Na saslušanju održanom 28.februara 2015. starješine pravnog odbora u sazivu: Luka Vergani, Ante Drnasin i Teo Klašnić su zanemarili sve ovo što sam im napisao i što sam iznio u svoju obranu te donijeli odluku o isključenju na koju sam se žalio.


ŽALBA

 

Povodom odluke o isključenju koje je 28.02. pravni odbor donio u mom slučaju podnosim ovu žalbu jer nisam suglasan s cijelim pravnim procesom niti sa odlukom koja se po meni temeljila više na subjektivnom osjećaju starješina nego na načelima, mjerilima i smjernicama koje su jasno izražene u Bibliji. Smatram da je došlo do povrede procesnog prava zbog

  • površnog saslušanja
  • pogrešne primjene biblijskih načela
  • nepotpunih dokaza za osudu i obranu
  • pogrešnog razumijevanja spornih izjava

Želim da u ovom dokaznom postupku vidite da li su starješine postupili ispravno ili ne, odnosnom da li sam ja zgriješio Bogu ili čovjeku i ako sam po nekim mjerilima zaista zgriješio, vidjeti da li je taj grijeh takve prirode da za sobom povlači najstrožu kaznu. Moje pravo je da se preispita odluka o isključenju na temelju činjenica i da se na temelju Biblije, donese odluka koja će biti u skladu sa Božjim gledištem koje će biti utemeljeno na čvrstim dokazima i argumentima s obje strane. Da bi mogao ukazati na proceduralne greške u ovom sazivu pravnog odbora moram vam ukratko dati na znanje neke činjenice sa prijašnjeg pravnog procesa vođenog protiv mene jer je jedno usko povezano s drugim.

UVOD - Na prošlom pravnom procesu sam osuđen jer sam o nekim svojim gledištima razgovarao sa jednom sestrom. No treba uzeti u obzir da sam prije toga mjesecima pred starješinama iznosio neka slična razmišljanja o kojima sam pisao starješinama i podružnici. Ta razmišljanja se nisu mogla smatrati krivim ili otpadničkim učenjem jer sam sve podupirao Biblijom i drugim stvarnim činjenicama i argumentima koji se mogu uzeti u obzir kod ispravnog postavljanja stvari. Jedan od starješina mi je čak napisao u vezi toga: "Dragi brate, ja tebe sada još više poštujem zbog tvog marljivog istraživanja Biblije... Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. Mnogo toga ti još imam pisati o tome te možemo ovako i nastaviti“. To nije značilo da se je brat sa svime mogao složiti, ali nije mogao dati niti jedan argument kojim bi moje gledište smatrao otpadničkim pa je čiste savjesti mogao sa mnom nastaviti razgovarati o tome.

Taj brat je također bio u sastavu pravnog odbora koji nije bio sazvan zbog mojih drugačijih gledišta s kojima nisam otišao predaleko, nego zbog toga što su smatrali da sam izašao iz određenih okvira kada sam o nekim stvarima razgovarao s dotičnom osobom. Međutim, nije se uzelo u obzir da ja nisam došao toj osobi da bi je uvjeravao u svoja gledišta nego je ona došla meni u moj stan da bi mi rekla svoje gledište s kojim sam se ja donekle slagao i tako je došlo do jednog kraćeg razgovora kojemu je bio cilj pomoći joj da se oslobodi nekih negativnih osjećaja vezanih za službu propovijedanja. Sve je to kasnije poprimilo sasvim drugačiju sliku jer se njen sin (starješina) umiješao u to na način da je svoju majku nagovorio da se preko skaypa obrati pokrajinskom nadgledniku i kaže mu što sam joj rekao. Brat je najprije trebao sa mnom razgovarati o tome pred svojom majkom a ne meni iza leđa. Kad sam to saznao onda sam ja pokrajinskom nadgledniku uputio neka pisma koje sam ranije poslao svojim starješinama kako bi vidio u kojim biblijskim okvirima sam mogao nešto reći i da argumenti i činjenice nemaju veze sa odvraćanjem nekoga od službe propovijedanja.

Na pravnom postupku, za koji nisam bio dovoljno spreman, nisam imao pravnu zaštitu ni bilo kakvu pomoć tako da se nisam mogao kvalitetno obraniti od onih izjava koje su moje iskrene poticaje prikazivale u krivom svjetlu. Ta sestra nije sazvana da kao svjedok iznese optužbu protiv mene, a nije ni mogla jer mi je rekla da ona mene i moje izjave ne dovodi u vezu s grijehom. Starješine se nisu koncentrirali na te izjave i taj navodni grijeh kojeg sam učinio dijeleći svoje gledište sa dotičnom osobom, nego su mi pokušali dokazati kako bi takve moje izjave mogle pokolebat nekoga tko je slab u vjeri. No, ona mi je priznala da je ja nisam pokolebao. To saslušanje su starješine iskoristili kako bi mi dokazali da je moj stav prema neovisnom istraživanju Bibliju pogrešan i da nemam nikakve osnove svojim starješinama u skupštini, podružnici i vodećem tijelu ukazivati na moguće greške u tumačenju Zajednice. Međutim, ja u tome nisam vidio grijeh, pa sam nastojao dokazati da mi Biblija i njena načela daju tu slobodu da istražujem i uvjeravam se u sve što čujem ili pročitam u izdanjima Zajednice kako bi vidio da li to mogu prihvatiti ili ne. Kad je saslušanje završeno, starješine su zaključili su da se nisam ponašao u skladu sa potpunom podložnošću vodećem tijelu. Nisu toliko osudili moje istraživanje Biblije nego moj stav prema tumačenjima Zajednice i vodećem tijelu tvrdeći da ja ne mogu niti smijem ukazivati braći u vodećem tijelu da su u nekim stvarima pogrešno protumačili Bibliju.

Tražili su od mene da o svojim spoznajama ne govorim nego da šutim i čekam na Jehovu. Oko toga se vodila rasprava koja je završila mojim isključenjem kako bi mi dali do znanja da sam svojim istraživanjem Biblije otišao u krivom pravcu jer sam tu vrstu istraživanja trebao prepustiti vodećem tijelu. Pogodilo me to što braća nisu uzela u obzir biblijska načela te olakotne okolnosti i moje izjave koje su me trebale osloboditi isključenja, nego su učinili sve kako bi me kaznili.

Npr. unapređivanje učenja koja ne uči Zajednica nije isto što i unapređivanje krivih učenja. Što je unapređivanje krivih nauka? To su radnje u svrhu promicanja lažnih učenja i stvaranje svojih učenika i vlastitih sljedbenika. Biblija takve naziva ‘drskim bezakonicima koji odvlače druge svojom zabludom’ (2.Pe 3:17). Ja to nisam činio niti sam to namjeravao učiniti. Tražio sam mogućnost da se unutar naše Zajednice formiraju odbori koji bi služili za unapređivanje istine. Kao što su se neki zauzeli za formiranje odbora OKB (Odbori za kontaktiranje s bolnicama) koji danas služe za unapređivanje suradnje između liječnika i njihovih pacijenata koji su Jehovini svjedoci, tako sam se ja želio zauzeti za formiranje odbora koji bi poslužili za unapređivanje suradnje između Vodećeg tijela i one braće koja su se poput mene posvetila istraživanju Biblije. Nisam se zauzeo za unapređivanje krivih učenja nego za istinu koja bi i dalje dolazila samo iz jednog izvora – od Vodećeg tijela koje još uvijek u svojim rukama drži štamparije i mogućnost globalnog prezentiranja putem svojih publikacija. To što sam ja želio nije bilo unapređivanje svojih razmišljanja nego traženje načina za suradnjom na unapređivanju biblijskih učenja koja se kao takva mogu dokazati i argumentirati samo na Bibliji. Prema tome, ja ne spadam u niti jednu kategoriju otpadnika. Međutim, starješine to nisu uopće uzeli kao oslobađajuću, a niti kao olakšavajuću okolnost. Prema meni su bili kruti i uskogrudni.

