ISW (Istražni sud Watchtowera) 

Prvi pravni proces

 


 

Transkript je prijepis, ispis ili zapis. U sudskoj praksi na latinskome bio je zapisnik (doslovan zapis svega rečenoga), te ispis iz sudskog spisa.

Ovaj transkript razgovora, saslušanja i suđenja je sastavni dio drugog dijela ove knjige. Audio snimka je sačuvana i arhivirana te se po potrebi može provjeriti. U ovom dijelu knjige iznosim doslovan zapis svega što je rečeno uz neke moje primjedbe, prigovore, nadopune i komentare koje sam naknadno ubacio radi lakšeg razumijevanja mojeg stava prema onome što je rečeno, a što nisam izrekao tom prilikom. Te misli sam u ovom dijelu iznio kao svoj odvjetnik kojeg tada nisam imao a koji bi te primjedbe vjerojatno uključio u moju obranu kao nadopunu mojim i njihovim riječima. Međutim, ove umetnute primjedbe i komentari mogu sada poslužiti starješinama da kažu kako njihova odluka o mom primanju (3. aprila 2012.) nije pravno utemeljena, ali zato cijeli ovaj slučaj može cijeloj javnosti dati dovoljno argumenata da moje isključenje (21.januara 2010.) nije bilo pravno utemeljeno na Božjim mjerilima. U starom Izraelu su se sudski sporovi vodili na gradskim vratima tako da je svatko mogao biti svjedok suđenja i čuti obje strane i čak se uključiti u proces kao svjedoci koji bi mogli doprinijeti pravednom ishodu spora. Javna suđenja su pomogla sucima da budu pažljivi i pravedni što često nedostaje na saslušanjima u tajnim prostorijama. Ukoliko bi se na okrivljeniku našla krivica svi su mogli baciti kamen na njega kako bi se iskorijenilo zlo iz njihove sredine (5.Mo 21:19-21). Međutim, suđenja koja provodi naša Zajednica je zatvoreno za javnost i očekuju se da ih javnost prihvati kao pravednu odluku starješina kojima se mora vjerovati. Čak se skupštini ne iznosi pravi razlog koji je doveo do isključenja nego se naknadno iznosi govor na tu temu u kojoj se opširno iznosi o kakvom bi se grijehu moglo raditi kao i stav kako se ponašati prema isključenom. S obzirom da javnost ima pravo čuti obje strane, ja sam u nastavku iznio sve ono što je svatko od sudionika ovog procesa iznosio tako da će se vidjeti da li bi se javnost mogla na kraju složiti oko donesene presude.


Snimanje telefonskih i drugih razgovora bez znanja sugovornika kao i neovlašteno prisluškivanje te prenošenje takvog sadržaja strože se kažnjava – do tri godine zatvora (Kazneni zakon čl.131. st.1 i 2). Međutim, za novinare, privatne detektive, zviždače i druge je bitno da (prema čl. 3) nema kaznenog djela ako se to učini u javnom ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimane ili prisluškivane osobe. 

 


Transkript br. 1  (26. prosinac, 2009.)

SASLUŠANJE PRED PRAVNIM ODBOROM


 

PRAVNI ODBOR: starješine - Šurija Vedran, Drnasin Ante, Gugić Nikša i Zilevec Stiv (pozvan iz skupštine Šibenik gdje je služio kao misionar)


 

VEDRAN: (započinje sastanak sa molitvom) Nakon molitve kaže: Ovdje je jedan izvještaj kojeg želimo iskoristiti za početak našeg razgovora s tobom. U 1.Solunjanima 1:7,8, stoji napisano: "Ali bezakonikova prisutnost, koju Sotona omogućuje svojim djelovanjem, popraćena je svakim silnim djelom i lažnim čudesnim znakovima i znamenjem i svakom nepravdom i prijevarom. Sve je to namijenjeno onima koji odlaze u propast zbog toga što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.“ ...

... Istina je sve ono što je zapisano u Bibliji... sve proročke knjige, sve ono što je Isus rekao, sva ona uputstva i zapovjedi koje su jasne i decidirane i koje je ostavio svojim sljedbenicima. Na temelju toga mi smo uvjereni da je “istina“ i ‘ono’ što, onaj kojega je on postavio nad svim domaćinstvom, a to je “vjerni i razboriti rob“, jest istina. To znači i sve ono što stoji zapisano u publikacijama... Svakako nam je žao kad čujemo da je netko, kako ovdje stoji – izgubio tu neophodnu ljubav prema toj istini. Nas u ovom trenutku zanima u kojem trenutku svog života i zbog čega si ti izgubio ljubav prema onome što vjerni i razboriti rob zastupa i iznosi kao istinu. Dok budeš razmišljao o ovome, brat Stiv ima reći nešto važno.

PRIMJEDBA: Što je istina? Da li je stvarno “istina“ sve ono što stoji zapisano u publikacijama Zajednice? Postoje činjenice koje pokazuju da je ta istina u publikacijama nepotpuna, podložna promjenama pa čak i upitna jer se dešavalo da predsjednici Društva, Upravno tijelo i sada Vodeće tijelo s nekom novom istinom odbaci staru kao lažnu. Ako se prethodna istina pokazala lažnom, onda je cijela Zajednica bila u zabludi određeno vrijeme dok je od tog “vjernog i razboritog roba“ primala i takvu upitnu duhovnu hranu. Kako i sami kažu oni nam daju tu hranu u pravo vrijeme, pa se da zaključiti da to vrijeme nije bilo vrijeme za pravu istinu nego za kriva objašnjenja. No, kako to da neka kriva tumačenja i lažna učenja mogu biti prava duhovna hrana u pravo vrijeme? Kakvo zajedništvo ima istina s lažima i zabludama? Nikakvo! Istina je uvijek istina i laž nikad ne može postati istina. Laži u kršćanskoj nauci mogu poput parazita u tijelu samo jedno vrijeme egzistirati s istinom ali ih se nikad ne smije izjednačiti sa istinom.

Da li se može reći da je Jehova želio sa krivim i netočnim informacijama hraniti i svjesno držati u zabludi svoje sluge. Naime, ako oni nisu bili svjesni svojih krivih učenja i tumačenja, onda ne mogu govoriti da je Jehova stajao iza njihovih riječi jer bi onda Jehovu mogli optužiti za laž koju je svjesno širio preko njih. Jehova ne može za komunikacijski kanal koristiti ljude koji čak nesvjesno promiču laž ili zabludu, jer bi onda to izgledalo da je Bog toga bio svjestan, a time i odgovoran. Znamo da Bog nikada ne laže. No, to se ne može reći za istaknute ljude koji vode Zajednicu. Postoje i konkretni primjeri koji to dokazuju. Naime, J.F.Rutherford, drugi predsjednik društva je zajedno sa Upravnim tijelom ukinulo neke jasne biblijske istine i uveo svoja proizvoljna i kriva tumačenja. Spomenut ću samo dva primjera. Riječ je o učenjima vezana za izraz “više vlasti“ u Rimljanima 13:1,2 i prispodobi o “ovcama i jarcima“ iz Mateja 25:31-33. Tumačenja koja su stoljećima bila prisutna u raznim crkvama kršćanstva, a koja je i Russell prihvatio, oni su zamijenili za laž i to krivo tumačenje nazivali novim svjetlom. U isto vrijeme su optuživali druge kršćanske zajednice da pripadaju lažnom kršćanstvu jer su u tim i drugim tumačenjima zamijenili istinu za laž. To im se vratilo kao bumerang u glavu jer su desetljećima kasnije bili primorani vratiti se na stara tumačenja i to upravo ona tumačenja koja su druge crkve oduvijek zastupale. Ovo su samo neki primjeri iz publikacija Zajednice koji govore o tome kako je taj koga oni smatraju “vjernim i razboritim robom“ dugo vremena zastupao laž koju je uveo nakon što je ukinuo istinu iz Božje Riječi. Nažalost, postoje opravdani argumenti koji govore da toga ima još, samo što se o tome ne smije javno govoriti. Zato, nije nikakvo čudo da je netko poput mene izgubio ljubav prema toj istini. Kad oni tvrde da su neka ranija kriva učenja i tumačenja promijenili, onda treba ispitati da li su možda i u tim primjerima zamijenili istinu za laž. Kako onda itko od Jehovinih svjedoka sa sigurnošću može tvrditi da je istina sve ono što sada piše u publikacijama Zajednice. Pogledajmo što mi je to brat Stiv imao važno za reći.

STIV: ... Mi smatramo kao Jehovini svjedoci da sve informacije koje dobivamo preko Kule stražare je istina, ali kad mi počnemo sumnjati da možda mi možemo naći istinu, to ne dokazuje da imamo ljubav prema istini u publikacijama.

PRIMJEDBA: Ova misao je ključna i zbog nje sam osuđen. Moja ljubav prema Božjoj istini se mjerila po ljubavi prema istini u publikacijama Zajednice što je očita hula na Sveti duh, jer se ljudsku riječ i publikaciju koja nije nadahnuta stavlja na mjesto koje pripada samo Bogu i njegovoj nadahnutoj Riječi. Postoje dokazi o tome da se više puta riječ Vodećeg tijela razlikovala od Božje riječi pa samim tim ljubav prema istini u njihovim publikacijama ne može zauzeti mjesto one istine koja se nalazi u Bibliji.Tako u jednoj starijem izdanju Stražarske kule piše:

"Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula, 1.1.1924).

Onaj tko je tada, u vrijeme vladavine Rutherforda, iti malo sumnjao u ovu istinu o Isusovoj prisutnosti koja je navedena u tadašnjoj publikaciji Zajednice, vjerojatno se nije mogao smatrati “istinski posvećenim Božjim djetetom“. Ovo tumačenje je kasnije promijenjeno i dovedeno u vezu s 1914-tom godinom, ali je gledište prema ovakvim promjenjivim i krivim tumačenjima očito ostalo do sada jer se i dalje traži od nas da sumnjamo u sve, ali ne i u one “istine“ koje dobivamo preko tih istih publikacija. U Stražarskoj kuli od 1.7.2001. na str.18. stoji:

“Dakako, nije svaka sumnja neispravna. Ponekad ne možeš nešto uzeti zdravo za gotovo prije nego što doznaš sve činjeniceČak su i pobude, da kad je religija u pitanju, da svemu vjeruješ i ni u šta ne sumnjaš, opasne i mogle bi dovesti do toga da budeš prevaren. Istina, Biblija kaže da ljubav ”sve vjeruje“ (1. Korinćanima 13:7). Kršćanin koji je pun ljubavi sigurno spremno vjeruje onima koji su već dokazali da su dostojni povjerenja. Pa ipak, Božja Riječ nas upozorava da nije dobro ’svašta vjerovati‘ (Priče Salamunove 14:15). Ponekad nam nečiji prijašnji postupci pružaju valjani razlog da gajimo sumnje. (...). Apostol Ivan također upozorava kršćane da ne smiju sve slijepo vjerovati. ”Ne vjerujte svakom nadahnutom izrazu“, piše on. Umjesto toga, ”ispitajte nadahnute izraze da vidite potječu li od Boga“ (1. Ivanova 4:1). ’Izraz‘, odnosno učenje ili neko mišljenje, može izgledati kao da potječe od Boga. No je li zaista tako? Gajiti određenu mjeru sumnje, nastojati ne odmah povjerovati, može biti prava zaštita jer, kao što kaže apostol Ivan, ”mnogi su obmanjivači izašli u svijet“ (2. Ivanova 7).“

Ovdje ponovno vidim da Vodeće tijelo u svojim publikacijama koristi jednu teoriju dok se oni i njihovi starješine u praksi ponašaju sasvim drugačije. S jedne strane, od nas se traži da gajimo određenu mjeru sumnje, dok s druge strane ovaj starješina meni prigovara što sam počeo sumnjati u ono što piše u publikacijama Zajednice. U gornjem tekstu se koriste savjeti koje su rani apostoli davali krštenim članovima skupštine, a koji nisu smjeli slijepo vjerovati u sve što čuju, bez obzira što te izjave mogu doći od njihovih starješina ili nekih istaknutih članova kršćanske zajednice. No, ti savjeti su puni razboritosti kad ih čitamo, ali kad ih želimo primijeniti u praksi onda smo u opasnosti da nas se proglasi nerazboritima jer smo posumnjali u neke izjave Vodećeg tijela. To se da iščitati iz gornje izjave: “Kršćanin koji je pun ljubavi sigurno spremno vjeruje onima koji su već dokazali da su dostojni povjerenja“ tako da “ne bi trebao postojati ni najmanji prostor za sumnju“  u njihova tumačenja. Naravno, podrazumijeva se da su od svih duhovnih vođa, samo članovi Vodećeg tijela dostojni povjerenja jer, kako tvrde, oni nikad nisu svjesno zamijenili istinu za laž niti su svjesno iznosili svoja kriva viđenja i očekivanja. Zato prema ovoj izjavi smatraju da onaj koji njima spremno ne vjeruje, nema onu potrebnu kršćansku ljubav. Iako se oni trude da mi izgradimo u njih povjerenje, ali neke njihove prijašnje nepromišljene izjave i pogreške ipak pružaju valjani razlog da gajimo sumnje u njihove izjave dok sami sebi ne dokažemo da su točne. Postoje i drugi razlozi koji su jasno izraženi u Bibliji, a koji nas trebaju navesti da slušamo svakog tko govori u Kristovo ime, ali da ne prihvaćamo ono što nije Kristova nauka. Ja se stoga slažem s izjavom da nije svaka sumnja neispravna, pa čak i ona koju možemo pokazivati prema duhovnom vodstvu svoje vjerske institucije jer to ponekad može biti prava zaštita.

STIV (nastavak – budući da se on slabo izražava na hrvatskom jeziku, morao sam ovdje korigirati njegove riječi da bi točnije prenio njegove misli): Prije nego sam došao ovdje imao sam čast raditi u Bruklinu gdje sam imao kontakt sa Vodećim tijelom. Moj nadglednik je bio brat Barr i brat Splane. Ali zanimljivo, oni su meni pričali, u tom uredu imaju puno pravila. Prije nego mi nešto promijenimo mora biti pet potpisa i nekoliko stvari, što je komplicirano. I onda sam ja pitao zašto je tako komplicirano. I onda su oni meni spomenuli jednu priču. Vjerojatno vi znate brata Fredrick Franz. On je bio predsjednik od 1975. kada je Knor umro do 1991. kada je on umro. On je imao brata (točnije nećaka) koji se zvao Rey (Raymond) Franz. I Ray je bio član Vodećeg tijela 1975. i on je radio na istom uredu kao brat Fredrick Franz. Zanimljivo, od 1977. i 1978. brat Ray Franz počeo misliti da mi moramo promijeniti naša razmišljanja prema propovijedanju. On je smatrao da služba propovijedanja od vrata do vrata nema baš smisla i da je dovoljno da mi dajemo svoje svjedočanstvo dobrim djelima. Oni koji to žele i imaju radost mogu ići u službu propovijedanja, ali da se to ne zahtijeva od svih. On to nije mogao otvoreno činiti (zastupati), pa je nakon što je tekst dobio dozvolu da može ići na štampanje, on je osobno odlazio u štampariju i zahtijevao da se prije štampanja neke stvari promijene. Budući da je on bio član Vodećeg tijela, ovi su rekli - može. Baš se tada počelo malo po malo mijenjati stav da služba nije tako potrebna i da je veliki teret ići od vrata do vrata te da je pošten život dovoljan. On je tako živio. Isto tako, on je sumnjao da mi kao betelska obitelj ne proučavamo dobro na zajedničkom proučavanju ponedjeljkom, odnosno da ne proučavamo dosta duboko, pa je počeo imati svoje grupe za razmatranje Kule stražare u sobi sat prije zajedničkog razmatranja. I ta je grupa počela tražiti objašnjenja za hebrejske i grčke riječi. Željeli su pogledati što nam govore te riječi i oni su počeli tražiti nova objašnjenja. Htjeli su imati duboko znanje o istini. S vremenom on je počeo razmišljati da način razmišljanja Vodećeg tijela i Zajednice nije u skladu sa onim što je on otkrio. I na kraju 1979. je otišao iz Betela te je stotine ljudi tada otišlo sa njim. I on više nije bio Jehovin svjedok jer je on smatrao da je njegov način razmišljanja u pravu a da razmišljanja druge braće (Vodećeg tijela) nije bilo ispravno. I on je tada počeo biti otpadnik jer je rekao da je njegov način razmišljanja drukčiji. Zanimljivo, kod njega je prva (pogrešna) stvar bila u vezi službe propovijedanja a druga stvar u vezi dubokog proučavanja.

NAPOMENA: Ove dvije stvari – služba propovijedanja i osobno duboko proučavanje - je istakao jer su smatrali da su one povezane s mojim sličnim razmišljanjima i stavovima koje je trebalo na ovom saslušanju dokazati i sankcionirati. Budući da je isti stav imao i brat Raymond Franz – dugogodišnji misionar a kasnije i član Vodećeg tijela, onda mi je bilo jasno da sam i ja naišao na nešto što se može otkriti samo osobnim dubokim proučavanjem. Zbog sistema prihvaćanja odluka dvotrećinskom većinom (koje je uvela Katolička crkva još u srednjem vijeku), brat Raymond nije mogao biti u pravu jer je kao pojedinac zastupao mišljenje koje drugi nisu željeli prihvatiti. Kad je vidio da Vodeće tijelo zbog održivosti svog položaja mora promicati čak i kriva učenja i postavke sa mnoštvom nametnutih pravila, onda je bio prisiljen napustiti svoj položaj i otići u svoje rodno mjesto gdje se povezao sa lokalnom skupštinom ali samo kao pasivni član. Naime, kad je vidio da ne može utjecati na neke stvari, on je to sve napustio jer mu nije bilo važan položaj kojeg je imao u organizaciji, nego položaj kojeg je želio imati pred Bogom. Da je brat Raymond bio potpuno uvjeren u ispravnost organizacije, njenog vodstva i nekih nauka onda se on vjerojatno ne bi odrekao svog položaja kojeg je imao u vrhu Zajednice i svih privilegija koje je mogao imati do kraja života. On bi šutio. No, on je uvidio neke stvari koje su mu uznemirile savjest. Čak nije htio prihvatiti materijalnu pomoć koju Zajednica daje misionarima i drugim članovima betelske obitelji kad ostare nego se zaposlio kako bi uzdržavao sebe i svoju suprugu. Kad je kasnije kontaktirao sa jednim bratom koji je bio isključen zbog svog istraživanja, onda su zbog tog postupka i njega isključili kao otpadnika jer nisu mogli naći neki drugi razlog. Zato sam nakon isključenja želio saznati više o njemu i onome što je on osobno vidio, doživio i u što se uvjerio kroz svoje preispitivanje. Ono što sam uspio saznati od jednog svog brata i prijatelja je samo dalo potvrdu mojim razmišljanjima o pogrešnim stavovima koje organizacija promiče. Brat Stiv je čak naglasio kako Ray nije smio istraživati i uvjeravati se u ona učenja koja je Zajednica do tada naučavala, a kamo li tvrditi da Zajednica u nekim stvarima ima pogrešno učenje.

STIV (nastavak): Drugo iskustvo u vezi jednog starješine koji je pisao Betelu jer je smatrao kako Zajednica ne postupa dobro u vezi problema pedofilije kada majka optuži svog supruga da je činio zlo. On je tražio da Zajednica promijeni svoje razmišljanje. Dobili smo njegovo pismo i bili smo zahvalni da on ima svoje razmišljanje u vezi nečega što smatra da nije dobro. Ali on nije samo napisao pismo već je više puta pisao i urgirao da se to mora promijeniti i kad braća nisu odmah reagirala on je pričao sa novinarima da mi moramo zabraniti dovoditi svoju djecu u istini (na sastanke). Kad je on počeo to, on je počeo pričati protiv vjernog i razboritog roba, jer je on imao svoje razmišljanje, a vjerni i razboriti rob svoje. I kad braća u skupštini nisu podupirali njegov stav, on je tražio druge koji će ga podupirati. Tada su stotine ljudi došli ispred Betela sa transparentima pa su govorili: "Mi moramo zbog djece razgovarati sa Vodećim tijelom. Mi smo u pravu“. I nažalost i taj brat je otišao iz Božje organizacije. I kasnije, Zajednica je promijenila neke stvari. Ali Bog ima svoje vrijeme za promjene. Nažalost, on je bio toliko naprijed (ispred organizacije) da je on izgubio svoj odnos sa organizacijom, sa vjernim i razboritim robom i sa Jehovom. To su dva primjera koja sam ja čuo i osobno doživio u Betelu. I sad želimo vidjeti i čuti od tebe gdje si ti u toj priči.

PRIMJEDBA: Mišljenje da Bog ima svoje vrijeme za promjene i da nitko ne bi smio javno iznositi ono s čim se ne slaže je nametnuto od strane čovjeka koji sebe želi nametnuti kao nepobitan autoritet s kojim Bog osobno komunicira preko anđela. U to je bio uvjeren i sam predsjednik Društva, J.F.Rutherford. Sličnu dogmu ima i Katolička crkva koja zastupa nepogrešivost Pape. Što stoji iza takvih dogmi, vidjet će se iz ovog procesa kao i drugih nepobitnih činjenica koji osporavaju takvo mišljenje i takav ljudski autoritet.

DANIJEL: Kao prvo nije istina da sam ja izgubio ljubav prema istini (o kojoj apostol Pavle govori u poslanici Galaćanima). Ljubav prema Bibliji mi je uvijek bio oslonac u mom životu. Moj pristup prema Bibliji je bio dublje naravi tek onda kad sam kroz životna iskustva kao starješina i punovremenoj objavitelj u suradnji sa mnogom braćom, a i kroz vlastito uvjeravanje i čitanje Biblije, osjetio da u nekom stvarima postoje neke nelogičnosti. Sama Zajednica je sebe ogradila od lažnih tumačenja. Budući da priznaje da njena tumačenja mogu biti pogrešna, ali ne svjesno pogrešna, nego nesvjesno, onda je samim tim otvorila mogućnost da svaki od nas kao pojedinac, kojemu se nameću neka pitanja, može toga postati svjestan ako ide u dublje istraživanje i dođe do novog saznanja.

NADOPUNA: U izdanju Stražarske kule od 1.9.2010. str.10 stoji:

"Iskoristite ono što vam je Jehova Bog dao. Kao prvo dao vam je razum kako biste mogli razlikovati istinu od laži (1.Iv 5:20). ... I što je najvažnije, Bog vam je dao nešto što vam može pružiti sigurnu zaštitu. Radi se o svetim spisima... Nemojte dozvoliti da vas netko prevari "nazoviznanjem“, nego pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina.“ 

To je bio zadatak kojem sam se ja posvetio iz ljubavi prema “istini“ koja se može jasno raspoznati u Bibliji. Želio sam učiniti nešto dobro cijeloj zajednici braće jer sam tražio načina da se u Vodećem tijelu preispitaju neka njihova učenja za koja sam se uvjerio da su pogrešna. No, moji starješine su to željeli povezati sa Sotonskim djelovanjem i sa “onima koji odlaze u propast zbog toga što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.“ Žalosno je da organizacija svoju institucionalnu istinu koja još uvijek nije oslobođena mogućih zabluda i krivih tumačenja smatra mjerilom života i smrti. Ona time propovijeda sebe kao put, istinu i život, a ne Krista. Traži da ljudi preko njenih publikacija prihvate sva njena učenja kako bi se spasili, a ujedno im s tim učenjima zatvara vrata da uđu u zajedništvo s Kristom.

STIV: Oprosti, ako te mogu razumjeti, ti kažeš da su oni (članovi Vodećeg tijela) rekli da njihova spoznaja može biti pogrešna. Ali kako sam ja razumio (preko publikacija Zajednice), da će u tom slučaju Bog popraviti stvari u razumijevanju (preko Vodećeg tijela) a ne neki (obični) čovjek.

PRIMJEDBA: Ovo je također bila ključna stvar koju su oni željeli osuditi, a to je da jedan običan vjernik ne smije dirati u ono što je izgovorilo Vodeće tijelo iza kojeg stoji sam Bog, a kamoli ići korak dalje i ukazivati na pogreške jer to ne bi bilo u skladu sa odanošću Bogu. Tako ispada da bi Bogu bilo ispod časti kad bi tu ispravku iznio netko tko nije dio vrha jer bi ispalo da običan čovjek ispravlja onoga koga je Bog postavio za svog zastupnika. Za mene ovakvo stajalište nije imalo smisla jer se takvim stavom samo štiti njihov autoritet. Na sličan je način svoj autoritet branila i Katolička crkva. To je dobro oslikano u primjeru suđenja Galileu. O tome čitamo:

"Galileo je otišao i korak dalje. Dodao je (...) kako se ne može ”sa sigurnošću tvrditi da svi oni koji ih tumače govore pod Božjim nadahnućem“. Ta je indirektna kritika službenog crkvenog tumačenja vjerojatno bila shvaćena kao provokacija, što je dovelo do toga da je rimska inkvizicija kasnije osudila tog znanstvenika. Kako se obični laik uopće usudio dovoditi u pitanje pravo Crkve da tumači Bibliju?“ (Probudite se! 22.4.2003. str.12)

U ovom primjeru naša Zajednica vidi grijeh Katoličke crkve prema običnom laiku, a svoj grijeh prema vlastitim članovima ne želi vidjeti. Onaj tko bi pokušao osporiti pravo po kojem samo članovi Vodećeg tijela mogu tumačiti Bibliju ili bi pokušao osporiti tvrdnju da oni svoja tumačenja donose pod vodstvom Svetog duha, bi bio osuđen zbog kritizerstva. Bilo kakva kritika je za njih dokaz nelojalnosti njima, a time i prema Bogu kojeg oni zastupaju. Biti odan nekome znači biti mu potpuno lojalan, privržen i vjeran. Takvu odanost treba zavrijediti ne samo po ulozi koju netko ima kao Božji zastupnik, nego i po onome kako se dotični ljudi s vjerskim autoritetom odnose prema toj ulozi. Tako je u jednoj Stražarskoj kuli pisalo o primjerima odanih osoba koje se koristi kako bi nas se navelo da i mi pokažemo takvu odanost prema ljudima koji imaju autoritet u našoj Zajednici. U stavcima 8,9 se spominje primjer Jonatana koji je bio odan kralju Davidu. Tu izmeđuostalog piše:

“Jonatan je znao kome treba biti odan. Bio je potpuno podložan Svevišnjem Gospodinu Jehovi i u svemu je podupirao Davida kao Božjeg pomazanika. Slično je i s nama danas. Iako nemamo neka posebna zaduženja u skupštini, trebamo spremno podupirati braću koja su postavljena da nas predvode (1.Sol. 5:12,13; Hebr.13:17,24).“ (Stražarska kula, 15.4.2012. str. 10. st.8,9)

Ovo na prvi pogled izgleda sasvim razumljivo i prihvatljivo za svakog vjernika koji želi biti potpuno podložan Bogu. Međutim, ako bolje razmotrimo ovaj tekst, vidimo da se od nas neizravno traži da budemo potpuno podložni vjerskom autoritetu na način da ih u svemu spremno podupiremo. No, tu je zanemarena jedna važna činjenica jer bi takvim stavom mogli podupirati i nešto što nije po Jehovinoj volji. Treba uzeti u obzir da je Jonatan najprije bio odan svom ocu Saulu kojega je Jehova pomazao da kao kralj upravlja i predvodi Božji narod. Kad je vidio da je njegov otac zanemario pokazati potpunu poslušnost Jehovi i kad je tražio za sebe veću čast i odanost od one koja mu pripada, onda ga više nije spremno podupirao te je svoju odanost počeo iskazivati prema Davidu. U isto vrijeme su drugi Izraelci i dalje svoju odanost iskazivali prema pomazanom kralju Saulu i njegovom vladalačkom autoritetu. No i David, kad je postao vođa i kralj, nije trebao za sebe tražiti veću odanost od one koja mu pripada niti je svoj autoritet trebao koristiti kao mjerilo nečije odanosti. Zato ga vojskovođa Joab, koji mu je također bio odan, nije trebao spremno podupirati u jednoj prilici jer je “kraljeva zapovijed bila mrska Joabu“ (1.Lje 21:6). Prema tome, Vodeće tijelo ovdje zanemaruje relativnu podložnost i koristi primjer odanosti po kojem traži da mi “u svemu podupiremo“ njih kao Božje pomazanike i sve starješine koji su od njih postavljeni da nas predvode. Uopće ne ostavljaju mjesta izboru. No, oni ne bi smjeli to tražiti jer su već zbog nekih svojih pogrešnih tumačenja i krivih postavki od mnogih članova izgubili povjerenje. Meni su također određene zapovijedi i učenja Vodećeg tijela s pravom bili mrski pa ih zbog savjesti nisam želio podupirati u svemu nego samo u nekim stvarima. Unatoč tome, ja njih poštujem, ali u mjeri koju im je Bog odmjerio, a ne u mjeri koju su sami sebi odmjerili. Kakvu su oni sebi mjeru odmjerili vidljivo je u nastavku ovog članka u kojem se u stavcima 10,11, spominje drugi primjer odanosti. Tu piše:

“Još jedan čovjek koji nam je pružio dobar primjer bio je apostol Petar, koji je javno izjavio da želi ostati odan Isusu. Kad je Krist na slikovit način istaknuo koliko je važno vjerovati u njegovo tijelo i krv koje je uskoro trebao žrtvovati, mnogi njegovi učenici zgrozili su se kad su čuli što govori i napustili ga (Ivan 6:53-60, 66). Tada se Isus obratio dvanaestorici svojih apostola i upitao ih: “Hoćete li i vi otići?” Nato mu je Petar odgovorio: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Svetac Božji” (Ivan 6:67-69). Znači li to da je Petar u potpunosti razumio sve ono što je Isus rekao o svojoj žrtvi? Vjerojatno to nije sasvim razumio. Usprkos tome, odlučio je ostati odan Božjem pomazanom SinuPetar nije mislio da je Isus nešto pogrešno razumio i da će s vremenom povući ono što je rekao. Naprotiv, ponizno je priznao da Isus ima “riječi vječnog života”. A kako mi reagiramo ako u publikacijama koje dobivamo od “vjernog upravitelja” naiđemo na neku misao koju ne razumijemo ili koja se ne poklapa s našim mišljenjem? Trebamo se iskreno potruditi da je razumijemo, a ne očekivati da će doći neko novo objašnjenje koje će se podudarati s našim mišljenjem. (Pročitaj Luku 12:42)“

Za prosječnog Jehovinog svjedoka ovo objašnjenje izgleda sasvim razumno i prihvatljivo pa će velika većina njih to prihvatiti bez preispitivanja. Međutim, ovaj primjer Petra treba gledati u kontekstu vremena i situacije u kojoj se nalazio. Iako je pripadao židovskoj vjerskoj zajednici Božjeg izabranog naroda, on svoju isključivu odanost nije iskazao vjerskoj organizaciji kojoj je pripadao ni vjerskim vođama koji su sjeli na Mojsijevu stolicu, nego je svoju odanost i podložnost dao Isusu Kristu kojega je Bog osobno postavio za autoritet i dao jasno svjedočanstvo koje su drugi mogli prihvatiti kao dokaz. S druge strane, Petar kao apostol i vjerski autoritet nikad nije tražio od kršćana da budu potpuno odani njemu niti su kršćani po riječima apostola Pavla smjeli prihvaćati od njih kao apostola ono što nije bilo u skladu sa dobrom viješću o Kristu (Gal 1:8). Suprotno tome Vodeće tijelo kao vjerski autoritet zaobilazi tu činjenicu te u gornjem članku za sebe traži onu istu odanost koja pripada samo Isusu Kristu. Kad bi u tom kontekstu parafrazirali gore naglašene rečenice o Kristu, onda bi one glasile ovako: 

“Znači li to da su [neki članovi zajednice] u potpunosti razumjeli sve ono što je [Vodeće tijelo pisao o nekim učenjima]? Vjerojatno to [sasvim nisu razumjeli]. Usprkos tome, [oni su odlučili] ostati odani Božjem pomazanom [Vodećem tijelu]. [Jehovini svjedoci] ne trebaju misliti da je [Vodeće tijelo] nešto pogrešno razumjelo i da će s vremenom povući ono što je reklo. Naprotiv, trebaju ponizno priznati da [Vodeće tijelo] ima “riječi vječnog života”.

U ovom kontekstu bi se ja i svaki član Zajednice trebali potruditi da takva, za nas nejasna pa čak i kriva tumačenja i učenja, razumijemo baš onako kako su objašnjena, a ne čekati da dođe novo objašnjenje koje će se podudarati sa našim mišljenjem. Po tome bi i katolički vjernici trebali prihvatiti Trojstvo i druga učenja koje ne razumiju i potruditi se da je razumiju upravo onako kako je razumiju i njihovi teolozi. Očito se mišljenje ostalih vjernika treba ignorirati jer može pokazivati duh neovisnosti koji nije usklađen sa njihovom mjerom autoriteta kojeg su vjerski vođe sami sebi odmjerili.

Zanimljivo je da su na kraju gornjeg razmatranja željeli da mi prihvatimo taj stav potpune odanosti i podložnosti Vodećem tijelu na temelju stavka iz Luke 12:42. Međutim, za razliku od većine, za upućene je ovakvo uzimanje jednog stavka iz konteksta bio još jedan dokaz kako Vodeće tijelo s tim stavkom želi podupirali svoju tezu o našoj potpunoj odanosti i podložnosti prema njima. S tim ciljem su zanemarili cijeli kontekst onoga što je Isus tom prilikom rekao o onima koje je postavio za svog “roba“ ili “upravitelja“. U tom kontekstu Isus ukazuje na svog “roba“ kojega je ovlastio da brine o duhovnim potrebama vjernika. Međutim, Isus tu ne govori o “robu“ kao autoritetu kojemu trebamo biti potpuno odani i podložni, niti govori kako tog “roba“ treba u svemu podupirati i dati mu za pravo da se njegovu “riječ“ vrednuje kao “riječi vječnoga života“. Naime, Isus svojim učenicima govori da “taj rob“ kojeg je on postavio može odstupati od Božje riječi i u nekim stvarima pokazivati da nije u potpunosti razumio volju svog Gospodara (vidi Luka 12:42-45). Ako su te Isusove riječi ujedno i upozorenje svima nama, onda se u njima može iščitati ono što se očekuje od onih koji primaju “hranu“ pripremljenu od članova tog i drugih “Gospodinovih robova“. Odnosno, ako su članovi Vodećeg tijela do danas mnogo puta morali odbaciti ono što su govorili i tumačili, onda svaki član zajednice ima pravo preispitivati njihove izjave i primijetiti kako su oni pogrešno razumjeli neke biblijske teme i učenja. Stoga imaju pravo i očekivati da oni s vremenom povuku sve one izjave i tumačenja koja nisu u skladu s Božjom Riječi. Tu ne bi trebalo biti zlonamjernog sumnjičenja prema onima koji se uvjeravaju u sve što čuju ili čitaju, nego treba dovesti do zajedničke suradnje na unapređivanju onoga što Biblija zaista uči, pa makar to novo objašnjenje došlo od nekoga koji nema neka posebna zaduženja u skupštini. No, upravo tu nastaje problem. Ali problem nisam ja i meni slični iskreni ljubitelji Božje Riječi nego oni istaknuti muževi u vrhu koji su sa svojim postavkama sebe i svoj autoritet uzdigli u razinu s Isusom Kristom. (što je vidljivo iz njihovog teksta)

Ono što me pomalo ljuti je činjenica da su oni te zahtjeve za odanošću i potpunom podložnošću svojih članova promovirali cijeloj Zajednici pomoću spomenutih biblijskih primjera koji su izvađeni iz stvarnog konteksta i iskorišteni u svrhu promicanja i nametanja njihovog autoritativnog stava. Na isti su način i židovski vjerski učitelji koristili Pisma sa ciljem da narodu nametnu svoj autoritet na način da su zahtijevali istaknuta mjesta u mjeri visine koju je Bog dao samo Mojsiju. Zato je Isus rekao da su oni samoinicijativno sjeli na Mojsijevu stolicu kako bi od naroda zahtijevali potpunu odanost i podložnost u svim stvarima. Kao što je preko Mojsija Bog dao zakon i zapovjedi, tako su oni sebi dali za pravo da kao Božji posrednici postave mnoga druga pravila i zahtjeve kojih se narod trebao držati. No, Isus je rekao narodu da na sebe ne prihvaćaju ta pravila i zahtjeve koja su bila samo nepotrebni teret (Mt 23:2-4). Treba vidjeti da li je autoritet Vodećeg tijela i odanost kakvog oni traže od nas u potpunom skladu sa odanošću Bogu ili je riječ o ljudima koji za sebe traže ono istaknuto mjesto upravljanja koje im Bog uopće nije dao? Što na to kaže apostol Pavle? On je tražio od kršćana da svojim “gospodarima“ iskazuju čast u mjeri koja im pripada dok je ujedno od gospodara tražio da ne koriste svoju moć kako bi prijetili svojim podčinjenima (vidi 1.Ti 6:1,2; Ef 6:5-9). U skladu s tim je rekao:

“Ako tko drugačije naučava (od ovoga navedenog u 1.Ti 6:1,2; Ef 6:5-9) i ne slaže se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu, ponosan je i ne razumije ništa, nego boluje od zapitkivanja i prepirki oko riječi. To dovodi do (...) zlonamjernog sumnjičenja, žučnih prepirki o sitnicama u koje se upuštaju ljudi pokvarena uma, u kojima nema istine i koji odanost Bogu smatraju izvorom dobitka“ (1.Tim 6:3-5). 

Pavle se ovdje osvrće na one članove skupštine koji su bili gospodari za koje su radili drugi vjernici kao njihovi robovi (radnici). Bilo je sasvim pogrešno “odanost Bogu smatrati izvorom dobitka“ na način da ti gospodari pod određenom prijetnjom za sebe traže odanost, slavu i čast pod izlikom da se time pokazuje odanost Bogu. Po tom načelu nitko od vjerskih poglavara također ne smije za sebe tražiti potpunu odanost i podložnost kako bi nametnuo svoje učenje i mišljenje pod prijetnjom isključenja. To znači da nitko ne smije koristiti odanost Bogu za promicanje svog autoriteta. Oni koji zaslužuju da im se iskazuje čast ne bi smjeli to sami zahtijevati, a kamoli da traže više od onoga što im pripada. Podložnost autoritetu je potrebna ali na način da se time ističe odanost Bogu, a ne da takvi vjerski autoriteti “gospodare onima koji su vlasništvo Božje“ (1.Pe 5:3). Apostol Pavle nije bio protiv onih koji imaju bilo kakav autoritet, ali je bio protiv onih koji gospodare u ime Boga i postavljaju se kao da su vjernici njihovo vlasništvo. Naime, ako Vodeće tijelo zahtjeva od svojih članova da spremno i ponizno “u svemu podupiru svoje upravitelje“ te da ne dovode u pitanje ništa što oni uče i zahtijevaju, onda to zaista ukazuje na one Gospodinove robove koji nisu u potpunosti razumjeli volju svog Gospodara jer postavljaju stvari tako da lakše gospodare svojim članovima. Takvim stavovima, pravilima i zahtjevima olakšavaju sebi u provođenju svog autoriteta, ali ujedno nekima otežavaju doživjeti Krista kao istinu, put i život.

DANIJEL: Biblija na više mjesta govori o tome da svaki vjernik ima pravo da se uvjerava, da ispituje nadahnute izraze kako bi vidjeli da li su od Boga ili ne. Zatim kad Pavle kaže: "ako ja ili mi...“ – misleći na imenovane evangelizatore i učitelje – “...kažemo nešto drugačije od apostolske nauke“, onda on time daje mogućnost da netko unutar skupštine kaže nešto što nije u suglasnosti sa apostolskom naukom. S obzirom da smo mi danas dvije tisuće godina daleko od onoga kako su oni iz svoje pozicije gledali i razumjeli neke stvari - jer su oni direktno slušali Krista, dok je nama prezentirano samo mali dio toga, jer apostol Ivan kaže da bi se sve to moglo staviti u mnoge knjige, a apostoli su bili ta knjiga koju su u cijelosti prezentirali drugima, a nama samo djelomično kroz par evanđelja – onda sam ja sebe stavio u situaciju da sve to što je napisano gledam iz njihove pozicije. Sebe sam pokušao u mislima prebaciti među njih u prvo stoljeće kako bi kao njihov slušatelj, učenik i suradnik mogao što bolje razumjeti njihove misli i uvjerenja i tako dobiti odgovor na neka pitanja koja su mi se otvarala i na neke nelogičnosti koji su mi prezentirane iz ugla naše Zajednice.

NADOPUNA: Mene je u svemu vodila jedna misao zapisana u Stražarskoj kuli od 15.4.1995. na str.6. gdje stoji:

"Rani su kršćani ukazivali na svoju vjeru kao na ’istinu‘ (1. Timoteju 3:15; 2. Petrova 2:2; 2. Ivanova 1). Ono što je bilo istina za njih, mora biti istina i za nas danas. Jehovini svjedoci pozivaju svakoga da se sam uvjeri u to proučavajući Bibliju. Nadamo se da ćete čineći tako i vi doživjeti radost koja ne proizlazi samo iz pronalaženja religije koja nadmašuje ostale nego i iz pronalaženja istine!“

U svom istraživanju sam zapazio da:

    • prvi kršćani nisu vjerovali u neke nauke koje mi danas imam
    • ono što je bila istina za prve kršćane više nije istina za nas

Npr. ako je za prve kršćane istina bila da su u znakovima svog vremena prepoznali znakove posljednjih dana i Kristov skori dolazak kada će uz njegovu obećanu slavnu prisutnost nastupiti sam kraj ovog svijeta, onda bi i za nas trebala to biti istina. No naša je institucionalna istina suprotna njihovoj istini jer mi u znakovima posljednjih dana trebamo vidjeti da je Isusova obećana prisutnost nastupila puno prije samog kraja. Zato sam se ja vodio razmišljanjima i vjerovanjima prvih kršćana, pa sam Zajednici dao detaljno obrazloženje po kojem sam objasnio svoje novo vjerovanje u vezi Isusove prisutnosti, koje u biti nije novo učenje nego izvorno, kršćansko. Osim toga, ako su prvi kršćani očekivali kraj u svoje vrijeme onda je samo po sebi razumljivo da su oni u izrazu “druge ovce“ prepoznali druge narode koji su se pridružili prvim ovcama, tj. “malom stadu“ Židova koji su prvi ušli u novi savez i zajedništvo s Kristom, a s kojima su tvorili jedno stado i jedno veliko mnoštvo koje se u to vrijeme skupljalo po cijelom rimskom carstvu. Svi zajedno su čekali Kristovu prisutnost i kraj. U skladu sa tom svojom zajedničkom nadom i očekivanjima oni su objavljivali istine koje su se trebali očitovati prije kraja svijeta. O tome što su objavljivali zapisano je čak i u Stražarskoj kuli u kojoj stoji:

“Kršćani su od Pentekosta širili vijesti o uskrsnulom Isusu (1. Korinćanima 1:23). Objavljivali su da ljudi mogu biti usvojeni kao duhovni sinovi Jehove Boga i da mogu postati dio novog ’Izraela Božjeg‘, duhovne nacije koja će ’nadaleko objavljivati Jehovine odličnosti‘ (Galaćanima 6:16; 1. Petrova 2:9, NW). Oni koji su ostali vjerni sve do smrti trebali su naslijediti besmrtni (nebeski ?) život kao Isusovi sunasljednici u njegovom nebeskom Kraljevstvu (Matej 24:13; Rimljanima 8:15, 16; 1. Korinćanima 15:50-54). Osim toga, ti su kršćani trebali objavljivati dolazeći veliki i zastrašujući dan Jehovin.“ (Stražarska kula, 15.12.1997. str. 17).

Nema nigdje spomena da su prvi kršćani objavljivali pojavljivanje neke druge klase kršćana prije nego dođe kraj. Stoga se nigdje ne navodi da su oni još uvijek u svoje vrijeme čekali da se pojave mnoštvo “drugih ovaca“ ili da su se pitali tko su oni i kad će se pojaviti. Znali su da oni postoje među njima i da bez njihove nazočnosti ne bi mogli očekivati kraj. Njima je očito bilo jasno na što je Isus mislio, ali se nas danas dovodi u zabunu i zabludu tumačenjem da su se članovi “velikog mnoštva“ ili “druge ovce“  pojavili tek u dvadesetom stoljeću. Budući da na tom a i na drugim primjerima postoji razlika između dviju istina, onda je previše samouvjereno pozivati druge ljude da se proučavanjem Biblije uvjere u "istinu“ Jehovinih svjedoka u kojoj postoje očite kontradiktornosti. U tu istinu se ne može uvjeriti nitko tko otvorena uma čita Bibliju, nego samo oni koji nisu dobro upoznati sa biblijskom tematikom i kojima se stoga lakše nameće određeno tumačenje kroz proučavanje publikacija Zajednice. Zato će Jehovini svjedoci radije tvrditi da su prvi kršćani uz apostole imali nepotpunu spoznaju i da su po tim pitanjima bili u zabludi, nego da mijenjaju svoje pogrešno gledište i tumačenje. 

Uočio sam da su se ljudske ideje i razmišljanja često miješala sa osnovnim kršćanskim učenjima koje je sada vrlo teško razdvojiti. Prilikom nekih tumačenja zanemarila su se osnovna načela po kojima se treba voditi da bi se moglo ispravno razumjeti pojedine izraze koje su koristili pisci Biblije i njihovi suvremenici. Bilo mi je teško vidjeti kako se prepravlja izvorni biblijski tekst sa alternativnim definicijama grčkog i hebrejskog jezika kako bi se opravdalo neko tumačenje iako svaki malo bolji poznavalac Biblije može vidjeti da se takvo tumačenje ne uklapa u kontekst. Uočio sam da su se neka proročanstva pogrešno primjenjivala i prilagođavala događajima vezanim za našu Zajednicu čime se odvraćalo pažnju od stvarnog ispunjenja koje se odigralo u prošlosti ili će se tek odigrati u budućnosti, ali u jednom drugačijem kontekstu. Zato sam se ja želio nekako vratiti u vrijeme i prostor kada se Biblija pisala i nekako živjeti i doživjeti ljude tog vremena. Znao sam da su pogreške u razumijevanju moguće zbog velike vremenske, jezične, geografske i kulturološke razlike. Tu razliku sam želio premostiti u želji da dobijem bolje razumijevanje samog teksta. U tome me je vodilo načelo jednostavnosti onoga što je napisano, jer su te tekstove, izjave i fraze mogli razumjeti u ono vrijeme i najobičniji ljudi, dok je današnjim čitaocima ponekad teže razumjeti nešto što je s vremenom izgubilo isto značenje i povijesni kontekst. Zato mi je jako važno bilo odrediti cjelokupni kontekst da bi odredio pravo značenje neke riječi ili izraza koji van tog konteksta mogu imati različita značenja. Oni koji namjerno ili nenamjerno iskrive ključne tekstove često traže alternativne definicije određenih grčkih i hebrejskih riječi kako bi opravdali svoju interpretaciju, ali se ono ne uklapa u kontekst svoje izvorne primjene.

STIV: Nismo mi u prvom stoljeću, nego u 21. stoljeću i sada Bog ima “kanal“ za duhovne informacije...

PRIMJEDBA: Svaka kršćanska zajednica smatra da je Bog vodi, dok Jehovini svjedoci idu u krajnost pa samo sebe vide u povlaštenom položaju jer navodno samo oni imaju “kanal“ preko kojeg Bog komunicira s ljudima. Biblija nas uči da je Bog za komunikacijski kanal koristio razne ljude time što ih je nadahnuo da govore i pišu ono što su drugi trebali čuti i znati. Preko njih je dao napisati Bibliju. Da bi i danas imao nekoga tko bi služio kao taj kanal, onda bi taj čovjek ili grupa ljudi trebali biti nadahnuti cijelo vrijeme dok služe u tom svojstvu. Vodeće tijelo sebe smatra tim kanalom preko kojeg Bog iznosi i piše sve ono što bi nam trebalo služiti kao duhovna hrana. Stoga se nama savjetuje da :

“... koristimo u potpunosti duhovnu hranu koja stiže kroz kanal koji je imenovan da se brine za duhovne interese pravih Isusovih sljedbenika (Matej 24:45-47).“ (Stražarska kula, 1.11.1999. str.17).

Ako je netko imenovan poput drevnih proroka da posreduje i iznosi ono što Bog u određeno vrijeme želi reći i poručiti ljudima na Zemlji, onda on mora biti nadahnut. Međutim, kad se riječi istaknutih “pomazanika“ više puta nisu pokazale točne i pouzdane s obzirom na ispunjenje biblijskih nadahnutih proročanstava, onda su to pokušali opravdati time što su ustvrdili, a time i priznali da oni nisu nadahnuti od Boga. To su više puta rekli a ponovili u Stražarskoj kuli od 15.9.2012. gdje stoji:

“[Članovi Vodećeg tijela] ne tvrde da su nadahnuti Božjim duhom, nego samo žele izvršiti zadatak koji im je Gospodin Isus povjerio dok su na Zemlji“. (str.26)

Ova izjava, kad se stavi u drugi kontekst može glasiti:

“[Članovi Vodećeg tijela] ne tvrde da su kanal koji je nadahnut, nego samo žele izvršiti zadatak koji im je Gospodin Isus povjerio dok su na Zemlji“. (str.26)

Stoga je apsurdno da Vodeće tijelo i dalje sebe smatra jedinim komunikacijskim kanalom kojeg Bog vodi svojim duhom, dok istovremeno za sebe kažu da nisu nadahnuti. To je kontradiktorno biblijskoj logici. Ako nisu nadahnuti, onda je moguće da u svojoj revnosti iznose kriva očekivanja, kriva tumačenja, pa čak i da istinu zamjene za laž. Oni stoga nisu komunikacijski kanal u smislu da Bog posreduje preko njih svoje misli i objave, nego samo komunikacijski kanal koji preko svojih pisanih izdanja drugim ljudima prenose svoje razumijevanje biblijske istine među koje spadaju i ona njihova viđenja koja su djelomično ili potpuno netočna. To je kao razlika između onih proroka u Izraelu koje je Bog izabrao da prenose njegovu riječ i onih drugih samozvanih proroka koji su prenosili svoja viđenja. I jedni i drugi su zastupali Boga i koristili njegovu napisanu Riječ, samo što su pravi proroci uvijek govorili istinu koju je Bog u tom trenutku želio posredovati svom narodu, dok su lažni proroci koristili Božju Riječ da bi dobili povjerenje ljudi, a onda uz to iznosili i misli svoga srca kojim su tražili odanost vladajućoj strukturi u Jeruzalemu i time svjesno ili nesvjesno odvraćali narod od potpune odanosti Bogu.

STIV: (nastavak) ... Ima ljudi koji su pametni, koji istražuju i ako imaju pitanje onda će Vodeće tijelo to pitanje razmotriti i to je teokracija.

PRIMJEDBA: Bilo bi dobro kad bi to bila praksa, ali stvarnost je nešto drugo. U Stražarskoj kuli od 15.10.2011 u članku “Pitanja čitatelja“ se raspravlja o tome "Što bih trebao učiniti kad imam pitanje o nečemu što sam pročitao u Bibliji ili kad trebam savjet o nekom problemu osobne prirode?" Vodeće tijelo se ograđuje od onih pitanja koja do sada nisu izravno objašnjena u publikacijama Zajednice pa su napisali:

"Ni braća u podružnici ni u glavnom sjedištu nisu tu da istražuju i odgovaraju na sva pitanja o kojima nije  bilo govora u našoj literaturi..“

Vodeće tijelo i Društvo Watchtower raspolažu ogromnim sredstvima i mnogim razboritim starješinama koje stoje na raspolaganju bratstvu širom svijeta, a ipak nisu u mogućnosti da odgovore na neka iskrena pitanja svojih članova jer se boje onih pitanja koja sa sobom povlače drugačije argumente. Puno ulažu u pripremanju istovrsne duhovne “hrane“ na razini cijelog kolektiva, a malo čine da ispune svoju obavezu da daju raznovrsnu “hranu“ na osobnoj razini u skladu s potrebama pojedinaca koji traže odgovore ne neka vlastita pitanja. Tim načinom pokazuju da nemaju dovoljno volje i želje baviti se pitanjima na koja do sada nisu odgovorili, a s druge strane traže da se mi sami ne bavimo takvim pitanjima. Zašto? Vjerojatno postoje pitanja i odgovori koji bi otvorili raspravu oko nekih učenja što se očito želi spriječiti. Apostol Pavle bi postupio drugačije jer bi dao odgovore na mnoga pitanja o kojima apostoli Jeruzalemske skupštine nikad nisu raspravljali. To se vidi iz njegovih poslanica. Kad bi starješine lokalnih skupština prihvatili vodstvo Svetog duha, a ne vodećeg tijela, onda bi se takva pitanja postavljala njima, a oni bi neovisno od centrale davali odgovore i vjerojatno omogućili da se o nekim spornim pitanjima povede rasprava na višem nivou kao što je bilo u prvom stoljeću. Međutim sistem teokracije kojom dominira Vodeće tijelo odstupa od tog kršćanskog principa.

DANIJEL: To je teokracija (naše Zajednice)...

NADOPUNA: Zajednica svoje ustrojstvo smatra teokratskim. Međutim, teokracija u smislu hijerarhijske organizacije koju predvodi čovjek nije se kroz povijest pokazala mjerilom ispravnog vodstva jer čovjek ili grupa vodećih ljudi mogu zakazati čak i u najboljoj namjeri. Mogu čak iz svoje revnosti za Boga i organizaciju ubiti ili isključiti nevinog čovjeka. Zbog važnosti svog položaja i zadatka oni mogu stvoriti određenu dominaciju s kojom nameću svoj autoritet. Naime, dugo je vremena Upravnim odborom dominirao predsjednik i to do svoje smrti kao što su Russell, Rutherford, Knor, Franz itd. Princip upravljanja kao u Katoličkoj crkvi, te političkim i trgovačkim organizacijama. Predsjednik i članovi Upravnog odbora su bili birani demokratskim putem i to glasovanjem onih članova (a njih je u jednom periodu moglo biti najviše 500) koji su imali financijske udjele u korporaciji Društva. Mnoge odluke i tumačenja su uvedene snagom autoriteta predsjednika Društva, čak i onda kada se većina članova upravnog odbora nije mogla upoznati ili složiti sa novim tumačenjem, dok su druge izglasane dvotrećinskom većinom, a ne jednodušno kao u prvoj kršćanskoj skupštini. Russell je sebe smatrao Božjim glasnikom i suverenim kanalom komunikacije između Boga i ljudi. U knjizi “Otkrivena tajna“, a koja je navodno dovršena nakon njegove smrti od strane Rutherforda, se govori da on još uvijek upravlja Društvom s neba. Sve do današnjeg dana se tvrdi da su vodeći članovi Društva 'kanal komunikacije' s kojim se Bog služi. Međutim, svaki put bi se s dolaskom novog predsjednika i novih ljudi u Upravnom odboru uvodila učenja koje je prethodno vodstvo odbacilo ili bi se odbacilo ono što je prethodno vodstvo prihvatilo. Prema tome – teokracija o kojoj je ovdje riječ je uglavnom bila prožeta demokratskom principima ili autoritetom predsjednika Društva (koji je djelovao poput vođe), a ne direktnim vodstvom od Boga, što dokazuju mnoge promjene u nauci i tumačenjima među kojima još uvijek ima onih koji se ne slažu sa Biblijom i njenim kontekstom.

Stroga hijerarhijska centralizacija vlasti se oduvijek u Bibliji smatrala lošim načinom upravljanja jednim narodom. Već je prvi kralj Saul u jednoj situaciji dao pobiti svećenike Jehovine čime je pokazao da je njegova sekularna uprava iznad vjerske (1.Sa 22:16-19). Na sličan način je Rutherford ukinuo autonomiju skupština i njihovih starješina kako svoju upravu nad cijelim Društvom uzdigao iznad autoriteta ostalih starješina. Međutim, prvobitno kršćansko ustrojstvo se nije ugledalo na centralizirani vid upravljanja koji je bio prisutan od uspostavljanja kraljevstva u Izraelu, nego na teokratsko ustrojstvo koje je bilo utemeljeno preko Mojsija prije formiranja tog kraljevstva. U to vrijeme Izraelci su imali Mojsija koji je bio kralj i prorok, a time i komunikacijski kanal i posrednik kojeg je Bog koristio. Nakon njegove smrti nije postojao nitko tko bi ga zamijenio na tom položaju iako su mnogi željeli sebe prikazati kako sjede na njegovoj stolici sa istim autoritetom. Kad je Mojsije umro, postojalo je razdoblje sudija kada suci nisu imali centralnu vladalačku ulogu. Bilo je čak razdoblja kada nije bilo niti jednog sudije jer je narod živio u miru tako da im nije bio potreban vojskovođa koji bi ih izbavio od neprijateljskih naroda. Svećenici u gradovima i plemenima su autonomno upravljali Božjim narodom uvažavajući Božji zakon. Nitko od starješina se nije uzdizao nad cijelom zajednicom i sjeo na Mojsijevu stolicu jer su čekali onoga tko jedini ima pravo da bude vođa i prorok. Svećenici i starješine narodne nisu birali jedno centralizirano tijelo muževa koje bi upravljalo cijelim narodom. Takvo Božje vodstvo je omogućavalo veću autonomiju svakom pojedinom plemenu i gradovima te dozvolilo veću slobodu upravljanja u gradovima koje su predvodili lokalni stariji muževi (starješine) koji su provodili Božji zakon, dok su levitski svećenici obavljali vjerske službe. Stoga je napisano: “U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svatko je činio ono što je smatrao ispravnim“ (Su 17:6; 21:25). Zbog lošeg utjecaja okolnih naroda dolazilo je do odstupanja od Božjih zakona a time i nevolja koje je Bog dozvolio nad pojedinim plemenima kako bi ih kaznio i naveo na pokajanje podižući među njima suce koji su ih izbavljali. Izraelci su se uz pomoć tih sudaca vraćali Bogu i opet živjeli u miru s Njim. Dok god su slušali Boga, nitko od okolnih naroda ih nije mogao nekažnjeno dirati tako da je bilo više razdoblja mira nego rata.

Na tim osnovama se razvijalo i prvobitno kršćanstvo. Isus je kao posrednik zamijenio proroka Mojsija, dok su apostoli samo na kratko poslužili kao Jošua koji je Izraelce naselio po obećanoj zemlji i dao im autonomiju i odgovornost. Apostoli su po tom principu širili kršćanske teritorije i postavljali starješine u Jeruzalemu, Judeji i Samariji, nakon čega je apostol Pavle također postavljao starješine po skupštinama Azije i Evrope i davao im odgovornosti. No nitko od njih nije sjeo na Kristovu stolicu i bio vođa cijele zajednice. Točno je da je u prvih tri stoljeća bilo skupština koje su pod utjecajem različitih tumačenja odstupale od nekih učenja ili su nametali svoja učenja zbog kojih je dolazilo do podjela na doktrinarnoj osnovi. Ako je bilo naznake da će se u kršćanstvo uvući kriva učenja, onda je manja vjerojatnost da se cijela zajednica iskvari ukoliko nema vođe koji bi svim skupštinama nametao takva učenja. Zato su se pojavljivali ljudi koji su branili biblijska učenja i ukazivali na pogrešna tumačenja. Unatoč tome, sve skupštine su i dalje prihvaćali Krista za svog posrednika i nisu imali potrebu za nekim centraliziranim vodstvom sve do četvrtog stoljeća kada je rimski car Konstantin zbog čestih vjerskih rasprava stvorio centraliziranu crkvenu upravu. To vjerojatno nije bilo po Božjoj volji kao što nije bilo ni onda kada su Izraelci tražili da imaju kralja. No, izgleda da je Bog dozvolio takav razvoj stvari kako bi ponovno pokazao da čovjekovo uzdizanje može dovesti samo do štetnih posljedica. Jedna od njih je nametanje svog autoriteta, te krivih učenja i nepotrebnih pravila cijeloj zajednici kršćana.

Teokracija u vrijeme sudaca bez centralizirane vlasti je dobro funkcionirala. Naime, kad bi se stvorio globalni problem onda bi se sastali svi vodeći plemenski starješine i našli načina da to riješe. No, kad su tražili da imaju ljudskog kralja, odnosno monarhiju poput drugih naroda, onda je Bog rekao da su time odbacili njegovo direktno vodstvo preko Zakona (koji je bio duhovan). Naime, monarhija je bila vlast čovjeka koju su nasljeđivali njegovi sinovi tako da je Bog mogao izabrati samo prvog kralja, ali poslije toga više nije imao izbor jer je to ovisilo o obiteljskoj liniji. Prvi izabrani kralj je bio Saul kojega je trebao naslijediti njegov sin Jonatan. Međutim, Jonatan je još uvijek na teokratsko vodstvo gledao kroz prijašnje uređenje po Mojsiju tako da nije želio nametnuti sebe kao kralja nego je prihvatio Božji izbor. Tako je kraljevska vlast bez problema prešla na Davidovu obiteljsku liniju. No, kad je ostala u toj obitelji, nastali su veliki problemi.

U takvoj centraliziranoj teokraciji je bilo jako malo kraljeva koji su bili potpuno odani Bogu. Već nakon Davidovog sina Salamuna dolazi do podjele Izraela na dva kraljevstva i čestih ratova. Bog je dozvolio da njegov izabrani narod osjeti negativne strane takvog centraliziranog ustrojstva koje je imalo pravo nametati svoju vlast i postavljati razne uredbe kako bi se održalo i to često na teret i štetu naroda. Kraljevi su uglavnom iza Božjeg imena i izabranog grada Jeruzalema promovirali svoj autoritet. Čak je i organizirano svećenstvo bilo podređeno autoriteti prvih svećenika u obiteljskoj liniji koji su svoje ime pa čak i loše postupke skrivali iza reputacije Božjeg hrama u Jeruzalemu u kojem su često bili primorani podržavali kralja i njegovu način upravljanja narodom. Takva teokracije je bila manjkava i podložna ljudskoj autoriteti a ne Božjoj, pa je često odbacivala Božje riječi i upozorenja koje je On davao preko svojih izabranih proroka. Božji proroci, uzeti iz običnog naroda, su bili protuteža takve centralizirane teokratske vlasti. Zato su bili nepopularni. Za razliku od imenovanja svećenika i kraljeva nije postojao bilo kakav službeni postupak za imenovanje proroka. Stoga je svakom pojedinom Izraelcu bilo ostavljeno da sam utvrdi da li dotični prorok doista zastupa Božju Riječ. Zanimljivo je da proroci nikad nisu bili organizirani u neko centralizirano tijelo koje bi služilo kao jedan kanal. Uvijek su djelovali samostalno i izvan okvira centralne vlasti koja im je znala oduzimati pravo da govore u Božje ime, pa su često bili proganjani, izopćeni i protjerani od strane organizacije iza koje su stajali pomazani kraljevi i svećenici. Takva vlast je pod svaku cijenu nametala jedinstvo naroda kako bi zaštitila svoj autoritet. Treba zapaziti da je narod više volio da nad njima upravlja kraljevi i svećenici preko hijerarhijskog ustrojstva kakvog su imali okolni narodi nego da nad njima upravlja Bog preko svoje Riječi i proroka. Nije čudno to što su kraljevi zbog održavanja svoje vlasti nametali teret narodu nego što su i svećenici svjesno ili nesvjesno tlačili narod koristeći svoju vlast. No još čudnije je što je “narod to volio“ (vidi Jr 5:31). To su i te kako iskoristili židovski religiozne vođe koji su se toliko istaknuli svoj položaj da su sjeli na Mojsijevu stolicu kako bi nametnuli narodu svoj autoritet pod izlikom da iza njih stoji sam Bog.

Po tom principu je kršćanstvo od četvrtog stoljeća odbacilo ono teokratsko ustrojstvo u kojem su skupštine i pokrajine imale svoju autonomiju te se organiziralo u jednu centraliziranu upravu sa hijerarhijskim ustrojstvom čime je preuzela tadašnju praksu neznabožačkih institucija. Ta crkvena uprava je s jedne strane nametnula doktrinarno jedinstvo te je ugušila slobodu mišljenja i izražavanja koje bi bilo neovisno od unaprijed ustaljenih gledišta crkve. Tu više nije bilo mjesta za proroke, odnosno za ljude koji bi progovorili u Božje ime bez da su dio hijerarhijskog ustrojstva svećeničke klase. Čak i svećenici nisu mogli javno iznositi svoja gledišta koja bi bila drugačija od službenog nauka Crkve koja je bila u sprezi sa državnom politikom.

Slično je i sa prihvaćanjem vodstva preko manje skupine ljudi koje čini administrativno tijelo Jehovinih svjedoka, a koji su svoj autoritet zasnovali na sličnim sekularnim principima upravljanja. Naime, princip upravljanja je bio preuzet iz trgovačkih sistema ovog svijeta u kojim su glavnu riječ imaju predsjednici uspravnog tijela. Oni su od samog početka formiranja tog Društva vodili glavnu riječ u odlučivanju. Voljeli su propagirati sebe i svoje poduzeće i stoga nisu dozvoljavali da se bilo tko miješa u njihov posao osim članova Upravnog odbora Stražarske kule. Sadašnje vodeće tijelo zbog svoje važnosti u toj hijerarhiji čak ne dozvoljava slobodu mišljenja i neovisnog uvjeravanja budući da tvrde kako iza njihovih izjava stoji sam Bog. U takvom ustrojstvu nema mjesta onim pojedincima koji bi slobodno iznositi izjave koje temelje na nadahnutoj Riječi Božjoj. Nema mjesta onima koji bi slobodno progovorili u Božje ime, pogotovo kad imaju što reći o onima koji predvode vjernike. Automatski tu nema mjesta ni za slobodno uvjeravanje i ispitivanje njihovih izjava od strane svakog pojedinog vjernika. Nema mogućnosti da se takvi javno izraze jer se ostalim vjernicima zabranjuje da ih slušaju.

Ljude u toj upravi su od samog početka na tu poziciju izabirali članovi korporacije Društva Watchtower a ne Bog. Iako se Vodeće tijelo tek 2000-te godine formalno odvojilo od korporacije Društva, ono i dalje služe i upravljaju odborima tog društva. Unatoč dobroj namjeri i ciljevima oni ne mogu dokazati da ih je tu izabrao i postavio Bog, ali su raznim manipulativnim tumačenjima uspjeli prikazati sebe kako sjede na apostolskoj stolici kao jedini vrhovni autoritet kojem se ljudi moraju potpuno podložiti. Oni koriste svoju vlast u organizacijskom i vjerskom, odnosno u sekularnim i duhovnim stvarima. Dok s jedne strane mogu svoju vlast nametati u organizacijskim stvarima, oni je u istoj mjeri nameću i u duhovnim stvarima čime svjesno ili nesvjesno stavljaju teret na svoje članove raznim besmislenim formalnostima. Činjenica je da velika većina članova zajednice poput Izraelaca voli takvo centralizirano ustrojstvo koje im određuje svoje zahtjeve, norme, ciljeve, odredbe, načela itd.

DANIJEL: (nastavak) ...ali oni koji predvode tom teokracijom trebaju uzeti u obzir to što Biblija kaže da će “u posljednje vrijeme mnogi istraživati“. Znači, ako ja imam taj duh istraživanja, onda se postavlja pitanje da li taj duh ja trebam potisnuti samo zato što se tvrdi da nisam od onih koji trebaju istraživati. Ja imam taj duh na koji me potiče Biblija. Čak me i Organizacija navodi na to kad kaže: "Istražujte duboko“, "čitajte sa razumijevanjem“, "uvjeravajte se u ono što čujete ili čitate“. Znači ja trebam sam sebe uvjeriti. Ako se kroz publikaciju Zajednice ne mogu uvjeriti u tumačenje nekog izraza, pojma, nauke ili tematike, onda se ja moram osloniti na ono što kaže Biblija. I ja sam tako u svom istraživanju ispitivao stvari koje sam razmotrio u puno dubljem i širem kontekstu nego što sam ikad pročitao kroz publikaciju Zajednice.

NADOPUNA: Ovdje ću ubaciti stav Zajednice po kojoj sam suđen i izjavu koju je Stiv spomenuo dvije godine kasnije kada se razmatralo moju 4. molbu za primanje nazad u Zajednicu. On je tada izjavio:

“Ja sam dobio direktno od brata Sidlika (član Vodećeg tijela) savjet. On je rekao da “vjerni i razboriti rob“ su dobili zadatak za Božje stado. Oni imaju autoritet. To znači, (Danijel Sidlik) kaže: “Ako mi (Vodeće tijelo) smo rekli da ne smijemo više plavu košulju nositi, kao Jehovini svjedoci moramo biti poslušni.“ I ako mi (vjernici) kažemo: “Gdje to piše u Bibliji da ne smijemo nositi plavu košulju?“ - mi (Vodeće tijelo) kažemo: “Nigdje, ali vjerni i razboriti rob ima autoritet“. ...To znači da oni imaju autoritet da kažu da mi ne smijemo više nositi plavu košulju. Jer u Bibliji ne piše ni da moramo nositi plavu košulju. Zato oni (Vodeće tijelo) nisu išli protiv Biblije jer to ne piše u Bibliji, ali oni imaju autoritet u nekim drugim stvarima. U tom smislu jako je teško stav za proučavanje gdje netko kaže za činjenice o vjerni i razboriti rob: “Pa gdje to piše u Bibliji?“ Jednostavno, oni imaju pravo ako mi priznamo da je to Božji kanal. On (Danijel Sidlik) je htio pojednostavniti stvari. Nema više istraživanja na taj način. Oni (Vodeće tijelo) imaju pravo.“

PRIMJEDBA: Brat Stiv je s ovom izjavom želio objasniti činjenicu da Vodeće tijelo kao Božji kanal može donositi odluke i pravila o stvarima o kojima Biblija čak i ništa ne piše. On mi je time želio objasniti da sam pogriješio što sam kod proučavanja Biblije zanemario njihov autoritet i njihovo pravo da nam tumače Bibliju i postavljaju pravila. Međutim, kad se uzme u obzir Božji autoritet, onda Vodeće tijelo ide protiv Biblije kada zastupa svoje stajalište u vezi proučavanja Biblije. U Bibliji nigdje ne piše da li možemo ili ne možemo nositi plavu košulju i tu bi oni mogli donijeti jednu odluku koju bi iz nekih opravdanih razloga vjerojatno i poslušali, ali kad u Bibliji stoje zapisani savjeti i primjeri po kojima se mi trebamo “uvjeravati u sve“, “istraživati da vidimo je li to tako“, “ispitivati nadahnute izraze da vidimo jesu li od Boga“, “ne prihvatiti neku drugu dobru vijest, čak ako bi je objavili anđeli i apostoli“, onda Vodeće tijelo ne može imati toliki autoritet koji bi moga poništiti te biblijske smjernice. Međutim, kad oni kažu da “nema više istraživanja Biblije na takav način“, onda se u tom njihovom stavu može vidjeti kako oni sebe doživljavaju kao jedini vrhovni autoritet koji u svojim rukama ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja ima pravo ukinuti čak i biblijske smjernice.

Isus je za takve vjerske vođe svog vremena citirao Psalmista koji je rekao vodećim starješinama: “Bogovi ste... kao svatko od knezova pasće te“ (Ps 82:1,6). Naime, kad su u pitanju takvi ljudski autoriteti, onda je biblijski savjet za sve nas: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, niti u kojega drugog čovjeka zemaljskog, od kojega nema spasenja!“ (Ps 146:3). Osim toga, takav njihov autoritet podrazumijeva imati moć donositi vlastite zakone i zahtjeve po pitanju dobra i zla. Takvu mogućnost je Sotona ponudio prvom ljudskom paru kojemu je rekao da će po tom pitanju biti kao Bog (1.Mo 3:5). Prema tome, kad neki čovjek ili grupa ljudi uzimaju za sebe veće ovlasti nego što su im dane, pa zabranjuju ono što Bog zahtijeva od svojih slugu ili možda ono što Bog ne osuđuje oni prosude kao zlo, onda je dokaz da su i oni upali u zamku. To nije ništa čudno jer je i Božji pomazanik David pao u tu zamku. On se toliko osilio kao kralj da je izdao zahtjev o popisivanju kojem se narod nije mogao suprotstaviti jer u njemu nije bilo ništa loše, ali je ipak u želji da sprovede svoj zahtjev naišao na neodobravanje onih pojedinaca koji su u tom zahtjevu vidjeli da je on izašao izvan okvira svoje ovlasti koje mu je dao Bog. Jedan od tih pojedinaca se nije mogao usprotiviti Davidu jer je kraljeva riječ bila jača, ali zbog svoje savjesti nije poslušao Davida niti je izvršio njegovu naredbu. Da Jehova nije reagirao David bi vjerojatno kaznio svog zapovjednika Joaba za neposlušnost. Danas Jehova ne reagira kad se tako nešto uvijek iznova događa pa se nažalost suprotno Božjoj volji kažnjavaju takvi pojedinci koji ne pokazuju potpunu podložnost i odanost Vodećem tijelu i Organizaciji koju oni predvode.

STIV: Jeli ti onda smatraš da je tebi Božji sveti duh pomagao da ti razumiješ one stvari koje Organizacija nije objasnila?

KOMENTAR: Na ovo pitanje im nisam odgovorio kao što ni Isus nije odgovorio glavarima svećeničkim i pismoznancima kad su ga pitali: "Ako si Krist, reci nam! Je si li ti Sin Božji“ A on im je rekao: "Ako vam i kažem, nećete vjerovati. I ako vas upitam, nećete odgovoriti" (Lk 22:67-71). Isus je želio da oni sami to kažu na temelju ispitivanja onoga što je on govorio i činio. Tako sam i ja smatrao da su oni mogli donijeti zaključak o meni samo da su se željeli uvjeriti u ono što sam govorio i napisao. Po meni nije važno tko je izrekao istinu, nego da li je to istina ili ne. Ako je to što sam rekao istina koja se može dokazati Biblijom, onda iza nje može stajati sveti duh. No, oni su unaprijed odbacili tu mogućnost. Da sam im rekao kako mi Sveti duh zaista može objasniti stvari koje Društvo nije točno objasnilo onda mi ne bi vjerovali jer bi to proturječio njihovom razmišljanju i ništa ne bi postigao s tim, osim što bi zaključili da sam ponosan. Čak i kad sam u podružnicu poslao jedno novo objašnjenje i tražio od njih da mi odgovore da li je ono dokaz da me u mom razmišljanju vodi Sveti duh ili ne, oni mi to nikad nisu odgovorili. Vjerojatno ne bi ni Isusu (kao običnom vjerniku) potvrdno odgovorili na to pitanje zbog svog sadašnjeg stava jer oni smatraju da Sveti duh daje razumijevanje samo vodećim ljudima. Vodeće tijelo je tu čast prigrlilo samo za sebe tako što je donijelo objašnjenje da su svi drugi članovi po tom pitanju izvan dosega Svetog duha. Zbog toga su čak i članove koji tvrde da su pomazani (njih preko 11 000), izjednačili sa onima koji nisu pomazani, samo kako bi oni zadržali svoj autoritet nad Božjom riječi i cijelom Organizacijom. Tako su u Stražarskoj kuli od 15.6.2009. str. 23. st. 15,16. napisali:

“...kršćani koji su doista pomazani duhom (njih više od 11000) ne zahtijevaju da im se ukazuje posebna pažnjaOni ne smatraju da zbog svog nebeskog poziva duhovne stvari razumiju bolje od drugih, čak i od nekih iskusnih pojedinaca iz “velikog mnoštva... Jesu li svi pomazanici kojih ima po cijelom svijetu na neki način međusobno povezani te da li svi sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Ne.” (slično stoji i u SK 1.5.2007. str.31)

Ovo je u suprotnosti sa onim što piše u Stražarskoj kuli od 15.9.2010. na str.23:

"U ovim posljednjim danima Krist je “svu imovinu svoju” — sve što je na Zemlji povezano s Kraljevstvom — povjerio “vjernom i razboritom robu” i njegovom predstavniku, Vodećem tijelu, koje sačinjavaju pomazani kršćani (Mat. 24:45-47).“

Ako je Isus svu svoju imovinu povjerio “vjernom i razboritom robu“ kao tijelu, odnosno tisućama kršćana koje oni smatraju pomazanicima, zašto su onda članovi te klase potpuno odbačeni i degradirani? Ako im je Isus povjerio svu svoju imovinu, zašto oni ne upravljaju tom imovinom, nego to čine samo nekolicina samoproglašenih apostola i njihovih suradnika? Zašto se Vodeće tijelo ne konzultira s njima kod uvođenja novih biblijskih spoznaja? Ne samo da ne surađuje sa njima, nego čak niti ne zna tko su oni jer “nema popis svih onih koji uzimaju simbole na obilježavanju Kristove smrti“ (vidi Stražarsku kulu od 15.8.2011. str.22).

Sve te i druge nelogičnosti su se pokušale razjasniti s novim objašnjenjem koje je stupilo na snagu potkraj 2012. godine kada je Vodeće tijelo iz klase “vjernog i razboritog roba“ izbacilo sve pomazanike, a zadržalo samo one koji služe u Vodećem tijelu. S ovim najnovijim tumačenjem se želi reći da samo nekolicina vodećih ljudi u vrhu Zajednice mogu zahtijevati da im se “ukazuje posebna pažnja“ jer samo oni sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja. Svim ostalim članovima zajednice se ne može ukazivati takva pažnja jer nikome od njih sveti duh neće pomoći da sami razumiju Bibliju drugačije i ispravnije od Vodećeg tijela. Međutim, u Stražarskoj kuli od 1.1.2013. na str. 9. je napisano da Bog otkriva istinu “maloj djeci“ dok je sakriva od onih koji sebe smatraju posebnima zbog svoje božanske mudrosti. Izmeđuostalog tu stoji:

“... ispravno razumijevanje biblijske istine dar je koji ne dobivaju svi bez razlike. (...) [Jehova] ima pravo odlučiti od koga će sakriti istinu iz svoje Riječi, a kome će je otkriti. No valja imati na umu da Bog nije pristran i da svim ljudima pruža priliku da upoznaju biblijsku istinu. Iz Biblije saznajemo da Jehova s naklonošću gleda na ponizne osobe te da mu oholi nisu po volji.“

Kako ne bi ispalo da je Jehova neke istine sakrio od Vodećeg tijela, a otkrio meni i ljudima poput mene, onda je jedini mogući zaključak mogao biti da sam ja ponosna osoba koja se usudila ustvrditi da može razumjeti biblijsku istinu bez pomoći Vodećeg tijela. Uopće nisu razmišljali da Bog i u toj stvari nije pristran te da jedan običan čovjek može razumjeti neke biblijske istine samo uz Božju pomoć, odnosno bez pomoći onih koji misle da imaju božansku mudrost. Tako u nastavku ovog članka stoji:

“Ne smijemo zaboraviti da njemu nisu po volji oni koji sebe smatraju mudrima i umnima. Naprotiv, njegovu naklonost imaju ponizni ljudi na koje društvo često gleda s visoka.“

Ne samo da Vodeće tijelo sebe smatra “mudrim“, nego si je prisvojilo naziv i titulu “mudrog upravitelja“. Možda je i tu razlog zašto oni ne mogu razumjeti neke jednostavne istine koje su zamijenili za laž. Umjesto da prihvate činjenicu da i drugi, pa čak i obični vjernici kao “mala djeca“ mogu razumjeti duh Božje riječi, oni su se toliko uzdigli da su čak i sve tzv. “pomazanike“ koji nisu dio njihovog rukovodstva svrstali u one kojima ne treba obraćati posebnu pažnju. Prema tome, ako tvrde da čak i oni koji se smatraju tzv. "pomazanicima“ ne mogu bolje razumjeti Bibliju od njih, onda po toj logici nema šanse da to mogu ja i meni slični koji nismo u toj grupi. Zato nisam želio odgovoriti na ovo njegovo pitanje jer ni oni meni nisu odgovorili na moje pitanje. Umjesto toga sam želio da oni sami uvide da li je Vodeće tijelo donosilo neka objašnjenja pod vodstvom Svetog duha ili po svojim ljudskim ograničenim viđenjima pa sam rekao slijedeće:

DANIJEL: Kad se gleda povijest naše Zajednice, onda je poznato da su greške i pogrešna tumačenja i očekivanja bila prisutna i kao takva prezentirana nama i široj javnosti. Tako je Kula stražara od svog prvog izlaženja 1879. godine nosila naslov "Glasnik Kristove prisutnosti“ smatrajući da je njegova nevidljiva prisutnost započela 1874-te godine i da će kulminirati 1914-te godine. Tako je sam naslov tog časopisa godinama i desetljećima dovodio ljude u zabludu tvrdeći da se nevidljivo za ljude desilo nešto što se u biti nije desilo. To je bio kanal za (pogrešno) razumijevanje Biblije. Da li je Božji sveti duh pomogao bratu Russellu i njegovim suradnicima da na taj način dobiju pogrešan uvid u Bibliju i da krivo protumače znakove vremena koje su javno objavljivali drugima kao dobru vijest?

NADOPUNA: Današnja Organizacija Jehovinih svjedoka je odbacila neka učenja i tumačenja koja je uveo C.T.Russell. Da li je onda – kako se tvrdi - Isus mogao 1919-te godine izabrati taj kanal koji je u to vrijeme bio pun pogrešnih očekivanja i uvjerenja koja su ljudima ulijevali lažnu nadu. Naime, taj časopis je u to vrijeme tvrdio da su 1799. godine započeli posljednji dani; da je 1874-te Isus uspostavio svoje kraljevstvo na nebu, da je 1878-došlo do uskrsnuća na nebo; da je 1881. završeno skupljanje nebeske klase i da oni od 1874-te žive u vremenu žetve koje je trajalo 40 godina sve do 1914-te kada je Isus trebao uspostaviti kraljevstvo na zemlji nakon što uništi sve vlade i crkve kršćanstva. Sve su to oni vidjeli svojim očima vjere koja je bila zasnovana na pogrešnim činjenicama. Kad se sve to nije dogodilo, taj je časopis i dalje ukazivao na kraj ovog svijeta 1915, 1918, 1920, a posebno 1925-te kada je po predsjedniku J.F.Rutherfordu trebalo doći do uskrsnuća vjernih muževa iz daleke biblijske povijesti te da će se tada ostvariti toliko očekivana pobjeda nad smrću da milijuni koji su tada živjeli nikad neće okusiti smrt. No, kad se ni to nije ostvarilo, onda je časopis od 1943. preko noći bez ikakvog objašnjenja promijenio tumačenja te ukazivao da je Isus tek 1914-te, nevidljivo za ljudske oči, uspostavio svoje kraljevstvo na nebu i da je tek od tada (a ne od 1874-te) nevidljivo prisutan kao kralj. Stoga je taj časopis – za kojeg se i dalje tvrdilo da je kanal preko kojeg Bog daje svoje objave – u svom opisu svim čitaocima ukazivao da će Bog učiniti kraj ovom svijetu i uspostaviti svoje Kraljevstvo na zemlji prije nego izumre naraštaj koji je vidio događaje iz 1914-te godine. Međutim, kad se 1990-tih godina vidjelo da se ni to neće desiti, onda je i ta nada preko noći ukinuta.

Preko publikacija je Društvo Watchtower često ljude uznemiravalo o blizini Jehovinog dana i kraja ovog svijeta. Čak su i prvi kršćani zbog takvih izjava bili uznemireni pa ih je apostol Pavle smirivao riječima:

"A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje“ (2.So 2:1,2).

Pavle ovdje ne priznaje one "nadahnute izjave“ koje su dolazila od nekih učitelja i samozvanih apostola koji su vjerojatno na svoj način tumačili Isusove riječi i apostolska pisma čime su svojim izjavama o blizini Božjeg dana uznemiravali druge kršćane. Takvih je uznemiravajućih izjava i prosuđivanja bilo i od strane ove Zajednice koja je na svoj način tumačila Isusove riječi i apostolske izjave. Kako onda da se ja odnosim prema takvim ‘navodno nadahnutim izjavama’ koja dolaze putem publikacija Zajednice? Da li da ih priznam kao jedini Božji komunikacijski kanal ili da budem oprezan kako se ne bi dao “pokolebati u njihovom prosuđivanju“ i “uznemiriti nekom njihovom nadahnutom izjavom“ kao što je to bio slučaj sa milijunima drugih do sada? Ako je Pavle odbacio takve izjave koje su dolazile od samozvanih apostola, onda one nisu mogle imati ništa sa tadašnjim kanalom nadahnutih izjava koje su dolazile od Gospodinovih apostola. Kako onda sve ove gore spomenute pogrešne i uznemiravajuće izjave mogu biti dio nekog jedinstvenog kanala pomazanika kojim se Bog služi? Ako se Isus nije takvim kanalom služio u prvom stoljeću, onda se vjerojatno ne bi služio ni sada. On je očito prepustio stvari onima koji žele predvoditi njegovo stado, jer je unaprijed upozorio da će se s njima obračunati kad dođe. Do tada on neće imati neki jedinstveni kanal preko koga će direktno davati svoje izjave. No, svaka zajednica sama za sebe može imati taj kanal, ali ne kanal preko koga Isus govori nego kanal po kojem oni svojem stadu prenose svoje vlastite izjave koje bi trebale biti usklađene s nadahnutom Riječi iz Biblije.

Zar Isus nije upozorio svoje učenike govoreći: “Pazite da ne budete zavedeni! Jer mnogi će doći u moje ime i govoriti “Ja sam Krist (pomazanik)“ i “Vrijeme se približilo“. Nemojte ići za njima!“ (Lk 21:8). Čak i Isus ovdje traži od svojih sljedbenika da budu oprezni upravo kako ne bi bili zavedeni preko izjava koje škakljaju uši onima koji i sami žele da Bog napokon izvrši kraj. Takve izjave dobivaju na težini ako iza njih stoje oni koji sebe smatraju Božjim pomazanicima. Tako je još u svoje vrijeme C.T.Russell napisao da njegova “grupa kršćana spada u razred Svetaca ili posvećenih vjernika koji su pomazani Svetim Duhom a koji zajedno s Isusom čine Jehovinog Pomazanika – Krista“ (Božanski plan vjekova 1906. str.81,82). To je slično kao da su svi oni kao grupa u Isusovo ime govorili u jedan glas: “Ja sam Krist (pomazanik)“. No, Isus je već unaprijed rekao: "Nemojte ići za njima“. Kako je onda Isus mogao za svoj jedinstveni kanal izabrati upravo one koji su sebe isticali kao jedine pomazanike, a protiv kojih je govorio, bez obzira na njihove najbolje namjere. Čak ako je i vidio njihove dobre namjere, opet je upitno da će Isus koristi nekoga tko može druge čak nesvjesno zavoditi i uznemiravati svojim viđenjima i tumačenjima. To je nespojivo sa načinom kojim je Isus poučio svoje apostole.

Točno je da su prvi kršćani bili pomazani svetim duhom, ali ih to nije moglo izjednačiti s Isusom, jer se tu radi o dvije vrste pomazanja. Isus je bio pomazan za Kralja, Spasitelja i Otkupitelja, tako da je izraz "Krist“ jedinstvena titula za Isusa, dok je cijela kršćanska skupština bila pomazana kako bi svojom vjerom u Krista bila posvećena u zajedništvu s njim i s Jehovom. Nositi ime Krist, samo po sebi nije izvan nekih pravila. I Božji narod je nosio ime “Jakov“ po svojem praocu, pa nije ništa neobično kad se neka grupa kršćana smatra “Kristom“ jer su dio njegovog tijela (5.Mo 32:9). No, Isus upozorava da će se pojaviti takve grupe koje će predvoditi njihove vođe, a koje će se predstavljati za Krista.

Umjesto da u Bibliji pomazanje prvih kršćana dovedu u vezu sa posvećenjem cijele kršćanske skupštine (slično onome kako je posvećena cijela Izraelska zajednica preko Mojsija) vođe ove Zajednice su to pomazanje Svetim duhom povezali s službom kraljeva i svećenika koji su trebali biti prvi skupljani u skupštinu kršćana, nakon čega bi se trebalo početi skupljati veliko mnoštvo drugih kršćana koji nisu pomazani. Tako su izvan biblijskog konteksta stvorili dvije klase kršćana koji ne odgovaraju biblijskom opisu niti ispunjenju biblijskih proročanstva. Tvrditi da se "pomazanje“ odnosi na skupljanje i izabiranje iz svijeta onih koji će biti kraljevi i svećenici s Kristom je objašnjeno na način koji se nikako nije mogao uklopiti u biblijski i povijesni kontekst, nego je prilagođen viđenju jednog čovjeka. Osim toga, tvrditi da se to skupljanje duhovno rođenih kršćana odnosi na broj od 144000 i da je ono završeno do 1881. (po prvom tumačenju) ili do 1935-te (po izmijenjenom tumačenju koje je vrijedilo do 2007.godine), je smješno kad se zna da su još u prva dva stoljeća živjeli stotine tisuća kršćana koji su bili svjesni toga da su kršteni Svetim duhom i da je to "pomazanje u njima“ kao dokaz da su Božja djeca. U prva dva stoljeća pa sve do danas je s tom nepromijenjenom spoznajom živjelo nekoliko milijuna kršćana, koji su bili proganjani, od kojih su stotine tisuća bili ubijeni. Svi su oni poistovjećeni s velikom mnoštvom kršćana koji se spominje u Otkrivenju, a ne sa 144 000 izabranika. Zbog brzog širenja kršćanstva i velikog broja posvećenih Židova (prvih ovaca) i nežidova (drugih ovaca), oni su još u prvom stoljeću bili svjedoci tog mnoštva koje se pridruživalo Kristu i njegovoj posvećenoj skupštini na zemlji (1.Iv 2:27). Nije se trebalo čekati još 2000 godina da se to veliko mnoštvo počne skupljati. Stoga su veliko mnoštvo kršćana sastavljeno od Židova i nežidova moglo još u prvom stoljeću misliti da je sve spremno za Isusov drugi dolazak.

Kao što su Židovski religiozni vođe odbacili Sveti duh kojim je Isus pomazan i kojim je kasnije posvećen izabrani mali ostatak Židovskih kršćana i njima pridruženih vjernika iz drugih naroda, tako su prvi Istraživači Biblije na čelu s Rutherfordom prisvojili pomazanje samo za sebe kako bi se izjednačili s Kristom i odbacili pomazanje koje pripada svim posvećenim kršćanima koje je Isus doveo u svoju obitelj iz svih naroda kao jedno stado. Time su stvorili svoju grupu, a kasnije i organizaciju koju su podijelili na višu i nižu klasu kršćana, tj. na malobrojnu “Božju djecu“ i mnogobrojne “tuđince“. No, zanimljivo je da Jehovini svjedoci danas ne uče mnogo toga što je C.T.Russell vjerovao i kad bi on danas došao sa tim svojim učenjima, bio bi proglašen otpadnikom i heretikom. Međutim, učenje o pomazanicima kao kraljevima se održalo jer se jedino na tom učenju mogla stvoriti jezgra onih ljudi koji će s autoritetom moći svijetu govoriti: "Ja sam kanal“, odnosno "Ja sam Krist  (pomazanik)“ i "Vrijeme se približilo“. Kad je Isus rekao: "Nemojte ići za njima“, onda je to imalo isto značenje kao i za Židove koje su do tada vodili njihovi učitelji koji su sjeli na Mojsijevu stolicu. On im nije rekao da napuste svoju religioznu zajednicu i sinagoge gdje su ih oni poučavali iz Božje Riječi. Čak je rekao da slobodno čine i drže sve što vjerski učitelji kažu na temelju Pisma, iako je napomenuo da su neki od njih slijepi vođe koje ne treba u svemu slijediti i vjerovati im što govore. Time im je ukazao na relativnu podložnost ljudima koji mogu u svojoj slijepoj revnosti predvoditi vjerske zajednice i organizacije u Božje ime. Takvi mogu naštetiti samo onima koji ih slijepo slijede, ali ne i onima koji slijede direktno Boga i Krista (Mt 15:14; 23:2,3, 16-25). Svoje je židovske učenike upoznao sa reformacijom koju će oni morati prihvatiti u skladu Božjom namjerom da ukine snagu institucionalne religije sa njenim uredbama i pravilima i tako unaprijedi pravu duhovnost i pobožnost na osobnom odnosu sa Bogom u zajednici sa Kristom i drugim vjernicima (Iv 4:21-24). Kršćani se nisu trebali ugrađivati u neku organiziranu religiju nego u duhovni hram kojemu je temelj Isus Krist (1.Pe 2:4-6). Budući da je Isus došao na ovaj svijet da progledaju oni koji su slijepi, a da oslijepe oni koji misle da vide, onda je lako razumjeti zašto oni, koji samouvjereno tvrde da zastupaju istinu iz Božje Riječi, ne vide u nekim stvarima njeno pravo značenje nego progone one koji su progledali bez njihovog vodstva (Iv 9:39-41).

STIV: Ja volim povijest. Ja sam lud za teokratskom povijesti. Meni je to zanimljivo. Mi smo u Gilead školi trebali proučavati knjigu "Proclaimers...“ od A do Ž, i datume i sve, ali kroz moje iskustvo sam vidio da, kad su u organizaciji slavili Božić u Betelu, jedan brat je rekao da to nije dobro i da on ima dokaze da to nije kršćanski blagdan. I on je počeo biti toliko buntovan da je otišao iz organizacije.

PRIMJEDBA: Budući da on voli povijest ove Zajednice, onda ću u nastavku uz njihove i moje izjave ubaciti još neke povijesne činjenice i dokaze koji će govoriti više od onoga što je rečeno na ovom procesu, pa neka povijest sudi našim izjavama. Vjerojatno je on u Gileadu dobio samo neke informacije ali ne i one koji bi vjerojatno negativno utjecale na duh onih koji su se željeli baviti misionarenjem i pridobivanjem novih članova. Članovi Vodećeg tijela polaznicima Gilead škole ne govore negativno o mnogim svojim pogrešnim učenjima, tumačenjima i postavkama koje su promicali preko svojih publikacija. Čak ne potiču da se čitaju starije publikacije, a pogotovo ne ono što je pisao osnivač C.T.Russell, jer bi se vidjeli dokazi koji bi išli protiv njihovog sadašnjeg vodstva. To što su neki pojedinci ukazivali da Društvo Watchtower promiče neka pogrešna učenja, se uvijek proglašavalo kao napad na njihov autoritet, pa se na takve pojedince gledalo sa prezirom kao buntovnike, pogotovo kad ne pokažu odanost organizaciji. U toj organizaciji se riječ tih malih pojedinaca ne cijeni nego se gazi njihova sloboda savjesti i dostojanstvo. Međutim, koliko god oni pokušavali mene povezivati sa buntovništvom, oni nisu imali niti jedan dokaz za takvo nešto, što je još gore za njih jer su i to stavili u isti koš. Sada na svom vlastitom primjeru znam da ima onih koji nisu ni zli, ni buntovnici, a ipak ih se krivo prikazuje kao takve.

DANIJEL: To je druga stvar. Ja nisam buntovan i nikad nisam pokazao tu buntovnost. Ja sam dao do znanja braći da ja želim biti dio zajednice u kojoj sam stekao ljubav prema Bibliji. Ja nisam zanemario istinu. Ta ljubav prema istini je kod mene uvijek prisutna, možda čak više nego kod mnoge braće. Ja sam uvijek imao na umu Kristove riječi kad je rekao svom Ocu: "Tvoja je Riječ istina“. U tu istinu sam se uvijek želio uvjeravati. Međutim, čovjek je kroz cijelu povijest kršćanstva, ali i kroz povijest naše Zajednice, pokazao da istina može ponekad biti pogrešna interpretacija nekog čovjeka, ali dublje razmatranje Biblije može svakom čovjeku pomoći da je drži iznad ljudskog tumačenja. Krist je rekao “tko kuca otvorit će mu se, tko traži naći će“. Ja sam išao s tom namjerom da razumijem ono što mi je nelogično i upravo tu nelogičnost sam sebi dokazao pomoću Biblije. Da li me je u tome vodio sveti duh je stvar koju vi ne želite priznati. Čak i da me nije vodio, to ništa nije drugačije od onih koji su kroz publikaciju iznosili nešto što su smatrali da je istina ili novo svjetlo koje im je navodno omogućio Božji sveti duh... Ja sam, sve to što sam zapisivao, namjeravao držati za sebe jedno vrijeme. Zatim sam želio stvoriti komunikaciju sa braćom u Betelu kako bi oni kroz neke jednostavne primjere mojih tumačenja u mene stekli povjerenje i da ta linija komunikacije bude otvorena.

NADOPUNA: Jedan primjer takvog tumačenja kojeg sam im poslao je bio u vezi tumačenja Mateja 11:11. gdje sam podrobno objasnio značenje Isusove izjave koju Zajednica tumači izvan konteksta. Ovo tumačenje je trebalo poslužiti tome da oni steknu u mene jedno povjerenje kao brata koji može svoj dar razumijevanja koristiti za unapređivanje biblijske istine. No, oni mi nikad nisu dali do znanja da li je moje razumijevanje pogrešno ili ne. Mudro su šutjeli tako da nisu ni pokušali stati, ne na moju stranu, nego na stranu istine koja bi vjerojatno bila u sukobu sa trenutnim tumačenjima koje je još uvijek na snazi. Da bi sebe zaštitili, morali su ustati protiv mene. To me podsjeća na događaje vezane za apostole. Nakon što su dokazali da iza njihovih riječi stoji Bog, saduceji su ih zatvorili i time zatvorili usta da više ne govore. Kad su oni ipak izašli uz pomoć anđela, nastavili su govoriti. Zatim se sastalo sudbeno vijeće da ih ispita. Iako su bili u nedoumici što bi to moglo biti, zbog jasnog dokaza da iza apostola stoji Bog, oni su im opet naredili da šute i da ne iznose svoje učenje (Dj 5:17-29). Slično tome, kad sam svojim tumačenjem Pisma dokazao da zastupam istinu, oni su mi najprije zatvorili usta prijetnjom da bi mogao biti isključen (zatvoren). Ja sam osjetio slobodu od tog straha kao da me je anđeo izbavio iz te njihove tamnice pa sam im nastavio pisati i dokazivati što Biblija uči u vezi nekih tema. Budući da nisu mogli pobiti dokaze koje sam iznosio, vjerojatno su se i oni pitali što bi to moglo biti – odnosno da li iza mojih riječi zaista stoji Bog. No, poput židovskog sudbenog vijeća i vijeća starješina, moji su starješine i sudbeno vijeće odbacili svaku mogućnost da me u tome vodi Sveti duh, pa su me prekorili dajući mi do znanja da su mi strogo naredili da ne iznosim svoje učenje.

DANIJEL (nastavak): Ja sam im (starješinama u podružnici u kasnijem pismu od 1.rujna 2005) to predočio kroz primjer jednog ‘tijela’. Ja u tom tijelu (zajednice) nisam glava ili ruka koja bi upravljala ili rukovodila mnogim važnim zadacima. Ja sam sebe predočio sa prstom jedne ruke. Tako glava, bez da u nekom trenutku koristi oči, može doći do informacija pomoću prsta koji svojim osjetom opipa “vidi“ neke stvari koje dodiruje. Oči možda mogu zaključiti da je u ruci papir, ali prst je taj koji osjeća finoću tog papira, da li je on gladak ili hrapav. Tako postoji informacija koja mora biti sukladna sa onim što oči vide. Ponekad oči dobiju neku prividnu sliku koju mozak krivo protumači. No, ukoliko ja svojim prstom dobijem informaciju o nekoj temi koja mi je prezentirana na način da opisuje samo ono što su oči vidjele i pogrešno zaključile, a što ja svojim dodirom ne doživljavam na taj način, onda imam razloga da nekome kažem ono što je prst osjetio kako bi informacija bila u potpunom kontekstu s Biblijom. Ako sam ja tu informaciju doživio osjetom prsta, onda ona mora nekako svjesno doći do mozga, jer mozak često ne registrira svaku informaciju koju smatra nevažnom. Ako ta informacija, koju ja smatram važnom ne dođe do mozga, onda postoji prekid komunikacije. Zar može glava reći prstu da taj papir nije hrapav, samo zato što su oči to vidjele i zaključile drugačije. Zato, ako se zabranjuje da takve važne informacije uopće dođu do mozga, onda ne postoji ni ta linija komunikacije, tako da mi to sliči na tijelo sa amputacijom ili kako Biblija kaže, na razdvajanje kostiju od moždine. Takvo tijelo (Organizacija) može savršeno funkcionirati, ne samo uz pomoć (invalidskih) pomagala, nego i usavršavanjem onih osjetila i mišića koji preuzimaju zadatke amputiranih ili obamrlih udova. To je ono što je meni malo zasmetalo, jer sam se osjećao kao dio tijela koji nema svoju pravu funkciju. No, ipak sam se nadao da će odgovorna braća pokazati razumijevanje za mene koji se u takvoj postavci Zajednice osjećam suvišan i nepotreban.

STIV(Iznosi svoje iskustvo kako je on odrastao u istini i kako se krstio od 13 godina i kako je počeo sa pionirskom službom...) Zatim kaže: Kad sam bio u Betelu i Gilead školi, nigdje u publikacijama i govorima članova Vodećeg tijela nemamo informaciju da su oni rekli da mi moramo sami neovisno istraživati Bibliju i kad nađemo nešto što nije u skladu da moramo napisati Betelu ili sami u to vjerovati. Ne, oni su rekli da moramo biti poslušni vjernom i razboritom robu i ako nešto nije jasno, moramo samo čekati jer oni će objasniti neke stvari pogotovo, oni su rekli da naš stav, kad istražujemo ne smije biti taj da mi podupiremo svoje razmišljanje, nego da moramo razumjeti neku stvar onako kako je razumije vjerni i razboriti rob, i ako ne razumijemo kako su oni to objasnili mi moramo samo čekati. Oni su nas tako poučili.

