Od samog početka vođenja prvog i ovog drugog pravnog procesa jedan starješina je stalno isticao kako se ja svojim drugačijim gledištem izdvajam na način da idem drugim pravcem vjere i da time imam svoju religiju pa samim tim ne mogu biti član ove kršćanske skupštine kojoj pripadam. Da bi mu razjasnio gdje griješi u svom razmišljanju napisao sam mu slijedeće pismo:

Pismo jednom članu odbora 


 

Dragi brate,

Želim se ovim putem obratiti samo tebi jer smatram da ti moram ukazati ne jednu jako bitnu stvar. Naime, u prošlom i sadašnjem odboru si bio ustvrdio kako ja svojim drugačijim gledištem imam neku svoju religiju i da kao takav ne mogu biti u zajedništvu sa svojom braćom. Ja poštujem tvoje mišljenje jer znam iz kojeg kuta gledaš na te razlike, ali ti želim ukazati kako je takvo mišljenje vodilo tome da me se isključi iako ono nije bilo biblijski utemeljeno. Pitanje je da li kršćanin može imati svoju drugačiju religiju a da ona bude prihvatljiva u Božjim očima? Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kako ti i drugi starješine gledate na religiju.

U Bibliji se nigdje ne spominje izraz religija iako se grčke i hebrejske riječi obožavanje ili štovanje prevodi u smislu ispoljavanje svoje religioznosti. Grčka riječ threskeía se prevodi sa ”oblik obožavanja“ (NW), ili ”religija“. Religija je pojam koji se odnosi na način ”izražavanje čovjekovog vjerovanja i poštovanja prema nadljudskoj sili koja je prihvaćena kao stvoritelj i upravitelj svemira“. (Stražarska kula, 1.12.1991.). To je način obožavanja i nije vezan za točno određenu vjersku denominaciju iako ga svaka denominacija može regulirati svojim gledištima. Način obožavanja Boga je u Bibliji uglavnom bio vezan za osobni odnos s Bogom, pa je svaki Božji sluga obožavao Jehovu u skladu sa Božjim zakonom koji je bio zapisan u srcu. Abrahamu i drugi Božji sluge su imali svoju religiju a ne denominaciju. Svaki od njih je obožavao Boga u čistoći i istini. To što su kasnije Izraelci imali skup zakona nije značilo da su svoju religioznost sveli na jednoobraznost u ispoljavanju svoje religioznosti. Imali su zajedničku vjeru u Jehovu i njegova obećanja, a ne skup jedinstvenih doktrina po kojima su određivali tko je pravi obožavatelj a tko ne. Kad su otišli u ropstvo, nisu više imali svoj hram i druga prepoznatljiva obilježja ceremonijalnog obožavanja ali su imali zakon u svom srcu. Iako to nije bilo ničim propisano, prorok Danijel se tri puta molio okrenut prema Jeruzalemu. To je bio njegov način, njegova religija. No, denominacije su takav oblik obožavanja mogle propisati kao obavezu za svoje vjernike pa bi svako drugačije gledište i način obožavanja mogla osuditi tvrdeći da je time dotični zauzeo stav za drugu religiju. Problem ne bi bio u tom vjerniku koji ima svoje gledište i svoj način obožavanja nego u očima onih koji na obožavanje Boga gledaju očima svoje denominacije. No Bog prihvaća svakoga tko ga obožava na njemu prihvatljiv način.

