice kršćanstva kada se sistem upravljanja jednom državom, carstvom ili poduzećem prenio na upravljanje kršćanskim skupštinama, čime su pojedini starješine uzeli za sebe veće ovlasti nego im je Isus dao. Iz klase sluge su se uzdigli u klasu prvih upravitelja nad cijelom Kućom i imanjem, a da bi to mogli morali su se poslužiti nekim biblijskim stavcima i primjerima koje su protumačili u tom smjeru i onda sve nas uvjeriti da im se potpuno podložimo. Da li su pogriješili što su se izjednačili sa onima koji će tek u budućnosti biti postavljeni nad cijelom Božjom kućom? Uzmimo za primjer žene i gledište Zajednice po kojem se tvrdi da će neke od njih u Kraljevstvu biti postavljeni za kraljeve i svećenike. Da li one zbog toga saznanja mogu prije vremena samoinicijativno preuzeti veću ulogu u skupštini čime bi bile izjednačene sa starješinama? O tome piše:

“...među pomazanim kršćanima ima i poniznih sestara, koje nikad ne bi pokušale preuzeti ulogu učitelja u skupštini" (1.Ko 11:3; 14:34). (Stražarska kula, 15.7.2013. str.22. odl.9).

Kako bi to bilo da su kršćanske sestre, koje su tvrdile da su pomazanici, prije vremena preuzele upravljanje nad skupštinom i poučavale braću jer je to u skladu sa pravima i odgovornostima koja će jednog dana ipak dobiti? U nekim kršćanskim zajednicama je ženama to omogućeno, ali naša zajednica je protiv toga. Da li bi članovi naše i bilo koje skupštine trebale podržavale takvu upravu nad sobom? To opet ovisi o tome kako se nekoj zajednici prezentira neko gledište, a ono može biti subjektivno ili objektivno. No vodeće tijelo je dalo jasno do znanja da bi to bilo pogrešno. Zato ne dozvoljavaju da žene poučavaju skupštinu a kamo li da služe kao nadglednici. Kad bi bilo koja žena ili grupa žena zahtijevala da ih se već sada po tom pitanju izjednači sa muškarcima i dadu iste ovlasti, onda bi to izazvalo reakciju, ne samo starješina nego i ostalih vjernika. Naime, u prvom stoljeću je bilo nekih žena koji su se pokušale staviti u viši položaj i imati veći utjecaj. U knjizi “Otkrivenje…“ se kaže da su one to mogle postići lažno se predstavljajući kao proročice krivo primjenjujući biblijske retke. Kao samozvane proročice su mogle dominirati nad skupštinom i manipulirati starješinama čime su prestupale i kršile teokratski red. To je okarakterizirano kao duhovna bolest koja se mogla izliječiti pokajanjem. Od starješina se očekivalo da suzbiju svaki pokušaj takvog krivog uzdizanja nad skupštinom i da poprave ono što je otišlo u krivom smjeru (Otkrivenje, str.48).

Međutim samoinicijativno uzdizanje na viši položaj može biti učinjen i od strane starješina i to sa željom da se u svoje ruke preuzme upravljanje nad cijelom skupštinom preko podređenih starješina koji bi služili kao posrednici. Takav slučaj je bio vezan za židovske rabine u koji su formirali svoje viječe Sanhedrin sa vrhovnim svećenikom koji je imao ovlasti poput Mojsija. Iako su imali ispravne motive s ciljem držanja naroda u okvirima Božje Riječi, Isus je osudio takvo uzdizanje pa je poučio svoje učenike da to ne čine. Ako je u navedenom članku vodeće tijelo u negativnom svjetlu opisalo bilo kakvo preuranjeno i samoinicijativno preuzimanje više uloge od strane žena, onda je time indirektno osudilo i svoje uzdizanje nad cijelom skupštinom jer su se time izjednačili sa onim Gospodinovim slugama koji će tek u Kraljevstvu biti postavljeni na taj viši položaj upravljanja. Zašto nisu izravno i jasno osudili stav onih starješina prije njih koji su sebe i njih doveli u zabludu tumačeći im Kristove riječi na taj krivi način? Da li se može preko takvog uzdizanja proći bez da se uzmu u obzir Isusove riječi kojim je on prekorio svoje apostole što su se pokušali uzdizati jedan nad drugima?

Starješine koji su u poziciji da drugima služe i poslužuju ih za stolom, nisu u istom položaju niti imaju one više ovlasti kao starješine koji će biti unaprijeđeni i postavljeni da upravljaju cijelom Kućom. Samim tim, prava i odgovornosti koja su preuzeli na sebe kao najviši upravitelji imanja, sada više nemaju, jer su se toga odrekli ovim novim učenjem koje je u skladu sa Isusovim postavkama. Budući da su se službeno pred nama odrekli dosadašnjeg višeg autoriteta kojeg su samoinicijativno bili uzeli, oni su ponovo postali sluge kao što su to trebali oduvijek biti. S time bi trebali biti izjednačeni sa svim ostalim starješinama po skupštinama koji svojim imenovanjem na sebe preuzimaju iste duhovne odgovornosti. To za sobom povlači potrebu da se i Društvo Watch Tower službeno odvoji od Skupštine i da ponovo ima upravno tijelo sa svojim predsjednikom. U prošlosti je već nekoliko puta bilo promjena po tom pitanju, pa nije ništa neobično da me ove činjenice navode da razmišljam u tom pravcu. To moje gledište može biti objektivno ili subjektivno ali nikako ne i otpadničko.

Ovo ističem jer se u prošlom sazivu pravnog odbora protiv mene tvrdilo kako ja izlazim iz svojih okvira i da na sebe preuzimam prava i odgovornosti koje ima vodeće tijelo, a to je istraživanje i tumačenje Biblije. No, po gledištu prvih kršćana ja sam se kretao u granicama dopuštenog, što svakome mogu dokazati biblijskim stavcima i izjavama vodećeg tijela. No kad tu moju slobodu starješine ograniče i stave u neke druge okvire onda je to izgledalo kao da sam izašao iz tih okvira. Sada kada se sjetim da sam u prošlom sazivu odbora bio prekoren što sam se svojim istraživanjem postavio u ulogu za koju nisam bio ovlašten, ne mogu a da to ne povežem sa ovim primjerom po kojem su pojedini starješine na sebe preuzeli ulogu koju im Isus još nije povjerio. Meni se prigovorilo riječima:

“Nije problem što si ti to tako proučavao i što si tako zaključivao. Problem je u ulozi koju si sebi uzeo. Ti trebaš imati ispravan stav prema onima koji nose tu ulogu da istražuju.“

Dok su me starješine gledali u tim svojim postavljenim okvirima, nisu bili svjesni da je u to isto vrijeme, vodeće tijelo izašlo iz okvira koje je postavio Isus. Oni su na sebe preuzeli prava i odgovornosti koje im on još nije povjerio jer su se pred svima nama predstavili kao oni koje je Isus 1919. postavio nad svom njegovom imovinom, što očito nije bilo točno. Da nisu to na vrijeme uvidjeli njima bi na kraju sudio njihov Gospodar. No, on je i moj Gospodar i prema ovom saznanju on nije mogao mene suditi zato što sam, prema svom razumijevanju, svoju podložnost pokazivao samo u mjeri koju im je on dao. Dok su starješine tvrdili kako nemam pravo ukazivati na moguće greške u trenutnim učenjima vodećih muževa, ova nova slika ipak daje za pravo svakom vjerniku da se prema njima odnosi kao i Krist i njegovi sljedbenici prema vjerskim poglavarima svoje zajednice, a da ne ugroze svoju podložnost Bogu. Budući da su vodeći starješine izašli iz okvira koje im je Isus dao, onda su s tim autoritetom nametnuli svima nama potpunu podložnost sebi koja je istovjetna podložnošću Isusu Kristu i to je ono u čemu sam ja vidio problem. Zato nisam nikako mogao prihvatiti činjenicu da se moram potpuno podložiti jednoj grupi muževa koja je sebe predstavila kao upravitelja cijele Isusove imovine. Ta grupa starješina je s tim položajem samo bespotrebno nametnula svoj viši autoritet koji smo morali bespogovorno podržavati. Sada oni više ne mogu zahtijevati potpunu podložnost nego samo relativnu. Da li sam trebao čekati ovo novo razumijevanje ili sam mogao i ranije postupati prema autoritetu starješina onako kako me Krist poučio? Odgovor ste već dobili iz primjera prvih kršćana koji su prije službenog stava postupali i živjeli po svom gledištu kojeg su smatrali ispravnim. Oni su za mene bili mjerodavni da po njima uskladim svoje postupke, a ne po pravilima koji su me u tome ograničavale.