PRIMJEDBA: Točno je da nas Zajednica tako poučava. U Stražarskoj kuli od 15.4.2012. na str.11. stoji:

A kako mi reagiramo ako u publikacijama koje dobivamo od “vjernog upravitelja” naiđemo na neku misao koju ne razumijemo ili koja se ne poklapa s našim mišljenjem? Trebamo se iskreno potruditi da je razumijemo [onako kako su je oni razumjeli], a ne očekivati da će doći neko novo objašnjenje koje će se podudarati s našim mišljenjem.“

Međutim, da li je to biblijsko načelo ili njihovo? Ako u Bibliji stoji da “Riječ Božja nije okovana“ (2.Tim 2:9), onda niti jedan čovjek ne može onemogućiti Svetom duhu da djeluje na točno razumijevanje Božje Riječi. U mom slučaju se dešavalo da nisam mogao razumjeti neku biblijsku misao ili nauku onako kako su je oni razumjeli pa se kasnije njihovo novo objašnjenje podudaralo s mojim ranijim mišljenjem. Oni ne vole kad se tako nešto desi pa to žele unaprijed spriječiti kako se ljudi poput mene ne bi javno očitovali o svojem mišljenju koje bi se u tom trenutku pokazalo ispravnijim od njihovog. Kad ljudi u Vodećem tijelu žele nametnuti svoj autoritet onda kažu da mi ne trebamo dovoditi u pitanje njihovo mišljenje, a kad u sklopu neke druge teme žele istaknuti Bibliju onda kažu nešto sasvim drugo:

“Isus je obećao svojim učenicima da će im poslati pomoćnika, “sveti duh“. Zatim je rekao: “On će vas poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam ja rekao“ (Ivan 14:26). (...) “Riječ je Božja živa i djelotvorna“, ali samo ako je znamo ispravno koristiti“ (Stražarska kula, 15.12.2012).

Ovakvo upućivanje pojedinca na Bibliju i Sveti duh kao izravni komunikacijski kanal preko kojeg nam Bog i Isus govore zaobilazi instituciju čovjeka koji se želi nametnuti kao posrednik u razumijevanju Božje riječi. Međutim, ova gornja misao gubi svoj smisao kad se uzme u obzir da se ne smije zaobići instituciju u razumijevanju biblijskih istina. Zato sadašnji kruti stav Zajednice nije biblijski jer je upravo takav nerazboriti stav kroz cijelu kršćansku povijest gušio slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Takav stav može nametnuti kršćanima da prihvaćaju čak i neka ljudska razmišljanja iza kojih uopće ne stoji Bog ni Biblija. Npr. u Kuli stražari od 1. rujna 1916. je pisalo:

Zamišljali smo da će se djelo Žetve sakupljanja Crkve [pomazanih] provesti prije svršetka Vremena neznabožaca [1914]; no, ništa u Bibliji nije ukazivalo na to. (...)“

Slično su pogrešno zamišljali i u vezi nekih drugih stvari. Tako je najprije 1923. godine od strane J.F.Ratherforda, drugog predsjednika Društva, odbačeno ispravno tumačenje po kojem će Isus nakon Harmagedona suditi i odvajati ljude jedne od drugih prema svojoj prispodobi o ovcama i jarcima. Uvedeno je drugačije, odnosno krivo tumačenje po kojem se to odvajanje vrši od 1914.godine, s čime se dao naglasak na važnost sudjelovanja u službi propovijedanja. Kod uvođenja tog novog razumijevanja ili novog svjetla je izgledalo kao da iza toga stoji Sveti duh jer su napisali:

“Kada svjetlo nezadrživo raste, (...) ono rezultira točnijem razumijevanju Isusovih prispodoba. (...).Dugo se mislio da će ova usporedba (o ovcama i jarcima) biti ispunjena tijekom Kristove 1000-godišnje vladavine. Ali onda su Jehovini Svjedoci vidjeli da se to jednostavno nije moglo primijeniti u tom trenutku. ... Dakle, to mora biti ispunjeno sada, kado ustoličeni Isus sa neba okuplja narode za presudu, o čemu svjedoče činjenice koje vidimo da se  ispunjuju. ( Stražarska kula, 1.12.1981, str. 23-25)

“Tako se godine 1923. ispravno razumjelo Isusovo veliko proročanstvo o ovcama i jarcima i shvatilo se da cijeli svijet stoji na sudu“. ( Stražarska kula, 1.9.1986, str. 24)

Ovom izjavom su ukazali da je novo svjetlo pomoću Svetog duha rezultiralo točnom razumijevanju pa su odbacili ono što se prije toga dugo smatralo točnim. Međutim, 1995.godine su morali odbaciti to novo svjetlo i opet se vratiti na prijašnje tumačenje. Stoga su u Stražarskoj kuli od 15.10.1995. na str. 19, 22. morali napisali:

Dugo smo mislili da je u paraboli prikazano kako Isus 1914. sjeda kao Kralj na prijestolje te da otada donosi sudske odluke — vječni život za osobe koje pokazuju da su nalik ovcama, vječnu smrt za jarce. (...). Odnosi li se ova parabola na 1914. kad je Isus u kraljevskoj moći sjeo na prijestolje, kao što smo dugo vremena mislili? (...). Ipak ništa ne ukazuje na to da je Isus onda, ili odonda, sjeo kako bi ljude svih naroda konačno presudio kao ovce ili kao jarce.“

Ako ništa u Bibliji ne ukazuje na određeni način razmišljanja i tumačenja, da li ćemo dugo čekati da netko od vodećih ljudi to raščisti sam sa sobom ili imamo tu slobodu da se sami oslobodimo njihovog krivog razmišljanja i da svoje misli prilagodimo Bibliji. To se pogotovo odnosi na ona tumačenja koja su odavno odbačena iako su u sebi sadržavali istinu. Kao što su u ovom slučaju mogli odbaciti točna razmišljanja svojih prethodnika, onda su očito mogli odbacili i razmišljanja apostola i prvih kršćana, pa je razumljivo što su dugo vremena mislili da je istina nešto što je bila zabluda i obrnuto. Budući da postoji veliki vremenski i kulturološki period između prvih kršćana i nas danas, pitanje je da li su možda odbačena još neka istinita biblijska razmišljanja i uvedena ona razmišljanja na koja ništa u Bibliji ne ukazuje da su točna. U knjizi Jehovah’s Witnesses—Proclaimers of God’s Kingdom (Jehovini svjedoci — objavitelji Božjeg Kraljevstva, 1993) koju je Stiv u Bruklinu proučavao od a-ž, u vezi s tim stoji:

”Godine od 1914. do 1918. uistinu su se za Istraživače Biblije pokazale ’razdobljem ispitivanja‘.“ Hoće li dozvoliti da se njihova vjera pročisti a njihovo razmišljanje prilagodi...?“

Tih godina je trebalo odbaciti svaku laž, zabludu i kriva očekivanja kako bi izgledalo da su oni pročišćeni u svom umu. Međutim, ovaj gornji primjer samo pokazuje da su oni godinama kasnije svoje razmišljanje prilagodili sebi a ne Isusovim riječima. Od njih se tražilo da prilagode svoje razmišljanje stvarnim činjenicama koje su im trebale otvoriti oči u vezi krivih očekivanja koja su imali u vezi 1914-te godine, kada su očekivali kraj i uspostavu kraljevstva na zemlji. Međutim, Istraživači Biblije (i sadašnji Jehovini svjedoci) su i nakon tog fijaska i razočarenja svoje razmišljanje prilagodili, ali ne Bibliji, nego opet onim ljudima koji su se proglasili “vjernim i razboritim robom“, pa su slična razočarenja ponovno doživjeli 1918. 1920. 1925. i 1975. godine, što se nastavilo sve do kraja 20.stoljeća. Ako je toliko puta dokazano da nije dobro povoditi se za ljudskim razmišljanjima i očekivanjima, zašto se onda traži da svoje razmišljanje prilagodimo sa novim tumačenjima na način da ih moramo razumjeti baš onako kako su ih razumjeli članovi Vodećeg tijela? Ja sam zato imao želju da svoje misli i razmišljanja jednom zauvijek prilagodim biblijskom načinu shvaćanja onoga što ona u sebi sadrži kao istinu, a ne da ga stalno prilagođavam i korigiram ljudskom razmišljanju koji se može opet pokazati pogrešnim. Sebi sam već dokazao da mogu razumjeti neka proročanstva i vidjeti ih u točnom vremenskom ispunjenju prije nego su toga bili svjesni članovi Vodećeg tijela, jer su oni morali mijenjati svoja tumačenja, a ne ja.

Član betelske obitelji u Zagrebu, brat Henrik Kovačić je 6.svibnja 2012. u našoj skupštini održao predavanje “Slaže li se tvoje razmišljanje s Božjim“. Niti jednom nije spomenuo da se naše razmišljanje treba slagati sa razmišljanjem Vodećeg tijela, jer se očito to samo po sebi podrazumijeva. Nas se uvijek iznova podsjeća kako se njihovo razmišljanje slaže s Božjim iako se zna da su upravo oni često imali pogrešna razmišljanja po pitanju nekih učenja i tumačenja i još ih uvijek imaju. Umjesto da nas se školuje kako možemo razviti sposobnost kritičkog promišljanja, od nas se traži da moramo razumjeti neku stvar onako kako su je oni razumjeli jer je to jedan od načina postizanja vječnog života. Ako to ne razumijemo onda se od nas traži da ipak potvrdimo kako se slažemo s tim njihovim riječima jer nema potrebe da ih preispitujemo. Moramo u njihov autoritet imati toliko povjerenje da njihove riječi smatramo kao da je riječ o Božjem glasu. Takvo postavljanje stvari odgovara onome što je Pavle rekao kad je ukazao da će se neki Božji zastupnici toliko “uzvisiti iznad svakoga koga se naziva “bogom” ili ga se štuje, te će sjediti u hramu Božjem prikazujući se bogom“ (2.So 2:4). Ono što se u ovom procesu protiv mene može zapaziti je činjenica da sam često ukazivao pravnom odboru kako sam u svom čitanju i istraživanju Biblije nastojao prije svega uskladiti svoje razmišljanje sa Božjim, dok su oni uvijek iznova tražili da ja svoje razmišljanje trebam uskladiti sa njihovim (jer oni su očito iznad svakoga koga se naziva “bogom“). Zato sam iznosio neke misli koje su trebale opravdati moj stav i argumente kojim sam želio dokazati da se moje razmišljanje potpuno slaže s Božjim iako se ne slaže s njihovim. Budući da to nisu mogli ničim pobiti oni su mi stalno prigovarali da to nije ono što uči Zajednica, ali da jednog dana to može biti upravo onako kako sam ja objasnio.

Kad je u pitanju neovisno istraživanje onda to Zajednica želi prikazati u negativnom svjetlu jer ga uglavnom dovodi u vezu sa neovisnošću od Boga kojeg promiče Sotona. Kako bi nas odbilo od neovisnog razmišljanja oni su napisali kako se ono očituje kod “ispitivanja učenja koja pruža Božja vidljiva organizacija“ što je po njima opasno, pogotovo ako netko zaključi da na neovisno ispitivanje ima pravo jer ga na to navodi sama činjenica da je Zajednica često vršila prilagodbe svojih učenja (Stražarska kula, 15.1.1983. str.22,27. engl). Međutim, s druge strane naša Zajednica prigovara što je katolički kler stoljećima dominirao ljudskim životima jer je zapovijedao svojim vjernicima što smiju, a što ne smiju čitati, vjerovati i raditi. Međutim, naša Zajednica će vrlo rado kritizirati stavove Katoličke crkve, dok svoje opravdava. Žalosna je činjenica da je Zajednica javno osuđivala druge kršćanske crkve i tvrdila da pripadaju sotonskim organizacijama jer nisu dozvoljavale slobodu mišljenja i izražavanja nego su izopćavale one koji su kritizirali neka crkvena učenja. U Stražarskoj kuli od 1.10.1930. na str 301. i u Stražarskoj kuli od 1.3.1952. str 131,134 stoji napisano:

"Sotonska organizacija tvrdi da je Božja organizacija i progoni one koji su zapravo članovi Božje organizacije. Sotonska organizacija plovi pod visokozvučnim imenom "kršćanstva". Ona ima članstvo od preko 500 milijuna osoba. Njegovi članovi koji su u ropstvu vjerovanja, običaja, obreda i ceremonija, se ne usuđuju odreći ih se ili ih kritizirati ili ih izbjegavatiKad bi to učinili to bi im se oborilo na glave kroz ismijavanje, predbacivanje, istjerivanje i progon. Mnoge tisuće Gospodinovih ljudi se održavaju u tim denominacijama kao zarobljenici jer se boje izraziti svoje neslaganje sa vjerovanjima, metodama i običajima organizacije".

Zar se ovo ne može odnositi i na našu Zajednicu koja također plovi pod visokozvučnim imenom kršćanstva. U našoj Zajednici se nitko ne osuđuje javno odreći i kritizirati neka vjerovanja, metode i običaje ove organizacije jer bi im se to oborilo na glavu kroz istjerivanje iz Zajednice. To samo daje naslutiti da se na tisuće njenih vjernika osjećaju kao zarobljenici jer se boje izraziti svoje mišljenje i neslaganje. Tako vjernik u našoj Zajednici ne može niti smije ukazivati na moguće pogreške u učenju i tumačenju kojih je postao svjestan svojim ispitivanjem i uvjeravanjem jer će biti isključen kao krivovjerac i otpadnik. U čemu je onda razlika? Što se to dogodilo da Zajednica koja se smatra Božjom organizacijom danas postupa slično kao i neke crkve koje je ona upravo zbog takvih krutih stavova dovela u vezu sa sotonskom organizacijom? Zašto postavke ostalog dijela “kršćanstva“ osuđujemo ako i naša Zajednica ima iste postavke kojima brani svoj autoritet? Zašto Zajednica prakticira isto ono što navodno prakticira i sotonska organizacija koja postavlja prepreke na putu slobode mišljenja i izražavanja.

Za Zajednicu nije bitno da li dotični brat možda govori istinu, nego joj je bitno da to što vjeruje i zastupa nije u skladu sa njenim trenutnim učenjem. Ovdje dolazi do izražaja činjenica da Zajednica više drži do jedinstva na doktrinarnoj razini nego do same doktrinarne istine, a želja za takvim kolektivnim jedinstvom dovodi čak do prisilnog prihvaćanja nekih trenutnih zabludnih i krivih učenja. Iako nas Zajednica potiče da ispitujemo doktrine u svjetlu Pisma, ona ipak s druge strane ne dopušta slobodu prihvaćanja onoga do čega smo došli svojim vlastitim ispitivanjem, a kamo li da se odreknemo, kritiziramo ili izbjegavamo ono što smatramo krivim. To je zato što ova Zajednica nikad neće priznati da trenutno u njenom temeljnom učenju ima pogrešaka, pa ne dopušta da mi osobno provjeravamo pomoću Biblije “je li to tako“, nego nas navodi na osjećaj dužnosti po kojoj moramo podržavati njena učenja bez obzira je su li točna ili ne.

Zajednica je znala prigovoriti Katoličkoj crkvi što njeni vjernici zbog straha od klera nisu smjeli čitati našu literaturu ili pitati za neka vjerska pitanja, jer je crkva učila svoje vjernike da bi takvo “pripitivanje svoje religije bio dokaz demonstracije nedostatka vjere u Boga i Crkvu“. Tako je naša Zajednica uvidjela da su mnogi katolici izbjegavali neovisno razmišljanje od Crkve što je dovelo do toga da su postali “žrtve“ straha od ljudi i svećenika. U zaključku jednog takvog kritičkog članka su naveli da je “sloboda takvih zarobljenih kršćana na vidiku“ (vidi Stražarsku kulu 1.8. 1958. str.460. engl.). Dok su katolici tražili slobodu kako bi mogli samostalno razmišljati o nekim vjerskim pitanjima, mnogi od njih su napustili svoje crkve i postali članovi ove Zajednice gdje im se navodno nudila drugačija istina. No tu su ponovno bili suočeni s pravilom kojim se zabranjuje sloboda neovisnog razmišljanja pa su po istom principu ponovno postali žrtve, ovaj put žrtve Društva Watchtower. U međuvremenu je Katolička crkva počela tolerirati neovisno mišljenje pa u svojim redovima ima čak i svećenike i teologe koji javno iznose svoje kritičke stavove prema Crkvi s namjerom da se ona i dalje reformira prema duhu pravog kršćanstva. Koliko će u tome uspjeti ostaje da vidimo. No, činjenica je da su Katolička crkva i zajednica Jehovinih svjedoka po tom pitanju zamijenili pozicije. Ono načelo slobode mišljenja i uvjeravanja kojeg je zagovarao osnivač Društva C.T Russell je preuzela Katolička crkva, a onu zabranu takve slobode koju je u povijesti provodila Katolička crkva je preuzela zajednica Jehovinih svjedoka.

Ako je za kršćane važno da ne postanu žrtve religiozne organizacije koja brani neovisno razmišljanje, onda iza takvog zahtijeva za neovisnim razmišljanjem ipak ne stoji Sotona nego Bog koji daje ljudima tu slobodu. Sotoni je čak draže da ljudi ne dovode u pitanje učenja svoje vjerske zajednice jer tako može lakše mase ljudi držati u zabludi. Jedno je biti neovisan od Boga, a drugo je biti neovisan od čovjeka i organizacije. Onaj tko koristi tu slobodu neovisnog razmišljanja koju daje Bog ne može upasti u zamku da postane neovisan od Boga. Upravo suprotno, ljudi koji su bili slijepo podložni i poslušni čovjeku su postale žrtve raznih zabluda ljudskih religioznih organizacija koje zabranjuju neovisno razmišljanje. Kada organizacija traži potpunu podložnost svojih članova njenom vodstvu, ona time nameće zamku u koju su mnogi upali jer su obezvrijedili svoj odnos s Bogom i Kristom. Što je onda opasno? Da li je opasno neovisno ispitivati i propitivati svoja uvjerenja ili biti potpuno podložan učenjima svoje Zajednice? Odgovor se nameće sam po sebi.

DANIJEL: Ja sve to razumijem. Manje više tako su stvari postavljene i u nekim drugim kršćanskim zajednicama. Međutim kad gledam prvo stoljeće i kako je prva skupština djelovala onda vidim da je postojala ta mogućnost gdje su braća među sobom raspravljala na temelju Pisma. Nije se čekalo da ta stvar bude najprije objašnjena kroz neki kanal, nego su o tome slobodno raspravljali među sobom. Da se šutjelo o pitanju obrezanja, onda možda nikad ne bi to pitanje bilo razjašnjeno. No neka braća su to pitanje dovela do nekog vrhunca, u što se upleo i sam apostol Pavle koji je želio da se to raspravi među apostolima i starješinama u Jeruzalemu, jer upravo iz Jeruzalema su dolazili oni koji su nametali obrezanje kršćanima koji nisu bili porijeklom Židovi, što znači da apostoli i starješine u Jeruzalemu još uvijek nisu donijele zajednički stav o tome. Hoću reći, ako nema mogućnosti da ja iznesem neke argumente na temelju Biblije pred starješinama ili ako ne smijem stvoriti raspravu o tome, onda ta stvar stoji nerazjašnjena. Ona mene tišti i možda je naša Zajednica nikad neće razmotriti. No, ako bi postojala neka mogućnost da s tim upoznam odgovornu braću i to tim teokratskim putem preko starješina, onda se možemo pozabaviti tim pitanjem i onda ta stvar može doći do Vodećeg tijela. Zato sam ja uputio pismo Betelu u kojem sam tražio mogućnost da se formiraju odbori za ovakva pitanja. Naime, kad je postala potreba da se pomogne braći kod beskrvnog liječenja onda su formirani odbori OKB koji su trebali služiti kao komunikacijski kanal između pacijenta i liječnika. Isto tako su se formirali odbori za gradnju dvorana jer je situacija to zahtijevala. Zato sam vidio prostora da se i u ovom pitanju mogu i trebaju formirati odbori koji bi služili kao komunikacijski kanal ili veza između braće poput mene i Vodećeg tijela. Naime, ako se zna i ako smo čak upoznati da u svijetu među nama ima braće koji samostalno ili u grupama istražuju Bibliju, zašto onda ne bi postojao odbor koji bi omogućio toj braći da iznesu svoje mišljenje najprije pred svojim starješinama. Ako starješine vide da njihov argument nije produkt špekulacija, nagađanja ili filozofiranja nego da se oslanja na Bibliju, onda to mogu proslijediti u Betel koji bi sazvao postojeći odbor da tu stvar razmotri. I kad bi taj odbor vidio opravdanost nekog pitanja ili argumenata, onda mogu tu stvar predočiti Vodećem tijelu. Tako bi do Vodećeg tijela došlo, ne sve, nego samo ono što je opravdano i argumentirano. I kad bi došlo do promjene, Vodeće tijelo bi to prezentiralo svima preko svojih publikacija. Tako bi linija komunikacije bila otvorena.

NADOPUNA: Da li je ovakvo moje postavljanje stvari dokaz buntovnosti ili nepoštivanje autoriteta Zajednice? No oni su do kraja zadržali svoj stav kojim su željeli ukazati da se ja stavljam u ulogu Vodećeg tijela. Ja sam to negirao, ali oni tome nisu obraćali pažnju, vjerojatno zato što su me samo tako mogli osuditi, a što će se vidjeti u nastavku ovog saslušanja kao i svih ostalih susreta sa njima. Ako sam ja kao član kršćanskog domaćinstva želio komunikaciju sa upraviteljem tog domaćinstva, onda se u ovoj situaciji može nazirati samo činjenica kako se taj “upravitelj“ kojeg osobno ne poznajem krije iza svojih tiskanih izdanja. Starješine u skupštini i podružnici nisu željeli da moja pisma budu prevedena i dostavljena Vodećem tijelu zato što znaju da ono uopće nije spremno ispuniti svoju duhovnu ulogu na osobnoj razini. Koliko znam, apostoli ne bi odvraćali članove svog domaćinstva da im osobno pristupaju sa pitanjima jer je i Isus uvijek bio dostupan onima koji su s njim željeli osobno razgovarati. On i njegovi apostoli ne bi nikad rekli: Nemojte nas osobno kontaktirati jer sve što želite znati je već napisano. Oni nisu imali takav odbojan stav, niti su odvraćali ljude da im se približe. Kako onda Isus može biti zadovoljan sa onima današnjim “upraviteljima“ koji ne slijede njegov primjer.

STIV: Ali to nije tako. Mi znamo da naša organizacija ima “kanal“ po kojem informacije idu od Vodećeg tijela do podružnica i Betela, a zatim po cijelom svijetu. To je kao rijeka koja ide u jedan smjer, a ne u oba smjera. To ne postoji kod nas i nema potreba da za to postoje odbori.

PRIMJEDBA: Jednosmjerna komunikacija je obilježje kultova ili strogo centralizirane organizacije koja sebi, svojim riječima i izjavama daju karizmu i božanski autoritet. Čak su i neki Izraelski kraljevi, svećenici i proroci upali u tu zamku. Isus je bio protiv takve teokracije koju su provodili židovski religiozni vođe. Primijetio sam da je brat Stiv u ovoj izjavi slučajno ili namjerno izostavio Jehovu, tako da je spomenuo samo kanal od vrha Zajednice do njenih članova ali ne i kanal informacija koji ide od Boga do ljudi, a koji može zaobići vrh hijerarhijskog sistema bilo koje vjerske zajednice. Ja prihvaćam taj kanal koji ide od Boga do ljudi, ali ne i pravilo koje je naša Zajednica uvela kako bi Bogu osporila pravo da svojim duhom zaobilazi vrh naše Zajednice. Da je Vodeće tijelo Božji kanal onda bi postojali pokazatelji koji bi to potvrđivali, a ne mnoga pogrešna predviđanja i tumačenja koja osporavaju tu činjenicu. To što Vodeće tijelo za sebe tvrdi da su oni izabrani direktno od Boga u jedini “kanal“ kojim se On služi je stvar njihove subjektivne prosudbe po kojoj žele unaprijed odbaciti i osuditi bilo kojeg člana zajednice koji se usudi reći nešto što bi možda poljuljalo njihov autoritet i stolicu na kojoj sjede u kući Božjoj. Oni time poput Izraelskih kraljeva i svećenika također odbacuju protutežu koju Bog preko nekih pojedinaca (proroka) ima pravo postaviti njihovoj centraliziranoj teokratskoj vlasti. Odbacivanjem tih pojedinaca koji ukazuju na Božju Riječ, oni snagom svog autoriteta samo žele nametnuti kolektivnu osudu nad svakim koga oni protjeraju iz zajednice kao otpadnika. No upravo zbog takve kolektivne osude je Isus prekorio sve koji su podupirali svoje religiozne vođe u proganjanju i ubijanju proroka i drugih pojedinaca koji bi stali na stranu Božje riječi.

Sjetimo se proroka Jeremije. On je bio optužen za nelojalnost, kada je pozvao Judejce da napuste grad i zemlju koji su predvodili pomazani kraljevi i svećenici. On je narod pozvao da odbace odanost toj teokratskoj organizaciji (Jr 38:2). Oni koji su bili odani organizaciji su na Jeremiju gledali kao na otpadnika i pobunjenika. Umjesto da poslušaju njegov savjet, oni su se oglušili jer su slušali jeruzalemske proroke koji su smatrali da je njihova sigurnost u Jeruzalemu kao sjedištu teokratske vladavine i hramske službe. No, prorok im je rekao: “Ne uzdajte se u lažne riječi i ne govorite: ‘Hram Jehovin, hram Jehovin, ovo je hram Jehovin!’ (Jr 7:4). Tada je Božja teokratska organizacija raspuštena, a to se desilo i stotinama godina kasnije kada je Isus bio član obnovljene teokratske organizacije u Judeji sa središtem hramske službe u Jeruzalemu. Isus se nije potpuno podložio toj teokratskoj vlasti koja je sjedila na Mojsijevoj stolici niti je to tražio od svojih učenika. Jedan od razloga je bio to što su rabini u svojoj revnosti uveli i neke ljudske zapovjedi koje su nametnuli narodu (Mt 15:8,9). Čelnici organizacije su strogo zahtijevali od svojih članova potpunu poslušnost jer bi u suprotnom izopćavali one koji bi imali svoje mišljenje, pogotovo ako bi tim mišljenjem ugrozili njihov autoritet. Da bi sačuvali svoj autoritet oni su bili "odlučili da izopće iz sinagoge svakoga tko Isusa prizna za Krista“ (Iv 9:22). Tada su Židovi u 1.stoljeću ponovno morali birati između odanosti organizaciji i odanosti Bogu. Budući da je sve ovo napisano nama za pouku onda treba imati u mislima da odanost organizaciji može u određenom trenutku biti pogubna. Uvijek se može desiti trenutak kada Božje sluge moraju birati između odanosti čovjeku i organizaciji ili odanost samome Bogu.

STIV (nastavak): Ti si spomenuo problem obrezanja u prvom stoljeću. Neka braća su imala krive ideje da je ono potrebno i Pavao koji je bio kanal je rekao da to nije potrebno. Njima je on poslao pismo i opet šest godina kasnije kad su neki držali ovaj stav za obrezanje, on je poslao još jedno pismo. Tako su neki sumnjali u ono što je Vodeće tijelo reklo o tom pitanju. I u poslanici Titu, kaže na kraju da su nažalost morali isključiti neke ljude zbog stava prema obrezanju. Zamisli, oni su mislili da su oni bili u pravu jer su mislili da obrezanje ukazuje na čistoću. No ipak su morali biti isključeni.

PRIMJEDBA: Povezivanje mog slučaja sa ovim primjerom nekih židovskih kršćana nema osnova. Razlog zbog kojeg su pobornici obrezanja bili strogo ukoreni je taj što su zastupali židovstvo unutar kršćanstva, odnosno učenja koja su obezvrjeđivala spasenje putem otkupnine, a time i same temelje kršćanstva. Zato je Pavle branio vjeru u Krista i ukazivao da se ljude pravednima proglašava na temelju vjere u Krista Isusa, a ne na temelju vršenja djela propisanih Zakonom te da obrezanje stoga nije zahtjev za kršćane, odnosno da obrezanje ne spašava. Tako su rani kršćani oslobođeni zapovijedi tih i drugih ceremonijalnih zahtjeva Mojsijevog zakona pa je Pavao kršćanima u Galaciji mogao reći: ”Za tu slobodu Krist nas je oslobodio“ (Ga 5:1).

Stoga se taj primjer ne može uzeti u obzir kod slučajeva gdje nema osporavanja temeljnih kršćanskih učenja kao što je slučaj kod mene koji potpuno prihvaćam sva kršćanska temeljna učenja. Ja nisam uvodio ni zastupao nikakva učenja koja bi iskrivila dobru vijest o Kristu i Božjem kraljevstvu, pa nisam trebao biti tretiran kao pobornici obrezanja koji su to činili. Upravo suprotno, ono što sam želio istaknuti je sloboda u Kristu, a ne robovanju nekim ljudskim zahtjevima i pravilima koliko god oni izgledali opravdani sa stajališta nekih ljudi koji predvode Zajednicu. Treba uzeti u obzir da su u ovom primjeru kršćani imali slobodu javno iznositi svoje osobno uvjerenje, a ne ga zadržavati za sebe. Mogli su stvoriti raspravu oko toga i iznositi argumente u prilog svojem razumijevanju, čak i onda kada bi se ti argumenti na kraju pokazali pogrešnima. Nisu zbog toga sankcionirani, nego ih se saslušalo i omogućilo raspravu na višem nivou u kojoj su i oni učestvovali. No mene se odmah u startu pokušali zaustaviti bez ikakve rasprave. Zbog takvog stava nitko ne smije javno ili u društvu drugih vjernika iznositi neko svoje drugačije mišljenje o učenjima koja smatra spornima.

Osim toga, u prvom stoljeću nije postojao Upravni odbor ili Vodeće tijelo, bar u obliku koji postoji u našoj Zajednici, niti je neko administrativno tijelo upravljalo svim skupštinama. Stoga se taj izraz niti ne spominje u Bibliji. Čak ne postoje ni neki drugi izrazi koji bi opisali tu grupu istaknutih muževa. Ovi spomenuti izrazi se koriste u današnjem suvremenom društvu unutar političkih i trgovačkih korporativnih društava. Osim toga, u Bibliji nigdje nema izjave gdje se od kršćana traži da vjeruju svemu što dolazi od nekog birokratskog upravnog odbora ili Vodećeg tijela. Kod donošenja odluke o tome što se treba zahtijevati od nežidovskih kršćana se nije sastalo neko unaprijed izabrano Vodeće tijelo, nego apostoli, odnosno samo neki od dvanaestorice i još neki starješine koji su predvodili skupštine u Jeruzalemu te nekoliko starješina koji su došli iz Antiohije, a također i braća koja su potakla tu raspravu. Skupština u Jeruzalemu se vjerojatno sastojala od nekoliko manjih skupština iz tog grada tako da su izgleda mnoge starješine učestvovale u raspravi i donošenju odluka tog sabora, a ne samo neko unaprijed izabrano upravno tijelo. Svi starješine koji su pozvani na tu raspravu su imali pravo glasa i pravo mišljenja te su slobodno sudjelovali u raspravi.

Pavle je čak prije sazivanja tog sabora javno iznosio svoj stav o obrezanju i u tome su ga podržavali starješine i kršćani u azijskim skupštinama. Može se zaključiti da su skupštine u maloj Aziji imali drugačija i jasnija učenja koja su bila ispred učenja skupština u Jeruzalemu i Judeji u kojima su postojale dvije različite struje sa svojim čvrstim uvjerenjem. Iz njihove sredine, tj. iz Jeruzalema, su proizašli učitelji koji su sa svojim čvrstim uvjerenjem otišli u Aziju kako bi nežidovskim kršćanima nametnuli zahtjeve u vezi držanja Zakona. Izgleda da ih ni Isusovi apostoli svojim autoritetom nisu mogli razuvjeriti pa je Isus upotrijebio apostola Pavla.

Pavle je u to vrijeme dobio objavu s neba koja se vjerojatno odnosila na ovaj problem. U dogovoru sa braćom u Antiohiji je zajedno sa Barnabom i Titom otišao u Jeruzalem da riješi taj problem (Gal 2:1,2). Kad je došao u Jeruzalem onda se najprije sastao nasamo s apostolima, pa je čak rekao: “A oni koje se smatralo uglednima (...) meni ti istaknuti muževi zapravo nisu dali ništa novo“ (Gal 2:6). Da su ti istaknuti starješine predstavljali neko Vodeće tijelo onda bi oni dobili objavu s neba da riješe taj problem, a ne Pavle. On nije došao u Jeruzalem da mijenja svoje učenje, nego da upravo tim starješinama u Judeji i Jeruzalemu dokaže kako je njegovo učenje o obrezanju u suglasnosti sa Kristovim učenjem i da usput dokaže svoje apostolstvo koje su neki osporavali. Očito je trebalo riješiti problem tamo odakle je dolazio i zato je tražio da se time pozabave apostoli i starješine u Jeruzalemu. Da je problem došao od neke druge sredine, onda bi otišao tamo i problem riješio sa starješinama dotične skupštine. Tako je Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n.e. Rim kako bi raspravljao o pitanju održavanja Gospodinove večere jer su u Rimu starješine odredili nedjelju za dan proslave dok su Azijske skupštine to činile na dan koji je odgovarao 14. nisanu.

Sabor koji se sastao u Jeruzalemu je trebao samo ispitati i vidjeti što se stvarno može zahtijevati od nežidovskih kršćana. Kad su Pavle i Barnaba došli u Jeruzalem vidjeli su da i među jeruzalemskim starješinama ima onih koji zastupaju Zakon. Apostoli nisu javno govorili protiv držanja odredbi Zakona nego su čak dozvolili da se u Jeruzalemu i judejskim skupštinama židovski kršćani “revno drže Zakona“ (Dj 21:20). To je čak omogućilo kršćanima u Jeruzalemu i Judeji da imaju mir s ortodoksnim Židovima (Dj 9:31). Zbog takve tolerancije se omogućilo da neki među njima zastupaju učenje koje je isticalo važnost držanja Zakona. Apostoli to nisu spriječili svojim autoritetom niti su zatvoriti usta braći koja su revno zastupali Zakon. U takvom ozračju se desilo da su neki iz revnosti za Boga pokušavali nametnuti zahtjeve i učenja s kojima se drugi kršćani nesu slagali. U toj revnosti su neki starješine mogli ići toliko daleko da izopće braću koja se ne bi slagala s njihovim učenjem. Isus ih je unaprijed upozorio da će do toga doći, ali ovaj sabor je uspio to preduhitriti i riješiti nastali problem (Iv 16:2). Međutim, u kasnijem razvoju kršćanstva se nažalost ipak dešavalo ono što je Isus predvidio jer su neki sabori nametnuli svoja učenja i na temelju toga nepravedno izopćavali svoju braću kao heretike. Na tome se zasnivaju i pravni procesi koje naša Zajednica vodi protiv svoje braće.

Kao što se zna, apostoli nisu potpali pod utjecaj nekih učenja koja su s jedne strane imala izvorište u Bibliji, ali ipak nisu imali obvezujuću snagu za kršćane. Iako su se pred Pavlom pohvalili kako židovski kršćani revno drže Zakon, ipak su dali do znanja da ne stoje iza onih učitelja koji su zastupali držanje Zakona među nežidovskim kršćanima, niti da su im oni dali nalog da u njihovo ime zastupaju odredbe tog zakona (Dj 15:24). Može se vidjeti da su učesnici tog sabora na kraju bili primorani da na zahtjev Pavla prepoznaju problem i da promijene svoje mišljenje. Naime, apostoli i starješine jeruzalemske skupštine nisu trebali utjecati na promjenu učenja koja su već imali nežidovski kršćani, već su trebali korigirati svoja različita mišljenje o tom problemu i tako ušutkati neke u svojoj sredini koji nisu dobro razumjeli kršćanski nauk. To bi bilo slično situaciji koju sam ja prezentirao, po kojoj se može sastati odbor koji je na temelju nekih otvorenih rasprava uvidio problem nekog učenja koji nije točno definiran od strane Vodećeg tijela, i osobno ili pismenim putem uputio prijedlog da se to ispravi.

Isusovo upravljanje skupštinama nije ovisilo samo od nekolicine čelnih ljudi nego od svih starješina preko kojih vodi lokalne skupštine po svijetu. Svi su oni imali Božju Riječ i temeljnu apostolsku nauku na kojoj su trebali upravljati skupštinama. Kad bi se ukazala potreba onda bi se ti starješine trebali sastajati na nekom saboru radi zajedničke potrebe za usuglašavanjem nekih mišljenja koja se pojavljuju u njihovim sredinama. Budući da su na saboru u Jeruzalemu bili prisutni i apostoli koji su zajedno s drugim starješinama jednodušno došli do točnijeg razumijevanja, onda su mogli svojim autoritetom utjecati na prihvaćanje i odbacivanje određenih razmišljanja koja su se uvlačila u skupštine. Apostola više nema, ali zato ima onih koji se žele s njima izjednačiti. Upravo su oni na osnovu ovog primjera uspjeli stvoriti crkvenu hijerarhiju s apostolatom koja je postavila novo pravilo da o pitanjima kršćanske vjere i nauke odlučuju samo izabrani biskupi pod vodstvom Pape. Ta hijerarhija je stvorila kruta pravila po kojima je zabranjivala nižoj klasi vjernika i svećenika da dovode u pitanje službeno učenje ili da ukazuju na promjene i nova učenja. Takvo ustrojstvo je prisutno i u našoj Zajednici koja ne dopušta da se netko drži svojih uvjerenja koja temelji na Bibliji. Ona će radije sankcionirati svoju braću s ispravnim razmišljanjima, nego dozvoliti da se najprije stvore rasprave po tom pitanju na nekom saboru koji bi uključivao i one starješine koji nisu dio Vodećeg tijela. To je drugačije od onoga što piše u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str. 102:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem. Kako bi se održao mir i jedinstvo, skupština je mudro odlučila da se to pitanje iznese pred “apostole i starješine u Jeruzalemu”.

Kad netko u skupštini ima svoja čvrsta uvjerenja temeljena na Bibliji, a koja se možda suprotstavljaju čvrstom uvjerenju većeg dijela zajednice, pa čak ako su ona i pogrešna, onda je iz ovog primjera vidljivo da takvim pojedincima ne treba odmah zatvoriti usta i isključiti ih kako bi se održao mir i jedinstvo. Ako moji starješine nisu mogli mene razuvjeriti, jer sam svoje zaključke temeljio čvrsto na Bibliji, onda su i oni trebali postupiti mudro kako bi problem riješili na višem nivou, a ne me odmah okarakterizirati kao otpadnika i heretika. Pavle je tek kasnije, nakon što je sabor u Jeruzalemu donio zaključak o tome da se neznabošci ne trebaju obrezivati, tražio od Tita da se zatvore usta onih koji su svojim stavom o obrezanju potkopavali vjeru u Krista, ali nikad nije tražio da se zatvore usta onih koji su raspravljali o pitanjima koja su se nametala kršćanima, a pogotovo ne o pitanjima koja nisu potkopavala kršćansku vjeru. Naime, on je rekao da se izbjegavaju, ne sva ispitivanja, nego samo ona "bezumna ispitivanja i istraživanja“, koja su "beskorisna i isprazna“,  što znači da postoje i ona razumna istraživanja koja mogu biti korisna i prihvatljiva (Tit 1:10,11; 3:9). Pavle nije bio protivnik novih saznanja, jer ih je i sam uvodio po svom dubljem razumijevanju Svetog Pisma, nego je bio protivnik onih krivih učenja koja se "ne slažu se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu“ (1.Ti 6:3,4). Npr. jedno takvo sporno pitanje koje se ne suprotstavlja Kristovim riječima, a koje ne bi potkopavalo vjeru u njega niti bi narušilo nečiji odnos s Bogom, bi se moglo odnositi na 1914-tu godinu i "naraštaj“ povezan s tom godinom. Za mene ta i mnoga druga slična učenja sa sobom povlače mnoga razumna pitanja koja se otvaraju vjernicima. Međutim, bez obzira na čvrste argumente koje može imati neki pojedinac, nama je zabranjeno da o njima govorimo drugima i da stvorimo raspravu o tome. Takvima će pravni odbor zatvoriti usta isključenjem iz Zajednice, čime ga se prikazuje opasnim za druge. Takvo postupanje ide preko onoga što stoji u Bibliji.

Zar se treba bojati javno iznositi određena mišljenja i tražiti da se ona preispitaju na višem nivou? Zar bi bilo čudno kad bi neki starješine (poput Barnabe i Pavla) u jednoj ili više skupština koje su u duhovnim stvarima ispred drugih, samoinicijativno uveli neka nova učenja i razmišljanja do kojih su došli oni ili neki njihovi članovi? Zar moraju ostati na određenoj duhovnoj razini i u ograničenoj spoznaji sve dok to ne shvate druge skupštine na nekom drugom geografskom području (poput Judeje) ili dok to ne shvate neki uvaženi članovi Zajednice (poput apostola u Jeruzalemu). Ako su ona temeljena na Bibliji i ako ih savjest ne osuđuje da time obezvrjeđuju i potkopavaju vjeru u Krista i odanost Bogu, onda bi te skupštine i dalje bile pod Kristovim vodstvom. Kad bi drugi zbog toga stvorili sporno pitanje, onda bi starješine mogle inzistirati da se o tome povede rasprava na nekom zajedničkom saboru na koji bi bili sazvani predstavnici svih skupština. Tada bi se mogle učiniti jasnijim neka učenja pa bi svi zajedno donijeli odluku o prihvaćanju tog novog učenja na globalnoj razini. Takvo postavljanje stvari ne bi bilo protivno teokraciji ali bi bilo protivno današnjoj centraliranoj birokraciji koja je nastala na principima crkvene hijerarhije srednjeg vijeka. Unatoč svemu, povijest je pokazala da ni crkveni sabori nisu uvijek donosili ispravne odluke u vezi prihvaćanja ili odbacivanja nekih učenja i zahtijeva jer su bile izglasavane dvotrećinskom većinom samo vodećih crkvenih učitelja. Čak je i Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka na taj isti princip glasovanja više puta griješilo tako da su neka nebiblijska učenja zamijenila istinu i bila na snazi jedno vrijeme dok su druga takva pogrešna učenja još uvijek prisutna. Sistem dvotrećinskog glasovanja podrazumijeva da među njima vjerojatno ima pojedinaca koji se ne slažu s ostalima, ali moraju popustiti. Tu onda nema mjestu Svetom duhu. Kad bi Sveti duh bio na strani dvotrećinske većine onda se njihova odluka ili tumačenje nikad ne bi trebalo mijenjati. Iako je sadašnje Vodeće tijelo promijenilo tu praksu i svoje odluke donosi tek onda kad se svi usuglase, to opet ne daje razloga da mislimo kako će njihove odluke biti nepogrešive jer se mogu donositi s ciljem da prije svega na njima ojačaju i održe svoj autoritet ili se mogu oslanjati na pogrešnim učenjima i tumačenjima koja su još uvijek na snazi i za koja su emotivno vezani.

Prema tome, običan vjernik i dalje svoju podložnost i poslušnost prvenstveno duguje Bogu uz relativnu podložnost ljudima koji tvrde za zastupaju Boga i Krista. Osim toga, prvi kršćani nisu imali neko centralizirano vodstvo. Da su starješine svih skupština imali svoje vodstvo u Jeruzalemu ili nekom drugom gradu, onda se Isus, nakon smrti apostola, ne bi obraćao skupštinama u Aziji samo preko apostola Ivana nego preko nekog centralnog tijela. Ivan je u to vrijeme bio samo zadnji predstavnik Isusovih apostola. Očito je služio kao apostol azijskih skupština nakon smrti apostola Pavla. To što se Isus preko Ivana obratio starješinama svake pojedine skupštine ukazuje da su skupštine imale svoju lokalnu autonomiju i da su svi starješine bili Gospodinovi robovi koji su trebali biti vjerni i razboriti kod upravljanja skupštinom i brigom za duhovnim prehranjivanjem domašnjih članova na toj lokalnoj razini. Svi ti lokalni starješine su imali Sveto Pismo, temeljno apostolsko učenje i svoju upravu nad skupštinom koja im je dodijeljena od Krista. Nisu bili u rukama nekog centralnog administrativnog tijela starješina, nego u rukama Isusa Krista koji ih je mogao po Svetom duhu voditi ili čak odbaciti. Biblija i povijest kršćanstva nam pokazuju da su postojali apostoli skupština kao što su bili Pavle, Tit, Timotej i drugi koji su nadgledavali više provincijskih skupština, bez da ih je na tu poziciju postavilo neko centralno tijelo. Zato je i Pavao mogao izvan Judeje i Jeruzalema otvoreno iznositi stvari u vezi Mojsijevog zakona koje drugi starješine pa čak ni Isusovi apostoli nikad nisu javno iznosili u Jeruzalemu i Judeji. Iako su apostoli skupština imali veći duhovni autoritet, to nije značilo da su mogli nametati svoja nova učenja bez daljnjeg preispitivanja. Tako je Pavle upozorio starješine efeške skupštine na krive učitelje koji će se pojaviti među njima (vjerojatno s autoritetom apostola). On ih nakon svog odlaska nije povjerio apostolima i starješinama u Jeruzalemu nego ih je povjerio Bogu i njegovoj poruci (Dj 20:28-32). Što je to značilo? Ako pogledamo što je Isus rekao toj skupštini nakon mnogo godina vidjet ćemo da ih je on pohvalio što se nisu dali tek tako uvjeriti u ono što su učili neki koji su se predstavljali kao apostoli. (Ot 2:2,3). Očito je da skupštinu u Efezu, a i druge skupštine nisu predvodili ljudi iz neke centrale. U to vrijeme su samo postojali poslanici (apostoli) koji su osnivali skupštine na temelju zajedničke vjere u Krista i zajedno sa lokalnim starješinama brinuli o skupštinama. 

Treba zapaziti da se nakon smrti Kristovih apostola nigdje ne spominje neka grupa izabranih apostola ili starješina koja bi sa jednog mjesta upravljala svim skupštinama i koja bi imala ekskluzivno pravo da pišu poslanice svim skupštinama. Umjesto toga su pojedini vjerni nadglednici i učitelji samoinicijativno pisali poslanice kako bi izgrađivali skupštine u vjeri i branili kršćansku nauku. U to vrijeme su postojali i pojedini kršćani kao branitelji vjere (apologeti) i apostolski oci koji su se u obrani apostolske nauke suprotstavljali nekim krivim učenjima i razmišljanjima svoga vremena. Mogli su slobodno iznositi svoje mišljenje i pisati poslanice što govori da nije postojalo neko vodeće tijelo koje bi bilo mjerodavno u obrani vjere i nauke. To što se kršćanstvo kasnije centraliziralo je za crkvene vođe imalo nekih prividnih prednosti, ali se zna da su lokalni starješine time izgubili svoju pravu ulogu jer su bili direktno odgovorni crkvenom vrhu a ne Kristu. Prema tome vodeće tijelo se pojavljivalo kroz povijest u raznim oblicima kroz centralizaciju kršćanske zajednice. Tako se pojavilo i u našoj Zajednici kao što piše:

"Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo. To je očito bilo pod vodstvom Jehovine nevidljive djelujuće sile, odnosno svetog duha. Isto tako, to je bilo pod vodstvom Poglavara kršćanske skupštine, Isusa Krista.“(Stražarska kula 1.7.1990.str.14)

Da li je pojavljivanje vodećeg tijela u našoj zajednici bilo pod Božjim vodstvom ili ne, treba zaključiti na osnovu stvarnih činjenica. Jedna od činjenica je da vodeća tijela raznih kršćanskih zajednica po svojem ustrojstvu i djelovanju više nalikuje Židovskom Sanhedrinu nego grupi apostola. Naime, kada se starješine, svećenici ili pastori po svojoj savjesti koja im nalaže da više slušaju Boga, ne bi u svim stvarima podredili crkvenom vrhu, izgubili bi svoju službu. Isto je tako i sa vjernicima. Ako se ne bi u svim stvarima podložiti čovjeku nego prvenstveno Bogu bili bi protjerani iz zajednice ili progonjeni kao heretici. Kad iz te pozicije razmatramo Bibliju i kršćansku povijest onda možemo razumjeti neke savjete koji su dani starješinama i samim vjernicima u vezi zajedničke izgradnje tijela skupštine, u vezi istraživanja Pisma, uvjeravanja i ispitivanja nadahnutih izjava koji su dolazili od njihovih učitelja. (više o ovoj tematici sam pisao u knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva“ svezak 7 "Gospodinov upravitelj")

DANIJEL: Iako je postojao taj (apostolski) kanal preko kojeg su dolazile neke važne informacije do svih skupština, ipak Pavle u svojoj poslanici traži od kršćana da se uvjeravaju. Kad je rekao: “kad bi vam mi rekli nešto drugo“, onda je ukazao da može i unutar skupštine čak nesvjesno doći neka kriva informacija koja nije u skladu sa Božjom riječju. Kroz povijest kršćanstva je poznato da su se mnoge stvari promijenile. Tako je došlo do obrnute situacije u kojoj je cijela skupština ili zajednica po vodstvu svojih istaknutih biskupa (učitelja) uvodila neka vjerovanja i tumačenja koje se nisu mogle potpuno dokazati Pismom, dok su pojedinci uvijek isticali istinu i njenu jednostavnost onako kako su je razumjeli i pokazalo se da su bili u pravu. To je zato što su neka shvaćanja bila rezultat nečijih krivih tumačenja, razmišljanja i očekivanja koja su se pod svaku cijenu morala prihvatiti, a koja su se kasnije pokazala netočnima. Takvih primjera je bilo i u našoj Zajednici.

NADOPUNA: Zajednica je unatoč svojem pogrešnom stavu ipak prisiljena da u pozitivnom svjetlu prikazuje one pojedince koji u svojoj zajednici javno progovaraju. Tako je u Stražarskoj kuli od 15.2.2000. na str. 26. opisala djelovanje jednog čovjeka po imenu Lukaris u pravoslavnoj crkvi. Tu izmeđuostalog stoji:  

“LUKARIS nije živio dovoljno dugo da bi (...) doživio ispunjenje svog drugog sna — da vidi kako se Pravoslavna crkva vraća ”evanđeoskoj jednostavnosti“. (...). Lukaris se zaprepastio i kad je vidio da se duhovni autoritet crkvenih otaca izjednačava s riječima Isusa i apostola. ”Ne mogu više podnositi to što ljudi kažu da ono što se tumači u ljudskim tradicijama vrijedi jednako kao i Biblija“, napisao je (Matej 15:6). (...) Prizivanjem ”svetaca“, rekao je, vrijeđa se Posrednika, Isusa (1. Timoteju 2:5). (...). Ljude je savjetovao da se ”dobro upoznaju sa sadržajem cijele [Biblije]“ i rekao da se jedini način za učenje ”onoga što predstavlja točno poimanje vjere (...) krije u svetom Evanđelju nadahnutom od Boga“ (Filipljanima 1:9, 10).

Komentar: U njegovom primjeru vidim sebe. Naime, ja se poput njega ipak nadam da ću doživjeti i vidjeti kako se naša Zajednica Jehovinih svjedoka vraća evanđeoskoj jednostavnosti. Mene je također zaprepastilo kad sam vidio da se duhovni autoritet Vodećeg tijela izjednačava s riječima Isusa i apostola. Nisam mogao podnositi da neka tumačenja koja su prešla u tradiciju vrijede jednako kao i Biblija. Također ne mogu podnositi to što se priznavanjem “svetaca“ – njih 144000 – vrijeđa Isusa kao Posrednika svih nas. Po učenju Vodećeg tijela Isus je posrednik samo za njih, a oni su postavljeni za naše posrednike i ukoliko nisi aktivno povezan sa njima i organizacijom koju oni vode ne možeš imati Isusa kao jedinu vezu s Bogom. Zato sam se osobno želio dobro upoznati sa sadržajem cijele Biblije jer je to jedini način za učenje onoga što predstavlja točno poimanje vjere.

(nastavak). “U Ženevi je 1629. objavio Confessio fidei (Ispovijest vjere). Bila je to osobna izjava o vjerovanjima za koja se nadao da će ih Pravoslavna crkva usvojiti. U knjizi The Orthodox Church stoji da Confessio ”pravoslavne doktrine o svećenstvu i svetim redovima lišava svakog značenja...“. Confessio se sastoji od 18 članaka. U drugom se članku izjavljuje da je Biblija nadahnuta od Boga te da njen autoritet nadilazi crkveni. U njemu stoji: ”Vjerujemo da je Sveto pismo dao Bog. (...) Vjerujemo da je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta Crkve. Biti poučen od Svetog Duha potpuno je drugačije nego biti poučen od čovjeka“ (2. Timoteju 3:16). Osmi i deseti članak tvrde da je Isus Krist jedini Posrednik, Prvosvećenik i Poglavar skupštine. Lukaris je napisao: ”Vjerujemo da naš Gospodin Isus Krist sjedi zdesna Našem Ocu i tamo posreduje za nas te da samo on zauzima položaj pravog i zakonitog prvosvećenika i posrednika“ (Matej 23:10). U 12. članku navodi se da Crkva može zastranitismatrajući ispravnim ono što je pogrešno, ali i da svjetlo svetoga duha može spasiti Crkvu putem napora vjernih svećenika. (...).“

Komentar:. Ja sam napisao knjigu “Tajne Božjeg kraljevstva“ s 20 svezaka, u kojoj sam iznio vjerovanja za koja sam se nadao da će ih Zajednica preispitati i usvojiti ukoliko su potpuno utemeljena na Bibliji. Zato sam im slao neka tumačenja s tim ciljem, ali su ih oni bez ikakvog preispitivanja odbacili samo zato što sam ja običan vjernik. U toj knjizi sam istaknuo kako je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta bilo koje pa i naše kršćanske Zajednice (crkve). Kroz istraživanja tajni zapisanih i sakrivenih u Bibliji sam shvatio da je važnije se dati voditi poukama Svetog duha nego učenjima nekog čovjeka. Naime, u učenjima ove Zajednice se izmeđuostalog krivo prikazuje Isusova uloga Posrednika i naša uloga posvećenih vjernika. Zato sam iznio činjenice po kojima i naša Zajednica može u nekom stvarima zastraniti, smatrajući ispravnim ono što je pogrešno i obrnuto. Kao i Lukaris, tako sam i ja smatrao da svjetlo Svetog duha može pomoći Zajednici (crkvi) putem napora vjernih ljubitelja Biblije (vjernika i starješina). Takve napore sam smatrao potrebnim jer sam u svom istraživanju vidio ono što je bilo sakriveno čak i od starješina u vrhu Zajednice. Međutim, suočio sam se s njihovim protivljenjem kojem se nisam nadao jer sam mislio da se on dešava samo u crkvenim institucijama koje su sudile ljude poput Lukarisa, a koje je zbog toga naša Zajednica prikazivala u lošem svjetlu.

(nastavak) “Iako Lukaris u doba duhovnog mraka u kojem je živio nije mogao u potpunosti razabrati sve pogreške, njegova nastojanja da Bibliju učini autoritetom crkvene doktrine i da pouči ljude o njenim učenjima za svaku su pohvalu. Odmah nakon što je Confessio izdan, ponovno je došlo do vala protivljenja usmjerenog prema Lukarisu. (...). Trideset i četiri godine nakon njegove smrti sinod u Jeruzalemu prokleo je njegova vjerovanja i proglasio ih herezom. Na sinodu je izjavljeno da Bibliju ”ne smije čitati svatko, nego samo oni koji mogu zaviriti u duboke stvari duha nakon što su ih na prikladan način istražili“ — odnosno samo navodno obrazovano svećenstvo.“

Komentar: Dok Zajednica smatra da su Lukarisovo neovisno čitanje i istraživanje Biblije i njegova nastojanja da kriva učenja zamjeni biblijskima za svaku pohvalu, oni to isto u mom slučaju osuđuju, što pokazuje da i oni ne žele u svojim redovima imati ljude poput Lukarisa. Budući da za njega nije bilo osude na biblijskoj osnovi, on je ipak ubijen na političkoj osnovi zbog navodne veleizdaje Osmanijskog carstva. Ja sam također isključen iz organizacije zbog izdaje organizacije jer se otpadništvo smatra izdajom. Kako bi zaštitilo svoj autoritet po pitanju čitanja i tumačenja Biblije, naša je Zajednica postupila kao i gore spomenuta pravoslavna crkva koja je na svom sinodu donijela gornju izjavu. Naime, Zajednica smatra da Bibliju ne smije tumačiti svatko, nego samo oni koji mogu zaviriti u duboke  stvari nakon što su ih na prikladan način istražili – odnosno samo Vodeće tijelo. To je vidljivo iz nastavka ovog procesa protiv mene.

STIV: Vodeće tijelo nije nikad nešto mijenjao zbog nekih ljudi koji bi im poslali neko pitanje ili argumente. Oni nisu rekli to je odlično pitanje i mi moramo promijeniti stav. To nije bio razlog nekih promjena. Naša odgovornost je da mi budemo poslušni. Biti Jehovin svjedok znači znati da Vodeće tijelo nema interes za pitanja u kojima će netko pitati zašto ste vi to tako objasnili...(Na žalost, ovdje se prekida transkript jer za nastavak nisam više imao snimljenog materijala (istrošena baterija). Žao mi je što ne mogu predočiti cijeli tok ovog prvog saslušanja...)

PRIMJEDBA: Ovo što je on rekao je kruti stav Zajednice koji se zasniva na strogoj centralizaciji u čijoj ruci je zakonodavna, sudska i izvršna vlast i čija riječ mora biti zadnja. Taj stav se ne uklapa u način razmišljanja prvih apostola i prvog sabora starješina. Naime, kao što sam već objasnio, prvi sabor je ispitao učenje o držanju Mojsijevog zakona za nežidovske kršćane nakon što se stvorila rasprava o tom pitanju i nakon što su neki starješine dali svoje opravdane argumente. No, kao što je Stiv rekao, današnje Vodeće tijelo to ne radi tako. Zato Vodeće tijelo nikad nije dalo do znanja da je spremno mijenjati svoja učenja na koja ih upućuju njihovi članovi, pogotovo zato što oni te pojedince zbog svojih drugačijih zaključaka smatraju otpadnicima. Novi vjernici prije krštenja moraju proći biblijski tečaj, ali uglavnom ne mogu steći sliku o tome kako funkcionira naša Zajednica niti poznaju njenu povijest. Ne poznaju ni onu njenu lošu stranu, kao što poznaju povijest Izraelske zajednice sa svim njenim pogreškama kojima su doprinijeli upravo ljudi na vrhu. Budući da se druge kršćanske religije svima njima prikazuju u negativnom svjetlu, a posebno Katolička crkva, onda se dobije dojam kako je naša Zajednica sušta suprotnost ostalim crkvama. Međutim, oni koji poput mene žele osjetiti slobodu u Kristu i živjeti po svim savjetima Biblije po kojima se imaju pravo uvjeravati u sve što čuju, kad tad naiđu na stavove koji su identični povijesnim stavovima Katoličke crkve po kojima je u prošlosti sudila navodnim krivovjercima (hereticima) samo zato što nisu vjerovali u sve što ona uči, nego su zastupali neka drugačija učenja koja uopće nisu pobijala temeljnu istinu i kršćansku vjeru. No to se promijenilo tako što je Katolička crkva u novije vrijeme uvela slobodu razmišljanja, dok se naša Zajednica i dalje bori protiv te slobode. Ona se osvrće na one negativne strane koje vidi u drugim crkvama, a te iste greške ne vidi među svojim redovima. Tako u izdanju Stražarske kule od 15.1.2012. na str. 11. stoji:

“Sve do danas mnogi (ne svi) svećenici više cijene nenadahnute izjave takozvanih crkvenih otaca nego Božju Riječ! To smo sigurno zapazili ako smo razgovarali o Trojstvu s nekim studentom teologije.“

Da li se to može odnositi i na starješine ove Zajednice? U razgovoru s njima se također može zapaziti kako oni više cijene ono što su rekli članovi Vodećeg tijela (crkveni oci) nego ono što zaista piše u Bibliji. Ja sam se uvjerio da je to tako, a u to će te se i vi uvjeriti kroz nekoliko razgovora koja sam ja vodio s njima u ovom procesu. Zašto je to tako? Odgovor leži u jednoj činjenici koja je također navedena kao negativna crta Katoličke crkve. U istom izdanju Stražarske kule u nastavku stoji:

“Premda je crkvenim dostojanstvenicima bilo teško utvrditi tko je uistinu bio Isus Krist, mnogim običnim ljudima to nije predstavljalo problem. Budući da im nije bilo stalo do toga da napune džepove carevim zlatom ni da napreduju u crkvenoj hijerarhiji, mogli su sagledati stvari objektivnije, u svjetlu Biblije. Po svemu sudeći to su i učinili! Grgur iz Nise, teolog koji je živio u to vrijeme, podrugljivo je rekao o običnom puku: “Prodavači odjeće, mjenjači novca, trgovci hranom – svi su oni postali teolozi“ (...). Da, za razliku od svećenstva, mnogi obični ljudi svoje su zaključke donosili na temelju Božje RiječiDa su ih barem Grgur iz Nise i njegovi istomišljenici poslušali!“

Smatram da i u našoj Zajednici postoje stvari koji ne dozvoljavaju starješinama u cijeloj hijerarhijskoj strukturi da utvrde što je istina u vezi nekih učenja. To možda nije novac ili vlast, nego samouzvišenost i samodopadnost do koje je Zajednica uzdigla sebe kao jedinu pravu religiju u kojoj oni imaju prva mjesta do pomazanika. Poznato je da je upravno tijelo, od samih početaka imalo jak utjecaj na razvoj nekih učenja i postavki kroz nametanje volje pojedinih predsjednika Društva koji su djelovali kao vođe. Stoga je mnogim starješinama stalo prije svega do funkcioniranja same organizacije, a nekima od njih i do svog položaja i napredovanja u toj hijerarhijskoj strukturi. Ja sam se oslobodio tih stvari pa sam za razliku od starješina počeo objektivnije u svjetlu Biblije sagledavati sva sporna učenja Zajednice i donositi zaključke na temelju Biblije. Tražio sam da me starješine bar saslušaju, a ako su moji argumenti opravdani da me i poslušaju. No, oni su se podrugljivo odnosili prema meni kao nekome tko je običan vjernik čija riječ ne može vrijediti pa makar se kasnije pokazala istinitom. Žalosno zar ne. S druge strane, oni se ponose sa svojim “duhovnim praočevima“ iz 19. stoljeća jer u istom članku piše:

“Doista je ohrabrujuće znati da su ti vjerni muškarci, naši “duhovni praoci“ koji su živjeli krajem 19.stoljeća, svoja vjerovanja čvrsto temeljila na Božjoj Riječi, baš kao i apostoli i starješine iz 1.stoljeća!“

Ako su naši “duhovni praoci“ sva svoja vjerovanja čvrsto temeljili na Bibliji, zašto onda danas više ne smijemo zastupati neka njihova vjerovanja i učenja koja su se odbacila kao labava, lažna i špekulativna? Za mene to nije ohrabrujuće saznanje jer ne želim svojim duhovnim ocima smatrati one koji svoja vjerovanja ne temelje čvrsto na Bibliji nego na labavim temeljima svoje mudrosti. Ja ih mogu cijeniti zbog njihove revnosti za Bibliju, ali ih ne mogu poistovjetiti sa apostolima i starješinama iz 1.stoljeća. Ako ćemo birati svoje duhovne praoce, onda ću radije izabrati ono što su vjerovali apostoli, a ne ono u što vjeruju “očevi“ ove Zajednice koji su u nekim stvarima odstupili od apostolskog učenja i stvorili svoja nova učenja koja su utemeljili na svom pogrešnom uvjerenju.

 


Ovaj prvi dio razgovora je uglavnom bio između mene i brata Stiva. Kasnije su se u razgovor ubacili i ostali članovi pravnog odbora sa svojim primjedbama u pokušaju da mi dokažu krivicu. Žao mi je što taj drugi dio ovog saslušanja ne mogu predočiti, ali s tim nije sve izgubljeno jer se mnogo toga ponavljalo u kasnijim susretima. Zato ću u nastavku objasniti svoj stav kojega sam tom prilikom iznosio i pokušao braniti pomoću Biblije.

Naime, u nastavku ovog saslušanja sam branio one biblijske stavke i misli koji su mi davali određenu slobodu da se uvjeravam u svu istinu i držim samo ono što od mene zahtijeva Bog. Glavna debata se vodila oko mog stava prema Vodećem tijelu i mojoj podložnosti njima. Naglasio sam da je sasvim razumljivo to što Zajednica ima tu slobodu i pravo da neke svoje postavke i pravila nametne svim svojim članovima kako bi se ostvario određeni cilj kao što je želja da se sa Biblijom i biblijskom publikacijom nekim volonterskim radom (službom propovijedanja) obuhvati što veći broj ljudi. Međutim, ja sam želio dati do znanja kako su neka pravila postavljena čak pod izlikom nekih biblijskih stavaka koji – kad ih se sagleda u užem i širem kontekstu – nemaju taj smisao, a samim tim niti tu snagu ili obavezu da ih mora izvršavati svaki kršćanin. Upravo ta pravila sam poistovjetio sa židovstvom u kojem su neki učitelji Zakona u najboljoj namjeri uvodili pravila kako bi narod sačuvali od kršenja nekih zakona, ali su kod mnogih postigli suprotan efekt jer su narod opteretili teretom pod kojim su mnogi bili potišteni i izgubljeni, a mnogi su i padali duhom jer kroz slovo zakona koji im se nametao nisu osjetili duh Božjeg vodstva. Kao što je zakon o sabatu proširen mnogim dodacima, pravilnicima i jediničnim mjerama tako je i zapovijed o evangelizaciji proširena raznim pravilima i mjernim jedinicama kojima se gospodarilo nad objaviteljima i stvaralo podjele na ove i one objavitelje, aktivne i neaktivne, redovite i neredovite, djelotvorne i nedjelotvorne, duhovne i neduhovne. Ta i neka druga pravila se mogu dovesti u vezu sa jednim negativnim trendom jer zbog njih mnogi napuštaju našu Zajednicu, drugi ne dolaze na sastanke i ne idu u službu propovijedanja te bivaju obilježeni.

Najgore je onima koje Zajednica proglasi otpadnicima jer iznose svoj kritički stav prema takvom ustrojstvu. Budući da sam ranije nekim svojim pismima i prilikom ovog saslušanja isticao neke negativnosti zbog kojih najveću odgovornost imaju vodeći članovi zajednice, onda su ta moja razmišljanje i sam stav procijenjeni u negativnom svjetlu, pogotovo što su se našli prozvanima u mojim čestim uspoređivanjima ove Zajednice sa nekim postavkama i pravilima židovstva, pa čak i Katoličke crkve. Sve ono što sam želio potkrijepiti Biblijom ili nekim primjerom iz biblijske povijesti se nije uzelo u obzir jer – kako su stalno isticali – Zajednica ne spominje te stvari na način na koji sam ih ja opisivao. Da bi osporili neke moje izjave koje su se temeljile na Bibliji, oni su iznosili komentare koji iskači uz konteksta, samo kako bi njihova riječ bila jača od moje a time i zadnja. Zato su mi u kasnijim kontaktima zabranili da koristim Bibliju i da bilo što iz nje citiram i uzimam kao primjer. Iako sam na kraju ovog saslušanja isključen kao otpadnik, ja to nisam bio u biblijskom smislu riječi.

Neki židovski kršćani su mogli Pavla označiti otpadnikom jer su čuli da on druge naučava kako se neke odredbe Mojsijevog zakona više ne treba pridržavati. No, takva osuda ne bi bila pravedna s obzirom na ono što je Pavle naučavao, a što je bilo u skladu sa Božjom voljom. U biti on je trebao prigovoriti što se oni i dalje revno drže Mojsijevog zakona kojeg su zastupali židovski religiozni vođe. No, nije želio s njima prepirati oko toga nego je po savjetu jeruzalemskih starješina tolerirao njihovo tradicionalno mišljenje pa je čak svojim postupcima u vezi obrednog čišćenja želio pokazati da poštuje Mojsijev zakon. Bio je spreman prilagoditi se i poslušati druge, dokle god to ne bi od njega zahtijevalo da prekrši Božja načela. Ranije je napisao: “Onima pod zakonom bio sam kao pod zakonom — premda ja nisam pod zakonom — da pridobijem one pod zakonom” (1.Ko 9:20). U ovom slučaju Pavao je surađivao s jeruzalemskim starješinama i bio je “kao pod zakonom”. Treba zapaziti da ga te starješine nisu smatrali otpadnikom jer su po Bibliji i sami mogli doći do istih zaključaka koji su mogli potvrditi njegovo novo učenje, a koje se nije slagalo sa učenjima tadašnjeg židovskog religioznog autoriteta. Zanimljivo je da su ti starješine djelovale u okviru judaizma kao religije koju su smatrali “pravim putem“ (Djela 21:24). To nam govori da se oni nisu željeli potpuno podložiti tadašnjem religioznom vodstvu nego samo Kristu. Također su očekivali da i židovske religiozne vođe s vremenom prihvate ta nova biblijska učenja i tumačenja koja su dolazila od običnih ljudi.

I ja sam na neki način očekivao da vodeći ljudi naše Zajednice prilagode svoja tradicionalna učenja s onim što je bilo otkriveno kroz biblijsku i apostolsku nauku. Očekivao sam da i moji starješine stanu na stranu istine, a ne na stranu autoriteta. S druge strane ja sam s onima u skupštini koji revno žive pod uputama Zajednice pokušao biti poput njih – premda se nisam smatrao obaveznim da ih se pridržavam. Ako sam i naučavao drugačije poput Pavla, i ako su to neki mogli smatrati otpadništvom, starješine moje skupštine su to trebali provjeriti i zaštititi me od onih koji bi me mogli smatrati otpadnikom. No, za razliku od jeruzalemskih starješina, koji su bili svjesni da je Pavle u pravu, oni su zanemarili svoju isključivu podložnost Kristu i dali prednost najvišem autoritetu vjerske zajednice kojem su se potpuno podložili te su me olako proglasili otpadnikom.

“Tako ne uči Zajednica“

Starješine koji su mi sudili su smatrali da moje odvraćanje od ”istine“ koju zastupa Zajednica nije samo posljedica duhovne slabosti nego i mojeg pogrešnog načina istraživanja Biblije. Tokom saslušanja su me nastojali uvjeriti:

  • da sam ja ‘izgubio ljubav prema istini’ koju zastupa Zajednica,
  • da sam trebao bez ispitivanja poslušno prihvaćati svako tumačenje,
  • da sam trebao samo čekati na Jehovu koji preko njih daje nova objašnjenja,
  • da se uopće nisam smio uvjeravati u ono što dolazi od Zajednice,
  • da nisam trebao koristiti Bibliju kako bi se uvjeravao u istinitost onoga što Zajednica piše,
  • da nisam smio razgovarati o tome čak ni s istomišljenicima,
  • da nisam smio sumnjati i dovoditi u pitanje čak ni ono što se kasnije pokazalo netočnim,
  • da nisam smio donositi odluke na temelju svog razumijevanja Biblije

Tu je nastao mali sukob mišljenja jer sam ja želio opravdati svoj stav kojeg sam temeljio na Bibliji i činjenicama iz povijesti naše Zajednice, ali bezuspješno. No, i oni su me bezuspješno pokušavali uvjeriti u svoje stavove za koje sam vidio da nemaju svoje uporište u Bibliji. Moje mišljenje - da imam pravo istraživati i provjeravati pomoću Biblije da li je istina ono što čitam u publikacijama Zajednice - je više puta prekidano sa izjavom da “tako ne uči Zajednica“. Zbog tog sukoba mišljenja ja sam isključen jer se smatralo da ja ustrajem pri svojim uvjerenjima i da sam zbog toga nepokajnički grešnik. Da li sam trebao biti isključen i u kojem slučaju? Budući da su me unaprijed već osudili kao otpadnika onda se prema meni uopće nisu postavili kao prema Božjem slugi kojemu je potrebno pokazati razumijevanje. Zbog toga:

  • starješine mi nisu uspjeli pomoći da razumijem svoj grijeh jer su ga tumačili iz perspektive gledišta organizacije Društva Watchtover, a ne Biblije. Nisu uzimali u obzir one biblijske stavke koje mi daju slobodu u onim stvarima za koje mi se spočitava grijeh i koji ne dozvoljavaju kruta gledišta i jednoobraznost, dok su s druge strane isticali samo one biblijske stavke s kojima su u jedan koš stavljali i ono što se ne odnosi na mene i što ne spada u otpad.
  • nisam mogao uvidjeti da je moj grijeh povezan s otpadom i zato me nisu mogli suditi prije nego mi to jasno dokažu iz Biblije. Nisam ih mogao moliti za oproštenje za nešto što nisam smatrao otpadom od Krista i njegovih učenja. Nisam mogao biti dirnut u srcu nekom njihovim izjavama jer mi je ono govorilo da sam u pravu, pogotovo kad sam jasno vidio u njihovim izjavama da govore samo ono što ide u prilog njihovom unaprijed stvorenom zaključku i da nikako ne prihvaćaju moje stavove koje sam temeljio na Bibliji.
  • savjest mi u takvoj situaciji nije nalagala da se moram pokoriti ljudima koji su više zastupati statut Zajednice i njen sud nego Božju riječ i Božji sud. Budući da su oni otpad od Zajednice i njenih učenja izjednačili s otpadom od Boga i biblijskih učenja, onda sam suđen po mjerilima koja mi nisu išla u prilog.

Ja sam iskreno tražio pomoć na način da oni mene ne sude kao otpadnika, niti da mi pripisuju krive poticaje, nego da me razumiju kao jednog od onih koji svoju ljubav prema biblijskoj istini ispoljava kroz vlastito uvjeravanje držeći Bibliju iznad svake ljudske institucije. Želio sam im dati do znanja da se ja ne uzdam u ljude koji često mijenjaju svoja razmišljanja i stavove, nego u Jehovu koji za sebe kaže: “Ja Jehova ne mijenjam se“. Također sam im želio ukazati da sam ja kršćanin i da mi ne mogu oduzeti to pravo bez obzira na stav Zajednice koja oduzima nekome svoje članstvo jer u Bibliji piše: "Ako je tko uvjeren da je Kristov, neka sam ponovno razmisli o ovome: kao što je on Kristov, tako [sam i ja]“ (2.Ko 10:7). Kako bi me uvjerili da ja ipak ne mogu više biti Jehovin svjedok (a po njihovom mišljenju niti Kristov sljedbenik), pročitali su mi pitanje iz knjige ‘Organizirano izvršujmo našu službu’ koje se postavlja onima koji stoje pred krštenjem, a koji glasi:

  • Koji je važan zadatak prema Bibliji povjeren svim kršćanima? (Matej 24:14; Matej 28:19,20).

Zatim su me pitali:

  • Da li ja mogu sa sadašnjim mojim razumijevanjem odgovoriti na to pitanje i reći da je služba propovijedanja taj važan zadatak koji je povjeren svim kršćanima?

S ovim pitanjem su me htjeli dovesti u zamku da ja sam sebe osudim kao krivovjerca. Takvu zamku su farizeji postavili i Isusu. Naime, kad bi ja rekao da je svim kršćanima povjereno da propovijedaju, onda bi se to suprotstavilo mojim tvrdnjama koje sam im iznio u svojim tekstovima. No ja sam im ipak rekao da se mogu smatrati kršćaninom jer cijenim i podupirem evanđelizaciju bez obzira što sebe više ne smatram ovlaštenim propovjednikom nego samo objaviteljem koji je također svjestan svoje uloge da drugima govori o dobroj vijesti. Nažalost, oni me zbog toga ipak nisu željeli smatrati pravim kršćaninom. Međutim, moja me savjest nije osuđivala. Ja sam im pokušao objasniti da Isus nije unaprijed ovlastio sve svoje učenike za jedan takav odgovoran zadatak u kojem će ga svi kršćani zastupati pred drugim ljudima kao evangelizatori, kao što ga ne mogu svi zastupati kao pastiri i učitelji. Dao sam im na znanje zbog čega u našoj Zajednici postoji takvo ovlaštenje za propovjednike i da je ono usko povezano s ciljevima Društva Watchtower koje može samo na takav način imati brojne volontere za distribuciju njihovih tiskanih izdanja. Sve to sam im predočio u još nekoliko pisama koja su imali prilike detaljno proučiti. Riječ je o pismima koja sam proslijedio svojim starješinama (Nikši G. i Anti D.) i pokrajinskom nadgledniku Orlandu. Ovih nekoliko pisama su samo jedan dio onoga što sam istražio i zaključio u vezi službe propovijedanja, a što bi sigurno interesiralo sve Jehovine svjedoke jer se u njima nalazi odgovor na sva njihova pitanja i nedoumice. (sve to što sam im pisao se sada nalazi u knjizi 'Evangelizacija po Watchtoweru). 

 


Transkript br. 2 (Srijeda, 13.sječanj, 2010)

Pastirski posjet mojoj supruzi

 


Prisutni: starješine Ante Drnasin i Nikša Gugić te moja supruga i ja.

 

Nakon kraćih uvodnih riječi...

Ante: ... (obraća se mojoj supruzi)... Gledaj, Danijel je još naš brat bez obzira na sve dok se ne riješi ono na što se Danijel žalija. Odluka još nije potvrđena kao takva. Vidjet će se da li je neka greška s naše strane napravljena.

Željka: Ja sam jednostavno htjela znati zbog čega je to ovako završilo? Zar je ovo moralo biti? Zašto nismo mogli ovako razgovarati, sjesti svi zajedno i razgovarati. ... Eto to...

Ante: Kažem ti, ja ti ne mogu pričati o stvarima koje su bile na pravnom postupku. Ali ti možemo reč. stvari koje smo pričali s Danijelom. Mi gledamo na Danijela kao našeg brata. Ti si naša sestra i kad odluka bude potvrđena ti si opet naša sestra. On tada neće više biti naš brat.

Napomena: Oni ne smiju pričati o onome što je bilo na pravnom postupku jer se drže pravila da se svi postupci vode u tajnosti tj. izvan skupštine tako da nitko nema mogućnost znati da li su njihove ispravne ili ne, dok od članova skupštine traže da prihvate njihove odluke na slijepo čime se postavljaju kao 'bogovi' koje moramo bespogovorno slušati i slijediti.

Željka: To ne bi voljela, ne bi voljela da se to potvrdi...

Ante: Mi ti o tome ne smijemo govoriti niti imamo to pravo. Ali postoje stvari i jednostavno nije način da se one rješavaju na takav način. Ne možemo drugačije. I kad o tim stvarima razgovaramo, onda Danijel nije zla osoba. On je meni jako draga osoba.

Željka: Zašto se onda nije moglo to riješiti?

Ante: ... Postoje stvari u teokraciji koje su jasne svima. Već su stvari poznate svima. Nema tajne. Ti to možeš još istražiti. Mi smo Danijelu ukazali na članak koji sam mu poslao mailom. Taj članak u Stražarskoj kuli jasno pokazuje zašto, bez obzira što netko može biti dobar i dobra osoba ipak s druge strane određene stvari vezane za teokraciju zahtijevaju da moramo postupiti tako i tako, bez obzira da li je netko dobar ili loš. Imaš primjere kad je netko kriv, da on ne mora biti jako zao, znaš. I onda ne samo da to radi podmuklo, na podli način, nego zapravo samo pokazuje jedan stav koji je skoro buntovan ili agresivan. No, Danijel je mirnica kao čovjek. ...Znaš, on nije osoba koja je po osobnosti agresivna... koja nastupa rušilački... u ovim stvarima koje su sporne ne radi se o takvoj vrsti grijeha povezanog s takvim ponašanjem...

Komentar: Riječ je o članku kojeg je Vodeće tijelo napisalo odmah nakon što su proveli čistku u glavnoj centrali u Bruklinu kada su osnovali pravne odbore preko kojih su isključili nekoliko članova betelske obitelji, među kojima i jednog člana Vodećeg tijela Raymonda Franza. Članak je napisan kako bi zaštitili svoje gledište o otpadnicima koje se u temeljnim stvarima ne slaže sa osnovnim biblijskim načelima. Postupili su kao i židovski farizeji i katolička inkvizicija koji uglavnom nisu mogli osuditi svoje članove (heretike) kao zle i buntovne osobe, nego samo kao vjerne i uzorne kršćane. Problem je bio u tome što su se takvi pojedinci i grupe usudili misliti svojom glavom i progovoriti o onome što su spoznali istražujući stvari povezane s Bogom i onome što je on dao zapisati kroz svoju Riječ.

Ante (nastavak): ... Zamisli situaciju neki katolik želi postati Jehovin svjedok. Je li to može postati?

Željka: Pa može. I ja sam bila katolkinja.

Ante: No da li može ostati pri tome da ostane katolik.

Željka: Pa ne može.

Nadopuna: Jehovin svjedok ne može biti katolik, niti katolik može biti Jehovin svjedok jer su to samo nazivi pripadnosti određenoj zajednici, ali i jedan i drugi mogu biti kršćani ukoliko vrše volju Božju i ne daju se zavoditi krivim učenjima kojima se obezvrjeđuje kršćanska vjera. Čak ako i vjeruju u neka učenja koja nisu u skladu sa točnom spoznajom uglavnom o tome većina vjernika ne vidi problem jer svojim duhovnim vođama daju za pravo da tumače Bibliju i da za to odgovaraju pred Bogom. Na isti način su u svojoj teokraciji Židovi ostajali međusobno braća u vjeri iako su imali različita vjerovanja i gledišta zasnovana na nepotpunim spoznajama. Ekstremisti su se odvajali i međusobno optuživali, ali ih to nije činilo boljim od drugih jer su pred Isusom svi bili u poziciji da služe Bogu čista srca. Tako je i u kršćanstvu. Oni koji se žele uvjeravati mogu odbaciti ono što smatraju krivim i nastaviti živjeti u zajednici u kojoj su stekli vjeru u Krista znajući da će sud započeti od kuće Božje. Biblija nigdje ne govori da će Bog i Isus gledati i prosuđivati nekoga po tome je li član neke skupštine (zajednice) ili nije.

Ante: Gledaj, nije baš takav primjer u cijelosti, ali to ti je načelo, jer takav ne može biti Jehovin svjedok. Ali s druge strane ako netko s vremenom počne razvijati drugačija razmišljanja onda je to isto dokaz da ne može biti Jehovin svjedok. Evo jedan članak U Stražarskoj kuli od 1987. se nalazi jedno pitanje:

"Zašto su Jehovini svjedoci oduzeli zajednicu, odn. Isključili zbog otpadništva neke koji su još uvijek vjerovali u Boga, Bibliju i u Isusa Krista?“ (Stražarska kula, 1.11.1987.str.31)

To je bilo pitanje u ovoj starijoj "Kuli“. Pogledaj što kaže:

"Oni koji izriču takav prigovor ističu da mnoge organizacije koje tvrde da su kršćanske dopuštaju otpadničke poglede. Čak se i neki svećenici ne slažu s temeljnim učenjima svojih crkava, a ipak i dalje uživaju dobar ugled. U skoro svim dominacijama kršćanstva postoje modernisti i fundamentalisti koji se uvelike razilaze među sobom u pogledu nadahnuća Pisma.“ 

... Slušaj, imaš primjer tipa Grubišić Ivan i onaj ... kako se zove... svećenik Prcela. Shvaćaš li... imaš jedne i druge. Oni su ista organizacija, a kad vidiš Grubišića koji kaže Crkva je sramota, a on je i dalje svećenik, a ovi (drugi poput Prcele) su i dalje svećenici koji tako rade. Vidiš takve stvari postoje u toj organizaciji.

Nikša: I oni ih ignoriraju.

Primjedba: Pa i farizeji su jedno vrijeme ignorirali Isusa koji je kritizirao židovsku vjersku zajednicu. Da li to znači da vođe Katoličke crkve postupaju farizejski jer ignoriraju kritike svojih članova. No, kad farizeji više nisu mogli ignorirati Isusa nego su ga optužili za izdaju i bogohulstvo, da li to znači da starješine Jehovinih svjedoka slično postupaju farizejski jer ne ignoriraju mišljenja svojih članova nego ih optužuju za otpadništvo. Jehovini svjedoci ne žele slijediti novovremeni primjer tolerancije Katoličke crkve prema svojim slobodoumnim članovima pa slijede primjer srednjovjekovne Crkve koja nije pokazivala takvu toleranciju.

Primjeri svećenika Grubišića i teologa Hansa Künga pokazuju da Crkva u novije vrijeme dopušta i tolerira određena razmišljanja, samokritiku i onu konstruktivnu kritiku koju takvi svećenici iznose u javnost s ciljem da svima ukažu na stvarno duhovno jadno stanje i na promjene koje se očekuju od samih pojedinaca do najviših struktura Crkve. Budući da su takve izjave uglavnom argumentirane na činjenicama i na samom Svetom Pismu, onda vrh Crkve ne može ići toliko daleko da takve svoje svećenike i teologe izopći, nego im čak daju na važnosti jer doprinose razvoju kršćanskog duha. Tako Katolička i mnoge druge Crkve dozvoljavaju slobodu mišljenja i razmišljanja jer su uvidjeli da je njihova povijest pokazala kako se gušenjem te slobode ne može učiniti ništa dobro. Zato katolik može ostati katolik iako je došao do spoznaje koja se razlikuje od temeljnih učenja Crkve. On ostaje katolik čak i onda kad tu svoju spoznaju objavljuje javno, pa čak i kad iznosi kritiku na račun Crkve i njenog vodstva. Zanimljivo je da naša Zajednica u svojim publikacijama spominje katoličkog teologa Hansa Künga i citira njegov kritičan stav prema svojoj Crkvi i njenim učenjima, čime opravdava to njegovo pravo da bude kritičan i da javno iznosi ono što on vidi, a što je možda sakriveno od drugih. Zašto onda to isto pravo zabranjuje svojim članovima? Čega se boji ako se zna da nitko ne može nauditi i uništiti Kristovu skupštinu? Laži se ne treba bojati nego samo istine koja ne prijeti Bogu i iskrenim vjernicima nego samo nekim ljudima u vrhu, njihovim organizacijskim strukturama i postavkama.

Ante: Točno. A kod nas ... vidiš, ovdje piše: "Međutim, takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto činili.“... Eto to je sada stvar gdje sam ti na neki način rekao što je problem. I to ne ovisi o nama.

Primjedba: Oni problem vide u navodnim istinitim učenjima s kojima se netko ne slaže. No, problem je u tome što su oni u istinita učenja uvrstili i ona učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, a koja ne moraju biti točna. Dok u nekim crkvama članovi s drugačijim gledištima i dalje uživaju zajedništvo sa svojom braćom, naša Zajednica ne vidi razloga da tako nešto dopušta pa sva drugačija gledišta naziva otpadničkim pogledima. Tako u spomenutom članku stoji:

... Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slaže sa pravim kršćanstvom (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Što takva vjerovanja uključuju? (...) To je postojanje "vjernog i razboritog roba" danas na Zemlji 'kome su povjereni svi Isusovi zemaljski poslovi', i koji rob je povezan s Vodećim tijelom Jehovinih svjedoka (Mt 24:45-47). To je vjerovanje da je 1914. g. obilježila kraj Vremena neznabožaca i uspostavu Božjeg Kraljevstva na nebu, kao i vrijeme Kristove prorečene prisutnosti (Lk 21:7-24; Ot 11:15-12:10). Itd.“ (str 31)

Ovdje se izmeđuostalog spominje vjerovanje u postojanje “vjernog i razboritog roba“ kao istinito učenje. Da li je osoba koja nije vjerovala u to njihovo gledište mogla biti isključena? Pogledajmo što piše u nastavku tog članka:

“... ukoliko kršćanin (koji tvrdi da vjeruje u Boga, Bibliju i Isusa), nepokajnički unaprjeđuje lažna učenja, moglo bi se pokazati nužnim da ga se isključi iz Zajednice“ (str 32).

Sada se (tri godine nakon ovog razgovora) ukinulo i izmijenilo gore spomenuto istinito učenje o "vjernom robu“ jer prijašnje temeljno učenje očito nije bilo istinito. Ja sam imao drugačije tj. različito gledište koje sam detaljno opisao u svojoj knjizi. Da sam samo tu stvar iznio pred starješine oni bi me pozvali pred odbor jer odbacujem istinito učenje. Pokušali bi me najprije odvratiti od drugačijeg učenja kako bi prihvatio ono što uči Zajednica, a kad bi pokušavao uz biblijske argumente dokazati istinu i ostati čvrsto vezan uz nju, oni bi me smatrali nepokajničkim grešnikom koji unapređuje lažna učenja. Je li to razumno od njih, kad se sada zna da su oni čvrsto bili vezani uz krivo učenje, a ne ja? Zašto oni svoje prijašnje gledište koje se pokazalo krivim ne proglase lažnim učenjem ili otpadničkim pogledom pogotovo jer su takvo krivo učenje godinama unapređivali čime su otpali od apostolskog učenja. Ovo samo pokazuje da je politika isključivanja članova s drugačijim gledištima potpuno kriva jer se na kraju pokazuje da ti pojedinci nisu ni trebali vjerovati u nešto što nije bila istina niti biti isključeni čak ni onda kad bi unapređivali svoja drugačija učenja za koja su smatrali da su istina. Tako se može zaključiti da je unapređivanje istine grijeh ukoliko bi to činili obični vjernici, a ukoliko bi Vodeće tijelo unapređivalo lažno učenje onda to ne bi bio grijeh jer se na to gledalo kao na “trenutnu istinu“.

Prisiljavati nekoga da osim vjere u Boga i Krista, prihvati čitav niz istinitih učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, je u domeni politike podjarmljivanja svojih članova jednoumlju. Zato ja, prema njihovom mišljenju ne mogu biti član Zajednice jer sam kroz istraživanje Biblije došao do nekih zaključaka koji se razlikuju od njenog službenog učenja. Da li onda Zajednica postupa ispravno? Ako Jehovini svjedoci postupaju ispravno prema svojim članovima sa otpadničkim gledištima (hereticima), onda je to ujedno dokaz da je i Katolička crkva u prošlosti postupala ispravno kad je sudila hereticima i izopćavala ih fizičkom likvidacijom koja je u to vrijeme bila pravno utemeljena u crkvenom i državnom Zakonu. No, Zajednica najprije osuđuje Katoličku crkvu zbog progonstva i izopćavanja onih koji su uzimali tu slobodu da javno progovore s Biblijom u ruci, a sada osuđuje stav te iste Crkve koja dozvoljava laicima i svećenicima tu istu slobodu razmišljanja. Kad spominje primjere te tolerancije onda kaže u citiranom članku: "...takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto činili.“ Ako mi ne smijemo dopuštati pojedincima da se ne slažu s onim učenjima u koja se ne mogu uvjeriti ili da se sami uvjeravaju u to što je istina, onda prešutno podržavamo nekadašnji stav Katoličke crkve kojim je zabranjivala svojim članovima tu slobodu.Očito je problem samo u tome što Zajednica u otpadništvo svrstava svako kritičko i drugačije mišljenje, pa kaže da druge crkve dozvoljavaju otpadničke poglede, a mi ne. Međutim, sve ono što je drugačije, ne mora biti otpadničko ni heretičko jer se pokazalo da su napredne konstruktivne ideje, razmišljanja pa čak i ispravna doktrinarna učenja često dolazila od pojedinaca, a ne religioznih institucija koje iz nekih svojih skrivenih razloga postupaju tromo.

Pojedinci nisu ograničeni u stvarima s kojima su ograničene institucije sa svojim ustrojstvom. Kršćanin kao pojedinac svoje postojanje i održanje temelji na vjeri, a organizacija svoju opstojnost temelji na crkvenim zakonima, pravilima, novcu i nekretninama s kojima moraju upravljati i tu je ta očita razlika i glavni problem. Pojedinci se mogu lako i brzo osloboditi određenih krivo utemeljenih stavova i uvjerenja, dok organizacijske strukture ne dopuštaju da tako brzo mijenjaju svoju politiku i ustrojstvo, a kamoli temelje organizacije koji bi se mogli lako poljuljati. Pojedinac može svojim razmišljanjem u svom umu čak srušiti krive temelje i učenja svoje organizacije, ali mu je to teško učiniti na globalnoj razini jer se suočava sa jednim ustrojstvom koje na tim učenjima brani svoju dugo građenu poziciju. Zato ni Isus, kao Sin Božji nije mogao mijenjati nešto što je stvar organizacije i njenog ustrojstva, bez obzira što je židovska religija bila utemeljena na Božjem Zakonu i Savezu s Bogom. Kako je tek onda sa organizacijama koje nemaju nikakvo jamstvo da su utemeljene na nekom novijem savezu jer je posljednji savez utemeljen još davne 33.god. n.e.

Biti “pravi Izraelac“, kao što je to Isus rekao za Natanaela, ili biti “pravi kršćanin“, nije stvar članstva nekoj vjerskoj grupi židovstva ili kršćanstva. Kad bi pred Bogom bilo važno članstvo nekoj skupštini, onda bi dao zapovijed da svaki pojedinac, ukoliko se s nekim stvarima ne slaže, ode iz svoje skupštine, bez obzira da li je riječ o lokalnoj ili globalnoj zajednici kršćana. Međutim, to je nemoguće zahtijevati. Isus nije zahtijevao od članova skupštine u Pergamu da napuste svoju skupštinu i da se pridruže onim kršćanima u Smirni koji su ispravnije prakticirali kršćanski nauk i vjeru. To što su se s vremenom zbog nekih razlika u učenju skupštine odvojile jedne od drugih, je dovelo do isticanja članstva nekoj skupštini ili zajednici, pa čak do isticanja vodećih ljudi u tim zajednicama kojima se davalo apostolsko mjesto i božanski izbor. Tako su već u prvom stoljeću neki govorili: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov”. Nakon čega je Pavle konstatirao: “Dakle, Krist je podijeljen“ (1.Ko 1:12,13). Naravno, bez obzira na to koga su kršćani uzimali za svoj uzor i vodstvo, Krist je ostao isti Spasitelj za sve iako je mogao biti osobno ili institucionalno podijeljen po vodećim ljudima kojima se davalo na važnosti. To je bilo posebno istaknuto kad su se stvorile podjele kršćanskih skupština na geografskoj razini te su prvi biskupi Rimske, Jeruzalemske, Aleksandrijske i Azijske provincije preuzele vodstvo. No, Isus je uvijek bio iznad ljudskih podjela. Ljudi mogu stvoriti međusobne podjele i utemeljiti vlastite zajednice, ali ne mogu Krista podijeliti niti mogu pojedine prave iskrene kršćane zatvoriti i držati zarobljene unutar svojih institucionalnih granica. Nijedna crkva ili zajednica ne može tumačiti Bibliju na pristran način kako bi Krista prisvojili samo za sebe. Takvo gledište su napustili skoro svi osim Jehovinih svjedoka, Mormona i još nekih koji i dalje tvrde da je pripadnost njihovoj Zajednici jedini put do spasenja. Da bi svoje članstvo čvrsto vezalo uz sebe, Vodeće tijelo je donijelo zaključak da svaki njen član mora prihvatiti, ne samo ona osnovna vjerovanja, nego cijeli niz učenja do kojih su došli samo Jehovini svjedoci. No, ima primjera gdje je čak Katolička crkva ispravnije tumačila neke biblijske stavke od naše Zajednice. Isto tako ima i nauka koje druge zajednice ispravnije tumače od Jehovinih svjedoka. I što sad? To što sada nakon isključenja ne mogu biti član zajednice Jehovinih svjedoka, ne znači da sam izopćen iz članstva Kristove skupštine koja je sastavljena od svih pravih kršćana bez obzira kojoj zajednici pripadali.

U prvom stoljeću je postojala samo jedna univerzalna skupština a to je "skupština prvorođenaca“ kojoj pristupaju kršćani (He 12:23). To je skupština ili zajednica koja je u posebnom odnosu s Bogom. Jehova je za svoj narod Izrael rekao: “Izrael je sin moj prvorođeni“ što znači da je Izrael kao narod bio skupština prvorođenaca (2.Mo 4:22). Izraz “prvorođenac“ se u Bibliji koristi za Izrael kako bi istakla činjenica da su od svih naroda dobili čast biti Božja posebna svojina. Oni su bili u posebnom odnosu s Bogom te su kao takvi imali posebna prava ili privilegije. Bog ih je otkupio iz egipatskog ropstva i dao im u nasljedstvo obećanu zemlju. Slično je i s novim duhovnim Izraelom, skupštinom prvorođenaca sastavljene od svih pravih kršćana koja očekuje svoje nasljedstvo. Isus ih je otkupio i vodi ih prema obećanoj zemlji. Stoga ta skupština i dalje postoji iako su njeni članovi kroz povijest podijeljeni na razne crkvene denominacije. Ja sam tek sad svjestan da sam svojim krštenjem pristupio toj Kristovoj skupštini, a ne ljudskoj organizaciji. Zato ću njoj ostati vjeran zajedno s milijunima drugih iskrenih i pravih kršćana. U toj skupštini bez institucionalnih granica mogu svojom braćom nazivati sve prave kršćane pa čak i mnoge katolike koji vrše Božju volju.

Ante: (nastavak)...Danijel je dobra osoba. Ni sad ne možemo govoriti o pravnom postupku, ali smatramo da ti kao sestra i vi kao obitelj ne bi trebali doživjeti ovo kao da vas netko mrzi ili progoni. Radi se o stvarima, ne znam kako da to tebi objasnim...

Primjedba: Isključenje je ustvari jedna vrsta progonstva ili progona iz zajedništva. Moja je supruga to tako doživjela jer se i sama osjetila odbačena zbog mene, pogotovo što nije mogla razumjeti i prihvatiti njihov stav i postupak.

Nikša: Tu treba još dodati, Tonći, i to da ne možemo mi sad, Željka, ispred tebe pričati o Danijelu. Vas dvoje imate jedan određeni odnos kao muži žena i šta mi tu sad možemo učiniti. Ne možemo ništa nego odgovoriti ne neka tvoja konkretna pitanja, ako možemo odgovoriti. A sve ostalo što se dogodilo Danijelu, on zna što će ti reći i to je toliko duboko osobno i mi ne možemo tu nikako upasti. Shvaćaš li?

Željka: Koliko ja znam on se nikad nije htio staviti iznad Organizacije. On nikad nije htio nekome dosađivati. On je recimo jednom kad je nešto vama napisao, otišao kod Vedrana Šurije. Nije prošlo ni pet minuta, on se vratio. Jednostavno Šurija je rekao da nema vremena za razgovor. I ništa. On više sa Šurijom nije razgovarao o tome. Ali vi ste mu, kao što smatram, naši pastiri koji... u koje smo stekli povjerenje. U biti i on. Govoriću u njegovo ime. On je stekao jedno povjerenje u vas. On je meni rekao da mu niste ni jednom rekli: “Danijele prestani, nemoj nam više ništa pisati, mi to jednostavno ne želimo i ako ne želiš čekati na Jehovu i na Organizaciju ti ćeš biti isključen“. Njemu to nije bila namjera. On je imao potrebu nešto vam objasniti jer ste mu čak jednom postavili pitanje “kako ti to objašnjavaš“? Da ste vi jednom riječju rekli: “Danijele nemoj, prestani to“, on bi isto tako, kao i kad je bio kod Šurije, vratio se. Ne bi vam pisao. To što je, držao bi za sebe i ne bi morali proživljavati sve ovo.

Ante: Sad gledaj...

Željka: Kao drugo... ne znam, ja, barem ja s moje strane tako gledam. Ako se nekome nešto učini na žao, onda mislim da se ne mora odmah poduzeti neka drastična mjera. Ako postoji, javni i privatni ukor, zašto ne i javno ako je tako nešto napravio, ako ga smatrate takvim. Evo, javno ćemo te ukoriti, a ako nećeš biti poslušan, isključit ćemo te. Zašto mora...

Ante: Evo ima stvari gdje ti ja ne želim kontrirati i govoriti drugačije. Ti imaš svoje informacije koje si vjerojatno dobila od Danijela. Kažem ti, mi smo i dalje braća i sestre.

Željka: Ali njemu nikad nije bila namjera da ide ispred Organizacije. Ono što on meni kaže, bila mu je namjera da samo preko vas možda da dođe ili do onih ljudi u našoj organizaciji koji bi to pročitali, ili bi završilo u smeću, ili bi uzeli nešto od toga i isto tako kao recimo, uzimaju svjetska mišljenja...

Ante: Evo. Danijel ti može reći da li je sve išlo preko nas i da o tome porazgovarate bez nas.

Nadopuna: U početku sam poslao dva pisma s tumačenjima direktno u Betel, a kasnije sam sve ono što sam mislio poslati u Betel dao na uvid njima i pokrajinskom nadgledniku. Čak sam zadnja pisma putem meilova upućivao direktno njima, a ne Betelu. Prema tome, iako prva pisma nisu išla preko skupštinskih starješina, ja sam to kasnije ispravio pa mi tome više nisu ni mogli prigovoriti. Kasnije je jedan od njih rekao da nisam uopće trebao njih s tim upoznavati nego samo Vodeće tijelo, tako da oni očito nemaju svoje usuglašeno mišljenje o tome.