Više puta tokom tog procesa i kod naknadnih razgovora mi je rečeno da ono što vjerujem može biti istina ali da ono kao takvo treba doći od vodećeg tijela. Ja sam to prihvatio kao pravilo Zajednice i zato sam bio primljen nazad. Nisam primljen nazad zato što sam trebao dokazati kako sam promijenio svoja novostečena uvjerenja niti su me starješine nastojali razuvjeriti i dokazati kako moja novootkrivena spoznaja nema temelj u Bibliji. Da bi bio primljen trebao sam samo prihvatiti pravilo potpune podložnosti vodećem tijelu po pitanju učenja koje ono službeno zastupa. Ono što se nakon toga dešavalo sa mnom je moje preispitivanje odluke starješina dokazujući kako sam bio nepravedno isključen. Naišao sam na dosta činjenica koje su mi govorili da su starješine pogriješili u svom stavu prema meni. Uvidio sam da su koristili pravila koja nisam mogao naći u Bibliji, a koja su bila suprotna stavovima apostola iz 1.stoljeća, a više odgovarala nekim stavovima koji su se razvili u kasnijim stoljećima. Ono što me je najviše pogodilo je činjenica da su potpuno zanemarili neka biblijska načela što im je dalo slobodu da me optuže bez pravog razloga. Koristili su primjere iz Biblije koji se uopće nisu mogli vezati uz moj slučaj. Da sam tada imao pomoć nekog zrelog brata koji dobro poznaje Bibliju, kršćansku povijest i tu problematiku, mogao me je braniti od njihovih gledišta. Osim toga, da je bar netko od starješina pokazao mudrost poput Gamalijela koji je naglasio važnost relativne podložnosti čovjeku potpune podložnosti Bogu, mogao je utjecao da se ostali starješine čuvaju brzopletih i neprovjerenih izjava na kojima su temeljili svoj stav i odluku.

U takvom okruženju gdje više starješina sa jednim stavom brane neke postavke, a ujedno zanemaruju neka biblijska načela po kojima sam se ja nastojao voditi, ja nisam imao šanse na pošteno suđenje i to bez mogućnosti da se bilo koji moj prigovor sasluša, preispita i uvaži. Kad god sam htio prigovoriti na njihove izjave oni su odmah moje riječi koristili kao dokaz nepokornosti, tvrdokornosti i ponosa čime su pogrešno prosuđivali moje iskrene poticaje. Zato sam njihov stav prema meni doživio kao jednu urotu kako bi me se zaustavilo u mojoj duhovnoj potrebi da istražujem i ispitujem čvrste dokaze na kojima sam želio graditi svoju vjeru. Bio sam naveden da o svemu tome istražujem i pišem kako bi im jednog dana ukazao na njihov pogrešan stav. Koliko god su moj stav željeli prikazati pogrešnim, ponovnim preispitivanjem sam uvidio da je njihov stav prema meni bio pogrešan. O tome sam razgovarao sa jednim starješinom nakon što sam mu na znanje dao te činjenice. Čak sam mu u jednom primjeru pokazao kako se biblijski stavci koji su sami po sebi jasni, tumače izvan konteksta, tako da se samim tim moje gledište o Kristovom dolasku kada će se mrtvi i živi koji su Kristovi zajedno susresti s njim, razlikuje od trenutnog gledišta Zajednice koja mrtve stavlja u drugi vremenski okvir. Međutim, on nije našao potrebnim da to što sam mu prije nekoliko mjeseci rekao smatra grijehom pa nije ni podignuo optužnicu protiv mene jer mi je u prvom odboru objasnio da ja mogu imati drugačija gledišta koja do daljnjega trebam zadržati samo za sebe. Zbog toga sam bio slobodan u pismu starješinama iznijeti nešto slično u skladu sa svojim uvjerenjem. Nisam želio napraviti grešku i uvjeravati starješine u svoje gledište nego sam sve to izrazio u skladu sa savjetom apostola Pavla, “neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri 14:5). Time sam izrazio svoje “razumijevanje u čiju sam točnost bio posve siguran“, ali ga nisam želio nametati (Kol 2:2). Zato smatram da nisam izašao iz tog okvira. U kratkim crtama sam izrazio neka svoja gledišta u namjeri da se vidi moja iskrena želja za onim što ide prema temeljnim vrijednostima naše zajedničke vjere u Jehovu i njegovog sina Isusa Krista.

Zašto su onda moje izjave u tom pismu navele starješine da formiraju pravni odbor? Prvi razlog je zato što ja nisam želio razgovarati o tome na način da se moje izjave koriste protiv mene bez dokazivanja da li su one izrečene u biblijskom kontekstu ili ne. Ako to nisu željeli, trebali su me samo ostaviti na miru. Umjesto da su mi dali razloga da se ne bojim o tome razgovarati s njima, oni su formirali pravni odbor kako bi me prisilili na razgovor po svojim kriterijima protiv kojih sam ja naknadno prigovorio.

Dokaz - razmotrite ta pisma u kojima izražavam svoj strah od nepoštenog i nepravilnog suđenja

Da sam dobio garanciju kako se moje riječi, koje oni nisu ispravno razumjeli, neće uzeti protiv mene onda bi imao priliku te izjave dokazati u njihovom pravom svjetlu. U tom slučaju bi sve bilo riješeno bez povrijeđenih osjećaja. Nakon što su mi u ovom saslušanju predočili kako su oni doživjeli moje izjave shvatio sam da sam povrijedio njihove vjerske osjećaje iako mi to nije bila namjera, pa sam izrazio svoje žaljenje zbog toga i tražio da imaju razumijevanje i budu milostivi. No, ako sam ja povrijedio njihove osjećaje i ponos vezan za našu pripadnost zajednici Jehovinih svjedoka, onda su i oni trebali prije svega reagirati na one izjave koje su u prošlom procesu povrijedile mene i moju suprugu, ali od nikoga od njih nisam čuo nikakve konkretne izraze žaljenja.

Ja sam s opravdanim razlogom pisao o takvim izjavama i stavovima koji su me povrijedili, ali se preko toga samo prešlo kao da su željeli zanemariti svoju brigu za mene kao pojedinca, pokazujući samo svoj bezrazložni strah od mojih gledišta. Mogli su shvatiti da iz tog razloga često nemam snage dolaziti na sastanke gdje se osjećam kao crna ovca. Na neki način sam bio isključen i nakon primanja nazad u Zajednicu. Želim da znate kako su starješine kod odluke da me prime nazad u skupštinu rekle da za početak neću imati prednost učestvovati u davanju komentara na sastancima te da će ta odluka biti ubrzo promijenjena o čemu će me obavijestiti. Međutim prolazili su mjeseci, pa čak i godina a da me nisu pozvali na razgovor, nakon čega više nisam imao snagu dolaziti redovito na sastanke. Umjesto da vide neke pogrešne strane svojih stavova koji su povrijediti mene i moju obitelj, oni su u ovom saslušanju samo isticali moje gledište koje je pogodilo njihov osjećaj za organizaciju. Na svoju povrijeđenost su odmah reagirali isključenjem, a da nisu vidjeli da su me već svojim ponašanjem i stavom isključili puno prije. Braća su tu moju povrijeđenost odmah povezali sa duševnim stanjem zbog kojeg sam bio prijemljiv za kriva gledišta i ogorčenost. Međutim, dokazat ću vam da to nije točno. Zato želim u ovoj žalbi postaviti stvari onako kako bi ih se trebalo vidjeti u pravom svjetlu i to točku po točku kako bi se razjasnilo ono što je bilo sakriveno i zanemareno.

  1. Zašto je pravni odbor bio nepotreban
  2. Da li su drugačija gledišta ujedno i kriva gledišta
  3. Koja načela starješine negiraju i time dovode u pitanje svoju odluku
  4. Da li je ono što sam rekao izašlo iz biblijskih okvira i da li sam otišao predaleko

1) Zašto je pravni odbor bio nepotreban

Treba uzeti u obzir da zahtjev za moje primanje prije tri godine nije bio da se odreknem svoje novootkrivene spoznaje do koje sam došao svojim temeljitim istraživanjem Biblije i publikacija Zajednice. Zahtjev je bio da se podredim teokraciji koju provodi Zajednica preko vodećeg tijela i da o svojim istraživanjima ne razgovaram sa drugom braćom. Prema tome, ono što sam spoznao ostalo je i dalje u meni zbog čvrstih argumenata. Starješine to nisu nastojale pobiti a ja u međuvremenu nisam uspio razumjeti neka učenja i tumačenja onako kako su ih prezentirali članovi vodećeg tijela. Kad sam primljen nazad u Zajednicu starješine su znali da nisam promijenio svoja uvjerenja nego samo svoj stav prema njima u odnosu na organizacijska pravila. Stoga ja i dalje poštujem pravilo Zajednice da ona donosi promjene u vezi svojih učenja i to nisam u pismu nastojao osporavati.