S obzirom da ovi starješine još uvijek nemaju taj viši autoritet, onda sam bio u pravu kad sam tvrdio da sam njima poslušan samo do jedne određene mjere koju im je Isus odmjerio kad ih je zajedno sa drugima robovima postavio da upravljaju svojim duhovnim darom nad njegovim slugama po skupštinama, a ne da se odvoje i uzdignu kako bi upravljali cijelom Kućom kao najviši upravitelji. Ako sam ja uzeo krivu ulogu i zbog toga bio prekoren, da li se onda i njihovo uzimanje krive uloge treba prekoriti? Da li će te pokušati naći diplomatski imunitet i opravdanje za njihovo prijevremeno uzdizanje smatrajući da je riječ o njihovom krivom razumijevanju, dok će te i dalje za moje duhovne aktivnosti tražiti samo riječi prijekora i osude. Da li bi to bilo pristrano? Vaš odgovor na to pitanje će samo pokazati vaš stav, ne samo prema meni, nego i prema Božjoj pravednosti. Kad bi ovo bilo javno saslušavanje, i kad bi se pred braćom opisalo moj i njihov slučaj navodnog uzdizanja, što mislite kako bi braća reagirala na vaše prosuđivanje? Odgovor možete naći u slijedećim biblijskim stavcima:

“Pazite kako radite, jer u Jehove, Boga našega, nema nepravednosti ni pristranosti“ (2.Lje 19:7). “Ne sudite nepravedno. Ne budi pristran prema siromahu, niti daj prednost velikome. Po pravdi sudi svome bližnjemu“ (3.Mo 19:15). “U suđenju ne budite pristrani. Saslušajte jednako i maloga i velikoga. Ne bojte se (velikih) ljudi, jer je sud Božji“ (5.Mo 1:17). “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom i izabranim anđelima da se toga držiš i ne stvaraš sud unaprijed i ništa ne činiš iz pristranosti“ (1.Ti 5:21). “Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate? (…) ne pravite li onda razlike među sobom i niste li postali suci koji zao sud donose?“ (Jk 2:1-4).

Što mislite, kako bi se ja osjećao a i mnoga braća kad bi mene maloga osudili a velikoga opravdali. Ja sam to pristrano suđenje doživio pa mi je zasmetalo, a starješine to nisu vidjeli i vjerojatno još ne žele vidjeti iz nekih svojih subjektivnih razloga temeljenih na trenutnim gledištima. Da se to prijevremeno uzdizanje pojedinih starješina nije desilo u ranoj povijesti naše Zajednice, sve bi ostalo na kršćanskim načelima koja je Russell zastupao i ne bi se braću osuđivalo zbog istraživanja Biblije i razlika u gledištima jer je on rekao:

"Mi (ko pravi kršćani) nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Ovo je razlog zašto sam bio naveden da se kritički odnosim prema autoritetu tih muževa koji su preko starješina utjecali na moju prošlu osudu i što sam kroz to uvidio da se u našoj zajednici, unatoč dobroj namjeri, provlače sličnosti sa postavkama i gledištima koja su bila prisutna u povijesti Božjeg naroda Izrael i kršćanske skupštine koja je potpala pod utjecaj onih gledišta koja su prije svega branila nepovredivost najvišeg autoriteta. Budući da me se optužilo kako ja svojim načinom istraživanja Biblije izlazim iz svojih dopuštenih okvira, onda je ta optužba izrečena u kontekstu ovakve slike o vjernom robu koja je bila pogrešno prezentirana. Sve ono što sam u svojim pismima citirao iz izdanja Zajednice, u kojima se iznose načela za kršćanske vjernike kako da se odnose prema vjerskom autoritetu, podložnosti, neovisnom ispitivanju, istraživanju i uvjeravanju sada dobivaju svoje pravo mjesto i u životima svih Jehovinih svjedoka. Zbog toga mogu slobodno reći da opraštam svojim starješinama što su me gledali i prosuđivali kroz tu subjektivnu sliku odnosa vjerni rob – sluga. Kao što je 1970-tih predsjednik izgubio status prvog čovjeka, tako sada i starješine vodećeg tijela gube status prvih upravitelja. Bar bi tako trebalo biti po mom gledištu.

Kad je u pitanju moj odnos prema Gospodinovom robu, onda mogu reći da ću im se podložiti u jednoj višoj mjeri tek onda kada oni prođu ispit vjernosti i razboritosti, i kad ih Isus postavi na njihova viša mjesta upravljanja koja će uključivati više “gradova“ njegova kraljevstva. Do tada bi trebala biti na snazi samo relativna podložnost koju možemo pokazivati prema takvima na način da ih “slušamo i podupiremo“ kao starješine, samo u onoj prihvatljivoj mjeri i po svojoj savjesti jer je riječ o ljudima koji mogu svjesno i nesvjesno griješiti. No dok god bude postojalo tijelo istaknutih starješina koji služe kao vijeće starješina, ja ću ih poštivati u istoj mjeri kao što su i židovski vjernici poštivali jedno takvo vijeće starješina u svojoj zajednici. To vijeće je zajednički postavljalo zakone i donosilo odluke za cijeli narod, ali su mogli pogriješiti. Bili su svjesni da je njihov autoritet po Božjem zakonu relativan a ne apsolutan, pa su to apostoli iskoristili kad su na njihovu zabranu odgovorili: “Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima!“ Iako su ti vijećnici sebe smatrali Božjim upraviteljima i sucima koji su u svojim rukama imali zakonodavnu i izvršnu vlast, nisu se trebali toliko uzdignuti i zahtijevati bespogovornu poslušnost i podložnost. Stoga je Gamalijel zatražio od vijeća da bude razumno i da pusti apostole koji zastupaju svoje drugačije gledište o Mesiji, kako se ne bi našli kao borci protiv Boga (Dj 5:27-40). Oni su uzeli u obzir da apostoli tim novim gledištem i učenjem neće postati otpadnici od Boga i Božjeg Zakona.

Moja kršćanska dužnost nije bila da podupirem njihova prava koja nisu imali nego samo ona prava koja je Isus dao svim svojim robovima bez razlike. Ja sam njih i ostale starješine i dalje poštivao zbog službe koju oni imaju, samo što ih više nisam gledao kao vladare Božje kuće. Smatrao sam se njihovim suradnikom za istinu pa sam bio slobodan da ih gledam kao i sve druge starješine s kojima bi mogao otvoreno komunicirati. No, mene su upravitelji “kuće“ izbacili van jer su smatrali da ja ne cijenim i ne poštujem to teokratsko uređenje. No, to nije bilo točno. Moj pomalo kritički stav je imao za svrhu da se neke stvari primjete i usklade sa Božjom Riječi i sa prvom kršćanskom skupštinom. Bio sam zaustavljen iako sam imao iskrene i najbolje namjere. Nije mi bilo dopušteno da bilo što kažem što bi umanjilo autoritet vodećeg tijela kojaga su gledali kao vladara iznad kojega je bio samo Isus Krist. Da se predsjednici Društva i upravno tijelo nisu postavili na taj položaj vladara, ne bi se starješinama oduzelo njihovo pravo da po svim skupštinama služe u svojstvu Gospodinovog roba. Tada ni ja ne bi bio doveden u situaciju da se obraćam starješinama koje ne poznajem, nego samo svojim starješinama koji bi moja drugačija gledišta uzeli u obzir bez bojazni da time narušavaju teokratsko ustrojstvo.