U Izraelu je svatko obožavao Jehovu po svojoj savjesti držeći se ujedno propisa Mojsijevog zakona. Ako je netko imao drugačije ili svoje gledište o nekim stvarima na njega se nije gledalo kao na otpadnika. Različita gledišta su bila moguća, ali se nije smjelo ukidati Božji zakon i zamijeniti ga ljudskom predajom kojom se obezvrjeđuje Božja riječ (Mk 7:9,13). Judaizam je kao religija ili način obožavanja Boga omogućavao držanje temeljnih vrijednosti Božjeg zakona, ali je dozvoljavao slobodu gledišta i određena odstupanja u međusobnim gledištima vezanim za način na koji je svatko za sebe određivao u kojoj mjeri će se staviti u službu zakona kako bi doprinio dobrobiti za sebe i druge. Neki su sebi i drugima nametnuli strogoću, a drugi su išli prema jednostavnosti. To ne bi bio problem da neki rabini nisu nametnuli svoja gledišta kao jedina ispravna. I Pavle je tako bio uveden u sistem obožavanja koji je bio u granicama prihvatljivosti ali je živio po strogoći koja je obezvrjeđivala drugačija gledišta pa je jednom rekao: “Odavno me poznaju i mogu posvjedočiti, samo ako hoće, da sam prema najstrožoj sljedbi naše vjere (religije) živio kao farizej.“ (Dj 26:5).

Kao što se da prepoznati jedna religija ili vjera je bila zajednička svim Židovima, ali su oni bili podijeljeni u različite  sljedbe koje su se zauzele za određena gledišta prema obožavanju Boga. Iako su imali različita gledišta nisu jedni druge smatrali otpadnicima. Otpadnik bi bio samo netko tko je učio da se ne treba držati Mojsijevog zakona. Pavle je tako pripadao farizejima kao sljedbi, ali je ujedno pripadao judaizmu kao zajedničkoj religiji ili vjeri kojoj su pripadali i saduceji, eseni i drugi. Budući da Judaizam po hebrejskim Pismima nije mogao svoje obožavanje svest na dogmatska učenja i jedinstvena gledišta onda se unatoč različitim gledištima nije podijelio u denominacije. S druge strane Kršćanstvo se s vremenom podijelilo, najprije u sljedbe, a kasnije u denominacije. U izvornom smislu Kršćanstvo je također zajednička tj. jedna i jedina religija svih kršćana, ali ima svoje zajednice po kojima se kršćani deklariraju na ove ili one. Svaka zajednica ima svoj način obožavanja ili religiju, a on može biti dobar ili loš ovisno o tome da li obezvrjeđuje Božju Riječ ili ne. S druge strane, drugačije obožavanje ne znači automatski i krivo obožavanje.

Ovim se samo nadovezujem na primjer koji sam iznio u svojoj “Izjavi“. Naime, kad bi željeli religiju i religioznost svesti na jednoobraznost u načinu obožavanja i gledišta, onda bi mogli govoriti da su nežidovski kršćani imali neku svoju religiju jer su se u načinu ispoljavanja svoje religioznosti razlikovali od židovskih kršćana. No te razlike su bile prihvatljive sve dok su jedni i drugi gajili jedinstvo duha u čistoći i istinitosti što je pred Bogom daleko važnije.

Da su oni tada zbog razlika u obožavanju formirali svoje odvojene denominacije ili sljedbe, govoreći “ja sam Pavlov“, a drugi “ja sam Petrov“, onda bi po institucionalnim načelima postojale dvije prave religije koje su po biblijskom načelu i dalje pripadale kršćanstvu jer kršćanstvo nije denominacijska stvar. Međutim, kad se kršćanima nametnuo jedan obrazac obožavanja i gledišta i to stavilo u okvire dotične denominacije onda je svako drugo obožavanje i gledište bilo izvan tih okvira i stvar druge religije koja je u odnosu na postojeću često proglašena krivom. I tu nastaje problem po kojem neki prosuđuju druge tvrdeći da taj drugi Božji sluga ima svoje drugačije gledište, a samim tim i svoju drugačiju religiju. Po tome bi mene kao Božjeg slugu iz svoje zajednice izbacili svi koji na takav način tumače kršćanstvo i bio bi prepušten samom sebi i Bogu koji na svoje sluge ne gleda tim ljudskim očima.