Unatoč svojim drugačijim gledištima o nekim učenjima ja sam primljen nazad kao član Zajednice. To se trebalo uzeti u obzir, a ne stvarati sporno pitanje oko nekih mojih uvjerenja koja nisu u svim detaljima usklađena sa vjerovanjima Jehovinih svjedoka. Ako u meni postoje neka uvjerenja koja su dio moje novostečene spoznaje trebalo je u pismu primijetiti koliko ona kao takva jačaju moju vjeru u Krista koja nadilazi određene razlike u gledištima. O njima nisam s nikim razgovarao, ali sam u tom pismu spomenuo neka od njih prije svega u dobroj vjeri. Bio sam slobodan da ih spomenem i da im starješine obrate pažnju samo ukoliko to žele, a ne da ih koriste protiv mene. Trebao sam samo dobiti garanciju da će, ukoliko budu to željeli, razmotriti moje izjave bez da me osuđuju. Prema tome, ako sam primljen nazad u Zajednicu, a da nisam morao mijenjati svoje drugačije gledište, i ako sam svoje drugačije uvjerenje o nekim stvarima bio izrazio pred jednim starješinom nekoliko mjeseci ranije, a da nisam bio optužen s njegove strane, onda ni sada ono nije trebalo biti razlog ovog spora budući da ga nisam javno iznosio pred braćom nego samo pred starješinama.

2) Da li su drugačija gledišta ujedno i kriva gledišta

Suočen sa činjenicom da su starješine zbog mojih spornih izjava formirale pravni odbor ja sam bio primoran da im dokažem iz jednog primjera koji se odigravao u novijoj povijesti naše Zajednice kako moje drugačije gledište ne smije biti automatski osuđeno jer može biti uzeto u obzir ukoliko ima dovoljno argumenata da ga se razmotri pred vodećim tijelom. Oni su mi to u prošlom sazivu odbora pokušali dokazati kao kršenje teokratskog uređenja, jer navodno Jehova tako ne vodi svoju organizaciju, što je očito bilo njihovo krivo i nepotpuno gledište. Samim tim je bila upitna i sama odluka o isključenju jer se oslanjala na tom krivom gledištu. Naime, meni se spočitavalo da se ja ne smijem preko svojih starješina obraćati vodećem tijelu kako bi im dao argumente za promjenu nekih trenutnih tumačenja, a ovaj primjer pokazuje da se to ipak može činiti.

Dokaz – pismo od 31.12.2014.

Riječ je o situaciji kada su neka mlada braća istraživala definiciju neutralnosti i došli do drugačijeg gledišta od službenog gledišta kojeg je vodeće tijelo promoviralo. Ako ih starješine zbog toga nisu sankcionirali (a vjerojatno je u nekoj revnosti moglo biti i drugačijih reakcija starješina), nego su prihvatili mogućnost da su u pravu, te s njihovim gledištem išli prema podružnici i vodećem tijelu, onda je to dokaz da je gledište starješina i njihov stav prema meni bio potpuno pogrešno utemeljen na krivim postavkama. Da li se onda moglo meni staviti na teret da ne poštujem autoritet vodećeg tijela? Prosudite pravedno, da li sam onda učinio grijeh što sam natuknuo starješinama teme o kojima sam s njima želio porazgovarati, ako sam iz ovog primjera vidio da se ja mogu obratiti starješinama?

Starješine su tvrdile da ja zbog drugačijeg gledišta imam svoju religiju i da sam se automatski odvojio od Zajednice što se ne može iščitati iz ovog primjera koji govori suprotno. Činjenica je da su i neke druge kršćanske zajednice u ono vrijeme zastupale stav neutralnosti ali na svoj način. One su dozvoljavale svojim članovima civilnu službu dok je naša Zajednica to dugo vremena zabranjivala. Međutim, starješine iz navedenog primjera nisu ovoj mladoj braći govorila da su svojim drugačijim gledištem, koji se razlikovao od službenog učenja vodećeg tijela, automatski stali na stranu tih drugih vjerskih zajednica. Nisu im, kao u mom slučaju, nametali osjećaj krivnje da svojim drugačijim gledištem imaju neku svoju religiju koja je nespojiva sa Jehovinim svjedocima. No, vjerujem da su neki starješine imali svoje drugačije gledište i pogrešan stav prema takvoj braći koja su iznosila svoje gledište, kao što su ga imali moji starješine. Takvi su mi se suprotstavili i iznosili ishitrene izjave kojima su davali težinu mojem slučaju, a samim tim i dovoljan razloga za isključenjem. Također su tvrdili da ja moram šutjeti o svojim spoznajama i čekati na Jehovu, što se također ne može iščitati iz ovog primjera koji govori sasvim nešto drugo. Naime, ja mogu šutjeti pred braćom, ali čekati na Jehovu ne znači šutjeti pred starješinama što govori navedeni primjer. Braća su čekala na Jehovu, ali na način da nisu šutjela nego su poduzeli prve korake i onda čekali da se ta stvar riješi preko vodećeg tijela. To sam i ja govorio u svoju obranu, ali su mi oni svojom retorikom zatvorili usta a time i mogućnost da se branim od takvih krivih postavki tako da sam na kraju, iako nedužan postao kriv. Umjesto da su kao pravedni suci puni ljubavi tražili načina da me oslobode krivih optužbi oni su neutemeljenim izjavama na mene natovarili čak i ono što nije trebalo biti pogrešno, pa je logičan slijed takvog saslušanja bilo isključenje.

Da se to ne bi ponovilo ja sam starješinama iznio ovaj dokaz iz povijesti Jehovinih svjedoka koji samo potvrđuje kako su izjave starješina iz prethodnog odbora bile pogrešne i da su na temelju pogrešnog stava prema meni i mojim izjavama donijeli pogrešnu odluku. Brat Drnasin me je ovom prilikom samo pitao kako sam došao do tih informacija ali nije bio potaknut da mi se ispriča u ime prošlog odbora koje je moje izjave i moje poticaje očito prosuđivalo na navedenim gledištima. Čak je rekao da je na tom pravnom procesu i on sjedio na optuženičkoj stolici jer je odgovarao pred Bogom koji je pratio moj slučaj, ali nije želio dati do znanja da je prema ovom primjeru uvidio mogućnost da je zajedno sa drugim starješinama pogriješio prema meni i da zbog toga može odgovarat pred Bogom. Zašto se s jedne strane želi to zanemariti, a s druge strane isticati moj navodno pogrešan stav. Moj stav može biti pogrešan samo ako se krivo postave neka gledišta jer iz krivo postavljenih gledišta svaki drugačiji stav ili postupak, iako prav izgleda pogrešan. No kad se neki pogrešni stavovi koje sam ovdje naveo, prikazuju u drugačijem svjetlu, onda ih se teško može eliminirati iz sudske prakse bez da se o njima ne povede rasprava na višem nivou.

U povezanosti sa primjerom braće koja su utjecala da se povede rasprava po pitanju definicije neutralnosti, ja sam starješinama u slijedećem pismu dao do znanja što je to otpadi kako bi trebala glasiti definicija otpadništva po pitanju krivih učenja i lažnih učitelja kako ne bi ponovili grešku prvog odbora.

Dokaz  – pismo od 7.1.2015.