Sada se s ovom promjenom u tumačenju vezanim za vjernog roba stvari ipak trebaju gledati drugim očima, pa moj stav kojega su starješine i prije i sada osudili ne bi trebao biti toliko problematičan. U biti stav kojega su imali prije 2012. godine se s ovom promjenom trebao uskladiti sa izvornim stavom o podložnosti autoriteti kojeg su imali prvi kršćani i rani Istraživači Biblije. U skladu s našim stavom prema bilo kojem obliku vlasti koju u svojim rukama ima čovjek, Zajednica je napisala:

“Kao kršćani, mi imamo drugačiji stav prema autoritetu nego što ima ovaj svijet. Pa ipak, mi nismo slijepo podložni.“ (Stražarska kula, 15.6.2008. str.19)

Ja sam uvijek isticao svoju podložnost Bogu i Isusu Kristu u skladu sa svojom spoznajom i svojom biblijski školovanom savjesti. Međutim, to mi se uzelo kao nešto što je neprihvatljivo ukoliko se nisam u istoj mjeri podložio i vodećem tijelu pa je svaka moja izjava smatrana kao loš stav nepodložnosti kojega treba osuditi kao veliki grijeh. Jedan od starješina u prošlom prizivnom odboru mi je rekao:

“Kod tebe podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš razliku. Znači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.“

Upravo ova izjava je bila dokaz da sam imao ispravan biblijski stav prema njima jer im se nisam slijepo podložio. Ja sam se uvjerio da apostoli nikad nisu tražili za sebe potpunu ili slijepu podložnost i poslušnost jer su se svi vjernici trebali prije svega podložiti Kristu, a ne čovjeku. Podložnost i poslušnost čovjeku je potrebna, ali sve do određene granice kada vjernik vidi i osjeti da mora više slušati Boga nego čovjeka. Tu činjenicu su starješine zanemarili pa su osudili što sam još tada napravio ovu razliku između Krista i današnjeg Vodećeg tijela. Kako sam onda mogao biti pravedan u očima starješina kad su po pitanju podložnosti moju relativnu podložnost smatrali pogrešnom? Osim toga nigdje u Bibliji pa čak ni u izdanjima zajednice nisam naišao na misao da trebamo biti potpuno i bezuvjetno podložni bilo kojim starješinama. Ka god se spominje podložnost autoritetu čovjeka, uvijek se može jasno razumjeti da ta podložnost nije apsolutna nego samo relativna.

Vodeće tijelo je našu Zajednicu više puta uspoređivalo sa bračnom zajednicom kako bi nas u primjeru autoriteta kojeg je Jehova dao muškarcima nad svojim ženama poučilo biti podložnima Bogu. Pitanje glasi: Da li se mužu njegova supruga mora potpuni podložiti kako bi dokazala svoju podložnost Bogu? Odgovor nalazimo u publikaciji koja kaže: “Da li podložnost mužu znači da žena ne smije izraziti svoje mišljenje i da nema pravo glasa kad su u pitanju obiteljske i neke druge odluke? Nipošto.“ (Stražarska kula, 15.5.2010. str.14). U nekim društvenim kulturama se to božansko načelo podložnosti krši jer se ženama ne daje pravo glasa. One moraju šutjeti ili se ono što kažu ne smatra vrijednim razmatranja. Tako ne bi smjelo biti unutar naše kršćanske obitelji. O relativnoj podložnosti unutar bračne zajednice i načinu kako se ona treba razumjeti Zajednica je dala kroz primjer žene Abigajile. Ona se nije slagala sa odlukom i postupkom svoga muža. Nije čekala da on uvidi svoju grešku, a znala je da mu riječima neće moći dokazati da je u krivu pa je poduzela inicijativu da ona ispravi njegovu grešku. Čak nije ništa rekla svome suprugu nego je učinila onako kako je smatrala ispravnim. Zajednica pita: “Značili to da se Abigajila pobunila protiv autoriteta svog muža koji mu je Bog povjerio kao glavi obitelji? Ne. (…) U svakom slučaju podložnost Bogu bila joj je važnija od podložnosti mužu.“ (Stražarska kula, 1.7.2009. str.20).

Da li sam ja imao pravo glasa unutar svoje Zajednice? Da li sam mogao poduzeti bilo koju inicijativu da ispravim ono što je krivo učinjeno ili rečeno od strane onih kojima sam bio podložan, pogotovo kad sam bio suočen s činjenicom da me neće saslušati kako bi im to dokazao? Da li sam ja u našoj kršćanskoj obitelji trebao pokazivati apsolutnu ili relativnu podložnost? Apsolutna podložnost pripada samo Bogu pa bi zahtijevanje da se takva podložnost pokazuje prema čovjeku bilo idolopoklonstvo. Mene je zasmetalo to što su starješine u prošlom sazivu pravnog odbora upravo to tražile od mene iako nisu nigdje mogli naći primjer i razlog za takvo gledište. Sve što sam učinio po svojoj savjesti nije značilo da sam se pobunio protiv autoriteta.

Podložnostkoju Jehova Bog od nas traži ne znači bezuvjetno se podrediti bilo kojem Kristovom zastupniku jer to nisu zahtijevali ni apostoli, niti to znači bespogovorno se podrediti jedinstvenim učenjima i gledištima vodećih ljudi, jer ni to nisu zahtijevali apostoli. Oni su imali stav kojeg je apostol Pavle zapisao: “Ali čak i kad bismo vam mi (apostoli, pastiri i učitelji na kojima je Isus utemeljio svoju skupštinu) ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam objavili, neka bude proklet“ (Ga 1:8). To mi također daje razloga da poštujem one imenovane muževe u skupštini koji donose i objavljuju dobru vijest o Kristu, ali da svoju podložnost prije svega iskazujem Bogu i Kristu, jer oni koji se smatraju vjernim robom, kaže Isus, mogu djelomični ili potpuno zanemariti volju svog Gospodara, pa čak i objavljivati dobru vijest u skladu sa svojim krivim gledištem i krivim očekivanjima (Lk 12:42-48).

Moj stav prema starješinama svoje zajednice je u domeni onoga što se može iščitati iz Biblije, iz povijesti Božjeg naroda Izrael, iz povijesti prve kršćanske skupštine i povijesti kršćanstva sve do danas. Ja ne odbacujem Kristovo vodstvo kojeg on pruža kroz Bibliju i sveti duh. Ne odbacujem vodstvo starješina čija je uloga da služe svima pa i meni, ali ne mogu prihvatiti potpunu podložnost čovjeku jer to nije uvedeno u Kristov zakon. Potpuna podložnost čovjeku je imala negativne posljedice kada je u teokraciju uvedena autokracija, najprije u starom Izraelu, a kasnije u kršćanskoj skupštini (novom Izraelu). Ako ja po svojoj spoznaji tvrdim da je moj jedini vođa Isus Krist, da li me zbog toga možete smatrati otpadnikom? Ako Vodeće tijelo poštujem zbog njihove službe koju su preuzeli na sebe, a ne želim im se potpuno podložiti, da li me možete smatrati otpadnikom?