Željka: Pa jesmo o tome iks puta razgovarali. Ja više ne znam šta ću...

Nikša: Željka, imaš li neko konkretno pitanje da postaviš? Ti nama sad samo iznosiš svoja mišljenja. To je OK. Da bi ti bila zadovoljna mi bi morali pričati o njemu i našem razgovoru u pravnom odboru, a to ne možemo.

Željka: Pa ne tražim da o tome pričate. Ja sam... ja sam htjela... ne znam više što sam htjela zato što mi je u glavi više zbrka ...

Ante: Željka... Danijel je dobar čovjek. Stvarno dobar čovjek. Razmišljanje nitko nikome ne može izbiti iz glave. Ja mogu nešto misliti na svoj način. Nitko mi to ne može promijeniti. Mogu imati neke svoje dokaze i činjenice i na njima bazirati svoja razmišljanja. Mi nismo neka politička stranka niti kao neka religiozna zajednica koja traži da se netko odrekne nečega. Znaš. To je stvar svake osobe. Ne može se ići preko dostojanstva čovjeka. E sada, to samo pokazuje da ovo što sad govorim, čim je neka odluka donesena sve su se stvari uzimale u obzir. I sigurno da određeno postupanje... nije to neko postupanje kad netko nešto napravi jedanput ili dvaput ili neki normalan način i kad se dogodi nitko neće formirati pravni odbor. U vezi ovih stvari ... dobro ima nekih stvari koje je Danijel pisao u žalbi i možda tebi rekao, ali o tome ne bi želio pričati. Možda neke stvari dugo traju kod Danijela. Mi u skupštini, ja i Nikša i Vedran nismo tako dugo koliko to kod Danijela traje. Ja kažem po informacijama za koje znam da to traje nešto više.

Primjedba: Oni navodno ne traže da se odreknem svojih uvjerenja koja mogu zadržati za sebe, ali me ipak sude zato što imam ta drugačija uvjerenja. Zar to nije apsurd. Ako drže do dostojanstva čovjeka, a time i njegovog odnosa s Bogom, onda ipak nisu uzeli u obzir da ja mogu biti prije svega kršćanin koji svoju vjeru i nadu polaže u Krista bez obzira što svojim razumom ne mogu prihvatiti neka učenja Zajednice kojima ja ne dovodim u pitanje kršćansku vjeru i apostolsku nauku. Ako mogu biti kršćanin, onda bi trebao biti i član neke zajednice koja također drži do vjere u Krista pa čak i onda kada se neka njena učenja ne slažu potpuno s Biblijom. Pogrešno je članstvo i odanost nekoj zajednici izjednačiti sa vjerom i odanošću Bogu. Oni ovdje tvrde da ne bi smjeli ići preko dostojanstva čovjeka i tražiti od mene da se odreknem nečega, ali ipak to čine. Naime, oni traže od mene da u svom privatnom životu mogu imati svoja razmišljanja ali ih ne smijem zastupati nego se pretvarati da zajedno sa drugima prihvaćam ono što smatram zabludom i tako živim u laži, jer samo tako mogu biti član zajednice. Sudili su mi što sam prije deset godina započeo i što nisam odmah sebe zaustavio, nego sam sve do sad nastavio samostalno istraživati Bibliju i tražiti dokaze za njihove tvrdnje u koje se nisam mogao uvjeriti, čime su kritizirali moje na Bibliji utemeljeno pravo da se uvjeravam u sve.

Danijel: Ja sam rekao starješinama jedan primjer, što je normalno jer nas Biblija savjetuje i Zajednica potiče da istražujemo, da čitamo s uvjeravanjem, da sami sebi dokazujemo neke stvari, da se u to posve uvjerimo. Znači moj je poticaj bio iskren. Nisam htio da nešto rušim nego da iskreno pristupim prema svakoj informaciji jer ih cijenim kao takve. Naravno, iz mog iskustva meni neke informacije nisu sjele i do dan danas ne mogu neke informacije prožvakati na jedan logičan način i zato sam ih istraživao. Ja sam rekao da postoje braća koja će preko toga olako prijeći, neki će samo klimati glavom, treći će samo pročitati i brzo zaboraviti, a četvrti kao ja će ići do kraja. To su sve mogućnosti vlastitog izbora.

Nikša. Ali postoji još jedna mogućnost. Postoji i oni koji se potpuno slažu sa svim što uče (od Zajednice), kojima nije logično ono što ti govoriš. Šta misliš o tim osobama. Moraš to uzeti u obzir.

Primjedba: Da li se netko slaže sa mnom ili ne, o tome se može govoriti samo ako bi se cijeloj zajednici predočili moji argumenti tako da je za sada nemoguće konstatirati da li ima i koliko ima onih koji se ne slažu sa mnom. Ja znam tko se od braće slaže sa mnom ali oni o tome moraju šutjeti. Starješine koji su upoznati sa mojim tumačenjima mi nisu proturječili biblijskim protuargumentima, pa izgleda da se i oni prešutno slažu sa mnom, ali daju prednost trenutnom tumačenju Zajednice, a time i svojoj poziciji na koju ih je Zajednica postavila. Zato se postavlja pitanje - zašto Zajednica zabranjuje svojim članovima da po savjetu Biblije “ispituju nadahnute izraze da vide jesu li od Boga“. Kad bi svima bila dana sloboda da ispitaju moje izjave onda bi se svaki pojedinac sam mogao uvjeriti da li su mu moji argumenti u skladu sa Biblijom ili ne. Neki koji su čitali moje tekstove (njihova imena neću spominjati) su rekli da iza njih može stajati samo netko tko je potpuno uzeo u obzir sve što Biblija sakriva u sebi i da su ti tekstovi dokaz potpunog razumijevanja, pa čak i djelovanja svetog duha. Oni to nisu rekli pod prisilom nekog jakog autoriteta kojeg se ne smije dovoditi u pitanje. To što postoje i oni koji se slažu sa svim što Zajednica uči nije pravo mjerilo jer je poznato da se mase ljudi može svjesno ili nesvjesno držati u zabludi. I ja sam bio među njima i znam kako to izgleda. Mnoge vjernike se može snagom autoriteta navesti da prihvate sve što se kaže, a pogotovo ako ih se uvjeri da mogu u to biti toliko sigurni da uopće ne trebaju ništa dovoditi u sumnju ili samostalno ispitivati i uvjeravati se. No, ukoliko se članovima zabranjuje da razgovaraju s nekima koji dovode u pitanje njihova tumačenja i da čitaju njihovu literaturu, onda je to samo jedan od dokaza da postoji neki strah od razmatranja drugih dokaza i činjenica koji bi mogli narušiti vjerodostojnost svega onoga što iznosi naša Zajednica. To je dokaz da postoji velika vjerojatnost da je njeno članstvo ipak u zabludi u vezi nekih učenja koja se ne bi smjela dovoditi u pitanje zbog navodnog (doktrinarnog) jedinstva. 

Danijel: Naravno da to sve ide u obzir. Zato postoji taj spektar razmišljanja kod svih nas. No i ja prihvaćam onu braću koja ne razmišljaju o tome, koja samo pročitaju i daju komentar samo da bi dali komentar iako tu stvar ne mogu dublje objasniti, i ja tu braću prihvaćam. Ja ih cijenim jer je njihova vjera u Jehovu i Krista uvijek na određenom stupnju možda čak i jača nego kod mene.

Nadopuna: Onaj tko želi preispitati neku temu o kojoj se govori kroz članak za zajedničko skupštinsko razmatranje i dođe do drugačijeg objašnjenja kojeg može objasniti i argumentirati na Bibliji, njega se ne želi shvatiti ozbiljno niti mu se daje mogućnost da o tome javno komentira i iznosi svoje mišljenje jer bi navodno time mogao narušiti jedinstvo.

Ante: Evo, nije ni teokratski da dođemo do Željke, a da naša poruka ne bude upućena vama kao obitelji. Mi ne mislimo da se bilo kojom odlukom vaš brak mijenja. Ali Željka, ti kažeš kako nitko od nas nije ... ali to već dugo traje. Mi smo u skupštini tako kratko i u ovo malo vremena ipak, čim je neki postupak pokrenut, vođen i donesena odluka, postoje sigurno elementi koji su se uzeli i kao olakšavajuće i otežavajuće, ali opet s druge strane nitko ne može mijenjati ničije razmišljanje, niti mi želimo zahtijevati da se netko nečega odrekne.

Željka: Pa što on treba konkretno napraviti da se promjeni ta situacija?

Ante: To smo isto Danijelu rekli. Možemo reći i tebi, ali ne bismo pričali sad o Danijelu nego ajmo pričati o osobi koja nije među nama, a možda ima sličan problem, kako bi sačuvali neke odnose koji su teokratski. To znači da o tvom suprugu ne možemo sada pričati, niti pričati o pravnim stvarima, nego ajmo pričati o nekoj osobi koja je u Sibiru u nekoj skupštini i više nije član zajednice zbog definiranog otpada. Znači tako se definira otpad, a otpad kao takav može biti:

  • 1) osoba koja se bori protiv pravog obožavanja
  • 2) koja progoni obožavatelje Jehove, a zna za istinu 
  • 3) osoba koja svjesno uči protiv nauka razboritog roba i 
  • 4) vrsta otpada - osoba koje unapređuje učenja koja ne uči zajednica

... To su sve stvari koje se definiraju kao otpad. E sada svaka od ovih stvari, odnosno ove tri stvari uključuje agresivnost, jedan jako ružan stav prema zajednici, prema braći i prema organizaciji. A ova četvrta stvar uključuje čovjeka koji razmišlja kako razmišlja i to unapređuje.

Primjedba: Unapređivanje učenja koja ne uči Zajednica nije isto što i unapređivanje krivih učenja. Što je unapređivanje krivih nauka? To su radnje u svrhu promicanja lažnih učenja i stvaranje svojih učenika. Biblija takve naziva ‘drskim bezakonicima koji odvlače druge svojom zabludom’ (2.Pe 3:17). Ja to nisam činio niti sam to namjeravao učiniti. Tražio sam mogućnost da se unutar naše Zajednice formiraju odbori koji bi služili za unapređivanje istine. Kao što su se neki zauzeli za formiranje odbora OKB (Odbori za kontaktiranje s bolnicama) koji danas služe za unapređivanje suradnje između liječnika i njihovih pacijenata koji su Jehovini svjedoci, tako sam se ja želio zauzeti za formiranje odbora koji bi poslužili za unapređivanje suradnje između Vodećeg tijela i one braće koja su se poput mene posvetila istraživanju Biblije. Nisam se zauzeo za unapređivanje krivih učenja nego za istinu koja bi i dalje dolazila samo iz jednog izvora – od Vodećeg tijela koje još uvijek u svojim rukama drži štamparije i mogućnost globalnog prezentiranja putem svojih publikacija. To što sam ja želio nije bilo unapređivanje svojih razmišljanja nego traženje načina za suradnjom na unapređivanju biblijskih učenja. Prema tome, čak ne spadam ni u tu četvrtu kategoriju otpadnika. Međutim, oni to nisu uopće uzeli kao olakšavajuću okolnost.

Ante: (nastavak)... I kod takvih osoba, a one se mogu najlakše vratiti, tako da ako shvate razmišljanja koja imaju a ne mogu ih izbaciti iz svoje glave, ali opet s druge strane mogu pokazati stav spremnosti da čekaju na Jehovu i da cijene pripremu od “razboritog roba“.

Primjedba: Prema ovome, ja sam za razliku od drugih, trebao svjesno živjeti u zabludi, šutjeti i čekati, odnosno samo glumiti poslušnog i dobrog člana zajednice koji ispunjava sve njihove zahtjeve. Pitam se, zašto članovi Vodećeg tijela nisu čekali na Jehovu nego već godinama i desetljećima prezentiraju svoja kriva razmišljanja i očekivanja koja očito ne mogu izbaciti iz svoje glave.

Željka: A on je meni... dobro... ta osoba ajmo reć (u Sibiru). On je meni rekao da on želi čekati na Jehovu...

Nadopuna: Čekati na Jehovu je za mene značilo, ne šutjeti, nego osjetiti što Božji duh svjedoči u meni dok čitam njegovu Riječ, a zatim surađivati i komunicirati sa Vodećim tijelom koje bi na kraju unosilo promjene i novo svjetlo. No, oni su zastupali samo jednosmjernu komunikaciju po kojoj nikome ne dozvoljavaju da ih ispravlja i ukazuje na njihova kriva tumačenja. Zato za njih “čekati na Jehovu“ znači čekati na riječ Vodećeg tijela. Time su promijenili i ukinuli Božje načelo komunikacije jer ne dozvoljavaju da Božji duh s njima na vrhu komunicira preko običnih malih ljudi, kao što o tome svjedoče mnogi biblijski primjeri.

Ante: E sad gledaj. Zato ti kažem. Vidim da ste o tome razmišljali i čim se o tome razmišljalo to se uzelo u obzir. Odluka određene vrste, određenog tipa, kakva je takva je, onda se sigurno i to uzelo u obzir. I zato ne ovisi ništa o nama niti bi moglo to ovisiti o nama. Znači imaš neke stvari koje moraš napraviti.

Željka: Pa dobro što ta osoba mora učiniti?

Ante: E pa ta četvrta osoba, odnosno osoba četvrtog tipa definiranog otpadništva je zapravo osoba koja treba samo shvatiti koje je njeno mjesto u Božjoj organizaciji. Treba razumjeti sama za sebe da li Jehova nju koristi kao “razboritog roba“. To je bitna stvar. Jer ako priznaje “razboritog roba“ onda će njeno shvaćanječak i ako se pokaže točno za jedno vrijeme, ipak će sve to vrijeme razmišljati da Jehova ne koristi nju na takav način i neće loše govoriti o “razboritom robu“ kad dođe do određene informacije. Shvaćaš li. Znači, to nije jedan buntovnički stav gdje se govori s prezirom ili s pobunom, ali s druge strane ipak određeni način nepoštovanja može pokazivati jedno fino nerviranje “roba“, ali nije pobuna tipa znaš: “to ne valja, treba sve razrušiti“.

Primjedba: O kakvom nepoštovanju je ovdje riječ? U izdanju Probudite se od januara 2011. na str. 29 stoji: “Ako ispitate svoja vjerovanja kako biste utvrdili slažu li se ona s Božjom riječi, to nije znak da ne poštujete ono o čemu su vas roditelji učili“. Kraj citata. No ja sam isključen jer je moje ispitivanje svojih vjerovanja prosuđeno kao znak nepoštivanja onoga što su me učili moji roditelji kao Jehovini svjedoci, a samim tim i što me je učila Zajednica (naša zajednička dadilja i učiteljica). Oni su dobili dojam kako sebe stavljam u položaj koji je Bog odredio samo “razboritom robu“ tj. Vodećem tijelu i da iz te pozicije imam pravo tumačiti Bibliju i ukazivati svojim starješinama o tome što Biblija zaista uči. Ja to nikad nisam spomenuo ali sam im dao do znanja kako Bog može, ako to želi, koristiti bilo kojeg svog vjernog slugu da ispravlja one koji imaju autoritet. To je njegov način upravljanja kojeg je On uvijek koristio, ali kojeg današnje ustrojstvo Zajednice više ne priznaje nego prikazuje kao nepoštivanje koje ide na živce Vodećem tijelu. Čak i da sam smatrao da me Bog koristi na takav način, oni bi se trebali prema meni ponašati s poštovanjem i ispitati moje riječi u duhu onoga što kaže Biblija, a ne ih odbaciti samo zato što takva nova i drugačija učenja dolaze od običnog čovjeka. Ako smatraju da nisam o tom Gospodinovom robu govorio s prezirom niti sam se protiv njega bunio, onda su moje izjave bile u granicama prihvatljivog izražavanja. Međutim, za njih je bilo kakav kritički stav loš, kao da je riječ o nepogrešivim “bogovima“. Npr. ako ja cijenim i poštujem svoga oca, ali mu dajem do znanja da i ja razmišljam po svojoj savjesti koja uključuje zdrav razum i slobodnu volju time što koristim opravdane argumente koji se mogu kasnije pokazati točnima, kako se onda to može protumačiti kao nepoštivanje i nerviranje svog oca. Ako neki očev postupak i stav usporedim s primjerom nekog čovjeka koji je u sličnoj situaciji postupio krivo, da li će on biti spreman razmisliti i uvidjeti gdje griješi ili će se toliko iznervirati da se počne braniti nepovredivošću svoga autoriteta? Da li bi me moj otac zbog toga trebao izbaciti iz kuće ili bi kao pravi otac dozvolio da sa mnom o tome raspravi pa čak i da prihvati moje argumente ukoliko su oni opravdani. Naravno, kako tjelesni tako i duhovni očevi mogu postupati na dva načina - autoritarno ili autoritativno:

    • Autoritaran način uključuje strogoću, zahtijevanje poslušnosti, kažnjavanje i jednosmjernu komunikaciju.
    • Autoritativan način je dosljedan i potiče dvosmjernu komunikaciju u kojoj roditelj postavlja razumne zahtjeve prema djeci, pruža toplinu, prihvaćanje i potporu; cilj mu je razviti u djeteta znatiželju, kreativnost, sreću, motivaciju i samostalnost što kod djece dovodi do toga da budu spontana i da slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje.

Ja sam do sada mislio kako starješine upravljaju našom Zajednicom na prihvatljiv očinski način, ali sve više uviđam da je on uzročnik što mnogo ljudi odlazi iz Zajednice ili se ne osjećaju tako ugodno u njoj. Budući da sam od svojih duhovnih očeva osuđen kao otpadnik i to bez razloga, sada sam mogao postati buntovnik i to s razlogom. No ja nisam postao buntovnik nego sam svoje negodovanje želio izraziti na razuman i smiren način.

Nikša: Prije smo spomenuli tip otpadničkog mišljenja – dakle, unapređivanje učenja koja ne uči vjerni i razboriti rob. Vjerni i razboriti rob je, to je ta visoka markacija u našem umu zbog koje smo mi na kraju krajeva razumjeli istinu i upoznali je onakvu kakva je. I sad, naravno, čekati na Jehovu znači čekati na objašnjenja koja će Jehova dati kroz taj kanal. Mi sada, odnosno naša organizacija ne poznaje drugi način spoznavanja i bacanja nove svjetlosti na Bibliju.

Primjedba: Pitanje je - zašto naša organizacija ne poznaje drugi način bacanja nove svjetlosti na Bibliju? Očito zato što je bilo čiji uvid u Bibliju unaprijed prikazan u negativnom svjetlu, kako bi se zadržalo visoko mišljenje o onima koji služe u Vodećem tijelu, pogotovo taj osjećaj da samo njih vodi sveti duh u razumijevanju Biblije. Visoko mišljenje o njima se podržava i time – kako oni tvrde – što s njima komuniciraju Jehova i Isus Krist preko svetog duha, anđela i pojedinih kršćanskih svetaca koji su uskrsnuli i podignuti na nebo, iako ni sami ne mogu to ničim dokazati ni potvrditi. Takvu sliku o sebi su oni sami stvorili i zato nije čudno da ih mnoga braća doživljavaju u tom mističnom smislu kao visoku markaciju u našem umu. No sami su krivi što se kod mene i drugih nije zadržalo to visoko mišljenje o njima, jer su svojim krivim izjavama znali uzdizati sebe i sakrivati negativnu sliku o sebi i svojoj prošlosti samo kako bi ih mi doživjeli kao visoku markaciju u našem umu. Tako sam naišao na njihovu izjavu u kojoj su napisali:

"Kako se približavalo vrijeme uništenja buntovnika Sotone i svih njegovih djela, jasno se pokazalo da se nisu svi prepustili otpadničkom obožavanju kakvo se vrši u svijetu kršćanstva. Potkraj 19. stoljeća u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD) osnovana je grupa iskrenih istraživača Biblije koja je postala jezgra razreda Božjeg suvremenog svjedoka. Ti su kršćani usmjeravali pažnju na biblijske dokaze da je blizu završetak današnjeg svjetskog sustava. Kao što je biblijsko proročanstvo i proreklo, ’završetak‘ ovog svijeta započeo je 1914, a obilježilo ga je izbijanje prvog svjetskog rata. (Stražarska kula od 1.1.2000. str.8).

U ovom članku sam tada primijetio da se istraživačima Biblije pripisuje činjenica kako su oni još u 19.stoljeću kao suvremeni svjedok ili Božji prorok, jasno vidjeli i ispravno razumjeli biblijsku kronologiju kojom se moglo saznati kada će započeti kraj. Međutim, već ranije sam bio upoznat da su oni usmjeravali pažnju na krivi datum jer su 1914-te godine očekivali potpuni kraj ovog svijeta a ne početak jednog novog razdoblja koji bi se zvao “završetak“, a koji bi započeo s tom godinom. Završetak je za njih bio započeo 1799. godine. To su izjavljivali čak i 1922.godine jer su napisali:

"Neosporna činjenica, dakle, pokazuje da je "vrijeme kraja", započelo 1799.g." (Stražarska kula, ožujak 1922.)

Ovo pokazuje da se oni u 19. stoljeću nisu mogli smatrati “jezgrom suvremenog svjedoka“ jer su pogrešno svjedočili znakove svoga vremena. Zato sam u ovom članku primijetio da se ne želi reći prava istina o njihovim pogrešnim očekivanjima nego se želi opravdati njihovo revno objavljivanje 1914-te godine. Stoga sam želio malo bolje to istražiti i malo više kopati po publikacijama Zajednice. Iako su oni u nekim člancima priznavali ali i opravdali svoje pogreške, ja sam bio opet šokiran kad sam u svojoj biblioteci ponovno naišao na sličnu lažnu izjavu:

"Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? (...) Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti), a koji se sada zove Kula stražara objavljuje Jehovino Kraljevstvo.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str. 13).

Ova je izjava, kad se objektivno analizira, također dokaz neiskrenosti i izvrtanja činjenica kako bi se te “robove“ prikazalo u svjetlu razboritosti. Hvale ih da su razotkrili neke laži, a u ovom članku prikrivaju vlastitu laž. Naime, ponovno se tvrdi da je Isus 1918-te godine našao samo jednu grupu kršćana koji su za razliku od drugih jedini pružali ispravno razumijevanje o gore navedenim biblijskim učenjima. Tako se novoj generaciji Jehovinih svjedoka i onima koje se želi dovesti u organizaciju želi nametnuti poluistina, a ne prava istina o tom “robu“. Naime, nije točno da je tada skupina kršćana poznata kao Istraživači Biblije (od koje su nastali Jehovini svjedoci) pružala ispravno razumijevanje o “Kristovoj nevidljivoj prisutnosti i značenju 1914-te godine“. O tim i nekim drugim stvarima je imala potpuno krivo razumijevanje. Kad bi mi danas zastupali tadašnja učenja o tim i drugim stvarima, onda bi nas se isključilo kao otpadnike jer bi takve tvrdnje bile okarakterizirane kao unapređivanje “lažnih učenja“. Osim toga, časopis s kojim su bili povezani je do tada tvrdilo da je Isus došao u svojoj slavi kao kralj 1874. godine i da je od tada nevidljivo prisutan tokom žetve koja će se završiti na vrhuncu velike nevolje 1914. godine, a najkasnije 1918. godine kada će biti uništen svjetski sustav stvari i uspostavljen novi svijet pod Božjim kraljevstvom. Zašto onda današnje vodstvo ne dovodi u vezu tog “roba“ s unapređivanjem učenja i očekivanja iza kojih ne stoji Bog ni Biblija? Vjerojatno zato što se uzimaju u obzir njihovi ispravni motivi i revnost za Boga. Zašto onda te motive nisu uzeli u obzir u mom slučaju?

Budući da oni, u gornjoj izjavi, svoja učenja (od kojih su neka bila lažna) stavljaju nasuprot učenjima drugih kršćanskih zajednica (od kojih su neka točna), onda je upitno stvarati kriterije po kojima Isus jednoj grupi kršćana daje prednost na temelju djelomičnih istina i krivih učenja, dok sve ostale odbacuje iz istih razloga. Tvrdeći da je kriterij Kristovog prihvaćanja upravo “ispravno razumijevanje“ o svemu što Biblija uči, oni su i ono što je bilo krivo protumačeno stavili pod nazivnik “ispravno“. Kako bi udovoljili tom kriteriju onda su ovdje naveli da su oni u svim navedenim stvarima pružali ispravno razumijevanje. Budući da to nije točno, onda ni oni sami nisu udovoljili tom kriteriju, pa je upitno tvrditi za sebe da su oni bili jedini koje je Isus u to vrijeme mogao izabrati za svog zastupnika jer su i sami u svojim izjavama iznosili lažne tvrdnje i kriva učenja. Da bi to prikrili oni su sebe opisali kao jedine koji su s ispravnim razumijevanjem bili budni s obzirom na dolazeće događaje. Tako u Stražarskoj kuli od 15.3.2009. na str.16. piše:

“Većina ljudi pod Sotoninom je vlašću i ne obraća pažnju na značenje svjetskih događaja. Oni ne zamjećuju da Krist vlada kao kralj. No pravi su Kristovi sljedbenici budni i shvaćaju pravo značenje događaja koji su se odigrali u prošlom stoljeću. Jehovini svjedoci su 1925uvidjeli da Prvi svjetski rat i događaji koji su uslijedili nakon njega jasno dokazuju da je 1914. Krist počeo kraljevati na nebu. Time su započeli posljednji dani ovog zlog svijeta kojim vlada Sotona.“

Izgleda da oni do 1925. godine nisu bili baš toliko budni jer su propustili nešto važno. Tek su tada ustvrdili da je 1914. godine Isus imenovan za kralja, a ne 1878, kako su do tada tvrdili. Takva izjava ih je održala na životu jer su te godine doživjeli veliko razočarenje. Naime tada se nije desio kraj kojeg su najavljivali. No i dalje su nastavili vjerovali da je Kristova prisutnost započela 1874. Kako je vrijeme sve više odmicalo onda su bili primorani i to korigirati i prilagoditi, pa su tek 1943. godine odbacili 1874. godinu kao godinu Isusovog nevidljivog dolaska i prebacili ga na 1914. godinu tako da su Isusovu prisutnost i postavljanje za kralja stavili u tu istu godinu. Međutim oni niti ne slute da ih ta 1914. godina još više diskreditira kad je pokušavaju staviti u te svoje nove okvire tumačenja. Tako su nedavno napisali:

“Prisjetimo se Isusovih usporedbi o djevicama i o talentima. Da su djevice i robovi iz tih usporedbi znali kada će doći mladoženja odnosno gospodar, ne bi trebali bdjeti. No oni to nisu znali, pa su u svakom trenutku morali biti spremni za njegov dolazak. Pomazanici su desetljećima očekivali da će se 1914. dogoditi nešto značajno, ali nisu jasno razumjeli što. Kad se njihova očekivanja nisu ispunila, moglo im se učiniti da Mladoženja kasni. Jedan je brat kasnije rekao: “Mnogi od nas najozbiljnije su vjerovali da će prvog dana u listopadu 1914. otići na nebo“. Zamisli samo kako su razočarana mogla biti braća koja su očekivala kraj, a on nije došao“ (Stražarska kula, 15.9.2012.)

Treba uzeti u obzir da ti navodni “pomazanici“ tada nisu govorili da oni ne razumiju o čemu govore i što očekuju. Oni su svima javno dali do znanja da oni jasno razumiju o čemu govore i što će se dogoditi te godine. Kad se to nije dogodilo oni su bili primorani da odgode Isusov dolazak za neko drugo vrijeme, pa su nagađali da će se to desiti 1915., 1918., 1920., a najkasnije 1925.godine. To znači da se njihova očekivanja nisu ispunila ni 1925. godine pa su sve do tada pomišljali da Mladoženja vjerojatno kasni. No, kako ne bi odgovarali slici tog proračunatog roba, oni su godinama kasnije protumačili da Isus ipak nije došao 1874. godine nego 1914. godine, i da te godine nije došao da okonča ovaj svijet, nego da sudi Božjoj kući. Međutim, ponovno su upali u zamku proračunatog roba jer tu svoju misao žele podržati nekim činjenicama koji ne odgovaraju izvornom apostolskom razumijevanju. Čak se to ne može složiti sa usporedbom o djevicama jer ispada da su djevice Mladoženju očekivale do 1925. jer su od 1914. do tada uvijek iznova održavali svoju budnost novim iščekivanjem Isusovog dolaska. Budući da se ni 1925. godine nije desio taj dolazak, onda bi se trebalo govoriti kako su oni tek tada pozaspali, što se nikako ne može složiti sa tumačenjem da su zaspali neposredno prije 1919. godine i da su te godine čule poziv i izašli u susret Mladoženji. Takvo naknadno povezivanje stvari s biblijskim proročanstvom ne može odgovarati ni tumačenju da je Isus kao Gospodar 1919. godine pozvao svoje robove iz svijeta kršćanstva da mu daju račun za svoj rad. Nitko pa ni oni uopće nisu u svojim publikacijama govorili da se takvo nešto odigrava u svijetu kršćanstva nego su to proročanstvo tek godinama kasnije prikazali kao nešto što se ispunilo kako bi mogli govoriti da je Isus te 1919. godine njih izabrao za svoje jedine zastupnike i jedinu pravu kršćansku skupštinu.

Ako je Isus postao kralj 1914. godine, a da toga nisu bili svjesni, i ako je 1919. godine ušao u svoj hram i izabrao samo njih da ga zastupaju, a da toga nisu bili svjesni, jer su još uvijek čekali da on dođe, onda je iz kasnijih tumačenja vidljivo da su sa sebe željeli skinuti lošu reputaciju koja ih je tih godina pratila te da su raznim naknadnim tumačenjima biblijskih proročanstava pokušavali sebi nametnuti ekskluzivnu ulogu. Oni su svjesno ili podsvjesno znali da su neka njihova očekivanja i tumačenja i dalje kriva, pa su u svrhu održavanja organizacije, mnoge biblijske stavke i proročanstva prilagodili sebi kako bi zadržali postojeće članstvo i privukli nove članove. Čak su dali do znanja da ta tumačenja ne moraju biti točna, ali su zato naglasak stavili na one izabrane činjenice koje bi trebale govoriti u prilog njima kao jedinoj pravoj religiji. Jedna od tih činjenica koju pokušavaju održati na životu je Isusov dolazak 1914. godine. Iako činjenice pokazuju da Isus nije došao te godine, oni se toga i dalje čvrsto drže jer su na tom temelju izgradili svoju religiju  i svoje ime.

I sad jedno pitanje – kako su ti posljednji članovi pomazane klase bili budni i spremno čekali Isusa i njegove proročanske događaje ako su tek godinama kasnije zaključili što se to 1914., 1918., i 1919., godine nevidljivo za njihove oči odigravalo na nebu? Zašto drugim ljudima zamjeraju što ne obraćaju pažnju značenju svjetskih događaja povezanih s 1914. godinom, kad ni oni do 1925., odnosno do 1943. nisu točno znali ni razumjeli kakvo je značenje te godine? Tek nakon smrti J.F.Rutherforda su ti razni događaji pripisani 1914., 1918. i 1919. godini i tako prilagođeni vlastitoj promociji.

Po svemu sudeći, možemo zaključiti da sve ono što se dešavalo oko tih godina ne idu u prilog Jehovinim svjedocima jer ispada da oni nisu budno dočekali trenutak kada će se njihov Gospodar pojaviti niti su u tom trenutku raspoznavali što se dešava. Prije bi se moglo reći da su u tim godinama ulazili iz jednog razočarenja u drugo jer se ništa nije poklapalo sa njihovim očekivanjima. Međutim nama se danas prezentira nešto drugo. O tome piše u Stražarskoj kuli 1.3.2004. ma str.14. gdje stoji:

“A onda se 1919. dogodilo nešto neočekivano. O tome čitamo: ”Točno u ponoć čuo se povik: ’Evo mladoženje! Izađite mu u susret!‘ Tada su sve one djevice ustale i uredile svoje svjetiljke“ (Matej 25:6, 7). Baš kad su izgubili svaku nadu, dobili su poziv da nešto učine! Godine 1918. Isus, ”glasnik saveza“, došao je u Jehovin duhovni hram da pregleda i očisti Božju skupštinu (Malahija 3:1, NS). Tada su mu pomazani kršćani trebali izaći u susret i dočekati ga u zemaljskim dvorištima tog hrama. Došlo je vrijeme da ’zasvijetle‘ (Izaija 60:1; Filipljanima 2:14, 15).“

Opet jedno pitanje - kako su oni 1919. godine čuli povik da je Isus došao u svoj Hram ako su još uvijek bili uvjereni da je on u Hram došao daleke 1878. godine? Kako su mogli čuti taj povik da je on došao u hram, ako su umjesto toga u to vrijeme čekali kraj svijeta? Kako su mu mogli izaći u susret ako po tom pogrešnom razumijevanju to nisu ni očekivali a niti su to jasno vidjeli? Čak i da su čuli taj neočekivani poziv oni mu u to vrijeme ne bi obratili pažnju zbog svog krivog razumijevanja i krivog očekivanja. S druge strane, da su taj neočekivani povik čuli i znali njegovo značenje onda bi svoje pogrešno razumijevanje odmah ispravili 1919. a ne 1943. godine. To nam dovoljno govori da u svim tim navodnim događajima oni nisu bili vođeni svetim duhom, a kamo li da su od svetog duha “dobili poziv da nešto učine.“

Zašto se onda nama pokušava dokazati da su oni tada bili potpuno budni i u potpunom skladu sa svim nebeskim stvarima, događajima i objavama kad se može doći do zaključka da su samo naknadno prilagodili svoja tumačenja kako bi se prikazalo da su samo oni imali Božje vodstvo? Zar to ne govori da su oni na proračunat način prilagodili sebi neka biblijska proročanstva na način da su nakon određenih događaja po svom viđenju objašnjavali što bi ta proročanstva trebala značiti. Naime, nitko od njih nije 1919. godine čuo nikakav nebeski povik, nego su tek godinama kasnije rekli da se taj povik mogao čuti i da su tada “trebali izaći u susret Kristu“. Prema tome, da su čuli, onda bi se odazvali i izašli u susret Isusu 1919. godine, ali dokaza o tome nema nigdje, osim tvrdnje da je to tako “trebalo“ biti. I sada imaju obraza sve nas uvjeravati da je to zaista bilo tako iako se zna da u to vrijeme nisu ništa čuli. Jedina reakcija većine članova bila je u skladu s objavama koja je iznosio predsjednik društva J.F.Rutherford koji je za sebe rekao da je zbog svojih krivih tumačenja ispao magarac. Njega i sve ostale do danas koji služe u Upravnom i Vodećem tijelu se smatra razboritim robom iako se zna da su više puta samouvjereno iznosili vlastite ideje i viđenja svojega srca. Tu činjenicu žele prekriti crnilom, odnosno tintom za papir koja ocrtava slova njihove neiskrenosti. Tim slovima su napisali:

Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari. (...). Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“(Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Koliko god se pokušavali prikazati u svjetlu razboritosti, neke činjenice pokazuju suprotno onome što oni tvrde, a to je da oni nisu ni u početku a ni kasnije tražiteljima istine u svim stvarima pružali ispravno razumijevanje niti su bili uvijek iskreni prema njima. Znamo da Bog ne trpi lažne izjave i religiju koja nije iskrena prema svojim vjernicima. Stoga, je izjava brata Gugića da smo “mi na kraju krajeva razumjeli istinu i upoznali je onakva kakva je“, u biti točna, samo što se treba vidjeti o kakvoj istini je riječ. Naime, moguće je pretpostaviti da nas oni još uvijek uvjeravaju u nešto što su krivo razumjeli. Nažalost, to nije samo pretpostavka jer sam jasno uvidio zablude u koje Jehovini svjedoci još uvijek vjeruju. Naravno, sve ovo što sam iznio u vezi navodnih proročanskih događaja je moje subjektivno gledanje jer osobno nisam mogao naći ništa što bi potvrdilo da su se spomenuta proročanstva ispunila na Jehovinim svjedocima na način kako je to objašnjeno u njihovoj publikaciji. Međutim, moje se subjektivno gledište može smatrati objektivnim ukoliko činjenice pokazuju da je ono točno.

Željka: To znam, to znam. Ali koliko znam, ovdje se nije htjelo ići protiv “vjernog i razboritog roba“ niti se staviti u njegovu ulogu.... niti u jednom pogledu da se stavi u tu ulogu.

Ante: Željka, zato kažem, sad mi ne možemo pričati o njemu (tvom suprugu), ali ta osoba (misli na mene ali govori u trećem licu) tamo u Sibiru ipak možda kroz neke svoje stavove ili neke svoje izjave i takve stvari može tako nešto pokazati. I to je stvar osobe da ona u sebi mora razlučiti. Jer možda čovjek ponekad izgubi granicu između jedne i druge strane i prijeđe granicu koju bi trebao poštivati, ako je poštuje. Al' možda netko bude oduševljen nekim svojim razmišljanjem i ne vidi da je prešao granicu. Znaš, tu je, ali nije sto posto, primjer koji ukazuje na tu situaciju. Jedan biblijski primjer koji ti u tome može pomoći je čovjek koji se rugao Davidu. David ga nije pogubio, ali u svakom slučaju, mislim da je njegov sin Salamun, kad je došao na prijestolje, tog čovjeka odveo u grad iz kojeg nije smio napustiti njegove zidine. U svakom slučaju, tom čovjeku je utekao rob i on je zanemario na svoj položaj i milost koja mu je pokazana, te je u potrazi za svojim robom, odnosno za nečim nebitnim prešao granicu i izgubio svoj život. On je zanemario sve što je dobio. Nije o njima uopće razmišljao i doslovno on je prešao crtu koju je postavio kralj. Tako i taj brat u Sibiru je bio osoba koja je jednostavno u onome što je istraživao i kako je shvaćao stvari, možda je u jednom trenutku zanemario teokratsku strukturu i kako i koga Jehova koristi za neke stvari i prešao granicu koja je jednostavno u tom trenutku pokazala određene stvari. E sada, ti znaš da se kod nas u skupštini za nijedan grijeh ne postupa kao po Mojsijevom zakonu. Znači, nije kamenovanje i ubijanje, ali je u jednu ruku isključenje istovjetno kamenovanju i ubijanju. Ali za razliku od mrtvog čovjeka isključena se osoba može vratiti u Zajednicu. To su stvari koje se moraju shvatiti. Mi danas nemamo taj zakon ali ipak imamo kršćanske zakone i upute koje postoje. Mi vas cijenimo kao obitelj i mislim...

Primjedba: On ovdje opet ukazuje da sam ja prešao jednu granicu i da sam uzeo sebi za pravo da mislim kako me Jehova koristi za neke stvari koje su isključivo zadatak Vodećeg tijela. Zato iznosi neke primjere kako bi to objasnio, a koje Zajednica koristi kako bi opravdala neke svoje postupke prema počinitelju nekog pogrešnog postupka protiv njihove autoritete. No neki primjeri se ne mogu primjenjivati u kršćanskoj skupštini i kao takvi nemaju svoju legitimnost.

Prvi primjer je stvar odnosa između Izraelskog kralja prema onome kojemu je oprostio ali ga je ujedno obavezao na ispaštanje svojeg grijeha i kućni pritvor što je crkva primjenjivala u srednjem vijeku (primjer Galilea). Zar je Bog stajao iza pravila i granica kojeg je kralj postavio grešniku ili koje je Papa postavio Galileu? Bog je dozvolio ljudima da iskazuju svoju pravdu i milosrđe, ali se onda takav sud ne može poistovjetiti s Božjim sudom nego ljudskim. Ovaj navedeni primjer je dokaz da su me sudili po svom ljudskom zakonu, a ne Božjem. Samim tim što se u Bibliji iznose neki primjeri u vezi pravila koja su neki istaknuti ljudi zajednice samoinicijativno uvodili po nekoj svojoj pravdi, ne znači da su potpuno ispravna iako iza njih stoji dobra namjera. Ponekad vodeći ljudi neke zajednice koriste takve primjere kako bi sami postavljali granice preko kojih drugima ne daju da ih pređu i tu često ispaštaju pojedinci kojima se nameću stroga pravila, a nepoštivanje tih pravila smatraju nepoštivanjem autoritete iza koje stoji Bog. Takva pravila su uvodili i rabini u vezi sabata i postavili granice, ograde ili zidove do kojih je Židov mogao ići kako ne bi bio kriv za kršenje zakona. Isus je išao izvan tih granica i nije pogriješio prema Bogu, ali je zato za njih on bio grešnik. Uvođenjem svojih kanonskih zakona, religiozne vođe štite svoj autoritet i svoje pravo da postavljaju određena pravila i da sankcioniraju one koji ih se ne pridržavaju. Kao sljedbenik Isusa Krista ja mogu slijediti samo njegov primjer pogotovo ako mi savjest ne sudi za nešto što radim iako time izlazim iz okvira koje su čak i u najboljoj namjeri postavili istaknuti ljudi. Pitanje je koga ću slijediti i koga ću više slušati - Krista ili te ljude?

Željka: Pa, je li se može šta učiniti da bude možda to ipak ublaženo?

Ante: Slušaj Željka, ne može. Ti znaš, to je sad čisto teoretska stvar.

Nikša: Ne ovisi o nama...

Ante: Svaki pravni postupak nije unaprijed određen. Postupak kad se vodi osoba u samom postupku može pokazati pokajanje.

Željka: Ako, ako se on sad iskreno kaje, jel može biti drugačije?

Ante: Sad je stvar u tome šta... Kad pravni postupak prođe onda osoba nakon toga može zaista početi razmišljati o stvarima koje su se dogodile. Ali taj postupak je gotov. Shvaćaš, vrijeme od njega pa do nekog trenutka kada opet može osoba pokazati i razumjeti zapravo što je učinila... Kažem, to može biti nakon pravnog postupka. Zamisli da sam ja došao u neku situaciju, kažem ti, da sam ja nekoga prevario. Netko sa mnom pokuša razgovarati, pomagati i rješavati stvari, a ja sam to sve odbijao jer mislim da to nije tako ozbiljno jer itako smo svi mi kršćani, možemo jedan drugoga razumjeti jer smo grešni, oprostit ćemo jedan drugome dug, ali ipak ta je stvar ozbiljna. Ja sve to zanemarim i dođe do toga da se mora voditi pravni postupak. I opet ja opravdavam svoj postupak u nadi da ja ne moram odmah vratiti novac jer će mi brat itako oprostiti, ali ja na takav način prezirem određene odnose i zbog tog mogu biti isključen. I ja se sad – kad mi je rečeno da ću biti isključen - navodno pokajem i vratim novac. Kako to da ga sad mogu vratiti, a do maloprije ga nisam mogao vratiti. Odnosno mogao sam ga vratiti ali nisam htio. I sad ja sutra mogu biti osoba koja će reć, zaista mi je žao, i ja to kažem starješinama, ali treba postojati vrijeme za određenu stvar da se vidi pravo pokajanje. Da li želim dozvoliti da zbog novca bude narušen moj odnos sa bratom, Jehovom i skupštinom.

Željka: Dobro, recimo kad bude taj odbor, mislim bio je odbor, jel se može recimo u toku prizivnog nekako pokazati da ipak, da ipak stvarno želi čekat na Jehovu i stvarno se iskreno kaje, da ipak ne dođe do toga.

Ante: Prizivni odbor ne rješava to. On gleda sve. Znači, on ti prvo ispitiva temelje da li se radilo po savjetima i uputama. Zato mi, moraš to razumjeti, mi ne mrzimo Danijela...

Željka: To ja znam da ga vi ne mrzite...

Ante: ... i on je naš brat sve dok ta odluka kao takva, da bude potvrđena, shvaćaš li.

Željka: Ali ja, evo imam konkretno pitanje – da li se to može promijenit kad on pokaže stvarno ono što u srcu osjeća.

Ante: Ako smo mi pogriješili, znači, ako je pravni odbor pogriješio, onda se to može promijeniti.

Nikša: Ali ima jedna dobra stvar. Danijel može bilo kada i u bilo koje vrijeme pokazati pokajanje.

Željka: Pa on se kaje...

Nikša: Samo da ti kažem. Reći ću ti odgovor na tvoje pitanje. On može pokazati pokajanje pred prizivnim pravnim odborom. I recimo, prizivni pravni odbor može dobiti utisak da se stvarno iskreno kaje. Međutim, drugo je isključenje iz Zajednice a drugo je naknadno kajanje. To može biti veliki plus za ponovno primanje ali teško za ukidanje odluke prvobitnog pravnog odbora. Dapače. Ja sam sretan šta znači u ovom trenutku pokajanje. Hm, opet bi morao pričati o ...

Primjedba: Naknadno kajanje se po ovom pravilu ne može smatrati pravovaljanim za ukidanje odluke Pravnog odbora. To znači, ako je Pravni odbor zaključio da je učinjen težak grijeh i da se grešnik nije tom prilikom kajao, onda na snagu stupa njihova odluka o isključenju. Treba zapaziti da se ja nisam slagao s njihovom odlukom jer sebe nisam mogao vidjeti kao grešnika, a kamo li kao otpadnika. Zato su oni trebali odluku sprovesti tek onda kada sam ja toga svjestan, a ne me prisiliti da to priznam zbog straha od isključenja. Takav je bio progon vještica. Suci bi optuženu ženu prisilili da se kaje za nešto što ona nije mogla priznati, jer ako bi priznala onda bi je ubili. Ako se kaje, onda bi to bio dokaz priznanja pa bi je svejedno ubili jer bi ispalo da je ona to skrivala sve dok se nije suočila sa svojim sucima. Ili bi pokušali iznuditi dokaz time što bi je potopili pod vodu pa ako bi se utopila, onda bi to bio dokaz da nema nadnaravne moći, a ako bi slučajno preživjela, onda bi je pogubili jer je preživjela uz pomoć svojih nadnaravnih moći. Svejedno bi bila mrtva. Isus je zastupao jedno drugo načelo: “Pazite na sebe! Ako brat tvoj počini grijeh, ukori ga. Ako se pokaje, oprosti mu. Ako ti i sedam puta na dan sagriješi i sedam se puta vrati k tebi i kaže: ‘Kajem se’, oprosti mu!” (Lk 17:3,4). Opraštanje bi značilo ukidanje nepravomoćne odluke o isključenju, a ne je još obznaniti pred cijelom skupštinom koja uopće nije bila upoznata sa ovom situacijom. Oni koji sude bratu trebaju paziti na sebe kako ne bi postupili nepravedno. Prema Kristovim riječima, ako bi se “brat vratio“ s kajanjem, trebalo mu se odmah oprostiti i zaboraviti, a ne dokazivati svoju pravednost. Vratiti se znači razmisliti i postati svjestan svoje pogreške. Ja se nakon njihove odluke očito više nisam mogao vratiti s pokajanjem jer bi to bilo naknadno pokajanje koje ne može promijeniti njihovu nepravomoćnu odluku. Mogao sam se samo žaliti na njihovu odluku, ali žalba po njima samo dokazuje da se ne kajem nego da istjerujem svoju volju i da se protivim njihovoj prosudbi. Zato ni žalba nije mogla ništa promijeniti jer je ona trebala samo pobiti neku njihovu proceduralnu pogrešku, a ne njihov pogrešan stav prema meni.

Ovakav stav je u nastavku ovog razgovora objasnio brat Ante kad se osvrnuo na situaciju u drevnom Izraelu pa je rekao za nekog tko bi prekršio Božji zakon: “Čak i kad bi se osoba pokajala bila bi ubijena. Danas toga nema.“ Međutim, po pravilima ovakvih pravnih procesa izgleda da danas toga zapravo još ima. Naime, ako se kaješ pred prizivnim odborom, opet ćeš biti isključen (ubijen) jer se to smatra naknadnim kajanjem. Ovdje nema mjesta opraštanju nego samo kažnjavanju. Takav stav krutog provođenja zakona su podržavali neki židovski vođe, dok je Isus uvijek naglasak stavljao na opraštanje.

Ante: Nemojmo pričati sad o tome, ali jednostavno, Željka, ona četvrta grupa osoba koja mogu biti otpadnici (oni koji unapređuju svoja učenja) je, zamisli, toliko bila zaokupljena svojim proučavanjem da je razvila jednu teoriju koja je totalno otišla od učenja “vjernog i razboritog roba“. Kažem ti, ja sad ne mogu nekome mijenjati mozak i njegovo razmišljanje, jer to je njegova osobna stvar, ali ono što on može za sebe razumjeti i znati da je ono što je naučio, da je to shvatio proučavajući, ali je ipak mudrije da pričeka nova objašnjenja. I tu je još nekoliko stvari. Ta osoba nikad neće drugome govoriti o tim stvarima. Razumiješ. Ne, čak i sa onima koji pokušavaju s njim razgovarati o tome, jer nema smisla ako priznajemo “vjernog i razboritog roba“. I sada može to pokazati ne samo da se osoba kaje, jer zna do čega dovodi takav način razmišljanja, nego konkretno pokazuje djela koja zapravo pokazuju da je on shvatio položaj u Jehovinoj organizaciji i koga Jehova koristi da bi davao duhovnu hranu svom narodu.

Nadopuna: On ovdje govori o tome što je mudrije učiniti kad netko od nas kroz proučavanje Biblije dođe do drugačijeg razumijevanja pa kaže da o tome moramo šutjeti i da nikad ne bi smjeli drugima govoriti o tim stvarima. Međutim, Zajednica je više puta iznosila primjere iz kojih možemo nešto naučiti i primijeniti u svom kršćanskom životu. Tako je npr. u Stražarskoj kuli od 4.2014. pisala o Thomasu Emlynu iz Irske koji se krajem 17. st. posvetio proučavanju Biblije. Dok je bio pastor uvidio je da Biblija podupire njegove novostečene spoznaje o Kristu koje su odudarale od službenog učenja njegove zajednice. Te spoznaje je objavio u svojoj knjizi u kojoj je branio svoje stavove. To je razbjesnilo pripadnike njegove zajednice te je doveden pred sud koji ga je osudio kao bogohulnika. U svojoj drugoj knjizi “Prava istina o suđenju“ je napisao: “Podnosim nevolje zbog onoga što smatram istinom...“. U navedenom članku se postavlja pitanje: “Što mi možemo naučiti od tog čovjeka?“ Odgovor na to pitanje je suprotan, ne samo ovome što je rekao ovaj starješina, nego i onome kako Zajednica postupa protiv tih istih ljudi koji žele braniti ono što smatraju istinom. Pogledajmo:

“U današnje vrijeme mnogi se boje zastupati biblijska učenja. No Emlyn je bio spreman odlučno braniti istinu iz Božje Riječi. Kazao je: “Ako čovjek ne smije zagovarati važne istine koje su jasno izražene u Svetom pismu, zašto da onda uopće čita i proučava Božju Riječ?” Emlyn nije želio razvodniti istinu iz Svetog pisma. Primjer koji su nam pružili Emlyn i ljudi poput njega trebao bi nas potaknuti da razmislimo jesmo li spremni zastupati istinu čak i kad zbog toga moramo podnositi ruganje i prezir. Što nam je važnije — ugled i odobravanje okoline ili pak istina iz Božje Riječi?“

Prema tome, da li je mudro šutjeti i nikom ne govoriti o onome što smo otkrili kroz vlastito proučavanje Biblije ili je mudrije čak o tome pisati i objavljivati knjige kako bi i drugi razmotrili sve argumente? Što učimo iz spomenutog primjera? Umjesto da mi sude kao što su sedmorica biskupa Irske crkve sudila Emlynu, oni su trebali učiniti suprotno i dati mi prostora, ne samo da s njima raspravljam o tome, nego da čak objavim knjigu koju sam napisao i u kojoj iznosim i branim svoju novostečenu spoznaju. Zbog toga sam bio primoran da poput Emlyna i ja napišem ovu drugu knjigu u kojoj iznosim što je prava istina o suđenju kroz koji sam prošao od strane svoje zajednice.

Ante: (nastavak) Kažem ti, zamisli da je on tamo dobra osoba i tu je ovo pitanje koje sam Danijelu poslao na meil... možete pogledati jer ove Kule nema na CD-u. To je jednostavno stvar koja se morala napraviti. Evo jednog primjera onog Židova koji je skupljao drva na sabat...

Željka: To dobro znam (taj primjer o Židovu koji je sakupljao drva na sabat)...

Ante: Znam, zato ti spominjem taj primjer.

Željka: Kako znaš za to...

Ante: Pa kad sam bio kod Danijela (sa bratom Budišćakom, pokrajinskim nadglednikom) ti si nam pričala o tome.

Željka: Da, da, sjećam se...

Nadopuna: Taj primjer je jako dobro poznat mojoj supruzi. Naime, ona je iz opravdanih razloga prije par godina morala raditi u vrijeme kad se održavao peti sastanak – studij knjige po grupama. Tada su došla dvojica starješina u pastirski posjet. Jedan od njih joj je s tim primjerom želio objasniti kako Jehova gleda na nju kad ona radi u vrijeme koje je skupština rezervirala za zajedničko proučavanje. Umjesto da ju je razumio, on joj je nabacio osjećaj krivice i straha da zaslužuje smrt ili odbacivanje. Ovaj primjer kojeg je spomenuo je vezan za strogo držanje zakona o sabatu i nepoštivanje tog zakona, što je također imalo svoju negativnu primjenu u crkvenim zakonima, pa čak i kod izazivanja osjećaja krivice kod članova Zajednice koji su za vrijeme sastanaka morali obaviti neki posao kako bi zaradili za život. Očito se takvi primjeri koriste u svrhu zastrašivanja i nametanja potpune podložnosti čovjeku i organizaciji.

Ante: Razumiš. I sada gledaj, zašto taj primjer jednog Židova. Pa mi ne znamo je li njegovo dijete bilo gladno ili mu je bilo hladno. Mi ne znamo. Ali tada je trebalo postupiti po zakonu. Zakon je bio takav i takav. Mi danas imamo da se krše neki određeni kršćanski zakoni, ne kao Mojsijev zakon, nego kršćanski zakon i upute koji postoje. Znači u tim stvarima ...

Prigovor: Židovi su imali zakon koji je bio strog, ali je u sebi sadržavao duh po kojem se moglo prihvatiti, razumjeti i tolerirati neko djelo učinjeno protiv zakona. I Isus je to pokazao svojim primjerom. Znači, zemaljski suci su mogli postupati po slovu zakona i ne bi se smatrali krivim jer provode pravdu, dok bi možda drugi suci postupili u sličnoj situaciji po duhu zakona i tako pokazali ne samo pravednost, nego i ljubav i milosrđe. Ovako izgleda da današnji starješine kao suci ponekad biraju sud po slovu zakona, jer po nekim primjerima iz biblijske prošlosti imaju opravdanje da postupaju tako.

Željka: Mogu li ja sad reći nešto...

Ante: Reci...

Željka: Zašto ste onda vi od njega tražili da vam on piše neke stvari, da vam ih objašnjava?

Ante: Sad bi ti i Danijel, kao muž i žena, trebali o tome slobodno razgovarati. Razumiješ. Kažem ti, ne bi bilo ispravno nekoga natjerati, navesti da upadne u rupu i reći zašto si upao u rupu. To ne bi bio izraz ljubavi.

Željka: Ali, zašto se ne može s vama kao starješinama razgovarati o tim stvarima, jer vi kao starješine bi trebali biti ti koji trebate znati sve o nama.

Ante: Ali moraš znati jednu stvar. Jedno je kad ti mene za nešto pitaš, a drugo je kad ti mene pokušaš uvjeriti u određene stvari koje nisu utemeljene na istini koju uče Jehovini svjedoci. To je velika razlika. Znači, ja mogu razumjeti kad me neki katolik pokuša uvjeriti u neku nauku koja je katolička. Ja to mogu razumjeti, jer on pripada religiji koja drugačije uči, i ako on želi svoju religiju meni, odnosno mene uvjeriti u nju, on može biti osoba koja u tome ustraje i ja je mogu razumjeti. Ali, s druge strane, ako je netko moj brat, a ide me uvjeravat u stvari koje mi ne učimo, nego drugačije učimo, onda to više nije ista stvar. Tada ta osoba ne može biti više moj brat jer pripada krivoj religiji. Razumiš. Jedna je stvar kad netko pita da bi mu se objasnilo, a druga je stvar kad neka osoba ide nekoga uvjeravati u nešto što on misli i uči.

Primjedba: Kao prvo, ja nisam mogao postavljati pitanja jer sam znao kakav odgovor mogu očekivati budući da on nije smio izlaziti iz okvira onoga što piše u publikacijama Zajednice. Takav odgovor me ne bi mogao zadovoljiti jer sam upravo u njemu pronalazio nelogičnosti. Kao drugo, odgovor sam mogao tražiti samo u Bibliji koja ima tu mogućnost da izađe iz tih okvira i tu sam ga našao. Tek onda kad sam bio uvjeren da sam našao odgovor, ja sam ga prezentirao njima. Iznosio sam samo one argumente koje sam temeljio na Bibliji i za koje sam smatrao da su opravdani. Jedino sam na takav način mogao izaći pred njih, a ne sa nekim poluistinama, lažima ili iskrivljenim činjenicama. Da sam svjesno iznosio krive i pogrešne argumente, onda bi ih on mogao lako opovrgnuti, no on to nije učinio kao ni drugi starješine. Međutim, oni su moje uvjeravanje očito doživjeli u negativnom kontekstu, u smislu - tko sam ja da proturječim "vjernom i razboritom robu“ i njegovoj istini. Točno je da sam ih “pokušavao uvjeriti u određene stvari koje nisu bile utemeljene na istini koju uče Jehovini svjedoci“, ali to nije trebalo izgledati kao da ja pripadam krivoj religiji.

Iz Biblije saznajemo da je među starješinama Jeruzalemske skupštine bilo onih koji su imali svoje drugačije mišljenje. Oni nisu pitali apostole što je istina, nego su iznosili svoja uvjerenja i svoje argumente. Čak su o tome javno raspravljali sa drugim starješinama što je dovelo do spora. Nitko ih nije zaustavio i tražio da o tome ne govore na takav način, nego se njihovo mišljenje uzelo u obzir kako bi se o njemu raspravilo na nekom višem nivou. U vezi toga u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str.102 stoji:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem."

Bez obzira što je na višem nivou odlučeno kako učenje ove braće iz Judeje nije bilo točno, ipak se može zaključiti da braća koja imaju neko svoje čvrsto uvjerenje trebaju imati slobodu da ga javno kažu, a ne da se boje da će zbog svog drugačijeg mišljenja biti odbačeni. Čak ako bi to dovelo do spora oko toga što je istina, to ne bi značilo da oni zastupaju krivu religiju, nego samo svoje čvrsto uvjerenje koje se ne može osporiti samo nekom zabranom. Budući da su i oni imali čvrsto uvjerenje koje su temeljili na Bibliji, onda su iznosili izjave koje su smatrali nadahnutima. Da li su te nadahnute izjave bile od Boga ili ne, trebalo je ispitati, a ne automatski odbaciti. No i druga strana u ovoj raspravi je imala svoje mišljenje temeljene na Bibliji. Oni se nisu bojali Židovskih kršćana iako su znali koliko oni drže do Zakona. Prema tome, ovi biblijski primjeri nam daju tu slobodu da javno iznosimo svoje čvrsto uvjerenje bez obzira da li je ono pravo ili krivo. Da nije tako, onda apostol Ivan ne bi od nas tražio da sami ispitujemo one koji iznose nadahnute izjave i vidimo da li su one od Boga ili ne. On je znao da će se s vremenom pojavljivati različite objave i da ih je potrebno ispitati, a ne automatski odbaciti bez obzira od koga dolaze. Međutim ovaj moj starješina je maloprije iznio jedno pravilo s kojom se unaprijed osuđuje netko tko drugačije razmišlja. Evo jedan primjer koji će to pobiti.

Prije desetak godina se moglo desiti da neki katolik uvjerava nekog Jehovinog svjedoka u to da naša Zajednica ima pogrešno tumačenje Pavlovih riječi iz Rimljana 13:1,2. Isto tako se moglo desiti da netko poput mene, na temelju svog razumijevanja, uvjerava svog brata u vjeri ili čak starješinu u tu istu činjenicu da ove “vlasti“ na koje Pavle misli nisu Jehova i Krist nego zemaljske vlasti. Međutim, ovaj starješina će radije svom bratu u vjeri reći da mu on više nije brat jer zastupa mišljenje drugih kršćanskih zajednica, nego da i sam ispita činjenice. Radije će svog brata isključiti iz Zajednice, dok će ovog katolika i dalje pokušavati uvjeriti da naša Zajednica uči samo istinu jer Katolička i druge crkve nemaju ispravno duhovno vodstvo niti dobivaju ispravnu duhovnu hranu. Međutim tu bi se on prevario i ugrizao za jezik. To što je netko katolik ili Jehovin svjedok nije mjerilo neke istine, nego Biblija koja je toliko dosljedna sebi da je na kraju ipak uvjerila naše vodeće tijelo u pravu istinu – upravo onu koju su gore spomenuti katolik i neki Jehovini svjedoci bili već uvjereni. Ovakvih primjera ima više.

Koga je Isus označio svojim bratom? On je rekao: “Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat“ (Mt 12:50). Koliko znam, među Židovima je postojala jedna vjera u Boga, ali različita doktrinarna vjerovanja unutar različitih grupa. Na primjer te grupe su po pitanju uskrsnuća i anđela imali čak oprečna mišljenje i vjerovanja. Za razliku od saduceja, farizeji su vjerovali uskrsnuće mrtvih. Iako su pripadali različitim vjerskim grupama, ipak su jedni druge prihvaćali kao braću jer su pripadali Božjem izabranom narodu. Vjerovanje se može zasnivati na činjenicama, a kad nema dokazivih činjenica onda se često zasniva na povjerenju u autoritet nekog čovjeka ili institucije. Zbog toga je među Židovima bilo razlike koje je Isus uzeo u obzir. Znao je da postoje stvari koje Pismo ne objašnjava nego samo daje naznake u kojih se netko može ali i ne mora uvjeriti bez čvrstih dokaza. Isus je znao da Židovi imaju neka zabludna učenja, ali nikad nije rekao da mu Židovi saducejske sljedbe ne mogu biti braća jer oni ne vjeruju u uskrsnuće, dok mu Židovi farizejske sljedbe iz tog razloga mogu biti braća. Također nije rekao da su mu braća mogu biti samo Eseni jer oni strogo drže do Zakona i svetosti. Isto tako nije rekao da je najgori Esen bolji od najboljeg saduceja ili farizeja. Znao je da među svima njima ima onih koji vrše volju njegovog Oca i to je smatrao mjerilom. S druge strane, ako bi ga tko želio uvjeriti u svoje mišljenje, on ga nije odbacio kao brata nego mu je pokušao bar s nekom usporedbom pomoći da uvidi kako postoji i drugačiji i ispravniji način razmišljanja bez nametanja pravila kojima se brani nečiji autoritet. Da li bi Isus mogao prihvatiti mišljenje nekog rabina koji bi mu rekao da on ne bi mogao biti njegov brat jer pokušava starješine svoje zajednice uvjeriti u drugačiji način razmišljanja? Sigurni ne bi.

Dok je sa svojim apostolima služio na zemlji, Isus nije zabranio da se krste oni Židove koji imaju neko drugačije ili čak potpuno krivo uvjerenje u vezi nekih stvari. Svi su bili pozvani da ga slijede i vrše Božju volju. Znao je da ima nekih stvari koje njegovi učenici ne bi mogli razumjeti, pa nije stvarao dogme u koje bi oni morali vjerovati, a kamo li da na tim dogmatskim vjerovanjima sudi tko mu može biti brat, a tko ne može. Kad ovo uzmemo u obzor onda je vidljivo u koju je krajnost otišla Zajednica. Npr. zna se čuti da netko od Jehovinih svjedoka kaže da je najgori brat u Zajednici bolji od nekog dobrog vjernika druge kršćanske zajednice jer taj pripada drugoj, a samim tim i krivoj religiji. Međutim, takvo nešto nije Isusovo učenje. On nikada nije rekao da su neki Židovi pripadali krivoj religiji jer su imali drugačija uvjerenja. Tako je i danas. Isus svakoga tko vrši volju Božju vidi kao svog brata bez obzira u kojoj je zajednici stekao vjeru u njega. On je dao do znanja da prosuđuje ljude kao osobe, a ne po tome kojoj vjerskoj grupi ili zajednici pripadaju. Za mene je također brat svatko tko vjeruje u Krista kao našeg zajedničkog Oca, a ne samo članovi zajednice kojoj pripadam. Sa svakim takvim vjernikom koji nastoji vršiti volju Božju, ja sam povezan duhovnom bratskom vezom preko Krista. Ne želim dozvoliti da institucija raskine tu duhovnu vezu s drugim kršćanima. Isus nije nepravedan da kaže da prihvaća samo članove zajednice Jehovinih svjedoka, pa je veliko pitanje kako gleda na onoga tko bez opravdanog razloga odbacuje svoju braću u vjeri.

Kad se u tom kontekstu tumači zapovijed “ženite se samo u Gospodinu“, onda ona nema ono strogo značenje po kojem bi trebalo tražiti bračne partnere samo unutar svoje kršćanske zajednice, jer u Gospodinu mogu biti svi oni koje vrše Božju volju bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripadali. Može se samo govoriti o praktičnosti ženidbe unutar vlastite zajednice, a ne je dovoditi u vezu sa ovom Pavlovom zapovjedi. To što naša Zajednica ide izvan onoga kako Isus gleda na razlike među ljudima koji služe Bogu je rezultat pristranosti i isključivosti koju su pokazivali i ljudi Isusovog vremena. Mnogi Židovi unutar svojih vjerskih grupa su smatrali sebe i svoje vjerovanje jedinim ispravnim tako da su na druge židovske vjerske grupe gledali s visoka. Budući da su farizeji i saduceji mogli biti samo muškarci onda su oni stav isključivosti pokazivali i prema ženama i prema običnom narodu koje su smatrali nižom klasom. Eseni su bili grupa muškaraca i žena koja se odvojila od “grešnog“ naroda pa se njihov stav isključivosti vjerojatno odnosio i na ženidbu.

Da li je onda pravedno da se samo zbog toga što želim uvjeriti svoje starješine u neka nova i drugačija tumačenja označim kao Božji protivnik i da zbog toga više ne mogu biti brat u vjeri i zajedništvu s njima. Ako me je Krist pozvao u svoje zajedništvo, u zajedništvo sa drugim kršćanima koji ispovijedaju iskrenu vjeru u njega i Božju Riječ, kako me onda može neki starješina bez pravog razloga izbaciti iz tog zajedništva s Bogom, Kristom i mojom kršćanskom braćom? Ovaj razlog koji oni navode nije opravdan jer Zajednica često u svojoj publikaciji brani osobe koji su pokušali institucijama svoje zajednice predočiti jedan novi i drugačiji pogled na određenu biblijsku nauku. Ovo samo pokazuje kako naša Zajednica nije prevazišla povijesne pogreške prosuđivanja po kojem članstvo nekoj zajednici igra važniju ulogu od istinske vjere u Krista po kojem On u svojem zajedništvu ima sve iskrene vjernike, pa čak i one vjernike koje ovi starješine ne žele imati u svojoj blizini samo zato jer drugačije misle. Budući da iza ovakvih starješina stoji stav Zajednice koju predvodi Vodeće tijelo, onda se pitam da li će Isus olako preći preko takvih njihovih postupaka ili će ih označiti kao nerazborite robove koji nisu u potpunosti shvatili volju svog gospodara (vidi Lk 12:47,48). Nerazborito je reći da ja “pripadam krivoj religiji“ jer se moje vjerovanje u nekim stvarima razlikuje od službenog učenja Zajednice. Je li Isus pripadao krivoj religiji jer je iznosio novu i drugačiju nauku? Po toj su logici i sami “Istraživači Biblije“ od kojih su nastali “Jehovini svjedoci“ bili u krivoj religiji jer su naučavali nešto što Jehovini svjedoci danas ne uče. Naime “Istraživači Biblije“ još uvijek postoje jer su se odvojili od organizacije koju je predvodio J.F.Rutherford. I dalje se drže učenja svog osnivača C.T Russella. Da li su oni naša braća jer čvrsto vjeruju u Krista, ali ne drže neka učenja koja imaju sadašnji Jehovini svjedoci? Što ako su neka učenja Zajednice kriva? Da li to znači da je ona kriva religija sve dok ne ispravi ta učenja? Koliko znam, neki kršćani koji pripadaju drugim zajednicama čak i nas smatraju svojom braćom u Gospodinu jer nemaju stav isključivosti kojeg nije imao ni sam Isus.

Željka: Pa je li on vas uvjeravao ili ste raspravljali?

Ante: Pa slušaj, opet, to moraš vidjeti s njim.

Nikša: Pa nismo raspravljali. Ja sam intimno iskreno bratu Danijelu odgovorio na dva ili tri meila i to je bilo to, gdje sam pokušao skrenuti njegove misli i po mom dubokom uvjerenju vadit ga iz vatre, ali on je... Danijel dugo proučava te stvari i tvrdo je, čvrsto ostao pri tome.

Nadopuna: S njim nisam imao prilike raspravljati u četiri oka kao što sam to imao jednom prilikom sa bratom Drnasinom. Da je želio mijenjati moje novo gledište, pogotovo ako je mislio da ono ide u krivom smjeru, onda je i sam trebao zahtijevati da o tome podrobno raspravimo na temelju Biblije kako bi me kao moj učitelj razuvjerio i pomogao mi u razumijevanju. Tu svoju odgovornost pastira i učitelja je u mom slučaju očito zanemario. Ja sam mu stoga putem meila najprije iznosio biblijske argumente protiv izvještavanja službe propovijedanja jer je ono po mom dubokom uvjerenju izašlo iz biblijskih okvira. Zatim sam ukazao na biblijske argumente po kojima nitko od nas ne može biti ovlašten za propovjednike činom krštenja. Nakon takvog analiziranja sam mu napisao slijedeće:

“...Kad uzmeš u obzir sve ono što sam ti do sada napisao - da li i dalje smatraš da je onda ovo moje razumijevanje nastalo samo kako bi odgovaralo mojoj zamisli a time i izbjegavanju odgovornosti povezane sa Isusovom zapovijedi iz Mateja 28:19,20, ili je ono u skladu sa Božjim mislima? Kad po ovom pitanju uzmemo u obzir Isusovo postavljanje stvari da li možemo čiste savjesti reći: ”A mi imamo Kristov um“ (1.Ko 2:16).“

Na kraju drugog pisma sam mu rekao nešto slično:

“...Možda zbog količine teksta ne možeš sve ovo provjeravati kroz stavke koje sam naveo ovdje i u svim svojim tekstovima. Zato ću ti ostaviti dovoljno vremena do slijedećeg javljanja kako bi mi na temelju Biblije mogao ukazati gdje možda griješim iako sam uvjeren da sam se u cijelosti konzultirao sa onim što je u skladu s kontekstom Biblije. Kao što se ‘željezo sa željezom oštri’, tako je i s nama kad ‘čovjek oštri lice drugoga čovjeka’...“

Umjesto da mi je odgovorio na ova pitanja i dao neke konkretne protuargumente temeljene na Bibliji, on je iznosio razna opravdanja za one postavke i shvaćanja koja nam je dala Zajednica kako bi mi skrenuo misli u drugom smjeru. Napisao mi je samo dva pisma u kojima niti jednom riječju nije rekao da sam zastranio u otpadništvo. Ne znam kako me je to on vadio iz vatre kad nije mogao moje dokaze uništiti vatrom. Njegovo vađenje iz vatre je izgledalo ovako:

“...Dragi brate, ja tebe sada još više poštujem zbog tvog marljivog istraživanja Biblije ali dozvoli da ti kažem. Veoma cijenim i poštujem ostavštinu koju je brat Russell ostavio svojoj pomazanoj braći kada im je savjetovao kako trebaju istraživati Bibliju kao tijelo te ostaviti vrijeme nakon zajedničkih molitvi da se stvari iskristaliziraju (naš narod kaže da se stvari ostave na kiseljenje). O tome sve znaš i vjerujem da to poštuješ. Priznajem i vjerujem da ustrojstvo Božje organizacije počiva na onom iz prvog stoljeća i vodstva kroz apostolsko i kasnije starješinsko tijelo pomazanika u Jeruzalemu. Ti znaš da oni stalno donose ispravke i promjene koje su nužne u sve boljem razumijevanju Biblije i svijetlosti koja sve više sja. Neću spominjati sve stvari u vezi službe propovijedanja u prvom stoljeću a koje su poticale vjerne i goruće propovjednike dobra vijest u to vrijeme. Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. U čemu je onda problem?  ... Mnogo toga ti još imam pisati o tome te možemo ovako i nastaviti.“

Budući da je tražio da nastavimo o tome pisati i dopisivati se, ja sam bio ponukan da slobodno iznesem svoja razmišljanja koja sam temeljio na Bibliji. Tako sam u narednih par mjeseci iznio mnoge nove dokaze i argumente po kojima se služba propovijedanja i neki biblijski stavci opisuju u sasvim jednom drugom svjetlu od onoga kako su prezentirani kroz izdanja Zajednice. Iako je tražio da možemo o tome raspravljati putem meila, on je jednostavno ostao bez teksta. Budući da s njegove strane nije bilo pravih argumenata koje bi pobile moja razmišljanja i zaključke, nego samo osobna mišljenja kojima se pokušalo opravdati Zajednicu i njene postavke, onda je to bio dovoljan dokaz da su on i drugi starješine mogli razumjeti biblijske argumente koje sam iznosio. Čak da su se i složili s njima oni su to morali zadržati samo za sebe, bez ikakvog priznanja kako ne bi ostavili pisani dokaz putem kojim bi naštetili sebi. Vjerojatno bi izgubili imenovanje ukoliko bi se saznalo da su se stavili na moju stranu ili na stranu drugačijeg razmišljanja. No, kad se vidjelo da ja mogu potpuno i čvrsto stajati iza onoga što sam istražio, i da sam u tih nekoliko mjeseci iznosio sve više argumenata i dokaza za jedno jasnije ali drugačije razmišljanje, jedino što su oni mogli učiniti je da mi se suprotstave i da me pod prijetnjom isključenja zaustave kako bi zastupao samo ono što o tome uči i zahtjeva Zajednica.

Danijel: Je, [vama je izgledalo da sam čvrsto ostao pri tome], zato što sam ja na tu temu dosta toga istražio i nisam mogao odjednom vam sve to predočiti. Samo sam smatrao da kroz to shvatite moj način razmišljanja i jednostavno sam htio postepeno nekako otkrivati vam neke stvari unatoč vašem pokušaju da me usmjerite. Dobro, to je ispalo kao da sam možda ustrajan u nečemu, jer nisam stao budući da je ostalo još toga za reći. Nisam odjednom dao sve argumente. Ovako sam to razdvojio u nekoliko dijelova pa je ispalo kao da sam ustrajan u jednom te istom razmišljanju.

Ante: Tako može izgledati iz tvoga kuta. Ali gledaj, zaista upute i neke druge stvari Danijele. Npr. meni može biti jedna stvar nejasna i jednostavno mogu razmišljati na svoj način i s njom mogu pokušati raspravljati. U ovoj Stražarskoj kuli kaže da može se dogoditi da osoba unapređuje određena učenja. Znači, nije samo objašnjenje jedne stvari nego cijeli jedan proces kojeg je netko razvio kod proučavanja. U tom slučaju, to nije samo stvar razmatranja ...

Primjedba: On je zaključio da iza mojih objašnjenja stoji jedan pogrešan proces koji sam ja razvio kod proučavanja Biblije. Međutim taj proces je upravo onaj kojeg su razvili i Istraživači Biblije daleko prije mene. Čak sam se strogo držao onog procesa čitanja Biblije i istraživanja koji su opisani u izdanjima Zajednice. Uopće nije postojao neki drugačiji proces osmišljen da tražim greške ili da se igram dvosmislenim objašnjenjima. Da je bilo toga onda bi mi na to mogli ukazati nekim primjerom. Ja sam jednostavno želio doći do istine na način da se oslobodim bilo kojeg unaprijed stvorenog zaključka. No, taj proces istraživanja je očito za njih bio pogrešan jer oni ne vole kad netko dovodi u pitanje ono što su članovi Vodećeg tijela zaključili kod svog istraživanja. Pitanje je da li je njihov proces kod istraživanja ispravan ili pogrešan. Kad analiziramo jedan njihov proces istraživanja Biblije, možemo doći do zaključka da je on više stvar ljudskog umovanja i špekulacije nego utjecaja Božjeg duha. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.5.1982. opisan taj proces:

“Međutim, možda je nekima izgledalo, da staza nije uvijek vodila ravno naprijed. Ponekad su objašnjenja, data od Jehovine vidljive organizacije, prividno podlegla izmjenama u odnosu na prethodna gledišta. Ali to zapravo nije bilo tako. To bi se moglo usporediti s povremenim mijenjanjem smjera u jedrenju koje je u navigaciji poznato kao »laviranje«. Vještim upravljanjem jedrima, mornari mogu prouzročiti, da se jedrenjak kreće zdesna na lijevo, naprijed i nazad i usprkos suprotnim vjetrovima, ipak stalno napredovati prema cilju. A cilj, koji imaju pred sobom Jehovini sluge je prema Božjem obećanju, »novo nebo i nova zemlja«. — 2. Petrova 3:13. (...) Jehova Bog je zaista upotrijebio tog 'vjernog i razboritog slugu' koji se nalazi u zajednici Jehovinih svjedoka, da vodi, jača i upravlja Božjim narodom. Budući da svjetlo sve jače svijetli i pošto su bile učinjene pogreške uslijed ljudske nesavršenosti i slabosti, ti su kršćani ponekad morali preispitati i ponovo procijeniti gledišta i učenja. Ali, zar nije na taj način došlo do poboljšanja u razumijevanju, što je opet njima koristilo?"

Možda je nekima izgledalo da je došlo do poboljšanja u razumijevanju, dok je drugima izgledalo da Zajednica vrluda i traži načina da nešto objasni. Ovdje se najprije želi reći da se nama samo čini kako su objašnjenja od Zajednice “prividno podlegla izmjenama“, ali da to ipak nije istina jer je riječ samo o promjeni smjera u načinu razmišljanja koji ima pogled usmjeren na jedan cilj. Zatim se u nastavku ipak priznaje da je bilo pogrešaka čime demantiraju sami sebe jer pogreška podrazumijeva ispravak netočne tvrdnje, a time i njenu izmjenu. Kad se uzmu u obzir neka objašnjenja, onda se zaista može vidjeti da su podlegla izmjenama, ne prividnim nego stvarnim promjenama gledišta u smislu da je ono što je nekad bilo “NE“ sada “DA“ i obrnuto. Čak kad se želi govoriti da je u slučaju tumačenja pojma “naraštaj“ riječ o prividnoj izmjeni, svatko tko malo bolje sagleda te izmjene može vidjeti potpuno suprotna tumačenja. Najprije je bilo riječ o zlom naraštaju suvremenika koji će doživjeti kraj (1897); zatim je to naraštaj pomazanika (1927); nakon toga se govori o naraštaju koji je rođen nešto prije 1914.godine, a čiji je vijek do 80 godina (1951); zatim se ponovno vraćamo na prvo tumačenje da je riječ o zlom naraštaju suvremenika koji nije ograničen prosječnim brojem godina (1995); nakon čega se to opet mijenja u nešto što je također bilo ranije odbačeno pa se ponovno govori o naraštaju pomazanika (2008); da bi na kraju to bio naraštaj pomazanika koji su rođeni prije 1914. godine a čiji se životi preklapaju sa pomazanicima rođenim desetljećima nakon te godine tako da se naraštaj koji je nekad maksimalno iznosio do 80 godina produžio na dva prosječna životna vijeka.

To je samo jedan primjer gdje je Zajednica više puta išla s lijeva na desno, pa čak i nazad u svom tumačenju iako su te informacije u sebi sadržavale potpuno drugačija gledišta. Sada se postavlja pitanje - da li je najnovije objašnjenje točno i koliko odstupa od prave istine? Kad neki jedriličar želi promijeniti smjer onda on svjesno vrši laviranje. Ako su na taj način i zastupnici Božje riječi svjesno mijenjali mišljenje i tumačenje tih i drugih gledišta, onda treba vidjeti što su time željeli zaobići i zašto odmah nisu išli pravo i rekli pravu istinu. Zar su se bojali reći istinu jer bi time možda udarili u val koji bi ih potopio. Ako to rade svjesno onda je možda u pitanju i neka zabluda o 1914-toj godini koju pokušavaju održati na životu koliko god se to može. Ako je tako, a to se može čak i dokazati, onda se u tom slučaju mogu primijeniti riječi iz Efežana 4:14, gdje stoji: "Da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude (...) koji ih lukavo dovode u zabludu."

Da li je takvo “laviranje“ u tumačenju poboljšalo naše razumijevanje? U nekim jako važnim naukama nije i to se može dokazati. Sad je veliko pitanje da li je ovo zadnje tumačenje o “naraštaju“ išlo još više u lijevo ili desno, ili se jedriličar možda izgubio na pučini? Čak je u tom članku na neki način lako zapaziti da je u tumačenju Biblije često prisutno ljudsko umovanje kao i kod mnogih znanstvenika koji špekuliraju o tome što je istina. Ono što je za znanstvenike jedno vrijeme bila istina, kasnije se može pokazati kao velika zabluda. Zajednica takav primjer koristi kako bi opravdala svoje pogrešno razumijevanje pa na kraju ovog istog članka piše:

“Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja, koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj se način ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18." (Stražarska kula, 1.5.1982.)

Biblija ne dopušta ovakvo tumačenje jer je Božja Riječ istinita i ne treba je razvlačiti u dvije suprotstavljene krajnosti. Ovakvo postavljanje stvari pobija jedno drugo načelo koje Zajednica primjenjuje, a to je da “svjetlo razumijevanja sve jače svijetli“, jer se dešava da nešto što je bilo “svjetlo“ odbaci kao “tama“, a kasnije se ponovno prihvati kao “svjetlo“. To nije u skladu sa oni što je rekao brat Russell:

“...Novi pogled istine nikada ne može osporavati prijašnju istinu. "Novo svjetlo" nikada ne gasi starije "svjetlo", nego na njega dodaje... (Sionska Stražarska kula, veljača, 1881, str. 3).

Očito proces “laviranja“ nije načelo kojim se može netko koristiti kod istraživanja Biblije. Po tom načelu se onda može opravdati različita i oprečna tumačenja Biblije od strane različitih kršćanskih zajednica jer svatko od njih može reći da ide naprijed s pogledom i vjerom u Krista, iako je moguće da su u nekim gledištima možda otišli lijevo ili desno.

Zamislimo da netko poput mene kod svog procesa istraživanja odmah dođe do točne spoznaje bez tog “laviranja“. Postoje situacije kada su neki nepoznati istraživači došli do nekih otkrića prije onih koji su u svijetu priznati kao autoritet na određenom polju. Kad su to objavili onda su svi to imali prilike provjeriti pa čak i prihvatiti. Zašto onda i Zajednica, ako već koristi “načelo koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje“, ne prihvati tu mogućnost da netko tko nije u Vodećem tijelu otkrije nešto i to otkriće objavi prije Vodećeg tijela kako bi ga oni uzeli u razmatranje. Da li je onda mudrije priznati to načelo i poslušati nekog tko je spoznao tu istinu a nema visoko mjesto u Zajednici ili ići u nepotrebno laviranje, umovanje i špekulativno dokazivanje nekih tvrdnji koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh? Prema onome kako stvari stoje, moji starješine se odlučuju za ovu drugu soluciju jer smatraju da je to zadatak Vodećeg tijela kojemu će to Bog otkriti u točno određeno vrijeme i da trenutno drugačija mišljenja onih koji nisu u njihovoj odabranoj grupi nemaju tu vrijednost i težinu. Zato oni moje čvrsto i argumentirano mišljenje osuđuju jer ga smatraju unapređivanjem vlastitih učenja što je za njih samo po sebi pogrešno čak i onda kad bi se dokazalo da iznosim istinu.

Danijel: Unapređivanje, to je van onoga što sam ja napravio. Ja sam samo imao neka pitanja i neke misli koje sam istraživao i zapisivao. Kad svoju misao ili komentar zapišeš to nije unapređivanje nego je to...

Ante: Ne, ne, ja sada... npr. ja kao kršćanin mogu u ovoj situaciji imati dilemu o nekom pitanju, razumiš. I onda mi nešto nije jasno i to želim malo dublje istražiti. A unapređivanje toga je kad ja to čak širim. Zamisli kad ja razvijem, npr. svoje gledište o besmrtnosti duše.

Danijel: Ono što je brat Russell napravio, to je unapređivanje.

Ante: Ali, shvaćaš li, točno je, ali on je zbog toga, više nije bio član one organizacije kojoj je pripadao. Čini mi se da je bio prezbiterijanac. On zbog toga više nije bio član te religije jer je unaprijedio određene stvari.

Nikša: Osnovao je svoju religiju.

Ante:. Osnovao je svoju religiju i unaprjeđivao svoje učenje. To nije bilo pitanje jedne stvari. Razvio je određenu doktrinu koja je bila vezana za određena objašnjenja i tumačenja. To je, shvaćaš, jedna stvar i zato ti kaže, netko ne mora biti pokvarena i zla osoba. I to, nema nekog gnjeva i ljutnje na tebe kao osobu. Jednostavno dođeš u neku situaciju da se neke stvari tako unaprijede da netko s onim šta govori može postati kao član druge religije.

Primjedba: Russell nije osnovao nikakvu novu religiju ili religioznu organizaciju, nego poduzeće preko kojeg je želio propagirati svoja istraživanja i tumačenja Biblije u korist svih ljubitelja istine koji žele imati tu slobodu da razmišljaju neovisno od unaprijed stvorenih učenja i dogmi kršćanstva. Više puta je u svom časopisu napisao da Društvo Watchtower nije vjerska nego poslovna zajednica koja je usmjerena na poslove evangelizacije koju je trebalo poduprijeti tiskanim materijalom i novcem.

Oko sebe je formirao grupe Istraživača Biblije koje su trebale podupirati rad ovog poduzeća i djelovati pod vodstvom Društva. Oni su trebali djelovati na buđenje svijesti, vjere i nade kod ljudi, pogotovo onih koji su se smatrali kršćanima. Vjerovali su da žive u vrijeme žetve koja će završiti 1914. godine. Stoga su svoj rad na djelu Gospodinovom često poistovjećivali sa prorocima starog doba koje je Jehova podizao kako bi Izraelce vraćali Bogu. Pogledajmo što o tome piše naša Zajednica koja sebe i svoje članove poistovjećuje s Božjim prorocima:

"S obzirom na ulogu prorokâ kao odgojitelja, francuski bibličar Roland de Vaux je pisao: ”I proroci su imali misiju da poduče narod; to je bio jednako važan dio njihovog zadatka kao proricanje budućnosti. A proročansko nadahnuće pružilo je njihovom propovijedanju autoritet riječi Božje. Sasvim je sigurno da su pod monarhijom proroci bili vjerski i moralni učitelji naroda; i, možemo dodati, najbolji od svih njihovih učitelja, iako se nisu uvijek obazirali na njih.“ (Stražarska kula, 1.11.1992. str.13).

“Jehovini su proroci imali prednost javno objavljivati njegovu poruku. Etimologija hebrejskog izraza za ”prorok“ (naví’) nejasna je, no njegova upotreba u Bibliji ukazuje da su pravi proroci bili govornici za Jehovu, Božji ljudi s nadahnutim porukama. Grčka riječ prevedena s ”prorok“ (prophétes) doslovno znači ”izgovarač“, koji nešto kaže ”ispred“ nekoga ili ”pred“ nekim. Prorok je onaj tko objavljuje poruke kojima se pripisuje božansko porijeklo. Božji su pravi proroci često, ali ne i uvijek, pretkazivali buduće događaje. S obzirom na istaknutu ulogu proroka u Božjem uređenju, M’Clintockova i Strongova Cyclopædia navodi: ”Ponekad se njihov savjet tražio (...). Ali mnogo su se češće sami osjećali duboko potaknutima obratiti se ljudima a da se njihov savjet nije tražio i oni se nisu bojali istupiti naprijed na mjestima na kojima je njihova prisutnost možda izazivala ogorčenje i strepnju“ (svezak VIII, stranica 640). Razmotri neke primjere koji pokazuju što je proroke potaknulo da zauzmu tako hrabar stav.(...) Božje su riječi toliko dirnule Ezehijelove najdublje osjećaje da mu je njihovo javno objavljivanje pričinjavalo radost. Ako si Svjedok Jehove, uživaš li u davanju javne izjave o Božjoj poruci? Razmotri i proroka Amosa. (...) Poput Ezehijela, i Amos je otvoreno objavljivao Jehovinu riječ(...). Amos je osjećao potrebu da javno objavljuje Božje riječi. Kao Božji prorok, Amos je reagirao na božanske izjave poduzevši hitne mjere. Bog je preko Amosa rekao: ”Kad lav rikne, ko se ne će bojati? kad Gospodin reče, ko ne će prorokovati?“ (Amos 3:8). Prorok je bio neodoljivo motiviran za objavljivanje Jehovine poruke. (...) Na lavu sličan način Jehova riče poruke osude nad sadašnjim zlim svjetskim sustavom. Jehovini suvremeni sluge osjećaju se, poput Amosa, nagnanima da javno objavljuju Božje riječi. (Stražarska kula, 15.9.1994. str.10,11)

Ovo su samo neki primjeri koje je Zajednica uvijek iznova iznosila kako bi sebe prikazala kao Božjeg proroka. Treba uzeti u obzir da je u Izraelu uz proroke bilo i njihovih suradnika pa čak i grupa koji su se zvali “proročki sinovi“. (vidi 1.Sa 10:5,10; 1.Kr.20:35; 2.Kr 2:7,15; 4:1,38; Am 7:14).

“Izraz ”sinovi proročki“ može se odnositi na školu za poduku onih koji su pozvani za to zanimanje ili jednostavno na udruženje proroka“. (Stražarska kula, 1.11.1997.str. 30).

Tako su pastor Russell i njegove grupe Istraživača Biblije djelovali poput proroka i proročkih sinova. Čak i danas Jehovini svjedoci sebe vide u tim ulogama. Međutim, za vrijeme Russella je ta slika bila puno adekvatnija jer on i njegovi razredi, tj. grupe istraživača Biblije nisu bili neka nova religija unutar kršćanstva. Russell je zbog tog bio protiv bilo kakve organizirane religije. Jednom je čak napisao: "Čuvajte se 'organizacije'. Ona je potpuno nepotrebna."  (Stražarska kula - ponovljena izdanja, 15. rujna 1895, str 1866 - C.T. Russell). Bio je svjestan da su kršćani zarobljenici raznih kršćanskih organizacija i zato nije želio stvoriti još jednu kršćansku instituciju.

Zamislimo da su Božji proroci zajedno sa grupama proročkih sinova formirali neku novu religiju unutar Izraela i pozivali Izraelce da im se pridruže. Takvo nešto Bog nikad nije zahtijevao. Zato ni C.T Russell nikad nije sebe i svoje Društvo Istraživača Biblije smatrao jednom novom religijom kršćanstva, nego samo djelom cjelokupnog Božjeg naroda rasijanog unutar kršćanstva. Zato je odbacivao institucije a ne kršćanske vjernike koji su se nalazili u organiziranim religijama raznih kršćanskih crkava i koji su živjeli pod vodstvom svojih religioznih vođa. Oni su za njega također bili njegova braća u vjeri po Kristu. Ukoliko su već bili kršteni nisu bili obavezni ponovo se krstiti u znak članstva drugoj religiji. Kršćanstvo je jedna religija unutar koje postoje zidovi. One koji nisu ispunjavali sve Božje zahtjeve je samo svrstao u grupu manje vjernih kršćana koji će također doći na nebo kao drugorazredna grupa zajedno sa tadašnjim Istraživačima Biblije. Kad se nije ostvarilo njegovo očekivanje o kraju svijeta 1914. godine je napisao:

“Čak ako vrijeme naše promjene i ne dođe za narednih deset godina, šta više da tražimo? Zar nismo blagoslovljen i sretan narod? Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo ko zna nešto bolje, neka to uzme. Ako bilo ko od vas ikad nađe nešto bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Sionska kula stražara, 15.12. 1914, str. 376).

Ovo je dokaz da on nije osnivač jedne nove religije nego samo jednog novog kršćanskog pravca preko kojeg Bog objavljuje svoju Riječ. Time je dao do znanja da je on preko svog poduzeća za tiskanje biblijske literature samo u najboljoj namjeri želio prenijeti saznanja o onome što je otkrio istražujući Bibliju i njena proročanstva. One kršćane koje je skupio oko sebe je smatrao onim dijelom Božjeg naroda koji može biti sretan što s čvrstom nadom očekuju kraj ovog svijeta. Ljude je uvijek upućivao na Bibliju i svoja istraživanja, a ne na organizaciju kojoj se moraju podložiti kao njeni članovi da bi ih Bog prihvatio. Zato je napisao:

"Ispit članova u ovom novom stvaranju neće biti članstvo u bilo kojoj zemaljskoj organizaciji." (“Novo stvaranje“ str. 78)

Kad je umro, njegov je nasljednik J.F.Rutherford počeo djelovati u drugom pravcu. Preuzeo je potpunu kontrolu nad Društvom Watchtower, odbacio neka Russellova tumačenja i stvorio organiziranu religiju koju je čvrstom rukom predvodio kao predsjednik upravnog tijela Društva Watchtower. Zatim su postepeno uvedena pravila i učenja koja su pod svaku cijenu trebala obraniti takvu organizaciju koju je nazvao Božjom organizacijom. Objasnio je da je cilj bio da to poduzeće bude “sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str. 135). U vrijeme Russella Crkva Božja je podrazumijevala kršćanstvo u cjelini, dok su on i udruženje kršćana trebali djelovati kao “prorok“ koji će objavljivati Božju Riječ i osloboditi kršćane od krivih vjerovanja koja su se uvukla u Crkvu. S formiranjem organizacije od strane J.F.Rutherforda je Crkva Božja svedena samo na Društvo Istraživača Biblije, dok se ostale kršćanske zajednice svrstalo u lažno kršćanstvo koje je Bog odbacio.

Zanimljivom je i to da se C.T. Russella dugo vremena smatralo jedinim “vjernim i razboritim robom“ a ne Upravno tijelo kojim je on predsjedavao. Takvo se gledište nakon njegove smrti nije moglo dugo održati pa je kasnije cijelo Tijelo kršćana postalo “vjerni i razboriti rob“ samo što im je onemogućeno da imaju pravo glasa kod odlučivanja i uvođenja promjena i novih učenja. To pravo su imali samo predsjednik, a kasnije i nekoliko izabranih članova upravnog tijela. Iako se kroz publikaciju stalno govori o tome kako je naš jedini vođa Isus Krist koji je nevidljivo prisutan, činjenice pokazuju da su Jehovini svjedoci na Rutherforda gledali kao svog vidljivog vođu na zemlji. Tako su on i drugi predsjednici društva predvodili jednu novu kršćansku zajednicu koja je svojim stavovima i učenjima počela propovijedati sebe kao proroka, što je odudaralo od biblijske prakse po kojoj Božji proroci i njihovi proročki sinovi nikad nisu sebe organizirali u religiju. Takvo ustrojstvo je postalo slično onome koje ima Katolička crkva sa Papom na vrhu. Desilo se ono čega se Russell bojao jer su članovi Društva Watchtower primorani živjeti po točno utvrđenim pravilima i učenjima čime su postali zarobljenici jedne institucije a da toga nisu bili ni svjesni.

Lijepo je imati društvo ljudi koji jedno misle jer se s njima lakše može upravljati i ostvariti neki ciljevi, ali nije dobro ako su njeni članovi zbog toga primorani živjeti u zabludi i živjeti po zahtjevima i pravilima koja nisu od Boga nego od čovjeka. Pavle je upozorio kršćane: “Skupo ste kupljeni — ne budite više robovi ljudima!“ (1.Ko 7:23). Jedini prorok koji je mogao formirati novu religiju je bio Isus Krist, dok su njegovi sljedbenici trebali samo formirati skupštine, a ne odvojene i međusobno suprotstavljene religije. Današnja slika kršćanstva je donekle slična rascjepkanom narodu Izrael kojeg je Ivan Krstitelj trebao uputiti na pokajanje kako bi čista srca dočekala i prihvatila Isusa za svog spasitelja. Uskoro će na sličan način Jehova poslati u službu “dva proroka“ koji će rascjepkani svijet kršćanstva pozvati na pokajanje i prihvaćanje Isusa prilikom njegovog dolaska. Članstvo u bilo kojoj kršćanskoj organizaciji pa tako i našoj neće biti preduvjet za spasenje kao što još uvijek misle i moji starješine. Oni na religiju Jehovinih svjedoka gledaju kao na jedinu koju Bog prihvaća i priznaje tako da su moje drugačije razmišljanje smatrali unapređivanjem novih učenja a time i drugom religijom, što uopće nema nikakvog smisla. U najmanju ruku ja sam se mogao poistovjetiti samo sa proročkim sinovima koji se stavljali na stranu Božjih izabranih proroka koji su nažalost bili često proganjani od strane svećenika i njihove institucionalne religije sa sjedištem u Jeruzalemu. Čak i kad nije bilo pravog proroka, ti su proročki sinovi čekali na Jehovu da podigne svog proroka i kad su vidjeli očitovanje Božjeg duha, koji je vodio tog proroka ili više njih, onda su im se priključili da bi ih podupirali. Oni se nisu potpuno podložili kraljevima i svećenicima u Jeruzalemu, niti su napuštali svoju vjersku zajednicu. Danas u svim kršćanskim zajednicama postoje takvi slični proročki sinovi koji čekaju očitovanje Božjeg duha koje će se prepoznati kroz djelovanje “dvaju proroka“ o kojemu govori knjiga Otkrivenje. U našoj Zajednici se nažalost svi takvi proročki sinovi, koji progovore u Božje ime i kažu nešto što ne odgovara sadašnjem vodstvu, progoni i izbacuje iz zajednice kao heretike i otpadnike.

Danijel: To je kod mene išlo na neke korekcije i varijacije. Korekcije su još uvijek moguće. Usavršavanje je uvijek moguće i osobno i na bilo kojoj razini. Uvijek je moguće usavršavanje nekih stvari, približavanje možda nekim biblijskim temeljima. To je moje gledište. Naravno, ja nikad nisam rekao tako mora bit, nego ako postoje opravdani argumenti, netko o njima mora voditi računa. Ja ih mogu samo iznijeti kao takve ali ih ne mogu prezentirati braći i sestrama kao učitelj. Ako postoji argument za koji ja smatram da je opravdan, onda postoji i onaj koji bi tu stvar trebao uzeti u obzir, onaj koji je na najvišem nivou u organizaciji, a to je Vodeće tijelo. Svi ostali u hijerarhiji do Vodećeg tijela nisu niti nadležni niti bilo što. Ja sam uzeo u obzir da braća iz Vodećeg tijela koriste komentare i istraživanja ljudi iz svijeta po pitanju nekih biblijskih stvari..

Ante: ...svjetovnih stvari...

Danijel: ...i biblijskih stvari. Tu su neki bibličari, komentatori o nekom biblijskom stavku, nekom pojmu, riječi, značenju...

Nadopuna: Bez obzira što se u vezi svjetovnih i biblijskih stvari preko publikacija iznose razna mišljenja, komentari i istraživanja ljudi izvan Zajednice, oni nam se nude kao sastojci koji ulaze u duhovnu hranu. Zato njihovo inzistiranje na tome da ja kao običan vjernik nisam zadužen slati Vodećem tijelu čak ni te sastojke u obliku svojih komentara, nikako ne drži vodu. Kad je u pitanju načelo koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje, onda će svatko tko se bavi istraživanjem, svoje otkriće proslijediti vodećoj svjetskoj agenciji za naučna istraživanja koja ih mogu pobiti ili prihvatiti. Nije bitno tko je došao do otkrića nego to što to otkriće može unaprijediti naučnu (ili biblijsku) spoznaju. Zato sam tražio mogućnost da naša Zajednica dođe do nekih saznanja prvenstveno preko svojih članova. Čak sam im u jednom pismu od 28.4.2007. dao jednu mogućnost kao zadnju soluciju, pa sam izmeđuostalog napisao:

"... Zadnja solucija bi bila ta da ova i mnoga druga tumačenja dam nekom svjetskom izdavaču čime bi sve zainteresirane osobe mogle čitati i istraživati stvari povezane sa biblijskom tematikom. Knjiga bi bila koncipirana tako da ne bi dovodila u pitanje tumačenja Zajednice nego bi bila pisana iz perspektive neovisnog istražitelja Biblije, pa ako treba i od nepoznatog autora. No, i tada bi to učinio tek nakon što nitko od vas ne bi imao prigovora na ono što sadrži ta knjiga. Ukoliko bi se uvidjelo da su tumačenja točna, Zajednica bi do ovih novih objašnjenja dolazila koristeći informacije koje su pristupačne široj javnosti. To se i do sada pokazalo kao jedna od mogućnosti jer nam je poznato da su neke promjena u tumačenju bile rezultat prihvaćanja boljeg razumijevanja pojedinih riječi i izraza do kojeg su došli razni lingvisti, povjesničari, teolozi i bibličari koji nisu dio Zajednice, a koja su naša braća uzela u obzir nakon razmatranja njihovih istraživanja. Želio bi da se to isto može primijeniti u praksi kad su u pitanju istraživanja nas ‘malih’ koji su dio Zajednice, a koji na takav način žele surađivati sa ostatkom ‘tijela’ u kojem smo mi samo neznatni ‘udovi’..."