Govoriti meni da imam neku svoju religiju može izgledati kao nešto samo po sebi loše i neprihvatljivo, ali kad se to stavi u biblijske okvire, onda to može samo značiti da ja kao pravi kršćanin mogu obožavati Boga na prihvatljiv način u čistoći i istinitosti bez obzira što se moje obožavanje razlikuje od tradicionalnog načina obožavanja i gledišta drugih kršćana koji slijede neki obrazac prepoznatljivosti. Po onome što znači “religija“, ja mogu imati drugačije gledište i čak obožavati Boga na drugačiji način, a da se i dalje držim prave religije tj. pravog načina obožavanja koji je Bogu prihvatljiv. Kriva religija znači pogrešno obožavanje, pa pojedinac može biti obožavatelj Boga čija religioznost nije usklađena sa onim što je Bogu prihvatljivo. Npr. ako me osuđujete tvrdeći kako ja imam svoju ili drugu religiju, može se desiti da osudite nekoga čije obožavanje Bog prihvaća, dok s druge strane Bog vaše štovanje može smatrati ispraznim ukoliko prosudi da ste prema meni postupili pristrano ili na bilo koji način kojim me se odbacuje kao brata. U vezi toga Jakov piše: “Ako tko misli da na ispravan način štuje Boga, a ne zauzdava svoj jezik, nego obmanjuje svoje srce, njegovo je štovanje isprazno. Štovanje koje je čisto i neokaljano pred našim Bogom i Ocem jest ovo: brinuti se za siročad i udovice u njihovoj nevolji i čuvati se prljavštine ovoga svijeta. Braćo moja, je li moguće da vjerujete u našega Gospodina Isusa Krista, slavu našu, a istovremeno pristrano postupate?“ (Jk 1:26 – 2:1).

Dragi brate, također te molim da vidiš i ispitaš kada su to Jehovini svjedoci počeli gledati na pripadnike drugih kršćanskih zajednica kao na klasu nevjernika i kada su počeli isticati stav isključivosti. Vi ste mi pokušali nametnuti osjećaj krivice zbog mog gledišta o postojanju jedne univerzalne Kristove skupštine koja nije vezana za vidljiva denominacijska obilježja. Problem ste vidjeli u tome da bi po tom gledištu bilo nemoguće izvršiti propovijedanje i spasiti ljude od vječne osude. Vjerojatno si obratio pažnju gledištima brata Russella koji u tome nije vidio problem. No, kad bi čak i odbacili to njegovo gledište, onda ne možete odbaciti gledište brata Rutherforda kojeg se odnedavno (po tumačenju od 2012-te) smatra prvim izabranim vjernim robom kojeg je Isus 1919. godine uzeo sebi za službu zajedno sa drugim članovima upravnog odbora. Naime, Rutherford je u svoje vrijeme držao predavanja po svijetu i u milijunskim primjercima izdao brošuru “Milijuni koji sada žive nikada neće umrijeti“. Istraživača Biblije je bilo jako malo, desetak tisuća, dok su se po njihovom gledištu milijuni pravih kršćana i dalje nalazili u drugim zajednicama koji su do 1925. godine, kada se očekivao kraj, mogli dočekati svoje spasenje, a ne uništenje. To pokazuje da je i on poput brata Russella prave kršćanske vjernike vidio i u drugim kršćanskim zajednicama pa je taj sud prepustio Bogu, a ne ljudskom sudu.