Sjetite se povijesti. Ona je za mene samo jedan signal kojeg moram uzeti u obzir jer se pokazalo da je “ideja suzbijanja svih kontroverzi i podjela, suzbijanja sve misli, nametanjem jednog dogmatičnog kreda na sve vjernike, ideja jednog čovjeka koji osjeća kako, da bi mogao djelovati, on mora biti slobodan od opozicije i kritike. (…) Od njega je [Konstantina] Crkva stekla narav da bude autoritativna i neupitna, kako bi razvila centraliziranu organizaciju.“ To je bio razlog zbog kojega su rani Istraživači Biblije razvili jedno sasvim drugačije gledište o načinu upravljanja kršćanskim skupštinama pod vodstvom Isusa Krista. Njihovo se gledište razlikovalo od tadašnjih crkava pa me čudi zašto je to zanemareno od vijeća starješina kako bi se opet dala važnost onim obilježjima koja su sakrivale sliku Kristove skupštine kakvu su je svijetu objavili upravo Istraživači Biblije. Nakon što sam preispitao Bibliju i odvagnuo sve činjenice i argumente, stao sam na stranu gledišta ranih Istraživača Biblije. To moje gledište može biti objektivno ili subjektivno, ali nikako ne otpadničko. Ono se razlikuje od trenutnog gledišta Zajednice. Problem je samo u tome što se jedno mišljenje smatra službenim gledištem Zajednice, a samim time i jedinim kojeg treba trenutno podržavati, a drugo neslužbenim kojeg treba automatski odbaciti. Međutim to ne doprinosi pravom kršćanskom zajedništvu.

Jedan od starješina sa prošlog suđenja mi je rekao da ja nemam buntovnički stav s kojim bi prezirao autoritet i bunio se protiv njega, ali da u mom stavu postoji jedno fino nerviranje “roba“. On je to doživio osobno jer je očito bio izritiran mojim izjavama. Da li sam zbog toga postao neprijatelj? Zašto se na mene ne gleda u pozitivnom smislu kao nekoga tko može svojom iritacijom u vama stvoriti još bolje kršćanske osobine, kao što se iritacijom stvara biser u utrobi školjke.

“Budući da u skupštini nemamo uvijek svi isto mišljenje, ponekad jedni druge iritiramo. To se može dogoditi i nadglednicima. U takvim je situacijama dobro primijeniti biblijske savjete: “Prednjačite u iskazivanju poštovanja jedni drugima” i “Nemojte sami sebe smatrati razboritima” (Rim. 12:10, 16). Umjesto da uporno tvrdimo kako smo u pravu, trebamo priznati da o istoj stvari često postoji više ispravnih mišljenja. Ako se potrudimo razumjeti tuđe mišljenje, doprinijet ćemo jedinstvu skupštine (Filip. 4:5). (Stražarska kula, 15.10. 2012.str.15)

Ovo načelo se može primijeniti i u ovom slučaju jer smo vidjeli da su prvi kršćani također imali različita mišljenja čak i u po pitanju doktrinarnih gledišta. Čak ni apostoli se nisu usudili drugačija gledišta smatrati otpadničkima ukoliko nisu išla protiv samih temelja kršćanske vjere. Radije su tolerirali i preispitivali argumente kojima su mogli potkrijepiti ili odbaciti nečije gledište, a ne ga odmah osuditi. U tom duhu su dopustili i drugim vjernicima da istražuju Bibliju i tajne koja ona sadrži o Kristu, te da preispituju izjave i nova gledišta koje su neki istražitelji Biblije i učitelji temeljili na Bibliji. (1.Iv 4:1).

Osim toga, prošlo isključenje je u meni stvorilo reakciju na gledište starješina koje je uporno tvrdilo da su bili u pravu u svim svojim razmišljanjima, dok sam ja vidio stvari u puno širem kontekstu koja su mi govorila drugačije. Po tom pitanju nemamo i ne možemo imati isto mišljenje. Ja sam svoje mišljenje analizirao i izrazio pismenim putem i tako na neki način opet nesvjesno izritirao starješine koji se očito nisu mogli nositi s onim što sam napisao. Ako su uvidjeli da su starješine prije svega mene povrijedili pogrdnim izrazom “otpadnik“ i to na način koji se ne temelji na biblijskoj definiciji otpadništva, onda su se oni prije svega trebali potruditi razumjeti moje gledište i dozvoliti dijalog o tome na temelju dvosmjerne komunikacije, a ne odmah ići u sazivanje pravnog odbora jer se time automatski mene stavilo u lošiju poziciju u kojoj je moje mišljenje unaprijed osuđeno. Takvo postupanje ne može doprinijeti jedinstvu duha među nama. Koliko god starješine vidjeli problem u meni, ja ga s druge strane vidim u njima jer su i oni mene iritirali svojim mišljenjem koje često nisu mogli potkrijepiti odgovarajućim biblijskim stavcima. Da sam dozvolio da budem izritiran preko mjere, ja bi do sada napustio Zajednicu koju oni vode, ali sam se trudio razumjeti njihovo mišljenje i način na koji gledaju na mene, tako da mogu naći opravdane razloge za njihove postupke iako ih ne prihvaćam u cijelosti. Koliko god cijenio i poštivao starješine, ja ih ne podržavam u onome što znam da nije potpuno usklađeno s Biblijom i prvom kršćanskom skupštinom. To je moje pravo koje mi je dao sam Isus Krist kroz pouke i vlastite primjere iz kojih možemo dosta toga naučiti kako bi ga ispravno slijedili.

Ja ne osporavam autoritet starješina, ali ga ne mogu izjednačiti s Božjim autoritetom. Smatram da imam pravo prigovoriti kada se taj autoritet zloupotrjebljava ili krivo koristi kako bi se nekoga poput mene osudilo ili natjeralo na potpunu podložnost čovjeku. Činjenica je da sam iz svog iskustva izgubio određeno povjerenje prema starješinama koji su krivo prosudili moje motive i poticaje. Bez obzira što smatram da mi je bila nanesena nepravda ja sam zadržao određeno poštovanje prema starješinama. Nisam išao protiv autoritete starješina nego sam ukazivao na pogrešne stavove koji su se uvukli u skupštinu. Svjestan sam da čovjek s autoritetom može biti dobar, vjeran i pun ljubavi, ali da istovremeno može imati pogrešan stav prema nekim stvarima i tako griješiti protiv svoje braće. Iako se nisam slagao s njihovim gledištem niti sa njihovom odlukom, ja im nikad nisam uputio niti jednu pogrdnu riječ. S njima sam se i dalje ophodio na ljubazan način pun poštovanja.

Koliko god sam možda svojim izjavama dao do znanja kako gledam na starješine, a među njima i one koji služe u sastavu vodećeg tijela, ja se nisam koristio pogrdnim i uvredljivim izrazima niti sam ih proklinjao jer bi me u tom slučaju mogli osuditi prema Božjem zakonu (2.Mo 22:28). U mojim izjavama se ne radi o okrutnom, zlobnom i hulnom izražavanju. Nisam nikoga želio lišiti dostojanstva i stvoriti u njima osjećaj bezvrijednosti. Nisam nikoga želio vrijeđati ni omalovažavati nego ukazati na stavove koji taj autoritet koristi kako bi se provodila njegova volja na štetu pojedinaca. Nisam buntovan niti želim biti neovisan. Ne želim zlobno i pogrdno govoriti o slavnima. Ono što sam izjavio ne spada u to. Kritika ima svoje mjesto. Nju treba znati prihvatiti a ne se opirati nepovredivosti svog autoriteta. Problem često nije u onome koji iznosi kritiku, nego u onome koji ne zna prihvatiti kritiku jer je doživljava kao napad na svoju osobu i ulogu. No, ako su neke izjave imale ponižavajući ton, onda bi te izjave trebalo sagledavati u cijelom kontekstu budući da sam ujedno izjavljivao kako ih cijenim i poštujem iz određenih razloga. Ako ste to svjesno ili nesvjesno previdjeli onda ste u opasnosti da osuđujete moje motive. Osim toga, ako ne uzmete u obzir moje gledište, možete pogriješiti, pogotovo ako samo uzimate u obzir svoje gledište i na brzinu sudite samo iz tog svog ugla.