Ovim argumentima sam želio upozoriti starješine da moj prijašnji slučaj nije imao nikakve veze sa otpadništvom i da bi trebali tu definiciju sagledati u kontekstu Biblije, a ne opet ići u širinu kako bi se u tu definiciju ubacilo i ono što nema veze s tim, a to su drugačija gledišta koja se ne mogu dovoditi u vezu sa drugim pravcem vjere a time ni sa otpadništvom. Dao sam im na znanje da sam se držao temeljnih načela koja ovdje ponovo navodim:

  • “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga“ (1.Iv 4:1)
  • “Sve ispitujte da se u to uvjerite, držite se onoga što je dobro“ (1.So 5:21)
  • “Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje“ (Ri 14:5)
  • “Služite Bogu koristeći svoj razum“ (Ri:12:1,2)
  • “...kako bi stekli veliko bogatstvo – razumijevanje istine, razumijevanje u čiju su točnost posve sigurni i kako  bi dobro upoznali Božju veliku tajnu: Krista“ (Kol 2:2)

Ovih načela sam se držao kako ne bi išao preko onoga što je napisano u Bibliji i to mogu dokazati. Upozorio sam starješine da mene i moje izjave prosuđuju po ovim načelima, a ne po nepisanim pravilima. Ono što želim dati do znanja u svoju obranu su…

3) Načela koja starješine negiraju i time dovode u pitanje svoju odluku

Ovom prilikom ću istaknut samo jedno načelo iz Ivanove poslanice 4:1 koje se iz nekog razloga svjesno zanemaruje iako je u uskoj vezi sa “mnogima koji će pretraživati“ (Dan 12:4):

“Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga.“

Kome je apostol Ivan dao gornji savjet – vjernicima ili nevjernicima? Obratite pažnju da se on obraća “ljubljenima“. Tko su bili oni? Da li nevjernici? Ne. Da li su onda bili kršteni članovi skupštine ili nekršteni? Brat Drnasin mi je tom prilikom ukazao na Stražarsku kulu 1.7.2004. str.30. u kojoj se navodi tko su “vjernici“. Tu piše:

“Pavao dosljedno koristi izraz ”nevjernik“ kada govori o pojedincima koji, kao što je već spomenuto, nisu dio kršćanske skupštine, koju sačinjavaju ”vjernici u Gospodinu“ (Djela apostolska 2:41; 5:14; 8:12, 13). (...). Što znači izraz ”u Gospodinu“ i njemu srodan izraz ”u Kristu“? Pavao o osobama koje su ”u Kristu“ ili ”u Gospodinu“ govori u Rimljanima 16:8-10 i Kološanima 4:7. Ako pročitaš te retke, vidjet ćeš da su takve osobe ’suradnici‘, ’prokušani‘, ’ljubljena braća‘, ’vjerni sluge‘ i ’surobovi‘.“

Ovo je očiti dokaz da se Ivan obratio “ljubljenima“ tj. vjernicima. Ja sam prije svog saslušanja dao starješinama dokaze u kojima je čak i vodeće tijelo koristilo gornje načelo kako bi dali savjet kršćanskim vjernicima vezano za njihov stav prema onome što čuju od onih koji istražuju Pisma. Da li imamo pravo koristiti to načelo kako bi ispitivali izjave onih koji u našoj zajednici pretražuju Pisma i tumače Bibliju? Naime, u publikaciji postoje mnoge izjave o otpadništvu i otpadnicima (vidi primjere iz Stražarske kule) uz točno određene biblijske stavke i načela po kojima se treba pojedinac i cijela zajednica odnositi prema njima. Zamislimo da u kontekstu tematike o otpadništvu uvrstimo primjere ljudi iz kršćanske povijesti, kao što su Valdenzi, Jan Hus, Wycliff, Luther, Thomas Emlyn i mnogi dr. koji su se usudili istraživati Bibliju i iznositi novootkrivenu istinu. Da li bi se moglo spojiti izjave o otpadnicima sa tim ljudima? To je samo po sebi nespojivo i zato se nikad nije desilo da se ti primjeri koriste kako bi se opisalo otpadništvo. Kad se mene svrstalo među otpadnike onda je moja reakcija bila slična onoj koju su pokazali i ovi vjerni i iskreni kršćani kojima se sudilo.

Dokaz – “Misli i pitanja za razmatranje“ pismo od 24.2.2015.

Problem je u tome što su svi kršćanski vjernici iz drugih kršćanskih zajednica 1919. godine preko noći proglašeni nevjernicima (kukoljem, jarcima), pa su mi starješine rekli da je vodeće tijelo te članke sa tim smjernicama pisalo samo njima kako bi izašli iz lažnog kršćanstva. To mi je bilo nelogično jer se time niti jedan pravi kršćanin više nije smio slobodno koristiti načelom iz Ivanove poslanice unutar Kristove prave skupštine. Međutim, Ivan ovaj savjet nije dao ni onima koji su još uvijek bili nekršteni, nego krštenima tj. onima osobama koji su bili “u Kristu“ kao što vodeće tijelo piše u jednom članku:

“Biblija vas potiče da "sve ispitujete“, odnosno da ispitate neko učenje prije nego što ga prihvatite kao istinu (1.So 5:21). Krajem 1.stoljeća apostol Ivan upozorio je suvjernike: "Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga" (1.Iv 4:1). Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje „nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija (Iv 8:31,32).“ (Stražarska kula,1.9.2010. str 13.)

Samim tim su sve izjave vodećeg tijela u kojima je korišten ovaj savjet prije svega bio upućen vjernicima tj. osobama nalik simboličnoj pšenici i ovcama, i ja sam postupao po tom savjetu koji je za mene jako važan kod izgrađivanja svoje vjere na točnoj spoznaji.

Vodeće tijelo je također u skladu sa savjetom apostola Ivana izjavilo:

“Ne bi bilo dobro da slijepo prihvatimo učenja bilo koje crkve i vjerske zajednice. Trebali bismo ispitati jesu li ta učenja u skladu s Biblijom (1.Ivanova 4:1)“

“No što ako je ono što saznate u proturječju s nečim u što čvrsto vjerujete? Trebate li to naprosto zanemariti? Nipošto! Katkada je sasvim na mjestu, pa čak i poželjno, razmotriti snažne dokaze koji se kose s vašim vjerovanjima. Bog u Bibliji obećava da će nagraditi one koji iskreno tragaju za istinom tako što će im dati znanje, razboritost i sposobnost prosuđivanja (Izreke 2:1-12). (...). Biblija nas potiče da "ispitamo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bismo vidjeli potječu li one od Boga“ (1.Ivanova 4:1)“

Iako su ta biblijska načela i upute u publikacijama bili vezani za širu javnost, a pogotovo za vjernike drugih kršćanskih zajednica, želim da mi dokažete da se one kao takve od 1919. godine ne odnose na Jehovine svjedoke i da sam samim tim pogriješio ukoliko sam ih koristio. Naime, kad sam citirao izjave vodećeg tijela u povezanosti s Ivanovim savjetom, starješine su mi ponovo rekli da su ti savjeti dani samo nevjernicima, a budući da smo mi kao Jehovini svjedoci vjernici, a samim tim i članovi jedine prave kršćanske skupštine, onda mi ne trebamo dokazivati sebi i drugima da li su izjave vodećeg tijela u skladu s Biblijom ili ne, jer to nije teokratsko načelo.Tu izjavu nisu potkrijepili niti jednim biblijskim stavkom. Time su ponovili grešku prijašnjeg odbora jer su odmah na početku saslušanja stvorili nepremostivi zid zbog kojega su mene gledali kao brata s druge strane zida. U takvoj atmosferi nisam imao prilike dokazivati ispravnost svojih gledišta jer su mi tako oduzeli pravo na adekvatnu obranu čime su učinili proceduralnu pogrešku na moju štetu. Zato vas molim da sami prosudite na temelju Biblije da li je to točno, jer ukoliko to gledište starješina pravnog odbora nije točno onda se time potkopava cijeli sudbeni proces protiv mene a samim tim i njihova odluka o isključenju. No, ako to načelo i druga slična načela nisu dana prvim kršćanima kao “vjernicima“ nego samo “nevjernicima“, onda se može zaključiti da me nikako ne možete osuditi jer su me apostoli i vodeće tijelo svojim izjavama naveli da činim ono što je pogrešno u očima starješina moje skupštine.