Ante: Najčešće objašnjenje je o riječi ili pojmovima koji se koriste, znaš, ali nikad ne koriste doktrinu. Danijele, to ti je jedna stvar i tu se vidi ta razlika.

Primjedba: On smatra da Vodeće tijelo nikome ne dozvoljava da svojim istraživanjima i razmišljanjima utječe na doktrinarne promjene jer samo oni kao Božji izabrani zastupnici imaju pravo istraživati i pisati o tim duhovnim stvarima. Međutim, u Odboru za pisanje služe mnoga braća i sestre koji su od strane Vodećeg tijela ovlašteni da istražuju i pišu razne tekstove kojima se slavi Boga i uzdiže njegovu Riječ. U priručniku Podružnice se navode uvjeti po kojima se takvu braću i sestre može angažirati za rad u tom Odboru za pisanje. U paragrafu 24-1. stavak 4 stoji:

“Oni koji se koriste kao pisci moraju biti posvećena, krštena braća i sestre na dobrom glasu u njihovim lokalnim skupštinama i koji imaju sposobnost pisanja. Oni bi trebali biti, uzorni, skromni, ne skloni razgovarati s drugima o svojim pisanim aktivnostima. PRIPREMA MATERIJALA: Predmeti za članke mogu biti vrlo različiti. Neki članci će se baviti s duhovnim stvarima, a to treba biti napisano od strane braće“

Vodeće tijelo očito dozvoljava da o duhovnim stvarima pišu “braća“ iz bilo koje lokalne skupštine. Preduvjet nije da budu dio klase “pomazanika“ niti dio Vodećeg tijela. Ako ta braća u svom istraživanju naiđu na nove argumente koji pobijaju sadašnje tumačenje i unapređuju spoznaju o nekoj doktrini, onda moraju to jasno obrazložiti, a Vodeće tijelo na kraju treba potpisati i takve tekstove ukoliko su oni biblijski utemeljeni. Nema dokaza da novo svjetlo otkrivaju samo članovi Vodećeg tijela. Oni samo razmatraju a zatim prihvaćaju ili odbijaju ono što pišu članovi odbora za pisanje. U čemu je onda razlika između mene i te braće osim što je njih ovlastilo Vodeće tijelo. Ja nisam tražio nikakvo ovlaštenje nego samo da me se smatra suradnikom u tim duhovnim stvarima.

Danijel: Ne znam, moja doktrina...koja je to moja doktrina?

Ante: Dobro, možda je ozbiljna riječ, ali ajmo, recimo “učenje“. To je činjenica, kad netko ima svoje učenje...

Danijel: Ali ne smatram da je to krivo učenje, nego varijacije, korekcije nekih stvari koje mogu dovesti do nekog, ajmo reć, do usavršavanja nekog gledišta.

Ante: Sad gledaj, ti si maloprije rekao da ‘nitko od braće’ nego da samo određeno tijelo vodi o tome računa, ali s druge strane imaš nekog od tih ‘nitko od braće’ koji te stvari radi.

Primjedba: On ovdje vadi moje riječi iz konteksta i daje im drugo značenje. Ja sam maloprije rekao da “ako postoje opravdani argumenti, netko o njima mora voditi računa. Ja ih mogu samo iznijeti kao takve ali ih ne mogu prezentirati braći i sestrama kao učitelj. Ako postoji argument za koji ja smatram da je opravdan, onda postoji i onaj koji bi tu stvar trebao uzeti u obzir, onaj koji je na najvišem nivou u organizaciji, a to je Vodeće tijelo.“

Što sam ja to radio? Iznosio sam komentare s argumentima koje sam želio predočiti njima i Vodećem tijelu. Naravno, bilo je i nekih argumenata koji su mogli promijeniti čak i neke doktrine ukoliko bi se oni prihvatili na višem nivou. Moje je bilo da im to otvoreno iznesem i da oni o tome povedu računa.

Danijel: Ali, Biblija me praktički navodi na to i tako osjećam. Npr. Apolon. Njega je duh, vlastiti duh navodio na revnost da raspravlja sa svojom židovskom braćom i pobija neka njihova kriva učenja. On je imao nešto u sebi, i to su braća kasnije iskoristila. Poučila su ga i dala mu neke odgovorne dužnosti u skupštini. Znači on je imao taj duh revnosti prema biblijskoj istini, prema spoznaji. Biblija je sama prorekla da će biti ‘mnogih koji će istraživati’ i da će se zbog njih ‘znanje umnožiti’. Taj stavak ne mogu negirati i ići protiv njega. Osjećam se dio tog mnoštva istraživača. Ti ‘mnogi’ – njih se ne definira u nekom užem krugu. Tu sam ja sebe nekako vidio, ali kao dio organizacije u kojoj jesmo. Jer, zašto neki talenat, neku duhovni sposobnost zanemarivati. Npr. u prošlosti su bila neka braća koja su bili dobri tješitelji, i posvetili se tome. To je bila njihova domena gdje su mogli dati sebe. Osjećali su se iskorišteni na korist zajednice u izgrađivanju cijele skupštine. Znači, nisu to držali u sebi za uži krug braće nego za cijelu skupštinu. I ja sam se tu našao. Ja sam tu osjetio neku ljubav prema Jehovi, prema istini, prema organizaciji, jer znam da se naša organizacije razlikuje od svih drugih. Ona ide prema toj točnoj spoznaji koja još uvijek traži mogućnost da se ide prema onome što još nije otkriveno u Bibliji. Biblija nas potiče i organizacija kaže "kopajte“. Ne mogu to razumjeti ako je netko to već iskopao. Tako ima nekih stvari koje nisu u skladu sa onim što je rečeno. Od nas zahtijeva da se uvjeravamo, a također kaže da će biti mnogo onih koji će istraživati.

Nikša: Kako gledaš na retoričko pitanje Isusa Krista – “tko je taj vjerni i razboriti rob koji priprema hranu i daje svojim domašnjima redovito na obrok?“. Kako gledaš na to retoričko pitanje Isusa Krista? I kako recimo, to što te je naročito privuklo riječima proroka Danijela i neki drugi stavci, možeš povezati s tim pitanjem Isusa Krista? Što je on mislio "tko je taj vjerni i razboriti rob“?

Primjedba: Nisam želio odgovoriti na ova pitanja jer bi on bio drugačiji od onoga kako ga tumači Zajednica pa sam rekao:

Danijel: Možda bi bilo bolje da sam tu stvar iznio pred vas prije nego ovo što sam iznio u vezi službe propovijedanja. Možda bi me sada bolje razumjeli.

Nadopuna: Imao sam namjeru da im i tu temu o “Gospodinovom robu“ predočim u pismenom obliku kako bi im argumentirano objasnio moje razumijevanje, ali su me u tome zaustavili otvaranjem ovog sudskog procesa. Sada je bilo kasno jer bi ih svojim odgovorom još više izritirao. Shvatio sam da oni sada ne bi htjeli prihvatiti moj odgovor jer se više vole pokoriti nekim službenim ali nelogičnim tumačenjima nego logičnim i kontekstualnim objašnjenjem. No sada, tri godine poslije kada je Zajednica bila primorana mijenjati svoje pogrešno tumačenje o “vjernom i razboritom robu“, mogu slobodno usporediti ono što su oni tada kategorički govorili, a s čime se ja nikako nisam mogao složiti. Vodstvo zajednice koje nameće svoje istine i tumačenja su do sada bili toliko samouvjereni da su na pitanje: “Tko je vjerni i razboriti rob?“ napisali nešto što sada pobijaju:

Nekadašnja službena izjava: "Mi razumijemo da svi pomazanici koji su u bilo kojem periodu živjeli na Zemlji čine “vjernog i razboritog roba” za kojeg je Isus rekao da će davati pravovremenu “hranu” njegovim slugama (Matej 24:45)...Kao što su svi pripadnici drevnog Izraela činili jednog “slugu”, tako i svi pomazani kršćani koji su u bilo kojem periodu živjeli na Zemlji čine jednog “vjernog i razboritog roba” (Stražarska kula, 1.11.2007. str.30)

Komentar: Ja nisam to mogao razumjeti na ovakav način. Da li sam onda u to vrijeme morao prihvatiti ovo njihovo razumijevanje ako su sada s novim tumačenjem dokazali da je ono odudaralo od istine?

Nekadašnja službena izjava: "Činjenice pokazuju da se ovaj razred vjernog i razboritog roba sastoji od svih pomazanih kršćana koji se u bilo koje doba kao grupa nalaze na Zemlji." (Stražarska kula, 15.5.2005. str.16)

Komentar: Sada su te činjenice pale u vodu jer tvrde da se klasa “roba“ više ne sastoji od svih pomazanih kršćana nego samo od onih članova Vodećeg tijela koji sudjeluju u pripremanju duhovne hrane. To pokazuje da oni u svom ranijem tumačenju očito nisu razmatrali sve biblijske činjenice. Za razliku od njih, ja sam bio uzeo u obzir samo one činjenice koji se nalaze zapisane u Bibliji. Za mene je još uvijek upitno i ovo njihovo novo objašnjenje jer oni još uvijek ne prihvaćaju činjenicu da svi starješine, koji su na sebe preuzeli zadatak da daju duhovnu hranu, mogli predstavljati te Gospodinove robove o kojima je Isus govorio.

Nekadašnja službena izjava: "Mi iz pažljivog proučavanja Biblije znamo da duhom pomazani članovi Božjeg doma zajedno sačinjavaju ’vjernog i razboritog roba‘, ’pristava‘ ili ’upravitelja kuće‘" (Stražarska kula, 1.7.1990. str.10,11)

Komentar: Kad oni kažu “mi“ onda ne misle samo na sebe kao članove Vodećeg tijela, jer smatraju da i “mi“ kao  članovi zajednice možemo iz pažljivog proučavanja Biblije potvrditi ono što su oni zaključili. No kad sam pažljivo proučio Bibliju na tu temu “ja“ se nisam mogao složiti s njihovim tadašnjim saznanjem. Budući da su sada promijenili svoje tumačenje onda su samim tim dokazali da očito nisu pažljivo proučavali Bibliju na tu temu. Dok u svom procesu istraživanja Biblije i dalje griješe oni ne dozvoljavaju da bilo tko od nas iznese argumente po kojima se može bolje i jasnije objasniti ta biblijska istina. Zato su starješine u ovom procesu prigovorili mom proučavanju Biblije kojim se dolazi do drugačijih zaključaka.

Nekadašnja službena izjava: "Kako možemo sa sigurnošću utvrditi tko je vjerni rob, odnosno upravitelj? .... On je povjerio određene ovlasti vjernom robu, koji se sastoji od (144000) vjernih, duhom pomazanih kršćana“ (Stražarska kula, 15.4.2011. str.4)

Komentar: Ja u to vrijeme nisam mogao sa sigurnošću potvrditi da je njihovo tumačenje točno pa sam detaljno istražio tu temu i postao siguran u nešto sasvim drugo. Ako ono u što su oni bili toliko sigurni sada više nije točno, pitanje je koliko je sigurno i ovo novo tumačenje. Iako je ono sada izbacilo neke nelogičnosti, opet se može vidjeti da se u konačnici nisu dali voditi stvarnim činjenicama nego vlastitim idejama, jer su i dalje zadržali dogmu, odnosno teoriju o svojoj ekskluzivnosti koju se ne može ničim dokazati.

Službena izjava: "Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari... Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“ (Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Komentar: Dosadašnje tumačenje koje je dugo godina bilo na snazi daje odgovor tko je iznosio vlastite ideje i tko je čekao da mu Jehova razjasni stvari – članovi Vodećeg tijela ili ljudi poput mene koji se nisu slagali s njihovim dosadašnjim tumačenjem? Čak i sadašnje novo tumačenje pokazuje da se nisu potpuno oslonili na Božju Riječ, jer su ispravili samo onaj dio koji je bio nelogičan, a zadržali onaj dio kojim i dalje žele sebe prikazivati kao jedinstveni i jedini Božji kanal preko kojih Bog posreduje svoje misli i ispoljava svoju volju. O njihovoj razboritosti se može govoriti kao nečemu što je relativno, jer dok u nekim stvarima govore razborito, u drugim stvarima kao da ne žele biti razboriti jer su više vjerni svojim vlastitim idejama nego riječima svog Gospodara. Smatram da su čak postali zarobljenici tradicionalnih učenja i svojih vlastitih ideja. Da su se dali voditi onim što kaže Bog kroz svoju riječ, onda ne bi dozvolili da se istrčavaju sa tumačenjima iza kojih ne stoji Božji duh i još sve to pripisivali Božjem vodstvu. Da su oni Božji kanal onda ne bi promicali pogrešna tumačenja i učenja. No, oni takva pogrešna učenja nameću drugima i još traže od njih da ih moraju razumjeti baš onako kako su ih oni razumjeli kao što se moglo vidjeti iz spomenutih izjava. Tako i članovi postaju zarobljenicima njihovih ideja.

Ante: Gledaj, ja te razumijem, šta ti... gle, ja kao čovjek ...

Nikša: (se ubacuje) ... Puno si se zapasao. Puno si se zapasa Danijele, tako da, on ti je dobro rekao – nisi doktrine razvija nego učenja, tako da ti se stvari počinju povezivati. Došao si do oktana. Tebi se um okrenuo time što si postavio nekoliko teza i sad ti se..., automatski ti se više Danijele ništa ne slaže kako uči "vjerni i razboriti rob“. To su stvari koje ti želiš ispraviti i toga ima jako puno u onoj knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva“.

Primjedba: Ovo je točno. Da bi spoznao samo jednu istinu ja sam morao mnoge stvari iznova povezati tako da sam došao do nekih saznanja koja su promijenila i druga učenja. Sada imam jednu široku i bolju spoznaju koja se ne slaže sa nekim učenjima Zajednice. Odbacio sam ideje na kojima se temelje neka učenja i tako dobio nova i točnija saznanja. Sve sam to detaljno argumentirao u spomenutoj knjizi na preko 500 stranica. No, njih nisam upoznao sa svim tim novim spoznajama tako da za njih još uvijek postoje tajne koje se kriju u ovoj knjizi. Jedna od tih tajni koju im nisam otkrio je tko je ustvari taj “vjerni i razboriti rob“ kojeg je Isus spomenuo u svojoj priči.

Danijel: Ja te stvari nisam nikome dao da ih čita.

Ante: Gledaj, ono što je Nikša rekao, stvari o kojima mogu razgovarati braća i sestre. Ti imaš na razvodnoj ploči iza vrata osigurače. To su oni padajući, jel tako. Nisu iste snage, nisu iste jačine, svaka podnosi svoju potrošnju za svoje potrošače, svoj krug, ali kad ti dođeš i nalijepiš gore neku izolir traku, i ako nisu za to rađeni svi osigurači mogu past. Npr. kad ti kažeš: "Danijel prorok kaže da će “doći vrijeme kad će mnogi istraživati i znanje će se umnožiti“ ti si doslovno jedan osigurač prebacio gore, zalijepio si ga.  Nikša je lijepo rekao, ono retoričko pitanje Isusa Krista, "tko je taj razboriti rob“?. Dok ti taj osigurač držiš gore onda to pitanje gubi svoj smisao. Barem tako uče Jehovini svjedoci, a to znači slijedeće, da Jehova koristi svoj kanal preko kojeg daje svoja učenja i objašnjeno je što bi značio taj stavak "mnogi će istraživati i znanje će se umnožiti“. ...

Primjedba: Izraz “mnogi će istraživati“ se prema tumačenju Watchtowera odnosi samo na nekoliko ljudi koji služe u svojstvu Upravnog odbora tj. Vodećeg tijela. Oni su kao i u primjeru Rimljana 13:1, i ovdje postavili svoje viđenje stvari, tako da samo oni tvrde kako izraz “mnogi“ ne govori o mnogim iskrenim istraživačima Božje riječi, nego samo o nekolicini njih u Vodećem tijelu koji sebe smatraju Božjim komunikacijskim kanalom. Time se uspoređuju sa Izraelskim prorocima za koje je, Bog rekao da im otkriva svoje tajne (Am 3:7). Stavljajući se u ulogu tih proroka čije je vrijeme odavno prošlo, Vodeće tijelo je sebe visoko pozicioniralo i postavilo mjerila po kojem nitko ne može otkriti Božje istine i umnožiti znanje o Bogu osim njih, pa su to pokušali potkrijepiti svojom tvrdnjom koja glasi:

“Pogledajmo kako duh danas djeluje. Kad je vrijeme da se razjasne neke biblijske istine, sveti duh pomaže predstavnicima “vjernog i razboritog roba” [članovima Vodećeg tijela] koji imaju odgovorna zaduženja u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka da shvate duboke biblijske istine koje prije nisu bile jasne (Mat. 24:45; 1. Kor. 2:13). Cijelo Vodeće tijelo razmatra treba li neka dosadašnja objašnjenja promijeniti (Djela 15:6). Spoznaje do kojih dođu potom objavljuju kako bi svi imali koristi od njih (Mat. 10:27). Ako su s vremenom potrebna neka daljnja pojašnjenja, i njih pošteno obrazlažu.“ (vidi Stražarska kula, 15.7.2010 str. 22,23).

Kako je to onda sveti duh ranije pomogao u razumijevanju biblijskih istina ako taj isti duh sada traži od njih da to mijenjaju, odnosno da to sada jasnije pa čak i drugačije razumiju. Takav duh nije načistu sam sa sobom pa se u Bibliji povezuje sa “valovima koje nosi amo-tamo svaki vjetar učenja“ (Ef 4:14). Osim toga, neke istine nisu otkrivene svetim duhom jer su ih oni samo prihvatili od drugih kršćanskih zajednica i njihovih teologa. Stoga Jehovini svjedoci nisu prvi objavili neke nauke jer su one kao takve bile već prisutne kroz povijest u drugim kršćanskim zajednicama. Zato mi je smiješna izjava u kojoj stoji:

“Pažnje je vrijedno zapaziti u kolikoj je mjeri Jehova, pomoću svetog duha, povlastio te rane Istraživače Biblije bljeskovima svjetla. Najprije su pouzdano dokazali da Stvoritelj postoji ... Ti su pomazani kršćani jasno dokazali da je Biblija Božja nadahnuta Riječ i da je istina...“ (Stražarska kula, 15.5.98. str.17).

Zar ove istine nisu prihvatili i jasno dokazali i druge kršćanske zajednice prije njih, a to isto jasno dokazuju i danas. Kad Zajednica uvodi promjene onda se govori o bljeskovima svjetla iza kojih stoji Sveti duh. Tako su za navedeno tumačenje o “višim vlastima“ napisali:

Pravovremeno je novo svjetlo istine na temu o “višim vlastima“, objavljenom u Kuli stražari za 1.lipnja 1929., pokazalo jasnim da je Jehova Bog i Isus Krist jedine “više vlasti“ kojima moramo biti poslušni.“ (Stražarska kula. 15.6.1955. str.367).

Upravo ovo tumačenje nije bilo u svjetlu boljeg razumijevanja i tumačenja Pavlovih riječi jer su ovakvim razumijevanjem zamijenili istinu za laž, pa se može zaključiti da ih Sveti duh nije vodio ili ako ih je vodio, onda im nije omogućio jasnije nego krivo razumijevanje. Čak su se preko trideset godina opirali Svetom duhu dok nisu tu laž ponovno zamijenili sa istinom. Dok je Zajednica svojim tumačenjem zamaglila pravo razumijevanje, istovremeno je imala snage da svačije drugačije tumačenje proglasi tamom i zabludom. Bez obzira što je ovdje riječ o biblijskom stavku koji nema neki veliki utjecaj na vjeru, na isti način se taj princip koristi i kod tumačenja stavaka koji imaju puno veću težinu. Zbog toga ima dosta one braće koja Vodeće ljude ne smatraju Božjim kanalom komunikacije a kamoli jedinim, samo o tome šute jer Zajednica ne dopušta da netko uživa članstvo i ugled kao kršćanin ukoliko se ne slaže sa njima. Kao što je bilo braće koja nisu prihvatili objašnjenje vezano uz "više vlasti“ iz Rimljana 13:1, tako danas ima i onih među nama koji ne mogu svojim razumom nikako prihvatiti objašnjenje zajednice o "mnogima koji će istraživati“ jer ga po kontekstu ne mogu povezati samo sa nekolicinom članova Vodećeg tijela koji taj stavak koriste za svoje uzvisivanje i isticanje nad drugima.

Danijel: Ja nisam pobijao Vodeće tijelo (njihov autoritet unutar društva Stražarske kule) zato što znam da mora postojati netko (u organizaciji) tko će biti zadužen za tu stvar.

Ante: Točno, ali one stvari koje učiš, podijeliš sa njima, jer ti želiš da dođe do “razboritog roba“, odnosno do Vodećeg tijela, bolje rečeno. No, ti to daš preko osoba koje to čak i ne moraju znati. Imaš situaciju onih dole koji proučavaju, one na dnu, nazovimo tako ‘na dnu’, u takvoj hijerarhiji koja nije složena kao teokracija - ne ta hijerarhija tipa svjetovne piramide, da oni gore na vrhu znaju sve a oni dole znaju najmanje - ne, nego Jehova daje preko njih i daje do nas. I sad kad pogledaš, ti dođeš u situaciju da zanemariš činjenicu što je Isus rekao u Mateju i da smatraš da netko (kao ti) može znati stvari i onda ih kroz istraživanje davati "razboritom robu“, odnosno Vodećem tijelu koje će to kasnije uvrštavati i distribuirati dalje. Automatski, samo sa takvim stvarima već se ruši tadašnje one postavke po kojima Jehova koristi "razboritog roba“ da daje duhovnu hranu svojim domašnjima.

Primjedba: Ja nisam insistirao na svojim tekstovima, nego na odgovornosti koju Vodeće tijelo treba imati kad im netko od njihovih članova ukaže na argumente koji u najmanju ruku mogu biti opravdani. Uopće nisam sebe vidio u poziciji da se nametnem kao glavni kuhar koji će pripremati duhovnu hranu. Zar kuhar ne može uzeti u obzir neki novi recept koji nije njegov i staviti ga u svoj jelovnik ukoliko bi on bio odobren od vlasnika restorana (od Isusa)? Isus nije imao ništa protiv poslanica koje su pisali razni kršćanski nadglednici koji nisu bili istaknuti apostoli jer oni time nisu rušili neku Isusovu postavku po kojoj su samo apostoli mogli pisati poslanice i na taj način pripremati i davati drugima duhovnu hranu. Prema tome, ja svojim pisanjem nisam to činio niti sam želio rušiti postavku po kojoj odgovorna braća trebaju pripremati i davati duhovnu hranu svojim ukućanima. Ako su oni to tako vidjeli onda je to njihov veliki problem po kojem će Isus prosuđivati njihove odluke. Pitanje je da li su oni moje postupke vidjeli u okvirima koje je postavilo Vodeće tijelo ili u okvirima koje je postavio Isus Krist. Osim toga, ako se vjernog roba koji daje duhovnu hranu smatraju samo članovi Vodećeg tijela, zašto onda oni sami ne istražuju nego to rade mnoga braća i sestre iz odbora za pisanje čije informacije oni samo pregledaju i potpisuju prije tiskanja. Ako to ne ruši njihovu reputaciju vjernog roba, onda ni moji tekstovi ne bi imali tu mogućnost jer bi i oni prošli istu proceduru.

Danijel: Dobro, slikovito rečeno, da bi "rob“ mogao imati mogućnosti pripremiti tu duhovnu hranu za cijelu zajednicu, onda svi ti sastojci – papar, sol, drugi začini i glavne namjernice – netko mora donijeti. Postoje ljudi koji uzgajaju neku biljku i to, a postoji i onaj kuhar koji sve to uzme u obzir i pripremi hranu. Znači, on na osnovu nekih informacija ...

Ante: Znači, netko proizvede sirovine da bi taj rob ili kuhar sve to napravio po nekom receptu i servirao.

Danijel: To je nekako slikovito rečeno.

Ante: Danijel, u tome i je stvar, gledaj. Proizvodnja hrane, obrada hrane, priprema hrane, pakiranje hrane i distribucija hrane je stvar "roba“. I oni koji će čak istraživati, pripadaju tom "robu“. A stav onih koji primaju tu hranu je dobar, time da ću ja tu hranu pokušati što bolje obraditi i izvući iz nje što više koristi. Ako ja smatram da ja proizvodim sirovine za tu hranu, ja zapravo onda postavljam stvari drugačije. Ja ću ti sada reći jednu stvar, ali nemoj me sada krivo razumjeti. Znači, u ovom trenutku, mi se tako učimo. Za pet godina... Zamisli da dođe stvar koju sada ti kažeš, ja ću je isto tako morati tada razumjeti na takav način. Ne znači da sam osoba koja je kolebljiva, nego samo smatram da pripadam organizaciji gdje Jehova koristi "razboritog roba“ da daje duhovnu hranu. I svaki put kad mi dobijemo od "roba“ neku promjenu onda on obrazloži što je temelj i zašto je ta promjena. Nikad ne kaže: "evo danas vjerujemo u druge stvari“.

Primjedba: Oni koji nabavljaju razne sastojke u biti ne pripadaju grupi koju se smatralo "vjernim i razboritim robom“. Zato njegova gornja izjava nije točna. Naime, kao što sam rekao, u Odboru za pisanje, služe mnoga braća i sestre koji nisu članovi te grupe. Oni istražuju mnoge teme u povezanosti sa Biblijom, dok Vodeće tijelo uglavnom pregledava pisani materijal i daje odobrenje za njegovo štampanje. Kao što sam već objasnio, postoje istraživanja i komentari raznih bibličara, povjesničara i jezikoslovaca koja se ubacuju kao sastojci duhovne hrane koja po njima dobiva jedan novi, drugačiji i potpuniji okus. Zajednica je čak pristupila UN knjižnici kao nevladina organizacija kako bi došlo do nekih informacija pomoću kojih je trebala pripremati duhovnu hranu i nuditi je duhovno gladnim osobama unutar i van Zajednice. Prema tome, ja svojim istraživanjem nisam ušao u zabranjeno područje jer nema zabrane da bilo tko od nas proizvodi materijal za duhovnu hranu. Ja sam samo po njima prekršio neko pravilo jer nemam to isto ovlaštenje koje imaju ta braća i sestre u odboru za pisanje. Zato me ne mogu okriviti da sam sebe stavio u položaj Vodećeg tijela, nego u položaj onih koji proizvode sastojke za duhovnu hranu, a to je razlika koju oni nisu željeli vidjeti. Stoga, kako on kaže, tek onda kada za “pet godina“ (neodređeno vrijeme) dođe neko novo objašnjenje koje ja sada zastupam, on i drugi će ga tek tada biti prisiljeni razumjeti na takav način. Do tada su prisiljeni razumjeti ga na sadašnji način pa makar on nije potpuno točan. To je u domeni nametanje svoje volje drugima što je u sukobu sa zdravim razumom i slobodnom voljom.

Danijel: Zašto se onda mora podložiti sankcioniranju netko, kao što sam ja, koji imam taj duh ...

Ante: Znači, duh, duh ne odlučuje o tome.

Danijel: Braća kažu: "čitaj Bibliju svaki dan“, "čitaj je s razumijevanjem“, znači, potiču te na nešto... Oni koji  možda nemaju to "nešto“, taj afinitet prema Bibliji, prema Božjoj riječi, pogotovo kad čitaju nešto pa ne razumiju, i nije bitno što ne razumiju, pa prelaze preko toga... Nismo svi isti. Ja sam drugačije naravi. Ne mogu reći da sam ja izgubio ljubav prema istini... Dobro, kad se kaže prema  ‘istini u publikacijama Zajednice’, onda opet, te stvari, odnosno neke stvari u publikacijama Zajednice, su bile podložne promjenama. Znači, ipak Biblija je ta koja mora uvijek biti iznad svega. Jehova je nju stavio iznad svega, pa onda dolaze publikacije Zajednice (na drugo mjesto).

Nadopuna: U jednom predavanju je brat Morelli rekao: “Bog s nama komunicira prije svega preko Biblije, a također i preko “vjernog i razboritog roba“. Tu bi misao trebali prihvatiti svi kršćani na način da je Biblija u svakom pogledu veći autoritet od onih koji se smatraju “vjernim i razboritim robom“. Zamislimo da tu istu izjavu kažu i svećenici drugih kršćanskih zajednica. Zar bi njihovi članovi trebali po tome zanemariti svoj razum ukoliko im Biblija govori nešto drugačije od onih koje se u njihovoj zajednici smatra “vjernim i razboritim robom“. Naime, katolici svog Papu također smatraju “ vjernim i razboritim robom“. Gornja izjava brata Morellija je na mjestu ali u kontekstu Biblije ona ima pravo značenje samo ako se ljudske izjave ne izjednačuju sa Božjim, jer ljudi mogu pogriješiti. Kad Bog s nama komunicira preko svoje Riječi, onda ga moramo razumjeti što nam kaže i bez prigovora ga poslušati. Ali ako nam čovjek koji sebe smatra “vjernim i razboritim robom“ nešto kaže, onda imamo tu slobodu da preispitujemo njegove riječi i da ga ne poslušamo kad vidimo da nemaju tu istu težinu. Čak bi trebali imati tu slobodu prigovoriti onome što smatramo krivim, bez da se trebamo bojati da će to od strane inkvizitora biti okarakterizirano kao nepoštivanje autoriteta Crkve. Međutim, vodeći ljudi su za sebe uzeli ovlasti veće nego su im od Boga dane i zato su postavili pravila koja obezvrjeđuju kršćansku slobodu.

Danijel: (nastavak) ... Znači, ja ne želim promijeniti neki poredak stvari. To mi nikad nije palo napamet. Jedna sloboda... Krist nas je pozvao na tu slobodu u razmišljanju i nekako da budemo slobodni prihvatiti istinu kao takvu, tu temeljnu istinu, a sve one druge nauke, ne nauke nego tumačenja proročanstava i svega ostaloga, to su stvari koje su podložne promjenama. Tu je primjer pojma “naraštaja“ i tri definicije do sada u kratkom vremenu. To nije promijenilo izvornu nauku. Ona je ostala kao takva. Božje kraljevstvo je i dalje glavna nauka. Nije se nešto promijenilo. Ta varijacija je bila potrebna. Trend je donio svoje. Nije bilo moguće da je to naraštaj od 1914-te. Znači, ponekad, treba vrijeme da se kaže “to nije to“. To su neke varijacije. Ja sam u tom smislu gledao varijacije za koje sam osjetio da postoji mogućnost da se s njima korigiraju neke stvari. Ali opet, ako su to opravdani argumenti, ja ih ne mogu isticati pred skupštinom, pred Zajednicom, nego ih netko drugi treba napraviti, onaj tko je za to zadužen, naravno, ako se uzmu u obzir ti argumenti. Ništa više. Ja sam tu bio nekako preotvoren, preiskren i preslobodan.

Ante: Dobro, sad, da ne pričamo o svemu, ali opet, tebi mora biti jasno da naša odluka nije bila samo zbog toga što ti kažeš, nego zbog drugih stvari koje su očito bile malo više od toga, pa je odluka takva. Shvaćaš li. To što ti govoriš o proučavanju, to je stvar za koje nitko ne bi nikad pravio pravni postupak.

Nadopuna: Koje su to stvari zbog kojih su oni donijeli odluku o isključenju? S jedne strane on ovdje tvrdi da pravni odbor nije sazvan zbog onoga što sam ja izjavljivao, a upravo to je prema njihovom sudu bilo otpadničko razmišljanje koje je trebalo sankcionirati. S druge strane, on tj. oni smatraju da je bilo u pitanju nešto više od toga, a to je da sam se stavio u ulogu koja mi po Bibliji ne pripada što sam ja pokušavao svim silama dokazati da nije točno. Tako sam im u jednom pismu od 1.9.2005 napisao:

“...Znam da je za dijeljenje duhovne hrane zadužen ‘Gospodinov rob’. No ja se ne želim po tom pitanju stavljati u njegovu ulogu nego mu samo skrenuti pažnju na sadržaj hrane koju primamo. Ako kod primanja duhovne hrane imamo Božje dopuštenje da istražujemo Bibliju kako bi vidjeli da li je zaista točno sve ono što se tumači, onda bi trebali imati pravo i da skrenemo pažnju tom ‘vjernom robu’ na ono što se ne slaže sa Biblijom. Gospodinov rob ne bi smio ignorirati takve primjedbe nego ih uvažavati jer je poznato da su neka tumačenja imala loš okus. Ako netko od slugu ima istančan okus zar ne može ukazati ‘robu’ na ono što nedostaje u hrani. To ne može štetiti nego samo unaprijediti suradnju tog roba i ostalih slugu kako bi sljedeći obrok hrane bio ukusniji i hranjiviji za cijelu zajednicu...“

Već sam ranije istaknuo primjer nekih židovskih kršćana koji su nežidovske kršćane, pa čak i apostole uvjeravali da nije ispravno ono što oni zastupaju, pa ih apostoli nisu zbog toga isključili nego su njihove argumente razmotrili na saboru na koji su i sami bili pozvani. Apostoli ih nisu osudili što su se usudili iznositi svoje uvjerenje niti su ih osudili da su se stavili u položaj apostola, tj. onih koji jedini imaju pravo proučavati i iznositi doktrinarne istine ili izmjene. Prema tome, sve osude protiv mene su iznijete izvan ovog biblijskog okvira koji jasno pokazuje kakav su stav imali apostoli i starješine prema onima koji su iznosili argumente i učenja za koja su mislili da su opravdana. Ako se zbog onoga što su neki pojedinci govorili pa čak i javno zastupali nije sazvao pravni odbor nego sabor, onda to dovoljno govori kakva je politika Zajednice prema onima koji samostalno čitaju i istražuju Bibliju.

Željka: Ali, on nikad nije nikome nametao ovo, nikome nije nametao svoje mišljenje.

Ante: Gledaj... Znaš šta znači nametati? Jedna je stvar kad nekome kažeš svoje mišljenje, a drugo je kad nekoga uvjeravaš da je to ispravno, a da je drugo krivo. Razumiš, to je velika razlika. Znači, ja mogu nešto svoje tumačiti, imati svoj stav. Uzmimo sad jedan najbanalniji primjer. Evo, možeš imati pitanje u vezi krvi. U stvarima koje su kršćanima dozvoljene, u stvari sve je dozvoljeno, ali ono što je za kršćane prihvatljivo postoji nekoliko, ajmo reć varijacija da tako kažemo. I sada ti mene možeš ići uvjeravati u tvoje mišljenje koje je drugačije od moga ali u tom opsegu koje je kao takav za kršćane dobar. I sada, jedna je stvar kad ti mene uvjeravaš u svoje mišljenje, a druga je stvar kad ti mene uvjeravaš da je krivo ono što ja vjerujem. U tom slučaju se više ne radi o tome da ti imaš svoje mišljenje, jer ti meni namećeš i vjeruješ da je moje pogrešno. Ti promičeš određenu svoju nauku. Čak u stvarima gdje postoje varijacije i gdje su sve dobre, a kamoli kad netko na takav način možda radi o onim stvarima koje uopće nemaju veze sa onim što je za nas prihvatljivo. ... Ja mogu razumjeti  osobu koja želi primijeniti onaj aparat srce-pluća, ja to mogu razumjet. Mogu razumjet osobu koja uopće ne želi ništa primiti. Ja mogu sve razumit, ali svoj stav nikad neću uvjeravat osobu koji ne želi ništa primiti da je njen stav zadrt i bezvezan, niti da je ovaj previše ne ljubi baš Jehovu kad vidi da je on dozvolio da dođe na granicu. Shvaćaš li to je velika razlika. Zato kažem, braća o nekim stvarima po pitanju krvi ne trebaju ni razgovarati, baš zbog toga. Kad u toj situaciji netko počne nametati svoje mišljenje drugome, čak i kad misli da ovaj griješi. Zamisli, kad dođe u situaciju, da me netko u vezi transfuzije počne uvjeravati u neke stvari koje mi smatramo da uopće nisu ispravne... to je druga stvar, to više nema veze sa tvrdoglavošću i upornosti. To je čak korak iznad. To je totalno drugi sadržaj.

Primjedba: O kavom pogrešnom koraku on govori? Ako se ponovno osvrnemo na one kršćane iz Judeje koji su drugima iznosili svoje argumente i uvjeravali ih njihovu ispravnost, a da zbog toga nije bio sazvan pravni odbor, nego sabor, onda ni moji postupci uvjeravanja nisu trebali biti tako strogo sankcionirani. Ja sam za svako učenje iznosio dovoljno argumenata koje su mogle uvjeriti čak i starješine, ali sam naišao na prepreku koju nije sačinjavao razum, nego nerazumna postavka po kojoj nitko pa ni starješine ne smiju razmatrati bilo koje argumente koji bi išli protiv učenja Zajednice. To je suprotno postavkama po kojima su se apostoli vodili. Može se čak tvrditi da se Vodeće tijelo ne vodi postavkama apostola nego da se u sličnim situacijama postavljaju poput onih kršćana iz Judeje koji su pokušali nežidovskim kršćanima nametnuti svoje učenje. Možda su čak snagu svojim riječima davali time što su govorili da je to i apostolsko gledište. Međutim, njima su se suprotstavili Pavle i drugi, dok se Vodećem tijelu danas nema tko suprotstaviti. Naime, Vodeće tijelo je do sada stalno pokušavalo svojim članovima nametati svoje mišljenje u nekim spornim učenjima i tumačenjima i tražilo da ih svi moraju prihvatiti bez pogovora jer tvrde da iza njihovih riječi stoji sveti duh. To je bilo pogrešno jer je ta ista učenja kasnije morala mijenjati, korigirati ili čak odbaciti kao lažna, što znači da su do tada oni koji su zastupali Božju riječ objavljivali laž a ne istinu. No, Jehova kaže: “... onaj u kojega je riječ moja neka objavljuje riječ moju istinito!” (Jr 23:28). U takvim slučajevima bi trebali svi oni koji se ne slažu s njihovim tumačenjem imati slobodu da sazovu sabor koji bi ispitao i raspravio različite argumente. U tom kontekstu sam i ja kao pojedinac bio slobodan da na temelju preispitivanja svih argumenata kažem starješinama u što sada vjerujem bez da sam ih uvjeravao da je krivo ono u što oni vjeruju. Tražio sam da oni preispitaju moje argumente i vide da li je to tako. Zašto mi te argumente nisu pobili? Ako imamo slobodu da druge ljude uvjeravamo u biblijsku nauku i da im slobodno kažemo kako je krivo ono u što vjeruju, onda treba postojati sloboda da to kažemo i unutar Zajednice ukoliko nas Biblija na to upućuje. Međutim to je očito ograničeno zabranom kojom se samo štiti jedinstvo na temelju jednoumlja.

Nikša: Danijel, kao što je sad htio objasniti, čovjek može imati drugačije mišljenje od nekog u Kuli stražari ili o nekim varijacijama kao što je rekao. Ali Danijel nije npr. ostao na tome: “braćo, možda bi se to moglo ovako razumjeti“ ili “možda će to biti ovako“. On je imao jednu potrebu, on je imao jaku potrebu da to prenese na papir, da piše. To je sad slijedeći stupanj, jel, slijedeći stupanj i to postane nešto vrlo tvrdo, fiksno u njegovom umu.

Primjedba: Ponovno se želi moj način uvjeravanja prikazati u pogrešnom svjetlu jer nisam trebao misliti svojom glavom i dokazivati kako je to istina. Moje razumijevanje po njima nije trebalo imati čvrsto uporište nego sam trebao sve što kažem dovoditi u pitanje s izjavom “možda“. Ovako je ispalo da ja čvrsto vjerujem u ono što iznosim čime sam se izjednačio sa načinom na koji Vodeće tijelo samouvjereno iznosi svoja tumačenja.

Vodeće tijelo u mnogim stvarima nije govorilo “možda“ nego je samouvjereno tvrdilo nešto što se na kraju pokazalo netočnim. Nisu dozvolili da ih bilo tko drugi korigira. No ja sam unatoč svom čvrstom uvjerenju dozvolio da mi starješine iznesu protuargumente tako da nisam inzistirao na svom mišljenju ukoliko bi se ono na kraju pokazalo pogrešnim. Očito se ne želi dozvoliti nikome da ima tu slobodu razmišljanja višeg stupnja kada svoje uvjerenje temelji samo na onome u što se pomoću Biblije sam može uvjeriti. Zajednica prihvaća samo onaj niži stupanj razmišljanja po kojem nema potrebe samostalno provjeravati njihove izjave na temelju Biblije, jer se sve svodi na povjerenje u ono mišljenje iza kojeg stoji autoritet ili institucija. Budući da su svoj položaj izjednačili s Božjim, onda su zabranili neovisno razmišljanje koje po njima unapređuje Sotona. Međutim, zanemaruju činjenicu da sam Jehova Bog unapređuje neovisno razmišljanje jer On ne želi da ljudi budu robovi ljudskih zabludnih učenja koja odvlače ljude od prave istine. Prema tome, svaki slobodan čovjek ima potrebu da donosi zaključke a da istovremeno ne unapređuje neovisnost od Boga. Da su ljudi kroz kršćansku povijest izbjegavali donositi zaključke neovisno od svoje Crkve, onda bi danas svi bili podređeni jednoumlju crkvenih vlasti i njihovih učenja od kojih su neka potpuno kriva. Jehovini svjedoci kao zajednica ne bi ni postojali. Čak i zajednica Jehovinih svjedoka ne može garantirati da su sva njena učenja i tumačenja potpuno točna pa je razumljivo da pojedinci poput mene imaju tu potrebu da istražuju i donose svoja mišljenja i svoje zaključke. Kršćanska sloboda se ogleda u duhu iza kojeg stoji Isus. Da li npr. Isus stoji iza onoga što je netočno samo zato da bi se održalo jedinstvo kolektivnog uma, ili stoji iza onih pojedinaca koji donose ispravne zaključke bez obzira što se time ne uklapaju u kolektivno razmišljanje? Da je neka tvrdnja ili učenje Zajednice imalo tu snagu istine, onda bi ona bila tvrdo usađena u mom umu. Budući da neke stvari nisu mogle biti tako usidrene bez pravog temelja, onda sam donio one zaključke koje sam pomoću Biblije fiksno i tvrdo usadio u vlastiti um i to je izgleda najveći problem – moje neovisno razmišljanje, pa makar se ono kasnije pokazalo točnim. Starješine su samo trebali zaključiti da li ja tim osobnim razmišljanjem i zaključcima mogu sebe i druge odvući od vjere u Boga ili ne i po tome me suditi a ne me suditi zbog svog čvrstog stava i uvjerenja koje sam im dokazivao pomoću Biblije.

Nikša: (nastavak) ... I kad smo razgovarali o pokajanju, on je dobio jasne upute i zna što to znači u budućnosti za njega pokajanje. To pokajanje nije samo jedna formalnost u koju nas on može uvjeriti svojim načinom života. On je po načinu života, kao što je rekao brat Dranasin, odličan, dobar čovjek, dobar otac, dobar suprug. Sve OK. Ali kad se radi o “vjernom i razboritom robu“ tada se u mojoj glavi ruše sve koncepcije. Jer da nema vjernog i razboritog roba, odnosno da on nije visoko pozicioniran u mojim mislima kao jedan osnov, kao pobodeni kolac za koji se ja mogu držat, tko zna kojoj bi ja religiji sad pripadao. U tome je stvar. Je li. O tome smo puno razmišljali, konzultirali se, razgovarali s Danijelom, i to je sad ta stvar koju on u budućnosti treba riješiti.

Primjedba: On ovdje ponovno mene dovodi u opoziciju s “vjernim i razboritim robom“ tj. Vodećim tijelom prema kojem sam ja, po njihovim riječima, pokazao nepoštivanje i neposlušnost. Oni preko toga nikako ne mogu priječi jer je Vodeće tijelo toliko visoko pozicionirano u njihovim mislima da ni sami ne vide kako se oni time klanjaju običnom čovjeku. Kad je u prošlosti Vodeće tijelo donosilo neke objave, oni su se tome klanjali kao da se radi o izjavi koja je došla izravno od Jehove i Krista sve dok se nije pokazalo da su to bila samo ljudska viđenja, razmišljanja i nagađanja. Razmotrimo kriterije iz povijesti Božjeg naroda po kojima je Jehova mogao prihvatiti ili odbaciti neke glasnike koji su govorili u njegovo ime. U Stražarskoj kuli od 1.5.1997. na str.8. je pisalo:

“JEHOVA BOG je Veličanstveni Prepoznavatelj svojih pravih glasnika. Jehova daje prepoznati svoje prave glasnike tako što obistinjuje poruke koje objavljuje posredstvom njih. Jehova je i Veliki Razotkrivatelj lažnih glasnika. Kako ih razotkriva? On osujećuje njihove znakove i proricanja. Na taj način otkriva da su to samozvani proricatelji, čije poruke zapravo potječu iz njihovog pogrešnog prosuđivanja — da, iz njihovog nerazumnog, tjelesnog razmišljanja!“

Glasnik je u ovom kontekstu osoba koja je dobila objavu direktno od Boga. Proroci su u ono vrijeme mogli, s jedne strane, narodu iznositi mnoge Božje zahtjeve i zakone kako bi živjeli u skladu s Božjom voljom, ali s druge strane, ukoliko su usput iznosili i svoja pogrešna predviđanja, onda su mogli biti razotkriveni kao samozvani proroci. Na isti način Vodeće tijelo sebe poistovjećuje sa jedinim Božjim glasnikom ili kanalom kojim se Bog služi kako bi ljudima na zemlji prenio svoje poruke. No, činjenica je da oni samo koriste Bibliju kako bi svima nama iznosili načela, zakone i zahtjeve kojih bi se trebali pridržavati u skladu s Božjom voljom. To je njihova domena djelovanja koju ja poštujem. Ali s druge strane, od samog početka njihovog djelovanja kao Božjih glasnika se dokazalo da se mnoga njihova predviđanja nisu obistinila niti su mogli čvrsto stajati iza nekih svojih učenja i tumačenja. Zato je za mene upitno njih smatrati pravim Božjim glasnikom. Ja ih prema ovom gornjem načelu mogu smatrati samozvanim glasnikom jer neke poruke potječu iz njihovog pogrešnog prosuđivanja. To što kroz svoje publikacije iznose Božje moralne zakone i načela te objavljuju da će doći Božje kraljevstvo na zemlju koje će donijeti vječni život i uskrsnuće mrtvih je poruka koju objavljuju manje više sve kršćanske zajednice, svaka u svom finom pakiranju. To je poruka dana preko Biblije, a ne preko današnjih glasnika koji tu poruku samo prosljeđuju u svom pakiranju. Tu će poruku Jehova potvrditi u svoje vrijeme čime će dokazati da je njegova Riječ istina. Prema tome, samo oni koji se usude predviđati da će se Bog u određeno vrijeme umiješati u ljudska zbivanja i u tome više puta pogriješe, te oni koji pogrešno tumače Bibliju se mogu nazvati samozvanim prorocima. Zato je za mene bilo važno da na Vodeće tijelo gledam na ispravan način, a ne da ih smatram Božjim izabranim prorokom i jedinim pravim glasnikom jer su sami sebe više puta diskreditirali. U spomenutom članku o pravim i krivim glasnicima stoji:

“Kako samo možemo biti zahvalni što Jehova otkriva tko su njegovi pravi glasnici! On je doista onaj koji ’potvrđuje riječ sluge svojega i navršava savjet glasnika svojih‘ (Izaija 44:26). (...) A mi bismo danas trebali biti posebno zahvalni što razotkriva lažne glasnike. Razlog tome je što ih danas na svjetskoj pozornici ima mnogo. Njihove pompozne poruke ignoriraju Jehovine objavljene naume.“

U povezanosti s ovim u članku se navode događaji iz davne prošlosti Izraela kada su neki samozvani proroci govorili suprotno onome što se trebalo u to vrijeme dogoditi Jeruzalemu i Judeji. Za njih je rečeno: “Neistinita su viđenja njihova i lažno je gatanje njihovo, gatanje onih koji govore: ‘Ovo je riječ Jehovina’, a Jehova ih nije poslao. I još očekuju da se riječ ispuni. Nisu li neistinita viđenja koja vidite i lažna gatanja koja izričete kad govorite: ‘Ovo je riječ Jehovina’, a ja nisam ništa rekao?”’ (Ez. 13:6,7). U to vrijeme su neki gatali na temelju raznih znakova, predmeta ili pojava da bi saznali skrivene informacije i zavirilo u budućnost. Ta vrsta duhovnosti pokušava zadovoljiti određenu znatiželju i na prvi pogled može biti opravdana. Jedno vrijeme su Istraživači Biblije također prihvaćali tumačenje proročkih izjava pomoću izračuna Koepsove piramide koju je provodio C.T.Russell. On je pokušao doći do izračuna u vezi događaja koji prethode kraju ovog svijeta. To su Jehovini svjedoci odbacili, ali tek onda kad se vidjelo da su ti izračuni bili krivi.

Uzmimo za primjer ono što su Istraživači Biblije pod vodstvom Russella i Rutherforda objavljivali svijetu u Božje ime. Govorili su da će 1914, 1915, 1918, 1920, a zatim najkasnije 1925. godine Bog objaviti svoju moć i uništiti kršćanstvo kao protusliku Jeruzalema. To su također bile “pompozne poruke koje su ignorirale Jehovine objavljene naume“, odnosno poruke koje su bile u suprotnosti sa onim što je Bog namjeravao učiniti u svoje vrijeme. Zamislimo da je prorok Jeremija u svoje vrijeme rekao koje će godine Jehova uništiti Jeruzalem i da je pogriješio. Odmah bi se znalo da Jehova ne govori preko njega čak i onda kad bi se on pravdao da je Jeruzalem te godine ipak pao, ali samo u Božjim očima. No u to su vrijeme lažni proroci govorili suprotno onome što je Bog namjeravao učiniti. Lažni proroci su:

Osobe i organizacije koje objavljuju poruke koje pripisuju nadljudskom izvoru, premda te poruke ne potječu od pravoga Boga i nisu u skladu s njegovom voljom. “Ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!“ 1.Ivan. 4:1-3 (Raspravljanje, str.180)

Zajednica je više puta objavila ono što je navodno Jehova unaprijed rekao, a zatim njegovim riječima dala svoje pogrešno ili suprotno viđenje. Kad se nije ispunilo doslovno uništenje kršćanstva (protuslike Jeruzalema), onda se posegnulo za drugim značenjem u smislu da je kršćanstvo kao glavni dio Babilona Velikog ipak pao, ali samo u Božjim očima. Da li onda možemo potpuno vjerovati onima koji govore u Božje ime, a znamo da ih On nije poslao s tom i takvom objavom? Biblija već sadrži objavu o uništenju političkih, ekonomskih i religioznih organizacija. Ne postoji neka nova objava koju je Bog danas dao Vodećem tijelu Jehovinih svjedoka. Za sada je Biblija jedina objava koju oni i mnogi drugi samo pokušavaju razumjeti na svoj način. Smatram da nije na mjestu da se među Božjim slugama uzdižu neki koji će čak na svojim pogrešnim viđenjima i prosuđivanjima graditi svoju reputaciju Božjeg proroka i vjernog i razboritog roba.

Lažni proroci u ime Božje traže slavu, dodvoravanje i hvale za sebe. Ni jedan čovjek koji je poslan od Boga i Isusa Krista ne bi smio uzdizati sebe i navoditi druge da padaju pred njegove noge. Ni jedan Božji prorok ne smije stajati na hijerarhijskom postolju i govoriti da je veći od drugih vjernika. On to ne mora reći niti izgovoriti, ali kad propovijeda riječi svoje takozvane “mudrosti“ i čini djela na način koji će nas dovesti da povjerujemo u njega, onda indirektno prikazuje sebe kao onoga koji jedini zaslužuje biti hvaljen i poštovan zbog svoje vjernosti i razboritosti. Takva prikrivena oholost može navoditi vjernike da budu privučeni njemu, na način da i sami postupe oholo odbacujući sve druge ljude kao nevjernike, dok istovremeno hvale svog duhovnog vođu i promiču svoju veličinu u Božje ime.

Budući da je Vodeće tijelo sebe prikazalo kao Božjeg jedinog istinitog proroka i glasnika, onda se dešava da ga mnogi kao i ovaj starješina (brat Nikša) doživljavaju kao “osnov ili kolac za kojeg se treba držati“. No, za mene je samo Isus taj osnov za kojeg se trebaju držati svi kršćani, a ne Vodeće tijelo ili neki Papa za kojeg se drže katolici. Najviši predstavnici neke kršćanske zajednice mogu koristiti Bibliju i svojim vjernicima ukazivati na ono što Bog zahtjeva od svojih slugu, ali moraju paziti da se ne uzdižu previše sa svojim izjavama. Osim toga, kršćanska skupština je osnovana na temelju apostola i proroka, koji su također osnov naše vjere u Boga i Krista, dok su članovi Vodećeg tijela ove Zajednice samo oni koji su na sebe preuzeli zadatak da Krista zastupaju u ulozi njegovog “upravitelja“ i ništa više. Da li će taj “upravitelj“ biti vjeran i razborit ili ne, je stvar Isusove prosudbe, a ne moje, tako da smatram kako nije dobro što Vodeće tijelo unaprijed stvara svoj sud o sebi tako što je sebi čak dalo ime ili titulu “vjerni i razboriti rob“ dok je sve druge Kristove zastupnike (svećenike, župnike, pastore, patrijarhe i sl.) koji u tom svojstvu služe u drugim kršćanskim zajednicama označilo kao “zle i nevjerne robove“, bez da prosuđuje njihovu iskrenu ljubav i zainteresiranost za svoje stado koje im je predano.

Ako čitamo poslanice koje su pisali Pavle, Petar, Jakov i Juda, onda ćemo vidjeti da svi oni za sebe i druge odgovorne muževe kažu da su samo "Gospodinovi robovi“ (vidi Ri 1:1; Ga 1:10; 6;17; Kol 4:12; 2.Ti 2:24; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Juda 1:1). Nitko od njih nije za sebe i druge odgovorne muževe spomenuo izraz "vjerni i razboriti rob“. Zašto? Očito zato što se podrazumijeva da Gospodinov rob treba pokazati vjernost i razboritost ali da u tome može čak i zakazati. Međutim, nama se stalno nameće misao da moramo biti podložni, ne "Gospodinovom robu“ nego "vjernom i razboritom robu“. Kao da se tim izrazom želi nametnuti potpuna i apsolutna podložnost nekome tko se smatra jedinim Kristovim pravim zastupnikom na zemlji. I ne samo to – tim se imenom ili titulom želi nametnuti osjećaj da iza svake njihove izjave, zapovjedi, zahtjeva ili nauke stoji sam Isus Krist kojemu nitko ne bi trebao proturječiti ili pokazati neposlušnost.

Znamo što je Isus mislio o onima koji su takvim stavom i autoritetom “sjeli na Mojsijevu stolicu“ (Mt 32:2). Također znamo kako je Židovski narod pod pritiskom jednog takvog autoriteta bio ponukan da za Heroda i njegov govor kažu: “To je glas boga, a ne čovjeka“ (Dj 12:21). Zato je važno imati ispravan stav prema onima koji sebe smatraju Božjim zastupnicima, glasnicima i prorocima a ne ih držati kao nepobitni osnov naše vjere.

Ante: To je ta četvrta grupa ljudi koja unapređuje neko učenje, koji kao takvi nisu loši ljudi, ali imaju svoje učenje. Zapravo jedno je rješenje da ima svoju religiju. Shvaćaš li. Brat Russell – on je unaprijedio učenje ali više nije bio dio te religije.

Primjedba: Brat Russell u početku nije sebe smatrao pripadnikom neke zasebne religije unutar kršćanstva, nego kršćaninom koji cijelom svijetu kršćanstva želi ukazati na Bibliju kao jedini autoritet i Krista kao jedinog vođu svih kršćana. Želio je djelovati poput drevnih proroka u rascjepkanom Izraelu i svima donositi ono što Biblija uči i proriče. Nije želio biti dio neke zasebne religiozne zajednice jer je vidio da ne može preko jedne karizmatične zajednice utjecati na ostale zajednice i njihove vjernike. Zato je formirao neovisnu grupu istraživača Biblije a ne religiju. Osnovao je i poduzeće za proizvodnju i distribuciju publikacija vjerskog sadržaja u kojem je on bio predsjednik do svoje smrti. On i njegovo društvo Istraživača Biblije su se vidjeli samo kao Božji glasnici kojima je dano da razumiju stvari vezane uz Isusov dolazak te su se usmjerili da o tome pišu i govore kršćanskom svijetu. U tim okvirima su osnivali grupe (razrede) kako bi se zajednički izgrađivali u vjeri i spoznaji. Smatrali su sebe Božjom posvećenom djecom, a ne jedinom pravom religijom tako da su i na druge kršćane iz svijeta kršćanstva gledali kao na one koji će ući u Božje kraljevstvo, ali kao niža klasa vjernika. Međutim, visoko mišljenje o sebi ih je dovelo do toga da su druge kršćanske zajednice počeli gledati s visoka, a sebe kao Božje izabranike. To je nakon smrti C.T.Russella rezultiralo stvaranjem nove religije. Problem je u tome što su svoju religiju smatrali jedinom ispravnom i to pod uvjetima koje su oni sami postavili, dok su zanemarili one uvjete po kojima je svaka religija ili kršćanska zajednica mogla sebe smatrati pravom ukoliko im udovoljava. O tome čitamo:

“Religija se može definirati kao “vjera u Boga ili bogove koji se trebaju štovati, a obično se izražava putem specifičnog ponašanja i obreda“ ili “bilo koji specifičan sustav vjerovanja, štovanja itd., koji često uključuje etička pravila.“ Pravila i obredi su dva najuobičajenija sastojka koja nalazimo u religijama. Prava religija ne zasniva se ni na pravilima ni na obredima. Prava religija jest odnos s Bogom. Dvije stvari koje sve religije smatraju jest to da je čovječanstvo na neki način odvojeno od Boga i da se treba pomiriti s Njime. Lažna religija pokušava riješiti taj problem držanjem pravila i obreda. Prava religija taj problem rješava prepoznavanjem da jedino Bog može ispraviti tu odvojenost, te da je to i učinio. Prava religija shvaća sljedeće:

  • Svi smo sagriješili i zato smo odvojeni od Boga (Rimljanima 3,23).
  • Ukoliko se ne ispravi, pravedna kazna za grijeh je smrt i vječna odvojenost od Boga nakon smrti (Rimljanima 6,23).
  • Isus Krist je umro umjesto nas, preuzevši kaznu koju smo mi zaslužili. Bog ga je uskrsnuo iz mrtvih kako bi pokazao da je u njegovom tijelu pobjeđena smrt i da je time njegova smrt bila dovoljna žrtva (Rimljanima 5,8; 1. Korinćanima 15,3-4; 2. Korinćanima 5,21).
  • Ako prihvaćamo Isusa kao Spasitelja, s pouzdanjem da je Njegova smrt potpuno platila naše grijehe, oprošteno nam je, a mi smo spašeni, otkupljeni, pomireni i opravdani pred Bogom (Ivan 3,16; Rimljanima 10,9-10; Efežanima 2,8-9).

Prava religija ima pravila i obrede, ali postoji ključna razlika. U pravoj religiji, ta pravila i obredi drže se iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog već osigurao, a NE kao pokušaj da se to spasenje zadobije. Prava religija, odnosno biblijsko kršćanstvo, ima pravila kojima treba biti poslušan (ne ubij, ne počini preljub, ne svjedoči lažno itd.) i obrede koje treba držati (vodeno krštenje uranjanjem i Gospodnju večeru). Držanje tih pravila i obreda osobu ne opravdava pred Bogom. Umjesto toga, ta pravila i obredi su POSLJEDICA osobnog odnosa s Bogom, po milosti kroz vjeru jedino u Isusa Krista kao Spasitelja. Lažna religija obilježena je vršenjem stvari (pravila i obreda) kako bi se pokušala zaslužiti Božja blagonaklonost. Pravu religiju obilježava prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja, a stoga i posjedovanje ispravnog odnosa s Bogom, a onda tek vršenje stvari (pravila i obreda) iz ljubavi prema Bogu i iz želje da rastemo u Njemu.“

S ovakvom postavkom se može govoriti o kršćanskim zajednicama kao o odvojenim religijama iako sve one zajedno spadaju u jednu tj. kršćansku religiju koja je rascjepkana unutar sebe. Ta rascjepkanost ne znači da samo jedna od njih ima pravo sebe gledati kao pravu religiju, jer sve one imaju mogućnost obožavati Boga i živjeti po onome što nalaže biblijsko kršćanstvo. Bog nikome od njih nije zaslijepio razum da ne vide u kom pravcu trebaju živjeti i kako ispoljavati svoju vjeru, tako da još uvijek postoji izbor koji ovisi i od duhovnog vodstva određene zajednice (religije) i od njenih članova. Trebamo uzeti u obzir da Bog nije zaslijepio razume i otvrdnuo srce deseto plemenskom Izraelu koje se odcijepilo od Jude i Jeruzalema. On ih je pomoću svojih proroka stalno držao budnim kako bi ga obožavali na prihvatljiv način iako su živjeli odvojeno od svoje braće po vjeri. Zar bi sada u sličnoj situaciji sve one koji ga iskreno vjeruju namjerno zaslijepio jer ne pripadaju točno određenoj kršćanskoj zajednici? Ili bi koristio one vjerne muževe (Gospodinove robove) unutar tih zajednica da ih održavaju budnim i da ih izgrađuju u vjeri dok Isus ponovno ne dođe i sve ih skupi u jedno stado? Takvih “robova“ koji udovoljavaju Isusovom zahtjevu vjerojatno ima u većini kršćanskih zajednica.

Željka: Možeš li njega (Danijela) zamisliti da ima svoju religiju?

Ante: Ne, ne, ali brat Russell ti nije bi neki arogantan čovjek. To je čovjek koji je samo želio unaprijediti ono što je smatrao da je ispravno. Bio je dobar čovjek, kažu. Shvaćaš li.

Primjedba: Russell je samo primjer koji pokazuje da pojedinac teško može unaprijediti ono što je ispravno unutar svoje vjerske zajednice koja ga u startu omalovažava i odbacuje.

Danijel: Kako bi brat Russell gledao na mene sada?

Nadopuna: Russell je na kršćanstvo gledao kao na Gospodinovo imanje, na njivu na kojoj raste žito i kukolj. Smatrao je da treba izbjegavati one kršćane koji žive protivno Božjim načelima i koji time ruže Krista bez obzira kojoj zajednici oni pripadaju (Stražarska kula, 15.10.1893. str.1588.). Također je rekao:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Po ovakvom stavu ja uopće ne bi trebao biti isključen. Nakon Russellove smrti njegov je nasljednik J.F. Rutherford osnovao religioznu organizaciju u kojoj su s vremenom unesena pravila o isključenju neistomišljenika bez obzira što svojim razmišljanjem ne dovode u pitanje temelje kršćanske vjere. Prihvaćeni su principi ponašanja Katoličke crkve u srednjem vijeku koja se borila protiv onih koji su željeli utjecati na bolje razumijevanje Biblije. Tako i sada, cilj ove Zajednice više nije bio sačuvati prave temelje kršćanske vjere nego svoje institucionalno vjerovanje koriste kako bi sačuvali temelje organizacije koju predvodi upravno ili vodeće tijelo Društva Watchtower.

Ante: Sada gledaj, stvar je u tome, što je brat Russell počeo odstupati od nekih stvari. I sad gledaj Danijele, ono pitanje što je Isus rekao i ono “mnogi će istraživati i znanje će se umnožiti“, to, taj stavak ima jedno svoje ispunjenje. Zato kažem, kad ti zalijepiš osigurač i kažeš, da svi mi trebamo istraživati, svi možemo proučavat, svi ćemo to saznati...

Komentar: On ovdje nesvjesno potvrđuje da odstupanje od službenog učenja može biti usmjereno k unapređivanju istine. Samim tim ruši svoju teoriju o osiguraču. To što netko poput Russella ima svoje mišljenje ne znači da je išao dokazivati nemoguće. Prije bi se reklo da je Zajednica zalijepila osigurač da osigura svoje svjetlo čak i onda kad je ono pod strujnim udarom drugačijeg mišljenja. Takav osigurač je pregorio u mojim mislima jer kroz njega nije više mogla teći struja iz njihove centrale. Postavio sam drugi jači osigurač koji mi osigurava jaču snagu Božje riječi i pruža dovoljno svjetla za razmatranje i razumijevanje Božje Riječi. Ta mogućnost je otvorena samo onima koji se žele iskreno posvetiti čitanju i istraživanju Biblije, a ne svakom vjerniku. Zato sam ispravio njegovu izjavu i rekao:

Danijel: Ali u Bibliji kaže da to nije dano svima...

Ante: E, OK, ali “mnogi“. Shvaćaš li, ali uzmeš “mnogi“ bez definicije tko treba to biti i koga Jehova koristi u tim stvarima, onda moraš jednu stvar razumjeti, da ...

Danijel: Ali kad gledaš povijest, vidi se tko su ti “mnogi“...

Ante: Ne, ne Danijele. Znaš, evo jedno logično pitanje. Npr. ja mogu biti taj koji tako proučava. Ja se ne moram slagati sa tobom. Ja mogu imati svoje tumačenje o tim stvarima.

Danijel: Dobro, ali postoje oni koji su mjerodavni da u tim stvarima prosuđuju da li je neko novo objašnjenje ili tumačenje ispravno bez obzira tko iza njega stoji.

Ante: Ali koji su mjerodavni. Ako je to netko tko to treba raditi onda njih treba slušati kao mjerodavne.

Primjedba: Ako se ovo objašnjenje o "mnogima“ poveže samo sa članovima Vodećeg tijela, onda ono gubi svoj pravi smisao i o tome se može raspravljati bez da se dovodi u pitanje kršćanska vjera. Tako je za vrijeme predsjedanja pastora C.T Russella, na zemlji bio samo jedan koji je spadao u tu grupu “mnogih“ i njega se smatralo jedinim “vjernim i razboritim robom“. Njega je u tom svojstvu naslijedio brat J.F Rutherford koji je nastavio s istraživanjem i pisanjem mnogih publikacija. No problem je što se ovom raspravom o “mnogim istraživačima“ može dovesti u pitanje autoritet sadašnjeg Vodećeg tijela i zato o tome nisu željeli raspravljati. Treba uzeti u obzir da su mnoga istraživanja provedena od mnogih poznatih i nepoznatih istraživača biblijske teologije, povijesti, arheologije, jezika i kulture. Vodeće tijelo se samo okoristilo tim istraživanjima i na kraju pripisalo sebi slavu da su jedino oni ti “mnogi koji će istraživati“ i preko kojih će Bog umnožiti znanje. Čak su neka učenja i tumačenja preuzeli od adventista i drugih evanđelističkih crkava.

Ante: (nastavak)... Shvaćaš li. Znači. dođeš u situaciju kada više ne znaš šta bi napravija. Čovjek je isključen. Ja želim reći da priznajem “vjernog roba“,a on (vjerni rob)mi kaže: “nemoj to raditi“. No ja volim Jehovu i idem proučavati i dođem do saznanja da zapravo bi to trebao raditi, a “on“ mi opet kaže: “nemoj to radit“. Ja moram prvo sa sobom raščistiti – da li ga priznajem ili ga ne priznajem.

Primjedba: To što su mi oni par puta govorili da prestanem sa svojim neovisnim istraživanjem, za mene nije bio razborit savjet kojeg sam mogao tek tako prihvatiti, jer sam se smatrao dovoljno zrelim kršćaninom koji svoje odluke može donositi na temelju svog vlastitog uvjerenja a ne tuđeg mišljenja koje nema uvijek svoju stvarnu težinu. Zbog toga su oni smatrali da ja ne priznajem ulogu koju ima “vjerni rob“ i da drugačijim tumačenjem izraza “mnogi koji će istraživati“ samo rušim današnju postavku po kojoj su samo članovi Vodećeg tijela jedini preko kojih klasa “roba“ daje duhovnu hranu. Ja sam takvu postavku samo želio korigirati na temelju Biblije. Prema tome, ako su mi Isus i njegovi prvi apostoli i zastupnici preko svojih poslanica dali savjet da istražujem Bibliju, da se uvjeravam u ono što starješine i učitelji govore, da li je onda zahtjev Zajednice i njenih starješina bio na mjestu kada su mi više puta rekli da to ne radim? Koga sam morao poslušati – njih ili prve apostole? Zato ovdje nije riječ o tome da li ja njih priznajem ili ne, nego do koje granice se mogu podložiti njihovim zahtjevima i uputama. Problem vidim u tome što oni Vodeće tijelo poistovjećuju s Isusovim apostolima jer su nakon mnogo stoljeća sjeli na njihovu stolicu bez ikakvog vidljivog i jasnog očitovanja svetog duha koji bi to potvrdio.

Ante: (nastavak) ...Ako ga priznajem onda, evo jedan banalni primjer. Danas postoji odbor za održavanje dvorana. Postoji odbor za suradnju s bolnicama. U prošlosti ti odbori nisu prije postojali, ali da li imaš biblijski temelj da takvo nešto postoji. Imaš! Znaš po čemu. Možda pripreme koje je Vodeće tijelo napravilo za braću u Jeruzalemu u vezi raspodjele hrane.

Nikša: I raspodjela novca.

Ante: Da, to je bila potreba da se zbog potrebe braće formira jedna grupa koja će voditi računa o raspodjeli hrane. To je Vodeće tijelo odlučilo tada. Razumiš, ne svi starješine, odnosni svi kršćani zajedno, nego jedno tijelo koje je tada tu bilo postavljeno. I sada kad pogledaš da je to tijelo tebi reklo da to napraviš onda si to napravio. Tako i danas. Postoji tijelo koje kaže: “danas treba to raditi tako i tako“, onda znači, to tijelo treba poštivati. Razumiš.

Primjedba: Treba uzeti u obzir da vodstvo kršćanske skupštine sastavljeno od starješina na lokalnoj ili široj razini može donositi odluke kako bi se riješili neki organizacijski problemi ili problemi zbog krivog razumijevanja nekih temeljnih biblijskih učenja. Protiv toga nitko ne bi trebao prigovoriti. No, poznato je da su kroz povijest kršćanstva crkveni sabori najprije uveli zakone o nepovredivosti njihovog autoriteta i nepogrešivosti crkvenog vodstva kako bi lakše uvodili svoja učenja i nesmetano upravljali masama svojih članova. Takvi zakoni su dali preveliki autoritet nekim vodećim crkvenim predstavnicima ali su ujedno i ograničavali slobodu razmišljanja i djelovanja onih kršćana koji nisu pripadali toj crkvenoj hijerarhiji. Ako se i naša Zajednica organizirala na sličnim postavkama onda je ona u tim postavkama samo kopirala Katoličku crkvu, a ne postavke prve kršćanske skupštine. Kad vrh neke kršćanske zajednice na sebe preuzima prevelik autoritet može nametnuti svoje zahtjeve kao što je to jednom učinio kralj David. On je smatrao da je njegova riječ zakon i da je se mora poštivati i sprovesti u djelo. Svi oni koji su morali po naređenju sudjelovati u tome nisu vidjeli ništa loše jer je iza tog zahtjeva stajao sam David kao pomazani kralj. No njegov sluga, iako je poštivao kralja Davida, nije izvršio njegovo naređenje jer u izvještaju stoji da je “kraljeva zapovijed bila mrska Joabu“ (1.Lje 21:6). To je samo jedan biblijski primjer po kojem i ja mogu poštivati nečiji autoritet a ujedno imati slobodu savjesti da ne izvršim nešto što sam smatrao da je izašlo iz biblijskih okvira, bez obzira što u tome većina članova zajednice ne vide ništa loše.

Poznato je da niti jedan Isusov apostol nije zahtijevao od kršćana da ne smiju neovisno od njih istraživati Bibliju i sami dolaziti do novih saznanja i o tome pisati. Naprotiv, tražili su od svih da se sami uvjeravaju u nadahnute izjave koje mogu doći od njih i drugih vodećih muževa kršćanske skupštine. Poznato je i to da ni apostol Pavle nije pripadao grupi apostola i starješina u Jeruzalemu koju naša Zajednica prikazuje kao Vodeće tijelo svih kršćana. No, Pavle je svojim istraživanjem, neovisno od tog “tijela“ došao do mnogih saznanja koja je objasnio u svojim poslanicama. Istaknuti muževi u Jeruzalemu nisu tražili od njega da ne smije istraživati Bibliju neovisno od njih i da ne smije uvoditi novo svjetlo i tumačenja koja prethodno oni nisu istražili i odobrili. Zato njegova nova saznanja i razumijevanja biblijskih istina nisu išla do Azijskih skupština preko vodećih apostola u Jeruzalemu nego direktno preko njegovih poslanica. Apostoli u Jeruzalemu se nisu zbog toga bunili i mislili kako će Pavle potisnuti njihov autoritet i osnovati neku svoju religiju. Naprotiv, čak su i oni na kraju prihvatili Pavlova tumačenja kao novo i bolje razumijevanje. Da su sebe smatrali jedinim autoritetom za davanje duhovne hrane svim kršćanima, onda bi oni uveli odbor za pisanje preko kojeg bi samo oni u Jeruzalemu predstavljali “vjernog i razboritog roba“ te pisali i slali po svim skupštinama tekstove i članke za duhovnu izgradnju skupština. No takvih nadahnutih tekstova s njihovim zajedničkim potpisom nema čak ni u Bibliju. Umjesto da su zabranili drugima da samostalno istraživaju Bibliju i pišu tekstove koji bi služili u istu svrhu, oni su čak prihvatili evanđelje koje je učenik Luka napisao nakon podrobnog istraživanja Isusovog života. Znamo da Luka nije pripadao tom apostolskom tijelu u Jeruzalemu niti je od njih dobio ovlaštenje da o tome može pisati. Iako je svoje evanđelje pisao učeniku Teofilu ono se kasnije koristilo kao duhovna hrana cijeloj Zajednici. Zar se time nije dalo primjer po kojem netko tko se posveti istraživanju Božje riječi, može neka nova saznanja podijeliti sa drugima. Čak bi i Vodeće tijelo, nakon što dođe u posjed tih tekstova, moglo donijeti odluku da se te tekstove prihvati u korist izgrađivanja cijele Zajednice. O tome sam čak napisao jedno poduže pismo Zajednici (1.9.2005.) a naknadno ga proslijedio i bratu Anti D. U njemu je izmeđuostalog pisalo:

“... Oduvijek sam tražio u Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Sada kada sam iskusio ‘dar’ koji mi je pomogao da bolje razumijem Bibliju nailazim na one koji me gledaju kao onoga koji se dira u nešto što mi nije dopušteno. To me podsjeća na one koji su prekorili Isusa govoreći: "Gledaj! Tvoji učenici čine ono što nije dopušteno činiti na sabat". Što im je Isus odgovorio? Rekao je: "Zar niste čitali što je David učinio kad su on i ljudi koji su bili s njim ogladnjeli? Kako je ušao u Božji dom i kako su jeli kruhove predstavljanja, što nije bilo dopušteno jesti ni njemu ni onima koji su bili s njim, nego samo svećenicima?" (Mt.12:1-4). Zar niste čitali? Ako po nekom pravilu smatrate da meni nije dopušteno činiti ono što se smatra privilegijom koju imaju pojedini članovi klase ‘vjernog roba’ onda bi ipak trebali imati u mislima ove slučajeve zapisane u Bibliji koji ne podliježu slijepom prihvaćanju pravila. Moja glad za istinom me primorala da posegnem za onim što smatrate ‘nedopuštenim’ za nekog tko nije direktno uključen u aktivnosti Vodećeg tijela. To što po vama kršim neko pravilo Organizacije ne dokazuje da sam po tom pitanju kriv jer je i Krist rekao ovim farizejima: "da ste razumjeli… ne biste osudili one koji su bez krivnje" (Mt.12:8). Određena pravila Organizacije moraju biti podređena Božjem duhu, a ne da duh bude podređen pravilima koja onemogućavaju pojedincima da se s razlogom obraćaju Vodećem tijelu...“

Nakon ovog pisma, on niti jednom nije negirao ovo moje razmišljanje, nego je tek sada našao načina da uz potporu drugih starješina kaže kako sam ja izašao iz okvira koje je postavila Zajednica. Čak se i njegov spomenuti primjer o prvoj saborskoj odluci apostola i starješina ne može uzeti kao mjerilo po kojem Vodeće tijelo jedino može donositi odluke o svemu jer je poznato da su pojedine kršćanske skupštine i starješine u to vrijeme donosile slične pa čak i značajnije odluke neovisno o njima. Tako je skupština u Antiohiji neovisno od apostola u Jeruzalemu uz pomoć svetog duha poslala Pavla, Barnabu i Ivana na misionarko putovanje na nova područja (Dj 13:1-5). Starješine te skupštine su imali jednu autonomiju i slobodu da djeluju pod direktnim Kristovim vodstvom, pa su mogli sami imenovati starješine i postavljati ih u službu bez da su o tome tražili potvrdu apostola u Jeruzalemu.

Ante: (nastavak)... Ako kaže da treba biti odbor za kontaktiranje s bolnicama onda je to za te potrebe. Danas je formirano to. Braća u tom tijelu nisu se, odnosno nisu se neka braća usput sama dogovorila “ajmo formirati odbor koji će to raditi“ jer je to dobra ideja. Ideja je dobra, a ako ne dođe od Vodećeg tijela onda to za nas nije dobra ideja. U tome je razlika.

Primjedba: U pismima (28.4 i 14.11.2007) sam predložio Zajednici ideju da se oforme odbori za istraživanje Biblije koji bi bili posrednici u komunikaciji sa onim “mnogima“ koji istražuju Bibliju i onima u vrhu Zajednice koji bi odlučivali što je od toga opravdano. Ti odbori bi služili braći poput mene koji imaju taj dar dubljeg uvida u Božju Riječ, a koji ne moraju biti eksponirani u zajednici na prvim mjestima da bi ih se ozbiljno shvatilo. Njihova riječ se može razmotriti ili odbiti. Za njih nitko ne bi znao čak ako bi se njihova riječ uvažila i dovela do promjena u tumačenju koju bi uveo vrh Zajednice. Izgleda da je moj prijedlog nije dobar samo zato što takva ideja nije došla od Vodećeg tijela. Zamislimo da je jedan od Kristovih učenika uvidio da bi se trebalo formirati odbor za pravilnu raspodjelu hrane u Jeruzalemu. Zar bi Isusovi učenici odbili tu ideju i taj prijedlog samo zato što nije došao direktno od apostola ili bi netko od njih ipak otišao apostolima s tom idejom. Sjetimo se da je u Bibliji zabilježeno nekoliko slučajeva gdje su obični ljudi mogli čak Jehovi dati prijedlog ili od njega zahtijevati da učini onako kako su oni mislili da je dobro (primjer Abrahama i Mojsija). Imamo također izvještaj koji govori o tome kako je jedan anđeo dao prijedlog Jehovi što bi bilo dobro da se učini kako bi se prevarilo zlog kralja. Prema tome, ako je moja ideja na mjestu i ako bi se u njoj vidjela mudrost i riješilo neke probleme, onda je tu ideju i prijedlog trebalo prije svega razmotriti, a ne odmah odbaciti samo zato što nije došla od Vodećeg tijela. Ista stvar je i sa biblijskim učenjima i novim saznanjima do kojih dolaze ljudi poput mene.

Ante: (nastavak) ... Znači, ja, ako pitam “razboritog roba“, onda se oslanjam na njega da će njega Jehova koristi na način da daje duhovnu hranu i čak ako, ono šti si ti rekao, to je istina, ja sam istraživao to zašto su bila tumačenja nekad kriva. Tamo isto kaže što je “rob“ napisao. Znači “rob“ piše sam o sebi da su neke stvari bile stvar prevelikog očekivanja ili ljudskih gledišta.

Primjedba: Nije toliki problem u krivim tumačenjima koliko u inzistiranju da se ona bez pogovora prihvate kao “trenutna istina“ dok od njih ne dođe drugačije objašnjenje. Kad se uvidi pogreška onda se zna desiti da taj “rob“ svoju pogrešku opravdava prevelikom revnošću, dok revnost onih koji su prije njih neovisnim istraživanjem već došli do ispravnog razumijevanja žele povezati s pogrešnim stavom onih koji ne čekaju na Jehovu. Osim toga, umjesto da su iskreno priznali svoju osobnu odgovornost u pogrešnom tumačenju, kojim su preko svojih članova svijetu objavljivali svoja pogrešna očekivanja, oni su krivicu prebacili na sve nas. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.11.1995, na str 17. pisalo:

"Željan da vidi kraj ovog zlog sustava, Jehovin je narod katkada nagađao s obzirom na vrijeme izbijanja 'velike nevolje', povezujući to čak s izračunavanjima životnog vijeka naraštaja od 1914. Međutim, nagađanjem koliko godina ili dana traje naraštaj ne 'stičemo srce mudro'...."

Ono što je apsurdno u svemu tome je da su upravo oni u vrhu Zajednice nametnuli svoj sistem razmišljanja kojim se ne stiče mudro srce, a istovremeno osuđuju one koji su drugačijim razmišljanjem stekli mudro srce, a koji se nisu dali voditi njihovim tumačenjem. Te iste godine u Probudite se! od 22.6.1995. na str. 9. je pisalo:

“... Kad netko ide dalje od onog što je rekao Isus, kao što su to išli rani kršćani u Solunu i drugi nakon njih, dolazi do lažnih, to jest netočnih, predviđanja (2. Solunjanima 2:1, 2). (...Istraživači Biblije, od 1931. poznati pod imenom Jehovini svjedoci, očekivali su i da će se 1925. ispuniti divna biblijska proročanstva. Pretpostavljali su da će u to vrijeme započeti zemaljsko uskrsnuće, kad će se u život vratiti vjerni muževi starog doba kao što su Abraham, David i Danijel. U novije doba mnogi su Svjedoci nagađali da bi se zbivanja povezana s početkom Kristove Milenijske vladavine mogla početi odvijati 1975. Njihovo se očekivanje temeljilo na shvaćanju da će tada započeti sedmi milenij ljudske povijesti. Ta pogrešna gledišta ne znače da su Božja obećanja lažna, da je on načinio pogrešku. Ni u kom slučaju! Isto kao i u slučaju kršćana u prvom stoljeću, do grešaka ili pogrešnih shvaćanja došlo je stoga što oni nisu poslušali Isusovo upozorenje: ’Vi ne znate kad će vrijeme nastati.‘ Pogrešne zaključke nisu donijeli zbog zlobe ili nevjernosti Kristu, nego uslijed gorljive želje da u svoje vrijeme vide ostvarenje Božjih obećanja.“

Zar se ovo može smatrati priznanjem vlastite pogreške? Očito ne. S obzirom da se “mudro srce“ povezuje s “razboritim robom“ onda oni nisu željeli za sebe reći kako su svojim nagađanjem izašli iz okvira razboritosti i išli dalje od onoga što je rekao Isus. To su zaobišli pa su taj nemudar i nerazborit način razmišljanja prebacili na Božji narod kao cjelinu, kako bi za sebe zadržali visokozvučni epitet “vjernog i razboritog roba“. Zašto nisu rekli da upravo oni kao članovi “razboritog roba“, nisu poslušali Isusa, da su nagađali neke stvari i da takvim načinom razmišljanja nisu stekli mudro srce. To bi bilo iskreno priznanje ali bi takvom izjavom narušili svoj autoritet. Takvom izjavom nisu pokazali ponizan stav koji je imao sam David koji je nakon svoje pogreške izjavio:

“Veoma sam zgriješio što sam to učinio! Molim te, oprosti ovaj grijeh sluzi svojemu, jer sam veoma ludo (nemudro) postupio!” (...).“Nisam li ja zapovjedio da se prebroji narod? Nisam li ja zgriješio i zlo učinio? Što su ove ovce učinile? Jehova, Bože moj, neka ruka tvoja dođe na mene i na dom oca mojega, a ne na tvoj narod da ga pomori!” (1.Lje 21:8,17).

Ako sam ja zajedno sa svim Jehovinim svjedocima trebao biti spreman prihvatiti na sebe odgovornost i krivicu za njihovo nemudro razmišljanje, zašto onda ne mogu imati slobodu da kažem kako oni sa nekim tumačenjima i postavkama još uvijek pokazuju nemudro srce? Brat Ante ih brani jer su oni navodno samo pretpostavljali. Međutim to nije točno. Oni su u svoje vrijeme iznosili dogmatične tvrdnje i objavljivali svoja pogrešna gledišta, a sada nakon svega toga nova postavka Vodećeg tijela brani svoj autoritet tako što izjavljuje da su oni (koji su u to vrijeme predvodili Zajednicu) pretpostavljali da će npr. 1925. godine započeti zemaljsko uskrsnuće ili da su nagađali kako će kraj doći 1975. godine. Tako u Stražarskoj kuli od 1.11.1993. na str.12. stoji:

"... Osim toga, brošurica “Millions Now Living Will Never Die“ (Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti), koja je bila raspačana u velikom broju, iznosila je gledište da će se Božje namjere s obzirom na pretvaranje Zemlje u raj i uskrsnuće vjernih staroga doba početi ostvarivati 1925.... Godina 1925. je završila, ali kraj još nije došao! Još od 1870-ih, Istraživači Biblije služili su imajući u mislima neki rok — prvo je to bila 1914, a zatim 1925. Sada su shvatili da moraju služiti toliko dugo koliko to Jehova želi. ... Božji je narod sada gledao unaprijed, a ne unazad. ... Neki nisu bili voljni prilagoditi se ovakvom razvoju događaja, no oni koji su ustrajali bili su doista sretni. Štoviše, kad pogledamo unazad na ispunjenje ovih proročanskih razdoblja, i mi smo sretni zato što je sada ojačano naše povjerenje da je mala skupina pomazanih kršćana koji su živjeli u tim vremenima uistinu vjerni i razboriti rob....“

Ponovno se ovdje ne ističe odgovornost predsjednika i drugih članova Upravnog tijela, nego se to zaobilazi tako što se spominje kako je to pogrešno gledište iznosila brošurica, Istraživači Biblije tj. Božji narod. Osuđuju se oni koji nisu ostali odani njima i njihovoj organizaciji dok se ostalima i dalje nameće tvrdnja kako je ta mala skupina vodećih ljudi uistinu vjerni i razboriti rob. Kad je u pitanju brat Rutherford, predsjednik te male skupine istaknutih ljudi, onda se za njega kaže kako je priznao svoju grešku, ali ne cijeloj zajednici, niti javnosti, nego samo betelskoj obitelji. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18. stoji:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine (vjerni i razboriti rob), ... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925. Kad događaji nisu ispunili njegova očekivanja, on je betelskoj obitelji u Brooklynu ponizno priznao da je od sebe napravio ludu.“ (odnosno "magarca“)

Iako je tvrdio da je govorio pod vodstvom Božjih anđela, vidjelo se da je iznosio viđenja koja su dolazila iz njegovog srca, a ne iz usta Jehovinih. Kad je zbog takvog promašenog prorokovanja J.F.Rutherford smatrao da je ispao luda ili kako se on osobno izrazio "magarac“, onda su se i mnogi tako osjećali jer su povjerovali riječi tog ‘vjernog i razboritog roba’ koji je slovio kao autoritet u tumačenju Biblije. Magarac je vjeran, ali nije razborit. No kad se za nekog čovjeka dokaže da nije razborit, onda taj isti čovjek (ili grupa ljudi) nema pravo od drugih tražiti da ga slijepo slušaju, niti ima pravo sebe etiketirati kao vjernog i razboritog roba. Budući da su se mnogi tada osjećali posramljeni i namagarčeni onda su otišli jer nisu željeli biti pod centraliziranom upravom koja je sve članove podredila pravilima i statutom Zajednice kojima se prvenstveno trebalo zaštititi materijalne i pravne interese korporacije Watchtowera, što je automatski dovelo do toga da se u drugi plan stave interesi Kristovih ukućana i osude oni koji drugačije misle.

Ovdje ne želim govoriti ništa protiv njihove krivo usmjerene revnosti, ali želim reći kako oni vrlo lako opravdavaju svoje pogreške, koje odmah toleriraju svi pa i ovi starješine koje mi sude. Na takav način žele zadržati naše povjerenje kako bi ih i dalje gledali kao “vjernog i razboritog roba“ koji svoje “pogrešne zaključke nisu donijeli zbog zlobe ili nevjernosti Kristu, nego uslijed gorljive želje da u svoje vrijeme vide ostvarenje Božjih obećanja.“ S druge strane, ovi starješine ne žele prihvatiti niti jedan moj pokušaj da se opravdam sa istom tom revnošću i željom da upoznam dubine Božje, nego mi sude tako što krivo prikazuju moje poticaje. Umjesto da zadrže povjerenje u mene kao brata, oni me najstrože kažnjavaju kako me nitko više ne bi mogao smatrati bratom. To su dvostruka mjerila ili dvojaka vaga pravde koju Bog osuđuje.

Danijel: To je ta revnost za nešto...

Ante: Da, ali shvaćaš li, on za sebe to kaže. Ali druga je stvar kad on za sebe to kaže, a druga je stvar kad kaže: “ti si zabrljao, ti ne znaš, pogledaj što ja mislim, to što vjeruješ to je bez veze“.

Primjedba: Ovako nešto ja nikad nisam izjavio, niti sam svoja saznanja na takav način ikad prezentirao što je vidljivo iz svega onoga što sam im pismeno iznosio. Oni su vjerojatno to tako osobno doživjeli kad sam s dovoljno argumenata pobio neka učenja Zajednice i time dirnuo u njihovu samodopadnost i njihov nedodirljivi autoritet.

Danijel: Ja smatram da je ovdje u pitanju ista stvar – prevelika revnost prema nečemu, prema toj biblijskoj spoznaji. Ne prema nekoj vlastitoj ili prema nekoj tko zna čijoj ideji. Ja samo čitam Bibliju koja je mjerodavna za sve.

Željka: Mi u biti druge časopise niti druge literature nemamo u svojoj kući.

Danijel: Takva revnost za istinu nije samo moj slučaj. Nisam ja jedini koji na takav način pristupa Bibliji. Sad, da li bi u toj revnosti mogao pogriješiti? To je moguće. To se dešavalo i njima. Ja znam da su nas braća sa nekim uvjerenjem uvjeravala da će naraštaj od 1914-te godine uskoro završiti. Ja sam to svima s uvjerenjem govorio, a danas se ponekad sramim pred nekima. Npr. jedan sin naše sestre, a bio je moj dobar prijatelj, njega sam uvjeravao da će se kraj desiti najkasnije do 1994-te godine, da će do tada doći Harmagedon, zato što sam bio naučen da tako razmišljam.

Ante: Je, ja sam baš sebe hvatao u tim stvarima. Ja nisam nigdje rekao da se kaže da će biti tada i tada.

Danijel: Ali ja sam bio uvjeren u to jer su me (oni preko svojih publikacija) uvjeravali u to.

Ante: Znaš, ja nisam osoba koja sumnja nego volim zaista stvari istražit. Onda sam npr. razmišljao zbog čega su neki očekivali od 1914-te to i to, i od 1975-te te stvari. Ti kad pogledaš u publikaciji nigdje ne piše decidirano te i te godine, nego: “možda bi moglo biti“ ili “može se očekivati“.

Danijel: To je za 75-tu tako pisalo.

Nikša: Ne, nije pisalo za 75-tu.

Ante: Ne, ne ali kažem ti, ne piše.

Nikša: Samo je pisalo da se te godine navršava 6000 godina ljudskog postojanja.

Primjedba: Koliko god oni pokušali braniti vodstvo zajednice, argumenti govore drugačije. Naime vodstvo je samouvjereno uvjeravalo svoje članstvo, a preko njih i druge ljude, da se svijet bliži kraju na vrhuncu 1975. ili neposredno nakon te godine, a najkasnije do kraja 20.stoljeća. Kad se približavala 1975. godina koja je trebala označiti 6000 godina ljudskog postojanja, onda je sedam godina ranije u časopisu "Probudite se!" od 8.10.1968, str.13 (engl.) u članku “Što će donijeti 1970-ta?“, pisalo:

"Činjenica da su prošle pedeset četiri godine razdoblja koje se naziva "posljednjim danima", je vrlo značajna. To znači da ostaje još, najviše, samo nekoliko godina, prije nego Bog uništi trenutni korumpirani sustav stvari koji dominira zemljom."

Nešto ranije je to također nagovješteno u knjizi "Vječni život u slobodi sinova Božjih“ (1966.):

"...moguće je da kraljevstvo Krista "Gospodara subote“ započne paralelno sa sedmim tisućljećem ljudskog postojanja“.

Takvo samouvjereno očekivanje se nastavilo objavljivati sve do kraja 1975. godine. Pogledajmo:

"Zar da na temelju tog proučavanja smatramo da će u jesen 1975. već biti bitka od Armagedona prošlost i da će započeti davno očekivano hiljadugodišnje vladanje Krista? Moguće; ali mi ćemo pričekati i vidjeti, ukoliko pada zajedno sedmo 1000-godišnje razdoblje ljudske povijesti sa Sabatu sličnom hiljadugodišnjom vladavinom Krista. Ako oba ta razdoblja započinju iste kalendarske godine i ako iste kalendarske godine završavaju, tada to nije samo čisti slučaj, već to odgovara Jehovinoj ljubaznoj savremenoj namjeri. ... Međutim, šesti »dan stvaranja« mogao je završiti u toku iste kalendarske godine gregorijanskog kalendara, koje je Adam bio stvoren. Razlika može biti najviše u nekoliko tjedana ili mjeseci, ali nikako ne u godinama. (Stražarska kula, 1.4.1969. str. 19)

"Onako, kako smo pogledali natrag na prošlih pet godina, pogledajmo naprijed za pet godina u budućnost. To bi bila godina 1975. Šta ćemo onda požaliti? Šta upravo radimo ili propuštamo sada da radimo, tako da bi za nekoliko godina željeli da smo to učinili ili drugačije učinili? Jehova se pobrinuo za dosta razjašnjenja, tako da možemo sa sigurnošću znati tok budućih događaja. Njegova Riječ nam otkriva da se mi, izvan svake sumnjebrzo približavamo svršetku ovoga zlog svijeta“ (Stražarska kula, 1.6.1970. str. 5)

"Svaki bi rado znao kako dugo još ostaje da postoji taj stari svijet, i kada će se volja Božja isto tako vršiti na Zemlji kako se vrši na nebu. [...] Kako smo mi bliže došli tom kraju savremenog podijeljenog svijeta ne može se proricati, jer je i sam Isus rekao dok je djelovao na Zemlji da ni On ne zna dan ni sat. (Mat. 24:36). Ali prema biblijskoj kronologiji po kojoj je Adam bio stvoren u jesen godine 4026. prije našeg računanja vremena, godine 1975. našeg računanja vremena završilo bi 6.000 godina ljudske povijesti i tada nam još predstoji 1.000 godina Kristovog kraljevstva. Pa ako mi i ne znamo datumkraja ovoga svijetami ipak točno znamo da je to još preostalo vrijeme skraćeno i da još ostaje nekako pet godina do svršetka od 6.000 godina ljudske povijesti. (1. Kor. 7:29) To je i suglasno sa Isusovim riječima, po kojima naraštaj, koji je doživio godinu 1914. i početak prvog svjetskog rata, neće proći dok ne dođe kraj. Pravdoljubivim ljudima, dakle, preostaje još samo kratko vrijeme da dokažu Bogu da nalaze zaštitu u Njegovoj »Arhi« i da žele doživjeti blagoslove novog svijeta“ (Stražarska kula, 1.1.1971. str. 15)

"Sada se nalazimo u 1975. godini i nekoliko tisuća još živućih na Zemlji, članova pomazanog ostatka, unaprijed gledaju ostvarivanje tog radosnog izgleda. Rastuća »velika gomila«, ovcama sličnih drugova, gledaju zajedno s njima unaprijed na ulazak u novo uređenjebez prekidanja života“ (Stražarska kula 1.5.1975. str. 24)

"... mi stojimo neposredno pred Armagedonom... " (Stražarska kula, 1.9.1975. str. 14)

Sve ove izjave govore da je vodstvo dalo dosta razloga svojim članovima da očekuju kraj 1975. godine ili neposredno nakon nje. Iako nikad nisu rekli kada će se točno Harmagedon desiti jer, kako kažu, nisu znali točan datum, odnosno dan kada će doći kraj, ali su samouvjereno tvrdili da znaju približno vrijeme što se poklapalo sa svim njihovim izračunima. Kao što su i sami rekli, ti njihovi izračuni su se poklapali sa Kristovim riječima. Zato su tražili od svojih članova da ljudima iz svijeta prezentiraju ovakve izračune. U Stražarskoj kuli 1.2.1973. str.12. je tako pisalo:

"Mi se ne namjeravamo u ovom članku upuštati u računanje vremena, ali ti se možeš obratiti bez daljnjega bilo kojem Jehovinom svjedoku i zamoliti ga da ti na temelju Biblije dokaže da mi za nekoliko godina dostižemo završetak prvih 6000 godina ljudske povijesti. I pitaj ga još, što to po njegovom mišljenju znači obzirom na pravu slobodu u Božjem smislu. On će biti rado spreman da ti to objasni.“ 

Mnogi Jehovini svjedoci su to tako revno i spremno objavljivali jer se njihovo kolektivno mišljenje o tome poklapalo sa onim što je Zajednica pisala. Osim toga Zajednica je posebno apelirala na mlade da svoj život ne zaokupiraju školovanjem i visokim obrazovanjem nego punovremenom službom. (Stražarska kula, 15.3.1969. str. 171). Šest godina prije 1975.godine je u Probudite se od 22.5.1969.pisalo:

"Ako ste mlada osoba, također je potrebno suočiti se s činjenicom da nikada nećete ostarjeti u sadašnjem sustavu stvari... Ako ste u srednjoj školi i razmišljate o visokom obrazovanju, onda to znači najmanje četiri, a možda više od šest ili osam godina da završite  specijaliranu karijeru. Ali gdje će ovaj sustav stvari tada biti?“

Neki su išli toliko daleko da su prodavali svoje kuće i imanja kako bi se po savjetu Zajednice kratko vrijeme prije Harmagedona posvetili propovijedanju kraja povezanog sa 1975-tom godinom. Tih je godina rastao broj pionira tj. onih koji su se posvetili punovremenom propovijedanju. U "Službi za Kraljevstvo“ od svibnja 1974. u članku "Kako koristite svoj život“ je pisalo:

"...Mogu se ćuti izvješća za braću koja prodaju svoje domove i imovinu i da ostatak svojih dana u ovom starom sustavu planiraju završiti u pionirskoj službi. Dakako, u redu je da na takav način provedete kratko preostalo vrijeme prije kraja zlog savjeta...“

Takvo dogmatično ohrabrivanja na blizinu Harmagedona je utjecalo na život mnogih članova. Zbog načina na koji je vodstvo Zajednice ukazivalo na skori kraj bilo je dosta onih bračnih parova koji su se odlučili ne imati djecu. U vezi toga je u "Probudite se! 8. studenog 1974. str. 11. pisalo:

"Danas postoji veliko mnoštvo ljudi koji su uvjereni da uništavanje većih razmjera sada tek predstoji. Dokaz je da će Isusovo proročanstvo uskoro imati veliko ispunjenje, na cijelom ovom sustavu stvari. Ovo je bio glavni čimbenik koji je utjecao na mnoge parove da odluče ne imati djecu u ovom trenutku.“

Danijel: Znam da je i za 1925-tu jasno pisalo da će tada doći kraj.

Ante: Zato kažem, vidiš te stvari... e sada, za 1914-tu... to je jasno da, po Bibliji kad je Krist počeo vladati na nebu, najvjerojatnije tada, po znakovima. “Naraštaj“, isto objašnjenje koje je bilo tada je bilo kako je bilo, ali kažem ti, ja nisam u literaturi našao tu kalkulaciju kad bi trebao biti kraj sustava stvari s obzirom na računanje 1914-te pa na dalje u vezi naraštaja. Znači toga u publikacijama nema.

Primjedba: Činjenice govore sasvim nešto drugo samo što on s njima očito nije bio upoznat. U publikacijama se mogu naći mnoge kalkulacije o kraju ovog svijeta koje su upućivale da će se kraj uskoro desiti. Tako u Stražarskoj kuli od 1.8.1984., na str 9., piše:

"Rekao nam je [Isus] da "naraštaj" od 1914-te, od godine kada se je počeo ispunjavati znak - 'neće nikako proći dok se sve te stvari ne zbudu' (Matej 24:34). Neki od tog "naraštaja" mogli bi doživjeti kraj ovog stoljeća. Ali postoje mnogi pokazatelji da je "kraj" mnogo bliže!".

Zar ovo nije kalkulacija koja dobiva na svojoj vjerodostojnosti jer su iza takve izjave stavili da stoji sam Isus Krist? Budući da se u to vrijeme tumačilo kako Biblija govori o dužini trajanja jednog naraštaja čiji je krajnji vijek 80 godina, onda se ovdje vidi da se u publikacijama može naći tu kalkulaciju. Čak je i naslovna stranica te Stražarske kule iz 1984-te godine upućivala na to jer je nosila naslov “1914 – generacija koja neće proći“, a imala je sliku generacije starijih ljudi u svojim 70-tim i 80-tim godinama, odnosno zadnjih pomazanika, koji će biti svjedoci te kraja ovog poretka. Tako je i sama naslovna slika bila dio te kalkulacije za narednih deset godina. No, kad se približavao kraj 20.stoljeća i kada se nije ispunilo očekivani kraj, onda se vidjelo da iza toga stoje nagađanja pa čak i nemudro srce Božjeg naroda koji je povjerovao takvim kalkulacijama Vodećeg tijela s obzirom na nagađanja koliko godina traje naraštaj. Svi oni koji su bili na toj slici su umrli. Sada nakon 27 godina se ponovno u Stražarskoj kuli od marta 2012. nalazi slika novih pomazanika u svojim zadnjim godinama života kako gledaju ususret kraju ovog svijeta koji bi se trebao desiti prije nego oni umru.