Sjetite se Davida. Kako je on postupio prema čovjeku koji ga je “neprestano proklinjao“ i još ga nazivao pogrdnim riječima “krvniče, nitkove“, jer je smatrao da je David kriv za Saulovu krv. Kako je David reagirao kad je tog čovjeka Abišaj htio pogubiti? Rekao je svom sluzi: “Neka proklinje, jer mu je Jehova rekao da me proklinje! (…) Pustite ga neka me proklinje, jer mu je Jehova tako rekao! Možda će Jehova vidjeti očima svojim, pa će mi Jehova uzvratiti dobro za riječi kojima me ovaj danas proklinje.” (2.Sa 16:5-13). David je bio svjestan da ovaj čovjek iz svojeg kuta gledanja ima razloga da tako postupa i govori protiv njegove autoritete. Kasnije je ovaj čovjek vidio da je pogriješio i pokajao se. Zato me ni vi nemojte odmah suditi. Pustite me na miru i razmotrite razloge mojih gledišta. Ako sam krivo procijenio, onda dozvolite da i ja s vremenom uvidim svoj pogrešan stav i krivi zaključak.

Sjetite se apostola Pavla. Kad su ga Židovi optužili da omalovažava njihovu vjersku zajednicu, doveden je pred sudbeno vijeće. On se pokušao opravdati smatrajući da ga bezrazložno optužuju pa je pred svim starješinama rekao: “Ljudi, braćo, ja potpuno čiste savjesti živim pred Bogom sve do dana današnjega.” Zatim je veliki svećenik naredio da ga udare po ustima kako bi ga se ušutkalo. Pavle je reagirao tako što je ukazao na proceduralnu pogrešku tog suda rekavši svećeniku koji je naredio da ga udare: “Bog će udariti tebe, okrečeni zide! Kako možeš sjediti ovdje i suditi mi po Zakonu, a sam prestupaš Zakon zapovijedajući da me udaraju?” Pavlu je netko rekao da je time uvrijedio velikog svećenika. Zato se on izvinio pred velikim svećenikom što ga je nazvao okrečenim zidom jer nije znao tko je on, ali je i dalje ostala činjenica da je veliki svećenik ipak prestupio Zakon i da zbog toga odgovara Bogu. Kad je Pavle zatim izjavio svoje gledište o uskrsnuću, onda je potakao neke od tih starješina da stanu na njegovu stranu. No drugi su ga ipak željeli osuditi, pa je Pavle trebao pravnu zaštitu. (Dj 22:21,22; 23:1-5)

Ja sam isto tako reagirao na krive optužbe. Dao sam do znanja da čiste savjesti služim pred Bogom, ali me se pod svaku cijenu željelo osuditi i zatvoriti mi usta da ne iznosim svoja drugačija gledišta kojima bi omalovažavao ono što uči zajednica. Međutim ja, za razliku od Pavla, nisam imao nikakvu pravnu zaštitu niti bilo kojeg starješinu koji bi stao u moju obranu. Zato sam nakon isključenja u svom tekstu “Pred sudbenim vijećem…“ ukazao na proceduralne i druge greške koje su se provlačile kroz postupak prema meni na način da sam koristio primjere iz židovske i kršćanske povijesti što je vjerojatno uvrijedilo starješine koji su smatrale da sam time obezvrijedio ulogu i autoritet vodećeg tijela. Međutim, opet tvrdim da nisam izrekao niti jednu pogrdnu riječ o slavnima, tj. o onima koji imaju autoritet. Sagledao sam svoj slučaj i ukazao na greške, a također i na činjenicu da će svatko biti suđen od Boga onim sudom kojim i sam sudi drugome. Prema tome nisam nikoga osuđivao, a kamo li da sam osuđivao pogrdnim riječima. Za svoju obranu sam i prije i sada poput Pavla iznio svoja uvjerenja do kojih sam došao, smatrajući da one nemaju nikakve veze sa otpadništvom. Da li sam nekoga od vas potaknuo da stane u moju obranu, ovisi o vašem subjektivnom ili objektivnom gledištu.

Sjetite se i apostola Petra. On se jednom prilikom loše ponio jer se prestao tijesno družiti s poganskim kršćanima, bojeći se negodovanja nekih židovskih kršćana, koji su bez razloga poprijeko gledali na svoju nežidovsku braću. Kad je apostol Pavao uočio Petrov postupak s kojim su se poveli i drugi kršćani, onda je njegovo ponašanje i njegov pogrešan stav osudio pred svim prisutnima rekavši: “Ali kad sam vidio da ne postupaju ispravno, po istini dobre vijesti,rekao sam Kefi pred svima njima: “Ako ti, koji si Židov, živiš kao oni iz drugih naroda, a ne kao Židovi, kako to da prisiljavaš one iz drugih naroda da žive po židovskim običajima?” (Ga 2:11-14). To isto su Petru mogli reći i neki vjernici. I oni su s pravom mogli postupiti kao Pavle i osuditi takav njegov postupak bez obzira što je Petar bio jedan od stupova skupštine. Kako bi Petar reagirao? Da li bi tu osudu od nekog vjernika odbacio riječima: “Tko si ti da mi se obraćaš s tim riječima? Ja sam apostol, a ti običan vjernik.“

Da li bi Pavle jednom takvom običnom vjerniku rekao da to nije smio učiniti, pogotovo ne pred drugima jer je time pokazao omalovažavanje prema kršćanskom autoritetu? Odgovor je jasan. Da li sam ja, direktno ili indirektno mogao ukazati na pogrešan postupak, gledište i stav pojedinih starješina a da se nitko od njih ne nađe uvrijeđen? Ja sam u postupcima, gledištima i stavovima pojedinih starješina vidio da poput Petra u određenoj situaciji “ne postupaju ispravno, po istini“? Naime, apostol Petar je sebi dozvoljavao da živi kao oni iz drugih naroda bez ograničenja Mojsijevog zakona, a prisiljavao je druge da žive po njegovom gledištu vezanim za Mojsijev zakon. Iz publikacija se da isčitati da su na sličan način i ovi starješine postupile nerazborito u nekim stvarima koje su me zasmetale.

  • Najprije su kritizirali crkve koje su uveli stav nepovredivosti crkvenog autoriteta a kasnije su ga i sami nametnuli svojim članovima.
  • Zatim su kritizirali crkvena vijeća na kojima su se izglasavala učenja koja se nisu smjela dovoditi u pitanje, a kasnije su i sami svojim članovima nametali neka jedinstvena učenja koja su morali bez pogovora prihvatiti.
  • Kritizirali su Katoličku crkvu zato što je sebe prikazivala kao jedinu pravu religiju, a kasnije su i sami svoju zajednicu proglasili jedinom pravom crkvom (skupštinom).
  • Unutar članstva vodećeg tijela je bilo dozvoljeno imati različita gledišta, dok su ujedno osuđivali svoju braću koja su također imala drugačija, a možda i ista gledišta manjinskog dijela vodećeg tijela (primjer gledišta o neutralnosti itd.).
  • Osuđivali su druge crkve zbog krivog tumačenja biblijskih istina, a sami su godinama podržavali krivo razumijevanje o nekim biblijskim temama, dok su druge stavke svjesno proizvoljno protumačili (primjer “deset djevica“, “žetva“, itd.) .
  • Svoja su kriva gledišta u odnosu na biblijsku istinu opravdavali, dok su drugačija gledišta u odnosu na njihova proglasili otpadničkim.
  • Od vjernika drugih kršćanskih zajednica su zahtijevali da postupaju po načelu relativne podložnosti vjerskom autoritetu kako bi mogli lakše čuti i drugo gledište tj. gledište Jehovinih svjedoka, a svojim su članovima nametnuli apsolutnu podložnost kako bi im zabranili da ispituju drugačija učenja i da time dovode u pitanje njihovo učenje.
  • Od vjernika drugih zajednica su zahtijevali da neovisno od svoje crkve istražuju Bibliju, a svoje članove su osuđivali zbog neovisnog istraživanja.  