Želim da uzmete u obzir da sam prije nekoliko mjeseci dao na znanje jednom od članova odbora tekst koji je također ukazivao na ova biblijska načela po kojima sam se ja vodio i po kojima sam ustvrdio da je postupak protiv mene bio vođen zanemario moja kršćanska prava i odgovornosti. Također sam citirao te iste izjave vodećeg tijela ali mi taj starješina uopće tada nije rekao da se ona ne odnose na Jehovine svjedoke niti me je pokušao razuvjeriti. Na neki način mi je prešutno dao do znanja da sam s pravom bio ogorčen na starješine koji su mi svojim ishitrenim izjavama nametnuli grijeh tamo gdje ga ja nisam mogao vidjeti. No sada je na pravnom odboru ipak rekao da se navedeni savjeti ne odnose na Jehovine svjedoke. Da li je onda odluka pravnog odbora, koja je ukinula jednu nadahnutu zapovijed, mogla biti mjerodavna pri prosuđivanju mojih postupaka? Naime, ako se negira ovo načelo iz Ivanove poslanice, onda ja nemam nikakve šanse dokazivati svoju nedužnost pred sucima koji iznose svoja drugačija gledišta. Tako se s jedne strane drugačija gledišta koja iznose starješine toleriraju iako se s njima krivo prosuđuju moji poticaji, dok se s druge strane moja drugačija gledišta ne toleriraju, i to opet na moju štetu. Ako su me opet sudili na tom principu i kroz to procjenjivali moj stav i moje poticaje, onda mi preostaje biti samo slijepi poslušnik ili izopćenik, a ni jedno ni drugo nije dobro.

Smatram da je odluka o isključenju nevažeća jer se temeljila na ljudskom gledištu koje je postavljeno iznad Biblije. Zamislite kad bi ljudski suci naše zemlje zabranjivali Jehovinim svjedocima da govore drugima o Bogu i još ih zatvarali zbog službe propovijedanja. Zar se ne bi starješine preko najboljih odvjetnika odmah uhvatili dokazivanja kako je to pogrešna primjena zakona kojom se sprječava sloboda vjeroispovijesti kao temeljnog prava čovjeka. Da li bi bilo koji sudac mogao tvrditi da taj zakon ne vrijedi za Jehovine svjedoke samo zato što su manjinska vjerska zajednica koja bi svojim drugačijim uvjerenjem stvorila nejedinstvo nacije i potkopala autoritet predsjednika i vlade? Da li bi takva sudska odluka mogla proći na međunarodnom sudu pravde? Jehovini svjedoci se ne bi s tim pomirili nego bi išli u dokazivanje svojih prava. Tako i ja postupam. No, jedan od starješina mi je rekao da smo mi obavezni bez prigovora prihvatiti sudske odluke starješina. No, da li je to točno? Da li je Isus i njegovi apostoli bili dužni prihvatiti sudsku odluku svojih starješina? Što Biblija i razum govore?

“Apostoli su poštovali zakon i obično su se pokoravali sudskim odlukama. Međutim, nijedan čovjek, koliko god moćan bio, nema pravo narediti drugome da prekrši neku Božju zapovijed. Jehova je ”najviši nad svom zemljom“ (Psalam 83:18). Ne samo da je ”sudac cijele zemlje“ nego je i Vrhovni Zakonodavac te Kralj vječnosti. Svaka sudska odluka kojom se želi poništiti neku Božju zapovijed nevažeća je u njegovim očima (1. Mojsijeva 18:25; Izaija 33:22).Tu su činjenicu priznali neki od najvećih pravnih stručnjaka. Naprimjer, William Blackstone, ugledni engleski pravnik iz 18. stoljeća, napisao je da se nijednom ljudskom zakonu ne smije dozvoliti da proturječi ”zakonu otkrivenja“ koji se nalazi u Bibliji. Dakle, Sanhedrin je prekoračio svoje ovlasti kad je naredio apostolima da prestanu propovijedati. Oni naprosto nisu mogli poslušati tu naredbu.(Stražarska kula 15.12.2005. str 20.)

Ukoliko je neka sudska odluka protivna Božjem zakonu ili bilo kojem biblijskom načelu koji je vrijedio za Božje sluge, onda se njoj ne trebamo pokoriti. Prema tome, ako mi apostol Ivan kaže da trebam ispitivati da li su izjave pojedinih kršćanskih učitelja i istraživača Biblije u skladu sa nadahnutom Biblijom ili ne, a starješine moje skupštine me uvjeravaju u suprotno tvrdeći da moram njihova gledišta i učenja razumjeti onako kako su ih oni razumjeli, koga ću poslušati? Ako mi zabranjuju koristiti ovo biblijsko načelo iz nekog straha da ću time poremetiti teokratsko ustrojstvo naše Zajednice, onda treba stvari postaviti tako da obje strane uz dijalog uvide do kojih granica se može nešto raditi, a ne postavljati zabrane tamo gdje apostoli to nisu činili. Zbog toga sam s pravom u svojim tekstovima citirao sve ono što je vodeće tijelo izjavilo u svojim publikacijama u povezanosti sa načelom iz Ivanove poslanice. S pravom sam tražio od starješina da mi objasne zašto su mnogi iskreni ljubitelji Božje riječi kroz cijelu povijest ispitivali učenja svoje crkve i zašto ih naša Zajednica smatra pravim kršćanima koji su pripadali Kristovoj pravoj skupštini dok mene koji postupam po istim načelima svim silama nastoje prikazivati u negativnom svjetlu. No, oni su o tome samo šutjeli čime su i meni dali do znanja da ja u svoju obranu ne mogu iznositi gledišta s kojima se oni ne slažu. Prosudite što je onda grijeh u Božjim očima – moja sloboda da ispitujem izjave onih koji tvrde da dolaze i govore u Božje ime ili njihov autoritet da me drže u pokornosti i sude po svojim mjerilima? Ja poštujem njihovu ulogu jer vidim da u najboljoj namjeri žele dokazati sebi i drugima kako oni vode i štite skupštinu, ali imam pravo ukazati na svom primjeru da ne smiju ići protivno načelima i gledištima koja su od samog početka bila prisutna u Kristovoj skupštini koja se suočila sa mnogim iskrenim istraživačima Biblije u svoje vrijeme koji su donosili nove spoznaje i točnija gledišta. Njih je trebalo samo provjeravati.

Budući da je Kristova skupština duhovne prirode i da je kroz cijelu povijest postojala paralelno sa kršćanskim zajednicama, onda su primjeri vjernih i iskrenih kršćana, koji su živjeli u različitim razdobljima kršćanstva, pokazatelj da su se vodili po njenim načelima čak i onda kad ih zajednica, kojoj su oni pripadali, nije uvažavala. Po sudskoj odluci oni su često bili kažnjavani jer su po načelima Kristove skupštine uzimali slobodu da istražuju Bibliju, da Bibliju drže iznad ljudskog autoriteta i da svoju novootkrivenu spoznaju koriste kako bi se unaprijedilo istinu. Međutim, sudskim odlukama je njima i drugima sve to bilo zabranjeno. Takva odluka kojom se željelo poništiti Božju zapovijed bila je nevažeća u Božjim očima pa je zbog takvih njihovih stavova i postupaka sve njih naša zajednica svrstala u tzv.kršćanstvo. Kako da mi onda dokažete da se ja moram pokoriti jednoj takvoj zabrani, kad se iz svega može iščitati da takva zabrana ne postoji? Kako da mi dokažete grijeh i kako da se kajem ako grijeha nema? Da bi se mogao kajati za grijeh koji zahtijeva isključenje, trebao bi jasno razumijeti grijeh na biblijskom temelju a ne na izjavama koja negiraju biblijska načela slobode savjesti.

4) Da li je ono što sam rekao izašlo iz biblijskih okvira i da li sam otišao predaleko

Ako se već nastoji osuditi moje drugačije gledište, onda se ono mora dokazati kao pogrešno, a proglasiti kao otpadničko samo ukoliko se s njim ide toliko daleko da niječe same temelje kršćanske vjere i nade. O tome kako treba prosuđivati izjave kojima se ide predaleko sam pisao starješinama.

Dokaz – pismo od 7.1.2015.