No, takva nagađanja i kalkulacije su samo nastavak niza sličnih pogrešnih predviđanja. Najprije je C.T.Russell u svojim publikacijama davao do znanja da kršćani “bez ikakve sumnje od 1799. žive u posljednjim danima“. Tvrdio je da proročanstva i znakovi vremena “jasno ukazuju“ da je 1874. Isus došao i da je nevidljivo prisutan u vremenu žetve koja će trajati 40 godina, odnosno do 1914-te kada će biti izvršen sud nad političkim i religioznim sistemima ovog svijeta. On nije govorio “možda će to biti tada“ nego je druge uvjeravao u točnost svoje kalkulacije. U svojim knjigama je dao slijedeće izjave:

“1914... Božje kraljevstvo... će biti čvrsto uspostavljeno na zemlji“. (...) Smatramo utvrđenom istinom da će konačni kraj kraljevstvima ovog svijeta i uspostavi Kraljevstva Božjeg biti ostvareno na kraju AD 1914.“ ( Vrijeme je blizu, 1889. str. 77, 101)

“Za 26 godina, koje dolaze, sve sadašnje vlade savjeta biće zbačene i rasformirane.” (C.T. Russell, Studies in the Scriptures, Vol. 2, p. 98‑99, 1889)

“Oni koji čitaju naše knjige pitaju da možda nije pogrešan datum godina 1914... Mi ne vidimo nikakve potrebe da mijenjamo brojke niti ih možemo promijeniti kad bismo i htjeli da ih promijenimo. One su, mi vjerujemo, Božji datumi, a ne naši. Međutim, imajte u vidu da godine 1914. nije datum početka nego kraj velikih nevolja.” (Zion's Watchtower, Can It Be Delayed until 1914? C. T. Russell July 15, 1894, Also in Watchtower Reprints, l894 p. 1677)

Iako je Russell govorio da će 1914-te Božje kraljevstvo doći na “zemlju“ zajedno sa vidljivim dolaskom Isusa Krista, nama se danas prezentira kako su on i njegovi suradnici jedini u to vrijeme ukazivali da će kraljevstvo te godine biti uspostavljeno “na nebu“. Tako u knjizi “Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja“ na str 170 piše:

“Od svih ljudi, samo su svjedoci ukazali na 1914. kao godinu kada će Božje kraljevstvo u potpunosti biti postavljeno na nebu.

Ova izjava je negiranje prave istine. Svjedoci tada nisu ni postojali, nego Istraživači Biblije koji su govorili da će kraljevstvo biti u potpunosti postavljeno na zemlji, što je naravno podrazumijevalo i samo nebo. Iako se godinama poslije promijenilo tumačenje s obzirom na 1914-tu godinu, mi u našim časopisima dobivamo dojam kako je časopis Stražarska kula oduvijek imala ispravno tumačenje. Takav dojam dobivamo u Probudite se 8.12.1999. str. 12. u kojem piše:

"... još 1879. ta je (Stražarska kula) ukazala na 1914. kao na značajnu godinuKasnijih godina u njoj je pisalo da biblijska proročanstva knjige Danijela na tu godinu ukazuju kao na vrijeme uspostavljanja Božjeg Kraljevstva na nebu“.

Međutim, čitalac koji ne poznaje povijest Jehovinih svjedoka ovdje dobiva dojam da je “kasnijih godina“, odnosno nakon 1879. Kula stražara unaprijed ukazivala da će se 1914. godine uspostaviti kraljevstvo na nebu, iako se zna da se te “kasnije godine“ odnose na vrijeme nakon 1925. godine, odnosno nakon što se nije uspostavilo kraljevstvo na zemlji. Osim toga sve do 1925. se vjerovalo da je kraljevstvo uspostavljeno na nebu 1878, a ne 1914. Da bi se Jehovine svjedoke prikazalo kao prave i istinite proroke onda u Probudite se 22.1.1973. (engl) na str.8. piše:

“Jehovini svjedoci su unaprijed ukazivali na 1914. godinu koja je označavala početak kraja sustava stvari“.

Ova izjava također dovodi u zabludu svakog čitaoca koji nije upoznat sa poviješću Jehovinih svjedoka jer je poznato da su oni daleko nakon 1914. godine tu godinu označili kao na “početak kraja“. Ono što su oni unaprijed ukazivali s obzirom na tu godinu su raznorazni događaji koji su trebali kulminirati samim krajem ovog svijeta, što se nije ostvarilo. Prema tome oni nisu “unaprijed ukazivali na početak kraja“, odnosno na početak posljednjih dana, nego su ukazivali na sam kraj posljednjih dana koji su po tadašnjoj kronologiji započeli 1799. godine i trebali su završiti 1914-te. Zašto se onda u gornjim izjavama to nije dalo do znanja nego se jedno misli i zadržava u tajnosti, a drugo se piše kako bi se stvorio pozitivan dojam o njima kao “vjernom i razboritom robu“ koji su zaslužili da ih Krist i mi smatramo takvima.

Prema tome, takav način iznošenja činjenica dovodi do krivog prikazivanja i revidiranja povijesti što pokazuje da se čitaocima ovih časopisa i novoj generaciji Jehovinih svjedoka želi zamaskirati neke činjenice u vezi krivih predviđanja i očekivanja. To za autore ovih članaka može biti opravdano jer se ipak radi o utemeljitelju jednog kršćanskog pravca na kojem je osnovana naša Zajednica.

Stoga ne čudi činjenica da ni ovi starješine koji su me sudili ne poznaju dobro povijest vlastite organizacije pa smjelo tvrde kako u našoj literaturi nema kalkulacija jer da je je njeno vodstvo samo pretpostavljalo i govorilo da će se kraj "možda“ dogoditi te i te godine. Međutim, činjenica je da je nakon smrti Russella, njegov nasljednik sudac J.F.Rutherford u knjizi "Svršena Tajna“ (1917.) ponovio istu grešku i napisao da će 1918. “kršćanstvo doživjeti veću bol od one koju je svijet doživio u jesen 1914. i da će 1918. kršćanski svijet pasti u zaborav“ (str.62, 484,485); da će “u jesen 1920. nestati republike i da će nestati svako ljudsko kraljevstvo“ (str 258). Iako je 1918. godine iznio predavanje "Milijuni koji sada žive možda nikad neće umrijeti“, on je ubrzo promijenio naslov tog predavanja koje se iznosilo po svim skupštinama, tako da je ukinuo riječ "možda“. Zbog te samouvjerenosti tu riječ nije želio koristiti ni u naslovu svoje nove brošure koja je imala naslov “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“ (1920). U njoj je napisao da “možemo pouzdano očekivati da će 1925. obilježiti povratak Abrahama, Izaka, Jakova i vjerne proroke starog doba...“...  Zatim je izjavio: "1925. je čak jasnije naznačena u Pismima jer je određena Božjim zakonom danim Izraelu"i da “imamo više dokaza da u to vjerujemo nego što je Noa imao razloga da zna kada će biti potop“ (Stražarska kula, 1922.str 262.). Čak je napisao: “... mi nemamo nikakve dvojbe u pogledu kronologije koja se odnosi na 1874. 1914. 1918 i 1925.... Gospodin je svojim pečatom stavio pečat na 1914 i 1918 izvan svake mogućnosti brisanja“ (Stražarska kula 1922.15.5). "Neosporne činjenice, dakle, pokazuju da je vrijeme kraja započelo 1799., da je Gospodnja prisutnost počela 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1922). "Biblija proročanstvo pokazuje da se Gospodin, pojavio po drugi put u godini 1874. ... Ispunjeno proročanstvo pokazuje izvan sumnje da se on jest pojavio 1874. ... Ovaj dokaz pokazuje da je Gospodin prisutan od 1874.“ (Stražarska kula 1.3.1923). "Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula, 1.1.1924). "Godina 1925 je nedvosmisleno i jasno označena u Pismima, čak i jasnije nego 1914" (Stražarska kula, 15.7.1924. str.14)

Koliko se vidi, ni on a ni Russell nisu govorili “možda bi moglo biti“, nego da je to za njih i njihove suvjernike bila “pouzdana riječ“ koja se temelji na njihovom zaključku kojeg je nemoguće osporiti. Takvim sigurnim tvrdnjama su ulijevali nadu u ostvarenje Božjih proročanstava i poticali druge na revno objavljivanje svojih viđenja vezano za 1914., 1918.,1925. i 1975. No Jehova nije nikad takvim lažnim tvrdnjama i ljudskim viđenjima poticao svoje sluge na vjernost, poslušnost i odanost kako bi izvršili neku zapovijed i izbjegli uništenje. No, mnogi su pristali uz istraživače Biblije i Jehovine svjedoke zbog straha i uvjerenja da je kraj zaista blizu i da spasenje od Harmagedona mogu naći samo u zajednici s njima.

Zar sve što sam ovdje naveo nisu bile kalkulacije koje su u to vrijeme mnoge Jehovine svjedoke potakle da ostave svoje zaposlenje, prodaju svoju imovinu i posvete se propovijedanju. Zbog razočarenja su nakon 1925. i 1975. mnogi napustili Organizaciju i njeno vodstvo kao lažnog proroka. To je bilo njihovo pravo. Dok su se neki razočarali u čovjeka nastavili su i dalje graditi svoju vjeru u Krista unutar ili izvan organizacije Jehovinih svjedoka. Pitanje je koje su do sada vjerojatno mnogi postavili: Da li su vodeći ljudi Zajednice takvim i drugim samouvjerenim izjavama sebi uzeli za pravo da se samoinicijativno proglase izabranim prorokom preko kojih Jehova daje točno razumijevanje biblijskih proročanstava i tako uzmu ulogu koja im ne pripada?

Kako bi izbjegli da se o njima govori kao o lažnom proroku, oni su ustrajali na izračunima po kojima su došli do 1914. i 1918. godine, na način da su preinačili kriva očekivanja u nešto što se ipak desilo ali nevidljivo za ljudske oči. To je samo bila repriza sličnih ranijih krivih predviđanja od strane Millera, Barbora i Russella, koji su za 1844. 1874 i 1914. godinu rekli da su samo imali kriva očekivanja ali da se ipak nešto drugo desilo u to vrijeme koje su oni kronološki izračunali. Kao što je odbačena 1874-ta godina, može se očekivati da se uskoro odbaci i 1914-ta godina.

Ovo su samo povijesne činjenice koje mnoga naša braća ne znaju pa su tim još više uvjerena u ispravnost svih tumačenja iza kojih stoje članovi Vodećeg tijela. Zbog toga je Vodeće tijelo toliko visoko pozicionirano u mislima mnogih da oni uopće ne vide pravu sliku o njima nego samo onu koja služi svrsi potpune podložnosti.

Danijel: Najnovija kalkulacija je da je i Noa čekao 120 godina.

Nadopuna: Poznato je da je Zajednica često uspoređuje Noine dane, odnosno posljednje dane tadašnjeg zlog društva koje su trajale 120 godina sa našim posljednjim danima. Time neizravno u glavama svojih članova pruža novu kalkulaciju po kojoj bi tih 120 godina moglo završiti 2035-te godine. U Stražarskoj kuli od 15.12.2003. na str. 15. piše:

U Noinim danima Jehova je rekao: ”Neće se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina“ (1. Mojsijeva 6:3). Jehova je to rekao 2490. pr. n. e. i ta je presuda označila da je počelo vrijeme kraja tog bezbožnog svijeta. Zamisli samo što je to značilo za ljude koji su tada živjeli! Još samo 120 godina i Jehova će pustiti ’potop na zemlju, da istrijebi svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom‘ (1. Mojsijeva 6:17). ... ”Nakon što je dobio božansko upozorenje o onome što se još nije vidjelo“, kaže apostol Pavao, Noa je ”pokazao strah pred Bogom i sagradio arku za spasenje svog doma“ (Hebrejima 11:7). A kako je s nama? Prošlo je oko 90 godina otkako su 1914. započeli posljednji dani ovog sustava stvari. Potpuno je sigurno da živimo u ’vremenu kraja‘ (Danijel 12:4).“

Tako se želi reći da mi još uvijek živimo u vremenu kraja bezbožnog svijeta koje je započelo 1914. godine a koje može još potrajati jedno određeno vrijeme jer je već proteklo više od 90 od ukupno 120 godina. Zar to nije neka prikrivena kalkulacija kojom se i dalje želi zadržati tumačenja vezana za 1914. godinu?

Ante: Ne, pogledaj Danijele, kad si ti maloprije govorio o istraživanju, ne zaboravi da numerologija, osim što istražuje kako iskoristiti u prirodi neke stvari, isto tako se numerologija bavi sa brojanjem biblijskih stavaka i redaka, poretkom riječi, slova i tih stvari i onda daje neko svoje mišljenje.

Nikša: Kula je isto govorila o numerologiji.

Primjedba: Ovo je očiti pokušaj da se skrene tema na nešto što uopće nema veze s kalkulacijama Zajednice nego sa ljudima izvan nje koji se bave biblijskom numerologijom kao matricom za matematičko izračunavanje i pronalaženje tajnih proročanstava sakrivenih u hebrejskim numeričkim slovima. Međutim, broj 120 je u Bibliji jasno izražen kao i broj 70 i 80 koji su se uzimali u obzir u izračunu trajanja posljednje generacije ljudi ovog svijeta koji će doživjeti Harmagedon.

Ante: Pokušaj razumjeti jedan primjer kako treba gledati na to. Korej!? On je došao u situaciju da se buni protiv Mojsija. Imao je jednu super ulogu u Božjem narodu. On je bio isto taj koji je služio oko šatora. Kao takav je mogao kao mudra osoba koju Jehova koristi u tim stvarima da poučava nekoga. Ali što se dešava? On želi jednu stvar koja mu ne pripada. Čak ni Jehova nije odmah rekao: “Treba ga ubiti i gotovo“. Bio je doveden u situaciju da preispita svoje želje i postupke i da vidi što zapravo želi i da li je to dobro, ali on je ipak ustrajao u tome pa je Jehova odlučio da ga se pogubi. Nije bilo drugog rješenja. Nije trebalo špekulirati da li treba ili ne treba. Zato kažem, u ovim stvarima o kojim pričamo, Zajednica jednostavno kaže da se kod ovih stvari treba postupiti na takav i takav način i gotovo. Mi ne kažemo da je Korej bio loš čovjek, da nije volio Jehovu, njegovu riječ i njegov narod. On je sve to cijenio ali je zanemario zašto ga Jehova koristi u Božjoj organizaciji. Tu točku je prešao i zbog toga ga je trebalo pogubiti. On se pobunio i poticao na pobunu i zato je bio pogubljen. I opet će ga Jehova uskrsnuti. Zato kažem, postoji Jehovin zakon, njegova uputa i tu nema kompromisa. A danas, ako netko opsuje oca ili majku ne bude ubijen - danas toga nema. Čak i kad bi se osoba pokajala bila bi ubijena. Danas se, ako se pokaje, ne isključuje, ako se osoba ne pokaje onda se isključuje, a opet se može vratit. I sada, glupo je sad reč, ali tamo kad je neka osoba isključena ona umre (tj. ona je pogubljena). Jehova zna sve o toj osobi. Zato je ovo pitanje (u Stražarskoj kuli) bilo: “Zašto osobe koje vjeruju u Jehovu i Isusa Krista... bivaju isključene“. Tako taj članak kaže. On ne kaže za osobe koje su nemoralne, koje hule, ne, ne... To su ljudi koje vole Jehovu, Isusa Krista i Bibliju – zašto se isključuju? Zato što jednostavno istinu koju uče Jehovini svjedoci ne žele prihvatiti na takav način nego unapređuju neko svoje učenje. I to je to. Shvaćaš li. Zato, ovoga, moraš razumjeti da ni nama nije u tom slučaju lako jer, ajmo reč, nazovimo lakše nam je osuditi neku osobu koja učini neki grijeh tipa blud i tako, i ima neki stav nepokajnički  “ja sam u pravu – šta mi ti imaš šta govorit“. To je stav koji je jako ozbiljan. Ali u ovim stvarima se mora dobro odvagnuti... Nismo htjeli biti kao policajci “hoćeš – nećeš“, nego smo razmišljali i to je to.

Primjedba: Korej je bio Levit koji se pobunio protiv Mojsija jer nije bio zadovoljan sa službom koju je dobila njegova porodica pa je tražio da bude svećenik kao i Aron i njegovi sinovi što ga je koštalo života (isključenja). Tim primjerom su mi željeli reći kako i ja nisam bio zadovoljan svojim mjestom u skupštini jer sam svojim načinom istraživanja i tumačenja Biblije tražio za sebe onu službu i slavu koja je dana samo članovima Vodećeg tijela. Očito su se uhvatili za ovaj biblijski primjer koji im je poslužilo da opravdaju svoj postupak protiv mene iako sam im želio dokazati da se ovakav primjer buntovnog Koreja uopće ne može primijeniti na meni jer se ja nisam pobunio niti poticao druge na pobunu protiv autoriteta Zajednice. Nisam za sebe tražio veći položaj nego samo suradnju između Vodećeg tijela i ljudi poput mene na zajedničkom unapređivanju biblijske istine u okviru koji to dopušta i zahtjeva Božja Riječ. Problem je u tome što je Vodeće tijelo sebe izjednačilo s položajem Mojsija čime su sjeli na njegovu stolicu. Za sebe su uzeli i najistaknutije mjesto pomazanika koju su imali Aron i njegovi sinovi. Takav položaj u organizaciji je trebalo nekako držati visoko pozicionirano pa su sami sebi odredili zadatak tumačenja Biblije i prisvojili sveti duh koji samo njima može omogućiti da ispravno razumiju Božju riječ. Zatim su zatvorili mogućnost da Bog koristi bilo kojeg običnog čovjeka iz naroda da njih ispravlja, kao što je to koristio proroke u biblijskoj prošlosti. Takvim selektivnim korištenjem biblijskih primjera su željeli učvrstiti svoj autoritet i onemogućiti da ga bilo tko dovede u pitanje. Stoga su starješine u mom istraživanju Biblije vidjeli ono što je moglo izgledati kao pobuna protiv Mojsija i Arona. No zaboravljaju da su se izraelski kraljevi i svećenici kroz povijest uzdigli više nego im je bilo dopušteno čime su prisvojili položaj kojeg je nakon Mojsija mogao imati samo Isus Krist, pa su u obrani svog autoriteta često proganjali i ubijali (isključivali) ljude iz naroda koji su govorili u Božje ime. Isus im je zbog toga prigovorio jer su oni bili sinovi svojih očeva koji su progonili i ubijali proroke koji su se više podložili Bogu nego čovjeku koji je imao istaknutu poziciju u narodu.

Osim toga stav ovih sadašnjih starješina nije identičan sa stavom kojeg je imao brat C.T.Russell, a koji je tolerirao razlike u mišljenjima sve dok osoba ne bi negirala temelje kršćanske vjere i koji bi se pokazali kao protivnici “križa Kristova“. Kad isključuju nekog tko ne prihvaća "institucionalnu istinu“, oni automatski nameću strah kojim prisiljavaju da svatko prihvati tu "istinu“ samo zato što iza nje stoje članovi Vodećeg tijela, pa makar se ona na kraju trebala mijenjati ili čak odbaciti. Međutim oni za svoje postupke isključenja nemaju opravdanje niti bilo koji primjer zapisan u Bibliji pa se hvataju nekih primjera koje vade iz konteksta. No za njihove postupke se i te kako može uzeti u obzir primjer židovskih religioznih vođa koji su pod prijetnjom izopćenja ulijevali strah među Židove da ne prihvate Isusa za Mesiju jer to nije bio njihov službeni stav. Budući da su sjeli na Mojsijevu stolicu oni su Isusa također mogli gledali kao Koreja koji se pobunio protiv njihovog autoriteta. Oni su bili ti koji su izopćavali svoje članove koji su voljeli Jehovu i Sveto Pismo samo zato što nisu prihvatili službeno gledište svojih pozicioniranih učitelja nego samo ono što su mogli zaključiti svojim vlastitim razumom.

I tko je onda kriv što sam ja primoran koristiti ovakve primjere židovskih religioznih vođa, kad u njima vidim neke slične stavove i postupke koje koristi vodstvo Zajednice. Oni u mom korištenju takvih primjera i u mojoj takvoj terminologiji vide nepoštivanje njihovog autoriteta, dok olako i izvan konteksta koriste neke biblijske primjere poput Koreja, Oze, Himeneja i Fileta da bi okarakterizirali moj stav, bez da se pitaju koliko su time obezvrijedili moju vjeru i povrijedili moje dostojanstvo. Oni u meni žele vidjeti Koreja kao što su ga farizeji mogli vidjeti u Isusu. Naime, farizeji u Isusu nisu mogli vidjeti ništa loše, ali kako bi obranili svoju stolicu u njemu su vidjeli Koreja pa su ga osudili i ubili.

Nikša: Mi vrlo cijenimo to što si nas ti pozvala. Pokazuješ da ti je veoma, veoma stalo. Ne gledamo to tako površno. Razumijemo da duboko suosjećaš sa svojim suprugom, da ti je teško, nešto vidiš da će se nešto poremetiti sada. Ali Jehova i mi vidimo stvari na koji način mi možemo pomoći Danijelu. Danijel treba jedno vrijeme dubljeg razmišljanja o toj stvari. Da nismo reagirali, onda ne bi bio možda ni naveden, ako jest naveden, da dublje razmišlja o ovom što smo mi sad elaborirali, čuvajući se da ne spominjemo iznova stvari koje smo u pravnom odboru odradili.

Željka: Ali zašto nije moglo... to tako... to konačno napraviti, nego, ako je to tako, valjda postoji prvo neka mjera ukora ili ne znam...

Ante: To je jedna stvar koja isto o njoj možeš razmišljati. Može postojati ukor za neka postupanja, a može biti i obilježavanje.

Željka: A zašto se to nije napravilo...

Ante: Gledaj, za neke stvari može biti obilježavanje, ali za ovakve stvari ne postoji obilježavanje. Za ovakve stvari postoji jedino pravni odbor, a u njemu može biti, ili nazovimo to tako, ukor ili isključenje.

Primjedba: Zajednica smatra da obilježavanje nije povezano sa uklanjanjem grešnika iz kršćanske sredine. No Biblija po mom dubokom uvjerenju govori drugačije. Biblija nigdje u kršćanskim spisima ne spominje izraz “isključenje“ ali spominje izraz “obilježavanje“ koje se može dovesti u vezu sa raznim prestupnicima. Naime, skupština je mogla nekog člana javno obilježiti kao osobu s kojom se ne bi trebalo prisno družiti zbog činjenja nekog grijeha, bez obzira da li je riječ o velikom ili manjem grijehu. Naime, ako se osoba ponaša na određeni način koji nije dostojan jednog kršćanina onda ga se takvim obilježavanjem javno označilo kako bi ga se pred svima uklonilo iz zajedništva, ali ga se i dalje smatralo kao brata kojeg je trebalo opominjati i navesti na pokajanje i ispravljanje. Kad se nekoga javno obilježi onda cijela skupština može doprinijeti njegovom duhovnom oporavku.

Naša Zajednica je uvela svoj sistem kažnjavanja po uzoru na Mojsijev zakon koji je tražio da se grešnika ubije i time odstrani iz zajednice. Po toj bi logici isključenje trebalo biti čin po kojem više nema povratka sve dok Jehova toj osobi ne presudi za vrijeme vječnog suda. Međutim takav oblik kazne se ne spominje u kršćanskim pismima pa se isključenje kakvog provodi Zajednica ne može dovesti u vezu sa takvim biblijskim stavcima. Jedini način da se nekoga odstrani je bilo javno obilježavanje što je bilo krajnja mjera kažnjavanja jer je uključivalo zahtjev da se braća s takvima prisno ne druže. Pavle je govorio o osobama koji nisu živjeli bogobojazno nego neuredno, pa je rekao: “Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju ste primili od nas... A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite gane družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata.“ (2.So 3:6,14,15). 

Ovdje se opisuje situacija po kojoj se dotične neposlušne i nepokajničke grešnike činom obilježavanja uklanjalo iz kršćanskog zajedništva. On je mogao poput nevjernika dolaziti na sastanke, ali se braća više nisu s njim družila po načelu – “nespojivosti svjetla i tame“. Skupština je trebala biti oprezna na način da je trebala napraviti ravnotežu između odvajanja od takve braće i mogućnosti da se s njima ipak komunicira kako bi ih se i dalje opominjalo i poučavalo. Znači, nije se išlo tako daleko da ga se kažnjavalo na način da nitko, pa ni rodbina nije s njim smjela komunicirati. Cilj obilježavanja i odvajanja je bio da se takvi postide i pokaju. To možemo povezati sa jednim primjerom zabilježenim u poslanici koju je apostol Pavle uputio skupštini Korint u kojoj je jedan brat bio u nezakonitoj vezi sa ženom svoga oca. Takav brakt se također može smatrati neurednim životom, odnosno životom koji nije uređen po Božjim mjerilima niti po predaji koju su kršćani primili od apostola. Zato je za taj slučaj Pavle rekao da treba “ukloniti iz svoje sredine onoga koji je počinio to djelo... da takvoga predate Sotoni da se odstrani tjelesni utjecaj...“ (1.Ko 5:2-5). Obilježavanje je ovdje uključivalo jasno davanje do znanja pred skupštinom da je takva osoba zbog tjelesnog utjecaja grijeha upala u zamku Sotone. Nije se nekoga moglo ukloniti iz kršćanske sredine a da ga se prethodno nije obilježilo kao grešnika. Kad se nekoga obilježi i službeno preda Sotoni, to nije značilo da ga se skupština trebala potpuno odreći. Zato je činom obilježavanja trebalo razdvojiti svjetlo od tame i dobro od zla kako se skupštinu ne bi dovelo u vezu sa bilo kojim grijehom.

Onoga tko nije vršio Božju volju nego volju Sotone je trebalo javnim obilježavanjem ukloniti iz kršćanske sredine na način da se s tom osobom nije trebalo imati nikakvo duhovno zajedništvo. Tim činom on je i službeno od strane skupštine predan Sotoni. Zato u nastavku Pavle piše. “Ali sada vam pišem da se prestanete družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!“ (1.Ko 5:11). Kao što vidimo, takvu se braću trebalo izbjegavati, odnosno s njima se nije smjelo prisno družiti zbog njihovog grešnog načina života. To ograničavanje nije značilo potpuni prestanak bilo kakve komunikacije jer se takvim buntovnim osobama koji neuredno žive trebalo pomagati da se izvuku iz Sotonine zamke. Od starješina se tražilo slijedeće: “ A Gospodinov rob ... treba poučavati one koji su buntovni, ne bi li im Bog dao da se pokaju pa da dobro upoznaju istinu  te da se urazume i izvuku iz Đavlove zamke, u koju ih je on žive uhvatio da vrše njegovu volju.“ (2.Tim 2:24-26). Pavle ni ovdje ne traži da se takve potpuno izolira iako ih se predalo Sotoni, nego da ih se poučava i navede na pokajanje kako bi se izbavili iz Đavlove zamke. U nastavku Pavle opisuje o kakvim je ljudima riječ pa kaže da će takvih ljudi koji se zovu braća a ne žive uredno naročito biti “u posljednjim danima, jer će biti, sebični, pohlepni za novcem, umišljeni, oholi, hulnici, neposlušni roditeljima, nezahvalni, nevjerni, bezosjećajni prema drugima, nespremni na bilo kakav dogovor, klevetnici, neobuzdani, okrutni, bez ljubavi prema dobroti, izdajnici, svojeglavi, ponosni, više će voljeti užitke nego Boga i naizgled će biti bogobojazni, ali neće bogobojazno živjeti. Takvih se kloni. Jer od njih dolaze oni ... što uvijek uče, ali nikako da dobro upoznaju istinu. I kao što su se Janes i Jambres protivili Mojsiju, tako se i ovi protive istini. To su ljudi krajnje pokvarena uma, kojima nema mjesta među pravim vjernicima“ (2.Tim 3:2-8).

Ovdje su u istu grupu stavljeni različiti vidovi grešnika koji žive neuredno. Takvi nemaju mjesta među pravim vjernicima i zato ih se trebalo javno obilježiti i kloniti. To su oni koji nikako da dobro upoznaju istinu pa se ponašaju neuredno. Međutim neki od njih idu toliko daleko da se “protive istini“ pod utjecajem krajnje pokvarena uma. Protiviti se istini je uspoređeno s onima koji su se protivili Mojsiju. Budući da je Isus ta “istina“, a ne Vodeće tijelo, onda je riječ o onima koji idu toliko daleko da se protive Isusu tako što odbacuju njegovu ulogu Otkupitelja i Spasitelja. Riječ je o varalicama, protivnicima ili antikristima. Da li je njih trebalo kazniti nekim činom službenog isključenja koji bi podrazumijevao potpunu izolaciju od takvih? O tome Biblija ne govori osim što kaže da se takve ne prima u dom i ne pozdravlja (2.Iv 7-11). Budući da su se svojim stavom i učenjem javno odrekli Krista, onda više ne mogu biti naša braća po Kristu pa ih se više ne može opominjati kao braću a niti pozdravljati kao braću. Njih se obilježilo kao antikriste. To je ono što uči Biblija, dok naša Zajednica pod vodstvom Vodećeg tijela uči i postupa sasvim drugačije. Oni sebe uspoređuju s Mojsijem, a svoju “institucionalnu istinu“ kao jedinu nepobitnu “istinu“, pa zabranjuju da se bilo tko svojim stavom i razmišljanjem suprotstavi toj istini, a time i njima. Stavljajući se u ulogu Mojsija a time i Krista, oni brane svoj autoritet, a u onima u kojima vidi prijetnju osuđuju kao ljude pokvarena uma kojima nema mjesta među njihovim članstvom.

Željka: Zašto nije barem ukor?

Ante: Zato što se ukor temelji na pokajanju.

Nadopuna: Ovdje se misli na mjeru javnog ukora koja je kao kazna blaža od isključenja. Javnim ukorom osoba samo gubi neke prednosti u skupštini ali ga se i dalje smatra bratom. On se čak daje onima koji su se pokajali ali je u međuvremenu njihov grijeh postao poznat ostalim članovima skupštine. Međutim Biblija javni ukor ne povezuje sa onima koji su se pokajali, nego sa onim grešnicima koji uvijek iznova čine neki grijeh, a koje se trebalo ukoriti pred svima jer piše: “One koji čine grijeh ukori pred svima da i drugi imaju straha.” (1.Tim 5:20). Ovaj ukor o kojem piše Pavle se provodi javno. To je značilo da se dotičnoga trebalo pred cijelom skupštinom obilježiti kao grešnika i tako javno ukoriti kako bi bio naveden na pokajanje. Kao što vidimo, to se nije činilo prema onima koji su možda jednom počinili grijeh nego prema onima koji konstantno "čine grijeh“ i ne kaju se. Sve dok se nakon javnog ukora, ne pokaje, grešnik nije mogao imati udjela u skupštinskim aktivnostima niti je mogao imati duhovno zajedništvo sa skupštinom. To je ukor koji je uključivao javno obilježavanje kao mjeru kojom se grešnika odvajalo od zajednice kršćana. U biti ovakav javni ukor ili obilježavanje o kojem govori Biblija je trebao biti najstroža mjera kojom se skupština distancirala od grešnika. No i dalje ga se moglo opominjati kao brata što je različito od najstrože kazne isključenja kojeg provodi naša Zajednica. U biti, ako je netko konstantno činio neki grijeh koji je jasno označen u Bibliji, onda je trebao biti javno obilježen kao grešnik i primiti takav javni ukor po kojem bi ostalim članovima bilo dano do znanja da s takvima do daljnjega nemaju nikakvo duhovno zajedništvo. Javnim ukorom pojedinca se utjecalo i na ostale članove kako bi imali onaj strah koji bi ih sprečavao da i sami ne upadnu u grijeh koji bi ih odvojio od Boga, a time i od zajednice.

Željka: Ali on ne pokazuje kajanje?

Ante: To, to će te morati vas dvoje razgovarati, a s druge strane, osoba može... sad gledaj, što je jako bitno, on može prije pravnog odbora pokazati pokajanje, može u toku pravnog odbora pokazati pokajanje, a može tek nakon odluke pravnog odbora pokazati pokajanje. U prva dva slučaja osoba može biti ukorena, a u trećem slučaju iako se poslije kaje, ona se isključuje. Zato, isključenje je jedna priprema od Jehove da bi tu osobu potaklo na razmišljanje. I ukor je jedna priprema...

Nikša: I ukor ide s pravnim odborom, zato nemoj misliti ... to je bit ukora...

Željka: Ali zašto nije ukoren?

Ante: Pa, zato što ukor mora uključiti pokajanje.

Primjedba: On kaže da sam ja mogao biti ukoren (u smislu kojim to Zajednica čini) samo onda ako sam se pokajao najkasnije pred pravnim odborom. To bi značilo da bi ja bio javno ukoren pred svima nakon pokajanja što je suprotno samom činu ukoravanja kojemu je svrha navesti osobu na pokajanje. Međutim, ukoriti nekoga znači pomoći mu ispraviti misli, stavove i postupke na način da mu se ukaže gdje griješi. Tek nakon takvog ukora se može očekivati pokajanje, a ne da se ukor daje nakon pokajanja. Nakon pokajanja slijedi opraštanje i pomaganje grešniku da duhovno ojača. Očito su i tu neke stvari krivo postavljene. Osoba se pokaje, o oni mu kažu da će se pred skupštinom čitati da je on u ime cijele skupštine ukoren i da jedno određeno vrijeme neće imati neke prednosti kao član skupštine. Međutim, David je nakon primljenog ukora i pokajanja i dalje ostao imenovani kralj. Nije ga trebalo pred cijelim Izraelom ukoravati ako se već bio pokajao. Zato ne treba skupštini objavljivati da se dotični brat ili sestra do daljnjega nalaze pod ukorom. Javni ukor ide uz javno obilježavanje onoga tko i dalje čini grijeh i ne kaje se. Kad se nekoga obilježi i ukori pred svima onda je to dokaz da je dotični nastavio živjeti kao grešnik. On je prije obilježavanja trebao biti opomenut i ukoren čak i više puta. Zato nije točno da se ukor temelji na pokajanju. Ukor se daje prije pokajanja, nakon čega se mogu samo odrediti neka privremena ograničenja dok se ne riješe, umanje ili uklone posljedice koje grijeh za sobom nosi. Oni koji odbacuju ukor i ne kaju se trebaju biti obilježeni kao grešnici na privatnoj ili skupštinskoj razini, ovisno o tome da li je zgriješio prema čovjeku ili Bogu. To je ono što uči Biblija, dok naša Zajednica i tu postupa sasvim drugačije. Naime, ona izriče javni ukor nekome tko se pokajao, a tko se nije pokajao njega isključuje i potpuno izolira od skupštine, a isključenje također smatraju javnim ukorom.

Željka: Al' se (Danijel) nije pokajao?

Ante: Sad to pokazuje stvari...

Željka: Jel on razumio da ...

Danijel:  Ja sam doživio sve to kao saslušanje ...

Željka: U tom je stvar.

Danijel: Nisam očekivao da je to samo sankcioniranje nego saslušanje jer je pitanje glasilo: “Kad i u kojem dijelu svog života si ti izgubio ljubav prema istini?“ I sad naravno, ne možeš tek tako priječi preko tog pitanja ...

Ante: To je istina, nismo tu da važemo stvari, ali sad taj pojam “prema istini“ ti se objasnio što to znači. Tako da ne bi sad ispalo da smo mi, znaš ono, kad dođe inkvizicija, pa kaže: “zašto ne voliš Boga“ ne znam i te stvari... znaš, sad da ti ne pričam o tome..

Nikša: ... pa: “Priznaj! Priznaj“!

Željka: Zar se onda na Prizivnom odboru ne može to promijeniti u ukor ili nekako...

Ante: Ne, ne...ne može. Zato što Prizivni odmor samo razmatra da li je Pravni odbor postupio ispravno.

Nikša: On gleda gdje smo mi pogriješili, ako smo pogriješili.

Ante: Ako smo mi pogriješili onda će biti njihova odluka mjerodavna.

Nikša: Je.... Neku grubu povredu pravila ako smo napravili, zakona, nekog biblijskog načela...

Ante: ...ili nismo uvažili neke važne dokaze nečijeg pokajanja. Nema tu šta. Jehova sve zna. Nismo mi neki zavjerenici...

Danijel: Ako ti priznaješ nešto. Ja npr. to u vezi Vodećeg tijela i vjernog roba nisam pobijao nekom teorijom, nekom suprotnom naukom. Moj stav je još uvijek da oni trebaju samo uskladiti neke stvari. Zato nisam mogao razumjeti tu vašu sankciju (isključenje).

Ante:Gle, pogledaj. Pokajanje...  pokajanje, nije da sada ti dođeš i kažeš: “Ja sam pogriješio“. To nije pokajanje. Svaka osoba može u svakom slučaju pokazati pokajanje. Npr. jedna od stvari je da ako neko napravi, ne znam, krađu, jedan način je da mu nadoknadi štetu. U ovom slučaju nije šteta na takav način da bi danas sutra ti morao nešto napraviti. Imaš drugu stvar koju osoba može pokazati pokajanje u tom slučaju, a to je da prvo sam za sebe preispitaš svoje mjesto u Božjoj organizaciji i za sebe doneseš odluku da li si osoba koja daje duhovnu hranu, koja sudjeluje u pripremanju sirovina, serviranje i dostava robe ili je zaista osoba koja uživa tu duhovnu hranu. Tu odluku u sebi, to razmišljanje... nitko ne može znati što je u tvojoj glavi... Kako ćeš je donijeti?

Primjedba: Pokajanje u ovom slučaju bi značilo da sam trebao priznati kako sam se postavio u položaj Vodećeg tijela i da se stoga kajem jer ne želim više posezati za istraživanjem i tumačenjem Biblije i objašnjavanje njenih učenja kojima bi mogao dovoditi u pitanje trenutnu istinu. Budući da to nisam gledao kao grijeh ili pobunu protiv autoriteta, onda se nisam ni mogao kajati.

Danijel: Ali ja nisam znao da tu trebam nešto napraviti (po pitanju kajanja). Ja sam samo istraživao Bibliju i to je nešto sasvim razumljivo.

Ante: To je u redu, ali, sad nemoj misliti da pričamo nešto što je bilo na odboru, i što smo pričali, ali npr. evo samo se prisjeti na jednu stvar, a to je da, kao šta Vodeće tijelo uzima za duhovnu hranu svjetske izvore tako mogu uzeti izvor i od određene braće kroz objašnjenja određenih stvari. E sad, shvaćaš li, stvar je u tome šta braća sa ciljem uzimaju neke izvore, sa ciljem. A u ovom slučaju ti bi se postavio kao osoba koja njima šalje te stvari.

Primjedba: Ovdje mi se ponovo nameće krivica što sam svoje komentare i objašnjenja slao prema njima bez da sam bio ovlašten od njih. Ali ako oni u vrhu mogu uzeti sebi gotove informacije od braće koju su ovlastili za to, onda bi do istih ili novih informacija mogli doći i od ostale braće, na način da se braća u Odboru za pisanje konzultiraju sa informacijama koje dolaze iz raznih izvora, pa tako i od braće poput mene. Tako bi Vodeće tijelo na stolu imalo samo ono što je Odbor za pisanje istražio i predložio za novo i bolje razumijevanje. Zato sam se postavio kao osoba koja šalje i u tome nisam vidio nikakav problem. Oni su problem vidjeli u tome što se ja nisam postavio kao malo dijete koje samo postavlja pitanja, nego kao onaj tko ukazuje na neke pogreške i nelogičnosti u tumačenju Zajednice i koji daje svoje argumente. Zasmetalo ih je to što sam se postavio kao onaj koji čvrsto stoji iza onoga što misli i govori jer to može samo Vodeće tijelo. Međutim, ja nisam imao cilj da se moji zaključci pod svaku cijenu uzmu u obzir, nego da ih se najprije razmotri u svjetlu Biblije. Ja sam ih razmotrio u svjetlu novih dokaza i u takvom obliku poslao njima, odnosno braći u Odboru za pisanje koji su zaduženi za istraživanje raznih tema. Iznosio sam argumente za koje sam smatrao da su opravdani, ali sam prebacio odgovornost na njih da sve to uzmu u obzir kod ponovnog preispitivanja određene teme.

Danijel: Ne, ne koji šalje nego... ja sam za pisma, koja sam im poslao još odavno preko Betela, smatrao da to nije nešto novo nego sasvim razumljivo, normalno, čak u teokraciji koju je Jehova vodio kroz cijelu povijest. Ima primjera gdje je Jehova uvažavao gledište svojih anđela pa čak i običnog čovjeka na zemlji. Znači, Jehova se nije postavio kao “ja sam Bog, moja riječ je glavna“, nego je dao mogućnost čovjeku da on donese tu odluku i da je Jehova prihvati kao takvu. Znači u teokraciji postoji ta linija komunikacije koju sam ja kao takvu razumio kroz svoj kršćanski život i kroz proučavanje Biblije i njenih primjera. Nisam sebe smatrao da sam ja na nekoj margini, nego, kako sam vam uvijek govorio, dio jednog tijela koje funkcionira skladno. Znači, ta komunikacija mora teći, ne samo u jednom smjeru, nego i suprotno, od pojedinaca, preko skupštine, Betela, podružnice do Vodećeg tijela i nazad. Ta komunikacija postoji, ali (po nekim krutim pravilima) tu pojedinac kao što sam ja može ući samo ako je imenovana osoba negdje u Betelu, u podružnici ...

Ante: To može biti tvoje razmišljanje i shvaćanje, ali Danijele, pitanje je da li je to tako. Znači, u nekim stvarima, ustroj...

Danijel: Ali u Bibliji nema nekog konkretnog primjera protiv ovoga što sam ja radio.

Ante: Ti znaš da kod ljudskog tijela, da uzmem takvu usporedbu, put srca ne ide ista krv, jedna ide od srca, a druga se vraća u srce. Različita je po sastavu, različita je čak i po funkciji. Jedna ti u jednom smjeru snabdjeva stanice sa kisikom, a druga čini mi se da ga vraća u pluća i natrag u srce. Zašto to želim reći? Zato što u duhovnim stvarima, pouka i objašnjenje idu od Zajednice put prstiju i udova i to. A s druge strane, pitanja, zahtjev za objašnjenje idu natrag. Zato može biti tvoje pitanje Betelu, ali postoje stvari da nešto riješiš i prije nego uputiš pismo Zajednici. Ali u vezi učenja ide samo u jedan smjer.

Danijel: To je točno, normalna stvar, ali kao što sam htio objasniti, ... mi smo kao “tijelo“ koje unutar sebe komunicira i informacije primamo putem osjetila. Točno je da krv dolazi do srca, ali informacija o kojoj ja govorim se vraća nazad do “mozga“, ne do srca, nego do mozga. Ja nisam “srce“ koje (putem krvi) opskrbljuje “tijelo“ hranjivim sastojcima i kisikom, nego možda “prst“ koji ima doticaj sa vanjskim svijetom i koji ima osjetilo na sebi koje može dati informaciju “mozgu“ u vezi nekih stvari koje svjesno dodiruje prstom ili ih želim malo bolje opipati kako bi zaključio o čemu se radi. To je informacija koju ja mogu osjetiti “prstom“, a koju “oko“ kao takvu ne vidi. Ta stvarnost između svih vrsta osjetila donosi “mozgu“ jednu informaciju koja može biti korisna u određenom momentu. “Mozak“ tu informaciju obradi i ona postane sastavni dio cijelog “tijela“. Zato sam ja sebe osjećao kao dio takvog “tijela“. Da sam možda neki drugi tip osobe, možda onaj koji nema taj afinitet prema Bibliji, vjerojatno ne bi nikad osjećao sebe u ovom smislu. Pavle je rekao da “noga ne može reći ruci ne trebam te, ti nisi važna“. Zašto bi se ruka osjećala i mislila “ja nisam dio tijela jer ja nisam noga“. Ja sam se upravo tako osjećao kao ta obezvrijeđena “ruka“. Ja moje mjesto u organizaciji nisam mogao definirati, kao da sam bio nedorečen i to osobama poput mene teško pada.

Ante: Da, sad je u pitanju samo jedna stvar. Da li ti znaš svoje mjesto u organizaciji? Tebe neke stvari  mogu zbunjivati, mogu ti biti nedorečene. Imaš situaciju da neki brat.... sad gledaj, ti možeš razmišljati kod svog proučavanja da imaš to dublje shvaćanje stvari i misliš da bi trebao biti osoba koja bi sudjelovala u pripremanju sirovina ili stvari za duhovnu hranu. Ne pripremaš cijelu hranu, ali bi svojim zaključcima mogao sudjelovati u barem začinu ili dekoru nečega što može zaista biti ukusan obrok. To može biti tvoje shvaćanje. No, imaš drugu stvar Danijele. Imaš i osobe koje smatraju da su pomazanici. Shvaćaš li. Sad možemo pričati o tome da su one te osobe ili mogu biti osobe koje nemaju taj osjećaj ali misle da je to tako pa uzimaju simbole. Oni mogu biti uvjereni da su oni ti koji su izabrani za to. S te strane, Zajednica ne može njima suditi. Zato tamo piše koliko je osoba uzelo simbole, a ne piše koliko je pomazanika. I njima ne možeš suditi, a o ovim stvarima možeš suditi.

Nikša: Simbole je uzelo sedam tisuća...

Ante: I ne moraju biti svi pomazanici... Ali u vezi duhovne hrane i tom dijelu tijela, zna se ko ima koju ulogu. Zašto ti misliš da bi ti mogao biti ta osoba koja je “prst“. Shvaćaš li? Ja te ne želim podcijeniti. Želim reći da svatko od nas može nešto mislit. Ali pusti sad to, nego treba stvari gledati u okvirima koje su mi date kao odabir. Ono što ti je pruženo to možeš izabrati, a ne nešto drugo. Ako nisi dio Vodećeg tijela i vjernog i razboritog roba, što možeš izabrati u tom tijelu da služiš? Shvaćaš li? Po sadašnjim stvarima ti nisi osoba koja priprema hranu, koja priprema sirovine, nego samo osoba koja koristi tu hranu kao što to rade mnogi koji su pomazanici čak, koji su dio vjernog roba kao takvog.

Primjedba: Budući da oni nemaju nekih vidljivih dokaza po kojima bi mogli dokazivati ili osporavati onu braću koja za sebe kažu da su Svetim duhom pomazani za Isusove suvladare, onda dozvoljavaju toj braći da se pred drugima prikazuju u tom svjetlu iako s njihove strane postoje sumnje da je riječ o lažnim pomazanicima. To su osobe koje u srcu zaključe da su postali pomazanici (vidi Stražarska kula, 1.5.2007. str 30). Oni im ne sude da su prešli granicu i da su time pokazali nepoštivanje prema Isusu kao najvećem autoritetu. Znamo da je Isus prekorio svoje apostole koju se samoinicijativno željeli postaviti u položaj njegovih suvladara. Zašto onda i oni to ne učine ukoliko zastupaju Isusov način razmišljanja i postavljanja stvari. Ako je Vodeće tijelo komunikacijski kanal, zašto se onda Krist preko njih ne obrati tim lažnim pomazanicima. Ako nemaju načina da takve prekoravaju, zašto onda prekoravaju one koji tvrde da ih je vjerojatno Božji duh vodio kod istraživanja Biblije? Zašto njihovu tvrdnju smatraju napadom na svoj autoritet? Zar je njihov autoritet veći od Kristovog? Zašto tvrde da sam prešao granicu i zastranio? Ja sam im čak želio dati vidljive dokaze na temelju Biblije koji bi ih uvjerili da moje tvrdnje nisu za odbaciti, a kamo li za osudu. To što su oni moje istraživanje Biblije smatrali povredom njihovog prava, je potpuno neutemeljeno na Bibliji, ali je utemeljeno na stavu kojim se pod svaku cijenu želi sačuvati autoritet Vodećeg tijela koje se želi nametnuti kao jedinstveni kanal preko kojeg sveti duh komunicira s nama i daje nam duhovnu hranu temeljenu na Božjoj Riječi. Nažalost, oni do sada to nisu mogli ničim dokazati i stoga je jasno zašto imaju takav negativan stav prema drugima koji otvorena uma pristupaju čitanju i istraživanju Biblije. Svaka biblijska istina dolazi od svetog duha i nije važno tko ju je izrekao nego što je dotični rekao. U tom svjetlu treba po savjetu apostola Ivana ispitivati nadahnute izjave u svjetlu Biblije, a ne ih odmah odbaciti po mjerilima jedne organizacije. Ako nekoj vjerskoj instituciji i njihovom vodstvu nije toliko važno što je rečeno i da li je to istina, nego tko je to rekao, onda oni promiču jedan opasan stav kojeg su u prošlosti imali samo samozvani proroci i lažni apostoli.

Nikša: Ti možeš biti izvrstan učitelj i izvrstan komentator i po vokaciji to i jest tvoj dar, ali što ti želimo reći. Mi od tebe očekujemo da u budućnosti jednog dana, da budeš aktivan komentator, da svojim komentarima na temelju Kule stražare koja je pisana na temelju Biblije, možeš obradovati i jačati skupštinu. Na neki način to u posljednje vrijeme nismo mogli vidjeti od tebe ko zna od kad, i rekao si nam svoj stav. Zbog čega, zašto? ...

Nadopuna: Točno je da sam prestao davati komentare jer sam se po pravilima morao držati mišljenja i tumačenja s kojima se nisam mogao složiti. Nisam smio postavljati pitanja ili davati argumente koji bi uzimali u obzir drugo mišljenje. Zato sam na neke studijske članke dao komentare braći starješinama, ali ne na javnim sastancima nego samo putem meila. Evo prvi primjer:

Dragi brate!

Ovo je moj prešutni komentar kao reakcija na komentar kojeg se moglo čuti na razmatranju članka "Anđeli...“. U stavku 15. je pisalo:

"Anđeli su nam primjer i što se tiče strpljivosti. Premda su jako zainteresirani za Božje svete tajne, nisu im sve otkrivene. Biblija kaže: “U to i anđeli žele zaviriti” (1. Petr. 1:12). Što poduzimaju u vezi s tim? Strpljivo čekaju dok Bog ne kaže da je došlo vrijeme da se “preko skupštine” obznani “raznolika mudrost Božja” (Efež. 3:10, 11)“ (Stražarska kula, 15.5.2009. str.24. st.15).

Vašim komentarom na sastanku je bio stavljen naglasak na to da ‘oštroumna braća u skupštini poput anđela moraju šutjeti i strpljivo čekati da Bog preko skupštine obznani svoju raznoliku mudrost’. Znam da se taj komentar odnosio na mene. Smatram da to pravilo, po kojem ‘oštroumni moraju šutjeti’ funkcionira na štetu cijele Zajednice. Toga sam postao svjestan kad sam i sam uvidio da se kroz skupštinu obznanjuje, ne samo Božja mudrost, nego i ona ljudska. Naime, sve dok ‘oštroumna braća’ moraju šutjeti druga će braća i dalje ‘preko skupštine obznanjivati i onu ljudsku mudrost’ sve dok to Bog navodno odobrava. Ta ljudska mudrost je prisutna u tumačenju mnogih biblijskih stavaka tako da je, očito nesvjesno, preko takvih tumačenja prekrivena ona izvorna Božja mudrost, što nam ne ide na čast kao onima koji se hvale da zastupamo samo istinu.

Ja već odavno ‘šutim’ na skupštinskim sastancima jer ne želim u spornim stvarima dovoditi u pitanje neke izjave i tumačenja. Da sam u skupštini želio vašem komentaru dodati svoj, tada bi rekao:

"Sasvim je u redu kad se preko skupštine obznanjuje Božja mudrost, no što ako se preko skupštine nesvjesno obznanjuje ljudska mudrost – da li oštroumna braća i tada moraju šutjeti?“

Takvim komentarom bi ostavio otvoreno pitanje u mislima svih prisutnih. No ja sam i to prešutio, ali sam zato slobodan da vam objasnim kako komentar o tome da ‘oštroumni moraju poput anđela šutjeti i čekati’ nije na mjestu jer se osniva na biblijskim stavcima iz 1.Petrove 1:12 i Efežanima 3:10 koji nemaju nikakvu zajedničku povezanost. Naime, Isus nije postavio stvari tako da on preko svoje zemaljske skupštine obznanjuje svojim anđelima neke tajne i istine. Postoje tri biblijska argumenta koja želim navesti:

1) Ako uzmemo kontekst, onda Pavle uopće ne misli na anđele kao "vladare i vlasti na nebesima" nego na ljudske vladare. Izraz "na nebesima" se ne odnosi na doslovna nebesa gdje prebivaju anđeli, nego na uzvišen položaj vladara i vlasti u odnosu na ljude koji su im podložni. Tako apostol Pavle kaže da kršćani "trebaju biti podložni i pokorni  vladarima i vlastima" koji na zemlji zauzimaju svoj visoki položaj (Tit 3:1). Naime, on kaže da je "svaku vlast postavio Bog na njezin položaj", pa je razumljivo da one imaju visoki ili nebeski položaj (Ri 13:1).

Kad su u pitanju ‘nebesa’ koja zauzima Kristova skupština na zemlji onda se ona odnose na uzvišeni položaj službe i odgovornosti koju od samog početka dobivaju vjerni i zreli muževi u skupštini koja je Svetim duhom povezana sa samim nebom. Te kršćane je simbolično govoreći Bog ‘uskrsnuo’ i ‘posjeo na nebesa’. (Ef 2:6). Njihove službe u skupštini odgovaraju ‘nebeskim mjestima’ jer služe interesima nebeskog Kraljevstva. Preko njih Jehova i Isus provode svoju nebesku vlast. Zato se za sve starješine u svim skupštinama može reći da su kao darovi u ljudima postali ‘robovi’ za Krista koji ih je u svom ‘kraljevstvu’ postavio na ‘nebeska mjesta’ u skupštini. Oni koji se nalaze na tom nebeskom položaju mogu svijetliti poput nebeskih "zvijezda", ali također mogu zbog svoje nevjernosti pasti s neba na zemlju (Ot 1:20; 2:1,5; 12:4). Biblijski izrazi ‘zvijezde’ i ‘nebesa’ imaju svoje simbolično značenje kako bi se ukazalo na uzvišeno mjesto (‘nebesa’) na koje su postavljeni nadglednici u ‘kraljevstvu Isusa Krista’ ovdje na zemlji (Kol 1:13). Nebo ukazuje na visoki položaj tako da se umjesto biblijskog izraza ‘nebeski’ može koristiti i svjetovni izraz ‘visoki’. Tako npr. imamo izraze kao što su ‘visoki dužnosnik’, ‘visoki povjerenik’, ‘visoki državnik’ i sl.

Vršeći određene službe, nadglednici su podređeni Kristu koji je glava skupštine, a kojega je Jehova "podigao iz mrtvih i posjeo sebi zdesna na [nebeskim mjestima]  daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave…" (Ef 1:20-23; bi2-C). Zato Pavle kaže da se Isus nalazi ‘daleko iznad svih nebesa’, što podrazumijeva da postoje i druga ali niža ‘nebesa’ (Ef 4:10). Isus se nalazi ne samo ‘iznad nebesa’ svoje zemaljske skupštine, već i iznad svake svjetovne vlasti. Tako se svjetovna ‘nebesa’ nalaze, ne samo ispod Kristovog nebeskog položaja, nego čak ispod ‘nebesa’ onih koji su postavljeni u skupštini. Zbog toga je crkva u prošlosti iskoristila tu činjenicu kako bi svoju vlast stavila iznad svjetovne vlasti. Naime i za svjetske vlasti i vladavine koje su u rukama Sotone i demona Pavle u Efežanima 3:10 i 6:12 kaže da sjede na ‘nebesima’ ili ‘nebeskim mjestima’. Zašto? Zato jer oni sačinjavaju ‘nebo’ ovog zlog poretka. To je razlog da ih se naziva ‘višim vlastima’ ili ‘vlastima’ kojima je Bog dao djelomičnu vlast(Ri 13:1). Sotona je postavio svoje nebesko ‘prijestolje’ na zemlji. Tu na zemlji je preko ‘vladara i vlasti’ zauzeo simbolična ‘nebesa’ koja će u budućnosti pripasti Isusu i njegovim suvladarima. Zato je Bog, koristeći taj izraz ‘nebesa’, mogao reći da će se ‘na nebesima njegov mač natopiti’ (Iz 34:4,5; Ot 2:13).

Svi koji u ovom poretku imaju od Krista dani autoritet sjede na ‘nebeskim mjestima’ u skupštini i kao takvi predstavljaju ‘nova nebesa’ koja čekaju da na zemlji preuzmu vladalački autoritet (2.Pe 3:13). Bog je tako preko svog Sina usred sotonskog poretka uspostavio nebesku ‘upravu’ koju je dao u ruke Isusovom ‘upravitelju’. Ta uprava će postojati i ‘u poretku koji dolazi’ (Ef 1:21). Te činjenice predstavljaju Božju mudrost u vezi Krista i njegove kraljevske uloge koju je trebalo obznanjivati putem dobre vijesti. Zato Pavle kaže: "Svrha je toga bila da se preko skupštine sada vladarima i vlastima na [nebeskim mjestima] obznani raznolika mudrost Božja prema vječnom naumu koji on ima u vezi s Kristom…" (Ef 3:10,11).

2) U kontekstu svega ovoga, apostol Pavle je u stavcima prije, spomenuo da je "njemu ukazano povjerenje da dobru vijest obznani ljudima" (Ef 3:8,9). Međutim, on je tu dobru vijest o Kristu trebao obznanjivati i "kraljevima" jer ga je Isus kod postavljanja u službu ovlastio da "nosi njegovo ime neznabošcima i kraljevima", "malima i velikima“ (vidi Dj 23:11,24; 26:22,26,32). Ta činjenica se uklapa u stavke Efežana 3:8-10 prema kojima Pavle najprije spominje "ljude" (‘male’) a zatim i "vladare i vlasti na nebesima" (‘velike’) kojima se "preko skupštine" kojoj je i on pripadao "trebalo obznaniti Božja raznolika mudrost" (Dj 9:15).

3) Biblija nigdje ne ukazuje da anđeli na nebu trebaju čekati da im Jehova ‘preko skupštine’ obznani neku svoju tajnu povezanu s Kristom. Budući da ljudi na zemlji često imaju iskrivljena tumačenja koja s vremena na vrijeme moraju mijenjati i korigirati, onda je jasno da se anđeli ne mogu čekati i osloniti se na zemaljsku skupštinu koja je često govorila da iza njenog - sada pogrešnog - tumačenja stoji Isus. Anđeli bi bili zbunjeni kad bi prihvaćali neka tumačenja koja naizgled odgovaraju istini, a kasnije se pokažu kao pogreška. 

Prema tome, kontekst same poslanice Efežanima, a i širi kontekst povezan sa Pavlovom službom, nam jasno objašnjava da Bog svoju mudrost u vezi Krista ne obznanjuje svojim anđelima preko skupštine.Preko skupštine se Božja mudrost obznanjuje svim vrstama ljudi, ‘malima i velikima’,i običnim ljudima i zemaljskim vladarima i vlastima koji će morati prepustiti svoju vlast Kristu. Anđeli samo žele poput nas svojim očima zaviriti u ‘ono slavno što dolazi poslije patnji koje su zadesila Krista’ na zemlji(1.Pe 1:11,12). Sasvim je razumljivo da Jehova ima pravo u svoje vrijeme otkrivati što donosi budućnost. No, anđeli će kao i do sada biti svjedoci mnogih stvari koji se pripremaju na nebu prije nego se obznane i budu očite nama na zemlji.

S ovim primjerom sam vam želio reći kako naši komentari na sastancima mogu izaći iz konteksta ako ne zavirimo dublje u kontekst Biblije. U zadnjih nekoliko godina sam često bio svjedok toga, ali sam jedno vrijeme šutio i istraživao mnoge biblijske stavke kojima sam vratio izvorno značenje. Smatram da je sasvim u redu šutjeti kad se "preko skupštine obznanjuje Božja raznolika mudrost". No, što ako se ‘preko skupštine obznanjuje ljudska mudrost’, da li onda oštroumna braća moraju šutjeti? Biblija nas savjetuje da "ispitujemo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bi vidjeli da li takve izjave potječu od Boga" (1.Iv 4:1). Čak je i Pavle upozorio kršćane da je moguće da "i mi" tj. "i apostoli i drugi imenovani muževi mogu objaviti drugačiju dobru vijest od one koja je već objavljena" (Ga 1:8).

U Jeremiji 23:28,31 stoji: "onaj u kojega je riječ moja neka objavljuje riječ moju istinito!” “Što slama ima sa žitom?” kaže Jehova. “Evo, dolazim na proroke”, kaže Jehova, “koji svoje riječi govore, a kažu: ‘Došla je riječ Božja!’” Na sličan se način u izdanjima zajednice ponekad citiraju Božje i Kristove riječi, kojima se očito nesvjesno daje drugačije značenje. Osobno znam kako to izgleda kad se mojim riječima da pogrešno značenje. Zato ne mogu šutjeti, nego ću i dalje upozoravati svu odgovornu braću da zastupaju istinu iz Božje riječi. Na njima je da ne ignoriraju takva upozorenja koja su u pravilu često dolazila od pojedinaca iz ‘običnog naroda’. Ako Jehova kaže: “Što slama ima sa žitom?” , onda i mi trebamo paziti da se ljudskoj riječi ne daje Božje značenje i obrnuto.

Zamislimo kako bi svijet kršćanstva izgledao da su svi kršćanski vjernici a posebno oni oštroumni šutjeli s obzirom na sveprisutnu ljudsku mudrost koja se obznanjivala preko Katoličke crkve. Iako je vrh Crkve donosio neke promjene, najveće promjene su nastupile preko pojedinih ‘oštroumnih’ ljudi koji su doveli do reformacije i mogućnosti da se Biblija prevede na jezike mnogih naroda. Iako je to dovelo do osnivanja mnogih manjih kršćanskih zajednica, a time i do naše, ljudska mudrost je određenoj mjeri i dalje ostala prisutna u svima njima, pa tako i u našoj. Mi to čak i priznajemo, ali kao da ne želimo da netko od ‘običnog naroda’ postane toga svjestan kroz vlastiti ispitivanje i istraživanje Biblije. 

Kad ja čujem drugačiju dobru vijest od one koju su objavljivali apostoli i drugačija tumačenja od onih koja su postavljena od apostola, zar da šutim i olako prelazim preko toga?  Da se ‘oštroumnoj braći’, tj. onima ‘mnogima koji će posljednjim danima istraživati’, omogućilo da govore, danas bi naša skupština vjerojatno ‘obznanjivala isključivo Božju mudrost’ a ne i onu ljudsku koja nas u nekim čak važnim stvarima drži u zabludi (Da 12:4). Prva kršćanska skupština nije obznanjivala ljudsku mudrost sve dok nije došlo do prihvaćanja krivih učenja. A ako se želimo identificirati sa prvom skupštinom koju su vodili apostoli, onda bi se trebali distancirati od svega što je ljudsko i poticati ‘oštroumnu braću’ da ne šute nego da istražuju Bibliju i da nekom linijom komunikacije budu povezani sa onom izabranom braćom koja nose odgovornost da ‘preko skupštine obznanjuju Božju mudrost’.

Ja sam već ranije uputio ‘pismo’ zajednici s prijedlozima kako bi trebala funkcionirati naša organizacija po ovom pitanju jer vjerujem da bi tada ‘oštroumna braća’ po cijelom svijetu mogla biti povezana ‘preko skupštine’ sa Vodećim tijelom koje bi uzimalo u obzir njihove opravdane argumente. Ta ‘oštroumna braća’ se ne bi isticala kao pojedinci jer bi se i dalje samo ‘preko skupštine obznanjivala Božja mudrost’. Na ovo navedeno pismo od 14.11.2007. još nisam dobio odgovor od Zajednice pa smatram da nisi ni ti upoznat sa njegovim sadržajem. Stoga ti ovom prilikom dajem na uvid i razmatranje i to pismo. 

Nemoj mi zamjeriti što sam uvijek ovako opširan. Ne želim te umarati s ovim stvarima koje možda za sada nemaju vrijednost u tvojim očima, ali to je za sada jedini način da kažem ono što mislim, a da ujedno i šutim kako ne bi u ovo uvlačio druge. Međutim, kad bi tebe pitao da li imam po Bibliji pravo da istražujem Bibliju i sa drugom braćom raspravljam na temelju Pisma, što bi mi ti savjetovao?

Lijep pozdrav

Tvoj brat Danijel

Nikša: (nastavak) Na neki način i Željka je prestala komentirati. Možda mogu pretpostavljati. Da li te tvoj muž ponukao ili nije, to je vaša stvar...

Željka: Ne...

Nikša: Ali, ti si nekad komentirala.

Željka: Pa, rijetko, rijetko.

Nikša: Dobro ne želim sad ulaziti u te stvari.

Željka: Što se tiče Danijelovih istraživanja, ja gotovo skoro ništa ne znam. Eto skoro ništa ne znam.

Nikša: To nam je i on rekao...

Željka: Isto tako, njegova knjiga - nit sam je čitala, niti imam vremena za to. Ja sam više s drugim stvarima okupirana. I ne samo to, ja sam isto tako puno razočarana, jako puno. Ne znam, kad bi vam sad stala pričati od samog upoznavanja istine pa do dana današnjeg, jako puno sam razočarana.

Moje upoznavanje istine – kako je bilo? Došla sam kao izbjeglica kod svoje ujne u Njemačku koja je tada bila interesent. Ja sam pušila, ona je pušila. Ona je krenula u službu kao nekršteni objavitelj, a i dalje je pušila. Ona je radila pola radnog vremena a ja sam bila kući doslovno njena robinja. Morala sam čistiti, kuhati, spremati i morala sam, pošto je ona išla u njemačku skupštinu, morala sam podcrtavati njene časopise i publikaciju. Ako to ne bi napravila to bi bilo, ono, pravi pakao. Morala sam pod njenim pritiskom ići na sastanke, morala sam proučavati. Volila je piti, bila je alkoholičarka, do zadnjeg dana prije nego se krstila, to veće je, ne znam koliko cigareta ispušila. Sutra dan se išla krstiti. Nakon toga, nisam je vidjela da puši, ali osjetila se po duhanu, ali je i dalje nastavila piti. Kad sam i ja krenula i htjela upoznati Jehovu u pravom smislu, počela sam proučavati, odvikla sam se pušenja, nakon toga zatražila da budem nekršteni objavitelj. Prvi put kad sam išla u službu, normalno, u meni je bio neki strah, ali radovala sam se jer sam tada mogla posjećivati izbjeglice u jednom kampu u azilantski dom. Moja sestra je također bila kod te moje ujne. Kad sam drugi put tako išla, naišao je kod ujne starješina iz moje (jugoslovenske) skupštine, a tada je već bila malo nacvrckana, a ona je njemu svašta protiv mene izgovorila, kako sam otišla tko zna gdje, kako me nema po cijeli dan, da se ne javljam, da se ona brine. Moja sestra je umrla od straha što je ona njemu svašta govorila i brinula se što će sada biti samnom. Zato što je moja sestra dobila od jedne žene da čita onu knjigu koja govori protiv nas, onu “Zatvor bez zidova“ i zato se ona doslovno uplašila šta će biti kad ja odem u dvoranu i šta će meni napraviti starješine. To je bila subota, i kad sam se ja vratila kući, ona je na mene vikala i sutra dan kad sam došla u dvoranu, starješina je, prvo što je napravio, doslovno me ovako uhvatio za rukav, „Dođi ovamo. Kakav je to način, kako ti možeš otići, ne javiti se, ona je tamo umrla od brige, nema te“... Ja nisam mogla vjerovati iako me je sestra upozorila na to. Nisam mogla vjerovati, pa sam počela plakati i rekla sam ovoj sestri koja je sa mnom proučavala da odlazim i da se više nikad neću vratiti. Ali, eto, ona me pokušala urazumiti da ostanem. Ostala sam, nisam otišla i ostala sam tu. Znači, moja sestra je kod nje sa 65 kila pala na 48 kila. Ja sam tada isto tako bila jako mršava. Čak, koliko je ona nas maltretirala i šta je svašta radila od nas tako da je moj ujak morao moju sestru voditi na injekcije da ostane živa. Taj doktor je mislio da je ona sada došla iz konc-logora kad je vidio kako je ona izgledala. Doslovno je bila kost i koža. Kasnije smo preko jedne sestre došli do jednog stana i malo smo se smirili. Ja sam radila, ali se desilo da je u toj firmi bilo malo posla i netko je morao otići. Taj šef je i mene i moju sestru cijenio kao radnike i rekao je da jedna mora od nas ići i nek izaberemo koja će otići, ali ćim se pokaže prilika da ima posla vratit će se. Dogovorili smo se da ja odem jer sam mlađa pa bi lakše mogla naći neki drugi posao, čistiti kuće, ne znam šta. Moja je sestra bila od mene starija 17 godina. Ali što se desilo. Ja sam u međuvremenu išla u službu. Išla sam redovito sa jednim starješinom i čim sam ostala bez posla, prvi puta kad smo dogovorili službu, bilo je to jutro, on je rekao da idemo prvo do dvorane. Otišli smo u dvoranu i on je nešto uzeo i rekao da idemo u kafić popiti kavu. To je bio jedan poseban kafić. Znali smo tamo otići, iako je taj starješina bio oženjen, imao je svoju obitelj tako da ono ... I on je, kad smo sjeli i naručili kavu, on je ispunjavao jedan papir i pitao me je li znam što je ovo. Ja sam rekla: “Ne znam, ne mogu pretpostaviti što bi to moglo biti“.  I onda se ovako okrenuo prema meni i rekao: “Ajd potpiši“. Ja gledam šta je. To je bila “Molba za opću pionirsku službu“. Ja sam rekla da ne smatram da to još mogu. Ipak je tada bilo sedamdeset sati norma za tu službu. Imala sam se puno vožnje do dvorane, autobus, pa tramvaj i nisam imala zainteresiranih ponovnih posjeta koje bi mogla ukalkulirati u tu satnicu. Imala sam veliku stanarinu za plaćati za koju sam i ja morala raditi. Nisam mogla ostaviti sestru na cijedilo. Al ne, on je rekao da može i da ćemo mi svaki tjedan bar jedan dan ići zajedno u službu i rekao je: “Lako ćeš ti to organizirati“... I ja sam to trebala potpisati... i ja sam to potpisala. I kad sam zvala ovu sestru i rekla joj što se desilo, ona nije mogla vjerovati. Rekla mi je da to nisam trebala potpisati jer nisam ni tako dugo bila krštena. Ja sam rekla: “Sad je gotovo, to sam potpisala“ i onda sam našla negdje da čistim samo dva dana u tjednu, ali to nije bilo dovoljno. Moja sestra me je molila da još negdje provam naći neki posao jer je njena plaća bila jako mala. Za nju više nisam imala vremena jer sam morala samo trčati i trčati za satima. To nije bilo ništa drugo nego trčanje za satima (kako bi ispunila normu od 70 sati mjesečno) i onda kad se ukazala prilika i kad je ponovno krenuo posao u firmi poslodavac me je tražio da se vratim...

Nikša: Zašto se nisi suprotstavila, ovaj, žešće? Morala si raditi...

Željka: Nikad nisam... Ja sam ista kao i on (moj suprug). Ja sam samo vidjela da je to ovako postavljeno (u Organizaciji) i nisam znala da se smijem bilo kome suprotstaviti u tim stvarima. Mislila sam da tako mora biti jer je on (kao starješina) tako rekao. Zato sam plakala i rekla da ne mogu ići na posao. Moja sestra je plakala. Nikad nisam imala vremena za nju... što mi je danas jako, jako žao. Ona je umrla... eto. Žao mi je zbog nekih stvari....

Ante: Kada je umrla?

Željka: 2001 godine, od najtežeg oblika raka. Isto tako, (1995.) sam došla u Hrvatsku, u Gradac, i bila sam još uvijek pionir, a tu gdje sam došla bilo je jako malo braće i opet sam morala trčati za satima a dobivala sam samo 100 kn socijalne pomoći. Moj otac je imao jako malu mirovinu. Išla sam s jednim bratom svaki tjedan dva dana u službu jer je i on bio pionir, ali nekima je to smetalo jer čak, kako su govorili “niti bračni parovi toliko ne idu zajedno u službu a vi ste i jedno i drugo neoženjeni i ne možete toliko biti zajedno“... I tu sam ono... Ne znam... I onda kad smo (došli ja i moj muž u Split) ja doslovno ... u zadnje vrijeme, više ne idem u službu od vrata do vrata i to već od kad sam zatrudnila (2003).

Nikša: Vi ste tada pripadali Makarskoj skupštini...

Željka: Isto tako što smo doživjeli uz ovu kuću, mene je to sablaznilo. Mene nije ovo ... jer on nikad nije, on me je uvijek poticao, hrabrio da je Jehova uz nas. Da me on nije hrabrio, ja bi odavno otišla iz Zajednice... iskreno rečeno... Doživjeli smo i to da nismo imali govor za vjenčanje...

Ante: Svašta...

Željka: Da, svašta... Došli smo tamo (u dvoranu Makarska), došli smo s našim gostima, a on (predsjedavajući starješina) nam je rekao da ne može održati govor.

Ante: Govor je već bio određen?

Željka: Je...čak je i objavljen skupštini.

Ante: Ko mu je zabranio?

Željka: Nitko, sam sebi, tako je u zadnji čas odlučio.

Ante: Koji starješina?

Željka: Rade.

Danijel: To je trebalo biti (u nedjelju navečer) nakon sastanka. Braća su čekala. Sastanak je završio, a mi smo na kraju došli iz Splita sa gostima, sa braćom iz Njemačke, iz Holandije i rodbinom. Kad smo došli, on je na kraju sastanka rekao prisutnima da ne moraju ostati jer neće biti govora.

Nikša: Zašto? Daj obrazloži.

Danijel: Pa zato što nismo došli na taj skupštinski sastanak.

Željka: Mi nismo mogli pozvati sve na svadbu. Ja sam siromašna. On isto tako. Nismo mogli doći jer on ima veliku rodbinu. Oni su i braća dolazili tog dana sa svih strana (kako bi bili s nama). I kad smo došli u Makarsku, braća nisu mogli razumjeti zašto on nije htio održati govor. Svi su čekali. Još smo donijeli kolače koje smo stavili na stol u dvorištu.

Nikša: Je li možda sada doživljavaš i ovu situaciju na isti način?

Primjedba: Situacija je slična jer nikad braći nije bilo obrazloženo zašto meni, koji sam tada bio starješina u toj skupštini, nije taj drugi starješina htio održati govor za vjenčanje. Svako je šutio, nitko nije pitao tako da je svatko mogao misliti kako sam ja povrijedio neko biblijsko načelo i da nisam bio dostojan da imam kršćanski govor. To je neke vjerojatno zbunjivalo, jer sam ja i dalje zadržao imenovanje i vodio skupštinu. Slično tome, mnogima u ovoj situaciji nije jasno kako sam preko noći isključen kao otpadnik, ako me nitko od njih nije nikad tako doživljavao. Braći nije javno objašnjeno koji sam ja to grijeh učinio nego je bio jedan govor u kojem je bilo riječi o općenitim stvarima zbog kojih netko može biti isključen, izmeđuostalog i zbog otpadništva. To je također zbunjivalo braću, pogotovo što su znala kakva sam ja osoba.

Željka: Ova mi je situacija najgora... eto... najgora. (govori kroz suze i plač). Sve mi je bilo bolno, ali ovo...

Nikša: Zar se to svima nama ne može dogoditi? To je... Ja ne želim biti demagog, Željka, ali htio bi te utješiti na način da ti kažem... mislim, najteže je sad baciti nešto pred tebe, ali isključenje je samo jedna od Jehovinih ...

Željka: To je za mene nešto najgore... Meni je ovo svetinja.

Ante: Željka, pokušaj jednu stvar, ako možeš... mislim, ne mogu, jer u toj situaciji nisam ni bio, ali mislim, meni je zaista žao što ste to proživjeli.

Željka: Ja ovo vama ne želim ispričati da vi promijenite svoje mišljenje. To ne želim. Želim samo ispričati da možete razumjeti zašto i ja možda šutim (ne dajem komentare), zašto ne idem u službu (propovijedanja) kao drugi.

Ante: Željka, ja sam bio kod vas u posjeti kad smo prvi put dobili pismo od Betela nakon što je Danijel pisao Betelu. Ja (prije toga) nisam nikad bio kod vas u posjeti ... Bio je Danijel R. i Vinko

Željka: I tada sam ti se žalila kako sam (nakon te pastirske posjete) trebala razmišljati da će me Jehova ubiti...

Ante: (smije se jer zna o čemu je riječ, ali Nikša ne zna)

Željka: Znaš zašto brate Nikša.  Zato što... Tada sam bila trudna a nisam znala da sam trudna. Prodavala sam oglasnik. Ponedjeljkom nam je bio studij knjige po grupama i ja nisam par puta bila na tom sastanku. Ja bi došla kući, nešto bi pojela i ne bi mogla, jednostavno ne bi imala snage. Nisam znala šta mi je. Ne što se dešavalo. Ne znam četiri ili pet puta nisam bila na tom sastanku zaredom. Oni su došli u pastirski posjet i rekao mi je brat nek čitam te stavke. Kad nisam tada poludila... ja nisam godinu dana došla sebi. I dan danas kad promislim da će me Jehova ubiti. Ali, koja je to žestina bila ... doslovno “a“ nisi mogao reć, doslovno “a“. Što si god rekao ...

Ante: (smije se) ... Željka se šokirala što je taj pastirski posjet bio zaista čudan (i dalje se smije)

Željka: Pa je...Nisam mogla vjerovati... nisam mogla vjerovati... eto. ...

Ante: Ja zaista cijenim tebe. Nije običaj da mi pričamo o svim ovim stvarima. Nije ništa loše. Ovo oko Danijela i odbora mi ne pričamo detalje i pojedinosti koje ne trebamo... ali, znači, mi njega gledamo kao budućeg brata. Ako on shvati u čemu je problem. Vjerujem da će shvatiti, ne vjerujem da neće razumjeti. A s druge strane gledamo tebe kao sestru ... I sad govorim u svoje ime. Meni je jako drago što si ti tražila ovaj razgovor. Možda bi neki starješina rekao “nemamo šta pričati“. Imaš dosta članaka koji govore o tome, o članovima obitelji koji su i dalje naša braća kad netko od njihovih bude isključen. A ovdje još nitko nije isključen. Postoji odluka, ali postoji jedan proces koji još nije gotov kao takav. Danijel je i dalje brat. To ti samo pokazuje, da ako i bude potvrđena odluka, ako ga više ne budemo pozdravljali, da nije stvar da ga ne cijenimo kao osobu, nego se radi o stvarima gdje nam Jehova daje savjet kroz svoju Riječ. Također znaš kako se netko raduje kad se netko vrati. Ako gleda na ispravan način ljude.

Primjedba: Zabrana kulturnog pozdravljanja isključenih osoba je uvedena je tek 1981. godine kada je vodeće tijelo zauzelo kruto i ekstremno gledište farizeja. Do tada su imali razumno gledište kakvog je pokazivao i Isus. Osim toga do tada su bili svjesni onoga što je zapisano u Stražarskoj kuli, 1.3.1975 na str. 14. st.22. gdje stoji:

"... mi nemamo nikakve dokaze da Židovi, koji su zauzimali ujednačeno stajalište i držali se svetih pisama, nisu ni pozdravljali neznabošce i carinike“ 

Što je navelo vodeće tijelo da zauzme ekstremno i kruto gledište bit će objašnjeno u članku “Isključenje po Watchtoweru“. (članak je u pripremi)

Željka: Dobro, u kojem roku se može vratiti?

Ante: Pa, mislim... prema knjizi “od“ (“Organizirano izvršujmo našu službu“), tamo kaže, zapravo, kad se osoba koja je isključena, da bi se vratila, praktički, nikoga ne sprečava da odmah nakon isključenja da molbu za ponovno primanje. To je njegova stvar. Druga je stvar što o tome treba razgovarati... I kažem ti, netko može shvatiti da je pogriješio i žao mu je. Znači, u sebi je raščlanio određene stvari, shvatio je koliko je to ozbiljna stvar što je napravio. Netko shvati što je napravio kad izgubi sve. Možda do tada ne zna što radi i da je to tako ozbiljno. Onda shvati što je napravio i počne drugačije razmišljati i shvati svoje mjesto općenito u kojem živi, u obitelji, u bilo čemu.

Nikša: Pouka je i to što je sad počeo sutra razmišljati o tome. Šta? Sad će čekati godinu dana pa će onda pisati molbu. Ne. Zato kažem...

Ante: Željka, nemoj me krivo razumjeti. Ja sam sretan što sam u skupštini sa Nikšom i sa Vedrom kao starješinama. Znaš što je bilo prije u skupštini. Jer nije lako kada imaš osobu koja drugačije gleda a da pri tome napravi stvari koje tebe sprečavaju ... Zato, ja sam sretan što sam sa Nikšom i Vedranom, jer je to za mene blagoslov.

Nikša: I na taj način on može imati stalnu komunikaciju sa starješinama, naravno, ne kao do sada, ali na jedan bitno drukčiji način.

Ante: Na takav način koji ima smisla da se vidi da li osoba shvaća i to je to. Al, s druge strane, što da ti kažem, ajmo se vratiti na tog brata u Sibiru... kad je stvar trajala na drugi način ... mislim, vjeruj mi, Nikša je došao u skupštinu nedavno. Ja, ja nisam znao da ta stvar tako dugo traje. Ja to nisam znao. Ne mogu razumjeti s moje strane kako neka stvar može tako dugo trajati bez da se jasno ukaže na neke situacije. Jer ovo je zapravo sada kulminiralo sa određenim stvarima. A ja isto smatram osobno, dobro, nisam od jučer u skupštini, da su neke stvari mogle  ... a, mislim, šta da vam kažem. Ima sto stvari, kažem ti i u vezi... i govor za vjenčanje i stvari koje ste doživjeli i sve što vas je popratilo, to je sve, ono, zaista jako tužno i žalosno. I čovjeku je žao. Znamo što o tome govori Biblija. A o ovim stvarima, opet, kažem ti, Danijel nije... Sad ti (obraća se meni) govorim kao bratu. Nisi osoba koja je zla, koja je ...

Danijel: Evo, samo taj slučaj. Ja sam mogao prekinuti suradnju sa tim bratom (starješinom koji mi nije održao govor za vjenčanje). Mogao sam otići odmah iz te skupštine, ali sam nastavio kao da se nije ništa desilo. (nikome od braće nisam ništa rekao protiv njegove odluke niti sam je želio komentirati kako bi ga prikazao u lošem svjetlu)

Ante: Znam...

Danijel: To samo pokazuje kako ja cijenim braću koja služe u skupštini, ne samo u skupštini nego i u Vodećem tijelu, tako da moj odnos prema organizaciji nikad nije bio negativan. To što sam ja imao jednu sliku, al opet kažem, na temelju Biblije, iz nekog uvjerenja koje mi je ona dala, da mogu stvoriti neku komunikaciju sa odgovornom braćom. Al' nisam naišao na razumijevanje zbog nekih postavki koji su takvi kakvi jesu, iako znam da u Bibliji postoje primjeri iz povijesti gdje je Jehova u svom narodu uvijek imao i davao vodstvo preko pomazanih svećenika, ali je uvijek s vremena na vrijeme imao i neke osobe u narodu koje je koristio, a koje ovi (na vrhu) nisu ni prihvaćali. To su bili obični ljudi iz naroda koji su ukazivali na neke greške. Krist im je rekao: “Jehova vam je slao proroke, a vi ste ih ubijali“. Hoću reći, ne želim se staviti u tu ulogu proroka, nego hoću reći da je Jehova uvijek imao mogućnost da neke stvari na vrhu ispravi preko tih malih ljudi. I ono, kad ste vi meni rekli na odboru, da sam ja izgubio ljubav prema istini, onda evo jedan konkretni primjer. Ja imam ljubav prema tebi kao bratu. Bratska ljubav na djelu u svakom pogledu. I onda ja tebi ukažem na nešto što vidim da je pogrešno. Ti ne vidiš, al ja vidim i ja ti želim ukazati na tu stvar. Da li to znači da sam ja izgubio ljubav prema tebi i da te ne poštujem?

Ante: Ne, ne. Zato kažem, ti imaš krivu sliku. Ljubav prema istini ... Iz ovoga članka ti baš kaže, tako da shvatiš da to nije nešto što bi trebalo biti sablažnjavajuće pa će misliti što si to napravio. Al gle, što kaže ovdje: “Pripadati Jehovinim svjedocima, znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke.“ Razumiš! To je znači to. Kad kažeš “istini“, ne mislim samo na biblijska učenja, nego i ono što uče Jehovini svjedoci kao takvi. Tu je zapravo ono šta, kad se kaže "istini“, se misli na to.

Primjedba: Jedno je pripadati zajednici Jehovinih svjedoka, a drugo je pripadati izvornoj kršćanskoj zajednici. Po načelima prve kršćanske zajednice ja ne bi bio izopćen jer bi prihvaćao sva temeljna kršćanska vjerovanja, ali po načelima organizacije Jehovinih svjedoka ja bi trebao biti isključen jer uz to nisam prihvatio i neka učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke. U tome je problem - kako prihvatiti neko učenje i smatrati ga istinitim, ako se ono može pokazati zabludom kao što se to već dešavalo? Po tom bi principu svaka kršćanska zajednica trebala postupati isto i iz svojih redova izbaciti one koji ne prihvaćaju njihove sporne doktrine i dogme. Ono što je jedinstveno za Jehovine svjedoke ne znači da je svaki Svjedok primoran vjerovati u nešto u što se ne može uvjeriti, pogotovo ako se pomoću Biblije uvjeri u nešto drugo. Kršćani prvog stoljeća nisu bili primorani vjerovati u nešto što bi se temeljilo na shvaćanju nekih učitelja i apostola, a što se nije moglo potkrijepiti Biblijom. Pavle je rekao “neka svatko bude uvjeren u svoju misao“ i stoga je podržavao razlike u nekim vjerovanjima, stavovima i postupcima s kojima se ne dovodi u pitanje temelj kršćanske vjere. Tadašnje vodstvo nije nametalo jednoumlje u nekim učenjima koja se ne mogu potkrijepiti Biblijom samo zato kako bi prikazalo svijetu da su kršćani potpuno jedinstveni u svim vjerovanjima. No, naša Zajednica traži da se prihvati čitav niz vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Poznato je da među takvim vjerovanjima ima i onih koji su se već nekoliko puta mijenjali. Zato se ne može suditi pojedincima koji takva vjerovanja ne prihvaćaju pa čak i kad svojim neovisnim čitanjem Biblije dođu do argumenata koji ih pobijaju. Tamo gdje je Pavle dopuštao slobodu razmišljanja i savjesti, Zajednica je nametnula kolektivnu savjest i svoje mišljenje koje se mora prihvatiti po cijenu isključenja. Ono što je važno i za kršćane i za kršćanske zajednice je da budu dogmatični samo ondje gdje je i Biblija dogmatična, a da izbjegavaju dogmatičnost ondje gdje je Biblija ne pokazuje. To su nastojali i rani Istraživači Biblije jer za njih piše:

“Za razliku od vjerskih vođa tog doba, Istraživači Biblije (kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci) odlučili su da njihov vodič bude Sveto pismo, a ne tradicija ili ljudska dogma.“ (Stražarska kula, 15.3.2000. str.12)

Unatoč tome oni su ipak izlazili iz okvira Biblije i iznosili vlastite dogme. Pokazalo se da su vodeći ljudi znali biti dogmatični tamo gdje to nije trebalo biti pa je u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18. rečeno:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925.“

Iste takve dogmatične izjave članovi sadašnjeg Vodećeg tijela daju s obzirom na 1914, 1918 i 1919. godinu u povezanosti sa učenjima o “Isusovoj prisutnosti“ i “vjernom i razboritom robu“ koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke. Oni od nas traže da ih trebamo prihvatiti kao istinu jer su oni zastupnici biblijske istine. No, kako pomiriti jedno s drugim, odnosno kako pomiriti zastupnike Božje riječi sa dogmatičnim izjavama i učenjima? Očito biblijska istina po nekima može egzistirati sa dogmama jer joj te dogme daju neki novi smisao o organizaciji koji takvima škalja uši i drži ih u nekom posebnom zanosu i osjećaju važnosti. Čak i krivo tumačenje može navesti članove zajednice na posebnu revnost, dok druge pojedince mogu takva tumačenja sablazniti kad vide da nisu istinita.

Ante: To je ono što mi kao Jehovini svjedoci učimo.

Danijel: Dok su god ta učenja na snazi, ja sam tu... (bez obzira što se s njima ne slažem) ...

Ante: Al' gledaj Danijele, evo, ja sam u skupštini manje nego Nikša. Prvi put sam bio kod vas (sa pokrajinskim nadglednikom, bratom Budišćakom) kada smo baš pričali o tim stvarima. Danijele, kad je to bilo? Je li 2005. ili 2006. godine, kad sam bio kod vas. Znači, prošlo je tri godine. Ti nisi isti Danijel od tada. Znači, u vezi ovoga ti nisi isti Danijel. Sad neću reći kakav si bio u vrijeme kad je bio Rade Galonja, kad je bio starješina s tobom u skupštini Makarska i kako ste surađivali. Al ti si se u tri godine promijenio. Ne kažem da si postao gori čovjek, nego ti govorim o stvarima o kojima govoriš. Tvoj stav je drugačiji. Razumiš. Možda i to što se netko mijenja i ako ne shvati gdje ga neke stvari mogu dovesti, može otići u tu krajnost da izgubi tu krajnost.

Primjedba: Stav prema neovisnom istraživanju i stav prema onima koji predvode Zajednicu je u biti ostao isti, samo što sam u zadnje vrijeme bio otvoreniji u direktniji u izražavanju. U svom stavu sam izražavao ljubav i poštovanje prema njima ali i slobodu po kojoj sam s dobrom namjerom ukazivao na neke njihove pogreške. Npr. prorok Natan je kralja Davida usporedio s nerazumnim i bezosjećajnim bogatašem, a ja sam svoje učitelje usporedio sa onim židovskim rabinima koji su u svojoj revnosti za Boga uveli nepotrebna pravila i kriva učenja. David se nije našao uvrijeđen jer je uvidio gdje je pogriješio, a oni su se očito našli uvrijeđeni jer smatraju da sam ja takvim ukazivanjima prešao svoju granicu koju su mi oni postavili. Da sam ih prikazao kao one farizeje koji zaslužuju gehenu, onda bi imali pravo da me optuže za krivokletstvo. No ja sam prešao granicu samim time što sam uzeo sebi za pravo da ih usporedim sa židovskim rabinima i farizejima u Isusovo vrijeme, pa makar se radilo o onim dobronamjernim osobama koji su u svojoj revnosti prema Bogu i Pismu uvodili nepotrebna pravila i učenja. Ako je u pitanju samodopadnost i nedodirljivost Vodećeg tijela tj. idoliziranje ljudi koje se treba poštivati kao nepogrešivog i nelažnog Boga onda ovi starješine svojim stavom idu dalje od mene i prelaze granicu koju je Bog postavio. Umjesto da vide u koju su krajnost otišli oni zajedno s Vodećim tijelom, oni tu krajnost pripisuju meni.

Ante: (nastavak) ... Kažem ti, mislim, nije sto posto taj primjer, iz Salamunovog vremena. Tu je primjer Oze. U svakom slučaju taj primjer ti može pokazati kako se čovjek lako zanese i izgubi granicu. A u drugim stvarima se uopće nije prominio kao čovjek. I kažem ti, moj razgovor, odnosno naš razgovor u vezi tih stvari prije tri godine je drugačiji nego razgovor prije, možda više od po godine, a da ne kažem sada. Razumiš. I to samo može pokazati da jedna osoba koja te gleda tako zaista primijeti razliku.

Primjedba: S primjerom čovjeka Oze, on je želio meni pokazati kako sam se ja malo zanio i prešao granicu koja me je koštala života u Zajednici. Međutim, Oza je bio jedan od izabranih starješina koji su prihvatili jedno novo pravilo u vezi nošenja Božjeg kovčega, te je dobio čast da sa svojim bratom bude u pratnji kola koja su nosila kovčeg. U kovčegu su se nalazile kamene ploče s Božjim zapovijedima koje su bile Božja Riječ. Budući da je David sjedio na Božjem prijestolju on je sazvao vođe naroda koji su predstavljali sam vrh teokracije u Izraelu. Dogovorili su se da sakupe sve starješine - poglavare, svećenike i levite iz svih krajeva Izraela kako bi zajedno prenijeli kovčeg iz Karijat-Jarima u Jeruzalem. Kad su došli starješine cijele Izraelske zajednice, njih oko 30000, onda su stavili kovčeg pravoga Boga na kola kojeg su vukla goveda, što je bilo drugačije od propisanog načina nošenja kovčega. To novo pravilo su očito donijeli David i svećenici. Oni su imali najbolju namjeru kako bi se pokazala dostojna briga za svete stvari. Ja u ovome vidim sadašnje Vodeće tijelo, a također i one starješine koji olako bez prigovora prihvaćaju sve njihove upute. Gdje sam ja onda u cijeloj toj prići?

Kad se ova priča malo bolje sagleda, ja bi u njoj najbolje odgovarao jednom Izraelcu koji se tu ne spominje, a koji bi u tom događaju postupio poput mene. Zamislimo sada kako se u tu priču ubacuje taj neimenovani čovjek koji možda nije pozvan u tu povorku starješina, ali je ipak želio vidjeti što se dešava na tom mjestu. Kad je iz daleka vidio da su kovčeg stavili na kola, skupio je hrabrosti da ode do dvojice starješina koji su bili iz njegovog grada. Pozvao ih je sa strane i rekao im da su David i svećenici pogriješili. Ukazao im je da je Bog preko Mojsija zapovjedio da kovčeg na ramenima nose četvorica svećenika. No, oni ga nisu htjeli saslušati. Prekorili su ga da to nije njegov posao niti njegova uloga pa su ga potjerali. Smatrali su da on ne treba dovoditi u pitanje odluku iza koje je stajao sam pomazanik David i svećenici. Objasnili su mu da je u svemu tome najvažnije bilo da se kovčeg prenese tamo gdje će mu se iskazati dostojna čast i briga, jer se u Saulovo vrijeme nisu brinuli za taj kovčeg. No, ovaj čovjek je bio uporan jer je Božju Riječ smatrao važnijom od Davidove iskrene želje i revnosti za Božji kovčeg. Kad je želio da njegova primjedba preko tih starješina dođe do Davida, oni su ga odvukli dalje od tog skupa te mu zaprijetili da će biti ubijen ako ne zašuti i ne poštuje kraljeve odredbe. Bojali su se da on ne pokvari započeto slavlje pa su mu zatvorili usta citiranjem Pisma u kojem se spominje primjer gunđanja i prigovaranja protiv Mojsija i Arona (4.Mo 14:1-4).

Što se kasnije desilo, to nam je svima poznato. Nitko se nije suprotstavio tom novom načinu prenošenja kovčega. Kolima su upravljali Oza i Ahjo – dvojica levita. Oni su zajedno sa Davidom i svećenicima učinili najprije jednu grešku koja je dovela do druge kobnije greške. Nisu uzeli u obzir način kako se treba nositi kovčeg iako su imali najbolju namjeru. Znali su da je to što su namjeravali učiniti ‘ugodno Jehovi’, no u toj su svojoj revnosti zanemarili, a samim tim i obezvrijedili Božju Riječ, a da toga nisu bili svjesni jer su svećenike zamijenili sa životinjskom zapregom. Možda to na prvi pogled nije bilo važno jer je cilj bio prenijeti kovčeg s jednog mjesta na drugi. No cilj i namjera, koliko god bila dobra, dovela ih je u situaciju da Oza učini kobnu grešku. Naime, Jehova je jasno rekao da ‘nitko ne smije dodirnuti kovčeg kako ne bi poginuo’ (4.Mo 4:15). To je podrazumijevalo oprez i savjesno postupanje sa kovčegom kako se nitko ne bi doveo u opasnost da izgubi život. To je slično Jehovinoj zapovjedi da se na krovu kuće napravi ograda kako netko ne bi pao i izgubio život (5.Mo 22:8). Zato Ozi ne treba pripisivati krive poticaje kada je u najboljoj namjeri makinalno ‘pružio ruku da pridrži kovčeg jer su ga goveda skoro prevrnula’. Njegovu najbolju namjeru ne možemo smatrati ohološću i drskošću nego trenutnom reakcijom bez ikakve zle namjere u kojoj je brzopleto pokazao nepoštovanje prema svetim stvarima.  Njemu se desilo kao i Mojsiju koji je u trenutku slabosti zanemario iskazati čast Jehovi zbog čega nije mogao uči u obećanu zemlju. Umro je prije cilja. Tako je i Oza umro prije cilja kojem se unaprijed radovao. Prešao je preko granice dopuštenog i izgubio život. Naime čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ, a isto tako i dirnuti sveti kovčeg i ostati živ. To što je Oza poginuo nije moglo skinuti ili umanjiti puno veču odgovornost koju su imali David i svećenici, niti su oni manje krivi samim tim što su ostali živi. No, Zajednica je u ovom događaju pokušala najviše okriviti Ozu koji je navodno poštapio oholo i svojevoljno (Stražarska kula od 1.2.2005.str.26)

U Stražarskoj kuli od 1.4.1996. str,28,29 stoji: "Korištenje kola za prijevoz Kovčega predstavljalo je kršenje svih uputa koje je Jehova u vezi s tim dao. (...). Može li se to ponekad i nama dogoditi?“ Kraj citata. Iako je ovo zadnje pitanje Vodeće tijelo uputilo svima nama, ono se u ovom slučaju prije svega treba odnosi na njih jer se upravo njima također može dogoditi da pređu granicu dopuštenog dok upravljaju Božjom riječju donoseći neka nova pravila i odredbe u vezi Božjih zapovjedi. To je posebno važno u stvarima u kojima od Jehove nema brze osude za mnoge stvari pa čovjek, grupa ljudi ili čitava zajednica može živjeti u uvjerenju da čini ispravno, a što se može pretvoriti u tradiciju koju je kasnije teško mijenjati. To se upravo desilo Davidu i cijeloj zajednici koja je jedno određeno vrijeme pratila kola sa kovčegom uz pjesme i hvalospjeve Jehovi. Cijelim tim putem Jehova nije reagirao na to kršenje njegovih uputa, a možda ne bi reagirao ni do kraja puta da se nije desila nezgoda sa kolima koja je dovela do nesreće. No to ne znači da je Jehova to odobravao. Isto tako svi mi možemo biti u uvjerenju da na svom putu pravog obožavanja imamo Jehovino vodstvo i podršku u svim stvarima dok mu iznosimo hvalospjeve u kojima predvode vodeći imenovani muževi Zajednice. No, pitanje je da li Jehova neke od tih stvari odobrava ili samo dopušta jer vidi iza toga nečiju dobru namjeru. No, koliko kod u pitanju bila dobra namjera, pojedinci poput mene mogu biti osjetljivi na bilo kakvo zanemarivanje Božje riječi, pogotovo ako se time nameću nepotrebna pravila i kriva učenja koja prelaze u tradiciju.

Nova kola na koja je Zajednica stavila kovčeg odgovaraju novom načinu za prenošenje i distribuciju Biblije, a to je preko korporacije Watchtower. Ona je formirana i uređena kako bi se Božju riječ dovelo do mjesta koje će svima biti dostupno. Da bi se dobra vijest propovijedala po cijelom svijetu, u kola su upregnuti svi članovi zajednice. Tako se ovlaštenje koje je bilo dano Levitima prenijelo na ‘goveda’ koja su bez prigovora to trebali prihvatiti. Cilj je bio prihvatljiv u očima onih koji su na takav način htjeli uzdignuti pravo obožavanje i proslaviti Boga. Zajednica je od tada krenula naprijed misleći da su kola i njeni kotači čvrsto povezani sa svim Božjim zapovjednima. Da bi se ‘goveda’ usmjeravalo i tjeralo naprijed koristio se prut koji predstavlja pravila i naredbe koje se moralo poslušno prihvaćati bez ikakvog prigovora. I zaista, sve se nas tretira kao nerazumnu životinju koja ne smije dati svoju primjedbu, tako da nesvjesno prihvaćamo svoju novu časnu ulogu objavitelja dok robujemo ljudima i prenosimo Božju Riječ i publikaciju Zajednice.

Dok neki mogu s razlogom govoriti da nešto ne valja u prenošenju Božje riječi, drugi mogu vidjeti kako su neka kriva učenja i pravila postala tradicije koje se ne mogu mijenjati sve dok se ne zaustave Watchtover kola. Da li će se ta kola zaustaviti tek nakon što budu u opasnosti da se prevrnu ili će ih se zaustaviti prije toga, ovisi o svima nama, a prije svega o starješinama koji predvode kola i cijelu povorku. Kad se kola nagnu ili možda pođu u krivom smjeru, netko će se vjerojatno od njih zanijeti i priječi granicu. Kad vodeći starješine prijeđu onu granicu koju je Jehova postavio, to kad-tad dovodi neke članove u situaciju da prijeđu onu granicu koju je postavilo starješinstvo.