Kad sam to sve vidio, i na svojoj koži osjetio negativne posljedice svega toga, bio sam slobodan da o tome progovorim, ali ne pred svima, nego samo pred starješinama jer su i oni kao njihova produžena ruka nesvjesno podržavali ono što po mom viđenju nije bilo “po istini“. Ako sam bio naveden da poput Pavla, koji je kritizirao Petrov postupak, i sam iznesem kritiku za ove njihove postupke onda sam mogao u njima izazvati dvije reakcije. Jedna je mogla biti osjećaj povrijeđenosti, a drugi negiranje. Međutim moji starješine su otišli korak dalje pa su sada išle u protunapad osuđujući me za moja drugačija gledišta kako bi mi nametnuli osjećaj krivice zbog pogrešnog stava. Apostol Petar je priznao svoj pogrešan postupak, i ostao u miru sa apostolom Pavlom kojega je nazvao “naš ljubljeni Pavao“, a ja sam dobio pljusku pod izlikom da mi se pokušalo pomoći kako bi uvidio da nije lijepo kritizirati one koji imaju autoritet niti im ukazivati da neka njihova gledišta i postupci nisu ispravni.

Ako starješine olako odbacuju moja prava da svu braću pa i njih doživljavam jednakima sebi, jer je Krist rekao “svi ste vi braća“, i ako negiraju tu slobodu iznošenja opravdanih razloga za svoje gledište, onda nije ni čudno da olako odbacuju i mene kao brata samo da bi zadovoljili neko slovo zakona i pravilo. U knjizi “Približi se Jehovi“ piše: “Razumna osoba ne inzistira uvijek na slovu zakona...“ (str.225). Koliko god su starješine pokušale mene uvjeriti da nisam u pravu, one su se ujedno postavile prema meni kao da su toliko u pravu da im nije potrebno dokazivati suprotno. Od mene se tražilo da se kajem za grijeh kojeg nisam smatrao grijehom, dok su ujedno i oni prema meni učinili grijeh misleći da tu nema grijeha. Ako sam naveo toliko razloga zbog kojih ja vidim grijeh u stavu i postupcima starješina, zašto me se nije pokušalo razuvjeriti, nego se odmah išlo osuđivati moje gledište? Kako mogu od mene očekivati da ih spremno poslušam ako nisu bili spremni, ne samo čuti što ja mislim, nego prihvatiti činjenice koje pokazuju da određeni stav starješina nije bio dobar? Zar starješine ne griješe? Zar mogu biti toliko uzvišene da im nitko ne smije reći kako doživljavamo njihove odluke i stavove? Zar se daju odmah toliko uvrijediti da će radije formirati pravni odbor nego biti popustljivi i reći da u tome ima bar nešto istine? Koliko god to negirali, ali takvi postupci starješina zadiru u moja prava slobode savjesti i pokazuju da su oni gospodari moje vjere.

Ja prihvaćam svoje članstvo u Zajednici Jehovinih svjedoka koja svoja vjerovanja temelji i na onim učenjima koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, ali iz primjera prvih kršćana smatram da takva vrsta učenja ne bi trebala biti obavezna ukoliko njihovo prihvaćanje ili odbacivanje ne dira u same temelje kršćanske vjere. Npr. ja nisam mogao negirati postojanje Gospodinovog roba jer je to biblijsko učenje, ali nisam mogao prihvatiti tumačenje koje je u jednom detalju dalo drugačiju identifikaciju tog roba. Iako je prijašnje (jedinstveno) učenje Zajednice odstupalo od Kristovog gledišta, ono se ne može smatrati otpadničkim. Isto je tako i sa sadašnjim učenjem jer se sa takvim učenjima i njihovim odstupanjima ne ide u negiranje Krista i kršćanske vjere. Sve ostaje u zadanim okvirima.

Isto je tako i sa Kristovim identitetom. Kao što sam već dovoljno naglasio, postoji temeljno učenje o Isusu s kojim se dvije strane mogu potpuno složiti. Obje strane prihvaćaju Krista za svog Spasitelja, Otkupitelja i Kralja Božjeg kraljevstva. U ovom slučaju, jedna od strana ne može nikako naći niti jedan jasan dokaz da je Isus bio inkarnacija anđela, dok druga strana navodi biblijske stavke koji služe samo kao indicija tom gledištu. Bez obzira čije je gledište točno, drugačije gledište o toj stvari nikako ne može ulaziti u kategoriju otpadničkog (krivog) učenja. Jedna strana može naći dovoljno dokaza za svoju tvrdnju ali neće osuđivati drugo gledište, nego će dozvoliti mogućnost da se sve zajedno sagleda u svjetlu Biblije i svih dostupnih dokaza. Ako druga strana ima samo indicije, onda pogotovo ne bi smjela osuđivati drugu stranu. Zar druge crkve nisu na indicijama prihvatile nauku o trojstvu po kojem je u Isusov identitet uključen detalj koji Isusu daje malo drugačiju sliku od one koju mu Biblija pripisuje. Kao što neki nisu prihvatili indicije koje aludiraju na trojstvo, tako ni ja nisam želio prihvatiti i ove druge indicije bez preispitivanja svih biblijskih i povijesnih činjenica. Moje gledište o Kristu je u potpunosti isto kao i gledište Jehovinih svjedoka, ali se razilazi samo u jednom detalju koji je temeljen na indicijama.I prije sam Zajednici pisao o svojim drugačijim gledištima pa nisu bili navedeni da me se po tom pitanju sasluša pred pravnim oborom. Samo su me savjetovali da to svoje gledište ne širim po skupštini. Ja sam to prihvatio jer znam kako bi to moglo neku braću uznemiriti, ali ono što je daleko važnije, to ih drugačije gledište ne bi moglo odvratiti od Boga i Krista. Zato smatram da nije postojao temelj za sazivanje pravnog odbora.

Ukoliko postoje drugačija gledišta, njih ne treba odbaciti nego dozvoliti da svako bude uvjeren u svoje razumijevanje. Samim tim takva jedinstvena učenja za jedne kršćane mogu biti prihvatljiva, dok za druge ne moraju. Jedan od vas mi je rekao da njemu nije bitno to da li je vjerni rob jedna mala grupa starješina ili su to svi starješine. Tako misle i mnoga druga braća. No, činjenica je da se takva gledišta bez preispitivanja prihvaćaju snagom autoriteta. Bez obzira što su neka od jedinstvenih učenja odstupala od prave istine, braća nisu bila u opasnosti da izgube svoju vjeru i nadu. Zašto se onda vidi opasnost u mojim gledištima iako ih nisam javno iznosio? Na tim učenjima se ne može temeljiti kršćanska vjera, niti bi ona pokolebala bilo koga u vjeri, pa bi starješine trebali imati isti stav kao i apostoli. Naime, ne bi smjeli nametati takva jedinstvena učenja niti odbacivati braću koja imaju u tim stvarima drugačija gledišta. Smatram da i dalje možemo imati jedinstvo duha po zajedničkoj vjeri u Krista unatoč različitim gledištima koja ne bi trebala poništiti to jedinstvo u vjeri jer se ne diraju u temeljna učenja. Zašto bi doktrinarno jedinstvo bilo važnije od jedinstva duha i vjere.