Ići “daleko“ i “predaleko“ nije jedno te isto. Ići “daleko“ znači da postoje granice odstupanja od one spoznaje koja još uvijek nije potpuna, tako da u tom smislu “svatko može biti uvjeren u svoje razmišljanje“, a da time ne obezvrijeđene zajedničku vjeru čak i onda kad to svoje razmišljanje spomene svom bratu. Ukoliko Zajednica može u nekim učenjima odstupati od biblijske istine u mjeri koja su prihvatljiva na način da to odstupanje ne znači i otpadništvo od Boga, onda treba po istim mjerilima prosuđivati ona gledišta braće koja odstupaju od učenja Jehovinih svjedoka, a da to također ne znači otpadništvo od Boga. Tko je od vas dorastao da sudi o tome što je to prihvatljivo u Božjim očima a što ne? To je stvar koju bi vi trebali duboko preispitati u sebi jer je Božje mjerilo jasno - kojim sudom sudite takvim će vam se i suditi. To što u publikacijama postoje i neka pravila i smjernice u postupanju protiv otpadnika mogu imati svoje opravdanje, ali ne na način da se sa njima u isti razinu stavlja nešto što ne pripada toj kategoriji. Mene jako boli što starješine to ne želite sagledavati po biblijskim mjerilima koja čak i Zajednica ne može negirati nego samo prešutiti.

Zato nema nikakvog osnova da se svako drugačije gledište obezvrjeđuje i sankcionira jer to onda nije u skladu sa mjerilima prve kršćanske skupštine. Mjerila trebaju biti jednaka za sve. U povijesti naše Zajednice se više puta znalo desiti da starješine vodećeg tijela u nekoj mjeri odstupe od točne spoznaje pa su uvodili svoja drugačija i kriva gledišta, a da time nisu odstupili od pravca vjere u Boga i Krista. Takvo dozvoljeno odstupanje je moguće očekivati i od one braće koja se ne slažu sa nekim tumačenjima vodećeg tijela. Bilo bi nepravedno da istaknuti starješine nekom odredbom sebe zaštite od sankcija zbog takvog odstupanja, a drugu braću izlože pravnim odborima koji bi njihova slična odstupanja prikazala kao grijeh. Prosudite je li to pravedno u Božjim očima?

Kad sam napisao prvo pismo starješinama, namjerami je bila da istaknem potrebu za Kristovim vodstvom u vremenu kada će biti napad na Božji narod. Tom prilikom sam spomenuo tvrdnju kako članovi Božjeg naroda mogu biti i oni pojedinci koji se nalaze rasijani po svim kršćanskim zajednicama jer sam za tu tvrdnju našao potvrdu, ne samo u Bibliji nego i u publikacijama Zajednice. Naime, ako se vodeće tijelo sa savjetom kojeg je apostol Ivan uputio suvjernicima obraća ljudima drugih kršćanskih zajednica onda sam ja imao slobodu da kažem kako vjernik može biti svaki pravi kršćanin iz drugih zajednica ukoliko ga Krist priznaje za svog slugu. Smatram da ćemo manje pogriješiti ako tako gledamo na neke pojedince iz drugih kršćanskih zajednica nego ako svakog tko se izjašnjava kršćaninom smatramo nevjernikom samo zato što se ne nalazi u zajednici s nama. Odnosno, na nama nije da sudimo takvim ljudima samo zato što nisu stekli vjeru u Krista u našoj zajednici.

Isusova prava skupština je postojala cijelo vrijeme kršćanstva i imala je svoja načela, zakone i zapovijedi po kojima su se vodili pravi kršćani. Crkvene institucije su od 4. stoljeća pa sve do danas pokušale Kristovu skupštinu staviti pod svoje kriterije i zatvoriti kršćane u svoje okvire života i bogoslužja. To se vidi po postavkama i pravilima koji odudaraju od smjernica kojim su se vodili kršćani prvog stoljeća. Međutim, mnogi ljudi se nisu željeli staviti pod nadležnost organizacija koju su vodili razni Kristovi sluge nego su se više pokoravali Bogu čime su dali do znanja da je Kristova skupština duhovne prirode i da oni po svojoj savjesti uvažavaju prije svega njena mjerila. Kristovu skupštinu je nemoguće uništiti jer nju sačinjavaju pravi kršćani, a njih je kroz povijest bilo u svim kršćanskim zajednicama što potvrđuju i razni članci u publikacijama Zajednice.

Kad sam bio isključen iz zajednice Jehovinih svjedoka, a pogotovo kad sam uvidio da su protiv mene korištene neutemeljene izjave, onda me tješilo to što sam kao i mnogi drugi vjernici kroz povijest ostao “u Gospodinu“ a time i u sastavu njegove duhovne skupštine. Zato sam u tom pismu spomenuo Kristovu pravu skupštinu koja je kroz cijelu povijest kršćanstva postojala izvan okvir vjerskih zajednica i grupa unutar kojih su se kršćanski vjernici organizirali u svoje odvojene zajednice koje su s vremenom multiplicirale i širile. U dobroj namjeri sam ukazao kako je važno braću usmjeravati prema Kristu jer će uskoro doći vrijeme kada će biti napad na kršćanstvo i kada će biti ukinuta organizacijska obilježja kršćanstva, ali ne i Kristova skupština koju sačinjavaju samo pravi kršćani koje Krist poznaje. To sam rekao iz svog novog kuta gledanja na Kristovu skupštinu i onoga kako sam ja doživljavao duh isključivosti koji me je gušio. Da li me imate pravo osuditi što tako gledam na stvari? Da li sam s tim gledištem otišao predaleko samo zato jer sam objektivno sagledao neke dokaze?

Kao član zajednice Jehovinih svjedoka spomenuo sam i svoju želju da naša zajednica i dalje ide prema promjenama u učenjima kako bi se što više identificirala sa Kristovom duhovnom skupštinom. Shvatio sam da nisam smio na takav način i bez ikakvih konkretnih dokaza izraziti svoje gledište pa sam izrazio žaljenje tj. kajanje. Pokušao sam to nekako objasniti ali nisam imao dovoljno vremena niti sam bio u mogućnosti iznijeti dokaze kako bi ih naveo da shvate kako to moje gledište nije niti strano niti novo, nego da je kao takvo bilo prisutno u počecima naše Zajednice te da se promijenilo u trenutku kada je naša Zajednica sebe proglasila jedinom pravom kršćanskom zajednicom. Znam da sam iznio izjave koje možda paraju uši, ali one ne idu protiv temeljnih vjerovanja nego ih samo korigiraju i stavljaju u jedan drugi vremenski okvir u skladu sa nekim novim saznanjima do kojih sam došao na temelju Biblije i publikacija Zajednice. Kao što je učinjena promjena u vezi novog identiteta “vjernog i razboritog roba“, izrazio sam želju da se to učini i sa identitetom Isusa Krista. Umjesto da sve to bude temelj našeg razgovora, starješine su odmah bile pogođene mojim gledištem ne znajući da su očito krivo razumjeli neke moje misli i izraze. I umjesto da se vide moje dobre namjere starješine su to doživjeli na jedan svoj način koji je potpuno opravdan iz njihovog kuta gledanja.

Smatram da je pravni odbor trebao biti sazvan samo u slučaju da sam svoja drugačija uvjerenja širio među braćom. To što sam ih spomenuo starješinama nisam smatrao povredom tog pravila, što sam im već dokazao u jednom pismu. Osim toga, nekoliko mjeseci ranije sam s jednim od njih razgovarao i pokazao mu kako neka tumačenja zajednice nisu iznesena u skladu sa onim što se može iščitati u nekim biblijskom stavcima i da se s obzirom na to treba promijeniti vremenski okvir ispunjenja tih događaja kako bi se to uskladilo. Taj brat nije bio naveden da zbog toga gledišta podigne optužnicu protiv mene. Zato sam bio slobodan i ostalim starješinama spomenuti neke stvari misleći da oni neće zbog toga pokrenuti pravni postupak jer bi to bilo kao da me sude za drugačije uvjerenje iako su mi dozvolili mogućnost da u svom istraživanju Biblije dođem do novootkrivene spoznaje koja se u nekim detaljima razlikuje od službenog učenja. S obzirom da su otprije znali da ja imam neka drugačija gledišta, ja sam bio slobodan izraziti ih samo njima, smatrajući da nisam išao predaleko nego samo u okviru onoga što se čak može iščitati iz nekih izjava koje se mogu naći u našoj publikaciji. Budući da u svoju obranu moram uključiti dokaze kojima želim ukazati kako moja gledišta nisu za osuditi ja ovom prilikom dajem na uvid tekst kojeg sam pripremio za vaše razmatranje.