Ovaj primjer Davidove odluke u vezi kovčega pokazuje kako čak i istaknuti starješine mogu kod zajedničkog razmatranja i odlučivanja donijeti odluke koje odstupaju od Božje riječi. Oni mogu ostale starješine pozvati da podupiru njihove odluke i vjerojatno će starješine to učiniti kad vide da one imaju ispravan cilj. Međutim, ovaj primjer ipak pokazuje da ponekad ne treba dovoditi u pitanje neki cilj nego način kako se do tog cilja želi doći. Svaki starješina bi trebao odvagnuti te odluke i prvenstveno misliti na svoju skupštinu koju vodi ukoliko vidi da može postati sudionik u posljedicama koje se mogu nepotrebno odraziti na članove skupštine. To pokazuje koliko je važno da starješine imaju ulogu kakva im je bila namijenjena od početka i da se prvenstveno podlože Bogu a ne čovjeku, pa makar se on smatrao pomazanikom.

Danijel: Razlika je u tome što ovo zadnje što sam vama prezentirao ... (u vezi službe propovijedanja)

Ante: Točno, Danijele. Ali i ti si i prije imao neka shvaćanja, ali način, terminologiju koju koristiš je velika razlika. Ne želim da sada pričamo o tome, ali stav prema “razboritom robu“ se drastično promijenio. Shvaćaš li. I zato, kažem ti, pokušaj ono što si prije rekao da...

Primjedba: Terminologija koju sam u zadnje vrijeme koristio je vezana uz moje uspoređivanje i opisivanje biblijskih primjera iz povijesti koje sam pokušao dovesti u vezu sa vodstvom Zajednice. Biblija u sebi sadrži primjere koji su zapisani za pouku svima nama a posebno onima koji tvrde da zastupaju Boga i njegovu riječ. Međutim, Zajednica čak i primjere vodećih ljudi – kraljeva, svećenika i religioznih učitelja - uglavnom koristi da bi ukazala na grijehe i propuste svojih članova i starješina ali niti jedan takav primjer ne dovodi u vezu sa vodećim ljudima u vrhu organizacije. Time izbjegavaju čak i biblijsku terminologiju kojom bi takvim primjerom ukazali na moguće pogreške koje su bile ili koje bi se mogle pojaviti u samom Vodećem tijelu. Takvim pristupom uzdižu sebe i štite svoju nedodirljivost. No, ja sam slobodno koristio takve biblijske primjere kako bi usporedio neke pogrešne stavove i postavke Vodećeg tijela i starješina sa sličnostima koje sam pronalazio u pogrešnom vodstvu Izraelskih pomazanih kraljeva i svećenika, te rabina, farizeja i saduceja. Zato su oni takvu moju terminologiju doživjeli kao kritizerstvo umjesto da su vidjeli onu objektivnu i konstruktivnu kritiku. Naime, ja sam se služio takvim primjerima i terminologijom samo u ograničenom smislu jer sam ukazivao i na one pozitivne strane. To znači da nisam rekao kako je Vodeće tijelo slično onim zlim i licemjernim farizejima koji zaslužuju gehenu. Čak i Isus nije na takav način generalizirao stvari. On je znao da među farizejima ima iskrenih ljudi koji ljube Boga i revnuju za njegovu Riječ, a koji možda nesvjesno podupiru one postavke koje nisu u duhu Zakona. Ja sam u Bibliji tako naišao na sličnosti u stavovima i postupcima tih istaknutih muževa iz biblijske prošlosti koje sam želio pripisati onim starješinama u našoj Zajednici koji su, unatoč svojoj revnosti i ljubavi za Boga i ljude, upali u istu zamku a da toga možda nisu ni svjesni. Zar biblijski primjeri iz prošlosti nisu pisani i za starješine u Vodećem tijelu, a ne samo za obične starješine i vjernike? Budući da se nitko od nas ne usudi koristiti Bibliju na takav objektivan način, onda se u mojoj terminologiji vidjela ta velika razlika. No, bez obzira što se moj stav prema istaknutim starješinama u Vodećem tijelu promijenio, ja sam još uvijek zadržao razumnu mjeru poštovanja prema njima. Nisam ih više gledao kao Božje izabrane proroke i Isusove pomazane sukraljeve, ali ih nikad nisam usporedio ni sa onim zlim i licemjernim farizejima koji zaslužuju osudu gehene. 

Danijel: Kao što sam rekao, ljubav čak i kada je malo drugačije izražena, ona ostaje. Ne znam, možda sam došao u neku fazu kada sam postao dovoljno samouvjeren u neke stvari, pa sam možda htio naglasiti nešto, al nisam znao na koji način nego samo na takav način.

Ante: Je, al gle. Da li uopće naglašavati neke stvari?

Danijel: To je pitanje!

Ante: Je, ali shvaćaš li? Kažem ti, ako shvatiš svoju ulogu ... znači, ja mogu sada formirati jednu grupu i odrediti svoju ulogu i znati da je moja uloga takva i takva. Mogu neke stvari super dobro shvaćati, i možda ću čak ići korak ispred ali i dalje znam koja je moja uloga. Ali jednoga dana lako se dogodi da izgubim razmišljanje i točno mišljenje o svojoj ulozi i onda uzmem možda sebi nešto što mi ne pripada. I zato kažem, ti nisi osoba koja je zla i kažem, vi ste meni izvrsna obitelj, ali jednostavno po onome što smo mi poučeni, ovo je jedini način da se postupa u ovoj situaciji. A sve ostalo Danijele ostaje na tebi. Kad ćeš ti pisati molbu. Sad nemoj, sad gledaj, dok ne prođe prizivni odbor ti se nećeš branit. Sad zamisli da prizivni odbor potvrdi tu odluku. Nemoj sad začiniti ljutnjom i misliti kako smo to mi krivi zbog toga, i toga i toga. Kad bi uzeo ovaj članak i prošao ga sa Željkom vidiš da nema drugog rješenja. Shvaćaš. Mi te i dalje cijenimo i volimo i mislimo da ćeš ti o tome razmišljati i razumjeti ozbiljnosti toga. I dalje možeš proučavati i istraživati, ali ako znaš kako Jehova daje svoju riječ i kako je dao objašnjenja onda o stvarima koja nisu upitna u vezi temeljnih stvari istine, onda ne bi trebao stvarati određena pitanja koja te mogu dovesti na put da zastraniš i odeš u krivu religiju.

Primjedba: Upravo zato što znam kako Jehova daje svoju riječ ljudima, ja sam bio naveden da postavljam određena pitanja i ukazujem na određene argumente koja su bila na mjestu. No, to je po njihovom gledištu bilo izvan granica koje je Zajednica postavila svojim pravilnikom. Međutim kad se određeni biblijski stavci razmotre u širem kontekstu, onda oni nemaju ono značenje koje nam se želi nametnuti. S druge strane, ja nisam postavio niti jedno pitanje koje bi me moglo dovesti da zastranim od Boga i Krista i odem u neku krivu tj. nekršćansku religiju.

Nikša: Ti imaš još jednu olakšavajuću okolnost. Ti nisi to eklatantno skrivao, nisi rovario, otvoreno si išao, rekao bih naivno...

Željka: Je, to je...

Nikša:... i što ti sad želim reći. To je suštinska razlika između pritajenih reformatora, varalica i prevaranata koji kucaju na vrata. Živi su i aktivni su po skupštinama širom svijeta.

Primjedba: Ni Isus nije bio pritajeni reformator, varalica i prevarant. Poput njega ni ja ne spadam među one koji pokazuju zao duh i pravo lice otpadništva. Zašto me onda pošto poto žele svrstati među otpadnike koje treba sankcionirati i isključiti? Zar me time ne stavljaju na stup srama zajedno sa pravim otpadnicima, kao što su i Isusa stavili među zločince koji su po prirodi grijeha zaslužili smrtnu kaznu. Isus je po gledištu religioznih vođa trebao biti smatran otpadnikom jer je uvodio novu nauku i ljude odvraćao od potpune podložnosti vodstvu tadašnje teokratske organizacije. Međutim, Božji zakon im nije davao za pravo da ga osude po tom pitanju jer je zahtijevao da se lažne proroke sankcionira tek onda kad se vidi da su govorili laž u Božje ime, a ne što su govorili nešto novo što se može potkrijepiti Božjom riječi. Zato ni mene nisu trebali osuditi prije nego dokažu da sam govorio laž. Ako sam govorio nešto novo, ono je bilo iznijeto s puno biblijskih argumenata koje oni nisu ničim osporili, osim što su konstatirali da tako za sada ne uči Zajednica. Postupili su kao farizeji protiv Stjepana. Mogli bi reći da i Stjepan nije svoju novu spoznaju eklatantno skrivao niti je rovario protiv postojećeg religioznog uvjerenja svoje židovske vjerske zajednice. Nije bio varalica i prevarant, nego je išao otvoreno i naivno. Ušao je u spor sa nekim Židovima i vjerskim poglavarima koji se “nisu mogli suprotstaviti mudrosti i duhu kojim je govorio“ jer mu je Isus dao riječi mudrosti kao što je i obećao kad je rekao: “jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti“ (Lk 21:15). Budući da oni nisu mogli osporiti njegove izjave i dokazati da je on u krivu, onda su ga odveli pred Sudbeno viječe. Kako bi obranili svoja službena učenja optužili su ga da iznosi “hulne riječi na Mojsija“, te da “govori protiv svetog mjesta i Zakona“ i o nekim “izmjenama“. Kad je Stjepan pred Sudbenim vijećem iznio svoje zaključke temeljene na Bibliji i ukazao vjerskim starješinama da se oni opiru svetom duhu, oni su se naljutili, “začepili uši rukama“ da ga više ne slušaju te ga dali ubiti kao otpadnika (Dj 6:8-15; 7:51-60).

Na sličan sam način i ja otvoreno ušao u spor sa starješinama svoje skupštine. S punim uvjerenjem sam iznosio ono o čemu Biblija jasno govori znajući da je to pomalo drugačije pa čak u nekim stvarima i suprotno od onoga što uči Zajednica. Ukazao sam im na potrebne izmjene koje bi trebalo usuglasiti sa Biblijom. Posebno im je smetalo to što su neke moje izjave njima izgledale kao omalovažavanje njih i Vodećeg tijela. Umjesto da dokažu gdje griješim i pobiju moje argumente oni su izabrali onaj isti način kojim se služilo Sudbeno viječe u procesu protiv Stjepana pa su me odbacili i simbolično osudili na smrt (isključenje od zajednice i od vječnog života). Time što nisu htjeli da ja i dalje iznosim svoje argumente i zaključke temeljene na Bibliji oni su simbolično “začepili svoje uši“. Naime, u kasnijim razgovorima mi čak nisu dali da bilo što citiram ili čitam iz Biblije niti da na njenim izjavama branim svoj stav.

Ovakav njihov postupak je u Bibliji usporediv sa postupcima Židova i farizeja protiv Stjepana i nema nikakve sličnosti sa onim što se desilo kad je u Antiohiji nastao velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s nekom braćom iz Jeruzalema koja su imala svoje viđenje o nekim učenjima. Ta braća nisu bili pritajeni reformatori, varalice i prevaranti iako bi ih današnji starješine upravo tako okvalificirali i isključili. Za razliku od starješina moje zajednice, Pavle nije tražio od ove braće da šute i da svoje mišljenje zadrže za sebe. Nije sazvao ni pravni odbor kako bi ih optužio za otpadništvo i onemogućio da pred drugom braćom iznose svoje mišljenje. Nije tražio da apostoli iz Jeruzalema svojom autoritetom kažu što je istina a što ne i da objave doktrinarnu istinu koja bi onima sa drugačijim mišljenjem trebala zatvoriti usta. On je u dogovoru sa sudionicima ovog spora zatražio da se o tom učenju provede javna rasprava pred apostolima i starješinama u Jeruzalemu. Rasprava je bila javna jer su na njoj bila i ona braća koja su izazvala spor te su se na raspravi najprije iznosila različita mišljenja jer je svako imao neke svoje opravdane razloge. Svako je imao prilike čuti razloge za i protiv određenog učenja. Zaključak nije donesen tajnim zasjedanjem nekog odbora čija bi riječ bila zakon, nego zajedničkom odlukom cijelog sabora koji je uvidio u kom ih je pravcu razmišljanja vodio sveti duh. To što se tada desilo je u Bibliji ostalo zapisano kao princip po kojem je kršćanima dozvoljena sloboda javno iznositi svoje mišljenje pred drugom braćom ukoliko smatraju da se ono slaže sa Biblijom bez obzira da li će se ono na kraju pokazati točno ili ne. Budući da se o tome može javno razgovarati i raspravljati onda mnoga braća mogu ćuti neke nove argumente i prije nego se uvede neko novo učenje. Stoga je razumljivo da će se ti argumenti uzeti u obzir kada se sazove neka rasprava na višem nivou. Budući da su svi argumenti postali poznati javnosti, onda bilo koja odluka sabora ne može biti donesena uz omalovažavanje i odbacivanjem opravdanih argumenata jer bi javnost to uvidjela i time izgubila povjerenje u vodstvo. No kad se nama brani da javno iznosimo svoje mišljenje i da o tome raspravljamo s drugom braćom onda se time štiti nečiji autoritet, a ne biblijsku istinu. Međutim, autoritet istine bi trebao biti važniji od istine bilo kojeg ljudskog autoriteta jer je poznato da argument autoriteta nije nikakav argument ukoliko se ne zasniva na činjenicama koje je moguće potvrditi ispitivanjem.

Nikša (nastavlja): Trebaš shvatiti tu psihologiju: Tko je taj “vjerni i razboriti rob“? Onaj ... Kad bi se reformirala ta stvar u okviru Jehovine organizacije i kad bi iz članova velikog mnoštva postojali oni koji mogu reformirati što hoće i žele i postavljati pitanja, to bi bili redovi. Raspala bi se naša organizacija. Ona je sada praktična i postavlja temelje za novi svijet, za uskrsenje mrtvih, a ne za neka pitanja koja će se možda promijeniti u vidu tvog rješenja. Zaboravio si čekati. Nama sad treba... pogledaj taj sistem gradnje dvorana širom svijeta i ti odbori za gradnju. Tako će novi svijet funkcionirati uza sve žalosti koje ste doživjeli uz braću i sestre i to je tako. Ali vjeruj mi ovaj, to što ćeš malo dublje sada (nakon isključenja) razmišljati o toj stvari. Mi nismo dogmatici da ti sad želimo reći: “Ti se sad moraš pokajati na način da dođeš i klekneš na koljena i kažeš: “promijenio sam svoje mišljenje o svemu tome“. Razmišljaj malo o tome. 

Primjedba: Tko je taj “vjerni i razboriti rob“? Russell je neslužbeno sebe smatrao jednim od "vjernih i razboritih robova“, a do 1927. godine se na njega gledalo kao na jedinog takvog unutar Društva Watchtower. Nakon toga su se postepeno mijenjala tumačenja koja su se prilagođavala Organizaciji koja je formirana nakon Russellove smrti. Tumačenje se prilagođavalo sve dok se Upravnom tijelu Društva nije dalo veći autoritet čime je potisnuta vodeća uloga predsjednika Društva. Ti istaknuti ljudi koji su sačinjavali Upravni odbor su bili direktori raznih odbora korporacije, a time i administratori u upravljanju Društvom. Tako se 1971. godine pojavilo Vodeće tijelo kao što piše:

“Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.14)

Vodeće tijelo je tako nastalo od Upravnog tijela jedne korporacije i to daleko nakon formiranje grupe Istraživača Biblije i daleko nakon stvaranja organizacije Jehovinih svjedoka. Ono što je zanimljivo u svemu tome je da je Vodeće tijelo sebe imenovalo za istaknutog zastupnika "vjernog i razboritog roba“ na kojemu se temelji Kristova skupština. Međutim, kasnije se išlo u još jedno reformiranje pa možemo reći da je Vodeće tijelo kakvog danas poznajemo nastalo tek 2000. godine. Takav vremenski slijed odudara od načina na koji je formirana Kristova skupština u 1.stoljeću. Isus je najprije utemeljio apostole oko kojih se formirala skupština, dok su u ovom slučaju najprije utemeljeno poduzeće za štampanje i distribuciju biblijske literature sa svojim Upravnim odborom, oko kojeg su se formirale grupe sljedbenika Russellovih učenja sa svojim starješinama, a desetljećima kasnije tek Vodeće tijelo koje bi po nekim sličnostima trebalo odgovarati Isusovim apostolima. Da je Isus želio u novije vrijeme stvoriti jednu posebnu kršćansku zajednicu on bi to učinio na jasnim temeljima formirajući odmah izabrano tijelo po uzoru na apostole i to bi potvrdio čudesnim nadnaravnim znakovima koji bi potvrdili ulogu njegovih novovremenih zastupnika. Ovako je vodstvo jedne korporacije sebe samoinicijativno proglasilo jedinim Kristovim zastupnikom i najvažnijim zastupnicima "Gospodinovog roba“ koji imaju ekskluzivno pravo na Sveti duh kojim se može razumjeti i tumačiti Biblija. Točno je, kad bi se ta stvar reformirala, raspala bi se i naša organizacija. Od vremena Russella do danas se ipak već nekoliko puta reformiralo to pitanje na način da se organizacija ne raspadne nego da se još više ojača u rukama prvih i istaknutih ljudi.

Sada (od 2013) oni kao Vodeće tijelo više nisu zastupnici klase “vjernog i razboritog upravitelja“ i njegov nevažniji dio, nego su po novom tumačenju jedino oni taj “upravitelj“ kojega je Isus od 1919. godine postavio nad svojom skupštinom. Zar ne bi bilo razumno zaključiti da su oni još te 1919. godine trebali shvatili tko je “vjerni i razboriti upravitelj“ a ne sada nakon devedeset godina govoriti kako su tek shvatili da je riječ samo o njima unutar Vodećeg tijela. Kad je Isus izabrao dvanaestoricu svojih učenika i dao im zadatak da ga zastupaju kao evangelizatori, on ih je nazvao “apostolima“ i taj službeni naziv se za njih koristio od samih početaka njihove službe, a ne tek desetljećima kasnije (Mk 3:14). Isto tako su i članovi tadašnjeg Upravnog tijela, ukoliko ih je Isus imenovao i postavio u posebnu službu, trebali znati naziv svoje službe koja im je dodijeljena, a ne da tokom svih ovih desetljeća ne znaju točno objasniti što je i na koga je Isus mislio kad je spominjao tog “upravitelja“. Sve to pokazuje da se vlastitim tumačenjima samo manipuliralo ovom Isusovom izjavom kako bi se što lakše prve i istaknute članove Društva Watchtower nametnulo kao upravitelje i gospodare naše vjere.

Ja sam na sve to gledao pomalo drugačije i tražio načina da se neke stvari izmjene. Nisam čekao pokrštenih ruku jer sam osjećao da će svaka nova promjena od Zajednice biti još jedan promašaj ukoliko se ne izmjene osnovne stvari. No, to je njima zasmetalo jer sam ipak trebao čekati. To može smetati samo onima koji odbacuju Sveti duh i one ljude poput mene koji imaju tu slobodu da neovisno o njima javno iznose argumente za novo i bolje razumijevanje iza kojeg može stajati duh Božje Riječi. Isusov učenik Stjepan nije čekao da njegova vjerska zajednica sama uvede novo učenje, nego je otvoreno iznosio ono što se moglo dokazati svetim Pismima, a čemu se židovska zajednica trebala na vrijeme prilagoditi. Ja se poput Stjepana ne mogu više vraćati na ona zacementirana učenja koja treba kad-tad srušiti, pa se i ne može očekivati da promijenim sadašnje mišljenje i dođem pred njih sa iskrenim pokajanjem.

Ante: Kad je neka osoba podmukla i kuje zavjeru ili prevaru, onda ti kod tih osoba trebaš biti jako oprezan da bi procijenio pravo pokajanje. Znaš, osoba je prefrigana i sad se on kaje. Kako ja mogu znati da se on kaje. Ti trebaš (Danijele) da samo malo razmisliš i da vidiš kako naći odgovor na to pitanje je si li razumio svoju ulogu u Božjoj organizaciji. Nisi osoba koja je neiskrena, koja će se pretvarati. To je moj osobni sud.

Nadopuna: Ja se nisam imao za što kajati. Ako sam se kasnije i pokušao vratiti, onda to samo dokazuje da mi nisu dali izbora nego da odglumim svoje pokajanje kako bi sa sebe skinuo njihove zabrane komunikacije i ograničenja koja smetaju meni i mojim bližnjima. Pravio sam se lud kao i David u jednoj prilici. Biti lud ili prefrigan može biti jedini način mudrog postupanja kojim sebe izbavljamo iz loše situacije a da nikom ne štetimo. Takvim postupkom nisam povrijedio Boga jer od njega nisam ni otišao niti sam se njemu trebao vratiti. Njemu se nitko ne može vratiti pretvaranjem, dok se zajednici možemo vratiti na takav neiskren način budući da nas na nepravedan način može osuditi i izbacila van.

Nikša: Ti si dijete svog oca kojega sam ja nadasve poštovao i ličiš na njega po svojoj dobroti. Tvoj je otac bio jedan predivan čovjek, samozatajan, al koji je toliko poštovao braću i sestre i sve što je dolazilo kroz Jehovinu organizaciju. Imaš jedno naslijeđe. On je bio dosta teški radnik, mučenik takorekuć.

Primjedba: Moj otac je sa mnom i ostalom svojom djecom redoviti tjedno proučavao publikaciju Zajednice i zajednički smo se pripremali za sastanke. Ono što mi je ostalo u sjećanju je da je i on znao negodovati zbog nekih tumačenja jer ih nije mogao razumjeti onako kako su objašnjeni. No, on za razliku od mene nije imao vremena i motivacije da to dublje istraži pa se prepustio rutini kakvu je propisivala Zajednica.

Ante: Željka, kažem, vi ste jedna divna obitelj. Sad ti je možda razumljivo kad ovo pričamo i zašto uzimamo primjer Koreja. Znaš. Ne kažem da je Danijel tako radio, al možda taj princip da će Jehova uskrsnuti Koreja, ali zakon je tada bio takav i nema tu kombinacija. Ako budemo natezali te stvari onda to više nije to. U ovim stvarima Kula isto kaže da su to iste stvari.

Nikša: Mi smo zato pozvali u odbor četvrtog člana, brata Stiva. To je ta stvar za koju on ima puno iskustva i čuo si što ti je sve ispričao.

Nadopuna: Sjećam se da je odmah nakon mog prvog pisma Betelu 2004. godine, došao jedan starješina iz Betela (brat Liović) i iznio predavanje koje je po tematici bilo upućeno upravo onima koji neovisno istražuju Bibliju. To nije bila slučajnost. Isto tako, da li je slučajnost da je brat Stiv poslan iz Amerike baš u Hrvatsku i to nedugo nakon što sam ja Zajednici uputio još neka pisma sa argumentima koji u novom svijetlu objašnjavaju neke biblijske stavke, s napomenom da imam pripremljenu knjigu. Dodijelili su ga odmah u našu pokrajinu gdje je naučio naš jezik, ali ne odmah u moju skupštinu kako ne bi bilo sumnjivo, ali dovoljno blizu da ga se može uzeti za člana Pravnog odbora kad za to bude otvoreno zeleno svjetlo. Čuo sam da u Americi ima dosta braće koja neovisno istražuju Bibliju i dovode u pitanje učenja Zajednice. Zato starješine iz Amerike koji su prošli školu Gilead imaju dosta informacija i uputa od Vodećeg tijela koje mogu iskoristiti tamo gdje se pojavljuju novi jasni slučajevi neovisnog istraživanja Biblije. Odmah nakon završetka pravnog postupka protiv mene, on je po nalogu u roku mjesec dana Zajednice došao služiti baš u moju skupštinu od četiri koliko ih ima u Splitu. Da li je to slučajnost ili ne, ali indicije pokazuju da je vrh Zajednice godinama unaprijed planirao igrati svoju igru protiv mene. Zar nije čudno da jedan starješina iz Amerike koji se školovao za misionara dođe služiti u Split, u grad i okolicu koju su Jehovini svjedoci detaljno i više puta prošli sa svojim propovjedničkim aktivnostima. Zar nije kao misionar trebao biti poslan u neobrađena područja svijeta, a ne ovdje gdje njegova uloga gubi svoj smisao i gdje nije ništa posebno mogao učiniti za skupštinu. To očito nije slučajnost. Sumnjam da Vodeće tijelo na takav način školuje i koristi neku braću za svoje inkvizitore. Budući da su takvi navodni misionari financirani od strane Zajednice onda oni ne smiju sami sebi rezati granu na kojoj sjede već trebaju zastupati stavove i učenja Vodećeg tijela. U srednjem vijeku je Katolička crkva u svojoj strukturi vlasti posvuda imala takve ljude kao inkvizitore koji su strogo štitili njeno ustrojstvo.

Ante: I kažem ti, sam početak ti je pokazao da nismo donijeli odluku koja je kao takva nego da se zapravo ukazivalo na posljedicu određenih stvari, razumiš.

Danijel: Ja sam krivo postupio na tom odboru. Krivo sam se postavio, naivno. To sam doživio kao saslušanje, kao da sam morao objasniti kako sam ja došao do nekih zaključaka. I to je ispalo kao da sam ja ponavljao jedno te isto, odnosno kao da ustrajem na svojim razmišljanjima.

Ante: Dobro, sad da ne pričamo o detaljima. Znao si kako se postupa na odboru. Znao si zašto smo tu. Sjeti se, već se unaprijed reklo što bi značilo u nekim stvarima bit osoba koja je nestrpljiva, koja ne čeka i tako. Razumiš. Znači, bez da uopće pričamo o ičemu što si napravio ti si imao sliku kroz određene stvari ljudi u svijetu, odnosno braće tada u svijetu koja su imala iskustva gdje su jednostavno loše prošla jer neke stvari nisu htjeli prihvatiti. Mi smo mislili da svaki čovjek kad mu se to kaže, da će shvatiti ozbiljnost u kojoj se on nalazi. Sad je druga stvar kad netko nešto zna, on ne može se pomiriti s time da to ne bude svima jasno jer to bude tako. A u tim stvarima moraš sam sa sobom raščistiti jer pitanje je razboriti rob i ti, odnosno (proročanstvo Danijela) “kad će mnogi istraživati i znanje će se umnožiti“ – da li ti spadaš u tu grupu, na takav način da si dio razboritog roba, a to moraš sa sobom vidjeti... Zato kažem, tu smo da ti se pomogne da budeš dio Božjeg naroda. Ako bi bilo drugačije onda bi bio veći problem i za tebe i za skupštinu i praktički za Jehovu i njegov narod. Shvaćaš. Ovo nije primjer drugima. Nikad nemoj misliti da mi mislimo, barem ja s braćom s kojom surađujem, da mislimo kako nekoga recimo treba opalit za primjer drugima. To ne. To je protiv Božjeg duha i Božjeg načina postupanja.

Primjedba: Da li sam ja dio Gospodinovog roba ili ne je pitanje o kojem se može raspravljati na temelju Biblije. Božja Riječ mi kaže da sam po primjeru kršćanske skupštine iz prvog stoljeća kao nadglednik bio sastavni dio tog “Gospodinovog roba“ koji daje hranu i da sam nosio odgovornosti koje se od njih tražilo. Nikad se nisam odrekao te službe nego sam je samo želio zamrznuti dok ne riješim svoje životne okolnosti. No drugi starješina s kojim sam služio u Makarskoj je bio protiv odlaska pa je napisao pismo skupštini u koju sam vratio (Split-Firule) da me do daljnjega ne prihvate kao starješinu. To mi je na neki način čak i odgovaralo jer sam u tom periodu započeo sa dubljim istraživanjem i pisanjem komentara koje sam slao Zajednici. Uzeo sam u obzir da su u prvom stoljeću svi starješine smatrani Gospodinovim robom sa zadatkom da pripremaju i daju duhovnu hranu. Oni su poput Pavla istraživali Hebrejska Pisma i predaje i poslanice apostola te iznosili saznanja kojima su hranili članove svojih skupština. Postupali su na istim principima kao i duhovni pastiri u drevnom Izraelu. Jehova je preko proroka Jeremije rekao: “Dat ću vam pastire po srcu svojemu i oni će vas pasti (hraniti) znanjem i razboritošću.“ (Jr 3:15). Jehova im nije dao neko centralizirano tijelo starješina nego Zakon, pa zato u Izraelu nije ni postojalo jedno istaknuto tijelo svećenika ili starješina koje se isticalo sa znanjem i razboritošću, nego su svi pastiri u svim Izraelskim gradovima trebali imati tu duhovnu vrlinu da razumiju duh Zakona. Tako je bilo i u kršćanskim skupštinama. Apostoli su se kao pastiri isticali od drugih samo zato što su imali prednost da budu izravni svjedoci Isusovog djelovanja koji su utemeljili kršćansku nauku na onome što je Isus govorio. Nisu imali titulu ili ime “vjerni i razboriti rob“ već su to nastojali biti kako bi udovoljili Isusovom zahtjevu. Stoga su oni i svi drugi starješine kao pastiri trebali ispuniti svoju ulogu da budu razboriti i da svojim znanjem i uvidom u Pisma pasu, tj. da hrane članove kućanstva. Starješine tu ulogu i odgovornost nisu prepustili samo apostolima kojima bi oni bili samo produžena ruka. Naravno, bilo je i onih pastira i učitelja koji su iznosili neka kriva shvaćanja, ali su zato drugi starješine i članovi skupština savjetovani da ispituju nadahnute izjave i provjere na temelju Biblije i apostolske predaje da li su neke izjave od Boga ili ne. Razni poslanici, evangelizatori i učitelji su pojedinim skupštinama pisali poslanice u kojima su također iznosili neka svoja nova i dublja shvaćanja čime su samo doprinijeli općem i boljem razumijevanju Svetih Pisama i njihovom proročanskom ispunjenju. Čak ni oni nisu služili u skupštini kao konobari koji bi čekali da apostoli ili neki istaknuti Gospodinovi robovi iz Jeruzalema šalju njima gotovu pripremljenu “duhovnu hranu“ koju bi oni samo proslijedili. Bili su slobodni prihvatiti istraživanja i tekstove svojih članova koji nisu služili na istaknutim mjestima u skupštini kao što je bio učenik Luka koji je napisao Evanđelje i Djela apostolska.

U tom biblijskom smislu ja sam kao starješina i nadglednik mogao sebe smatrati Gospodinovim robom, a ne dijelom sadašnjeg ustrojstva Vodećeg tijela s titulom “vjernog i razboritog roba“. Dok sam po biblijskom uzoru jedno vrijeme služio u tom svojstvu upravitelja koji se trudi biti vjeran i razborit, ja sam kao i drugi starješine bio ograničen pravilima Zajednice koja je još u vrijeme J.F Rutherforda diskreditirala “pastire“ time što im je oduzela pravo da sami istražuju Božju Riječ na kojoj su trebali pripremati i davati hranu ukućanima svoje skupštine u skladu sa svojim dubljim razumijevanjem. Od tada su skupštine izgubile autonomiju, dok su starješine izgubili svoju slobodu i postali produžena ruka Upravnom i Vodećem tijelu koje samo sebe vidi kao “vjernog i razboritog roba“. Ono što sam priželjkivao je decentralizacija kako bi svi starješine, od putujućih do skupštinskih nadglednika, imali veću slobodu i veća ovlaštenja čime bi mogli po primjeru iz prvog stoljeća mnoge stvari, pa čak i imenovanja provoditi neovisno od Vodećeg tijela. Tada bi mogli i ljudi poput mene imati slobodu da bez straha od isključenja neovisno istražuju Bibliju i otvaraju debate. Ono što je biblijski utemeljeno, starješine bi mogli prihvatiti, na način da o tome otvore raspravu na višem nivou, a ne čekati. Po primjeru iz 1.stoljeća takve skupštine bi imale pravo zastupati novo i drugačije biblijski utemeljeno učenje prije nego se o tome provede rasprava u Vodećem tijelu.

Nikša: Zašto je “vjerni i razboriti rob“ želio to spomenuti. Neću reć toliko škrt u riječima, toliko koncizan, kratak u tim časopisima studijskim s jako puno biblijskih stavaka, a toliko malo teksta. Koliko tu treba još duboko proučavati da bi ja dao suvisli komentar, a ti koji si toliko sklon tome, ti možeš, ovaj, nevjerojatne stvari napraviti, za svoje osobno dobro, za dobro obitelji, a i drugih braće i sestara. Al, ti si išao, ti si otišao u jednu sasvim drugu stranu. Ti si u jednom momentu rekao, kad si komunicirao sa mnom, da si sam sebe stavio na velike muke, a to se primijeti kad s tobom razgovaram.

Danijel: Meni je muka kad nešto znaš, a moraš šutjeti.

Ante: Da, to je činjenica. Npr., neke stvari meni nisu bile jasne, ne da ih ne mogu prihvatiti, jer imaš neke stvari, konkretno gdje su braća stavila upitnik. Znaš. Sad ja mogu ići to da istražujem i reć “slušaj to mora biti tako“. Što mi znači da čekam? Sad bi mogao razviti mnoge teorije za sto stvari, ali mene to ne interesira. Mislim, interesira me, ali da će o tome ovisiti moja vjera, da ću sad ja reć kako je “rob“ krivo objasnio neke stvari jer neke stvari nije uzeo u obzir... to nema smisla. Na kraju krajeva, i “rob“ će znati i ja u novom svijetu točno što je bilo. Zato kaže “pretpostavimo“. Razumiš!

Primjedba: Ako njega neka tumačenja ne interesiraju u istoj mjeri kao mene, to je njegovo pravo. Ja ne moram poput njega biti zainteresiran za iste duhovne stvari niti me može ukalupiti u svoj obrazac razmišljanja. Točno je da naša vjera ne ovisi o nekim stvarima koje ni Biblija detaljno ne objašnjava. O tome nisam puno istraživao, nego uglavnom o jasnim stvarima koje se mogu dokučiti dubljim uvidom u Bibliju. Za razliku od njega, za mene ima smisla “uvjeravati se“ u ono što taj “rob“ govori i to je moje pravo dano od Boga koje mi nitko ne bi smio oduzeti.

Nikša: Moja supruga još dan danas ne može razumjeti kako je David mogao napraviti onakav grijeh. (učinio blud sa Betsabejom i skovao urotu kako bi njen muž poginuo u ratu). Ja kažem: “ženo, ne razumijem ni ja“ i ja joj ne pokušavam ništa objasniti.

Ante: I kako nitko na dvoru nije znao što je David učinio. Kako nitko nije rekao. Čak ni njegov vojskovođa, Joab, koji je bio uvijek uz kralja. Kako Joab to nije znao? Kako mu nije rekao da je pogriješio? Niko mu nije rekao, a to je bila obavezaZašto je npr. Ivan Krstitelj rekao Herodu u vezi incestne veze? Zato što je dužnost bila brat bratu reći šta radi, neka je on bio kralj. Kako Davidu to niko nije rekao (prigovorio), a isto je imao braću koja su bila tu? Shvaćaš li? Sad kako? Eto tako.... Iz tih primjera možemo učiti...

Primjedba: Ovdje je on iznio dva primjera, a da nije bio svjestan kako oni ne govore protiv mog stava, nego upravo protiv njegovog. Oba primjera se odnose na kraljeve koji su u Božje ime upravljali Božjim narodom. David je učinio preljub i ubojstvo, a da mu nitko od njegovih slugu nije skrenuo pažnju na njegov grijeh i urotu. To su prešutili čak i neki koji su bili uključeni u prenošenju zapovjedi da se Uriju smjesti tamo gdje će najvjerojatnije poginuti. Neki su možda čak i sumnjali u Davidov grijeh ali nisu smjeli progovoriti protiv njega kako ne bi doveli u pitanje njegov autoritet i time izgubili život. Zato su radije šutjeli i gledali svoja posla. S druge strane, Ivan Krstitelj je javno progovorio protiv Heroda u vezi njegovog grijeha i na kraju je to platio životom.

Ako iz tih primjera možemo učiti, onda u cijeloj ovoj stvari možemo postupiti na dva načina. Ili ćemo šutjeti i gledati samo svoja posla kako bi sačuvali svoje mjesto u zajednici ili ćemo progovoriti protiv istaknutih ljudi ako vidimo grijeh pa makar zbog toga morali snositi sankcije od onih koji se smatraju autoritetom. Iz ovog se jasno vidi da ovi starješine postupaju kao Davidove sluge, a ja kao Ivan Krstitelj. Čak je maloprije jedan od njih rekao da nema smisla uvjeravati se u to da li je “rob“ kao autoritet pogriješio. Zato meni sude jer sam postupio drugačije od njih, a svojim postupkom protiv mene su samo željeli olakšati svoju savjest jer su time svoj način postupanja proglasili ispravnim. Žalosno ali istinito. Isus je rekao farizejima: "Zar niste čitali“ kako bi im skrenuo misli na biblijske misli i primjere koje služe za pouku i opomenu. Oni su čitali u svojim sinagogama o ovim navedenim primjerima ali očito u tome nisu pokušali vidjeti sebe i svoje krivo razmišljanje. Tako i ovi starješine spominju iste primjere iz Biblije a ne vide da oni upravo govore protiv njih i njihovog stava a ne protiv mene i mog stava.

Ante: (nastavak) Vi opet imate obitelj. Činjenica je da ako ovo bude potvrđeno, neke stvari se među vama ne ukidaju. Zna se kako u tim stvarima treba postupit. Ti i dalje imaš svoga muža... Sve ovisi o Danijelu, odnosno Danijele o tebi. O nama jako malo ovisi. Mi nismo osobe koje kažu: “Slušaj, sad ću ja vidjeti jeli zaista Danijel takav“. Ne, stvar je samo u tebi koja će biti vidljiva, sigurno. Ako si sad neke stvari razumio onda ti je jasno... Ako si to shvatio, onda je to jedan, ne korak, sedamdeset posto si napravio sad.

Nikša: Počeo si, evo ja vidim da si počeo analizirati stvari. Takvu analizu nastavi. Uvući se pod našu kožu i ono što smo ti rekli. A sad eto još komuniciraš sa Prizivnim odborom. To su isto braća. Ne znam u kojoj je to fazi, je li komuniciraš sa Prizivnim odborom?

Danijel: Pa Drago Debak (starješina iz skupštine Split-Maksimir) mi je rekao za salušanje u ponedjeljak.

Nikša: Eto, imaš još prilike razgovarati s njima.

Komentar: Nijedan od trojice starješina Prizivnog odbora nije smatrao potrebnim da razgovara s mnom prije saslušanja kako bi dobili neke jasnije činjenice i odgovore na neka pitanja kojih je očito bilo, nego su se oslanjali na bilješke i mišljenja starješina Pravnog odbora i žalbu koju sam napisao. 

Ante: Dobro, neću sad reć što da kažeš, ali shvaćaš, bitna je stvar da shvatiš da budeš osoba koja jesi. Nemoj se mijenjati zbog nas, ni zbog bilo čega. Budi ono što jesi.

Nikša: Tako je. Nesmiš imati neki adut u rukavu. Nemoj se držati nekakvih asova.

Nadopuna: Ja nikad nisam želio imati neki skriveni adut u rukavu. Zato sam jednom napisao pismo starješini Anti u kojem sam izmeđuostalog rekao:

“... No zašto sam ti želio podastrijeti sve argumente na kojima se temelji moja novostečena spoznaja? S jedne strane, meni je poznata sva argumentacija koju sam stekao preko izdanja Zajednice, tako da ja donekle imam uvid u tvoje razumijevanje Biblije u vezi određenih tema. No, znam da ti nemaš jednaki uvid u moju spoznaju koja se u mnogim stvarima razlikuje od institucionalnog tumačenja. Samim tim ja ne želim držati skrivenog asa u rukavu, nego želim da dobiješ uvid u sve argumente do kojih sam ja došao kako bi – kad god je to moguće – razgovarali i raspravljali o tim stvarima....“

Željka: A da je držao te asove, ne bi do ovoga ni došlo.

Ante: Ne treba sad to minjat. Kažem ti. Neko može da izgubi, da ne kažem sada sve. Ti i dalje imaš obitelj. To ti nitko ne može oduzeti. To je blagoslov od Jehove. Ali kad čovjek izgubi sve u pogledu da naruši odnos s Jehovom, sa obitelji u duhovnim stvarima, sa Zajednicom, sa braćom, onda zapravo shvati dokle ga neke stvari mogu dovesti. Jedno je što braća razmišljaju. Ne kažem da ćeš ti sada mijenjati svoj način razmišljanja o tim stvarima. To ne vjerujem da ćeš to promijeniti. I ne moraš to mijenjati ako je to ispravno. Ja ne mogu reći: “Slušaj, napiši disertaciju po kojoj sve pobijaš što si napisao“. To bi bilo žalosno. Ubio bi dostojanstvo čovjeka.Nije problem što si ti to tako proučavao i što si tako zaključivao. Problem u ulozi koju si sebi uzeo. Ti trebaš imati ispravan stav prema onima koji nose tu ulogu da istražuju.

Primjedba: Ja nisam izgubio sve, niti se narušio moj odnos s Jehovom i Kristom. To što se mojim isključenjem narušio odnos sa Zajednicom nije dokaz gubitka Božjeg priznanja. Biblija daje primjere gdje se pojedinci i obitelji osjećaju zaštićeno čak i onda kad cijela zajednica ide svojim putem. Tako je Jozua rekao: “Ja i moj dom služit ćemo Jehovi“ a nije rekao “Ja i moj narod“ (Jz 24:15). Njemu nisu zajednica i organizacija bili mjerilo odanosti Bogu. Osim toga, Isus je rekao: “Gdje su dvojica ili trojica sakupljeni u moje ime, ondje sam i ja među njima“ (Mt 18:20). Nikad nisam bio sam jer sam se u ovom periodu još više povezao s jednim bratom koji razmišlja poput mene. On mi je puno pomogao da se još više približim Kristu. Nažalost i on je nedavno isključen iako ga se nije saslušalo pred Pravnim odborom. Njihova prijetnja isključenjem mi tada a ni sada nije mogla pomoći da shvatim svoj grijeh kojega po meni nije bilo, ali mi je pomoglo da shvatim neke druge stvari o kojima ovdje još jasnije progovaram. Iako mi sude zbog drugačijeg razmišljanja i učenja, ovaj starješina ovdje kaže da ja to ne moram mijenjati ako je ispravno. Morao sam samo šutjeti i čekati. Budući da to nisam držao samo za sebe onda oni vide problem u ulozi koju sam uzeo, a koja automatski umanjuje vrijednost uloge koju je Vodeće tijelo rezerviralo samo za sebe čime sam izašao iz okvira koja su oni postavili. No, kad sagledamo pozadinu svega, onda se vidi da su oni po nekim pokazateljima sjeli na “Mojsijevu stolicu“, kao Božji glasnogovornik i vođa. U takvoj teokraciji moja uloga da istražujem i koristim Božju Riječ za ispravno postavljenje stvari, poprima negativnu konotaciju, jer me vide kao suparnika i buntovnika. Dok ovi starješine vide problem u mojoj ulozi očito nisu ni svjesni da su upravo svojom reakcijom doveli u pitanje, ne samo svoju ulogu, nego i ulogu Vodećeg tijela.

Nikša: Željka, da ti pomognemo (u razmišljanju) kod isključenja. Starješine donose odluku. Jedno je mišljenje nesavršenih ljudi, starješina na temelju svog tog materijala od Zajednice, nauke organizacije, našeg mišljenja o bratu Danijelu, a drugo je što u tom trenutku misli Jehova i kako on razmišlja. To su neke stvari koje su nama nesavršenim ljudima nedokučive. Ali u što smo sigurni? Sigurni smo u to da je to mjera karanja od Jehove jer se to tako razlaže u Bibliji, i sigurni smo u to da će Jehova počet procjenjivat stvar možda slično (kao mi) ako se brat Danijel tako postavi. U to smo sigurni. Dakle, Jehova ima svoj stav, svog Sina. Svog “slugu“ (vjernog roba) stavi na određeno mjesto i čekamo odgovor. On može čitati srce, može raditi što god hoće, ali, pošto ono što je svezano na zemlji biva svezano i na nebesima, i zato nas je ovlastio nebeski kralj, odnosno njegova produžena ruka – vjerni i razboriti rob – ali mi i te kako imamo, ovaj, ogromnu odgovornost za to što radimo. Vjeruj mi da o tome tako razmišljamo i tako radimo. Ali sve je u njegovim rukama, kako je rekao brat.

Primjedba: On ovdje kaže da oni sude na temelju svog mišljenja kojeg temelje na onome što kaže Zajednica. Zatim kaže da je jedno njihovo mišljenje, a da je sasvim nešto drugo mišljenje Jehove. Kako onda mogu biti tako sigurni da se Jehova slaže sa njihovim mišljenjem? Da je Isus bio toliko siguran u one koji će ga zastupati na zemlji, onda ne bi u svojim usporedbama dao do znanja da će biti onih “upravitelja“ koji prema njegovom mišljenju neće u potpunosti izvršavati svoju dužnost na pravi način iako će sebe smatrati vjernima i razboritima. No Isus je znao da će neki od njih željeti imati istaknuta mjesta u njegovom kraljevstvu, pa ih je želio poučiti da se s tim ne igraju kako ne bi postupali kao i vladari ovog svijeta. Nažalost, nakon smrti apostola su se počele formirati zajednice sa svojim ustrojstvom koje je sjelo na apostolsku stolicu kako bi sebe promovirali kao najistaknutije Isusove zastupnike kojima se treba potpuno podložiti. Ti najistaknutiji vođe kršćanskih zajednica su išli preko svojih ovlaštenja pa su sebi dali još veću ulogu, dok su ostale starješine u toj hijerarhiji podredili svojoj volji. Odgovornost ovih starješina sa dna hijerarhije je prije svega udovoljiti zahtjevima tih najistaknutijih ljudi koji se promoviraju kao “vjerni i razboriti rob“ tako da sam nakon ove njegove izjave shvatio kako će sve ovo završiti.

Ante: Je, kažem ti, mi smo se time vodili. Primjer Koreja i Davida. Kako Jehova gleda svoje sluge koje ga vjerno služe. Nikad ne zaboravlja stvari koje ste vi kao obitelj radili i koje je Danijel sam radio kao Božji sluga. I mi, kad smo se tim stvarima vodili, gledali smo što bi Jehova u tom slučaju napravio.Jer, ako mi napravimo krivo, a Jehova to radi na drugačiji način, onda smo mi pogriješili. I mi zapravo moramo vidjeti što bi Jehova napravio u tom slučaju. I zato je ta stvar važna, jer ako znaš da smo se tim stvarima vodili onda ti je jasno da, a to ti je da pogledaš ... Jehova u Jobu kaže d će “zaželjeti djelo ruku svojih“. A Isus kad priča u Luki o izgubljenom sinu kaže da otac je rekao: “Evo moj sin koji je bio mrtav pa je oživio“. I sad kad pogledaš sliku kako se netko raduje kad netko oživi. Izgubljen sin je u smislu duhovnog mrtvila, ajmo reć, on je bio duhovno mrtav, otišao je, napustio je oca, pa se vratio. Znači Jehova ne može imati osjećaj, znači, vratio si nekoga u život, u biti može, Jehova može sve, može osjećati, ali nije kao čovjek. Ja mogu razumjet osjećaj koji Jehova ima kada se netko vrati natrag na način kao što bi se ja sad radovao kad bi vidio svoju mamu koja je mrtva i ti svoju sestru. I kad znaš kako ti očekuješ to, tome se raduješ, onda ti je jasno koliko Jehova očekuje. Jehova se raduje kad se netko vrati. I ako ja želim upoznati Jehovine misli i po njima suditi onda ti je jasno kako se radujem ja kad primijetim najmanji znak da netko o svojima razmišlja. Shvaćaš li. I onda po tome ti je jasno da i odluka prva je bila s takvim stavom, a odluka druga će biti s takvim stavom. I zato ne ovisi ništa o nama. Ovisi samo o Danijelu i Jehovi. Danijel, zato što je njegova želja, njegova stvar, a Jehovi, zato što znamo što on misli o tim stvarima.

Primjedba: Oni su me svojim isključenjem željeli proglasiti "mrtvim“ iako sam je moja vjera u Boga i Krista živa. Ja nisam napustio Jehovu, nego su me oni izbacili van iz Zajednice. Ja se stoga ne trebam vratiti Jehovi nego Zajednici, a da bi se vratio, moram prihvatiti sva njena pravila i učenja pa makar neka od njih bila kriva. Isključivanjem braće dokazuju svojoj skupštini kako zastupaju Božji Riječ, a očekivanjem nečijeg povratka podižu svoju pravednost na još veći nivo dokazujući drugima kako su bili u pravu jer je dotična osoba shvatila grijeh zbog kojeg su oni bili primorani da je isključe. Stoga su oni očekivali da Prizivni odbor potvrdi njihovu odluku, dok sam ja napisao žalbu tražeći od tog odbora da postupi drugačije.

Željka: Dobro, što sad može ovaj drugi Prizivni odbor?

Ante: Samo će ispitat da li smo mi pogriješili. Da li smo zanemarili stvari koje pokazuju kajanje kad se tako sudilo, ne sada nego tada. Znači, Danijel će imati svoje argumente u tom razgovoru, a mi imamo svoje argumente i oni će vidjeti...

Nikša: Usporedit će njegovu žalbu sa svim spisima...

Ante: ... sa svim onim što smo mi rekli. Znači on može, evo da ne govorimo o procesu Danijelu nego o tamo nekom bratu,... on može reći ovako: “ja sam vam rekao da mi je žao, da ja tako i tako gledam“. A onda će odbor reć: “Slušaj, nije baš tako. Ti si tada rekao nešto drugačije. Rekao si to, to i to“. Shvaćaš li. Jer čovjek možda nakon što kaže već nakon pola sata drugačije misli, ali...

Željka: Ponekad netko nešto kaže što ne misli tako. To mi se isto znalo desiti.

Ante: Je, ali moraš razumjeti tu stvar. Zato kad se to radi, onda treba biti jako i s poštovanjem prema osobi. Jer bilo bi jako ružno kad bi neko nekoga poštivao i onda taj iz gnjeva, kaže stvari koje bi ga mogle dovesti do toga da bude isključen.

Primjedba: Svojim izjavama nisam želio nikoga povrijediti niti sam to činio u svom gnjevu. Samo sam uspoređivao neke njihove stavove sa stavovima i postavkama židovskih religioznih učitelja, kao što su bili farizeji. Farizeji su u ono vrijeme bili poštovani u narodu, samo što mi danas na njih gledamo uglavnom po negativnim stvarima jer je među njima bilo i onih licemjernih kojima nije godilo da ih netko razotkriva kao takve. Međutim, Isus je poštivao neke farizeje, ali je progovorio protiv nekih njihovih postavki koje su obezvrijedile Božju riječ i Božji narod. Čak se i razgnjevio na njih što im je dalo povoda da ga isključe tj. ubiju. Kad sam iznosio te usporedbe, onda sam i ja pokazivao poštovanje prema onima koji predvode kršćansku zajednicu, ali sam progovorio o stvarima koje mi se nisu dopadale jer sam u njima osjetio da guše kršćansku slobodu. Nisam tražio da se mene poštuje, nego da se uzme u obzir Božja riječ i da se određene stvari dovedu u ispravno stanje po pitanju nekih učenja i po pitanju postavki jer bi to dovelo do izgrađivanju skupština na izvornim temeljima. Te stvari nisam iznosio u nekom svom gnjevu nego iz želje da starješine skinu sa svojih očiju organizacijske naočale i da vide te stvari u pravom svjetlu. 

Ante: To je isto bilo kada bi se čovjeka ubilo. I nakon toga osoba može biti povrijeđena i gnjevna i ljuta i ojađena zbog situacije u koju je dovedena i pokaže određeni stav. I zato to pokazuje zbog čega treba biti siguran da braća koja znaju kako Jehova radi uvijek pokušavaju nekome prikazati neke stvari koje mogu dovesti tu osobu u situaciju koja je pogubna za nju. Čak u odboru kad bude, neće ti sad reć. “Slušaj, nemoj to radit, to će te koštat života“. To je bez veze. Ali ga možeš na neki način potać na razmišljanje, da mu ukažeš na neke primjere koji su doveli do određene stvari tako da on, već u odboru, kad se s njim razgovara, može pokazati pokajanje. I nije sad da treba neku osobu nagovorit, nego dovest na pokajanje. To je razlika. Znaš. Nekoga treba navest na pokajanje, da razmišlja ... Ja ga ne mogu dovest, to ne valja, jer ja, ako nekoga vučem, vučem i vučem i on se sad pokajao i rekao je sve što treba reć ...

Nikša: ...izvlačimo iz njega, svaku riječ...

Ante: I sad tako može svatko reć: “Vidiš on se kaje“. Mislim, to nema smisla.

Nikša: Mi smo pokazali poštovanje time što smo pet sati s njim razgovarali, sa strpljenjem, argumentima, ovim, onim. Skoro pet sati smo razgovarali. Ej, pet sati! Znači, nije bilo ono “sjeci“. On je čovjek, ima svoje dostojanstvo.

Ante: I sada jedan stvar, da pokušate malo razumjet, Danijele, ti, evo sada... Neke stvari koje mogu potaći na razmišljanje kako se te stvari rješavaju. I zato ja, neću sumnjati u odluke pravnog odbora, ako braća tako rade. Npr. “otpad“ je jako ružna riječ.

Željka: Je, to je jako ružno...

Ante: Zato ti kažem, sad gledaj. Zašto si ti rekao, onoga, kad se kaže da je netko “izgubio ljubav prema istini“. To je isto tako ružna riječ. Kao kad netko kaže da si ostavio istinu. Jako ružna riječ.

Željka: Je...

Ante: ... Razumiš! I zato, npr. jedna od stvari, taj Odbor tamo u Sibiru bi trebao razmišljati da možda izbjegava stvari da često koristi riječ “otpad“ nego da više koristi izraze koji ukazuju na djela koja se mogu tako označiti. Shvaćaš li. Je, kad čovjeku kažeš “otpadnik“ onda se može pobunit i reć, jer je gnjevan: “kako ti mene možeš tako nazivat“. Ako mu kažeš: “Slušaj, znaš da ti zapravo učiš o stvarima  koje nisu u skladu onoga kako uči Zajednica“, ti aludiraš da je otpadnik, ali ne prouzročuješ onu gorčinu koju čovjek može osjećat, jer ne želiš da prouzročiš u njemu da se osjeća kao (namjerni) ubojica, jer to možeš prouzročiti kod čovjeka, iako djelo je takvo. Tako se definira. ... Ako se želi ustanoviti zaista koliko neka osoba u nekim stvarima ustraje, da li zaista pokazuje pokajanje, i treba biti jako oprezan jer jači stisak može ga slomit, a Jehova tako ne radi. Jehova zločinca polako oblikuje ako se da oblikovat. I kroz pitanja i kroz razgovor, kroz sve. Neću sad pričat o detaljima, ali to pokazuje da Pravni odbor, prije nego se uopće sastane ima zaista na neki dobar način i ljubavi prema bratu jer ga želi dobiti za sebe, onda toliko razgovara o svim tim detaljima. Zato, kad bude odluka, onda ja smatram da je utemeljena, jer se išlo iz ljubavi prema Jehovi i tom bratu.

Primjedba: Koliko god oni pokušavali uljepšati stvari, ja se ipak osjećam kao namjerni ubojica. Oni žele dokazati da su u riječima obazrivi, a s postupkom isključenja pokazuju da su potpuno neobazrivi na moje osjećaje i osjećaje moje obitelji. Iako su svjesni da i sami mogu pogriješiti, oni ipak svima žele dokazati da su u pravu i da nitko nebi smio preispitivati njihovu odluku. Međutim uopće nisu odvagnuli stvari u vezi mog slučaja. Da li je moja namjera bila, da tako kažem, ubiti nekoga jer ga mrzim ili sam slučajno i nenamjerno ubio nekoga. Ubojstvo se u Izraelu kažnjavalo smrću (isključenjem), ali je zato postojala priprema gdje se nenamjerni ubojica mogao zaštititi od krvnika. O tome ukratko piše u Stražarskoj kuli od 15.11.1995. na str.12:

“Pažnje je vrijedno da je čak i netko tko je nenamjerno postao ubojica, prema Božjoj odredbi trebao biti pogubljen: ”Ko prolije krv čovječniju, njegovu će krv proliti čovjek.“ Dakle, nenamjerni je ubojica samo zbog milosrdne pripreme Jehove Boga mogao bježati u jedan od gradova utočišta. Očigledno je narod općenito suosjećao sa svakim tko je bježao od krvnog osvetnika, jer su svi bili svjesni da bi i oni nenamjerno mogli počiniti sličan prijestup te bi trebali utočište i milosrđe. (...) Međutim, čak i da si stigao u grad utočišta, ti ne bi bio oslobođen svake odgovornosti za ono što se dogodilo. Iako bi te gostoljubivo primili, ti bi starješinama na vratima grada utočišta morao iznijeti svoj slučaj. Nakon što bi ušao u grad, poslali bi te natrag kako bi ti se sudilo pred starješinama koji predstavljaju skupštinu Izraela na vratima grada koji je nadležan za područje na kojem se dogodilo ubojstvo. Tamo bi imao priliku dokazati svoju nedužnost. Nesumnjivo bi tijekom suđenja pred starješinama na vratima nadležnoga grada sa zahvalnošću primijetio da se velika važnost pridaje tvom prijašnjem vladanju. Starješine bi pažljivo odvagnuli tvoj odnos sa žrtvom. Jesi li tog čovjeka mrzio, jesi li čekao u zasjedi i jesi li ga namjerno smrtno udario? Ako jesi, starješine bi te morali predati krvnom osvetniku i ti bi bio pogubljen. (...)  Slično tome, kršćanski starješine koji danas vode neki pravni postupak trebaju dobro poznavati Pisma i postupati u skladu s njima uzimajući u obzir prijašnji stav i vladanje prijestupnika.“

Komentar: Ja sam doveden pred Pravni odbor kao namjerni grešnik. Nisam imao mogućnost adekvatne obrane pred krivo postavljenom optužnicom. No imao sam dokaze da nisam imao namjeru osporavati autoritet Vodećeg tijela. To je bilo pismo upućeno podružnici u kojem sam dao prijedlog o formiranju odbora koji bi služili kao linija komunikacije sa njima i po kojem bi oni na kraju stajali iza svih novih i jasnijih objašnjenja pa čak i promjena jer bi ih iznosili preko svojih publikacija. To je dokaz da ih nisam mrzio, da nisam želio zaobilaziti njih kao zadnju instancu, da nisam želio pokazati nepoštovanje prema njima. Ono što sam napravio, učinio sam u najboljoj namjeri koja bi na kraju bila od interesa i izgradnju cijele Zajednice. Ako sam po zakonu trebao biti isključen zbog samog postupka koji je njima izgledao kao čin nepoštivanja Vodećeg tijela, onda sam trebao naći utočište kod onih starješina koji bi pravedno odvagnuli stvari i dali mi zaštitu, a ne me predali krvniku da me isključi (ubije) samo zato što sam nekim usporedbama i izjavama nehotice povrijedio njegovo dostojanstvo.

Nikša: I na kraju Pravnog odbora se daje tzv. pravni lijek i Danijel sve zna na temelju toga što treba.

Željka: Mogu sad nešto pitat. Čemu onda služi taj Prizivni ako se ne može ništa promijenit?

Ante: Pa može. Možda smo mi neku stvar pogriješili u proceduri. Možda uopće nije bilo konkretno. Zamisli da starješinstvo formira Pravni odbor protiv tebe jer nisi posjećivala sastanke, tada studije knjige jer smatra da s tim činom ne poštivaš pripremu razboritog roba, da ne poštuješ njega nego da postupaš kao otpadnik. Banalno rečeno. Razumiš. Ili neka osoba može reć: "Slušaj, kad nisi na sastanku, ti si sebi oduzeo zajednicu“.

Nikša: Sam se isključija...

Ante: Tako se to može reći, ali nemaš uporišta za tako nešto reći. I sad netko zbog toga i takvog razmišljanja formira Pravni odbor. Ti se ne kaješ jer si u pravu, Željka. Ti nisi otpadnik, nisi osoba koja ne cijeni razboritog roba, koja ne cijeni braću. Ti imaš svoj razlog i ne možeš se kajati kad to nije istina. Kad bi se kajala, bila bi kao neka osuđena za vješticu na lomaču, a na kraju se pokajala, i isto bila ubijena. Nije čarala i ništa takvo nije radila, ali je pod pritiskom to rekla (priznala). Ali šta, opet je bila ubijena. Znači, to bi bila stvar u tom slučaju. I ti se ne kaješ i budeš isključena. I onda napišeš žalbu. I onda, Prizivni odbor prvo analizira da li uopće postoji temelja za pokretanje pravnog postupka. I može se utvrditi da uopće nije trebao pravni postupak. Shvaćaš. Sve to ima smisla.

Primjedba: Ovaj primjer je u biti vezan za moj slučaj. Nisam se kajao jer sam smatrao da nisam otpadnik niti da sam počinio grijeh za koji bi se trebao kajati. Smatrao sam da je njihova odluka neutemeljena jer sam imao opravdane razloge za svoj stav i svoje postupke. Zato sam im rekao da nisam otpadnik (u smislu kojim Biblija koristi taj izraz) i da unatoč svemu poštujem one koji služe u Zajednici na svojim odgovornim mjestima. Zbog toga sam uložio žalbu nakon čega je sazvan Prizivni odbor. Budući da oni svoju odluku smatraju ispravnom, onda je logično što od mene očekuju da priznam svoj grijeh i da se kajem. No imao sam dovoljno razloga da se ne kajem za nešto što smatram da nije grijeh. Tako su me svojom odlukom o isključenju stjerali u kut kako bi pod pritiskom priznao da sam otpadnik.

Nikša: I onda je ta odluka konačna.

Ante: Tako, kažem ti, mi osjećamo mir, jer smo napravili sve kako treba. S druge strane, Danijel isto ima mir da se žali. To je njegovo pravo i to ne znači da je buntovnik ako se žali. Danijele, nemoj misliti da si ti buntovan. Ne, ti imaš svoje mišljenje i ja ga poštujem. Shvaćaš li. Smatram da sve ove stvari mi radimo kako Jehova kaže. Ne zbog neke ljutnje i neke gorčine. Evo razgovaramo, ne znam druge primjere, ali kad je netko donio odluku o isključenju ne bi mu se više javio kao bratu. Ako se ti žališ, ti si i dalje brat. Da se nisi žalio ja se ne bi javio. Razumiš. Sve dok se ti žališ i dok se to ne riješi ti si i dalje moj brat. Jer zašto? Ja ne moram biti savršen čovjek, ni ja ni Nikša ni petorica braće i možemo svi pogriješiti. Ako smo pogriješili, nama je žao i zato možemo imati sankcije. Dok si ti dio skupštine, ti si brat. Shvaćaš. To ti pokazuje kako smo kao osobe zaista da vas prije svega volimo kao braću, kao obitelj...

Danijel: Brat Russell je Storsa smatrao bratom, a on je bio adventista.

Ante: Znam to. Al treba uzeti jednu stvar da je brat Russell bio samo jedan koji je govorio o tim stvarima.

Nikša: Supruga koja je rovarila protiv njega i govorila krive nauke, a on je o njoj govorio kao o svojoj ljubljenoj ženi. Kaže: “Nadam se da će u bilo koje vrijeme moja ljubljena žena shvatit gdje je pogriješila“.

Ante: Znači, to ti je Željka, znači žalba i to će ispitati Prizivni odbor. Sad kakva će odluka bit mi ne znamo. Ako potvrde odluku, onda je to to. Nakon toga Danijel može pisati molbu. Kažem ti, mi smo čvrsto uvjereni da je on osoba koja nije podmukla i podla koja nešto radi, nego je jednostavno izgubio busulu što se dešava, kako stvari idu i neka tako nastavi. Nije on nerazuman i da ne valja kao osoba, shvaćaš. Uzmi za primjer tog čovjeka koji se zanio i zaboravio da ima granicu koju ne smije preć. On je prešao i gotovo.

Primjedba: Objašnjenje Zajednice u vezi “mnogih koji će istraživati“, a koje je protumačila na način da se izraz “mnogi“ odnosi samo na nekoliko članova Vodećeg tijela je stvorilo umjetnu i nepovredivu granicu između njih i njihovih članova. Ja nisam mogao prihvatiti to objašnjenje koje je za mene gubilo svoj izvorni smisao i time ograničilo moju duhovnu aktivnost, pa sam si dozvolio da istražujem Bibliju i biblijska učenja neovisno od njihovog gledišta o toj stvari. On ovdje ponovno koristi primjer Koreja kako bi dokazao da sam ja prešao granicu svoje uloge jer sam sebe svrstao među te “mnoge koji će istraživati“. Međutim, taj biblijski primjer prije svega služi da bi se upozorilo na one koji sebe žele predstaviti u istoj slavi koju su imali Mojsije a kasnije i Krist.

Korej i njegova družina se pobunila tako što su osporavali jedinstvenu službu koju je Jehova dao Mojsiju i Aronu. Tražili su tu službu i slavu za sebe kako bi narod i njih gledao u tom svojstvu. Zato je Mojsije želio pred cijelim narodom dokazati koga je Jehova postavio. Jehova je jednim jasnim nadnaravnim očitovanjem svoje sile cijelom narodu pokazao koga je on ovlastio da vodi narod. No kako je vrijeme prolazilo takvo direktno Božje vodstvo nisu mogli dokazati kraljevi i židovski religiozni vođe, pogotovo na kraju židovske ere. Time što su sjeli na Mojsijevu stolicu neki vjerski upravitelji su za sebe prisvojili onaj autoritet kakav je imao samo Mojsije. Dokaz da su upravo oni prešli granicu je vidljivo iz reakcije apostola koji su na njihovu zabranu rekli da se treba više pokoravati Bogu nego njima. Budući da je Isus kao autoritet protuslika Mojsijevog autoriteta danog od Boga, onda današnji religiozni vođe koji za sebe traže potpunu podložnost u biti sjede u kući Božjoj na Kristovoj stolici i prelaze granicu svog autoriteta.

Vodeće tijelo Zajednice nema niti jedan nadnaravni dokaz da su postavljeni na zemlji kao vođe Božjeg naroda, jer je jedino Isus vođa kojemu se trebaju podložiti svi kršćani i njihovi pastiri. Isusovi apostoli su poput Mojsija to mogli dokazati očitovanjem nadnaravnih znakova, a poslije njihove smrti i utemeljenja skupštine više nije bilo potrebe za takvim autoritetom. Iako su apostoli umrli, njihov jedinstveni autoritet živi kroz Božju Riječ. Zato nitko od starješina se nije smio usuditi uzeti za sebe službu koja je pripadala apostolima i to smatrati opravdanim jer su apostoli mrtvi tj. neaktivni. Trebali su znati svoju ulogu i čekati da Isus prilikom svog drugog dolaska utemelji svoje kraljevstvo na apostolima koji i dalje slove kao 12 kamena temeljaca novog Jeruzalema (vidi Ot 21:14). To mi sliči na Saula koji nije mogao čekati proroka Samuela nego je na sebe preuzeo njegovu službu svećenika i prinio žrtvu Bogu. U Stražarskoj kuli od 1.4.1989. str. 11. stoji:

“Osoba može izgubiti poniznost, postati ponosna i uzvisivati se, a to vodi do oholosti i propasti. Saul, prvi pomazani izraelski kralj, doživio je upravo to. Kad je tek izabran za kralja, bio je ’malen u svojim očima‘ (1. Samuelova 15:17). Međutim, nakon samo dvije godine vladanja postupio je oholo. Zanemario je Jehovinu uputu da prorok Samuel mora prinijeti žrtve i pronašao izgovore za to što je stvar uzeo u svoje ruke (1.Samuelova 13:1, 8-14). Bio je to prvi u nizu događaja koji su sasvim očito pokazali da nije ponizan. Zbog toga je izgubio Božji duh i naklonost, što je na koncu dovelo do sramotne smrti (1.Samuelova 15:3-19, 26; 28:6; 31:4). Iz toga izvlačimo jasnu pouku...“

Da bi narod lakše podložili sebi, židovski religiozni vođe se nisu osvrtali na negativne primjere poput ovog nego su uzeli stvar u svoje ruke. Uzeli su autoritet koji je trebao pripadati samo Isusu. Oni su u sinagogama vjerojatno čitati i koristili spomenuti izvještaj o Mojsiju i Koreju kako bi sebe nametnuli kao vrhovni autoritet u Božjoj kući u koji se nitko pa čak ni Isus ne smije dirati. Mogli su koristiti taj i druge primjere svetog Pisma kako bi Božji narod držali u potpunoj podložnosti. No Isus ih je skinuo s te pozicije i rekao narodu da ih slušaju samo kad im čitaju iz Božje riječi, ali da ne čine neke stvari koje oni od njih traže, a koje nisu u duhu Božje Riječi. Isus je tako pokazao da članovi židovske zajednice ne bi trebali na njih gledati kao jedinstveni Božji kanal komunikacije već da im se podlože samo u onoj mjeri koja im pripada. Zbog takvog mišljenja i stava bi danas svatko mogao biti isključen iz zajednice Jehovinih svjedoka pa čak i čovjek poput Isusa. Isus je mogao zastupati takvo mišljenje jer je Sveto Pismo sadržavalo i one primjere kada se Božji narod nije trebao podložiti svojim duhovnim vođama, jer oni nisu mogli dokazati svoj božanski autoritet kao Mojsije. Naime, poznato je da je u Izraelovoj povijesti bilo kraljeva i svećenika koji su nametnuli svoj autoritet na pogrešan način. Postoje primjeri koji pokazuju da se Božji vjerni sluge nisu uvijek osjećali obaveznima podložiti se tom vodstvu kad su vidjeli da on odudara od mjerila koje je Bog postavio za njih. Upravo takvi primjeri ruše koncept potpune podložnosti bilo kojem vodstvu čovjeka i daju slobodu kršćanima još od prvog stoljeća da ispituju i provjeravaju svoje nadglednike, pastire i učitelje te da ih slušaju samo onoliko koliko im to Božja Riječ nalaže. Takav koncept relativne podložnosti je posebno potreban nakon smrti apostola koji su poput Mojsija i Arona utemeljili Božji narod na savezima i koji su raznim nadnaravnim čudima mogli dokazati da iza njih stoji Bog. Ako bilo koji čovjek ili grupa vodećih ljudi želi nametnuti svoj apsolutni autoritet, a ne može na sličan način dokazati da je postavljen od Boga, onda oni nemaju ona božanska prava koja su sebi pripisali. Oni su ti koji uzimaju stvari u svoje ruke i prelaze granicu i umjesto da to vide, oni sude drugima što diraju u njihov nedodirljivi autoritet i što prelaze granicu koju su oni postavili.

Zato moj slučaj treba sagledavati kroz primjere kada je Bog na zemlji imao i one pojedince koji se nisu bunili, a koji su samo ukazivali svom vodstvu na ono što Bog kaže kroz svoju Riječ. Katolička crkva je prva uvela instituciju biskupa koji su pod vodstvom Pape jedini mogli donositi tumačenja Biblije i progoniti one koji drugačije misle, a taj princip slijedi i naša Zajednica. Mnogi u prošlosti koji su prešli tu granicu su bili proganjani i ubijani zbog hereze, pa je zanimljivo to što danas naša Zajednica ima dobro mišljenje o njima jer se takvi pojedinci nisu dali podložiti krutom autoritativnom hijerarhijskom ustrojstvu Crkve koja je zabranjivala slobodu mišljenja i kritičkog promišljanja. Zato je apsurdno što Vodeće tijelo sa cijelim svojim ustrojstvom starješina zabranjuje da se po skupštinama Jehovinih svjedoka pojavljuju pojedinci koji bi koristili tu slobodu ispitivanja i kritičkog promišljanja.

Ante: Eto, to je to.

Željka: Što nam je sve ovo trebalo?

Ante: Željka, ti nikad ne znaš je li neka stvar dobra.

Nikša: Tko zna zašto je to dobro.

Ante: Nikad ne znaš u životu dok je čovjek živ da ga neka stvar ne može naučit.

Nikša: E sad dolazimo pred onu stvar i imamo neke biblijske izjave koje, o kojima možda nikad ne razmišljamo pa se iznenadimo. Jedna od njih je “koga Jehova kara toga i ljubi“. S tom se izjavom ne možeš nabacivati kao s bonbončićima ili keksima.

Ante: Evo, opališ čovjeka i kažeš “evo ja te ljubim“.

Nikša: Tako je. Ne možeš.

Ante: Jehova će to riješiti.

Nikša: Ako možete o tome diskutirati (sa članovima Prizivnog odbora) – ne znam tko je sve u odboru - onda ćeš biti mirnija.

Željka: Ovo je nešto za mene bolno. To je ista bol od onog dana kad sam čula. Ovakvu bol nikad nisam osjećala. Ne poznam je. ... Prije vas sam popila tabletu za smirenje, al ne ide. Ne ide. Suze same idu. To je tako.

Ante: Danijele, nije baš načelno da te pitam, ne zbog Željke, ali volio bi da shvatiš koliko smo kao osobe razmišljali o svemu tome. I ovaj posjet je nešto neuobičajeno. Nisam nikad imao primjera da netko u odboru tako...

Danijel: Nema pravila za svaku situaciju.

Ante: Kažem. Ali znaš, nije baš uobičajeno. To samo pokazuje kako... ne bi želio da sad kao obitelj zbog toga padnete, a s druge strane je jedini način po onome što imamo upute da se stvari postave baš tako. Shvaćaš. Ja ti ne mogu reć i Nikša kako se može pokazati pokajanje i na koji način. Ne možeš ti izbrisat svoje misli iz glave, te stvari, nego samo stav o tome, to se može popravit. Da nisi osoba koja je podmukla koja je loša, to je istina, al to se tako radi. Samo razmisli o tome šta to znači.

Primjedba: Ovo samo pokazuje kako su njima vezane ruke jer moraju slijediti upute koje postavilo vodstvo Zajednice. Zato ne mogu na mene gledati u svjetlu Biblije iako sam im na to često ukazivao. Tražili se da se i ja potpuno podredim volji druge osobe i da se pokajem što sam u ovim stvarima koristio svoju volju. Zato ću ponovno citirati slijedeću izjavu:

“Poslušnoist je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

Željka: Ne pamtim, nisam nikad u svijetu pretrpila ovoliko straha koliko sada. Čak ni kad je bio rat, kad sam bježala onda (iz Slavonije). Nisam taj strah imala i toliko bola kao sad. Kad sam izgubila sve moje, i ove sam tj. prošle godine sam izgubila i oca. Brat je samo radi koristi sa mnom u nekim odnosima. Jednostavno, čak kad mi je umro otac, ja sam zvala svu rodbinu da dođu na pogreb. Nitko nije htio doć zato što sam ih ja zvala. Kad mi je mama umrla, onda je moj brat zvao i onda su došli radi njega, a radi mene niko nije došao. Znači, nemam nikoga i opet mi to nije toliko bitno. A ovo. Ne znam.

Ante: Željka, vi i dalje ste u braku.

Željka: Meni je ovo tragedija. Svaki dan pijem tablete za smirenje. Idem na posao a ne radim. Kući sam a ne funkcioniram. Jednostavno... ne znam kako dalje. Stvarno ne znam kako dalje. Zato što nisam nikad mislila da će do ovog doć. O smrti razmišljaš. Mama mi je bila dugo bolesna, razmišljala sam o tome. Sestra mi je bila dugo bolesna. Gledala sam je koliko pati. Molila sam Jehovu da umre, ali o ovome jednostavno nisam razmišljala i onda je to došlo.

Nikša: Ništa se nije poremetilo u vašem braku. To je najvažnije. A sigurno, taj prvi šok je najgori.

Željka: Ma nije ovo prvi šok, ovo je već... Zašto ne prolazi?

Ante: Ali vezano za ovo.

Nikša: Mislim, vezano za ovo.

Željka: A dobro, zašto ne prolazi? Već koliko je dana prošlo, zašto ne prođe ova bol koju osjećam?

Ante: Dobro Željka, sad, ne mogu ja ništa reć o tome što je Danijel napravija. Ali, kažem ti, ako Danijel tako želi i tako smatra, raščisti sa sobom te stvari, on može dat molbu isti sekund. A kažem ti, barem s te strane, ne znam što misliš o nama kao starješinama ove skupštine...

Nikša: Mi kad odlučimo, mislim, kad stvar bude gotova, kad nam da obavijest Prizivni pravni odbor, mi iz poštovanja prema tebi i tvome mužu, vi možete znat kad će se to čitati u skupštini. Ne morate uopće doći taj dan i mi nećemo to naopako gledat. Mi razumijemo ljudske osjećaje. Shvaćaš li. Ne moraš gledat na ljude. Pusti ljude. Pusti braću.

Željka: Neka braća već pričaju. Ja ne znam odakle, kako, šta, ali već se nešto šuška.

Ante: Ko o tome priča?

Željka: Ne znam, tako imam osjećaj.

Danijel: U Bibliji imamo primjer javnog iznošenja grijeha. Znalo se da je zbog bluda isključen jedan brat iz Korintske skupštine.

Ante: Gledaj, nakon isključenja, čak i nakon ukora, se po potrebi skupštine održi govor koji ukazuje na oblik ponašanja koji je uključen u taj razlog. Ali sad ja ne znam kad će biti obavijest i kad će to bit, ali kad se to dogodi i ako netko od nas bude držao govor, i ako bi ukazivali na stvari koje nisu te prirode, onda je to jako ružna stvar. Znači, ako bi mi sad govorili da postoji neko podmuklo djelovanje, i neki takav primjer, to bi bila jako ružna stvar. To bi bila odvratna stvar. I ne znam što bi nepravija s takvim starješinama.

Nikša: To bi bilo kao mlataranje šibom, mačem...

Ante: To bi bilo odvratno. To bi bilo kao kada osoba bude isključena, ne znam, zato što je učinila blud, a onda držiš govor gdje se spominje spiritizam, vračanje i blud među ostalima. U ovim stvarima, tebi je jasno da postoje objašnjenja i čovjek mora znati granicu dokle može nešto raditi i kad se granica pređe dokle to može dovesti osobu. Tako da možeš znati ukratko što taj govor može uključivati u vezi tebe. To je ta stvar. Nema nešto... nema da si ti osoba koja je huškala, podrivala, ne znam šta radila. Stvar je u tome da doslovno netko dođe u situaciju da postane kao druga religija. Zato što je nešto proučavao, istraživao i zaboravio da pripada Božjoj organizaciji u kojoj Jehova daje hranu preko razboritog roba i prešao granicu i otišao u situaciju da bude nova religija. I to je to.

Primjedba: Ovo naglašeno podebljanim slovima je čista nebuloza oko koje su cijelo vrijeme gradili svoju argumentaciju i samu osudu. Nema smisla drugačije mišljenje i stavove smatrati drugom religijom. No, tako je najlakše izbaciti nekoga iz zajednice koja na druge religije gleda s prezirom, a sebe jedinom pravom religijom. Zato sam mu kasnije napisao jedno pismo (vidi 'Pismo jednom članu odbora')

Nikša: To je stvar krajnje jednostavna. Tu nam je Isus puno, puno pomogao. Jer da nije tako, da je zaboravio to reć, pa šta bi bilo od kršćanstva. Da neke stvari nisu rečene, al sve su ti vrlo bitne stvari rečene koje nas zaustavljaju, koje nas koče u našoj slabosti i nesavršenosti i to je to. Jadan ti sam ja čovjek, kaže Pavle. Da ja nisam u istini, ja bi sigurno bio revolucionar. Sedamdeset i treće kad je bilo, ja bi bio anarhista.

Primjedba: Točno je da nam je Isus želio puno pomoći kad je spomenuo nužnost postojanja “vjernog i razboritog roba“. Zato su već od samog početka apostoli i svi starješine prvog stoljeća služili skupštinama u svojstvu tog “Gospodinovog roba“ koji je trebao biti vjeran i razborit. Međutim, naša Zajednica je, kao što sam to već objasnio, izmijenila te Kristove jednostavne riječi i krivo protumačila tako što je tog “roba“ najprije vidjela u ulozi prvog predsjednika Russella. Umjesto da je tog “roba“ vidjela u ulozi i zadacima koje imaju starješine ona ga je kasnije identificirala sa onima koji uzimaju simbole kruha i vina na Gospodinovoj večeri i koji time ulaze u broj izabranih od 144 000 pomazanika što je odudaralo od svake logike. Iako nije bilo nikakve osnove za takvo tumačenje, oni su takve navodne pomazanike identificirali kao članove svoje zajednice, među kojima su najistaknutiji članovi Vodećeg tijela. Takvo tumačenje je bilo i ostalo izvan biblijskog konteksta ali je zato zadovoljio neke postavke Zajednice kojima se prisvojilo mesijansku ulogu i Isusa zatvorilo unutar Društva Stražarske kule gdje on nevidljivo prisutan komunicira sa najistaknutijim članovima Društva.

Kao što sam pretpostavio takvo se tumačenje u mnogim segmentima nije moglo održati zbog svoje nelogičnosti. Kad tad je moralo doći do promjene u tumačenju pa je od 06.10.2012. uvedeno još jedno tj. novo učenje po kojem klasu “vjernog i razboritog roba“ ne sačinjavaju svi pomazanici nego samo oni koji u centrali Društva sudjeluju u pripremanju i distribuciji duhovne hrane, a to su uglavnom članovi Vodećeg tijela i neki koji s njima aktivno surađuju u tom zadatku pod uvjetom da su pomazanici (koji bi sutra mogli uči u sastav Vodećeg tijela). Takvo tumačenje samo ispravlja jednu nelogičnost, ali u drugim segmentima ponovno stvara zabludu. Naime, po tom novom tumačenju Isus je tek 1919. godine postavio ili imenovao “vjernog i razboritog roba“ sa zadatkom da daje duhovnu hranu. Tako se prvog predsjednika C.T.Russella izbacilo iz te klase jer je umro prije te godine, dok je njegov nasljednik i drugi predsjednik Društva J.F.Rutherford i ostali članovi upravnog odbora kojim je predsjedao bili prvi članovi te posebne i izdvojene grupe. Čak su i Isusovi apostoli i ostali starješine preko noći izbačeni iz te izabrane grupe iako su u ulozi Gospodinovog roba napisali nadahnute spise koji svjedoče o njihovoj vjernosti i razboritosti, a koji do danas služe kao duhovna hrana svim kršćanima. Tako ispada da su apostoli i prvi starješine u Jeruzalemu kao nadglednici služili u svojstvu Vodećeg tijela, ali da nisu bili postavljeni u svojstvu “vjernog i razboritog roba“ nego samo u nadgledničku službu. Ali postoji jedna ključna činjenica koje je zanemarena u ovom novom objašnjenju. Budući da se iz poslanica vidi kako su apostoli i prvi kršćani Isusov drugi dolazak i ponovnu prisutnost očekivali još za vrijeme svog života, onda se podrazumijeva da su oni među sobom već imali one vjerne nadglednike koji su služili u svojstvu Gospodinovog roba i da su razumjeli na koga se odnose Isusove riječi. Oni koji su se vidjeli u tom svojstvu, među kojima je bio i apostol Pavle, su se trudili ispuniti zahtjeve koje je Isus postavio pred njih prije nego ponovno dođe i sredi s njima račune. Kako bi inače mogli očekivati Kristov dolazak ako među njima još nije imenovao i postavio svoje upravitelje nad skupštinom? Samim tim što su očekivali njegov dolazak, a time i sređivanje računa s njima, oni su ujedno očekivali da one vjerne i razborite robove među njima postavi nad cijelom imovinom. To što Isus nije došao u to vrijeme ne znači da su apostoli krivo razumjeli njegove riječi jer one su izgovorene u kontekstu vremena koji se proteže od Isusovog odlaska na nebo do njegovog ponovnog dolaska na zemlju.

Ovo novo tumačenje je samo dokaz koliko se biblijski tekst i Isusove misli ponovno koriste izvan konteksta s ciljem da se stave u organizacijske okvire Društva Watchtower i time opravda njegovo formiranje, te postojanje i mesijanska uloga Upravnog tijela koje je navodno od 1919. godine postavljeno kao vjerni i razboriti rob. Ono što je bilo jednostavno za shvatiti, oni su opet zakomplicirali toliko da se više ni sami ne mogu iz toga izvući pa uvode tumačenja koja i dalje stvaraju zabunu zajedno sa nekim drugim tumačenjima. Umjesto da razumijemo Isusove riječi u kontekstu onoga kako su ih razumjeli apostoli, nama se danas nudi drugačije razumijevanje kako bi nas se što čvršće držalo u okvirima institucionalnog razmišljanja. Time se samo postiže slijepa poslušnost i odanost organizaciji koju vode neki novi apostoli. Koliko god njih možemo poštivati i cijeniti zbog odgovornog zadatka u ovoj organizaciji, ipak ih možemo svrstati među samozvane apostole jer se ovakvim tumačenjem žele izjednačiti pa čak i uzdignuti iznad Isusovih apostola.

Brat Nikša se pita što bi bilo od kršćanstva da je Isus zaboravio spomenuti postojanje “vjernog i razboritog roba“ i njegovu ulogu. Međutim, za kršćanstvo je još gore kada se Isusove riječi izvrću i krivo tumače. Ja se samo pitam što bi bilo od zajednice Jehovinih svjedoka kad bi se te i još neke Isusove izjave ispravno protumačilo. Tada bi Vodeće tijelo izgubilo reputaciju koju je samo sebi izabralo. Najgore je to što su upravo najistaknutiji članovi Društva Stražarske kule nametnuli svoju volju i svoje zahtjeve čime su nepotrebno opteretili braću nekim zahtjevima i pravilima kojima se lakše drži masa ljudi u pokornosti. Na takav način se uređuju i neka ljudska društva pa čak i komunizam protiv koga je Nikša u mladosti želio podići svoj glas. Kao što je on zbog osjećaja pravednosti i potrebe za ljudskom slobodom mogao postati revolucionar i anarhista u društvu u kojem je živio, tako sam i ja zbog osjećaja za istinu i slobodu pokušao biti reformator u svojoj zajednici. Mislio sam da će me Nikša najbolje razumjeti, ali on se očito zadovoljio sa svojim mjestom i ulogom u Zajednici koja je i njega podredila ljudskoj volji i institucionalnom načinu razmišljanja. Kao što je rekao, “da nije u istini on bi bio revolucionar“, a ja ću dodati: “da je istina u njemu on bi bio reformator“. Nikad se ne zna, možda jednog dana i postane.

Ante: ... Baš anarhista. ... Tako da u vezi toga... A mislim... da sad ne govorim. Znaš kad si pričala o onoj posjeti kad ti je rečeno za četvrtu Mojsijevu, to je za mene bilo stvar koja ... neću reć šta bi,  kakav bi stav imao prema tom starješini ili bratu koji bi tako nešto o nekome rekao, a ima odgovornost da brine o skupštini. To netko može reć u nespretnosti, u nerazboritosti, a ako ima stav da zaista tako mora, to je tako, onda je to ozbiljna stvar. I kad bi mi održali tako jedan govor i tako nešto napravili, to bi bila tužna stvar. To je odvratno. To je gore nego samo isključenje. Jer takav način ponašanja osobu više nikad neće navesti da se vrati natrag.

Komentar: On ovdje osuđuje određene stavove starješina koji se znaju pojaviti u skupštinama, a ne vidi da čini istu grešku dok podržava stav Zajednice u procesu protiv mene. Zato ja, ovim svojim komentarima i primjedbama, želim pomoći ovakvim starješinama da u čistom ogledalu Božje Riječi vide svoje pravo lice, ne ono koje oni vide u mutnom ogledalu Stražarske kule koje sliči bakrenom ogledalu 1.stoljeća “koje ne daju jasnu sliku“ (vidi 1.Ko 13:12). Vjerojatno će mnogi od njih, kad se vide u svjetlu svega ovdje iznijetoga, postupiti po onome što je rekao učenik Jakov: “on je kao čovjek koji promatra svoje lice u ogledalu, ali kad se promotri, ode i odmah zaboravi kakav je“ (Jk 1:23,24). Oni će i dalje inzistirati na stavovima koja ih prikazuju u svjetlu svoje pravednosti. Od mene traže da se kajem, a sami će se kad tad morati suočiti sa Božjom pravdom. Možda će tražiti da se prema njima postupi milosrdno, a sami nisu bili milosrdni jer su milosrđe podredili institucionalnoj odgovornosti.

Nikša: Sad (Željka) kad smo ti dali ... stvarno mislim da smo ti lijepo objasnili. Vidjela si da smo sve stvari razlučili. Ovo sad na kraju što smo ti rekli i sve smo stvari razlučili. Nemoj više biti toliko žalosna zbog toga. Mislim da ti Danijel može u tome puno pomoć.

Danijel: Ja to drugačije doživljavam nego ona. To za mene nije nešto novo ili strano ili tako ružno kako ona to doživljava.

Ante: Zato što na kraju krajeva odluka o povratku ovisi o tebi, tako da te stvari moraš, ne, ne moraš, ali pokušaj razumjeti. Lako je meni neke stvari razlučiti i razumjeti i reć da to tako ne ide i gotovo. A kad to uključuje moju obitelj, moju suprugu, a to ovisi o meni, onda zapravo to nju drugačije pogađa nego mene.

Nikša: Molitvu ti nitko ne može oduzeti i sad ostaje ona unutarnja prilagodba, onaj unutarnji razgovor sam sa sobom gdje je prilagodba časna jer Jehova će je poštovat i sve prilagodbe koje ćeš napravit u smislu ovog razgovora. To je to. Jehova nije krut, on najbolje zna tvoje srce.

Primjedba: Dok oni očekuju da se ja prilagodim zahtjevima Zajednice ja pred sobom vidim koliko se još trebam prilagoditi Božjim zahtjevima.

Ante: Malo smo više ostali, ali jesmo li više ostali, šta misliš? Ne znam što reć.

Nakon ovog razgovora sam čekao saslušanje pred Prizivnim odborom koji je u međuvremenu razmatrao moju žalbu. O tome će biti riječi u nastavku.

 

 


1. siječanj 2010.

Predmet: Žalba na odluku pravnog odbora

 


Draga braćo!

Žao mi je što ste na temelju samo jednog saslušanja donijeli odluku o mom isključenju jer sam uvjeren da se nije donio ispravan zaključak oko jedne važne stvari – da li sam ja izgubio ljubav prema biblijskoj istini ili ne. Ja sam potpuno uvjeren da naša Zajednica ima pravo tvrditi da svoja tumačenja zasniva na Bibliji i da ih samo ona može svima nama prezentirati kao trenutno otkrivenu istinu ili duhovnu hranu.

Meni je žao što sam vas možda iritirao mojim upornim pokušajima da me razumijete što je u vašim očima ostavilo dojam da se ja ne pokoravam vodstvu  ‘Gospodinovog roba’. Trebali ste uvidjeti da se ja u biti načelno slažem sa onim što Zajednica uči u vezi propovijedanja i da se niste trebali hvatati za svaku moju riječ koju sam želio potkrijepiti Biblijom.

Doveli ste me u situaciju da poput Pavla branim svoje mjesto u kršćanskoj skupštini i zato ću učiniti sve da me i dalje smatrate svojim bratom u vjeri a ne otpadnikom. Stoga, smatram da nisu ispunjeni osnovni biblijski i pravni razlozi za takvu odluku o isključenju jer mislim da su zanemareni neki drugi činioci. Ne želim se pravdati jer to nema smisla, nego vam predočiti stvarno stanje mojih poticaja, namjera, želja i postupaka koje bi trebali uzeti u obzir.

OBRAZLOŽENJE

1) Pripisivanje krivih poticaja

Umjesto da se pođe od činjenice da ljubim Jehovu i njegovu Riječ, vi ste od samog početka pošli od činjenice da imam veze sa ‘bezakonikom’ koji je izgubio ljubav prema istini (2.So 2:9,10). Iako sam vam dva dana ranije skrenuo pažnju na to kako starješine u ovakvim situacijama ‘ne bi trebale pripisivati krive poticaje svojoj braći i prenagljeno zaključiti da ih treba smatrati otpadnicima’, ja sada upravo to osjećam. Osjećam se kao heretik koji pod prijetnjom isključenja treba priznati takvu optužbu iako mi je brat Nikša tom prilikom rekao da se nećete prema meni postaviti na takav način tražeći od mene da se odreknem nekih svojih razmišljanja.

Kako se nekoga tko se po savjetu Zajednice posvetio svakodnevnom čitanju Biblije s željom da je razumijem, može krivo prosuditi kao nekoga tko je izgubio ljubav prema Bogu i istini?

Ne vidim razloga da se mene ne smatra Jehovinim svjedokom samo zato što po savjetu Biblije i Zajednice  ‘sve ispitujem da se u to uvjerim’ (1.So 5:19). U Stražarskoj kuli od 15.2.2005. na str. 19. kaže: "Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija“. U Stražarskoj kuli od 15.7.2002. str.18. je istaknuto što je u vezi toga rekao jedan kršćanin koji je živio u drugom stoljeću: "Oni koji teže za savršenošću neće stati u svojoj  potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju“. završen citat. Ja sam kroz takvu potragu još više zavolio Božju Riječ i publikaciju Zajednice koja mi daje pravodobne informacije o svemu.

Pitanje koje želim postaviti vama kao mojim starješinama:

  • Ako sam upao u zamku svojih istraživanja, s kojom ste me to revnošću vadili iz vatre?
  • Da li ste ikad smatrali potrebnim proći sa mnom dovoljno vremena da me vratite u postojeće okvire razmišljanja, kao što to činite kada s interesentima satima, tjednima i mjesecima redovito razgovarate i uvjeravate ih u skup biblijska učenja i naših vjerovanja?
  • Da li sam kao vaš brat u vjeri po tom pitanju bio manje vrijedan od nekog interesenta s kojima rado provodite mnogo više vremena, nego sa svojom braćom u vjeri?
  • Ako interesente možete pomoću Biblije uvjeravati u biblijska učenja, zašto sa istom revnošću niste učinili sve da me razuvjerite ako ste vidjeli da je to potrebno?
  • Zašto sam zbog vašeg tolerantnog stava prema meni došao do uvjerenja da je ono što sam vam prezentirao ipak donekle točno? Da li vidite i svoju odgovornost u tome?

Nakon što sam nekima od vas predočio svoja istraživanja, vi ste mi sami dali do znanja da moje razmišljanje ne izlazi iz biblijskih okvira ali da je isprepleteno sa mnogo više detalja i činjenica na koje malo tko od braće obraća pažnju. Zato očito niste ni smatrali potrebnim da podrobno razgovarate sa mnom o tome. Čak i onda kad sam vam predočio svoje istraživanje o Znaku Isusove prisutnosti, nitko se od vas nije našao dostojnim da o tome razgovara sa mnom, nego sam iz vaših komentara samo saznao da nemate toliko afiniteta da tako duboko i detaljno istražujete Bibliju poput mene i da čekam da vidim da li će mi se itko iz Zajednice obratiti po tom pitanju. Čak su mi i neki drugi starješine prije mnogo godina dali povoda da nastavim sa tim istraživanjima.

2) Moje priznanje

Ja sam sa iskrenom namjerom želio predočiti starješinama svoje skupštine neke stvari do kojih sam došao svojim istraživanjem Biblije. Nisam to želio sakrivati jer u tome nisam ni vidio otpadništvo i bunt protiv ‘vjernog roba’. Smatrao sam da sam kroz svoja nova saznanja vidio ono što drugi trenutno ne vide. Zato sam vam dao jedan primjer po kojem sam ja mnogo prije Zajednice donio ispravne zaključke u vezi jednog biblijskog tumačenja. To nisam rekao kako bi uzdigao sebe iznad ‘Kristovog roba’ jer sam i tada dokazao da sam čekao na promjenu od strane Zajednice a koja je došla nekoliko godina kasnije. To što sam tada vidio ono što nitko drugi nije vidio, nije značilo da sam bio nadahnut sotonskom zabludom i prijevarom nego mudrošću, razboritošću i logikom, a samim tim i ljubavlju prema istini sakrivenoj u Bibliji. Tako je i sa svim onim što sam vam dao na uvid.

Zar je to bio pogrešno? Zar je pogrešno zaključiti da ja vidim ono što drugi ne vide ako sam već doživio jedno takvo iskustvo? Možda sam u nekim stvarima postao samouvjeren, ali nisam postao zao u srcu i protivnik istine. I dalje prepuštam ‘Gospodinovom robu’ da o tome donosi svoj sud u vrijeme kad je to potrebno, mada priznajem da sam ponekad nestrpljiv da dođe do promjena koje bi po mom uvjerenju dovele do još većih blagoslova. Da li je to razlog da me se smatra otpadnikom?

 

3) Da li je moja revnost bila krivo usmjerena protiv Kristovog ‘roba’ ili ne

Ja nikad nisam uporno insistirao na provođenju moje volje nego sam odgovornoj braći u Zajednici samo predložio kako bi se neke stvari mogle rješavati preko odbora koji bi bili linija komunikacije između onih koji su posvećeni istraživanju Biblije i Vodećeg tijela čime bi se vjerojatno izbjeglo stvaranje neovisnih grupa. Mislim da u tome nije bilo ničeg loše i da razumijete tu moju iskrenu želju za komunikacijom s onima koji u našoj Zajednici zastupaju Božju riječ. Želja mi nije bila da zastupam kriva učenja, nego da neka nova saznanja - ukoliko su biblijski argumentirana i opravdana - dođu do Vodećeg tijela koji ionako koristi razne izvore informacija, pa čak i informacije ljudi koji nikad nisu bili naša braća. Zato me ne možete prosuđivati kao onoga koji se stavlja u ulogu ‘Gospodinovog upravitelja’ i da ne poštujem to teokratsko uređenje. Ali, ako ste me krivo razumjeli u toj stvari, onda ste me vjerojatno krivo prosudili kao onoga tko nije poslušan ‘vjernom robu’ i to me najviše boli, jer to nije istina. Moje iskrene namjere nemaju veze s otpadništvom.

Brat Stiv je rekao da Božja riječ poput ‘rijeke’ ide od izvora prema ušću odnosno od Jehove do njegovog naroda i to preko kanala kojeg mi priznajemo kao ‘vjerni i razboriti rob’. To za mene nije sporno. Ja to uređenje prihvaćam i njemu nastojim biti podložan uvijek imajući u mislima da se nisam predao Organizaciji nego Jehovi i Isusu Kristu. Tako je bilo i u povijesti Izraelskog naroda jer je Jehova postavio svećenike da poučavaju narod o svim Božjim zakonima i zapovijedima. Međutim, ni vi ni ja ne možemo osporiti činjenicu da su neki istaknuti muževi u tu rijeku čak dobronamjerno po svom nahođenju ubacivali svoja tumačenja, pravila i zapovijedi. Unatoč tom saznanju ja sam cijeli svoj dosadašnji život služio Jehovi pod vodstvom tog ‘roba’, a to namjeravam i u budućnosti. Bez obzira na neka saznanja da je od strane tog ‘roba’ bilo krivih informacija, ja sam se u ključnom trenutku stavio Zajednici na raspolaganje kada je bilo potrebno osnovati skupštinu na novom i udaljenom području i to kad drugi to nisu ni mogli ni htjeli.

Kada sam kroz svoje istraživanje Božje riječi postao svjestan još nekih stvari, imao sam potrebu sve to reći tom ‘robu’ i to u najboljoj namjeri da se u svemu proslavi Jehova i njegov Sin, a ne ja. Ja se nikad nisam postavio u ulogu tog ‘roba’ niti sam sebe doveo u poziciju da ja poučavam njega i cijeli Božji narod. Poznato vam je da sam s najboljom namjerom tražio načina da dođem do Vodećeg tijela koje bi na svojem višem nivou ponovo razmotrilo neka biblijska učenja, ako bi to bilo opravdano. Ako bi i na takav način do svih nas došlo novo razumijevanje, to ne bi značilo da bi se ja s tim isticao jer bi iza toga opet stajalo Vodeće tijelo. No vi ste mi rekli da se ne trebam s tim opterećivati jer će u svoje vrijeme ‘vjerni rob’ sam doći do potrebnih saznanja i da ‘njemu’ ne treba naša sugestija.

 

4) Komunikacija s Betelom i starješinama

Ono što mi zamjerate je moja komunikacija koja nije uvijek išla preko starješina moje matične skupštine. Smatrali ste da sam na takav način pokazao nepoštivanje teokratskog reda, jer sam se po pitanju nekih mojih istraživanja najprije obratio odboru u Betelu. No, to nije prava činjenica. Ja sam tako prije nekoliko godine najprije o nekim stvarima razgovarao sa jednim starješinom koji sada služi u drugoj skupštini. On mi je sam rekao da bi bilo dobro da se obratim Betelu ili direktno Vodećem tijelu. To sam i učinio 28.05.2005. nakon čega su mi oni odgovorili 24.06.2005.

Braća iz Betela su mi savjetovali, da zamolim starješine svoje skupštine za iskren i slobodan razgovor koji bi mi mogao pomoći da nađem svoje mjesto u Jehovinoj organizaciji. Ja sam o tome razgovarao sa starješinama, međutim nitko mi nije dao naznaku da prekinem svoju komunikaciju sa Betelom tako da sam imao potrebu na to prvo njihovo pismo odgovoriti u slijedeća dva navrata 01.09.2005, a nakon toga tek 28.04.2007. 