Možda sam ja sa ovom izjavom previše odvažan, ali kao što sam napisao starješinama, moja iskrena namjera je vidjeti našu skupštinu u još boljem svijetlu i u kojoj ću napokon i ja naći svoje mjesto bez da me se gleda kao otpadnika. Od vas zahtijevam da se postavite kao i Gamalijel jer njegovo gledište o podložnosti autoritetu u sebi sadrži toleranciju koja sprječava da se nekoga osuđuje iz pozicije čovjeka i njegove vlasti. Kao što je Gamalijel uzeo u obzir činjenicu da on i vijeće ne znaju kako Bog gleda na Isusove sljedbenike, onda je tražio da se uzme u obzir vrijeme, a time i svi potrebni dokazi koji će potvrditi da li je iza njih stajao Bog ili ne. Ja imam sve biblijske dokaze po kojima sam uvjeren da sam postupao u skladu sa onim što mi Bog i njegova Riječ dopuštaju, a što sam mogao potvrditi i kroz mnoge izjave koje se nalaze zapisane u publikacijama naše Zajednice. Volio bi kad bi bez ikakvih predrasuda uzeli u obzir te dokaze jer samo tako možete ispravno postavljati stvari u Zajednici i gledati na braću koja poput mene nalaze radost u istraživanju Božje Riječi kao što piše:

“Djelotvoran učitelj biblijskih istina mora biti istraživač Božje Riječi (Rimljanima 2:21). (…) Da li ti gorljivo čitaš Božju Riječ? Kopanjem po njoj možeš ”razumjeti strah Gospodinov, i poznanje Božije naći“ (Priče Salamunove 2:4, 5). Zato razvijaj dobre navike proučavanja. (…). Nauči temeljito istraživati. Ako naučiš ’pomno ispitivati sve od početka‘, to ti može pomoći da prilikom poučavanja ne posreduješ preuveličane ili netočne informacije (Luka 1:3, St). (Stražarska kula,15.3.1999.str.12)

“Kad (…) dobijemo neka nova objašnjenja, trudimo li se razumjeti koji biblijski razlozi stoje iza tih promjena? (Izr. 4:18). Berejci iz kršćanske skupštine u 1. stoljeću “svim su srcem primili riječ i svaki dan istraživali Pisma” (Djela 17:11). Budemo li ih oponašali, još ćemo više cijeniti priliku da možemo služiti Jehovi i da on može biti naše nasljedstvo.“ (Stražarska kula, 15.9.2011. str.14)

Da je neki istaknuti apostol ili učitelj u 1.stoljeću počeo unositi neka gledišta koja su bila identična gledištima jedinstvenih samo za Jehovine svjedoke, a koja su se kasnije pokazala pogrešna, kako bi plemeniti Berejci postupili? Da li bi ih prihvatili snagom autoriteta ili ne? Ako ih ne bi prihvatili, da li bi Pavao imao razloga optužiti ih da su nerazumni? Ne. Pavle je čak rekao da njega i druge učitelje u tom slučaju ne bi trebali poslušati (Ga 1:8). To podrazumijeva da su vjernici imali tu slobodu da sami za sebe odlučuju da prihvate ili odbace neka učenja i gledišta onih koji su im tumačili Božju Riječ, iako su istovremeno mogli od tih učitelja prihvatiti svaku nadahnutu izjavu koja se temeljila na Božjoj Riječi, jer su one služile da ostanu vjerni Bogu. To je ono što je Isus tražio od svih vjernika (Mt 23:3).

Uzmite u obzir da su u 1. stoljeću kršćani bili svjedoci ispunjenja Danijelovog proročanstva po koje su “mnogi istraživali“ i umnožili znanje o Mesiji i njegovoj ulozi u Božjem naumu (Da 12:4). Apostol Ivan je stoga ukazao vjernicima da ispituju i vide da li su izjave koje čuju od raznih istražitelja i učitelja u skladu sa nadahnutim Pismima ili ne. Nije se postavio kao član istaknutih apostola koji bi bili jedini mjerodavni tumači Svetog Pisma. Svatko tko je istraživao dubine Božje i tajne vezane za Krista je trebao to činiti u okvirima onoga što je pisalo u hebrejskim spisima, kao što su to činili apostoli. Međutim, neki učitelji su izlazili iz tih okvira i unosili svoja gledišta. Kasnije je Crkva radi doktrinarnog jedinstva zabranila bilo kome da istražuje Bibliju neovisno od crkvenog vrha ali je time ujedno unijela i kriva učenja i zacementirala ih snagom svog autoriteta. Međutim, kršćanski duh se nije mogao uništiti zabranama i prijetnjom, pa su se u 19. stoljeću ponovo pojavili istraživači Biblije, koji su nastavili tamo gdje su prvi kršćani zaustavljeni tako što su neovisno od bilo kojeg vjerskog autoriteta opet slobodno istraživali Bibliju i prihvaćali samo ono u što su se mogli uvjeriti. No, opet se s vremenom i kod njih to ograničilo na one u vrhu koji su bili direktno uključeni u aktivnosti Društva Watch Tower, pa se i nama kao članovima zabranjivalo da neovisno istražujemo i doprinosimo napretku spoznaje.

Načelo ispitivanja je jedno od osnovnih načela koje su apostoli podržavali svojim savjetima kako bi vjernici koristili svoje pravo da se uvjeravaju, ne samo u ono što govore i uče apostoli nego i drugi kršćanski učitelji. Međutim, meni se pokušalo nametnuti jedno drugo načelo koje se ne spominje u Bibliji pa su mi rekli da mi ne trebamo ispitivati učenja svoje zajednice jer smo svojim krštenjem dali puno povjerenje organizaciji koju vodi Vodeće tijelo. To me podsjeća na katoličko inkvizicijski sud koji je vodio proces protiv Martina Luthera. Predstavnik suda je rekao Lutheru da ‘uzalud čeka na sporenje o stvarima kojih se obavezao vjerovati te da neće uvući u sumnju stvari koje je Katolička crkva već prosudila, stvari koje su prešle u običaj i za koje vjeruju da ih je Krist, najpravedniji sudac naložio’. Na isti način je i naša Zajednica sve nas našim krštenjem obavezala da vjerujemo njenim izjavama tako što je prije krštenja zahtijevala od novih kandidata za krštenje da svojim potvrdnim odgovorom kažu da "razumiju da ih predanje i krštenje označava kao Jehovinog svjedoka u povezanosti s Božjom duhom vođenom organizacijom". Međutim, u knjizi "Što Biblija uči?" stoji: "Važno je da upamtiš i to da si se predao samom Jehovi Bogu, a ne nekom djelu, ideji, ljudima ili organizaciji. Tvoje predanje i krštenje početak su vrlo bliskog prijateljstva s Bogom — prisnog odnosa s njim“. Ja sam se svojim krštenjem obavezao Bogu, a ne čovjeku i organizaciji, a krstio sam se dvije godine prije nego je uvedeno ovo novo pitanje za kandidate koje se razlikovalo od prijašnjeg na koje sam ja dao potvrdan odgovor. Ukoliko organizacija zahtijeva da je stavim na mjesto koje joj ne pripada, jer smatra da sam se svojim krštenjem obavezao potpuno se podložiti njenom autoritetu i svim njenim učenjima, onda bi time podržavali srednjovjekovni stav Crkve. Naime, kad je bio prisiljen da se pokaje zbog svojih drugačijih gledišta, Luther je izrekao svoju čuvenu izjavu: ”Dok me se ne uvjeri Svetim pismom i zdravim razumom (...), ne mogu i neću ništa poreći, jer ići protiv savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.“ (Potraga, str.317). To je osnovni razlog zašto nisu ni kod mene postojali biblijski razlozi za grijeh zbog kojeg bi se trebao pokajati.

Od vas kao starješina očekujem da se date voditi po svetom duhu i onome što vam Biblija jasno govori. U tome vam može pomoći primjer skupštine prvog stoljeća jer će te samo tako vidjeti da postoji opravdanog razloga da se tolerira nečija sloboda savjesti oko toga da li će vjerovati ili ne onome što ga uči vjerski autoritet. Starješine će vrlo rado reći da priznaju moje pravo da imam svoje drugačije gledište ali kad bi mi rekli da sa takvim gledištem ne mogu biti član Kristove skupštine, onda bi time stali na stranu onih vjerskih zajednica koje u tim stvarima nisu slijedile apostole i prvu kršćansku skupštinu. Ako tako žele postupati i starješine naše Zajednice onda ni oni, po načelu jednosmjerne komunikacije, neće dozvoljavati nikakvo sporenje oko onoga što su najviši među njima prosudili kao istinu pod tvrdnjom da ju je sam Isus naložio i što je s vremenom prešlo u običaj i praksu.