To činim iz dva razloga. Prvi je to što ja imam puno više informacija na kojima temeljim svoju vjeru. Zato su neke moje misli teške za shvatiti jer zahtijevaju dodatnu argumentaciju. Svjestan sam da su kod starješina izazvale neke nelagodne osjećaje prema meni. No, takvih “teško razumljivih misli“ ima i u Bibliji, pa se moglo desiti, da neupućeni u moje gledište, mogu ove izjave krivo shvatiti i izvrnuti, kao što su neki kršćanski Židovi, koji su se revno držali Zakona, nalazili u Pavlovim izjavama razloga da osporavaju njegovo apostolstvo. Isto je bilo i sa Isusovim izjavama koje su mogli razumjeti samo oni što su tražili da im to objasni.

Drugi razlog se nadovezuje na ovaj prvi jer mi je brat Luka u jednom mailu napisao: “Željeli smo o svemu u potpunosti razumjeti tvoje razmišljanje i njihov temelj... Sada smo temeljem tvojih pisama dobili kompletan pogled na stvari zbog kojih smo te zvali.“ Međutim, oni uopće nisu u mojim dodatnim pismima dobili kompletan pogled na te stvari jer o njima nisam uopće pisao nego su moja pisma bila usmjerena na postavljanje temelja za razgovor, kako bi imao garanciju da će me razumjeti a ne bezrazložno osuditi. Još uvijek oni ne mogu razumjeti moje razmišljanje i njihov temelj jer o tome još nisam progovorio. Zato, da bi se moglo u potpunosti razumjeti moje razmišljanja i njihov temelj ja sam primoran pružiti vam sve te informacije do kojih sam došao u svom istraživanju. Ne morate se bojati da će te se izložiti krivim informacijama, jer vjerujem da ste toliko duhovno jaki da vas ništa ne može pokolebati. Time će te i sami postupiti po savjetu apostola Ivana: “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od  Boga.“

Ove tekstove ne želim da ih koristite protiv mene jer one samo imaju poslužiti kao dokaz o mojoj novootkrivenoj spoznaji i iskrenim poticajima koje sam razvio na temelju Biblije i koja ne želim koristiti kako bi bilo koga uvjeravao u nešto. Ona su moje dragocijeno blago koje me je još čvršće vezalo uz Boga, Krista i Bibliju. Ukoliko će te ih koristiti kao dokaz kako moja drugačija gledišta trebaju biti osuđena samo zato što su drugačija, onda ih nemojte ni čitati. No, vidjet ćete da će upravo ovi tekstovi biti dovoljni da ono što je na prvi pogled izgledalo kao krivo učenje dobiti sasvim drugačiji ishod i da će starješine shvatiti da me više nemaju razloga gledati sa druge strane zida. Budući da će te za ovo razmatranje dokaza trebati dosta vremena, ja vas molim da tome pristupite sa posebnom pažnjom jer se ovdje ne radi samo o meni nego i o vama koji želite, prije svake konačne odluke, ispitati sve što vam jedna i druga strana može staviti kao dokaz za svoje tvrdnje.

-------------------------------------------

1) Uz temu “Kristova skupština“ prilažem tekst o Gospodinovom upravitelju kojeg sam istraživao i napisao prije više od deset godina. U njemu se nalazi dokaz da sam na ispravan način razumio vrijeme ispunjenja kada će taj rob u budućnosti biti postavljen nad svom Isusovom imovinom, što se tada nije slagalo sa službenim učenjem koje je govorilo da se to već desilo 1919. godine, tako da je to moje gledište oduvijek bilo u skladu s ispravnim razumjevanjem, a sada i u skladu sa nedavnom promjenom u vezi tog tumačenja. Ovo je još jedan dokaz da sam neke stvari u svom istraživanju uočio godinama prije nego su objavljene od vodećeg tijela i da zato ne možete brzopleto o mojim uvjerenjima govoriti kao o krivom učenju. Prije toga sam također u svom istraživanju nekoliko godina prije promjene tumačenja došao do zaključka da se napad na sveto mjesto nije odigrao 1918. godine nego da će se odigrati u budućnosti. I promjenu vezano za identitet roba i slugu sam bio ispravno naveo daleko prije ovog novog objašnjenja, ali sam o tome šutio. Nisam u to nikoga uvjeravao nego sam čekao. I još uvijek šutim jer čekam da se naprave još neke korekcije po tom pitanju. Tom promjenom se nije potkopala naša vjera u postojanje Gospodinovog roba tako da je zadržan isti pravac vjere uz načelo laviranja i načelo koje vrijedi u pogledu napretka naučne spoznaje, a kojim se koristilo vodeće tijelo kako bi došlo do točne spoznaje (vidi Stražarsku kulu 1.5.1982). U jednom ranijem pismu sam prokomentirao da ova promjena u identitetu Gospodinovog roba još uvijek nije u potpunosti usklađena sa nekim proročanskim slikama i usporedbama, ali u to ne želim nikoga uvjeravati dok vodeće tijelo to samo ne uoči. Ja sam samo u svojoj knjizi opisao te nelogičnosti o kojima se kod ove promjene još uvijek nije vodilo računa. Iz tog kuta gledanja moje uvjerenje vezano uz Kristovu skupštinu nikako ne dovodi u pitanje da je zajednica Jehovinih svjedoka prava skupština. Zbog nepoznavanja informacija s kojima ja raspolažem starješine su moje izjave samo krivo protumačili.

Dokaz – tekst “Gospodinov upravitelj“ (svezak 7 - 1 i 2 dio)

2) U svom prvom pismu sam naveo kako bi volio da se uzme u obzir jedan detalj u vezi Isusovog identiteta koji je bio skriven kroz stoljeća kao posljedica raznih rasprava o Isusovom identitetu koji su se počeli vodili potkraj prvog stoljeća. Kad sam napisao da “nismo svjesni kako se naša Zajednica još uvijek nije oslobodila krivog učenja o Kristu kojeg su nakon smrti apostola uveli rani crkveni oci iz aleksandrijske škole“, onda je ta rečenica od strane starješina krivo shvaćena. Naime, što je to po meni prikazano kao krivo učenje? Da li se ono odnosi na temeljno učenje ili na neki detalj?

Izraz “krivo učenje o Kristu“ je napisan u kontekstu krivog učenja o Gospodinovom robu. Naime, učenje koje imamo o Gospodinovom robu je u izvornom smislu bilo ispravno učenje i prije promjene jer ne pobija temeljno učenje o Gospodinovom robu. Drugim riječima, naša Zajednica vjeruje u postojanje Gospodinovog roba i sve ono što je povezano s njim, ali je imala krivo učenje vezano samo uz neke detalje koje je trebalo korigirati ili odbaciti. No, kad se gleda u kojem je smjeru išlo prošlo tumačenje, onda ono kao takvo u širem biblijskom kontekstu nije bilo krivo učenje.

Isto tako je i sa identitetom Isusa Krista. Učenje koje imamo o Isusu je ispravno učenje jer ne pobija temeljno učenje o Kristu. Ono što Zajednica uči o Isusu Kristu nije krivo učenje, pa sam želio napomenuti da postoji mogućnost krivog učenja vezanog samo uz neki detalj. Kao što je vodeće tijelo nakon toliko godina ispravilo nelogičnost (ili krivo učenje) vezan za identitet Gospodinovog roba, i time ispravilo ono što je do tada bilo krivo učenje, a da je time temeljno učenje ostalo ispravno, tako iz mog kuta gledanja postoji krivo učenje, ali koje nije vezano uz temeljno učenje o Isusu kao našem Gospodinu, nego uz jedan detalj koji se do današnjih dana zanemarivao kod utvrđivanja njegovog pravog identiteta. Sa tom novootkrivenom spoznajom se i dalje zadržava isti pravac i temeljna vjera u Isusa kao Krista, Otkupitelja, Spasitelja i Kralja ali unosi jedna činjenica o Isusu koja je do sada bila zanemarena. Naša Zajednica je bila na tragu toj činjenici što se može vidjeti iz šturih informacija koje nalazimo u njenim publikacijama, ali nije išla do kraja u jedno dublje ispitivanje pa sam zbog toga rekao da nije došla do cilja vezano uz točniju spoznaju. Zato nisam ni mislio reći da naša Zajednica ima otpadničko učenje koje bi u svjetlu Biblije označavalo samo one koji negiraju Krista i njegovu ulogu, niti je to značilo da naša Zajednica zbog toga pripada tzv.kršćanstvu. Da sam to mislio reći, onda bi me s pravom mogli isključiti. Ali ako shvatite kontekst, vidjet ćete da je pravni odbor bio nepotreban jer se radi o izjavi koju su starješine krivo shvatili. Ono što mogu reći je da se sa tim novim saznanjem jednim jedinim potezom iz korijena pobija nauka o Trojstvu i dobiva potpunija slika o Isusu. Kad se to shvati, onda niti jedan trinitarijanac više ne može uzimati niti jedan biblijski stavak, pa čak ni neke izjave apostolskih otaca, kako bi dokazivali ispravnost svojih tumačenja. Ja ne želim u to nikoga uvjeravati, pa ni vas, ali se nadam da će vodeće tijelo koje ima točnu spoznaju, uz načela napretka i samo doći do tog otkrića, a time i do još točnije spoznaje.