Nikako ne stoji optužba da sam se obraćao Betelu mimo znanja ili bilo kakve zabrane svojih starješina. Odnosno, kad sam se kasnije obraćao Betelu, ja sam kopiju tih dopisa dao starješinama svoje skupštine kako se ne bi desilo da oni nisu s tim upoznati. Nisu mi ni tada ni rekli ni zapovjedili da se ne smijem na takav način obraćati Betelu. Ne znam zašto mi se sada upravo to spočitava i krivo prikazuje. Ako je to razlog da me se optuži onda on nikako ne stoji jer sam po tom pitanju zadovoljio i sebe i starješine tj. nisam se nastavio obraćati Betelu mimo saznanja starješina svoje skupštine.

Čak i kada sam se prvi put obratio Betelu bez saznanja svojih starješina, ja u tome nisam vidio ništa loše jer sam pretpostavljao da oni u Betelu imaju veće ovlasti za nešto što se tiče mojih istraživanja. Čak je i brat Stiv rekao da su starješine u skupštinama samo ‘konobari’ ili ‘poslužitelji’, a ne oni koji pripremaju duhovnu ‘hranu’. Po tome ispada da vjerojatno nisam namjerno pogriješio u namjeri da se u ovoj stvari ne obraćam ‘konobarima’ nego ‘glavnom kuharu’ (vodećem tijelu) i to preko Betela. Čak mi je i brat Nikša rekao da bi volio kad bi ja mogao otići direktno pred Vodeće tijelo u Bruklin.

Ako sam pošao od pretpostavke da su naša istaknuta braća u svojoj prevelikoj revnosti iznosili pogrešna tumačenja pojedinih Kristovih riječi u vezi njegove prisutnosti i dolaska, onda sam zbog nekih biblijskih stavaka bio naveden da pomislim kako se u prevelikoj revnosti za evangelizacijom svijeta moglo desiti da su oni u samim počecima svog postojanja možda pogrešno razumjeli neke pojedinosti koje je Isus rekao u vezi toga. Ako sam iz određenih razloga želio skrenuti pažnju na neke stvari koje sam smatrao opravdanim, onda nisam namjeravao potkopati temelje evanđelizacije koju jako cijenim. No, ako sam ja u istoj toj revnosti pogriješio u svojim zaključcima, ja vas molim da me ispravite, a ne sudite kao otpadnika jer u meni nije bilo nikakve zle namjere i bunta. 

 

5) Služba propovijedanja

U knjizi ‘‘Što Biblija doista uči’ str.183. st.24.stoji: "Važno je da upamtiš i to da si se predao samom Jehovi Bogu, a ne nekom djelu, ideji, ljudima ili organizaciji.“ Služba ‘propovijedanja i pravljenja učenika’ je ‘djelo’ zbog kojeg mi se spočitava da ga sada ne gledam istim očima kao što ga gleda Organizacija. Zato ste vjerojatno zaključili da ne mogu biti Jehovin svjedok iako sam vam želio objasniti da ja i dalje svjedočim za Jehovu. Osjećam da me niste željeli razumjeti jer ste išli s pretpostavkom kako ja ne želim objavljivati dobru vijest. No to nije točno.

Kako bi ustvrdili da li ja mogu biti Jehovin svjedok ili ne, pročitali ste mi pitanje koje se postavlja onima koji stoje pred krštenjem, a koji glasi

Koji je važan zadatak prema Bibliji povjeren svim kršćanima

Iako sam vam želio potvrdno odgovoriti na to pitanje vi ste ipak zaključili da on što sam rekao nije u skladu sa gledištem Zajednice. Željeli ste čuti samo jednu riječ, a ne ono što sam vam htio objasniti. Zato vam ponovno želim odgovoriti na to postavljeno pitanje onako kako bi vam ga iz svog ugla objasnio prije krštenja imajući u mislima što o tome kaže i Biblija i sama Zajednica.

Zajednica koristi dvije različite definicije za izraz ‘propovjednik’:

  1. "U Bibliji se izraz "propovjednik dobre vijesti“ koristi za osobe koje su napustile svoj dom i otišle objavljivati dobru vijest na područjagdje se još nije propovijedalo" (Temeljito svjedočimo o Božjem Kraljevstvu, str. 53).
  2. "Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 16. st.6)

Zajednica u svojim publikacijama koristi izraz ‘propovjednik’ na dva načina - jedan koji je usko vezan uz biblijsku terminologiju, a drugi koji se koristi u proširenom smislu za sve one koji objavljuju dobru vijest. Do prve definicije sam došao kroz svoje istraživanje Biblije, pa mi je Zajednica to u svojoj publikaciji samo potvrdila. No, ove definicije očito isključuju jedna drugu, jer ne mogu svi kršćani udovoljiti prvoj definiciji. To je ono što me u početku zbunjivalo, a što mnoga braća vjerojatno nisu smatrala potrebnim sebi to objasniti.

Ja se u potpunosti slažem s prvom ‘biblijskom’ definicijom izraza ‘propovjednik’. Prema toj definiciji, izraz ‘propovjednik’ se odnosi samo na pojedine kršćane a ne sve pa sam upravo u tom svjetlu čitao sve biblijske stavke. U prvom stoljeću, ili si bio taj propovjednik ili ne. Zato sam imao tu slobodu da kažem kako sada ne pripadam tim propovjednicima dobre vijesti iz nekoliko razloga:

  • zato što ne mogu napustiti svoj dom, obitelj ili posao (Mt 19:27)
  • zato što ne mogu objavljivati dobru vijest na područjima gdje se još nije propovijedalo (Ri 15:20)
  • zato što po toj definiciji nisam pionir u tom izvornom smislu te riječi
  • zato što je to u skladu s Biblijom u kojoj stoji da je Bog dao samo ‘neke (a ne sve) da budu propovjednici’ (Ef 4:11)

Ako se po ovom izvornom biblijskom izrazu ne smatram ‘propovjednikom’ ne znači da ne prihvaćam ovu drugu definiciju koju je također dala Zajednica po kojoj svi Jehovini sluge mogu biti propovjednici ako se taj izraz u našem rječniku koristi u proširenom smislu za sve one koji ‘objavljuju dobru vijest’. Po toj drugoj definiciji ja sebe mogu smatrati objaviteljem (ili propovjednikom) iz više razloga:

  • Poput prvih Isusovih učenika i ja ‘objavljujem’ dobru vijest u svom domu i svuda gdje mi se pruži prilika (Mk 5:19; Lk 5:25; Dj 8:4; 10:24)
  • Poput prvih učenika i ja zajedno s ostalim objaviteljima neformalno širim ili ‘objavljujem’ glas o Kristu (Lk 4:14; 7:17).
  • Uvijek sam spreman na obranu dobre vijesti (1.Pe 3:15).
  • Uvijek materijalno podupirem djelo propovijedanja kako bi prema prvoj definiciji i Kristovoj odredbi ‘oni koji propovijedaju živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14).
  • Čak i onda kad ne govorim ja svojim djelima poput prvih kršćana ‘objavljujem’ svoju vjeru u Jehovu i Krista kao i sva ostala Božja djela stvaranja koja mogu ‘bez riječi objavljivati’ Božju slavu (Ps 19:1-3; Ri 1:20; Mt 5:16; Ef 5:8,9).

Da li iz svega ovoga možete olako zaključiti da ja ne sudjelujem u ‘Gospodinovom djelu’? Mogu slobodno reći i dokazati da kao Jehovin svjedok potpuno podupirem to djelo iako trenutno osobno ne sudjelujem u svakom aspektu onoga što se navodi u Isusovoj zapovijedi iz Mateja 28:19,20, gdje stoji: 

  • "Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda,          (1) poslanici
  • krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha,                            (2) krštavatelji
  • učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“                    (3) učitelji

Ja sam razumio da ne mogu udovoljiti ovoj Isusovoj zapovijedi jer nisam ovlašten da krštavam i da poučavam na skupštinskim sastancima. Budući da je ova zapovijed dana u duhu biblijskog izraza ‘propovjednik’, onda također trenutno ne mogu prema toj definiciji napustiti svoj dom i otići objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo. Unatoč tome mogu slobodno reći samo to da ja:

  • podupirem ovu Kristovu zapovijed iako do sada nisam nikad bio ovlašten da krštavam nove učenike (2)
  • podupirem ovu Kristovu zapovijed iako trenutno nisam ovlašten da poučavam na kršćanskim sastancima (3)
  • podupirem ovu Kristovu zapovijed iako sada nisam poslan i ovlašten da propovijedam u skladu s biblijskim izrazom ‘propovjednik’  (1)

Ako me prosuđujete samo po drugoj definiciji ‘propovjednik’ a ne po prvoj iza koje također stoji Zajednica, onda me možete krivo optužiti da nisam podoban član skupštine, pri čemu zanemarujete činjenicu da sam za razliku od većine vas jedno određeno vrijeme služio kao ‘propovjednik i učitelj’ na neobrađenom području, te da sam na neobrađenom području ‘išao i činio učenike’ otvarajući grupe i jednu skupštinu koju sam s drugima utemeljio na Kristu.

Jehova nije zaboravio moj trud koji sam uložio njegovoj službi jer iza mene ima više krštenih učenika, pionira, slugu pomoćnika i starješina nego što ih imaju mnogi među nama. Kao Pavle ja mogu reći da sam izvršio svoju službu na tom neobrađenom području i da sam čist od njihove krvi. Sada su se moje okolnosti promijenile tako da ne služim kao propovjednik prema onoj izvornoj biblijskoj definiciji. No, po drugoj definiciji ja sam i dalje objavitelj i to želim ostati.

Ako ste razumjeli sve što sam vam ovom prilikom želio istaknuti, onda će te razumjeti da objašnjenje poput ovoga nisam donio bez konzultacije sa publikacijom Zajednice. Ovakvo objašnjenje je malo detaljnije pa ne može nikome naškoditi, a kamo li ga odvratiti od Jehove, njegove organizacije i želje da govori s drugima o Bogu. Problem je nastao samo zato što sam ja te dvije definicije u jednoj prilici prikazao u svjetlu nekih biblijskih stavaka i to osobi koja je o ovome već pokušala razmišljati na sličan način. Svjestan sam toga da će vjerojatno Zajednica ovu razliku jednog dana bolje objasniti od mene i da se ne trebam istrčavati. Jednom sam se istrčao i sada me zbog toga sudite kao otpadnika.

 

6) Izgrađivanje ili rušenje nečije vjere

Ono što sam stavio na uvid starješinama svoje skupštine po pitanju mojih razmišljanja i istraživanja, pa čak i dobronamjerne kritike je nešto što nisam koristio u rušenju bilo čije vjere u Jehovu i njegovu Organizaciju, niti u rušenju nečije revnosti za službu propovijedanja.

Kad je u pitanju spomenuta sestra (O.V.), trebate vidjeti da li sam je ja pokolebao u njenoj službi propovijedanja ili sam učinio nešto dobro jer sam joj skinuo teret kojeg je dugo nosila. Rekao sam toj sestri da braća u skupštini vjerojatno nesvjesno nameću taj teret i da bi trebala nastaviti svjedočiti u okvirima svojih mogućnosti. Ja sam joj pokušao objasniti upravo ono što sam gore naveo kad je u pitanju razlika između one dvije definicije koje Zajednica koristi za propovjednike. Nakon kratkog vremena mi je došla i rekla da sam joj dosta pomogao u razmišljanju i da joj je drago što je u meni našla istomišljenika, tako da sada ide u službu bez opterećenja ali da je i dalje opterećuju neke druge stvari koje vidi i osjeća. Volio bi da to provjerite prije sazivanja prizivnog odbora.

Ako sam pogriješio jer sam rekao gore spomenute stvari i činjenice o kojima Zajednica nikad nije na takav način objasnila, onda je to bilo učinjeno samo u mojoj iskrenoj revnosti koju sam po vama ipak trebao suspregnuti.

Kad su u pitanju članovi naše skupštine, te moje uže i šire obitelji, da li imate dokaz da sam bilo kome sugerirao da ne podupire službu propovijedanja i da ne daju izvještaj? Ja sam mnoga svoja razmišljanja i svoje odluke po tom pitanju zadržao samo za sebe i za vas jer znam da bi me druga braća krivo shvatila. Odluke koje sam donio nisu narušila moj odnos s Jehovom, niti su neke duhovne vrijednosti i aktivnosti izgubile svoje mjesto u mom životu. Meni samo treba netko tko me može razumjeti, a na takvu braću još uvijek nisam naišao tako da se nisam ni istrčavao pred njima. Radije šutim i držim to za sebe i moram vam priznati da mi nije lako tako dugo nositi taj teret kojeg nitko ne želi preuzeti na sebe. Zato sam ga mislio skinuti sa sebe kroz otvorenu komunikaciju sa starješinama.

ZAKLJUČAK

Imajte u mislima da je otpadništvo – ‘pobuna’ protiv Jehove. U tom slučaju ću reći ono što su rekli neki sinovi Izraelovi koje je ostatak Zajednice krivo optužio za ‘pobunu’:  "Ako smo to učinili zbog pobune i zbog nevjernosti prema Jehovi, neka nas danas ne poštedi“. No, kad su objasnili da su to učinili iz opravdanog razloga, onda je pala optužba za ‘pobunu’ (Joz 22:16-23).

Volio bi kad bi razumjeli opravdane razloge koji stoje iza moje ljubavi prema Jehovi i njegovoj riječi i da iza toga ne stoji ni zlo srce, ni nevjera, niti pobuna. Ako je u pitanju naučavanje i širenje krivih nauka, onda ni to ne stoji jer su u pitanju samo varijacije ili korekcije onih nauka koje i ja prihvaćam, imajući u mislima i one korekcije koje su već dolazile po pitanju nekih izraza, pojmova ili tumačenja od same Zajednice. Ako se našu Zajednicu u tim slučajevima ne može optužiti za učenje i širenje krivih nauka, onda takva optužba ne stoji ni u mom slučaju.

Ako sam čitajući Bibliju, iznio neke primjedbe, one nisu bile usmjerene protiv rušenja reda koji je uspostavljen u našoj Zajednici, nego prema ‘savršenstvu’ za kojeg uvijek ima mjesta dok se dajemo voditi Božjim duhom i Božjim načinom razmišljanja.

Unatoč mojem sadašnjem razumijevanju nekih stvari povezanih sa djelom propovijedanja, ja imam tu slobodu da vam kažem kako svojim stavom i razmišljanjima i dalje podupirem ono što je Isus rekao prema Mateju 24:14 i 28:19,20, i da se po tome mogu smatrati Jehovinim svjedokom a ne otpadnikom koji ne stoji u Kristovoj nauci. Otpadnik je zaista teška riječ za koju treba imati dovoljno biblijskih dokaza a ne takvu etiketu staviti nekome na temelju indicija ili sumnji. A ako nisam otpadnik - u što sam na temelju Biblije sto posto uvjeren - onda me ne možete prisiliti da to priznam samo kako bi zadovoljio vašu prosudbu.

Prilikom vašeg saslušanja sam vam želio istaknuti kako u pitanju nije moj gubitak ljubavi prema istini nego da je u pitanju nešto drugo što bi naročito vi trebali razumjeti u svjetlu Biblije i svjetlu onoga što je kroz cijelu povijest pokretalo želju mnogih vjernih ljudi da Bibliju čitaju sa dubljim razumijevanjem. No, to je ostavilo utisak kao da ja ustrajem u svom razmišljanju.

Morali ste uzeti u obzir da je meni zaista teško boriti se sa samim sobom i svojim mislima koje su nastale kroz proučavanje Biblije i publikacija Zajednice. Uzmite u obzir da sam želio otvoriti liniju komunikacije sa onima imenovanim muževima u našoj Organizaciji koji su u mogućnosti o tome raspravljati sa mnom. Postupio sam kao Isus koji je još kao dijete sa istom željom i gorljivošću tri dana raspravljao u Jeruzalemu sa hramskim svećenicima, iako je o tome mogao raspravljati sa rabinima u sinagogi koju je redovito tjedno posjećivao u svom mjestu. Ja sam zbog svoje duhovne potrebe očito došao u nezgodno vrijeme i uporno kucao čime sam vjerojatno dosađivao takvima misleći da će mi netko otvoriti već zatvorena vrata. Ako su vrata već zatvorena, to ne znači da me se treba tek tako odbiti jer Jehova tako ne bi učinio.

Teško je zadržati u sebi nešto što smo iskopali iz dubine Božje riječi i zato nemojte svaku moju riječ ili namjeru gledati samo na jedan grub način. Kad je u pitanju Božja riječ, onda sam sebe vidio u onome što je bilo prorečeno za posljednje dane, a to je da će mnogi istraživati. Ako netko čitajući Bibliju može za sebe zaključiti da je ‘pomazanik’ bez nekog vidljivog svjedočanstva, zar onda ja ne mogu reći za sebe da sam istraživač i to vam predočiti nekim dokazima. Možda griješim, ali imam osjećaj da ste zanemarili mene kao osobu, a isticali problem kroz koji ste me krivo procijenili tako da je na kraju ipak ostala ona vaša prva konstatacija i verzija po kojoj ste donijeli sud o meni – a to je otpadništvo povezano  s gubitkom ljubavi prema istini i nepoštivanju Božjeg vodstva preko ‘vjernog roba’.

Želim da me sudite po onome što će zauvijek ostati najvrjednije u mom životu, a to je moja ljubav prema Jehovi i bližnjima, te Božjoj riječi. To su oni zajednički temelji koji će zauvijek ostati razlog našeg predanja Jehovi bez da se opterećujemo sitnicama, detaljima i varijacijama koji nas nikad ne bi smjeli razdvajati i narušavati jedinstvo koje uživamo u Zajednici. Zato nisam ostavio ni Jehovu ni Zajednicu niti sam se digao protiv duhovnih vrijednosti.

Kao što i vi od mene očekujete da vas gledam kao pastire pune ljubavi i razumijevanja tako i ja očekujem od vas da me procijenite po onome što jesam, a ne po onome što nisam i da mi napokon pomognete naći moje mjesto u Jehovinoj organizaciji. Ako je netko otišao iz Organizacije samo zato što je imao drugo mišljenje onda to nije primjer kojeg želim slijediti, jer sam upravo ovdje stekao ljubav prema Jehovi i njegovoj riječi i tu želim ostati.

Ako imate bilo kakav biblijski savjet ili zahtjev što da učinim kako bi zadovoljio sve ono što smatrate potrebnim kako bi ublažili svoju odluku – ja ću to učiniti na zadovoljstvo svih nas. Nemojte biti kruti jer vas i dalje želim gledati kao pastire pune ljubavi i razumijevanja. Trebate biti uvjereni da nisam zao u srcu i da nikoga ni sam pokolebao u vjeri niti to namjeravam. Nemojte nekom svojom krivom procjenom otežati meni i mojoj obitelji. Svjestan sam vaše teške odgovornosti da na ovakav način pokažete koliko vam je stalo do mene i cijele skupštine. Ja to cijenim i želim se tome podložiti na obostrano zadovoljstvo, ali vas opet molim da me ne sudite kao otpadnika jer to nisam niti po jednoj biblijskoj osnovi.

U nadi da će te s razumijevanje razmotriti ovaj moj slučaj, ja vas preporučam Jehovi i Kristu koji će uskoro svima nama suditi po svoji pravednim mjerilima i onome što nam je u srcu.

Vaš brat Danijel

 


 

Transkript br. 3

Saslušanje pred Prizivnim odborom

 


Prizivni odbor je trebao razmatriti, ne samo ovu žalbu nego vidjeti da li je Pravni odbor postupio ispravno. Trebali su istražiti da li je učinjena gruba povredu pravila, zakona, ili nekog biblijskog načela. No to nisu učinili niti su točku po točku rušili moju žalbu. Ukoliko sam smatrao da nisam sagriješio prema Bogu ili nekom biblijskom načelu, onda se nije ni moglo očekivati moje kajanje tako da Prizivni odbor nije mogao istražiti da li je Pravni odbor zanemario uvažiti neke važne dokaze mog pokajanja. U nastavku ovog procesa i salušanja pred Prizivnim odborom se može vidjeti da su po mjerilima Biblije postupili pristrano. Naime, iako je Pravni odbor povrijedio moja pravo da budem priznati član skupštine, oni to nisu željeli vidjeti jer su se vodili istim pravilima i istim načinom razmišljanja. Umjesto da su vidjeli da je Pravni odbor zloupotrijebio svoje ovlasti i povredio neka biblijska načela oni su samo željeli vidjeti da li sam ja povrijedio neka pravila Zajednice. Čak i da jesam svojim načinom razmišljanja i postupcima izašao iz okvira koja je postavila Zajednica, onda bi jedan nepristrani Sud, koji nije ograničen organizacijskim pravilima i ustrojstvom mogao jasno razabrati da je u pitanju samo jedan proces protiv čovjeka koji se usudio razmišljati svojom glavom i donositi odluke u skladu sa onim kako ga je Biblija usmjeravala. S druge strane, svi ovi starješine koji su sudili po mjerilima Zajednice su po mjerilima Biblije zloupotrijebili svoj autoritet. To je za sada samo moje mišljenje, ali će nakon razmatranja samog saslušanja to možda postati i vaše mišljenje ukoliko budete u ovome sudjelovali kao nepristrani promatrač.


 

Ponedjeljak, 18. sijačanj, 2010

Prisutni:

  • Članovi Prizivnog odbora: Debak Drago, Miletić Stjepko, Ćudina Jakov
  • Članovi Pravnog odbora: Zilavec Stiv, Šurija Vedran, Gugić Nikša i Drnasin Ante

 

Brat Jakov Čudina se moli prije novog saslušanja i ispitivanja. (...)

Drago: Danijele, mi smo se več čuli vezano za ovaj Prizivni odbor jer si se ti žalio na odluku Pravnog odbora. Naime, nas zanima  jesi li, kad je bio Pravni odbor, razumio temelj po kojem je Pravni odbor donio svoju odluku?Jesi li to razumio?

Danijel: Pa dobro, Pravnom odboru sam pristupio s jednom krivom pretpostavkom da je u pitanju saslušanje. Naime, meni je u samom početku bilo postavljeno pitanje: "Kad se i u kojem trenutku tvog života desilo da si ti počeo tako razmišljati (izgubio ljubav prema istini)?“ Ja sam nekako pokušavao kroz neka svoja razmišljanja reći što se to desilo i kako se to desilo da sam počeo drugačije i dublje razmišljati o nekim stvarima i sa više detalja. Tako sam nekako do kraja saslušanja pred Pravnim odborom osjećao potrebu da to kažem i objasnim. Nisam imao potrebu da to branim nego da to kažem. Zato sam možda bio zatečen na kraju. Imao sam osjećaj da je nešto ostalo nedorečeno.

Drago: Ti si znao da je taj dan sazvan Pravni odbor, da nije to običan razgovor nego da je baš Pravni odbor. Oni su te obavjestili o tome.

Danijel: Da.

Drago: Ok. Mi smo pročitali tvoju žalbu. Ti nam slobodno reci sve, na koji dio se ti posebno žališ, koji ti nije jasan. Reci nam najprije slobodno svoje viđenje.

Napomena: Umjesto da pobiju bilo koju točku moje žalbe oni su to vješto izbjegli i započeli novo saslušanje. Ukoliko je bilo koja točka moje žalbe imala pravni osnov trebali su to uvažiti ili u suprotnom obrazložiti zašto su odbili moju žalbu. Ovako su nastojali hvatati me za riječ kako bi potvrdili odluku Pravnog odbora.

Danijel: Možda bi volio još jednom vidjeti kako je sve ovo preneseno vama... gdje je taj moj najveći propust.

Drago: Čuj. Mi imamo zapisnik Pravnog odbora i imamo tvoju žalbu. Nije uopče bitno kako je nama preneseno. Ono što je nama bitno je tvoje stajalište, tvoje viđenje stvari. Nije bitno sve ovo ostalo.

Danijel: Ne, mislio sam zato što sam u toj žalbi naglasio neke stvari, pa ako nešto nije jasno iz toga što sam napisao, bilo bio dobro da vam to sad razjasnim.

Dargo: Može. Neka pitanja možda nisu konkretna. Iz ovoga nije nam baš jasno kad si ti zaista počeo s tim istraživanjem.

Danijel: Dobro. Nisam ja namjerno počeo to istraživati. To se desilo spontano još dok sam kao starješina pripremao neka predavanja koja su zahtijevala dublje istraživanje. Svaki put bi takva predavanja pripremao kroz duže vrijeme, jer tada nije bilo indeksa. Ja sam pravio svoj vlastiti indeks zbog kojega sam prelistao i pročitao svu našu publikaciju. Svaki put kad bi istraživao neku temu za predavanje ja sam želio osobno biti uvjeren u svako tumačenje. Jednom sam došao u situaciju da mi je jedno tumačenje Zajednice izgledalo nelogično jer sam razmatrajući kontekst Biblije dobio uvid da se tumačenje ne slaže sa vremenskim ispunjenjem. Nakon nekoliko godina je došlo novo objašnjenje po kojem su braća to tumačenje stavila u novi vremenski okvir, što se slagalo sa mojim istraživanjem. To je bilo u razdoblju 90-tih godina. Iako sam se želio posvetiti daljnjem istraživanju Biblije, to sam zanemario jer sam se posvetio službi na udaljenom području južne Dalmacije od Makarske do Metkovića, gdje sam četiri godina služio kao starješina. Živio sam u Splitu, a na sve sastanke i službu propovijedanja putovao više puta tjedno, uglavnom o svom trošku. Kasnije nakon što sam se oženio, pružila mi se prilika da živim u Metkoviću kako bi se posvetio izgrađivanju braće na tom području, što je bilo dobro za druge, ali ne i za mene i moju ženu koji smo često živjeli pod jednim velikim pritiskom zbog životne egzistencije. Kad smo vidjeli da se uz sav taj teret ne možemo posvetiti drugima, odlučio sam da se vratim u Split gdje sam dobio posao koji mi nije omogučavao da do daljnjega služim kao starješina. Zbog posla sam morao jedan dan u tjednu ići u svoju skupštinu, a drugi dan u drugu. To je trajalo par godina. U tom periodu sam se baš posvetio malo više istraživanju Biblije i to mi je pričinjavalo duhovno zadovoljstvo. Osjećao sam potrebu, kao da je nešto iz mene tražilo da se posvetim Bibliji i tada sam mnoge teme malo dublje proučavao i mnoga pitanja koja su mi se sama po sebi postavljala. Čitao sam studijske članke u proširenom smislu. Išao sam malo dublje u kontekst i povjesnu pozadinu. Nekako sam se pokušavao staviti možda čak i u vrijeme u kojem su ti pisci Biblije živjeli i opisivale neku stvar koju su gledali iz svog kuta. Tada je naravno dolazilo do nekih saznanja, do novih detalja koje sam koristio da tu ukupnu sliku o nekoj temi što bolje sam sebi približim. Naravno, te stvari sam zapisivao u svoj notes i toga se dosta nakupilo, tih nekih mojih komentara pa sam to nekako sve tematski posložio u jednu zbirku. Imao sam osječaj da me u tom periodu mog života na sve to nešto tjera, nešto u čemu sam nalazio radost i zadovoljstvo, osječaj da nešto vrijedno radim. Nije mi bio poticaj tražiti greške niti sam želio u sumnjati u vodstvo Zajednice. Sumnja ne mora uvijek biti krivo protumačena u negativnom svjetlu, jer sumnja kao sumnja ponekad može biti opravdana jer je to možda prvi korak kod razborite osobe da nešto dublje istraži. Vjerujem da su i braća koja služe kao “vjerni i razboriti rob“ ponekad zbog sumnje u nešto morali malo dublje istražiti neku stvar pa su došli do novih točnijih saznanja koja su ih navela da mijenjaju svoja tumačenja. Ja nisam sumnjao u “vjernog i razboritog roba“ nego sam bio naveden da posumnjam u stvari za koje sam uvidio da su krivo objašnjene i koje mi nisu bili sasvim logično postavljene. Jehova nam je dao i razbor i razum i potrebu za znanjem. Znači, nisam to želio zloupotrijebiti nego sam želio nekako sve to iskoristiti i za svoju dobrobit, a opet, budući da sam ranije bio i starješina i pionir, imao sam osjećaj da sve što radimo to činimo i za osobnu izgradnju i izgradnju cijele skupštine.

Nadopuna: Tada sam se još više osjećao kao ‘razborita osoba’ koja može razvijati sposobnost opažanja, razumijevanja, uvid, razum, mudrost, oštroumnost, znanje, spoznaju i pronicljivost – odnosno sve ono što krasi ‘mnoge’ među nama koji s tim darom mogu razumjeti i one duboke istine. Taj dar sam pripisao Jehovi i želio sam ga podijeliti sa onima koji su se predstavljali ‘Gospodinovim robom’ – kako bi i se i na taj način našao korisnim suradnikom u unapređivanju istine. Svaka sumnja za sobom povlači opravdane argumente. Zato nisam mislio da će se moji argumenti promatrati u negativnom svjetlu i da će me se procijeniti kao osobu koja sumnja u ‘Gospodinovog roba’. To bi bilo pripisivanje krivih poticaja i ne bi bilo u redu ni u pravnom ni u moralnom pogledu.

Danijel: - (nastavak): ...  Naravno, ja nisam s tim mojim istraživanjima želio izlaziti u javnost i zato sam imao potrebu da prije svega otvorim komunikaciju sa starješinama koji služe u Betelu, a koji su produžena ruka Vodećem tijelu. Jučer smo također imali riječi o tome u studijskom članku gdje je bilo rečeno da smo mi suradnici vjernog i razboritog roba. Zbog te suradnje se za nas kaže da smo “Jehovini suradnici“. Znači, ako smo mi suradnici Jehovini, mi se nikako ne možemo staviti u poloižaj Jehove niti ću ja zauzeti njegovo mjesto. Suradnja doprinosi promicanju Božje volje, promicanju istine o Bogu i bilo čemu što može biti pozitivno, ne samo za mene. Ja mogu tako biti samo sredstvo u Božjim rukama. Svi smo mi na neki način u Jehovinim rukama. Znači, Jehova nas bilo kad, u bilo koje vrijeme iz tko zna kojih razloga može u nečemu upotrijebiti. Zato nikad nisam smatrao da taj način mog pristupa Bibliji može biti nešto negativno, nego naprotiv - neko saznanje bilo od koga da dođe, čak od onog najmanjeg u skupštini, uvijek može dobro doći, tako da sam zbog toga nekako osjećao potrebu da se stvori neka komunikacija između nas i onoga kome treba doći ta informacija. I sad, kao što sam htio naglasiti u jednoj situaciji, ja se nisam želio staviti u položaj Vodećeg tijela niti zauzeti njegovo mjesto. To sam vam želio objasniti u ovom pismu (kojeg sam želio dati članovima Prizivnog odbora, ali je odbijen jer sam navodno zakasnio da ga oni zajednički razmotre). Tu opisujem kako sam ja doživljavao Zajednicu. Ti si (Jakove) sad u molitvi spomenuo Zajednicu kao majku. Znači nešto blisko, nešto u čemu našu Zajednicu doživljavamo kao jednu obitelj. Zato sam tu napisao:

“... Moj stav prema “vjernom robu“ se promijenio samo u smislu mog odrastanja od duhovnog djeteta pa sve do mjere rasta odraslog čovjekaDok sam bio duhovno dijete ja sam razmišljao kao dijete i moj stav je bio na tom duhovnom nivou i prema starješinama u skupštini i starješinama u Vodećem tijelu. Taj stav se ogledao u mom prihvaćanju Vodećeg tijela kao mog duhovnog oca i Zajednice kao moje duhovne obitelji. Kao to dijete imao sam puno pitanja i sva sam zadovoljio kroz ono što sam pronašao u publikacijama Zajednice. U svom odrastanju sam razvio želju za dubokim stvarima ali sam često nailazio na odgovore koje nisam mogao razumjeti. Ja sam ih najprije prihvaćao kao gotovu činjenicu i nisam o njima duboko razmišljao. Čekao sam da odrastem. Kad sam odrastao u duhovnom smislu, moj stav podložnosti Vodećem tijelu je bio na jednom višem nivou. I dalje sam na njih gledao s poštovanjem, ali ne više onako kao što malo dijete gleda na oca, nego kao odrasli čovjek koji svog oca i dalje poštuje kao mudru i razboritu osobu, ali koji je stekao mjeru rasta dovoljnu da sa svojim ocem razgovara kao čovjek s čovjekom. Ta mjera rasta je trebala biti do visine odraslog čovjeka, do punine Kristove koji je bio vjeran, mudar i razborit. (Ef 4:13).  Biblija nas poziva da ‘budemo ‘mudri i razboriti’ i kao pojedinci i kao narod (Jk 3:13; 5.Mo 4:6). Zato sam bio svjestan da u kršćanskoj skupštini po vjernosti, mudrosti i razboritosti možemo svi biti jednaki, ali po dužnostima različiti. Kao što postoji ‘vjerni i razboriti upravitelj’ koji služi drugima i daje im duhovnu hranu, tako postoji ‘vjerni i razboriti sluga’ koji se služi svojim duhovnim darovima na izgrađivanje drugih. Kad sam duhovno odrastao kao zrela osoba, na sebe sam preuzeo odgovornosti ‘Božjeg sluge’ koji je trebao razmišljati i postupati vjerno i razborito. Stao sam u obranu svog stava neutralnosti zbog kojeg sam završio u zatvoru. Nakon toga sam preuzeo na sebe odgovornost da nekoliko godina služim kao starješina i punovremeni propovjednik dobre vijesti na neobrađenom području gdje sam sudjelovao u formiranju grupa i otvaranju nove skupštine. Dao sam se na raspolaganje tako što sam četiri godine redovito o svom trošku putovao na sve sastanke u Makarsku udaljenu 60 ili 80 km jer sam u to vrijeme živio u Splitu i Metkoviću. Sastanke sam vodio u Makarskoj, Omišu, Pločama i Metkoviću. 

Hoću reći da sam u djelu propovijedanja i stvaranja učenika - služeći kao propovjednik i starješina – bio suradnik onih koji se smatraju “vjernim i razboritim robom“. Tako sam se i osjećao – i kao suradnik i kao radnik na unapređivanju pravog obožavanja - kao odrasla i odgovorna osoba, a ne kao duhovno dijete. Imao sam osjećaj da mogu na tom duhovnom nivou i životnom iskustvu kojeg sam stekao ravnopravno razgovarati sa svojim duhovnim očevima o svim stvarima. Uvažavajući njihovo mjesto u Organizaciji i poštivajući njihovu odgovornost koju su dobili, ja sam bio potaknut da im se obratim u vezi nekih stvari koje sam stekao kroz osobno istraživanje Biblije. Zajednica me je poticala da duboko kopam po Bibliji, pa sam svoju radost zbog pronalaska nekih stvari – a koje su drugima bile sakrivene - mislio podijeliti s onima koji su zaduženi da nam pripremaju i poslužuju duhovnu hranu. Mislio sam da sam otkrio i spoznao nešto što bi mnogo značilo za cijelu Zajednicu. Međutim sada me se sudi što sam se prema njima postavio kao razumna i zrela duhovna odrasla osoba, a ne kao duhovno dijete. Meni se zamjera što sam njima po pitanju nekih stvari iznosio gotove činjenice i argumente koje sam smatrao novootkrivenom istinom. Moj grijeh je bio u tome što im se nisam obraćao sa pitanjima kao dijete, nego kao odrasla zrela osoba, sa logičnim i razumnim argumentima. Zar ne bi bilo ispod dostojanstva kad bi otac zahtijevao od svog odraslog sina da mu se obraća samo s pitanjima, a ukoliko ima neka konkretna saznanja, savjete ili prigovore, da mu se onda ne obraća, nego da šuti, jer ako mu se bude na takav način obraćao onda može biti sankcioniran zbog nepoštivanja. Takav dojam nikad nisam dobio kroz publikaciju ‘vjernog roba’ Ako sam smatrao da sam na temelju dubokog istraživanja Biblije došao do određenih spoznaja, mogao sam šutjeti jedno vrijeme, ali ne toliko dugo da zbog toga izgubim radost u svom služenju Jehovi...“

Danijel – (nastavak): I sad naravno kad sam došao do te jedne duhovne razine, moj odnos prema duhovnim očevima više nije bio kao odnos malog djeteta prema ocu, nego kao odnos jednog odraslog čovjeka prema drugom odraslom čovjeku, ali s tim da sam i dalje, naravno, zadržao to poštovanje prema “vjernom robu“ kao mom duhovnom ocu. Znači tu se nije ništa mijenjalo nego je došlo u jednu višu razinu. Sad, naravno, moj pristup “vjernom robu“ preko starješina nisam doživljavao na način, kao što mi se govorilo, da sam samo trebao postavljati pitanja, a njihovo je da daju argumente. Nekako to je opet na razini malo dijete – otac. Nekako je ta razina mog razmišljanja bila na drugoj razini, odnosno, da ako ja imam neku želju i potrebu da nešto kažem da to i argumentirano kažem. Znači da iza toga stojim ja kao Božji sluga a opet da iza mene stoji Božja riječ koju ja argumentiram. Znači, nisam želio biti van toga. Naravno da neke stvari koje sam želio podijeliti s njima se može ticati i njih i cijele Zajednice. To je ono što sam u svojoj želji htio staviti u prvi plan. Međutim, zbog stvari kako su postavljene nisam baš vidio načine kako da se to desi. Zato sam, kako sam rekao svojim starješinama, htio predložiti nešto. To je bio moj prijedlog upravo u toj namjeri da se takva jedna vrst komunikacije uspostavi. Ali ta moja želja, taj prijedlog o kojem sam pisao čak i Betelu, nije naišla na neko razumijevanje.

Drago: Kad si prvi put pisao Betelu?

Danijel: Ja mislim 2004. godine.

Drago: Šta su ti tada braća govorili?

Danijel: Pa oni su, ono, pohvalili su me što imam takav pristup prema Bibliji, ali naravno da su me upozorili da se ne bi kroz to izgubio. To sam kao takvo prihvatio i razumio, jer nikad nisam želio biti osoba koja ide protiv Organizacije, nego opet onaj moj poticaj – želja da sve bude savršenije i bolje. Ja sam njima isto rekao da je puno teže neku stvar (koja je pogrešna) gledati kad si toga svjestan. Biblija isto tako kaže da je ponekad moguće pogriješiti nesvjesno, ali odgovornost onoga koji vidi leži u tome da tu stvar ne prepusti tek tako nekom slučaju, nego da ipak možda ukaže na to. Ja sam nekako imao taj osjećaj odgovornosti, iako sam nosio svoj teret kao kršćanin, a ipak kako kaže Biblija: “nosite bremena jedan drugoga“. Znači ta jedna suradnja koja postoji u organizaciji je za mene značila da ne treba stvar prepustiti slučaju nego učiniti nešto da se stvar pokrene. Ja sam možda samo jedan mali kotačić u svemu tome. Znači, nisam van organizacije da sebe ne mogu vidjeti u toj nekoj organizacijskoj strukturi gdje mali doprinos može nešto pokrenuti.

Stjepko: Ovo pismo Zajednice koje si dobio daje jednu očinsku pohvalu i sad kad se okreneš nazad, da li smatraš da si poslušao, znači da si išao u skladu s tim pismom, s duhom tog pisma, da si poslušao taj savjet i naravno razumno primio tu pohvalu?

Danijel: Pa ja mislim da jesam jer sam po njihovom savjetu razgovarao s starješinama. Međutim nisam htio neke stvari što se tiče organizacije, smatrati samo po sebi razumljivim, nego ipak nekako da ta linija komunikacije bude prihvatljiva s obje strane.

Drago: Kako si razumio savjete starješina? S njima si ipak komunicirao. Kako je išla ta komunikacija? Kako si to razumio?

Danijel: Pa oni me nisu savjetovali da ja prekinem sa svojim istraživanjem Biblije. Znači to nije sporno. Jedino ono što je bitno u svemu tome je da ne bi možda postupao u jednom drugom smjeru, da ne promičem svoja razmišljanja. Promicati ili unapređivati je proces gdje ti uključuješ puno tih stvari da se takvo nešto odigra. Promicati pravo obožavanje – znamo što je u to sve uključeno. Znači, ja nisam htio unapređivati svoje mišljenje, nego prije svega unapređivati interese kraljevstva kroz jedan vid svog dara. Naime, svak ima neki duhovni dar u sebi. Netko ima dar govorništva, netko dar propovijedanja itd. Ja sam imao neki dar da možda neke stvari dublje sagledam u svjetlu Biblije. Znači, smatrao sam da taj dar sam po sebi nije loš. Može se samo loše upotrijebiti ili ga zloupotrijebiti. Zato sam, spomenuo tu mogućnost odbora. Odbor OKB služi da bi se nekako unaprijedio taj odnos između liječnika (kao mjerodavni autoritet u liječenju) i potreba pacijenta Jehovinog svjedoka (koji bi imao pravo zahtjevati da se poštuju njegova prava). Ja sam tako tražio da se formira jedan odbor koji će urediti komunikaciju između Vodećeg tijela (koje je mjerodavan autoritet u vjerskim pitanjima) i braće koja su slična meni, koja imaju tu potrebu da govore o stvarima koje se tiču same Biblije (i da se poštuju njihova prava da se uvjeravaju, da propituju i daju argumente zbog kojih ne mogu prihvatiti sve što tumači Vodeće tijelo). Opet kažem, ako smo mi suradnici Jehove, mi se nećemo staviti u njegov položaj ali možemo jedan dio svog duhovnog dara upotrijebiti u promicanju pravog obožavanja.

Drago: Ta komunikacija je postojala. Ona je otvorena. Kako je recimo to tvoje istraživanje kad si došao do određenih zaključaka – kako je djelovalo na tvoje postupke?

Danijel: Ne razumijem baš najbolje pitanje.

Drago: Jesu li postupci, znaš, kad otkrivaš nešto, i dođeš do zaključaka, nekih svojih stavova, vjerovanja, i nekih svojih objašnjenja. I sad tvoji postupci dalje kad ideš naprijed je li to bilo ključno ili je ključno ovo što Zajednica kaže u vezi toga. Šta je tu tebi bilo prioritet. Šta si slijedio na neki način? Objašnjenja vjernog i razboritog roba ili šta si stavljao ispred? Da li si se vodio tim svojim objašnjenjem ili onim od Zajednice?

Danijel: Pa uvijek sam nastojao razumjeti nešto. Npr. Biblija nas potiće da se nađemo u nekim stvarima, da se posvetimo nečemu što osjećamo. Ja sam više puta pisao Zajednici o nekim stvarima za koje sam smatrao da me Biblija tako uči. U Bibliji sam našao potvrdu za moje razmišljanje i postupke. Pravila kao pravila uvijek postoje, ali sam ta pravila ponekad doživljavao kao teret upravo zato što sam možda kroz razumijevanje nekih stvari u Bibliji osjećao da nepotrebno nosim jedan teret i onda sam naravno donosio odluke koje sam opet htio usaglasiti sa Biblijom, ne sa nekim svojim stavovima. Npr. ako ne osjećaš radost u službi koju po nekom nalogu trebaš izvršavati tjedno, mjesečno, onda se pitam gdje je taj duh koji te navodi da to radiš. Ja sam osjećao da duh nešto drugo govori kroz Božju riječ.

Drago: Oprosti, u čemu je problem? Je li problem u nama ili u teretu kojeg nosiš? U čemu je problem? Ti gledaš na nešto kao teret koliko sam razumio. Je li problem u tom teretu ili je problem u meni koji nosim taj teret?

Danijel: Pa može biti jedno i drugo.

Stjepko: Mogu li te samo pitat?

Danijel: Može.

Stjepko: ... Prije nego što si odlučivao... Evo puno smo čitali neke tvoje stvari i saznanja do kojih si došao i odluke koje si odlučio sprovoditi. Je si li razgovarao sa starješinama u skupštini prije nego što si ovo počeo sprovoditi?

Danijel: Nisam.             

Stjepko: Ako smijem pitat zašto? Kako?

Danijel: Pa ono što sam već rekao. Prije toga sam osjećao da me nitko neće razumjeti po tom pitanju.

Stjepko: A je si li razmišljao da tvoje odluke i sprovođenje istih – kako bi moglo to djelovati na druge. Sam si rekao da te drugi promatraju, vide, i je si li o tome razmišljao?

Danijel: Pa jesam. Jesam. Te moje odluke, u biti nisam ih želio donijeti kao rezultat nekog bunta prema nečemu, nego onako kako sam se osjećao. Ja sam nalazio u Bibliji potvrdu za moje razmišljanje. Kao što u Bibliji piše da Krist kaže, a to sam spomenuo u onom pismu, "Otresite prah sa svojih nogu“. Takvo pravilo ne postoji u Zajednici. U toj nekoj domeni sam nalazio razloge i potvrdu za ono što sam odlučio, da ipak, kad već propovijedam, da imam slobodu da i to napravim kad je već to Isus zapovjedio. Ili kako je Pavle jednom rekao ‘da je odlučio da ne propovijeda Krista tamo gdje se već propovijedalo’. Znači, da li ja mogu donijeti jednu takvu odluku. To su stvari koje sam ja pokušao sprovest u djelo jer ipak se nas često savjetuje kroz Bibliju, kroz publikaciju da slijedimo primjer Pavla, primjer Krista, primjer proroka. Zajednica naglašava neke stvari ali ne i neke pojedinosti koji nam se nameću dok ćitamo Bibliju. Te pojedinosti sam ja želio sprovesti u svojoj situaciji. Ja sam u tim nekim stvarima našao nešto ćemu sam se mogao prilagoditi i tako razmišljati. Ne da bi s tim razmišljao van konteksta svega toga ili da bi podupirao neko svoje stajalište. Zato sam bio iskren prema starješinama i rakao sam za te odluke koje sam donio u tom periodu. To nisam držao za sebe i mudro šutio kako bi se oni pitali što se to dešava sa mnom. Ja sam to objasnio i želio sam vidjeti da li će oni kroz te biblijske stavke koje sam ja istakao vidjeti opravdanost svega toga, a ako ne, da me savjetuju po tom pitanju. Kroz te odluke i postupke nisam želio naštetiti ni sebi niti drugima. Želio sam postupati u skladu sa nekim svojim osjećajima i duhovnoj potrebi.

Nadopuna: Moj način je bio upravo onakav kakav je bio u početku, a temeljio se na primjerima Isusa Krista i apostola Pavla. Npr. ja sam, dok sam se smatrao propovjednikom, postupio kao Isus i apostol Pavle koji su po svojoj vlastitoj odluci ‘otresali prah sa svojih nogu’ u znak da su izvršili zadatak i obavezu prema ljudima kojima su propovijedali i da se stoga ne žele više vraćati na to područje ili tim istim ljudima. Tko odudara od tog principa – ja ili Zajednica? Zajednica od svojih članova traži da se uvijek iznova ide do ljudi koji su odbili prihvatiti naše evanđelje. Također sam na isti način kao apostol Pavle ‘donio odluku da ne propovijedam tamo gdje se Krist već propovijedao’. Da li sam postupio drugačije od onoga kako je to bilo u početku? Očito ne. Zašto mi onda pripisuju pogrešnu odluku ako sam postupao prema onome kako me Biblija uči? Očito zato što je Zajednica to drugačije željela sprovoditi u djelo. Ona je od samog početka sve svoje članove ujarmila u zadatak raspačavanja svojih publikacija kako bi se održala korporacija Watchtover u koju su mnogi članovi uložili velike novce. Upravo ti članovi s največim ulozima su imali pravo odlučivati o načinu kako će se voditi i upravljati organizacijom. Između sebe su birali upravno tijelo koje je brinulo o mnogim pravnim, organizacijskim i doktrinarnim pitanjima. U ineresu korporacije je da se raspačava što više njenih publikacija, pa makar se zbog toga ljudima uvijek iznova kucalo na njihova vrata. Naravno, kad bi kršćani mogli donositi svoje vlastite odluke i postupati onako kako je to bilo, ne u početku formiranja ove Zajednice, nego onako kako je bilo u početku formiranja kršćaske skupštine, onda bi vjerojatno propala korporacija Watchtover sa svojim mnogim štamparijama jer mnogi Jehovini svjedoci ne bi uvijek iznova kucali na ista vrata i ostavljali milijune časopisa i knjiga, od kojih 99 % nema nikakvog učinka u pridobijanju novih članova. No članovi koji učestvuju u raspačavanju moraju uzeti svoje kontigente i podijeliti ih na svom terenu. Dajući priloge oni sami financiraju te publikacije, a također za te iste publikacije traže priloge od ljudi na terenu. Tako se održava novčani priljev koji služi širenju i povećanju ukupne imovine korporacije. Kad sam predočio kako je sve to funkcioniralo u prvom stoljeću i što sve o službi propovijedanja kaže Biblija, onda mi je jedan starješina rekao da bi to otežalo funkcioniranje same organizacije. Zato sam u njihovim očima bio opasan poput Isusa za kojeg su židovski religiozni vođe rekli da je bolje da on strada nego da oni ostanu bez svoje vlasti nad narodom. Imati vlast nad narodom znači imati njihovu podršku i njihov novac u određivanju i realizaciji nekih osobnih i zajedničkih ciljeva. Ciljevi mogu biti opravdani, ali ipak ne bi smjeli opravdati neko sredstvo kako bi se do tog cilja došlo, pogotovo ako ono uključuje šikaniranje pojedinaca koji žele obraniti biblijska učenja i biblijske zahtijeve. U Stražarskoj kuli od 15.4.2011. na str 13. stoji:

"Da bi smo postali zreli kršćani, moramo naučiti razlikovati ispravno od pogrešnog te donositi odluke koje će se temeljiti na našim vlastitim uvjerenjima, a ne na tuđem mišljenju.“

Mišljenje Vodećeg tijela je tuđe mišljenje sve dok ga kršćani ne prihvate kao vlastito na temelju ispitivanja Biblije i njenih zahtijeva. Čak i onda kad tuđe mišljenje nije pogrešno, zreli kršćani imaju pravo donositi svoje odluke koje se temelje na vlastitom uvjerenju, pa makar se te odluke razlikovale od onoga što Vodeće tijelo traži od svih svojih članova. Naime, ako zreli kršćani imaju pravo ispitivati da li su neke izjave od Boga ili ne, onda mogu ispitivati i zahtjeve svoje zajednice koje ona stavlja pred njih (1.Iv 4:1).  Kršćani moraju paziti kako ne bi postali robovi ljudskih zahtjeva koji su toliko uzdignuti da umanjuju vrijednost odluka i djela koje pojedinci temelje na svojim vlastitim uvjerenjima, a koje se ne kose sa Biblijom. Židovi Isusovog vremena su postali robovi ljudi i njihovih zahtijeva koje su oni donosili na temelju tumačenja Zakona. No, Isus nije želio ispunjavati takve zahtijeve, nego samo one koje su jasno izražene u svetim Pismima.

Moje odluke u vezi službe propovijedanja su bile presedan za njih iako sam ih donosio prema onom što mi je nalagao razum, savjest i jasne smjernice Biblije. Tako ispada da ja, koji svoja uvjerenja i odluke temeljim na počecima izvornog kršćanstva, budem poistovjećen sa neposlušnim ljudima, samo zato što se ne slažem sa nekim zahtjevima koje je uvela Zajednica.

Drago: Je si li bio svjestan sve to vrijeme da su te neke stvari suprotno onome što zastupa Zajednica i “vjerni rob“? Da li si bio svjestan?

Danijel: Pa koliko god da sam mislio da su suprotne one su se razlikovale u nekim detaljima, ali ne u cijelosti. To su neki detalji o kojima se puno ne priča, a do kojih sam ja došao kroz moj uvid u Sveto Pismo u kojem sam našao potvrdu svog razmišljanja. Naravno da to može biti sporno, pogotovo kada je moja odluka drugačija od onoga što od svih nas traži Zajednica. Ako se od svih nas traži da dajemo adresirani izvještaj o svojoj službi, moja drugačija odluka može biti sporna. Ja sam rekao da je i sam izvještaj kao takav postao teret, ali ga ne smatram nepotrebnim jer može imati svoju svrhu u određenim granicama za koje sam smatrao da su postavljene u Bibliji. Izvještaj može biti bitan kad Zajednica ili korporacija želi znati koliko časopisa i publikacija mogu unaprijed štampati i tako stvarati planove o tome, a u onom dijelu pisanja imena i prezimena nisam našao potporu u Bibliji, tako da sam donosio odluku koja ne može nikome naštetiti. Možda jedna takva odluka može na početku izgledati strašno za vas, ali kad se sagleda i drugu stranu, onda ne toliko.

Jakov: Mogu ja nešto pitati?

Danijel: Slobodno.

Jakov: Zamisli da sad nitko ne daje izvještaj. Da nitko od nas to ne radi.

Danijel: Nisam ja ništa rekao protiv davanja izvještaja. Izvještaj o nečemu se uvijek može davati. Nisam ja protiv toga. Npr. svaki mjesec se čita blagajnički izvještaj. Na osnovu čega se daje izvještaj? Na osnovu onog brojčanog stanja do kojeg se dobije iz pojedinih kutija za dobrovoljne priloge. I taj izvještaj, bez da se znaju imena i količina svakog pojedinog člana, nešto znači za skupštinu, za organizaciju koju podupiremo materijalnim prilozima i za naš poticaj da u tome budemo redoviti.

Jakov: Možda me nisi razumio. Nije bitno u kojoj ga formi dam, znaš, ali da mi imamo svak svoj zaključak za takvo nešto. Ovaj kaže, ja bi ga dao, ali mislim na ovakav način, a drugi, ja ga neću dat. Naša Zajednica ima taj program, ta naša učenja kad smo se krstili i prihvatili, i ona kaže: "je li prihvaćamo tu organizaciju“. I onda, sva njena učenja i sve ono što donese, mi smo to prihvatili. I sad, ti kažeš ovdje da si mislio da nećeš biti prihvaćen od braće kojom ćeš to reći. Je si li to mislio na to da neće biti prihvaćene te tvoje ideje do kojih si došao?

Danijel: Ne, ne ideje. To je moja osobna stvar.

Jakov: Aha...

Danijel: ... nego kad ja kažem braći starješinama taj svoj stav, onda sam u tom smislu mislio da me neće možda odmah prihvatiti nego možda s vremenom.

Jakov: Nisam opet skužio. To s vremenom. Znači oni će promijeniti to svoje mišljenje.

Danijel: Ne. Mislio sam da oni neće možda odmah razumjeti moj stav.

Jakov: Aha. Tvoj stav.

Drago: Evo recimo, rekao si da si očekivao savjet. Kakav bi ti savjet uopće starješine mogle dati osim onoga što stoji u publikacijama Zajednice, a ti si upoznat sa time. Šta si uopće mogao očekivati od njih u tom smislu?

Danijel: Nisam očekivao da će takav moj stav ili postavka koju sam donio biti toliko sporna i da će se razumjeti u jednom negativnom svjetlu, nego ipak s nekim razumjevanjem, odnosno da je prisutno obostrano razumjevanje. Kao što sam ja jedno vrijeme sve to bez propitivanja prihvaćao zato što je to stvar pravila, tako i oni mogu tolerirati moje odluke osobne prirode koje se ogledaju u jednoj drugoj dimenziji, u duhovnoj i biblijskoj dimenziji. Opet kažem, pravila Zajednice sama po sebi nisu loša jer imaju smisao da se nešto organizira i sprovede. No, ja sam braći naglasio jednu stvar. Ne znam, ne bi volio da me zbog toga krivo shvatite jer možete pomisliti kako to uspoređujem u negativnom kontekstu. Naime, riječ je o rabinima u Kristovo vrijeme. Oni su u najboljoj namjeri željeli zaštititi narod da ne krši sabat. Uveli su neka pravila i tako, pravilo na pravilo, je dovelo do toga da su opteretili narod. Znači, poticaj sam po sebi nije bio loš. Želja da se narod drži u nekim granicama je dovelo do toga da su se mnogi osjećali opterećenima. Rekao sam, pravila u vezi nečega mogu biti donesen s dobrim namjerama, ali pitanje je - kako ih neki pojedinci doživljavaju, pogotovo ako na njih gledaju kao Isus ili kako na njih gledaju oni koji su donijeli ta pravila.

Drago: Ne kažem da nešto ne može biti teret, kao u prvom stoljeću. Toga smo svijesni. Ali što je danas teret, znaš, recimo konkretno kad smo naglasili službu propovijedanja. Za nekoga je to teret, a drugih sedam milijuna propovijednika ih demantira. Tako velikoj većini nije teret, a nekome je teret. Je li problem onda u teretu ili u toj osobi? Znaš. I što bi ja koji prezentiram neki drukčiji stav - je li pomažem ili odmažem. Ja ne znam koliko si ti bio u prilici o svojim stavovima razgovarati s drugima.

Primjedba: To što sedam milijuna aktivnih objavitelja demantira nekoliko tisuća onih neaktivnih koji službu propovijedanja doživljavaju kao teret, nije mjerilo da je takav vid službe sam po sebi dokaz ispravnog postavljanja stvari. Među njima ima mnogo onih koji idu u službu s tim teretom kojeg nose jer misle da je to mjerilo njihove duhovnosti i obaveze prema Bogu. Mnogi drugi nose taj teret jer samo tako mogu biti priznati članovi zajednice koje će drugi prihvatiti kao duhovne kršćane s kojima se mogu družiti. Postoje milijuni onih koji su indirektno povezani sa našom Zajednicom a koji još uvijek ne žele biti njeni članovi i na sebe preuzeti tu obavezu propovijedanja. Oni zajedno sa mnoštvom onih koji su otišli iz Zajednice čine nekoliko puta više ljudstva koji svojim stavom i razmišljanjem dokazuju da služba propovijedanja kakvog provodi naša Zajednica jeste teret kojeg ne mogu nositi.

Danijel: O tim mojim odlukama nisam s nikim pričao.

Drago: Možda sa braćom i sestrama koji su vidjeli neke tvoje postupke, je si li imao prilike razgovarati?

Danijel: U mojoj široj obitelji sam spominjao neke stvari, ali ni njima nisam želio reći sve jer me ne bi mogli potpuno razumjeti. Zato i dalje svi oni imaju onaj isti stav kao do sada. Na nikoga nisam utjecao da promijeni svoje gledište. Ja puno toga želim zadržati za sebe dok ne dođe do jedne razine kad bi se to moglo lakše objasniti.

Drago: Zašto to govorim? Zato što u tvojim meilovima, recimo ima na više mjesta gdje ti spominješ situacije koje mogu biti ili koje su bile. Recimo:

“... Ne želim opravdavati činjenicu da sebi ponekad dozvolim da s nekima raspravljam o ovoj i drugim temama iako pazim da nikoga ne navedem da vjeruje onome što ja kažem...“

Danijel: Stvar je u tome što mi komuniciramo o svim stvarima, o svim temama. No ja znam gdje je granica onoga što mogu reći i ne idem preko te granice. Znači, mi kad razgovaramo u društvu, a bio sam u društvu i s tobom, onda se vidjelo da poštujem tu granicu. Npr. znao sam ograničiti svoje druženje s nekima koji bi me možda naveli da kažem i više od onoga što bi smio reći. Zato s jednim bratom s kojim sam proučavao sve do njegovog krštenja, a koji je uvijek bio pun pitanja, nisam želio biti puno u društvu jer bi možda bio naveden da pređem granicu koju sam sebi postavio. Bojao sam se da bi netko iz mene u tom trenutku izvukao nešto više kad bi bio najranjiviji.

Jakov: Iz ovih pitanja, brate, ćesto kažeš da vjeruješ u Bibliju i Isusa, ali jedan stav prema organizaciji koju mi zastupamo prema i vjernom i razboritom robu nije baš na mjestu. Ti kažeš da je ovo štampanje literature bespotrebno trošenje novca. Kažeš da bi se moglo drugačije napraviti. Onda kažeš da godinama propovijedamo na takav način i da imaju teret braća. Kakav je tvoj stav prema ovome? Je li ti vjeruješ ...

Komentar: Činjenica je da je Zajednica nakon takvog mog komentara (kojeg sam iznio u svojoj knjizi, a kasnije i u pismu starješinama) i sama pristupila smanjenju troškova štampanja. Najprije je upola smanjila štampanje Probudite se, tako da je ukinula polumjesečna izdanja a uvela ih kao mjesečnik, a sada je dala do znanja da će od 2013. godine za upola smanjiti broj stranica za Probudi se i Stražarsku kulu namijenjenu za raspačavanje. To pokazuje da su moje primjedbe ipak imale nekog smisla. Smatram da je svaka moja primjedba u vezi službe propovijedanja također imala smisla ali oni o tome nisu željeli raspravljati sa mnom.

Danijel: Htio sam nekako naglasiti potrebu.... Nije samo pohvala nešto što bi nas trebalo krasiti kao zajednicu, nego ponekad i neka dobronamjerna kritika, pogotovo ako se nakad vidi da Zajednica godinama radi u jednom smjeru, a možda se osjeća da kroz vlastito iskustvo ili iskustvo druge braće treba neke stvari drugaćije postaviti. Nije moje da to postavljam ali mogu uputiti jednu dobronamjernu kritiku.

Jakov: Mogu ti reć, što se tiće tih kritika, ovo se odnosi na cjelokupnu strukturu naše organizacije. U našem uredništvu postoje, ako si vidio “Probudite se“, ljudi kažu da smo nešto pogriješili i to proslijede uredništvu tog časopisa. I braća priznaju – “je, pogriješili smo“. Možda su dali neku krivu informaciju. Ali ovo o čemu ti govoriš, to su temeljne stvari. Što ti misliš, je li može jedan pojedinac imati duh da sam to razabere naspram braće koja su dio “vjernog i razboritog roba“ u Vodećem tijelu, koja se mole intezivno i trude imati bolji uvid?

Danijel: To je nešto o čemu se može raspravljati. O tom stvarima nema puno informacija kroz literaturu. Znam, kad bi sad tu stvar išao analizirati ...

Jakov: Nas ne zanima analiza, nego mi te pitamo: “Je li ti vjeruješ da će Jehova danas smatrati da cijeli “vjerni i razboriti rob“, odnosno Vodeće tijelo donosi toliko tereta koji godinama braća nose na svojim leđima kao što je služba propovijedanja i da jedan pojedinac može doći do zaključka da smo mi sada godinama bili izmanipulirani i nosili taj ogromni teret i sad zbog nekog srama – ti kažeš kao katolička crkva na stijeni Petra – da sada to neće priznat.

Nadopuna: On je ovdje citirao jednu misao iz mog pisma kojega sam uputio starješinama, a govorilo je o mojim zaključcima u vezi krštenja i ovlaštenja za evanđelizatore. Iako su svi oni imali prilike u tom pismu vidjeti sve argumente koje sam izvukao iz Biblije, a koji prikazuju kako naša Zajednica Isusove i Pavlove riječi tumači izvan konteksta, oni su uzeli samo onu misao koja ih je izritirala, što samo pokazuje da nisu spremni prihvatiti nikakvu pa čak ni dobronamjernu kritiku koja je iznesena u okviru biblijske argumentacije.

Danijel: To sam ja kroz svoj uvid nekako primjetio i možda je bolje da takva kritika dođe iznutra nego izvana. Da li sam ja u svemu tome pogriješio sa jednom takvom kritikom i razmišljanjem, treba da se vidi. Ne smatram da se svaka kritika mora sankcionirati. O njoj se može razmišljati. Možda bi se braća trebala, čak i kad bi skupština tako funkcionirala, da braća budu spremna i ohrabrena da kažu nešto što ih tišti, a ne samo da klimaju glavom i potvrđivaju da je sve u redu. U tom nekom segmentu kad osjećaš slobodu da nešto kažeš, a da nećeš zbog toga biti doveden pred odgovornost, bilo bi i više suradnje. Ipak smo mi – kao što se kaže – suradnici “vjernog roba“ u djelu propovijedanja i kao suradnici na tom području primjetit ćemo u svom životnom iskustvu neke stvari koje bi možda trebalo drugaćije postaviti. Ne znam kako bi to objasnio. Svaki pojedinac ima drugaćiji doživljaj u službi propovijedanja. Netko može osjećati revnost baš za taj vid službe, a netko, koga duh ne potiće na tu aktivnost nego na nešto drugo, može izgubiti radost jer može pomisliti da s njim nešto nije u redu iako ga se pokušava uvijek motivirati da to čini. To su samo neke stvari koje sam primjetio.

Drago: Što je ovdje bitno. Nije stvar u stavu, znaš, razmišljanju, mojoj kritici, kako si rekao, nego je stvar opet kako taj stav i ja s njim u javnost izlazim tako što se držim svog stava ili se držim stava Zajednice. Kod tebe je ono što mogu reći, koliko smo ovo istražili, a ti me ispravi ako griješim, naši zaključci - podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš tu razlikuZnači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.

Primjedba: Oni su i sami došli do zaključka da sam ja potpuno podložan Kristu jer to želim biti, ali da nisam toliko podložan čovjeku koji sebe smatra “vjernim i razboritim robom“. Sa gledišta Biblije tako bi trebalo biti jer je zapisano: “Ali želim da znate da je svakome muškarcu glava Krist“ (1.Ko 11:3). Iz ovog procesa se može zaključiti da čovjek, bez obzira koju visoku poziciju ima u organizaciji, može tražiti za sebe da mu se ostali potpuno podlože jer je on ili grupa njih toga vrijedno i dostojno budući da zastupaju samog Boga na zemlji koji ih je navodno pomazao za tu ulogu. Za ispravno postavljanje stvari dovoljno je razumjeti što kaže Biblija kad su u pitanju Isus s jedne strane i apostoli (koji su pomazani da predvode skupštinu) s druge strane. U Mateju 17:5,6. stoji napisano: “I začuo se glas iz oblaka, koji je rekao: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji! Njega slušajte!” Isusu se stoga treba potpuno podložiti i njega slušati. S druge strane čovjek koji zastupa Isusa na zemlji nema taj autoritet jer može čak i u najboljoj namjeri provoditi svoju volju i svoj način razmišljanja. Isus je to znao pa je ukazao da neki od njegovih “upravitelja“ neće provoditi Božju volju jer je neće potpuno razumjeti, dok će je neki čak i zanemariti (Lk 12:42-47). Apostol Pavle je ukazao da je moguće da neki od samozvanih apostola donesu ili objave drugačiju dobru vijest (Ga 1:6-8). Zato apostoli nikad nisu tražili za sebe potpunu podložnost i poslušnost jer su se svi vjernici trebali prije svega podložiti Kristu, a ne čovjeku. Podložnost i poslušnost čovjeku je također potrebna, ali sve do određene granice kada vjernik vidi i osjeti da mora više slušati Boga nego čovjeka (He 13:17; Dj 4:19; 5:29). Tu činjenicu su ovi starješine zanemarili pa su osudili što sam napravio ovu razliku između Krista i današnjeg Vodećeg tijela.

Problem je u gledištu kojeg je Vodeće tijelo stvorilo kako bi sebi kao Gospodinovom upravitelju dalo veće ovlasti nego su ih do 1918. godine imali drugi Gospodinovi upravitelji. Naime, Zajednica je kritizirala vodstvo katoličke crkve što je kroz povijest sebi nametnula veliki autoritet i potpunu podložnost. S druge strane naša Zajednica je priznala prava pojedinaca koji su u tom razdoblju srednjeg vijeka pokazivali samo relativnu podložnost i poslušnost crkvenom vodstvu, iako su zbog toga mogli biti izopćeni i čak ubijeni. Čak je dobro i pohvalno govorila o takvima koji nisu u svemu slušali svoje religiozne vođe. No, od kada su za sebe ustvrdili da su oni od 1919. godine jedini “vjerni i razboriti upravitelj“ kojemu je Isus dao svu svoju imovinu, dok su svi ostali “upravitelji“ zli, onda su se i oni toliko uzdigli da su sjeli na Mojsijevu stolicu, te su uzeli sebi za pravo da ih njihovi članovi u svemu slušaju i potpuno im se podlože. Ja sam tu ipak ostao dosljedan onome što Biblija uči. Potpuna podložnost Kristu da, ali potpuna podložnost čovjeku ne.

Danijel: Evo ovako. Maloprije sam spomenuo taj naš obiteljski odnos nas u Zajednici i taj osjećaj koji sam ja stekao kroz odrastanje u vjeri. Ovdje sam napisao jednu misao koja je bitna u svemu tome, pa ću je ponoviti:

“... Moj grijeh je bio u tome što im se nisam obraćao sa pitanjima kao dijete, nego kao odrasla zrela osoba, sa logičnim i razumnim argumentima. Zar ne bi bilo ispod dostojanstva kad bi otac zahtijevao od svog odraslog sina da mu se obraća samo s pitanjima, a ukoliko ima neka konkretna saznanja, savjete ili prigovore, da mu se onda ne obraća, nego da šuti, jer ako mu se bude na takav način obraćao onda može biti sankcioniran zbog nepoštivanja. Takav dojam nikad nisam dobio kroz publikaciju ‘vjernog roba’ Ako sam smatrao da sam na temelju dubokog istraživanja Biblije došao do određenih spoznaja, mogao sam šutjeti jedno vrijeme, ali ne toliko dugo da zbog toga izgubim radost u svom služenju Jehovi..."

Prema tome, ako sam kao zrela duhovna osoba na tom duhovnom razvoju sputavan da nešto ne kažem što smatram ispravnim, onda to nije to. Na primjer, odnos između apostola Pavla, koji je bio evanđelizator i Petra koji je bio jedan od istaknutih Isusovih apostola, a naša ga Zajednica smatra članom prvog Vodećeg tijela, onda imamo situaciju kada se Pavle u jednom trenutku njemu suprotstavio. Znači, nije se nekako bojao da mu kaže gdje griješi. Taj njihov odnos je bio zasnivan na dobronamjernoj kritici. Ja ne bi želio doživjeti Pavla u negativnom svjetlu (samo zato što se usudio kritizirati Petra kao najviši autoritet) i ne želim da vi mene gledate u tom negativnom svjetlu. Znači, ta otvorenost i spremnost da se nešto kaže, pa možda i zvučalo grubo, da to nije tako strašno kao što možda izgleda na prvi pogled. Tu sam nekako imao tu slobodu, tako da ne znam...

Drago: Pokušaj razumjeti što mi želimo. Nije stvar, opet kažem, u kritici, nije stvar obraćanju Zajednici, obraćanju starješinstvu. To uopće nije upitno, nego je stvar u nekim postupcima, znaš, koji su potkrijepili takve tvoje stavove. To je recimo, u ovom meilu, to je meni neko mjerilo, od 21.listopada, gdje iznosiš četiri, pet, šest postupaka. Ne radi se o kritici, znaš. Ja pitam starješine, pitam “vjernog roba“, pišem Zajednici, ali vjerni rob nije promjenio svoje stajalište o tim stvarima a ti si isto postupio suprotno tome, odnosno u skladu s onim što ti vjeruješ. Razumješ, o tome se radi. Ne o kritici i tome što se ne slažeš. Podložnost je nešto drugo. Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako. U tom smislu.

Primjedba: Ova njegova zadnja misao o podložnosti autoritetu Vodećeg tijela, a time i podložnosti cjelokupnoj hijerarhiji starješina je dokaz o zloupotrebi njihovog autoriteta. Kao što sam već iznio u ranijem izlaganju, autoritet se može zloupotrijebiti kada se za različite situacije koristi samo jedan model upravljanja članovima kršćanske zajednice. Naime ovaj starješina je dao do znanja da se autoritet zadatka provodi čak i u onim situacijama kada on može biti neadekvatan, pa čak i poguban za članove. Zato ću ponovo citirati te važne misli:

"Iako je autoritet bitno svojstvo vodstva i bez njega vođe ne mogu djelovati učinkovito, ipak je istovremena zloupotreba autoriteta jedan od glavnih promšaja vodstva i izvor najučestalijih pritužbi protiv vodstva...

...Kad odlučim pokoravati se većem autoritetu, ni u kom slučaju se ne osjećam inferiornim ili poniženim zato jer je pravi autoritet duhovan i poštuje moju moralnu slobodu. Poslušnoist je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

...Ljudi prepoznaju da je moć legitimna samo kada se njezine norme slažu s njihovim vlastitim nizom nutarnjih vrijednosti. Stoga ako je koncepcija vodstva koju imaju članovi crkve surađivačka i usmjerena prema ljudima, oni će smatrati nelegitimnim i autoritativnim svaki oblik vodstva koji je centraliziran... S druge strane, ako ljudi gledaju na crkvu kao na hijerarhijsku instituciju u kojoj je uloga vođa da kažu što treba biti učinjeno, oni će priznati pravo vođe da donosi jednostrane odluke kao savršeno legitimne. To znači da  će odbaciti načine vodstva koji su usredotočeni prema ljudima jer će ih smatrati slabima i nedjelotvornima“

“Autoritet zadatka je najjednostavniji i izravan oblik autoriteta. Podređene tretira jednostavno kao dodatne ruke  ili druge kapacitete koji su u službi osobe  koja je odgovorna. Vođa daje smjernice i naputke i sve što se traži od podređenih je da shvate naredbe i provode ih što je točnije moguće... Njihov je autoritet jednostavan, upravni i kategorički.

... Autoritet zadatka je neadekvatan u situaciji kada je potrebno poučavanje, a poguban je u moralnim i duhovnim situacijama. On dovodi do legalizma – slova koje ubija. (2.Ko 3:6). Kada vođe kategorički izjavljuju ono što misle da je istina u moralnim ili duhovnim pitanjima i ne dopuštaju preispitivanje, propitivanje i raspravu, upotrebljavaju autoritet zadatka u duhovnoj situaciji. I kada svako suprotno stajalište ili drukčije tumačenje svrstaju u pobunu pomazanog autoriteta oni zlorabe autoritet zadatka. Autoritet za izvršavanje zadatka u duhovnim stvarima i etičkim pitanjima koje idu s njim neminovno dovodi do legalizma.“

Komentar: Kad se razumije što je to autoritet i kako ga treba provoditi u kršćanskoj zajednici, onda se u to nikako ne uklapa ono što je rekao ovaj starješina: “...ti si isto postupio suprotno tome, odnosno u skladu s onim što ti vjeruješ. Podložnost je nešto drugo. Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako.“ Ovo što je rekao može se primjeniti samo kad vodstvo zahtijeva da se izvrši neki zadatak ili naredba gdje podređeni služe kao produžene ili dodatne ruke. Tada jedan čovjek ili vodstvo zajednice može voditi i koordinirati neke zadatke koje svi članovi zajednice prihvačaju. Takav vid autoriteta djeluje savršeno dobro samo u pojedinim situacijama kao u odnosu roditelj – dijeca; poslovođa-radnici; vojskovođa-vojnici i slično (Lk 7:8). Tu je važno naučiti slušati samo zato što iza toga stoji autoritet. Podređeni ne moraju potpuno razumijeti sve razloge ali je dovoljno da razumju naredbu kako bi je izvršili. No, čak i tada kad se treba nešto učiniti se treba dati mogućnost da se posluša ili ne posluša. To nam govori primjer Davida i njegovog sluge Joaba, kad je Joab odbio poslušati Davida koji je zatražio da se izvrši popis stanovništva. Međutim, izvan tih točno određenih zadataka se takav autoritet ne može sprovoditi, pogotovo kad se želi nekoga poučavati ili ga duhovno odgajati. Kršćani mogu u svojim počecima duhovnog razvoja biti poput male djece koja će poslušati i onda kad ne razumiju prave razloge, ali kad dostignu kršćansku zrelost tada mogu imati slobodu da ne poslušaju ukoliko vide da ih taj autoritet u svojoj revnosti iskorištava za neke svoje ciljeve. Da li možemo zamislti Isusa i druge prave Izraelce koji pokazuju takvu potpunu podložnost svojoj vjerskoj zajednici? Da li je Isus provodio u praksu ono s ćim se nije slagao ili je donosio odluke da postupi drugačije? Odgovor je svima poznat. Kad je u pitanju autoritet zadatka onda ovdje dolazi do izražaja zadatak službe propovijedanja. Vodeće tijelo kao autoritet može donositi smjernice i naputke da se taj zadatak izvrši preko članova koji služe kao dodatne ruke, noge ili usta. Međutim, kad se za izvršenje jednog takvog zadatka koriste biblijski stavci koji se krivo tumače i kad se vidi da iza takvog tumačenja stoji interes korporacije Društva za štampanje i distribuciju njenih publikacija, onda svaki pojedini član zajednice mora biti svjestan da se radi samo o vrsti zadatka iza kojeg stoji običan čovjek, a ne Isus Krist koji je to drugačije postavio. O tome sam pisao starješinama u pismu u kojem stoji: 

Dragi brate Nikša,

Moj cilj u istraživanju ove teme je bio traženje pravog značenja zadatka propovijedanja i njenog pravog mjesta u kršćanskoj skupštini. Kad se stvari ispravno postave onda se može govoriti o organizaciji koja drži do teokratskog reda, a ne o organizaciji koja se ljudskim nastojanjima pokušava dovesti u sklad sa prvom kršćanskom skupštinom na nekim svojim sličnim postavkama gdje se izraz ‘propovijedanje’ razvodnjava i izjednačava sa neformalnim razgovorom, objašnjavanjem, uvjeravanjem i raspravljanjem samo kako bi se postigao neki ljudski cilj iza kojeg stoji ‘Gospodinov rob’ kojemu po ovom pitanju dajemo prednost ispred Krista. No, nikako da shvatimo da se proročanstvo iz Mateja 24:14 može i treba ispunjavati na principu koji je vrijedio i u prvom stoljeću. Iako donekle slijedimo taj princip, Zajednica je postavila i neke svoje principe koje odudaraju od prakse prve kršćanske skupštine jer je za službu propovijedanja i poučavanja stvorila jedan novi kalup u kojeg je utisnula svakog od nas. Sve ono što se ne može smatrati službom propovijedanja, treba izdvojiti iz tog okvira i kalupa, tako da se ne treba sve nas promatrati kao propovjednike, nego samo kao kršćane. Samim tim je pogrešno nas smatrati ovlaštenim propovjednicima jer smo to ovlaštenje očito dobili od čovjeka, a ne od Boga... (nastavak ove teme se može pročitati u knjizi “Evangelizacija po Watchtoweru)

Nadopuna – (nastavak): Ovo što sam napisao i odluke koje sam u skladu s tim donosio je vezano za moje  moralno pravo da ne poslušam čovjeka tamo gdje se njegovi zahtjevi ne mogu dovesti u vezu sa potpunom podložnošću. Imam pravo odbiti takav vjerski dogmatizam, legalizam i autoritarnost. Moj motiv nije onaj kojeg je maloprije iznio brat Drago koji je rekao: “Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako.“ Ovaj princip podložnosti nije u potpunom skladu sa Biblijom nego sa ljudskom autoritarnom organizacijom. Da bi se organizacija Jehovinih svjedoka s pravom nazvala Božjom organizacijom, ona treba prije svega promijeniti način upravljanja svojim članovima kako bi Božji zahtjevi bili ispred ljudskih. Bog može dati slobodu čovjeku da u svoj model upravljanja uvede neke stvari o kojima Biblija ne govori, ali ne može krivo primjenjivati i izvrtati Božju riječ kako bi dao važnost svojim smjernicama i odredbama. To je ono čemu sam prigovorio i što je njima najviše zasmetalo.

Danijel: Dobro, opet ono što sam rekao, npr. savjet koji su dobili Kristovi učenici da idu propovijedati i širiti dobru vijest. Tu sam istakao jednu stvar gdje sam našao i sebe, gdje je Pavle bio slobodan donijeti jednu takvu odluku da ne propovijeda tamo gdje se već propovijedalo i da otrese prašinu sa svojih nogu i da ide dalje, znači da se ne vraća na to područje onima koji su čuli i onima koji su odbili dobru vijest. Tada nisu postojala pravila kršćanske skupštine po tom pitanju, pa sam vidio da je njih Krist usmjeravao u tom pravcu da se dobra vijest širi, kao i vatra kad se zapali, ona se ne vraća nazad, nego to širanje ima smisao proširiti tu dobru vijest, dok se opožareno područje može obrađivati na jedan drugi način. Pavle je to tako postupao i u tom smislu je razmišljao, gledao pa je mogao donijeti jednu takvu odluku. Znači nije bio uvjetovan pravilima.

Drago: Oprosti, sad da ne idemo, znaš, u razmatranje svakog tvog stava i vjerovanja. Nije to sporno, sporno je, i to nas ovdje interesira nešto drugo. Ti očito dođeš do jednog zaključka koji nije u skladu sa učenjima “vjernog i razboritog roba“. Zato nas zanima zašto ti opet postupaš po svom zaključku, jer ti si poduzeo neke mjere - za neke su stvari došla nova objašnjenja, a za neke nisu još uvijek  - i ti radiš tako bez obzira što je zvanični stav Zajednice takav?

Primjedba: Ja nisam bio od onih koji Bibliju čitaju s unaprijed stvorenim mišljenjem i zaključcima do kojih su došli članovi Vodećeg tijela pa sam mogao donijeti svoje zaključke. U Stražarskoj kuli 1.5.1994. str.24.odl.14. stoji:

"Tada su Charles Taze Russell i neki od njegovih drugova 1870. godine formirali grupu za proučavanje Biblije u Alleghenyu u Pennsylvanii. Oni nisu bili prvi koji su razabrali mnoge biblijske istine koje su prigrlili, no kod proučavanja učinili su si navikom da pažljivo provjere sve biblijske retke u vezi sa zadanim pitanjem. Nisu imali cilj da nađu biblijske retke koji dokazuju neko unaprijed stvoreno mišljenje, nego da budu sigurni da izvlače zaključke koji su u skladu sa svime što Biblija kaže o dotičnoj stvari“

Komentar: Problem je u tome što su oni tada a i drugi članovi Upravnog odbora nakon njih došli do zaključaka s kojima su stvorili određeno uvjerenje ili vjerovanje tako da se ono prihvatilo kao 'istina'. Ta'istina' je zatim zacementirana pa je svima nama postala poput unaprijed stvorenog mišljenja kojeg se nije trebalo dovoditi u pitanje. Zašto su onda neke od tih istina kasnije izmjenjene? Očito su se na temelju tog unaprije stvorenog mišljenja u publikacijama zajednice citirali neki biblijski reci kako bi se to krivo mišljenje podupiralo, dok se istovremeno odbacivao cjelokupni kontekst s kojim se moglo doći do jednog drugog zaključka koji naravno nije bio u skladu sa trenutnim učenjima Zajednice. Samim tim se uz pojedine predvodnike Zajednice kao što je Joe F. Rutherford, može govoriti kao o onima koji govore “iskrivljene stvari kako bi odvlačili učenike za sobom“ (Dj 20:30). On je odbacio neka učenja pastora Russella i promovirao neka svoja učenja uz koja je pristalo samo jedna trečina tadašnjih Istraživača Biblije koji su pošli za njim. Sa tim sljedbenicima je formirao organizaciju koju je nazvao 'Jehovini svjedoci' koja još uvijek uči neke stvari koje nisu potpuno usklađene s Biblijom. Budući da je diplomirao na pravnom fakiltetu kao sudac, onda mu je u Bibliji posebno upao za oko izraz “svjedok“ kojeg je iskoristio za naziv svoje organizacije. Iskoristio je stavak iz Izaije 43:10, u kojem Jehova Izraelce koje je izbavio iz babilonskog zarobljeništva naziva “svojim svjedocima“, jer su vidjeli djelo spasenja iza kojeg je stajao Jehova, pa je članove svoje organizacije nazvao “Jehovini svjedoci“, iako nisu vidjeli svojim očima bilo koje Jehovino djelo koje su on i njegov prethodnik objavljivali. Tako je tim imenom sebi i svojoj kršćanskoj zajednici dao posebnu mesijansku ulogu. Zanimljivo je da je kao siromašan mladić prodavao enciklopedije od kuće do kuće kako bi zaradio za školovanje. Kasnije je tu kolportersku djelatnost promovirao među svojim članovima tražeći od njih da "od kuće do kuće“ raspačavaju publikacije Društva. U tome je iskoristio dva biblijska stavka (Dj 5:42 i 20:20) koja su izvađena iz konteksta i dao im drugačije značenje iako se lako može utvrditi da ta metoda evanđeliziranja nije bila prisutna u prvom stoljeću. U ovom kršćanskom svijetu u kojem ima mnogo većih i manjih kršćanskih zajednica nije problem u tome što su se neki kršćanski vjernici poveli za čovjekom ili ljudima koji su u svojoj najboljoj namjeri željeli stvoriti zajednicu pravih kršćanskih vjernika. Problem je u tome što se ponekad tim ljudima daje veće pravo nego ga trebaju imati što može rezultirati da podupiru i ona učenja koja su proizvod krivih tumačenja, nagađanja i špekulacija kojima su svoje unaprijed stvoreno mišljenje o nečemu zacimentirali u temelje vjere i kršćanskog života. Da li onda treba samo čekati službene promjene ili je potrebno po svojoj kršćanskoj savjesti reagirati kako bi odbacili sve što ne odgovara biblijskom obrascu razmišljanja. Kako bi Isus postupio i što bi očekivao od svojih sljedbenika?

DanijelJa sam smatrao da postoji jedna sloboda u tom smislu, da ako i postoje pravila, da se ipak treba više gledati duh onoga što Biblija kaže. Pravilo opet ima neko svoje mjesto, ali sam smatrao da nekako duh onoga što ja osjećam u skladu sa Biblijom i sebe kao kršćanina, da se to razmotri a ne da se to osuđuje, odnosno da se to može čak tolerirati i prihvatiti u jednoj razumnoj mjeri.

Nadopuna: Ono što Biblija uči je za mene jedno vrijeme bilo istovjetno onome što uči Društvo Kule stražare iza kojeg stoje članovi Vodećeg tijela. Iako je to bilo istovjetno, oni su dali savjet Jehovinim svjedocima da u svom izražavanju ne spominju Društvo nego Bibliju kako se ne bi dobio dojam da su nečija vjerovanja nametnuta od strane vjerske zajednice. Tako u Stražarskoj kuli od 15.3.1998. str.18,19. stoji:

“Da bi izbjegli nesporazume, Jehovini svjedoci nastoje se pažljivo izražavati. Umjesto da kažu: ”Društvo uči“, mnogi Svjedoci više vole koristiti izraze kao što su: ”Biblija kaže“ ili: ”Spoznao sam da Biblija uči.“ Oni na taj način naglašavaju osobnu odluku svakog Svjedoka da prihvati biblijska učenja, a usto ne ostavljaju krivi dojam da su Svjedoci na neki način vezani zahtjevima nekakve vjerske sekte. Naravno, primjedbe u vezi s terminologijom nikada ne trebaju postati sporno pitanje. Uostalom, terminologija je važna samo utoliko da spriječi nastanak nesporazuma.“

Komentar: Iako je svakome dano da donese osobnu odluku u vezi prihvaćanja određenih biblijskih učenja, ipak je u stvarnosti to drugačije jer su svi članovi zaista vezani zahtjevima i učenjima svoje zajednice. Da bi spriječio nastanak nesporazuma ja sam njima u svojim pismima već unaprijed dao do znanja da u mojoj terminologiji koristim izraze: ”Biblija kaže“ ili: ”Spoznao sam da Biblija uči“, na način da sam to odvojio od onoga što Društvo uči. Tako je ispalo da je moja terminologija na kraju ipak postala sporno pitanje. U kom smislu? Društvo uči da Jehova ne daje svoj sveti duh za razumjevanje Biblije odvojeno od onoga što je spoznalo Društvo preko Vodećeg tijela. Tako ispada da Bog preko časopisa i publikacija Zajednice iznosi svoje riječi i svoje misli dok ja ili bilo tko drugi bez tog svetog duha možemo iznositi samo svoje misli. Zato sam zahtijevao da oni toleriraju i prihvate moje opredjeljenje po kojem sam prednost dao Bibliji, a ne svemu što Zajednica uči.

Stjepko: Što sad kad pogledamo malo unatrag - to istraživanje. Vjerujem da je to u početku bilo primamljivo, ali pogledaj sad tu situaciju. Znaš realnost gdje te to dovodi spram Jehovine organizacije. Starješine tvoje skupštine to predstavljaju; došlo je do jako intezivnih razgovora u zadnje vrijeme, savjetovanja; došlo je do toga da se formirao Pravni odbor s kim si se suočio; čak i odluka Pravnog odbora bila je isključenje, i to je sada jedna realnost. Sad bi trebalo nešto napraviti. Znači, to te, tvoj stav, tvoja razmišljanja te dovode u tu fazu. To je realnost. Sad smo mi Prizivni odbor i zastupamo Zajednicu, analiziramo taj postupak. Nakon ovoga nema još puno. Nema ništa. Po koju cijenu? Da li si na pravom putu? Želio bi čuti tvoj stav i misli. Trebaš se suočiti sa ovom realnošću. Ne znamo što će dalje bit ali, da li su oni pogriješili?

Primjedba: Budući da i Prizivni odbor zastupa Zajednicu, onda se nije moglo očekivati drugačija analiza mog slučaja kroz biblijsku analizu onih argumenata u kojima sam ja vidio svoju slobodu razmišljanja i djelovanja.

Danijel: Da, dobro. Maloprije sam rekao da sam smatrao kako su ta neka pravila (o službi propovijedanja) donesena s vremenom. Ona kao takva nisu postojala od samog početka. Neka su bila postavljena pa su se mijenjala. Ona nisu temelj naše vjere niti su pronikla iz Biblije iako mogu imati neke dodirne točke sa onim što u njoj piše. Ona su postavljena zbog načina na koji su postavljene neke stvari u organizaciji i da bi se uredile kao takve. Znači, sad postoje te dvije stvari – stvar organizacije kako ona postavlja neke stvari i koliko se mi možemo tome podložiti. Znači, ne možemo svi biti opći pioniri iako nas se potiće da imamo taj pionirski duh. Slično tome, Božji duh koji nas potiče na nešto, on je za mene jako važna stavka. Poticati nekoga treba u skladu s tim duhom, što znači da me se najprije prepozna kao duhovnu osobu koja ima svjedočenje svetog duha kroz neke svoje duhovne aktivnosti. Znači da radim ono što me srce tjera i da tu sebe nalazim kao dio Božjeg naroda, kao dio tijela skupštine. Primjetio sam kroz svoje životno iskustvo i u suradnji sa mnogom braćom i sestrama, da i njima ponekad predstavlja teret (obaveznog redovitog propovijedanja), trčanja za satima da bi ispunili neku kvotu, neku normu i neki cilj koji je kao takav postavljen od Zajednice. Zatim, gledam apostola Pavla koji nije nikad imao jedan takav cilj u količinskoj normi i satima, ali se posvetio službi. Cilj službe je posvetiti joj se i podredititi sve toj službi. Tada nisi opterećen nekim normama, nekim kvotama koji drugi postavljaju, nego samo s onim što ti možeš u određenoj situaciji napraviti. Apostol Pavle je čak jedno vrijeme radio i povremeno propovijedao, ali kad su došli Timotej i Sila i donijeli materijalnu pomoć, onda se potpuno posvetio propovijedanju. Napustio je taj posao i tako korigirao svoj život prema situaciji. Nije morao davati izvještaj o vremenu kojeg je utrošio u toj službi nego o određenom uspjehu ili neuspjehu na pojedinom području.

Jakov: Znaš, nas nitko ne tjera koliko ćemo ići u službu. Izvještaj od “vjernog i razboritog roba“ od 15 minuta pokazuje da nitko ne treba biti opterećen ...

Danijel: Toga sam svjestan...

Nadopuna: Zašto netko mora prikazati i tih 15 minuta kako bi rasteretio svoju savjest i svoj strah da ga se ne ubroji u neredovite objavitelje, odnosno u one koji su si dozvolili da u mjesec dana niti jednom ne progovore s drugima o Bogu. Zar je to račun koji se mora polagati čovjeku. Bogu treba polagati račun za ono što on od nas traži, a čovjeku ono što on traži, ali tako da se čovjeku ne daje račun za ono što pripada Bogu. Tako samo Bog može znati neke stvari. U skladu s tim izvještaj, ukoliko ga se traži od nas, ne treba biti adresiran i potpisan, nego biti anoniman jer će ga se kao takvog moći upotrijebiti za stvari koje pripadaju organizaciji i njenoj evidenciji. Bogu Božje – čovjeku čovječje.        

Jakov:... Evo htio sam ti pročitat jedan redak iz 1.Sam 15:22 gdje kaže: “Zar su Jehovi žrtve paljenice i druge žrtve jednako mile kao i poslušnost glasu Jehovinu? Znaj, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost je bolja od sala ovnujskog.“... Ova priprema koja je napravljena, što smo sada tu (u organizaciji), to je od njega (od Boga). Da nema toga kanala, mi sada ne bi bili tu. I ono što mi želimo svi zajedno tebe pitati - Je li ti cijeniš tu pripremu? Kako se pokazuje da ti to cijeniš?

Primjedba: Maloprije su rekli da nije presudna moja odanost a time i poslušnost Kristu, nego odanost i poslušnost Vodećem tijelu. Znači ja sam postupio po onome što je on gore citirao, tako da ovaj stavak nisu mogli upotrijebiti protiv mene jer se u njemu navodi “poslušnost glasu Jehovinu“, a ne poslušnost glasu Vodećeg tijela koji se nalazi u poziciji da predvodi jednu grupu kršćana. No, da bi me podložili svojoj volji starješina je želio istaći dio koji kaže da je "poslušnost bolja od žrtve (paljenice)“. Željeli su mi ukazali da je moja podložnost Bogu istovjetna poslušnosti onima koji ga zastupaju. No, taj stavak može van konteksta prisvojiti bilo koji Božji zastupnik na zemlji, pa tako i Vodeće tijelo. No, onaj od koga se traži da pokaže poslušnost nekoj zapovjedi treba prije svega biti potpuno uvjeren da je ta zapovijed u skladu sa Božjom riječju, a ne sa ljudskom. Ne možemo svaku poslušnost čovjeku smatrati svetom dužnošću.Ja sam, kao i mnogi Božje sluge iz prošlosti, došao u situaciju kada sam trebao pokazati veću podložnost Bogu nego čovjeku, pa makar taj čovjek smatra da predvodi članove Božjeg naroda. Iako naša Zajednica s jedne strane pokušava braniti svoj autoritet po pitanju tumačenja Biblije, ona ipak ide protiv sebe kad u Stražarskoj kuli od 1.12.2006. str.7. kaže:

“(...)  trebamo poslušati riječi apostola Ivana i ne olako gledati na svoja vjerovanja niti ih prihvaćati kao gotovu činjenicu. On je upozorio (vjernike): “Ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!” (1. Iv 4:1).“

Prema tome, koga sam trebao više slušati? Da li sam po ovom pitanju trebao više slušati Isusovog apostola Ivana (koji traži od mene da ispitujem izjave za koje se tvrdi da iza njih stoji Bog) ili sam trebao poslušati moje starješine koji zastupaju autoritet i kolektivni stav Zajednice? Odnosno da li sam trebao više slušati one starješine i samozvane apostole koji su mi govorili da trebam bez prigovora prihvatati za istinu sve što nam oni govore ili sam trebamo slušati Isusove apostole koji nas upozoravaju da ne vjerujemo svemu što nam se kaže, pa čak ako bi iza tih "nadahnutih“ izjava stajali apostoli ili anđeli. Da je u prvom stoljeću postojalo Vodeće tijelo kao autoritet u davanju nadahnutih izjava, onda Ivan ne bi tražio od vjernika da ispituju nadahnute izraze. Naime, da je apostol Ivan bio član nekog Vodećeg tijela, onda bi tražio od kršćana da ne trebaju nikoga slušati nego samo ono što kaže Vodeće tijelo. No, on je rekao nešto što pokazuje da takvo Vodeće tijelo kao grupa uopće nije postojalo. Tek s pojavom organiziranog kršćanstva sa Papom na čelu je došlo do ograničavanja vlastitog mišljenja od strane onih koji su se nametnuli kao jedini autoritet nad Biblijom i svetim duhom.

Zar su članovi Vodećeg tijela ove Zajednice iznad apostola pa čak i anđela da im mi moramo dati puno povjerenje? Dok Isusov apostol Ivan kaže da ne vjerujemo svakoj izjavi, starješine ove Zajednice kažu da treba bez prigovora prihvatiti svaku izjavu Vodećeg tijela kao istinu nadahnutu od Boga. Apostol Ivan kaže da ispitujemo takve izjave da li su od Boga, a ovi kažu da ne treba ispitivati jer smo svojim krštenjem dali puno povjerenje organizaciji koju vodi Vodeće tijelo. To me podsjeća na katoličko inkvizicijski sud koji je vodio proces protiv Martina Lutera. Predstavnik suda je rekao Luteru da ‘uzalud čeka na sporenje o stvarima kojih se obavezao vjerovati te da neće uvući u sumnju stvari koje je Katolička crkva već prosudila, stvari koje su prešle u običaj i za koje vjeruju da ih je Krist, najpravedniji sudac naložio’. Na isti način je i naša Zajednica sve nas našim krštenjem obavezala da vjerujemo njenim izjavama tako što je prije krštenja zahtijevala od novih kandidata za krštenje da svojim potvrdnim odgovorom kažu da "razumiju da ih predanje i krštenje označava kao Jehovinog svjedoka u povezanosti s Božjom duhom vođenom organizacijom". Međutim, u knjizi "Sto Biblija uči?" stoji:

"Važno je da upamtiš i to da si se predao samom Jehovi Bogu, a ne nekom djelu, ideji, ljudima ili organizaciji. Tvoje predanje i krštenje početak su vrlo bliskog prijateljstva s Bogom — prisnog odnosa s njim“ 

Da sam znao da je potpuna podložnost organizaciji i njenom djelu uvjet krštenja ja se nikad ne bi krstio. No gornja izjava pokazujekako očito postoji prostora da se tolerira nečija sloboda savjesti oko toga da li će vjerovati ili ne onome što ga uči organizacija bez obzira što ona tvrdi da je sam Krist naložio ta vjerovanja. No, umjesto da tolerira tu slobodu, Zajednica se strogo drži svojih učenja i postavki koja su prešla u običaj i praksu te ne dozvoljava nikakvo sporenje oko toga što su oni prosudili kao istinu i što smatraju da je to sam Isus nama zapovjedio. Zato je C.T.Russell zapisao jedno upozorenje: "Čuvajte se 'organizacije'. Ona je potpuno nepotrebna."  (Stražarska kula - ponovljena izdanja, 15. rujna 1895, str 1866 - C.T. Russell). Tom izjavom je negirao postojanje bilo kakvog Vodećeg tijela koje bi upravljalo nekom religioznom organizacijom. Upravni odbor Društva je prije svega imao poslovni karakter oko upravljanja korporacijom Watchtover i to od strane onih koji su imali novčanog udjela u dionicama. Među njima se biralo Upravno tijelo koje je štitilo interese korporacije čiji je cilj bio štampanje i distribucija vjerske publikacije. Tako je korporacija Watchtower bila uređena na istim principima kao i druge korporacije svjetskog karaktera. Vodeće tijelo kakvog danas poznajemo je formirano tek 2000. godine kada se išlo u odvajanje duhovnih od svjetovnih odgovornosti i poslova. Osim toga, organizacija je hijerarhijski često tako uređena da postoji veliki jaz između onih koji upravljaju njome i onih koji se daju voditi od njih. Tu često nema one dvosmjerne komunikacije nego samo jednosmjerne koja ide od vrha prema dnu i to se uzima kao mjerilo koji može održavati njeno postojanje. Svaki pokušaj da se uspostavi komunikacija je često bezuspješna tako da običnim vjernicima ne preostaje ništa drugo nego da slijepo šute i slušaju. Tako to izgleda u nekim totalitarnim režimima, ali i u religioznim organizacijama. Njihov opstanak uglavnom ovisi o slijepoj poslušnosti njenih članova. Tako je jedan SS vojnik koji je osuđen na smrt rekao: "Poslušnost je najsvetija vrlina. Ja sam samo slušao što su nadređeni tražili od mene“. On je unatoč tome osuđen zbog svoje slijepe poslušnosti svojim nadređenima jer se nije podložio svojoj savjesti. Njegova savjest je bila zarobljenik kolektivne savjesti koja je jednom uskogrudnom ideologijom bila nametnuta cijeloj naciji. No, pojedinci su se ipak dali voditi po svojoj a ne kolektivnoj savjesti i zato su bili izopćeni, proganjani i ubijani. Ja sam dao do znanja da je moja poslušnost zarobljenik Božje riječi jer je to istakao i prorok Samuel govoreći da je “poslušnost glasu Jehovinom“ iznad bilo kojih žrtava kojima bi se pokušali dodvoriti Bogu (1.Sam 15:22). Najvažnija žrtva koju Jehovini svjedoci promiču je služba propovijedanja kojom se ide toliko daleko da mnogi među njima zanemaruju neka druga važnija dobra dijela.