Zato vas molim da mi prije bilo koje vaše odluke jasno argumentirate na temelju Biblije i objasnite da li Jehova zahtijeva od mene i svih nas da se bezuvjetno i u potpunosti držimo učenja prvih starješina i da bespogovorno prihvatimo čitav niz učenja, uključujući i ona vjerovanja koja su jedinstvene za Jehovine svjedoke? Ako ih nakon svog vlastitog ispitivanja Biblije ne možemo prihvatiti, da li imamo razloga dati na znanje starješinama zašto ih ne prihvaćamo i što smo zaključili kod našeg “istraživanja Pisama“? Ukoliko mi starješine jasno na temelju Biblije ne odgovore na ova pitanja onda ne mogu imati moralno pravo da me smatraju prijestupnikom koji zaslužuje najstrožiju osudu. Smatram da bi starješine trebali postupati mudro u toj situaciji, pogotovo kad su i sami od vodećeg tijela prihvaćali gledišta koja su se kasnije pokazala pogrešnima. Onog brata koji iz određenih razloga ne prihvaća neka jedinstvena gledišta ne bi smjeli osuđivati niti ga prisiljavati da odbaci svoja gledišta. Samo ako se može bratu dokazati da ima potpuno krivo gledište koje Biblija ne podupire, onda se može očekivati da će se taj brat iskreno promijeniti, a ne pod pritiskom isključenja. Pod tim pritiskom može iz straha pokazati lažno pokajanje samo da bi ga starješine pustili na miru.

Kako je moguće nekog brata navesti na pokajanje bez jasnih dokaza i protuargumenata, pogotovo ako su njegovi argumenti unaprijed proglašeni ništavnima samo zato što podupiru drugačije gledište? U državnim i vjerskim (teokratskim) sistemima u kojima se pod svaku cijenu brani gledište i stav vladajuće strukture je nemoguće imati i zastupati drugačije gledište pa makar ono bilo ispravno. Tražiti od podčinjenih da se pokaju za svoje drugačije gledište bi bilo nepravedno jer će tada biti moguća samo dva ishoda – neiskreno pokajanje ili bezrazložna kazna.

U knjizi “Približi se Jehovi“ stoji da osoba koja pokazuje mudrost odozgo je spremna poslušati. Ja sam spreman poslušati samo ako mi se jasno dokaže da sam u krivu. I kao što piše za takvu osobu: “ona će se bez odlaganja promijeniti kad joj se na temelju jasnih biblijskih dokaza ukaže na to da ima pogrešan stav ili da je donijela pogrešne zaključke.“ (str.224)

Pitanje glasi – Kako je moguće bratu poput mene, a koji ima dosta opravdanih argumenata za svoje gledište, stavove pa čak i sumnje, u jednom kratkom površnom razgovoru, ukazati na njegov pogrešan stav i pogrešne zaključke, ako mu se nisu predočili jasni biblijski dokazi? Kako je moguće očekivati da se taj brat bez odlaganja pokaje i promijeni ako je izjave starješina doživio kao njihovo subjektivno gledište bez jasnih biblijskih dokaza, pogotovo ako taj brat vidi da starješine ne uzimaju u obzir neka biblijska načela a time i njegova prava koja mu daje Bog kroz svoju Riječ? Nikakva retorika ne može uspjeti uvjeriti nekoga da vidi crno (grijeh) u onome što je sivo ili bijelo. Bijelo ili sivo može biti crno samo u mraku, a mrak nije temelj za ispravno postavljanje stvari. Da li možete očekivati da se pokajem ako mi nije jasno dokazan grijeh? Pokajanje se ne može iznuditi. I što bi ja to morao reći ili priznati da bi se to računalo kao pokajanje?

Da bi se dobilo odgovore na ovakva delikatna pitanja i riješila ova situacija između mene i starješina, onda nije bilo moguće očekivati da se sve ovo sagleda u jednom kratkom saslušanju koje nije imalo tu svrhu. Zajednica preporuča da se u takvim slučajevima treba više od jednog puta sastati sa takvim bratom kako bi ga se navelo da uvidi svoju pogrešku ukoliko ona stvarno postoji. Ako ona ne postoji, ili čak ako postoji u mjeri preko koje je trebalo jednostavno priječi, onda prizivni odbor to treba odvagnuti na temelju svih ovih biblijskih argumenata koji služe u tom pravcu da me se oslobodi krivične odgovornosti. Pravni odbor se nije trebalo sazivati zbog mojeg drugačijeg gledišta nego je trebalo sa mnom o tome razgovarati na temelju jasnih biblijskih i drugih činjenica. Jedno površno saslušanje je za mene bio samo dokaz proceduralne pogreške kako bi se na brzinu prešlo preko mojih zahtijeva i argumenata. Starješine su mi možda htjeli pomoći ali na krivi način jer su se sazivanjem pravnog odbora odmah postavile prema meni kao grešniku pa su samo nastojali u meni stvoriti osjećaj krivice kako bi me naveli da na svoje izjave gledam kao na veliki grijeh. Čak i da je u njihovim očima to bio grijeh, nisu smjeli donositi odluku sve dok mi to ne dokažu. U toj situaciji su mi trebali dati temelj za razmišljanje i dovoljno vremena da to preispitam u svjetlu svih biblijskih argumenata koji bi pobili sve ovo što sam ovdje naveo. Tek tada bi mogli očekivati pokajanje, a ne donositi odluku koja me prikazuje kao nepokajničkog grešnika i onda me zbog toga isključiti.

Isključenjem mi se nije moglo dokazati da imam pogrešan stav jer se prije toga nisu eliminirali argumenti vezani za pogrešan stav starješina. Oni i dalje postoje bez obzira koliko netko to negirao. Ako sam ja vidio pogrešku u stavu i postupku starješina prema meni, da li bi se onda to trebalo rješavati na pravnom odboru koji bi ispitao moju tužbu ili bi se ona odmah odbacila? Ja sam imao pripremljeno sve kako bi to dokazao, ali to nisam učinio. Na neki način sam prešao preko toga jer sam se nadao da će starješine s vremenom sami uvidjeti svoje pogreške zbog kojih neka braća nepotrebno ispaštaju. Koliko je ljudi u prošlosti bilo ubijeno od strane Crkve jer se njihovo drugačije gledište i stav prema autoritetu smatrao pogrešnim iako su ti ljudi bili potpuno podložni Bogu i njegovoj Riječi. Tek sada Crkva kao vjerski autoritet priznaje svoj pogrešan stav ali pod pritiskom javnosti. Ja vas ne želim dovoditi pod takav pritisak nego apeliram na vašu mudrost i razboritost.

Od prizivnog odbora očekujem da procijeni i vidi da li je bilo moguće ishoditi pokajanje u ovoj situaciji, pogotovo kad drugačije gledište ne mogu proglasiti lažnim učenjem. Moraju postupiti poput starješina prvog stoljeća i dozvoliti da se to rješava na drugi način ili prihvatiti status skvo (quo) kao jedino rješenje u slučaju kada se jednostavno ne može odlučiti za ili protiv jedne ili se obje strane ne mogu prihvatiti kao potpuno ispravne sve dok se to ne sagleda na nekom višem nivou. Ako bi iz pristranosti stali na stranu tužitelja onda bi mene kao drugu stranu povrijedi što ne bi bilo pravedno u Božjim očima. Bilo bi bolje prepustiti stvari onim starješinama koji imaju bolju moć razlučivanja i dati da oni odlučuju u ovakvim situacijama, a ako ne postoji mogućnost pravog uvida, onda treba stvari prepustiti Bogu. Bilo bi loše donijeti odluku protiv mene i misliti da se tom odlukom zadovoljili slovo zakona i time oprati ruke od svoje odgovornosti. Ova sporna situacija se očito ne može riješiti isključenjem. Sve drugo dolazi u obzir pa čak i ono o čemu sam odnedavno počeo razmišljati … (???)