Bez obzira na to gledište, on i tadašnji Istraživači Biblije nisu vidjeli problem u propovijedanju i spasenju jer spasenje nije ovisilo o denominaciji nego o Kristovom sudu. Dozvolili su mogućnost da im se drugi pridruže u pravom obožavanju, ali drugačije obožavanje, ukoliko je ono bilo u čistoći i istini prema Bogu i Kristu, nisu osuđivali. Osuđivali su samo denominacije kao institucije koje drže ljude u tami, s tim da u tami ne mogu držati one pojedince koji se drže Božje Riječi. Brat Rutherford je, bez da je vidio u tome problem, 1922. godine pokrenuo svoju propovjedničku kampanju s ciljem da ljude probudi iz duhovnog mrtvila i da spremno dočekaju Krista kao svog kralja i spasitelja bez obzira na pripadnost nekoj kršćanskoj zajednici. Koliko znam nekoliko desetljeća nakon toga se čak i krštenje unutar drugih kršćanskih zajednica smatralo pravovaljanim ukoliko je bilo provedeno u vodi, tako da se takvi novi članovi nisu trebali ponovno krstiti. Tada su mjerila pravog obožavanja bila iznad pripadnosti nekoj zajednici. Bitno je bilo da starješine našu zajednicu održe čistom i neokaljanom od svijeta. Ljudima je dan izbor da svoje obožavanje vrše u zajednici gdje mogu doći do izražaja prave duhovne i moralne vrijednosti do kojih su Jehovini svjedoci kao zajednica najviše držali. Osim toga, Biblija je glavno mjerilo za naša gledišta. Dao sam vam izjavu (iz Otkrivenja 18:4) koja dolazi sa neba od samog Boga, a koja pokazuje da Bog svoj narod gleda puno šire od jedne denominacije. Sve prave kršćane, bez obzira što se mnogi od njih nalaze zarobljenima u Babilonu Velikom, Bog naziva “moj narode“. Ako su oni pripadnici Božjeg naroda, tko sam ja da to negiram? A ako ja to potvrđujem nekom svojom izjavom, zašto vam to smeta? Gdje je onda problem, u meni i mom gledištu ili u vama i vašem gledištu?

Zato te molim da vidiš i ispitaš kada se to gledište promijenilo i pod čijim predsjedavanjem? Također te molim da ispitaš pod kojim prihvatljivim objašnjenjem je uvedeno gledište koje je samo Jehovine svjedoke preko noći učinilo jedinim pravim kršćanima? Želio bi imati jasan dokaz da je sadašnje gledište ispravnije i prihvatljivije. No bez obzira na naša različita gledišta, ja i ti možemo biti braća po Kristu a da jedan drugoga ne osuđujemo zbog toga. Ja poštujem tvoje mišljenje ali ne bi volio da ga koristiš protiv mene ukoliko nije čvrsto utemeljeno na jasnim dokazima i činjenicama.

Vidio si primjer Pavla. On je znao da će svojim gledištem i učenjem izazvati povrijeđene osjećaje kod židovskih kršćana, ali kad je nastao problem, učinio je sve da ga druga strana ne osuđuje zbog toga. Ja sam izgleda svojim izjavama i gledištima također izazvao kod vas povrijeđene osjećaje i vašu reakciju ali sam nakon toga nastojao to ispraviti objašnjavajući njihov kontekst. Možeš me kritizirati ali ne i osuđivati. No prije svega trebaš razumjeti moje gledište. To isto očekujem i od ostalih starješina. Ukoliko se potrudite u mojim izjavama naći dovoljno razloga koji će vam poslužiti kao olakšavajuće okolnosti onda će to biti dokaz da ste učinili sve u skladu sa božanskom pravdom.

Koliko god u vašim očima moj stav bio loš, uzmite u obzir sve ono što ga je uzrokovalo. Isključenjem ne možete promijeniti neke činjenice i dokaze koji su takvi kakvi jesu. Ja na neke činjenice nisam utjecao ali su one utjecale na mene. Ne znam kako bi sve to utjecalo na vas da ste se našli u situaciji da neke stvari istražujete. Zato mi ne možete pomoći činom isključenja. Možda će te time zadovoljiti neku svoju pravdu i reći onima iznad vas kako ste postupili po uputama, a meni nećete adekvatno pomoći. To će više povrijediti mene nego što sam ja povrijedio vas. Još više će te povrijediti moju suprugu i tako pogoršati cijelu situaciju. Ja se čak bojim njene reakcije jer mi je već dala do znanja što će učiniti. Ona me je sprječavala da kontaktiram s vama jer se bojala ovoga, a ja sam igrom slučaja sebe doveo u situaciju da to ipak učinim prije svega u želji da s vama kao starješinama porazgovaram o stavovima koji su utjecala na moje isključenje. Ono što je u svemu ovome ispalo pogrešno s moje strane nemojte preuveličavati kako bi zasjenili ono što bi trebalo poslužiti kao temelj za naše zajedništvo u Kristu.

Tvoj brat

Danijel