Dokaz –“Posljednji Adam“ (Isus i njegov identitet)

Ako shvatite ovo, onda će te bolje razumjeti moju izjavu iz tog spornog pisma koja kaže: “Ono što su oni (prvi kršćani) učili je do danas ostalo tajna koja je bila sakrivena tijekom proteklih vjekova. Volio bi kad bi naša Zajednica bila među prvima koji će uvidjeti tko je zaista bio Isus čime bi se potpuno vratila izvornom učenju o Mesiji. Tek tada bi se mogla smatrati pravom kršćanskom zajednicom, ne samo po vjeri nego i po apostolskoj nauci.“

Zajednica je u kriterije za pravo kršćanstvo uvela ne samo pravu vjeru i kršćanske plodove, nego i točnu spoznaju. Budući da je prava vjera prvi i najvažniji kriterij, onda je naša zajednica prava kršćanska zajednica i to ne želim dovoditi u pitanje. Međutim, kriterij točne spoznaje nije presudno mjerilo za to određivanje jer je i apostol Pavle rekao da su prvi kršćani imali nepotpunu spoznaju o nekim stvarima. Jehovini svjedoci svoja vjerovanja temelje na Bibliji i to nije sporno. To što imamo skup učenja među kojima ima i onih koje smo trebali s vremenom odbaciti ili korigirati, nije nikakav razlog da nas se smatra krivom kršćanskom zajednicom, i to nisam ni želio reći niti dokazati. Ja smatram da smo mi prava kršćanska skupština, ali sam u povezanosti s temom o Isusovom identitetu, rekao da će točna spoznaja ili još točnije gledište o Isusu omogućiti da se prezentiramo u još boljem svijetlu kao prava kršćanska zajednica. Imao sam na umu primjer Apolona koji je “točno govorio i poučavao o Isusu“ ali su mu Priscila i Akvila još “točnije objasnili Božji put.“ (Dj 18:24-26). Svaka nova spoznaja uz izmjene koje su učinjene u pogledu nekih učenja je do danas bila usmjerena u tom pravcu da se ističemo kao prava kršćanska zajednica. U tom svjetlu sam izrazio svoju iskrenu želju da Jehova i dalje vodi braću u vodećem tijelu kako bi, kao i do sada, ustrajali u istom pravcu vjere, i da svojim očima razuma vide stvari koje bi trebalo korigirati prema točnoj, odnosno točnijoj spoznaji.

Budući da je brat Russell neka svoja tumačenja preuzeo od drugih kršćanskih zajednica dokazuje da su oni prije Istraživača Biblije imali spoznaju o nekim biblijskim učenjima. Kasnije se Zajednica koristila istraživanjima ljudi iz drugih kršćanskih zajednica kako bi došla do jasnijeg razumijevanja o nekim stvarima. Jedan mi je brat dao knjigu “Sustavna teologija“ u kojoj postoje mnoge sličnosti sa učenjima naše Zajednice prije nego je ona ta učenja i gledišta prezentirala u svojim publikacijama. Dok su Jehovini svjedoci po pitanju neutralnosti izbjegavali civilnu službu, neke druge zajednice su prije njih imale ispravan stav po tom pitanju. Postoje i biblijski stavci koje je naša Zajednica tumačila u pogrešnom svjetlu dok su druge zajednice dugo godina imale ispravnije tumačenje kao što je primjer stavka poslanice Rimljanima 13:1. i dr. U tom svjetlu sam u prvom pismu napisao: “Mislim da će samo ona kršćanska zajednica koja se oslobodi institucionalnih načela uspjeti doći do točne spoznaje o Bogu i Kristu i volio bi da među njima bude i naša Zajednica koju krasi puno toga dobroga.“

S ovom izjavom nisam želio obezvrijediti ili omalovažavati našu zajednicu, nego sam samo izrazio iskrenu želju da u unapređivanju znanja o Bogu i Kristu iskoristimo naše potencijale i da do nekih spoznaja dođemo prije drugih kršćanskih zajednica. Naime, Biblija je otvorena knjiga za svakog iskrenog vjernika, a njih ima i izvan naše Zajednice, pa se može desiti kao i do sada, da i drugi u svom istraživanju dođu do onih činjenica koje su kroz povijest bile sakrivene i to često zbog tradicionalnih vjerovanja koja je teško napustiti. Koliko znam postoje mnogo iskrenih kršćana iz drugih zajednica koji su se u svojoj potrazi za istinom upustili u arheološka i druga istraživanja samo kako bi dokazali da je Biblija istinita knjiga. Ali ne poznajem niti jednog Jehovinog svjedoka kao arheologa. Naravno da bi volio da naša zajednica, koju krasi puno toga dobroga, nastavi tragati za točnom spoznajom koristeći se i dalje istraživanjima koja su proveli drugi iskreni istraživači, ali da bi prije njih došli do nekih spoznaja, bilo bi dobro da se prije svega okoriste onim što su istražili neki članovi njihove zajednice. Ako je moje istraživanje bilo usmjereno u tom pravcu radi zajedničke suradnje u unapređivanju još točnije spoznaje, onda bi bilo sasvim nerazumljivo da se vodeće tijelo koristi istraživanjima koja su proveli članovi drugih kršćanskih zajednica, a da svoje članove potpuno ignorira. Da je neki Jehovin svjedok išao u istraživanje arheologije, povijesti, starohebrejskog i grčkog jezika i došao do korisnih informacija, da li bi starješine tog brata zaustavili nekim pravilom šutnje ili bi mu dozvolili da o tome čak piše knjige kako bi se svi mogli okoristiti njegovim istraživanjima? Kao što se u glavnoj podružnici Jehovinih svjedoka nalaze mnoge takve knjige, tako bi se i ova njegova knjiga mogla tamo nalaziti sa ciljem da je se koristi za unapređivanje istine. Ja sam u oba spomenuta primjera istraživao povijest u povezanosti s Biblijom. Nije mi cilj bio da mijenjam doktrine nego da nađem odgovore na svoja pitanja.

Kad sve ovo razumijete, onda možete ponovo vidjeti da pravni odbor nije bio potreban jer se sa svojim izjavama nisam želio staviti nasuprot vodećem tijelu i našoj kršćanskoj zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i njegovoj Riječi. Kad se moje izjave stave u pravi kontekst, one poprimaju sasvim drugačiju sliku od one koju su starješine dobili bez poznavanja tog konteksta. Budući da su mi starješine iz prvog odbora pokušali dokazivati kako je ne smijem o svojim gledištima razgovarati s nikim pa čak ni sa njima, ja sam iz primjera kojega sam naveo uvidio da ipak postoji mogućnost takve komunikacije sa starješinama, pa sam napisao navedeno pismo, imajući u mislima da će oni, ukoliko to žele, razgovarati sa mnom o tome. Međutim, kasnije sam se uplašio tog razgovora, smatrajući da oni još uvijek nisu spremni na jedan takav otvoreni razgovor sve dok ne spoznaju moj pravi identitet i ne uvide neke stvari koje su od njih još uvijek sakrivene.

U nadi da će te ovo razmotriti u duhu bratske ljubavi i razumijevanja, prepuštam vas Jehovinom vodstvu.

Vaš brat u Gospodinu

Danijel Polanec

 

7.ožujak 2015.