Osim toga, da bi se neka vjerska organizacija mogla održati u ovom hladnom i korumpiranom svijetu, ona mora stvoriti neka svoja stroga pravila koja će više štititi njen status i materijalna dobra nego prava svakog pojedinca. Zbog toga su svi njeni članovi obavezni držati se strogo nekih zakona koja ona uvodi u interesu svog opstanka. Interes, volja i sloboda pojedinaca se strogo ograničava na mjeru koja ne može bitno utjecati na vrh hijerarhije. Tako se dolazi u opasnost da se kršćani svojim krštenjem obavezuju biti poslušni Bogu, ali pod uvjetom da svoju potpunu odanost i poslušnost pokažu organizaciji koju vodi čovjek ili grupa ljudi koja uopće nema dokaz da Bog govori ili objavljuje svoje riječi preko njih. Iz te pozicije, koju ovaj starješina očito ne vidi, on mene pita da li ja cijenim tu pripremu od Boga, odnosno da li cijenim postojanje “Vodećeg tijela“. Kako bi mudro odgovorio na to pitanje ja sam se osvrnio na prošlo-svršeno vrijeme kada sam pokazivao to cijenjenje prema organizaciji koju oni vode, pa sam rekao:

Danijel: Pa jesam. Pokazivao sam cijenjenje čak i u ono vrijeme kad sam do jednog točnijeg objašnjenja došao ranije nego što je to došlo kroz publikaciju Zajednice. Ja se nisam postavio iznad tog “roba“ nego sam se podložio potrebama skupštine, potrebama Zajednice i otišao sam služiti kao starješina tamo gdje drugi iz nekih svojih razloga nisu htjeli ići. Nisam sebe doveo u situaciju da sada kad nešto bolje razumijem da više nemam potrebu njih slušati i služiti braći pod njihovim vodstvom. I dalje sam prihvaćao neke odgovornosti u mjeri koje sam tada shvaćao i razumijevao. Znači nisam pokazivao bunt nego sam bio spreman na sve.

Jakov: To je prošlost. Ti si tada služio u svojstvu nadglednika. Mi te pitamo za danas jer ti si došao do nekih zaključaka. Mi znamo što nam “vjerni i razboriti rob“ kaže... To je kanal i to je ono što je presudno, a to je taj kanal kroz kojega dobivamo sve ove divne pripreme, znači da idemo u službu od vrata do vrata, da izvještavamo, da komentiramo... To su sve njegove pripreme... i dali smo mi dužni sada praviti reformu svega toga?

DanijelJa nisam mislio raditi reforme niti sam ja u toj mogućnosti da to mogu napraviti. Ja sam samo sebi dozvolio biti prvenstveno poslušan Božjim zakonima. Zato sam dozvolio da me vodi, ne neka struja izvan zajednice ni unutar zajednice, nego duh onoga što piše u Bibliji te sam se suočavao sa činjenicom da su me neka pravila i postavke Zajednice opterečivala jer su bila suprotna mojem duhu kojega sam stekao u želji da imam u svemu Kristovu misao. Ono što je od mene Zajednica očekivala nije bilo u skladu sa onim na što me je duh tjerao i navodio. Stavljao sam na vagu vlastiti poticaj, tj. poticaj svog vlastitog duha, poticaj Zajednice da radim onako kako ona traži od svih nas i ono što sam dobivao kroz razmatranje i razumijevanje Biblije. Kad ti kažeš: “poslušnost Jehovinim zapovijedima i zakonima“ onda treba imati u vidu da je poslušnost Božjoj riječi u ono vrijeme (starog Izraela) bila istovjetna poslušnosti Božjim zakonima koje su Izraelci trebali sprovoditi u djelo da dokažu svoju odanost Bogu. Svećenici i rabini su mogli tražiti od naroda da budu poslušni Božjim zakonima. Čak je i Isus tražio od Izraelaca da budu poslušni Božjim zakonima. Međutim ta poslušnost, opet, nemojte me krivo shvatiti, nije značila da su se Izraelci trebali potpuno podložiti rabinima i vodstvu svoje zajednice koja je uvela i nametala neka svoja pravila, bez obzira što su ta pravila išla u pravcu što boljeg držanja zakona. U ono vrijeme je poslušnost pravilima išla iznad poslušnosti Božjim zakonima. Zato sam i ja sve htio staviti na svoje mjesto i u neku razumnu razinu da se može razumjeti i jedna i druga strana.

StjepkoDobro, i Isus je rakao da ne želi svojim učenicima davati neke informacije koje oni ne mogu nositi. Je li tako? Znači, ovo nije upitno. Mi smo se složili oko toga, a to su ti braća na pastirskim posjetima govorila. Znači, možda ovo jednoga dana izađe kao novo razumijevanje, ali ovdje, kroz publikaciju Zajednice, a ne kroz tvoje pisanje. Ali je upitno to što si na ovome što si ti zaključio ustrajao prije nego je to došlo od ozgo (od Vodećeg tijela) i tu je stvoren jedan problem.

PrimjedbaMeđu tekstovima koje je on imao u svojoj ruci je moje razmatranje proročanstva koje objašnjava kršćansko očekivanje Isusove prisutnosti. Biblija jasno pokazuje da su prvi kršćani Isusovu prisutnost očekivali nakon što su svojim očima vidjeli i ušima slušali o mnogim događajima koji su odgovarali onome što je Isus govorio o znakovima kraja. Čak sam i u publikacijama zajednice našao dovoljno argumenata koji to potvrđuju, a ujedno pobijaju tvrdnju da je Isusova prisutnost nastupila 1914-te godine za koju Zajednica tvrdi da je početak znakova kraja. Ako su prvi kršćani Isusovu prisutnost očekivali na kraju svih tih događaja na svjetskoj sceni, zašto se onda nama želi prikazati da je Isusova slavna prisutnost započela na početku tih istaknutih događaja? To je pitanje na koji sam našao odgovor i po kojem sam stekao uvjerenje koje me je oslobodilo nekih zabluda. Miletić sam kaže da to (i drugo što sam otkrio) može jednog dana izaći kao novo razumijevanje, ali nije svjestan da bi tada Vodeće tijelo moralo priznati još jednu činjenicu, a ta je da u to vrijeme (1919-te godine) Isus nije nikako mogao izabrati grupu Istraživača Biblije kao jedinu pravu kršćansku zajednicu, a samim tim ni da je njihovo vodstvo postavio kao jedino “tijelo“ kojim se on služi za svoje interese. No, meni je to saznanje omogućilo da na Vodeće tijelo više ne gledam njihovim očima tako da me savijest nije opterečivala niti osuđivala zbog toga što sam protiv njihove volje ustrajao u svom istraživanju Biblije. Pitanje je da li sam onda trebao biti potpuno podložan ljudima koji su i sami u zabludi bez obzira na njihove dobre namjere?

DanijelEvo, ja u tome nisam ustrajao. Kad sam dostavio braći svoje istraživanje o značenju Kristove prisutnosti, ja na tome nisam ustrajao. Čekao sam. Jednom prilikom sam došao do brata (starješine) Vedrana Š. I on se nije našao spreman da o tome razgovaramo i zato više nikad nisam nametao tu temu.

Drago: Ali ja bi te pitao - je li ti sebe smatraš osobom koja je podložna vjernom i razboritom robu?

Danijel: Smatram.

Nadopuna: Ovdje mislim na relativnu podložnost.

Drago: Kako onda objašnjavaš to postupanje u suprotnosti sa nekim njihovim odlukama? Ti si u ovom pismu naveo neke svoje odluke – ima ih šest...

Napomena: Odluke na koje je on mislio, a koje sam ja donio u suprotnosti s odlukama Zajednice su navedene u pismu koje sam par mjeseci prije uputio svojim starješinama i na temelju kojeg su smatrali da imaju dokaze protiv mene. Da bi mogli razumjeti o čemu je riječ ja ću vam to svoje pismo u cijelosti prenijeti. U njemu stoji: 

Draga braćo, Nikša i Tonći

Nakon našeg razgovora sam dosta razmišljao o tome kako razgovarati s drugima o duhovnim stvarima. Svjestan sam da se braća često jedan drugome povjeravaju o nekim pitanjima koji su vezani za njihove probleme i dvojbe. Ja sam često o tome razgovarao s drugima i prije nego sam izmijenio neka svoja razmišljanja. Još odavna sam primijetio da se među braćom pojavljuju neka pitanja koja su okupirala moju pažnju. Sada kada imam drugačije i potpunije razumijevanje moram paziti što reći iako se dešavalo da u takvim prilikama kažem i nešto što drugoj strani možda ide u prilog jer odgovara njenim razmišljanjima s kojima se i ja slažem.

Ne želim opravdavati činjenicu da sebi ponekad dozvolim da s nekima raspravljam o ovoj i drugim temama iako pazim da nikoga ne navedem da vjeruje onome što ja kažem. Kad su u pitanju dvojbe ili sumnje koje su se javljale kod mene, a zbog kojih sam se želio uvjeriti u ono što kaže Biblija s jedne strane i ‘Gospodinov rob’ s druge strane, onda isto tako želim da se svatko po savjetu Biblije od nas ‘uvjerava’ u sve što piše (1.So 5:21). Tako sam u nekim svojim razgovorima do kojih je slučajno došlo želio navesti nekoga da se sam uvjerava, a ne da vjeruje meni. Dok drugi vjerojatno još uvijek nailaze na stvari koja im se čine dvojbene, pogotovo zato što nemaju vremena ili način da Bibliju sagledaju iz svih dimenzija, ja sam potaknut njihovim dvojbama, a i mnogim pitanjima koja su mi se do tada nametala, išao u dublje razmatranje ove i drugih tema i došao do nekih saznanja koja su me iznenadila. Zato nije čudno da sam sebi dozvolio da kažem nešto što može nekome izgledati logično. No i tada sam pazio da ne kažem više od onoga što bi trebao reći, nego da dotični sam na temelju Biblije dolazi do svojih zaključaka koji se mogu ili ne moraju slagati sa mojim razmišljanjem. Zbog toga uvijek navedem neki biblijski primjer kako bi brata ili sestru potaknuo da istražuje Bibliju bez da mu namećem svoje razumijevanje.

Sve ovo o čemu smo u dvorani razgovarali sam želio sagledati u svjetlu Biblije i naći neki biblijski primjer koji bi mi pomogao da bolje razumijem zašto sa svojim riječima i postupcima izlazim iz okvira koje je zajednica postavila, a koje mogu zasmetati vama i drugima koji opravdano želite održati sadašnje stanje kako bi se održalo jedinstvo skupštine po pitanju nauka i nekih pravila. Zanimljivo je da sam svoj primjer našao i u samom Isusu dok je živio na zemlji. Isus je u to vrijem bio podložan Zakonu i mnogim odredbama i zapovijedima kojima se regulirao život i obožavanje Izraelaca. Rabini su do tada uveli mnoga pravila i svoje odredbe kako bi držali narod u podložnosti Božjim zakonima. Isus se vjerojatno držao svega toga, ali sve do jednog vremena kada je uvidio da mnoga ljudska pravila i zapovijedi odudaraju od duha i smisla Zakona. Zbog toga je, prije nego je bio ukinut Zakon, prestao biti podložan nekim pravilima svoje zajednice. Npr. kada je Krist upadao u sporna pitanja vezano za sabat to nije umanjilo njegov ispravan stav prema sabatu iako je bio osuđen od strane tada priznatih religioznih vođa koji su sabat ograničavali mnogim pravilima (Mt 12:2,10).

Moj stav prema službi propovijedanja je ispravan jer ne dovodim u sumnju da se treba propovijedati niti činjenicu da svatko od nas treba svjedočiti svoju vjeru u Krista i riječima i djelima. Budući da ja u svemu tome vidim neka odstupanja od Isusove zapovijedi, kao što je i Isus vidio odstupanja od Božjeg zakona, onda i ja poput Isusa također nailazim na nerazumijevanje pa čak i na osudu jer se ne pokoravam načinu razmišljanja i nekim pravilima koja je postavila Zajednica. Cilj takvih pravila, koja se uvjetuju vremenskim terminima i pismenim izvještavanjem, je da svatko od nas bude uključen u zadatak kojeg je Isus zadao svojim apostolima, a time i svim onima koji po njihovom primjeru trebaju udovoljavati zahtjevima za tu službu. Zbog toga je doneseno još jedno dodatno pravilo po kojem se mogu krštavati samo oni koji se zavjetuju da će ispunjavati taj zahtjev, tako da svojim krštenjem postaju ovlašteni propovjednici, što također nema svoj temelj u Bibliji.

Isus je uviđao da ljudi njegovog vremena nose teška bremena povezana sa nekim pravilima i odredbama svoje vjerske zajednice kojoj je i sam pripadao. Isus je u to isto vrijeme, dok su ta pravila i odredbe bila na snazi, postupao drugačije što su primijetili i drugi, pa su mu prigovarali. On npr. nije postio i davao milostinju onako kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme. Ono što je u nekoj vjerskoj zajednici uobičajeno jedno duže vrijeme može postati sasvim normalno, dok oni pojedinci koji misle i rade drugačije na prvi moment izgledaju kao oni koji se ne pokoravaju Bogu i onima koje je Bog postavio da vode i poučavaju narod. Zato i moje riječi i postupci mogu izlaziti iz okvira nečega što je postalo toliko uobičajeno i sasvim normalno iako se može dokazati da tako nije bilo u prvom stoljeću. Moj stav prema nekim pravilima pod kojima sam osjećao teret bremena kojeg sam nepotrebno nosio, se očituje u skidanju tog bremena. Kao što je Isus tražio da davanje milostinje i post budu tajni, a ne javni, tako sam i ja odlučio da moje davanje i u svakom pogledu bude tajno. Zato mi je ponekad teško što vidim, čujem i osjećam kako neka braća posustaju, postaju malodušni i odlaze od nas jer padaju pod tim bremenom kojeg nisu mogli ispunjavati u skladu sa svojim zavjetom kojeg su dali Bogu prije krštenja. Kao što je Isus osjećao sažaljenje prema takvima, tako se i ja osjećam, što me navodi da nekima kažem nešto što bi im moglo pomoći da skinu to breme po pitanju službe propovijedanja, zbog čega na sebe navlačim osudu i moguću kaznu.

Isus je bio svjestan da će ga zbog njegovog odstupanja od tadašnjih pravila, židovski religiozni vođe htjeti ubiti tj. isključiti iz zajednice. Toga sam i ja svjestan jer se one koji dođu u situaciju da nešto drugačije kažu ili učine može smatrati opasnim za duh skupštine i njeno jedinstvo. No u svemu tome mogu bolje razumjeti situaciju u kojoj se Isus našao kad su svećenici vidjeli određenu opasnost za sebe i svoj narod. Iako su vjerski vođe priznali da Isus ‘čini mnoge znakove’, jedino zbog čega su zabrinuti je njihov položaj i vlast. Kaifa nije mogao poreći Isusova čuda, ali ipak nije povjerovao u njega, već je nastojao sačuvati svoj položaj. Sanhedrin je u Isusu vidio prijetnju utjecaju postojećeg vjerskog sustava. Zato su se lakše odlučili da se Isusa isključi tj. ubije, ‘nego da cijeli narod strada’ (Iv 11:50).

Vi s jedne strane ne možete pobiti činjenicu da ja težim dubokom razumijevanju Biblije. Priznajete da je moje razumijevanje pomalo drugačije. No, možda ne vidite da pripadam onima za koje je Biblija prorekla da će doći, a koji će u posljednjim danima istraživati Bibliju i omogućiti da se umnoži znanje i da sam upravo po tom pitanju napisao stotine i stotine stranica u kojima svaki svoj komentar temeljim na Biblijski stavcima koje sagledavam iz svih mogućih dimenzija kako bi razotkrio istinu koja je nesvjesno sakrivena ranijim krivim razumijevanjem. Umjesto da naiđem na odobravanje onih koji bi tu stvarnost trebali prepoznati, ja nailazim na vašu zabrinutost jer se bojite da ne dovedem u pitanje reputaciju onih koji se smatraju ‘vjernim robom’, i ‘zastupnicima Božje riječi’ te da se time ne naruši jedinstvo skupštine. Zadržati jedinstvo Božjeg naroda može biti poželjno, ali samo pod uvjetom da taj narod živi po Božjim zapovijedima koji se ne bi smjeli razvodnjavati ljudskim naukama, zapovijedima i pravilima, koji, iako doneseni s ispravnim motivom, mogu opteretiti mnogu braću.

Zašto svoj primjer uspoređujem sa Isusovim? Jednostavno zato što je moj unutarnji misaoni stav ili duh nešto što nije vezano samo za Isusa, nego što se može pojaviti u svakom čovjeku koji promatra, istražuje i uspoređuje postojeće stvari sa onim kako ih opisuje Biblija. Poput Isusa i ja sam prije vremena skinuo sa sebe terete pod kojima sam služio Bogu. Poput Isusa i ja bih volio drugima pomoći da sa sebe skinu sve ona pravila i ljudske zapovijedi koja im otežavaju kršćanski život. Da ne bih na sebe navukao osudu, ja za razliku od Isusa uglavnom šutim i o ovim stvarima nastojim razgovarati samo sa onima u koje imam povjerenje. Isus je također razgovarao sa svećenicima koji ga zbog njegove mladosti nisu odbacili nego ga prihvatili kao ravnopravnog člana zajednice koji ima pravo pitati i komentirati sve što je povezano sa njegovim razumijevanjem Pisama. No kad je došlo vrijeme onda je javno progovorio. Moja zadaća nije da izlazim u javnost, ali se nadam se da ću na neki način moći doprijeti do onih koji zastupaju Božju riječ pred cijelom zajednicom.

Isus nije čekao da se uvedu promjene u rabinska učenja i pravila, nego je postupao po svom razumijevanju i time iskakao od ostalih članova svoje vjerske zajednice. Tako sam i ja postupio.

    • Još kad sam bio starješina (od 1992-1998) u jednom svom predavanju nisam želio Danijelovo proročanstvo objasniti na način kako je to bilo objašnjeno u izdanjima zajednice. Nekoliko godina kasnije je došla promjena koja je uvela drugo tumačenje, a koje je bilo u skladu sa mojim istraživanjem. Tada sam još revnije nastavio sa istraživanjima jer sam uvidio da ima dosta tih tumačenja s kojima se opravdano ne slažem, a jedno od njih sam nedavno proslijedio vama i Betelu (tema: ‘Znak Isusove prisutnosti’).
    • Dok sam bio aktivno uključen u službu propovijedanja, odlučio sam da ljudima ne dajem časopis Kulu Stražaru zbog studijskih članaka koji su namijenjeni samo za unutarnje stvari naše Zajednice. U svojoj knjizi sam tada izmeđuostalog napisao: ‘da se časopis ‘Kula Stražara’ treba koristiti kao hrana samo za one koji se nalaze unutar Zajednice. Naime, naziv ovog časopisa ukazuje da je riječ o ulozi ‘stražara’ koji se brine i čuva sve one koji se nalaze unutar teokratskog uređenja ‘grada’. Časopis ‘Probudite se’ bi, uz brošure i traktate, trebao biti namijenjen prenošenju dobre vijesti ljudima izvan ‘grada’. Time bi se smanjio trošak štampanja što bi otvorilo mjesta za financijsko podupiranje skupštinskih starješina koji su spremni punovremeno služiti svojem stadu i Božjem narodu u cjelini...’ Nekoliko godina kasnije je Zajednica odlučila da se uvede promjena po tom pitanju, ali je ipak ostala pri tome da se jedan broj Kule stražare štampa za ljude iz svijeta, vjerojatno što smo po tom časopisu prepoznatljivi u svijetu.
    • Dok sam redovito pohađao peti sastanak poznat kao ‘Studij knjige’ po grupicama, ja sam uvidio suvišnost jednog takvog sastanka, pa sam donio odluku da ne idem više na taj sastanak koji me je opterećivao iz više razloga. Osam mjeseci kasnije nakon što sam prestao dolaziti na te sastanke, Zajednica je poslala pismo svim skupštinama kojim nas je upoznala da će se od 2009. godine prestati održavati taj peti sastanak kojeg smo mi uspoređivali sa petim prstom jedne ruke, a bez kojeg se nije moglo zamisliti naša ljubav prema sastancima.
    • Kad sam kroz svoje istraživanje teme o službi propovijedanja donio odluku sličnu Pavlovoj, da ne idem tamo gdje se već propovijedao Krist i odluku koja je u skladu sa Isusovim zahtjevom da otresemo prašinu sa svojih nogu tamo gdje nas ljudi ne žele slušati, ja sam postupio tako. Samim tim se nisam više nalazio u situaciji kao većina drugih koji uvijek iznova objavljuju dobru vijest tamo gdje se po tko zna koji put propovijedalo i tamo gdje nam ljudi uvijek iznova odbijaju. Zbog te sam činjenice došao u situaciju da moj izvještaj bude neredovit ili ispod prosjeka skupštine.
    • Kad sam uvidio da je služba propovijedanja zadatak kojeg je Isus zapovjedio samo svojim apostolima, a time i svima onima koji se mogu potpuno posvetiti toj ulozi, onda sam donio odluku da se više ne smatram ovlaštenim propovjednikom, nego samo kršćaninom koji je dužan izvršavati sve one Isusove zapovjedi koje se odnose na mene. Zbog toga sam prestao ići na sastanke za službu propovijedanja iako nisam prestao davati svjedočanstvo riječima i djelima.
    • Kada sam se zbog toga suočio s činjenicom da su moji rezultati ispod očekivanja starješina jer se moje odluke ne slažu sa postavljenim pravilima službe, suočio sam se sa pravilima oko izvještavanja službe propovijedanja, za koje sam smatrao da izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine, pa sam donio odluku da prestanem davati pismeni izvještaj iako nemam ništa protiv samog izvještavanja ali u biblijskim okvirima koja ne bi trebala opterećivati braću.

Sve ovo može stvoriti krivi dojam kod vas i druge braće jer su moje drugačije odluke i postupci, htio ili ne, vidljivi drugima s kojima živim u zajednici svog doma, susjedstva ili u zajednici s ostalom braćom u vjeri. Zbog toga ću i dalje vjerojatno dolaziti u situaciju da pred drugima koji me pitaju u vezi toga zastupam svoj stav, kojeg ne želim nametati, ali ga mogu objasniti, čak i onima dobronamjernima koji bi me željeli savjetovati u drugom pravcu.

No, sve gore navedene odluke sam temeljio na svojoj stečenoj spoznaji, tako da sam kao i Isus prije vremena izašao iz okvira postavljenih u zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i istini. To što je Isus svojim postupcima i tumačenjima Pisma izlazio iz okvira onih nauka i postavki svoje zajednice, u kojoj je po običaju redovito odlazio u sinagoge, nije značilo da ga se odmah trebalo osuditi kao buntovnika i onoga koji donosi drugačiju nauku. Oni koji ga nisu osuđivali i koji su u njegovim riječima i načinu na koji je govorio, našli okrepu i olakšanje su na kraju imali velike koristi. Ovo ne govorim u želji da se pod svaku cijenu obrati pažnja mojim riječima, nego iz osjećaja kojeg je imao i sam Isus, a koji je svojstven i meni, da biblijsku istinu i Božju kuću vidim u svom pravom svjetlu, bez ikakvih dodataka ili manjkavosti koji narušavaju tu ljepotu.

Ono što ja vidim želio bi da i vi vidite, ali sam svjestan da to za sada ne možete vidjeti sve dok neke stvari ne izađu na vidjelo dana. Kad se to bude jasno vidjelo, onda će doći do jedne sveukupne reformacije unutar naše Zajednice, a obuhvatit će sve nas – od najmanjega do najvećega. Iako će tada  biti u pitanju naše stečeno jedinstvo, odgovorna braća će morati učiniti drastične promjene u organizacijskom smislu i po pitanju određenih nauka. Vjerojatno će se tada desiti ono što se već dešavalo nakon 1914-te, 1925-te, 1975-te, kada su mnogi napustili naše redove. No, ono što će biti pozitivno u svemu tome je da će nas Isus kao zajednicu moći ocijeniti kao što je to učinio sa dvije skupštine od ukupno njih sedam koje su se u prvom stoljeću nalazile u Maloj Aziji.

Brat Russell nije mogao reformirati niti jednu kršćansku zajednicu pa ni svoju kojoj je pripadao. Nije se slagao sa nekim naukama, ali ga očito nitko nije želio ozbiljno razumjeti. Ni Martin Luter, a ni drugi iskreni ljubitelji istine nisu mogli svojim istraživanjima i razmišljanjima puno utjecati na svoje kršćanske zajednice koje, bez obzira koliko su se udaljile od istine, ne žele tek tako mijenjati svoje postojeće nauke ili crkveno ustrojstvo. Svi ti ljubitelji istine su bili primorani odvojiti se kako bi mogli nesmetano staviti neke biblijske istine iznad tadašnjeg crkvenog ustrojstva koje je kočilo ‘mnoge koji su istraživali’, a koji su samo na takav način mogli omogućiti da se ‘znanje o Bibliji umnoži’.

Takve ljubitelje istine hvalimo zbog njihove upornosti i hrabrosti da se suprotstave onim koji su se smatrali Gospodinovim robovima, a koji su kočili mnoga saznanja. Hvalimo ih što su se odvojili i osnovali svoje grupe i zajednice kako bi istina izašla na vidjelo. No njihovo istraživanje i javno djelovanje je dovodilo do odvajanja, a time i do nejedinstva u redovima tih kršćanskih zajednica kojima su pripadali, čemu su se suprotstavljali svećenici kojima je veći interes bio zadržati svoje stado u okruženju svoje zajednice nego mijenjati svoja kriva učenja i krive postavke koje su se kroz duže vrijeme udomaćile, a koje su ponekad nastale ljudskom voljom, krivim razumijevanjem i trenutnom duhovnom situacijom te pod nekim pritiskom izvana ili iznutra. Sve su te zajednice slijedile primjer Židovskih religioznih vođa i pokušavale ušutkati one koji su željeli utjecati na postojeće stanje stvari.

Tako dolazimo u sličnu situaciju koja po nekom pravilu navodi i našu zajednicu da ušutka svakoga tko drugačije misli samo radi jedinstva, pa makar se to jedinstvo zasnivalo i na nekim krivim učenjima i pravilima zajednice. Iako bi s jedne strane trebalo paziti da se u zajednicu uvlači ono što nije po Božjem zakonu, ipak bi trebali biti otvoreni prema onima koji opravdano iznose neke činjenice. No ja se ne želim odvajati, jer to nema smisla. Prava reformacija je ona koja se dešava unutar jedne zajednice, a koju mogu potaknuti obični ljudi iz naroda kao što je bio Amos ili netko tko je mlad, a tko nije bio zadužen da poučava narod, kao što je to bio mladi kralj Jozije (Am 7:14; 2.Lje 34:1-3). Dok su druge zajednice trome u tome da mijenjaju svoje religiozno ustrojstvo, mi bi se trebali ponašati odlučno čim vidimo da je potrebno nešto učiniti, pa makar to bilo bolno kao što je to bilo bolno i za Božji narod u prošlosti. Biblija jasno kaže da ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu (2.Ko 13:8). Ne možemo istinu podrediti nekim ljudskim zabludama samo kako bi se održalo stanje kakvo sada postoji. To su činili i čine druge kršćanske zajednice, a mi se trebamo i po tom pitanju razlikovati od njih.

Po primjeru mnogih koji su mi uzor u istraživanju Biblije i ljubavi prema njenoj istini i poruci i ja ću i dalje nastojati da nađem načina kako bi komunicirao sa ‘Gospodinovim robom’ unutar naše Zajednice, jer vjerujem da imam mnogo toga za reći, a što može biti na korist svima nama. Dok su drugi poput Russella bili primorani odvajati se i formirati vlastite grupe za istraživanje Biblije, ja ću ostati vjeran Zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i biblijskoj istini. Nadam se da će te i vi moći razumjeti moje postupke i riječi i paziti da me ne prosuđujete po ljudskim mjerilima.

S poštovanjem

Vaš brat Danijel

Nadopuna: Ovo pismo ne dokazuje da se ja nisam spreman podložiti vodstvu Zajednice, nego samo da se nisam spreman podložiti svakoj njihovoj odluci. To znači da sam spreman podložiti se samo onda kada je to zaista nužno i potrebno, a da s time ne dovodim u pitanje svoju podložnost Bogu i Kristu. Moje odluke su stvar mog duhovnog sazrijevanja i slobode u Kristu, koju ne želim podrediti čovjeku do te mjere da ugušim u sebi duh onoga što mi Bog govori kroz svoju Riječ. Zato su one odudarale od ustaljenog načina.

DargoKako ovo objašnjavaš. To su stvari koje odudaraju. Meni to djeluje malo čudno.

PrimjedbaŠto bi tu moglo biti čudno? Vjerojatno to što moje odluke izlaze iz nekih okvira. Međutim, tko je išao preko onoga što stoji napisano u Bibliji? Da li ja koji sam donio odluku da ne propovijedam tamo gdje se Krist već propovijedao, ili oni koji su donijeli odluku da svaki objavitelj uvijek iznova ide na ono područje koje se po tko zna koji put obilazilo? Da li moja odluka da više ne propovijedam onima koji su odbili dobru vijest izlazi iz okvira onih odluka koje su donosili Isus i Pavle? Prije bi se reklo da članovi zajednice pod pritiskom redovitog izvještavanja svoje službe uvijek iznova kucaju na vrata takvih ljudi koji nas s pravom smatraju napasnima i dosadnima, čime izlaze iz okvira onoga što je zapisano u Bibliji. Da li je moja odluka da ne dajem izvještaj o svojim duhovnim aktivnostima izlazila iz okvira onoga što je Isus tražio kad je rekao da naše davanje treba biti tajno, a ne javno i da desna ruka ne bi trebala znati što daje lijeva ruka? Ili je odluka o izvještavanju izašla iz tih okvira samo zato kako bi se imalo uvida u nečiju aktivnost u propovijedanju po kojem se može vrednovati nečija duhovnost i time vršiti pritisak na redovito raspačavanje svih publikacija kako korporacija Watch Tower ne bi propala sa svim svojim nekretninama u koje je ulagala ogromni novac dobivan od naših dobrovoljnih priloga? Smatram da je s odlukama i zahtjevima Zajednice koji su izašli iz prihvatljivih okvira, služba propovijedanja postala sama sebi svrha, što mnogima stvara pritisak jer ne smiju donijeti odluku koja bi se suprotstavila tom načinu propovijedanja koji uopće nije bio poznat u prvom stoljeću. No, ja sam bio spreman učiniti onako kako me Biblija navodila te su moje odluke bile pretočene u praksu što je bio signal starješinama da sam ja izašao iz okvira koje je postavila Zajednica. Uopće se nisu obazirali na moje riječi s kojima sam davao do znanja da su oni svojim pravilima išli preko onoga što je napisano u Bibliji i time na mene i druge stavili teret zbog kojeg se mnogi od nas osjećaju manje vrijednima jer padaju pod tim teretom.

Danijel: Ja sam te odluke donio u skladu sa svojim razumijevanjem. Budući da me braća (starješine kojima sam pisao o svojim istraživanjima) nisu htjela razumjeti pa je sve ostalo samo na riječima, ja sam svojim odlukama i postupcima želio naglasiti kako su moji zaključci ozbiljna stvar, a ne nešto što će samo ostati na riječima i biti zanemareno. Djela govore više od riječi i tako sam želio skrenuti veću pozornost na ono što sam govorio starješinama. Uzeo sam primjer Isusa koji je najprije odbio ispuniti zahtjev jedne žene, a kad je vidio njenu ustrajnost, onda je zanemario svoje pravo kojeg je dobio od Jehove, u korist njenog zahtijeva. Zato sam ja svojom ustrajnošću i djelima htio naglasiti važnost mojih zahtijeva. Neznam da li me možeš razumjeti?

Drago: Smatraš li da je to pravi način i pravo mjesto za poučavanje? Koga si htio poučiti, sebe ili...?

Danijel: Ne, ne! Ja sam, opet kažem, dozvolio sam sebi tu jednu slobodu da donesem jednu odluku koja neće biti ma uštrb organizacije, ali koja meni daje jedan osjećaj da sam donio pravu odluku jer je u duhu onoga što piše u Bibliji. Ili ono kad kažete da sam donio neku odluku prije vremena. Ja sam objasnio da je i Krist donosio neke odluke bez da je čekao da zajednica bilo što promijeni od svojih pustih pravila i odredbi po kojima su Izraelci trebali živjeti.

Drago: Dobro, ali ne možemo mi govoriti da svoje odluke donosimo prije vremena. Mi uopće ne znamo jesu li te tvoje odluke ispravne. One mogu jednog dana doći kao novo objašnjenje, no ja to ne tvrdim niti mogu tvrditi, tako da to ne znači da su donesene prije vremena. Činjenica je da su one sad u suprotnosti sa Zajednicom kojoj ti pripadaš. E sad, govoriti o podložnosti. Ti znaš što je podložnost. Znam i ja. Govoriti da jesam podložan a raditi suprotno, to mi je je kontradiktorno.

Primjedba: Očito je da oni nisu htjeli moje odluke razmotriti u kontekstu Biblije kako bi vidjeli da li su ispravne ili ne, nego su samo konstatirali da su one u suprotnosti sa trenutnim postavkama Zajednice. Zašto su se bojali preispitati moje izjave? Vjerojatno zato što bi ispitivanjem mojih izjava mogli doći do sličnog zaključka koje bi ih dovelo u nedoumicu. Tada bi morali prihvatiti onu razumnu podložnost Bogu i čovjeku o kojoj govori Biblija. Moja izjava da sam podložan uopće nije kontradiktorna jer imam pravo biti podložan čovjeku samo do mjere koja mu je dana, tako da moja podložnost čovjeku ne dovedi u pitanje podložnost Bogu. Ako ne znaju da li su moje odluke u skladu sa Biblijom, a ipak smatraju da jednog dana mogu doći kao novo svjetlo, onda su me sudili samo s pozicije Zajednice koja ima svoje postavke i svoje razumjevanje, a ne s pozicije Biblije i Boga. Takvo suđenje je tipično farizejsko.

Danijel: ... Podložnost mora biti relativna jer čak i onaj koji ima autoritet mora biti spreman poslušati. Možda da ukažem na onaj primjer kojeg sam istakao u jednom svom pismu, a riječ je o situaciji koja se odigrala između Abrahama i Sare. Sara je bila podložna njemu kao svom mužu, ali ona je u jednom momentu njemu ukazala na problem i predložila mu kako bi trebao postupiti, što je bilo u suprotnosti sa onim kako je on smatrao potrebnim. On je nju odbio poslušati, ali je na kaju morao učiniti upravo onako kako je Sara zahtjevala. Ako nešto vidim da nije dobro ja i dalje mogu biti podložan autoritetu. Isus je podržavao upravo tu relativnu podložnost u teokratskoj organizaciji svog vremena, pa je rekao svojim slušateljima: "Činite i držite sve što vam oni kao religiozni autoritet govore, a što oni čine vi ne činite...“

Nadopuna: Izmeđuostalog, neki farizeji su propovijedali i obilazili kopno i more kako bi napravili prozelite od ljudi drugih naroda. Da su oni taj zahtjev propovijedanja htjeli nametnuti kao obavezu svakog muškog člana zajednice kao svjedoka za Jehovu na temelju riječi iz knjige proroka Izaije (43:10), onda bi vjerojatno i to bilo izvan Božjeg zahtjeva. Iako takav zahtijev sam po sebi ne bi bio loš, Isus bi imao pravo reći ljudima da ne čine ono što oni čine i zahtijevaju od drugih. On ne bi ljudima nametnuo osječaj krivice što ne svojim propovijedanjem ne udovoljavaju značenju uloge “svjedoka“ nego bi uzeo u obzir što o tome kaže Božja Riječ koja je od Izraelaca zahtijevala da svojim riječima i djelima daju svjedočanstvo za Boga. S druge strane bi im dao do znanja tko može od Boga biti ovlašten za prorokovanje i propovijedanje. Čak je i on sam bio ovlašten za to djelo na način kako ga je Jehova do tada provodio preko svoji izabranih poslanika. Nije bio ovlašten od ljudi nego od Svetog duha. Prije nego što je bio postavljen za propovjednika i učitelja Isus je živio životom obićnih vjernika. Radio je kao stolar i u narodu uopće nije bio poznat kao učitelj ili propovjednik sve do svoje tridesete godine. Tu obavezu propovijedanja Isus i njegovi apostoli nisu nametali drugima dok Vodeće tijelo Božje riječi iz Izaije 43:10, koriste izvan svog izvornog značenja kako bi nama nametnula tu obavezu. Evo kako to izgleda kad se uzme stavak iz poslanice Kološanima 4:3,4:

Apostol Pavle: “Molite se ujedno i za nas, da Bog otvori vrata našoj poruci, kako bismo propovijedali svetu tajnu o Kristu, zbog koje i jesam u okovima. Molite se da je objavim onako kako bih i trebao“

Vodeće tijelo: “Molimo se ujedno i za vas, da Bog otvori vrata vašoj poruci, kako biste propovijedali svetu tajnu o Kristu, zbog koje i jeste u progonstvima. Molimo se da je objavite onako kako biste i trebali“

Na ovakav način se prefolmuriraju svi biblijski stavci koji govore o evanđelizaciji. Da je u prvom stoljeću postojala obaveza zajedničkog propovijedanja onda bi apostol Pavle to spomenuo na način kako to danas čini Vodeće tijelo, ne samo skupštini u Kolosima nego i ostalim skupštinama kojima je pisao poslanice. Međutim, on je tu odgovornost propovijedanja sveo samo na sebe i svoje izabrane suradnike. Uopće nije niti jednom sličnom izjavom poticao sve kršćane da i oni propovijedaju poput njega osim što ih je poticao da svojim životom, riječima i djelima daju neformalno svjedočanstvo svoje vjere u Krista. Vodeće tijelo je uzelo sebi slobodu da Pavlove izjave dobiju drugačije značenje pa u svojim publikacijama od nas traži da se vidimo u ulozi tog revnog apostola kako bi njegove izjave u nama pobudilo obavezu propovijedanja. Tako nam izravno putem Božje Riječi stavljaju teret odgovornosti koja moramo nositi na svojim ramenima, jer nam svojim tumačenjima ostavljaju dojam kako oni ne stoje iza tog zahtijeva nego sam Bog. Zato mnogi nose taj teret jer misle da to moraju raditi iz poslušnosti prema Bogu i bez čega je nemoguće očekivati Božje priznanje i spasenje. U “Službi za kraljevstvo“ od lipnja 2012. su naveli 12 razloga zbog čega trebamo propovijedati. Izdvojit ću samo neke razloge koji su tu navedeni:

“Zašto propovijedamo dobru vijest i poučavamo ljude o Bogu?“ (...)

    • Propovijedanjem se oslobađamo krivnje za krv (Dj 20:26,27).
    • Propovijedanje je preduvjet za naše spasenje (Ez 3:19; Rim 10:9,10).
    • Propovijedanjem pokazujemo poslušnost Jehovi i njegovom Sinu ( Mt 28:19,20).

Po ovome će se spasiti samo Jehovini svjedoci i to samo oni koji redovito propovijedaju. Budući da kršćani ostalih zajednica ne propovijedaju onda njihova vjera u Krista nije dovoljna za spasenje koje očekuju. Ovakvom postavkom se članove Zajednice primorava da slušaju zapovjedi Vodećeg tijela i da se potpuno podlože njima kako bi ispunili svoju obavezu i skinuli sa sebe krivnju za krv. Takvo propovijedanje se uglavnom svelo na vrbovanje članova iz tih drugih kršćanskih i nekršćanskih zajednica i nametanje svoje zajednice kao jedine prave. Tako su činili i židovski rabini, ali se njihovo propovijedanje razlikovalo od Isusovog. Isus je prigovorio njihovom propovijedanju jer su članovima nametali svoje zahtjeve za spasenje i dobivanje vječnog života.

Danijel – (nastavak): ...Isus je poštivao njihovu ulogu (ulogu rabina) da zastupaju Božju riječ, koju treba slušati i po njoj postupati, ali nije tražio da im se ljudi potpuno podlože ukoliko vide da neki njihovi postupci i zahtjevi nisu u skladu sa duhom Božjeg zakona nego u skladu sa njihovim pravilima i njihovom pravednošću. Zato ni Isus nije bio toliko strog u nekim svojim postavkama po tom pitanju podložnosti. Ja zato više volim da mi duh Božji govori što je dobro, a ne riječi vodećih ljudi koji su se u prošlosti više puta pokazale krive. Tako sam često tražio dokaz da me Božji duh vodi u mojim službama i zadacima koja sam obavljao po nalogu Zajednice, a ne neko pravilo, ne neko slovo jer slovo ubija a duh oživljuje. Slovo je ubijalo u meni radost, a kad sam želio postupati po duhu, onda sam doveden pred saslušanje i ovaj odbor koji me očito ne može razumjeti jer je i sam ograničen slovom onoga što piše u publikacijama. Sasvim je u redu osjetiti da postupaš po duhu i da to nije u suprotnosti sa onim što kaže Biblija. Zajednica je, opet kažem, uvela pravila koja kao takva imaju svoje mjesto u organizaciji. No, ja sam u svom duhovnom odrastanju doživio da su pravila ponekad prenaglašena da bi ja osjetio Božji duh. Takvo ograničavanje mi liči na strogo postupanje prema djetetu kojemu se stalno govori kako treba postupati, a da mu se ne dozvoli da donese neku svoju odluku koja može biti drugačija ali također može biti i razumna i u granicama dopuštenog. Zar ja ne mogu donijeti odluku koja može biti u granicama onoga što Biblija podržava, bez obzira što Zajednica trenutno smatra da je njena riječ opravdana?

Nadopuna: Prema Bibliji ja imam pravo da kao član kršćanske obitelji postupam kao zrela i duhovno odrasla osoba koja ne šuti kad vidi da treba govoriti. Sara je podupirala Abrahama, ali mu je imala pravo i prigovoriti po pitanju sina Izmaela i čak ukazati što bi bilo mudro učiniti. Jehova je bio na njenoj strani a ne na Abrahamovoj iako je Abraham zastupao Boga kao njegov izabrani prorok sa kojim je sklopio savez i na kojem je trebao utemeljiti svoj narod. David je poslušao Abigajilu koja se usudila suprotstaviti njegovoj odluci jer je u njenim riječima vidio mudrost. No, zbog svog pogrešnog stava prema obićnim malim vjernicima, vodeći članovi često ne žele prihvatiti ono što su neki njeni članovi vidjeli svojim očima razuma. Oni zaboravljaju da se Isus nakon uskrsnuća najprije pojavio pred ženama a ne apostolima. Zbog svog pogrešnog stava kojeg su imali prema ženama, apostoli im nisu povjerovali sve dok i sami nisu vidjeli Isusa. No, to što se Isus najprije ukazao ženama, a ne apostolima je imalo neke prednosti. Žene i drugi očevici su tako lakše prihvateile vodstvo tih apostola jer su se i sami prethodno uvjerili u istinu o Isusovom uskrsnuću. Isus se najprije objavio dvojici učenika na putu do Emausa kojima je “protumačio ono što je pisano o njemu u svim Pismima“ (Lk 24:27). Zašto Isus toj dvojici svojih učenika nije to protumačio preko svojih apostola koji su navodno imali pravo prvi čuti i saznati direktno od Isusa? Zar je prekršio teokratsko ustrojstvo koje se trebalo temeljiti na apostolskoj autoriteti? Ovako su apostoli neka tumačenja najprije čuli i saznali od te dvojice učenika i to kasnije objavljivali drugima kao apostolsku nauku. Zar bi i danas Isus prekršio neko teokratsko ustrojstvo ukoliko bi neke objave i tumačenja najprije razotkrio nekim svojim učenicima koji nisu ubrojeni u vodstvo skupštine? Isus očito dopušta da neke istine najprije vide, čuju i razumiju oni mali i neznatni, a ne oni koji samo misle da imaju pravo prvi vidjeti i zaključiti što je istina. To je zato da ti mali ne budu zavedeni nečijim učenjem nego da i sami mogu prihvatiti nečije vodstvo kad se uvjere da oni govore i zastupaju tu istinu u koju su se sami već prethodno uvjerili. Oni koji se prethodno ne uvjere i očima razuma ne vide neke stvari, mogu lakše biti žrtve različitih krivih učenja i postavki, pogotovo onih koji su za sebe uzeli to ekskluzivno pravo da prvi saznaju nešto i to objave drugima kako bi ih se moglo gledati kao Božje proroke ili kao jedinstveni kanal preko kojeg Bog govori.

Drago: No pitanje je da li mi imamo uvid nekada. Ja ne mogu tvrditi da li neko objašnjenje nije točno, no što misliš da Isus, ako vodi vjernog i razboritog roba, to isto ne vidi. Jednostavno Isus to ovog trenutka ne smatra toliko bitnim. Možda nešto pogrešno rade ali to će biti ispravljeno kad za to bude došlo vrijeme. Sad ima važnijih stvari od tog.

Primjedba: Da li mi možemo reći da Isus ne smatra bitnim što u ovom trenutku neko objašnjenje nije točno? Pitanje je o kojem se to pogrešnom tumačenju radi. Ako se radi o nečemu nebitnom za našu vjeru onda to može proći, ali ako se sve nas drži u zabludi oko tumačenja s kojima se obezvrjeđuje neka istina koja je važna za našu vjeru i naše mjesto u Božjem naumu, onda je to i te kako bitno za njega onoliko koliko je to bitno i za one njegove sljedbenike koji su toga svjesni, a preko kojih može na takve stvari ukazivati vodstvu neke kršćanske zajednice. Na isti način je Isus smatrao jako bitnim one inicijative mnogih ljudi u prošlosti koji su smatrali da se postojeće stanje u Crkvi promijeni i po pitanju nauka i po pitanju crkvenih postavki. Zar je Isus osudio one revne i iskrene kršćane koji su na temelju Božje Riječi pokušavali u svoje vrijeme učiniti nešto dobro za svoju kršćansku zajednicu na lokalnoj i globlnoj razini? Zar je osuđivao one koji su se pokušavali svojim riječima i postupcima što više približiti duhu onoga što je napisano jer su time odstupali od crkvenog učenja i većinskog mišljenja zajednice? Tko je u prošlosti Izraela ukazivao na potrebne promjene - da li vrh Izraelske zajednice (kraljevi i svećenici) ili netko od običnog naroda? Zato ću ovdje istaći riječ “ako“ s kojom je i sam Drago doveo u sumnju ono što je rekao. Naime, on u gornjoj izjavi nije rekao: “...Isus, koji vodi vjernog i razboritog roba“, nego “...Isus, ako vodi vjernog i razboritog roba“. Točno, “ako“ Isus vodi Vodeće tijelo, onda ono postupa tačno onako kako bi i Isus postupio. No, “ako“ ga ne vodi, onda članovi Vodećeg tijela samo mogu misliti da izvršavaju njegovu volju dok istovremeno postupaju suprotno njegovoj volji. No, Isus nikoga ne “vodi“ za ruku kao slijepca, nego Isusa treba promatrati i “slijediti“ (Ot 14:4). Kad nam se kaže kako Isus vodi Vodeće tijelo, onda ispada kako se mi moramo držati za njih jer nas oni vode pravim putem. To ne bi trebao biti problem, ali je Isus ukazao da se može desiti da ljudi koji revnuju za Boga mogu postupati kao slijepi vođe (Mt 15:14). Prema tome, “ako“ oni nisu slijepi vođe onda je to u redu, ali ni tada ne treba biti potpuno podložan čovjeku koji u svom srcu može donositi krive zaključke. Isus je također koristio riječ “ako“ u povezanosti sa svojim “robom“ pa je rekao:

Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom. No ako bi taj rob rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’, pa bi počeo tući sluge i sluškinje te jesti, piti i opijati se, gospodar tog roba doći će u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne zna i najstrože će ga kazniti i odrediti mu mjesto među nevjernima.“ (Lk 12:42-46).

Drago – (nastavak): ...Ti si spomenuo jednu stvar a to je relativna podložnost. No, što je relativna podložnost? Tko će odlučiti koliko će netko biti podložan a koliko ne? Kako odlučiti?

Primjedba: Ako se ne može odrediti do koje se mjere treba pokazati relativnu podložnost, onda je najlakše živjeti i postupati po načelu apsolutne podložnosti i autoritetu zadatka po kojem članovi zajednice nemaju potrebu uvjeravati se u ono što vodstvo traži nego samo poslušno pod prijetnjom kazne izvršavati sve što im se kaže. Takva potpuna podložnost jednom čovjeku ili jednoj grupi ljudi je obilježje raznih kultova i sekta. No takva poslušnost dovodi do toga da kršćanin gubi vezu sa vodstvom svetog duha i osobnim odnosom s Bogom i Kristom.

Danijel: Za mene je bilo važno osjetiti vodstvo Božjeg duha a ne slova. Smatram da nam Jehova daje određenu slobodu da postupamo po svojoj savjesti tako da moje odluke sada jesu takve kakve jesu. Možda u mom životu one jesu pozitivne i na mene se tako odražavaju – pogotovo na moju vjeru. Kroz povijest imamo dosta primjera naše braće koje nije netko morao korigirati i postavljati im pravila i stalno im šaptati na uho, nego ih je duh poticao da neke stvari učine ovako ili onako. Nisu imali potrebu da im netko, kome bi trebali biti podložni, određuje pravila već su živjeli i postupali po vjeri jer su bili potpuno podložni Bogu i Kristu.

Stjepko: Zar Jehova tako ne radi? Putem duha usmjerava, ali je neke stvari teško sprovesti pojedinačno pa odluke pojedinaca narušavaju jedinstvo. Jer ti možeš osjetiti duh na ovaj način u nekoj slobodi odlučivanja, a netko drugi u nekoj većoj slobodi. Time se ruši jedinstvo.

Primjedba: Ova izjava potpuno iskače iz biblijskog konteksta. U prvom je stoljeću sveti duh poticao braću da donose različite odluke o određenom pitanju, a posebno da se posvete različitim duhovnim aktivnostima koje nikako nisu mogle narušiti jedinstvo, pogotovo zato što nisu svi bili ovlašteni propovjednici koje bi obavezala neka pravila takve službe. Da li je moguće onda ograničiti sveti duh na način da se uvedu pravila svetog življenja i pravog obožavanja unutar kojih svatko treba biti podložan istim uredbama koje trebaju svi sprovoditi na isti način. Ovdje ću ponovno citirati jednu misao o autoriteti koja kaže:

"Budući da se brine za karakter, duhovni autoritet mora biti duboko predan poštivanju individualnosti i različitosti tako da se od ljudi ne očekuje da uđu u standardni model gdje svatko misli, reagira i govori na isti način. Božji način nije uniformiranost već jedinstvo u različitostima.“

Nejedinstvo može voditi u anarhiju, ali vlasti mogu stvoriti ozračje da se ljudi nauče živjeti jedni s drugima u ljubavi i slozi unatoč razlikama u stavovima, razmišljanjima, vjerovanjima i odlukama. S jedne strane, naša Zajednica pozdravlja kada neki svjetski Sud donese odluku o slobodi vjeroispovjesti po kojoj Jehovini svjedoci imaju pravo odbiti klanjanje zastavi i biti regrutirani u vojnu službu. Da li je taj Sud time narušio jedinstvo nacije ili ugrozio državu i njene vlasti jer je dozvolio da među njima žive ljudi koji trebaju imati slobodu savjesti i vjeroispovjesti i koji zbog toga drugačije misle i postupaju? Međutim, bilo je situacija kada su Jehovini svjedoci bili isključeni jer su imali neki svoj drugačiji stav i razmišljanje po kojem su, na primjer, po svojoj savjesti mogli izvršavati civilnu službu a ne ići i zatvor. Zašto Zajednica nije dala slobodu da svak sam po svojoj savjesti odluči o tome? Zašto je morala nametnuti svoje razmišljanje koje je kasnije bila prisiljena promijeniti? Da je dozvolila tu slobodu, onda bi bilo izbjegnuto nepravedno postupanje prema takvim pojedincima koji su imali samo jedan izbor – otići u zatvor. No, zatvaranja koja su bila provedena nad braćom su poslužila Zajednici da se prikaže kao posebna grupa kršćana koja doživljava progonstvo zbog svoje ljubavi prema Božjim zahtjevima. Međutim, trebalo je uzeti u obzir da članovi koji iskazuju svoju čvrstu vjeru u Boga mogu imati slobodu savjesti po kojoj svojim drugačijim uvjerenjem ili postupkom ne mogli ugroziti jedinstvo zajednice. Takvu vrstu slobode naša Zajednica priznaje samo onda kad su u pitanju prava njenih članova da u nekoj državi ispovijedaju svoja različita uvjerenja i drugačije stavove od ostalih članova društva. U Probudite se! 1.8.1994. str.23: “Što to znači za ljubitelje slobode“ se iznosi slučaj u kojem je Sud priznao takvu slobodu Jehovinim svjedocima. Zanimljiv je komentar Zajednice u kojem stoji:

“Svi se ljubitelji slobode zasigurno raduju zbog ove odluke kojom se podržava pravo slobodnog izbora kad se radi o religiji te o onome što nekome nalaže njegova savjest, dok su istovremeno podložni relativnoj vlasti države (Rimljanima 13:1, 2). Time što štiti prava pojedinaca, država ne otvara vrata anarhiji, (...). Jehovini svjedoci na Filipinima priznaju sudske odluke sudaca Vrhovnog suda te shvaćaju da se konačna zasluga mora pripisati našem Stvoritelju, Jehovi Bogu.“

Ako država u zaštiti prava pojedinaca i grupa daje Jehovinim svjedocima tu slobodu da se razlikuju od drugih članova društva, a da time ne otvara put anarhiji, onda bi i Zajednica trebala shvatiti da prihvačanjem prava pojedinaca i grupa u svojim redovima koji drugačije misle, ne ugrožava jedinstvo niti otvara put anarhiji. Problem je očito u onima koji vladaju – bilo državom, bilo nekom vjerskom zajednicom, a koji ljubiteljima takve slobode na daju mogućnost da u njoj uživaju. Kako to da ljudske vlasti uspjevaju donositi odluke u korist zaštite pojedinaca i grupa koji se razlikuju od drugih u vjerovanjima, a da ne ugroze stabilnost naroda, dok Vodeće tijelo to ne uspjeva, nego poput diktature želi zadržati jednoumlje kako bi održalo svoje doktrinarno jedinstvo i svoje pravo da jedino oni odlučuju u ime svih. Stoga treba razlikovati slobodu koja ne ugrožava jedinstvo neke zajednice od onog prisilnog jednoumlja koji se nameće članovima zajednice kako bi se održalo njeno jedinstvo.

Danijel: Ja nisam mislio da se time ruši jedinstvo. Opet ću spomenuti ovdje tijelo o kojem Pavle govori, a odnosi se na sve nas unutar skupštine. Npr. “noge“ imaju jedan zadatak. Ne može “noga“ obavljati zadatak “ruke“ niti obrnuto (osim u ekstremnim situacijama). “Ruka“ bi trebala imati svoja pravila. Onda za mene ne moraju važiti pravila koja su postavljena za “nogu“. Ako me možeš razumjeti. Znači, pravila mogu biti općenita, kao što je npr. Mojsije dao zakone Izraelcima za koje su oni sami rekli da će izvršavati sve što je Bog zapovijedio. No to nije značilo da je svaki pojedinac morao izvršavati svaki dio zakona, nego samo ono što se odnosilo na njega u svojstvu, oca, majke, djeteta, svećenika, kralja, naziraje i proroka. Nisu mogli svi izvršavati zadatak proroka i svećenika i biti Božja usta koja objavljuju Božju riječ i poučavaju.

Jakov: Je si li ti “ruka“ ili “noga“?

Drago: (ubacuje svoj komentar) Oprosti ali ovdje se ne radi o individualnim stvarima. Svak ima individualnu slobodu i niko se neće miješati u moje osobne i privatne stvari. Ovdje se radi baš o stvarima Zajednice koja je za sve. Recimo služba propovijedanja. Ne propovijeda ruka, noga, ovdje svi propovijedaju prema stavu Zajednice. Svi trebaju davati izvještaj i druge stvari. Razumješ, nije stvar “ruka“ ili “noga“. To su neka pravila, neke norme koje smo mi prihvatili kad smo postali Jehovini svjedoci. O tome se radi. Zato ja danas neću propovijedati od vrata do vrata nego ću telefonom ili ću ići na ulicu. Imamo raznih sloboda ali moramo propovijedati. To je ono na što sam ja pristao. Nije ovdje stvar o različitim udovima, nego o stvarima koje su zajednički svima. O tome govorimo.

Primjedba: Gore sam istakao (podebljao) njegovu misao – “svi propovijedaju prema stavu Zajednice“ i “moramo propovijedati“. Vjerojatno je iz mojih istraživanja i sam uvidio da postoji stav Zajednice koji se razlikuje od biblijskog učenja, samo što je stav Zajednice sada takav i njemu se trebamo podložiti iako se s tim ne slažemo. No, ja sam službu propovijedanja počeo gledati kao individualnu obavezu i zadatak pojedinaca, a ne kao zadatak svih članova zajednice. O tome sam dao detaljno obrazloženje sa svim biblijskim argumentima. Npr. Židovski religiozni vođe su mogli obavezati sve svoje članove da propovijedaju i čine prozelite od ljudi drugih nacija i to na temelju stavka iz Izaije 43:10, u kojem piše: “Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao...“. Brat Nikša mi je prigovorio i u jednom meilu napisao: “...da svjedok koji šuti nije svjedok“ odnosno da svjedok nije onaj koji ne propovijeda. Zajednica često koristi taj biblijski stavak i tu argumentaciju kako bi nas motivirala na odgovorno izvršavanje zadatka propovijedanja. Po toj argumentaciji su onda i svi Židovi do dolaska Mesije trebali propovijedati, ali ipak nisu, jer su te Božje riječi razumjeli u svom izvornom značenju i kontekstu. Židovski učitelji i rabini nisu uzeli spomenutu Božju izjavu kako bi nametnuli obavezu propovijedanja po kojoj su Židovi trebali opravdati svoju ulogu Božjih svjedoka. No, Vodeće tijelo upravo to čini. Odgovornost prozelitiranja su u ono vrijeme na sebe preuzeli samo Božji proroci i neki starješine koje je židovska zajednica izabrala i ovlastila da to čine. To znači da ulaskom pod savez Zakona i činom obrezanja nitko nije bio ovlašten za proročku ili propovjedničku službu, pogotovo ne žene.Isus tome nije prigovorio niti je promijenio tu praksu. Prigovorio je samo činjenici što su ti propovjednici činili prozelite i podredili ih svojim pravilima i odredbama koje su obezvrijeđivale duh Božje riječi pa je rekao: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri, jer obilazite more i kopno da biste jednog čovjeka obratili na svoju vjeru, a kad ga obratite, činite ga takvim da zaslužuje gehenu dvaput više nego vi!“ (Mt 23:15).

Smatrao sam da Biblija jasno daje do znanja da krštenje nije čin kojim se nekoga uvodi u službu evanđelizatora, isto kao što ga se tim činom ne uvodi u službu učitelja i krštavatelja koje se u zajedničkom kontekstu spominju u Mateju 28:19,20. Naime, kad je Isus izmeđuostalog zapovjedio “krstite ih“, on nije time obavezao svakog svog sljedbenika da mora izvršavati taj zadatak krštavanja. To je stvar cijele zajednice u kojoj samo pojedinci na sebe preuzimaju taj zadatak da krste nove vjernike. Osim toga, kad je Isus rekao svojim učenicima: “Prodajte što imate i novac dajte kao milostinju“, on nije obavezao sve kršćane da se odreknu materijalnih dobara. On je mislio samo na one koji to žele i mogu učiniti radi kraljevstva i potpunog posvećenja evanđelizaciji i drugim duhovnim aktivnostima. Na takve se osobe odnose i njegove riječi o uzdržavanju od ženidbe. Međutim, neki su crkveni vođe od Isusovih riječi stvorili celibat kao obavezu a neke su se grupe kršćana potpuno odrekle materijalnog, pa su živjeli kao pustinjaci, a neke grupe koje su se odrekle modernog života žive daleko od civilizacije. Isto tako je vodstvo Zajednice na osnovu nekih Isusovih riječi obavezala sve svoje članove na redovitu tjednu i mjesečnu aktivnost u službi propovijedanja koja se trebala dokazivati pismenim izvještajem. Zato sam u svojim pismima obrazložio zašto služba propovijedanja i način izvještavanja kojeg Zajednica zahtjeva od svojih članova nije u sukladnosti sa mjerilima i načelima Biblije niti da se time oponaša praksa prvih kršćana. Ta je služba trebala biti usklađena unutar “tijela zajednice“ i pripadati onim “udovima“ koji je trebaju izvršavati.

Iako sam starješinama iznio dovoljno argumenata koji govore u prilog tome, brat Nikša je 26.2.2012. u svom predavanju - “Smatraj Božju službu čašću i izvorom radosti“ - pokušao dokazati suprotno. Govorio je o grčkom izrazu “diakonos“ koja opisuje nekoga tko služi i to povezao sa službom propovijedanja. Za dokaz je uzeo stavak iz Otkrivenja 2:19, u kojem se Isus obraća skupštini u Tijatiri i kaže:

“‘Znam tvoja djela i tvoju ljubav, vjeru, službu i ustrajnost i da je posljednjih djela tvojih više nego prijašnjih“.

Brat Nikša je zatim istakao riječ “službu“ na koju je nadodao riječ “propovijedanja“, pa je rekao: “Evo vidite braćo, svi članovi skupštine su išli u službu propovijedanja jer se Isus obraća cijeloj skupštini“. Međutim, Isus ovdje uopće nije spomenuo službu propovijedanja nego “službu“ na nivou cijele skupštine. Tu nije bilo riječ o jednoj vrsti službe, nego o svim službama koje obavljaju različiti članovi u cilju izgrađivanja skupštine (vidi Ri 12:6-8; 1.Pe 4:10,11). Zanimljivo je da je nakon tog predavanja bilo razmatranje članka iz Stražarske kule od 15.12.2011. u  kojem se na str 25. citira stavak iz 1.Korinćanima 12:4-6:

“Različiti su darovi, ali je isti duh. I različite su službe, ali je isti Gospodin. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji na različite načine djeluje u svima.“

Da je u osobnom proučavanju ovog članka dan ranije obratio pažnju ovom stavku, onda ne bi imao moralne snage čitati Kristove riječi i davati im svoje riječi i svoje mišljenje koje odudara od konteksta. Naime ove Pavlove riječi objašnjavaju na što je Isus mislio kad je rekao skupštini da “poznaje njihovu službu“. Kao što postoje različite sluge koje izvršavaju točno određene zadatke i službe, tako postoje i različite službe koje izvršavaju točno određene sluge. Kad je u pitanju služba propovijedanja, ona je samo jedna od službi, a nju su izvršavali samo evanđelizatori koji su se posvetili toj službi, a ne svi članovi skupštine. To je u skladu sa Pavlovim riječima kad je rekao: “ I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji...“ (Ef 4:11).

Zanimljivo je da u današnjem žargonu i riječniku Jehovinih svjedoka riječ “služba“ označava samo službu propovijedanja. No taj izraz u prvom stoljeću je među kršćanima imao sasvim drugo značenje. Prema tome, ići toliko daleko da se spomenutom biblijskom stavku dade krivo značenje je grijeh, jer takav način korištenja Biblije sliči indoktrinaciji, tj. krivom učenju s ciljem da se podupire neko unaprijed utvrđeno mišljenje. Naime, ako ovaj starješina kao učitelj nije vidio pravo značenje biblijske riječi “služba“, onda je bio na neki način slijep da to vidi i razumije. Ako je taj predložak za predavanje dobio od Vodećeg tijela onda je kao njihova produžena ruka slijepo prihvatio njihovu argumentaciju i njihovo viđenje. Čak je u tom predavanu rekao da “mi trebamo uzde i stegu organizacije kako bi bili uspješni u toj službi“. Tako dolazimo do slušatelja koji su čuli njegovo objašnjenje i slijepo ga prihvatili bez da su provjerili da li je to točno. Ako nisu vidjeli da ono nije točno, onda su i oni po tom pitanju bili slijepi u svom umu pa im ne preostaje ništa drugo nego uzde i stega organizacije kako bi izvršavali tu službu po njenom nalogu i pravilima. Ako slijepac slijepca vodi tim uzdama, onda oboje upadaju u zamku krivog razumjevanja i krivo usmjerene revnosti za Boga. Ja to ne želim biti, pa sam im u jednom pismu rekao da mi je “žao što oni ne vide ono što ja vidim“. Ja izmeđuostalog vidim kako se zbog unaprijed stvorenog mišljenja prilagođavaju neki biblijski stavci i vade iz konteksta kao i u ovom spomenutom primjeru. Isus je svoje učenike upozorio na takve učitelje jer je znao da će se oni pojaviti i u kršćanskoj skupštini. Rekao je: “Može li slijepac voditi slijepca? Neće li obojica upasti u jamu? Učenik nije iznad učitelja svojega, nego svatko tko je posve poučen bit će poput učitelja svojega“ (Lk 6:39,40). Ako je učitelj slijep ili dobro ne vidi cjelokupni kontekst nekog učenja, onda će i njegov učenik biti poučen u tom izvanbiblijskom kontekstu i biti slijep poput učitelja. Da bi učenik izbjegao tu mogućnost da zajedno sa svojim učiteljem upadne u zamku krivog razumjevanja, mora se uzdići iznad svog učitelja tako što ima slobodan pristup Svetom Pismu. Zato bi autoritet učitelja kojeg imaju starješine trebali ograničiti do određene granice, a ne dati mu moć po kojem imaju pravo zabraniti svojim učenicima izravan pristup Bibliji. Znamo tko je Židovima zabranjivao izravan pristup Svetom Pismu. Isus je takve učitelje osudio kad im je rekao: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri, jer zatvarate kraljevstvo nebesko pred ljudima! Sami ne ulazite, a onima koji žele ući to ne dopuštate“ (Mt 23:13). U vezi toga ću ponovno citirati jednu misao:

"Povrh svega, autoritet za poučavanje je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inaće bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode.“

Ja sam ovdje spomenuo samo jedan primjer pogrešnog tumačenja biblijskog stavka u vezi službe propovijedanja. No, tih primjera je zaista mnogo jer sam na njima temeljio svoju argumentaciju i protuargumentaciju koja obuhvaća sve povezano s tom temom. Ti primjeri pokazuju da je moguće pretpostaviti kako starješine cijele Zajednice u najmanju ruku mogu upasti u zamku da nesvjesno zatvore pravu istinu o nebeskom kraljevstvu. Time što ne dozvoljavaju samostalno istraživanje i samostalan pristup Bibliji oni zloupotrijebljavaju svoj autoritet poučavanja. Ovaj proces protiv mene to najbolje dokazuje.

Jakov: Zanimljivo je, ako možeš otvoriti poslanicu Galačanima 1:8,9 kad su u pitanju naša učenja, pogledi na budućnost, šta nam Biblija savjetuje. Braća su ti više puta rekla da to što ti zastupaš, da te brate to dovelo do toga da si sada u toj poziciji jer tu stoji:

“Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet! Što smo već rekli, to i sada ponavljam: Tko vam god objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet!“

Znači, mi znamo što je istina, što je dobra vijest i što trebamo raditi i to je temeljna stvar u svemu tome. Braća, koja tu služe, oni su zapravo, kažu da su te prijateljski, bratski savjetovala da taj tvoj put, tebe vodi u propast (prokletstvo), da je to nešto što čovjeka takva razmišljanja odvedu na krivi put, na put koji nažalost može imati posljedice za osobu, za njegovu obitelj i bilo koga drugoga.

Primjedba: Čitanje i primjena ovog stavka je u ovom trenutku bila potpuno pogrešna, jer smo razgovarali o mojim odlukama koje su odudarale od pravila i prakse zajednice. To što su moje odluke i postupci bili drugačiji nije predstavljalo drugačiju dobru vijest nego drugačije odluke koje odudaraju od onoga što Zajednica traži od svojih članova po pitanju službe propovijedanja u koju je ujarmila sve svoje članove. Međutim, kad je u pitanju objavljivanje dobre vijesti koja se temeljila na tvrdnjama, očekivanjima i tumačenjima Zajednice, ja sam se u jednom trenutku želio uvjeriti u točnost njenog sadržaja. To što sam došao do nekih drugačijih uvjerenja po pitanju nauke i tumačenja, se opet ne može dovesti u vezu sa mojim objavljivanjem drugačije dobre vijesti. Oni ne mogu tvrditi da ja objavljujem drugačiju dobru vijest jer ja sam odustao da objavljujem bilo što u što se nisam mogao uvjeriti. Ja sam samo došao do zaključaka koja nisam objavljivao drugima, nego sam ih prezentirao određenim starješinama. Međutim, kad bi se išlo razmotriti da li Zajednica objavljuje drugačiju dobru vijest od one koju su apostoli propovijedali, onda bi se vidjelo da cijelo vrijeme postojanja ove Zajednice postoje tumačenja i objave koje odudaraju od izvorne dobre vijesti. No, to je tema o kojoj se treba pozabaviti vodstvo Zajednice prije nego baci prokletstvo na neke svoje članove. U suprotnom se i sami mogu raspoznati u Pavlovim rječima koje je ovaj starješina želio primjeniti na meni.

Treba uzeti u obzir da se na nekim krivim tumačenjima, tvrdnjama i očekivanjima zasnivao službeni početak masovnog propovijedanja kada je J.F.Rutherford 1922. u Ceder Point, Ohio svim prisutnima snagom potpuno krivih argumenata potaknuto na objavljivanje potpuno krivih činjenica koje su trebale biti sadržane u dobroj vijesti. Zanimljivo je da Kula stražara iza tih krivih tvrdnji stavlja samog Jehovu i Isusa Krista za koje kažu da su oni te poruke slali svetim Duhom preko onih koji su sebe smatrali klasom Kristove nevjeste. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1990. na str.12 u podnaslovu "Duh i nevjesat kažu - Dođi!“ stoji napisano:

“Ali zašto Bog i simbolični Mladoženja nisu spomenuti u Otkrivenju 22:17? Kao prvo, zapazi da redak ne kaže pod čijim vodstvom duh djeluje. Ipak, ukazivanje na duh usmjerava našu pažnju na samog Jehovu Boga. Otac nije izuzet iz tog prizora, budući da je on sam Izvor svetog duha. Kao drugo, Sin u potpunosti surađuje sa svojim Ocem, kao što je i sam rekao: ”Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac“ (Ivan 5:19, St). Nadalje, iako je taj poziv nadahnuta izjava koja je najprije potekla od Jehova Bogaljudi mogu primiti božansko uputstvo, ili ’nadahnute izraze‘, posredstvom Isusa Krista, ”Riječi“. (Otkrivenje 22:6; i 22:17, NS Biblija s objašnjenjima, fusnota; Ivan 1:1.) Prikladno je, dakle, da povežemo Krista, Mladoženju, sa tim pozivom. Da, možemo biti sigurni da se i Jehova Bog, Otac Mladoženje, i Isus Krist, Mladoženja, pridružuju ”nevjesti“ posredstvom svetog duha u govorenju: ”Dođi!“. Desetljećima je taj poziv ’dođi!‘ odlazio narodu koji je žeđao za ’životnom vodom‘. Još 1918. razred nevjeste (pod vodstvom J.F.Ratherforda) je počeo propovijedati poruku koja je naročito uključivala one koji bi mogli živjeti na Zemlji. Bilo je to javno predavanje pod nazivom ”Milijuni koji sada žive možda neće nikada umrijeti.“... Da bi se doprlo do još više ljudi pozivom — ”Dođi!“, 1922. je poruka otišla svima onima koji su bili zainteresirani da služe Bogu: ”Objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i Kraljevstvo“.

Kao što se da vidjeti, J.F.Rutherford je 1922. godine pozvao sve prisutne da se pridruže propovijedanju svega onoga što je Društvo Stražarske kule objavilo do tada. On je sve prisutne uvjerio da su te poruke nadahnute od Boga. No, Biblija jasno kaže da prije nego se uvjerimo da li je neka izjava od Boga ili ne, da ‘ispitujemo nadahnute izraze’ iza kojih stoji neki čovjek (1.Iv 4:1,2). Međutim, mnoštvo članova je bez provjeravanja povjerovala u učenja i tumačenja tadašnjeg vodstva pa su 1922. prihvatili poziv da se priključe masovnom objavljivanju tih poruka koje je svijet morao čuti, kao što piše: "To je pokrenulo veliki val javnog propovijedanja Kraljevstva, koje je uključivalo sudove koje oglašuje sedam anđeoskih trubača“ (Stražarska kula 1989.1.4.str.20). Iako se nama nikad u publikaciji ne daje pozadina ili kontekst, nego samo izdvojene misli i rečenice, onda nam čak i taj poziv iza kojeg navodno stoje "Duh i nevjesta“ još uvijek služi kao poticaj da se i mi danas pridružimo toj masovnoj propovjedničkoj kampanji. Tako u brošuri “Studijski članci“ 1990. na str. 32. stoji napisano:

“Također trebamo revno obznanjivati slavu Božjeg Kraljevstva. Revnost za tu službu u interesu Kraljevstva sasvim sigurno izvire iz riječi koje je 1922. godine tadašnji predsjednik Watch Tower Society, J. F. Rutherford, uputio prisutnima na kongresu u Cedar Pointu (Ohio). On je rekao: ”Od 1914. Kralj slave preuzeo je svoju vlast (...) Nebesko Kraljevstvo se približilo; Kralj vlada; Sotonino carstvo se slomiloMilijuni koji sada žive neće nikada umrijetiVjerujete li to? (...) Vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! Opašite se svojom bojnom opremom! Budite trijezni, budni, budite djelotvorni, budite hrabri! Budite vjerni i jaki u vjeri, vi Svjedoci za Gospodina! Krenite odvažno naprijed u borbu dok ne bude izbrisan svaki trag Babilona. Objavite vijest nadaleko i naširoko. Svijet mora znati da je Jehova Bog i da je Isus Krist Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. To je dan nad svim danima. Gle, Kralj vlada! Vi ste njegovi javni objavitelji (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Međutim, da li je ovaj poziv, kojeg se navodno povezuje s jednim od “sedam anđeoskih trubača“ u sebi sadržavao istinu o činjenicama koje su kršćani trebali objavljivati? Da bi ih potaknuo na djelovanje, J.F.Rutherford je prisutne upitao: "Vjerujete li u to?“ Međutim u gornjem tekstu je izbačen dio izjave koji spominje u što su oni tada trebali vjerovati i što su trebali objavljivati? Pogledajmo u cijelosti govor J.F.Rutherforda koji je rekao nešto što nije bila istina, a što je Vodeće tijelo u gornjoj publikaciji istrgnulo (???) iz njegove izjave kako bi se sakrilo tu krivu objavu. No, to što je istrgnuto ja ću ubaciti i podebljati:

"... Budući da [Krist izvan svake sumnje] prisutan od 1874, to slijedi iz [neospornih] činjenica kao što smo ih sada vidjeti, da je razdoblje od 1874 - 1914 dan pripreme. Nije bilo razborito misliti (kao što je to nerazborito mislio C.T.Russell) da je "vrijeme kraja" bilo od 1799 do 1914 (...). Od 1874 Kralj slave je prisutan, a tijekom tog vremena je proveo žetvu i okupio sebi svečenićku klasuOd 1914.  Kralj slave je preuzeo svoju moć i vladaOn je očistio usne svečenićke klase i šalje ih dalje s porukom. (...) To je poruka svih poruka. To je poruka hitnosti. To leži na onima koji su od Gospodina da proglase “Približilo se Kraljevstvo nebesko, kralj kraljuje, Sotonino carstvo je palo; milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? Vjerujete li da je kralj slave prisutan, i to od 1874? Vjerujete li da je tijekom tog vremena proveo svoju žetvu? Vjerujete li da je za to vrijeme imao vjernog i razumnog slugu (pastora Russella) preko kojeg je upravljao njegovim radom i hranio domašnje u vjeri? Vjerujete li da je Gospodin sada u svom hramu, sudeći narodima zemlje? Vjerujete li da je kralj slave započeo svoju vladavinu? Zato, vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Ovaj poziv je bio važan jer je u to vrijeme, po tumačenju Rutherforda, među svim članstvom vladalo čvrsto uvjerenje da će kraj nastupiti uskoro i to 1925. godine. Budući da se neke poruke nisu ostvarile 1914. one su bile promijenjene i kao takve je trebalo objaviti prije 1925. kad su očekivali vrhunac i kraj ovog svijeta. Stoga su mnogi pristupili javnom objavljivanju te poruke, a također i drugih poruka koje su bile povezane s pozivom – "Objavite Kralja koji je 1974. uspostavio svoje kraljevstvo“. No, prije nego ih objave i sami su trebali reći da vjeruju u sve to što se temeljilo na izjavama tadašnje ‘svečeničke klase“ koju je Isus – kako oni tvrde - poslao sa svojom “pročišćenom porukom“. Međutim, kako je Isus tada mogao stajati iza neke poruke koja nije sadržavala potpunu ili pravu istinu jer nije bila potpuno pročišćena? Kako su se Jehova i Isus preko svojih anđela mogli pridružiti objavljvanjem te poruke koja je u sebi sadržavala samo neke djelove istine pomješane sa krivim i lažnim objavama i osobnim viđenjima? Naime, oni su tada još uvijek službeno tvrdili da je Isusova prisutnost započela 1874, a da je uskrsnuće u nebo započelo 1878, a da je žetva i skupljanje nebeske klase provedeno u cijelosti do 1914., da je vjerni i razboriti rob bio pastor Russell, a ne Upravno tijelo. Sve je to, zajedno sa još nekim učenjima od Russella, kasnije odbačeno kao laž ili neistina. Nakon što nije došao kraj 1925., velika većina je odustala od takvih krivih objava, pa su čak napustili organizaciju kojom je čvrstom rukom upravljao J.F.Rutherford. No manjina onih koji nisu imali gdje otići su prešli preko tog promašaja su još uvijek objavljivali da je kraj blizu. Nova generacija Jehovinih svjedoka je prihvatila izmjenjenu novu dobru vijest po kojoj je Isus došao 1914. godine pa su te nove službene tvrdnje o blizini kraja propovijedali kao dobru vijest svim narodima. To se može vidjeti u izjavama koje su dolazile od njih. U knjizi “Ujedinjeni u obožavanju jedinog pravog Boga“ (1984) je pisalo:

“Godine 1914. (...)  započeli su posljednji dani sadašnjeg zlog sustava. Prije nego izumre naraštaj koji je bio svjedokom događaja odigranih 1914Bog će uništiti cjelokupni sotonin sustav stvari (Matej 24:34). (...). Ako si već prihvatio tu dobru vijest, tada si odgovoran prenositi je dalje i drugima (Matej 14:14)“.

Da, to je bila “ta dobra vijest“ koju smo trebali prihvatiti i biti obavezni objavljivati je drugima. Iako je sadržavala neke istine, ona je u sebi sadržavala i ono što nije potjecalo od Boga. No, da li dobra vijest može u sebi sadržavati kriva očekivanja i kriva tumačenja? Da li iza takvih objava može stajati Bog i Isus Krist, odnosno da li Isus može nekoga ovlastiti da u njegovo ime objavljuje kriva proročanstva i kriva očekivanja? Kad su Izraelci čuli od svojih proroka neku dobru vijest u vezi sa svojim skorim izbavljenjem, oni su s pravom znali da iza nje stoji Bog jer su u svoje vrijeme vidjeli njeno ispunjenje, upravo onako kako je objavljena. Da je neki prorok u vrijeme izgnanstva govorio Izraelcima da će biti izbavljeni za kratko vrijeme, odnosno za života čak i onih starijih ljudi, kako bi na njega narod gledao kada bi ti stariji ljudi izumrli i nakon toga još prošlo desetke godina? Da li bi ga smatrali lažnim prorokom? Jedan od takvih je bio prorok Šemaja koji je u svoje ime poslao pisma cijelom narodu protiv Jeremije jer je Jeremija govorio: “Dugo će to trajati“ a on je govorio da će uskoro tome doći kraj (Jr 29:24-30). Slično tome su “proroci“ ove Zajednice slali pisma cijelom narodu i ponovno govorili da će izbavljenje iz ropstva grijeha i smrti doći vrlo brzo, ovaj put prije nego izumre naraštaj iz 1914. godine.  Osim toga zatvarali su usta onima koji su tvrdili drugačije i koji su čak mogli iz knjige Jeremije dokazati da se 1914. godina nikako ne može povezati sa 607.godinom pr.n.e. jer te godine nije pao Jeuzalem nego oko 587.pr.n.e. Prorok Danijel je mogao iz Jeremijinih proročanstava točno znati da će Izraelci 539.g.pr.n.e. biti izbavljeni iz babilonskog ropstva jer je 70 godina ranije Babilon pod Božjim vodstvom pokorio sve okolne narode među kojima i Judeju. Oni koji su njega slušali nisu imali kriva očekivanja. Bili su svjedoci koji su to mogli potvrditi i objaviti. Nije bilo potrebno korigirati, mijenjati i prebacivati ispunjenje u neko drugo vrijeme.

Postoji razlika između dobre vijesti koja sadrži Božje objave i dobre vijesti koja je u nekim stvarima drugačija od izvorne jer iza nje stoje samouvjereni ljudi koji sebe vide u ulozi izabranih proroka i koji objavljuju viđenja svoga srca po uzoru na starozavjetne proroke iza kojih nije stajao Jehova nego vrh centralizirane teokracije. Da li onda Isus može stati iza nekog čovjeka kao što je bio pastor Russell, za kojega je čak i njegov nasljednik Josef F. Rutherford u gornjoj izjavi ustvrdio da je bio nerazborit u svojim razmišljanjima? Međutim kasnije je i on sam postupio nerazborito dok je predvodio Zajednicu prema vrhuncu 1925. godine. Njihovo nerazborito istrčavanje i tumačenje je korišteno za poticanje drugih da objavljuju kriva očekivanja pa čak i za osuđivanje onih koji ih ozbiljno ne shvaćaju. Sutra će vjerojatno shvatiti da su još neke stvari nerazborito mislili, pa će se opet pokazati da su oni koji su govorili drugačije od njih bili razboritiji u svom razumjevanju Božje Riječi.

Objavljivanje kraljevstva od strane Zajednice je često bilo povezano s objavama koje su, ili preuranjene, ili su iznesene u krivo vrijeme,  ili opisuju da se desilo nešto ili da će se desiti nešto što se ipak nije desilo ili je odgođeno za neko drugo vrijeme. Često se kod tih objava daje naglasak na revnost, pa mnogi ostaju i dalje aktivni objavitelji dobre vijesti koja je nadopunjena ljudskim viđenjima, nagađanjima i korekcijama. Tako svi koji vjeruju izmjenjenoj verziji Isusove prisutnost objavljuju dobru vijest uz pomoć izdanja Zajednice po kojoj je Isus uspostavio svoje kraljevstvo 1914.godine, kao što su u prošlosti drugi bili uvjereni da se to desilo 1874. godine. Kad se nisu ispunila očekivanja u vezi Isusovog dolaska i kraja ovog svijeta, onda je najlakše i najbezbolnije bilo reći da se to ipak desilo ali samo nevidljivo na nebu i da su očekivali krivu stvar u pravo vrijeme. Što se to onda desilo 1874. godine ako se tada ipak nešto desilo? Očito ništa jer je ta godina potpuno odbačena. Na isti način treba odbaciti i 1914. godinu jer Biblija pokazuje da je Isus postao kralj svog kraljevstva na nebu već 33. god. nakon uzašašća. On je od tada nevidljivo prisutan sa svojim učenicima i od tada čeka da uspostavi svoju vlast nad zemljom kada će prilikom svog drugog dolaska na Zemlju očitovati svoju slavnu prisutnost koju kršćani oduvijek očekuju.

Samim tim je nemoguće tvrditi da je Isus 1918. očistio njihove usne i da ih je poslao sa svojom novom porukom koju je stavio u njihova usta. Da je Isus to čudo nadahnuća izveo nad njima onda ta poruka, iako izmijenjena ne bi sadržavala netočne objave. To ne priliči Isusu koji je rekao: "Posveti ih istinom. Riječ je tvoja istina“ (Iv 17:17). Iako oni preko svojih publikacija iznose mnoge biblijske teme, veliko je pitanje da li Zajednica još neke stvari nerazborito tumači i tako propovijeda drugačiju dobru vijest od one koju su objavili Isus i apostoli.

Npr. apostoli su prvim kršćanima objavljivali Božju Riječ koja je bila sjeme jednog novog duhovnog života u zajedništvu sa Bogom i Kristom. Apostol Petar u vezi te dobre vijesti kaže: “Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga. (...). A “riječ” je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest“ (1.Pe 1:23-25). Da li je itko smio promijeniti Božju riječ i značenje ove dobre vijesti? Naša Zajednica je ipak svojim krivim tumačenjem promijenila tu dobru vijest, a samim time i “riječ živog i vječnog Boga“. Naime, “riječ“ koju su apostoli objavljivali je bila “neraspadljivo sjeme“ kojom su prvi kršćani “nanovo rođeni“. Takvu “riječ“ danas Jehovini svjedoci ne objavljuju jer sadrži poruku kojom ne može prouzročiti novo rođenje. Kakva je onda to “dobra vijest“ ako u sebi ne sadrži “riječ“ koja može prouzročiti “novo rođenje“? Ona je očito drugačija od one koju su apostoli na početku objavljivali jer se smatra da se "novo rođenje“ odnosi samo na jednu malu grupu kršćana. Međutim, da je to točno, onda bi prvi kršćani bili upoznati da je u njihovo vrijeme ta grupa (od 144000) vjerojatno skupljena jer se dobra vijest proširila po cijelom tadašnjem svijetu u kojem je postojalo puno više kršćana od tog broja. Čak i da je taj broj trebao uskoro biti popunjen, onda bi apostoli, dok su još bili na životu uveli tu novu dobru vijest, kako bi se ona kao takva mogla objavljivati neposredno prije kraja. Međutim, takve promjene nisu uvedene u prvom stoljeću, niti iza njih stoje Isusovi apostoli. Da je netko tada objavljivao ili prihvatio izmjenjenu dobru vijest koja bi isključivala mogućnost novog rođenja, onda bi se na njega odnosila Pavlova izjava: “Čudim se da se tako brzo odvraćate od onoga koji vas je pozvao Kristovom nezasluženom dobrotom i da slušate neku drugu dobru vijest. Ali druga ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i žele iskriviti dobru vijest o Kristu. Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet! Što smo već rekli, to i sada ponavljam: Tko vam god objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet!“ (Gal 1:6-9). Dobra vijest se nije smjela mijenjati i iskrivljavati. Čak u Bibliji ne postoji naznaka da će se ona morati mijenjati u budućnosti. Postojala je samo naznaka da će postojati samo neki ljudi pa čak i neki samozvani apostoli koji je mogu u bilo koje vrijeme promijeniti po svom shvaćanju. Ako se može dokazati da zajednica Jehovinih svjedoka objavljuju drugačiju dobru vijest onda Pavlovo prokletstvo koje je Čudina Jakov namijenio meni pada na njih.

Kad čitam Bibliju i uspoređujem je sa dobrom vijesti koju objavljuju Jehovini svjedoci, onda vidim da je dobra vijest iskrivljena jer ne nudi novo rođenje za sve kršćane. Prvi kršćani su svoje dobiveno pravo da se po novom rođenju nazivaju “Božja djeca“, potvrđivala uzimanjem simbola kruha i vina kojom su “obznanjivali Gospodinovu smrt, dok on ne dođe“ i svoje zajedništvo s Bogom i Kristom (1.Ko 11:26). Onaj tko u tim simbolima, zbog svoje duhovne slabosti i grijeha, nije raspoznavao “tijelo Kristovo“, je bio nedostojan i kao takav nije smio uzimati simbole. Međutim, naša Zajednica pod “nedostojnim“ smatra one kršćane koji bi jeli i pili, a koji se po novoj i drugačijoj dobroj vjesti ne mogu smatrati članovima Kristovog tijela. Tako nešto Pavle nikad nije ni spomenuo, pa je uvođenjem nove klase kršćana riječ “nedostojan“ dobila novo i drugačije značenje. No, ako se opet vratimo na Petrove riječi po kojoj on sve ljude, koji prihvate tu jednu, jedinu i nepromijenjivu dobru vijest, povezuje sa "novim rođenjem“ jer su od Isusa kao drugog Adama rođeni Božjom neraspadljivom riječi, onda samo u tom kontekstu važe i njegove riječi: “Jer znate da niste nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, izbavljeni od svog ispraznog načina života koji ste naslijedili od svojih praotaca, nego dragocjenom krvlju Kristovom, koja je poput krvi janjeta neokaljanog i bez mane“ (1.Pe 1:18,19). Ove poveznice (“dobra vijest o Kristu“ – “neraspadljiva riječ živog i vječnog Boga“ – “neraspadljiva i dragocjena krv Kristova“ – "tijelo Kristovo“) se mogu odnositi samo na one koji prihvate tu prvobitnu dobru vijest i budu nanovo rođeni, a njihov broj nikad nije trebao biti ograničen. Unutar tog “Kristovog tijela“ ili posvećene skupštine svih kršćana, mogu postojati oni koji zastupaju Krista u svojstvu pastira, učitelja i evanđelizatora. Mogu postojati i oni koji će nakon Isusovog dolaska dobiti prednosti da zastupaju njegov autoritet na zemlji, ali to ih ne izdvaja kao jedine koji su dostojni uzimanjem simbola kruha i vina obznanjivati Kristovu smrt i biti u zajedništvu s njim. Kao što su kršćani trebali sebe ispitivati jesu li dostojni biti dio Kristovog tijela, tako su trebali ispitivati jesu li u vjeri. “Ispitujte jeste li u vjeri, sami sebe provjeravajte! Zar ne shvaćate da je Isus Krist u zajedništvu s vama? Trebali biste, osim ako niste odbačeni“ (2.Ko 13:5). Samo onaj tko je bio nedostojan ili odbačen, nije mogao biti u zajedništvu s Kristom i uzimati simbole kruha i vina. To je lako dokazati pomoću Biblije, samo što se ti dokazi odbacuju po ovoj novoj izmijenjenoj dobroj vijesti koju objavljuju Jehovini svjedoci. Po toj drugačijoj dobroj vijesti se zahtijeva da nitko tko ima nadu u vječni život na zemlji ne smije uzimati te simbole na proslavi Gospodinove večere, pa prisutni jednostavno odbiju to uzeti kad im se ponudi. Iz toga proizlazi da su skoro svi Jehovini svjedoci nedostojni i odbačeni iz Kristovog zajedništva.

Zanimljivo je da su neki nekršćanski kultovi, da bi dokazali kako odbacuju Krista i njegovu žrtvu, uveli u svom obredu simbole kruha i vina, koje su prisutni trebali odbiti da jedu i piju. Iako Jehovini svjedoci svojim odbijanjem ne žele reći kako odbacuju Krista, oni ipak to nesvjesno čine jer odbacuju Novi savez s Kristom kojeg je on utemeljio na svojoj krvi. Kad je ponudio svojim učenicima da piju to simbolično vino on je rekao: “Pijte iz nje svi, jer ovo predstavlja moju ‘krv saveza’, koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha!“ (Mt 26:27,28). Zbog Isusove izjave da to simbolično vino piju “svi“, apostoli su na kršćanskim sastancima uveli ceremoniju na kojoj su osim njih i svi drugi “dostojni“ kršćani mogli uzeti i piti to vino koje je predstavljalo krv saveza. Nisu nikad objavili da će to nekim dostojnim kršćanima u budućnosti biti uskračeno jer su s tim činom svi trebali obznanjivati svoj savez s Kristom “dok on ne dođe“. Također su svi oni trebali tim činom obznanjivati svoju “jednu“ zajedničku vjeru i nadu. Nije bilo dvije različite nade – nebeska i zemaljska jer se može iz Biblije i drugih ranih spisa dokazati da su prvi kršćani očekivali živjeti vječno na zemlji, a ne na nebu te da su po toj nadi očekivali uskrsnuće zemaljskog tijela. No, s ovom drugačijom i izmijenjenoj dobroj vijesti su milijuni kršćana izbačeni iz tog saveza s Bogom kojeg je Isus utemeljio na svojoj krvi jer im je pripisana neka druga uloga i drugačija nada.

Kad sve ovo stavimo u kontekst apostolske nauke koja je ostala zabilježena u Bibliji, mi nigdje ne vidimo da su oni dali nekome nalog da to mijenja. To sliči onome kad su neki učitelji iz Judeje došli u Antiohiju i tamo učili braću da se trebaju obrezivati kako bi bili spašeni. Apostoli su nakon toga poslali pismo toj skupštini u kojem pišu: "Budući da smo čuli da su vas neki od naskojima mi nismo dali nikakva naloga, uznemirili svojim izjavama, pokušavajući pokolebati duše vaše“ (1.Ko 15:24). Pitanje je - tko je onda u novije vrijeme dao nalog predsjednicima Društva Watch Tover i njihovom Vodećem tijelu da uvedu promjene o kojima Biblija uopće ne govori? “Neki od nas“ mogu biti svi oni koji se do danas poistovjećuju sa starješinama i vjernicima prve skupštine u Jeruzalemu, a kojima nitko od apostola nije dao nikakve naloge da mijenjaju ono što je bilo utemeljeno u prvom stoljeću.

Što ako postanemo svjesni da smo prihvatili drugačiju dobru vijest od one koju su prvi kršćani prihvatili od samih Isusovih apostola? Apostol Pavle nije rekao: ‘Ako vam mi ili neki od nas slučajno donesemo drugačiju dobru vijest, neka čeka na Jehovu, a do tada neka je u ovakvom drugačijem i krivom obliku prihvati kao jedinu koju smo vam mi ili neki od nas objavili kao istinu’. No, upravo to od nas traže oni koji nam preko svojih publikacija kažu: ‘Ovo je dobra vijest koju vam mi donosimo i vi je kao takvu morate prihvatiti i objaviti svima, jer će te biti prokleti ako budete objavljivali drugačije od onoga što vam mi govorimo’. To je opasnost o kojoj je govorio učenik Jakov kad je rekao: “jezik nitko od ljudi ne može ukrotiti. On je zlo neobuzdano, puno otrova smrtonosnog. Njime blagoslivljamo Jehovu, Oca, ali njime i proklinjemo ljude koji su stvoreni “sličnima Bogu”. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije to, braćo moja, tako biti!“ (Jk 3:8-10).

To što me je ovaj prisutni starješina pokušao uplašiti prokletstvom koji se navodi u Galaćanima 1:8,9, nije u meni moglo stvoriti strah od Božje kazne, jer ja niti ne želim na sebi nositi prokletsvo čak ni zbog nesvjesnog širenja nekih krivih izjava i tumačenja iznesenih u publikacijama Zajednice. Ako od mene Biblija traži da budem oprezan čak i onda kada bi Božji anđeo donio drugačiju dobru vijest, koliko onda treba biti oprezan kad je objavljuju obični smrtnici, koji još uz to nemaju nikakav dokaz jasnog očitovanja Božjeg duha kojim bi mogli dokazivati da iza njihovih novih i drugačijih objava stoji sam Bog i Isus Krist. Krist i apostoli su trebali imati jasno očitovanje Božjeg duha kako bi mogli uvoditi promjene u zajednicu koju je Bog vodio. Zato svaka značajna promjena treba iza sebe imati takvo očitovanje, a ako ga nema, onda treba ostaviti Božju riječ i poruku nepromijenjenu do slijedećeg jasnog i vidljivog očitovanja Božjeg duha.

Danijel: Kad ja sagledam svoj život, od početka pa do danas, nikad nisam osjetio da me moja ljubav prema Jehovi, prema bližnjima, prema Bibliji i slijeđenju njenih smjernica, može odvesti daleko da izgubim svoje mjesto među Božjim narodom. Ja mogu biti samo dio zajednice Božjeg naroda (Isusove univerzalne skupštine) i tu ću ostati (bez obzira na njihovu odluku). To što sam se u jednom periodu svog života posvetio istraživanju Biblije, koja je neizmjeran izvor informacija je bilo u skladu sa savjetom Zajednice koja traži od nas da kopamo po Božjoj riječi. Uložiti jedan takav trud je duhovna aktivnost koja ne bi imala smisla ako je netko umjesto nas već sve iskopao i zapisao. To za mene ne bi imalo smisla. Prije sam više čitao publikacije jer sam smatrao da ja nemam šta istraživati nego samo prihvatiti. No, kad sam nailazio na neke nelogičnosti i nedorečenosti, onda sam i ja počeo sam kopati i tako sam došao do nekih saznanja i odluka za koje sam mislio da neće biti tako sporne kao što ih vi želite prikazati.

Nadopuna: Uzeo sam u obzir ono što piše u Stražarskoj kuli od 1.4.2000. str.9:

“...Sveti duh jednako tako djeluje u korist pravih kršćana našeg vremena. To je u drugoj polovici 19. stoljeća postalo očito jednoj maloj grupi istraživača Biblije u Alleghenyu (Pennsylvania, SAD). Ti iskreni istraživači Biblije žarko su htjeli saznati ”istinu“ (Ivan 8:32; 16:13). Jedan član te grupe, Charles Taze Russell, rekao je u vezi sa svojom potragom za biblijskom istinom sljedeće: ”Molio sam se (...) za sposobnost da svoje srce i um očistim od svake predrasude koja bi mi se mogla ispriječiti na tom putu i da me njegov duh vodi do ispravnog razumijevanja.“ Bog je blagoslovio ovu poniznu molitvu. Kako su Russell i njegovi suradnici marljivo istraživali Bibliju, tako su im mnoge stvari postale jasne. ”Ustanovili smo da su kroz stoljeća“, objasnio je Russell, ”razne sekte i vjerski pokreti prihvaćali svaki po neku biblijsku doktrinu i zatim ih pomiješali, neki s više, a neki s manje ljudskih nagađanja i pogrešnih tumačenja.“ To je dovelo do toga da se, kako je on to rekao, ”istina zametnula“. I doista, biblijske istine pale su u zaborav ostavši zatrpane ispod mnoštva poganskih učenja koja su se tijekom stoljećâ uvukla u kršćanstvo. No Russell je odlučio saznati istinu i objaviti je.“

Budući da su Russell i njegovi nasljednici, unatoč dobroj namjeri također upali u istu zamku miješanja biblijskih istinitih učenja i tumačenja sa ljudskim nagađanjima i krivim shvaćanjima, s kojima je “istina“ u vezi nekih učenja zametnuta i zatrpana, ja sam osjetio potrebu da kopam i iskopam ono što je zametnuto ili palo u zaborav. Želio sam se osloboditi svake predrasude i unaprijed stvorenog mišljenja koje bi moglo spriječiti u ispravnom razumjevanju. No, time sam na neki način poslao poruku nepovjerenja u Vodeće tijelo što ih je najviše uzdrmalo, pogotovo kad sam im dao na znanje da bi mogao objaviti svoja istraživanja.

Stjepko: Sad ne znam kako ti vidiš sebe sutra – kako misliš dalje funkcionirati? Je li je to izvedivo, što misliš?

Danijel: Pa, naravno da je izvedivo jer svak treba naći svoje mjesto u zajednici, u skupštini – osjetit da je poželjan i dobrodošao i da može dati jedan dio sebe. Sad u kojoj mjeri, to može svak znati za sebe, u kojoj mjeri se može dati na raspolaganje i u kojoj mjeri može učiniti svoj dio u bilo kojoj duhovnoj aktivnosti za dobrobit skupštine. Ja sam sebe vidio kao suradnika u pitanjima koje se tiču boljeg razumijevanja Biblije što bi trebalo biti na korist i duhovnu izgradnju cijele skupštine.

Drago: Nije sporno kopanje i duboko istraživanje. To nikad nije bilo sporno. Tko tebe može sporiti oko toga bilo šta. Ovdje se samo radi da si ti usprkos savjetu starješina ta tvoja istraživanja, koja se razlikuju od zvaničnih stavova organizacije, Zajednice kojoj pripadamo, pretočio u praksu, znaš, i onda živiš po tome. O tome se samo radi. Ne o tome što si istraživao i do kojih si zaključaka došao. Imam i ja neke svoje zaključke po nekim pitanjima, ali to ne znači da ću ja raditi suprotno od onoga što je zvanični stav Zajednice kojoj pripadamo. Razumiš, u tome je problem.

Primjedba: Kako rasprava ide dalje, njima više nije puno toga sporno. Nije im više bila sporno moje kritičko razmišljanje, a sada nije sporno ni moje istraživanje i kopanje, odnosno aktivnosti na koje imam pravo koje mi Biblija daje. Njima je sada sporno samo to što se ja nisam potpuno podložio čovjeku koji vodi Zajednicu, pa makar se ne moram složiti oko nekih stvari. Ako sam ja kršćanin, onda moram slijediti Krista i njegov način gledanja na autoritet čovjeka. Npr. Isus je imao svoje zaključke pa je svjesno radio suprotno onome što je zajednica provodila u praksu jer je bio uvjeren u ispravnost svojih postupaka koje je temeljio na duhu Božje riječi, a ne na zvaničnim postavkama i učenjima koja su po svojim zamislima uveli neki rabini. Imao je čistu savjest. Biti sljedbenik Krista znači da će pravi kršćanin prednost dati istini, a ne zvaničnom stavu Zajednice ukoliko poput Isusa vidi da se taj stav i način razmišljanja razlikuje od izvorne istine. I u tome je očito problem.

Danijel: Dobro, ja nisam tako grubo shvatio ta pravila – tako piše tako mora biti ili tako je doneseno tako mora biti.

Komentar: Npr. prvi kršćani nisu imali ujednačene poglede na one Božje zakone koji su bili osobna stvar pojedinca, nego su radili po svojoj savjesti. Židovski su se kršćani držali Mosijevog zakona, neki čak striktno onako kako su smatrali da je za njih veoma važno, dok su drugi kršćani iz drugih naroda živjeli po univerzalnom zakonu kojeg je Jehova upisao u čovjeka. Za njih je bilo previše kad su neki židovski kršćani tražili od njih da se i oni drže nekih odredbi Mojsijevog zakona kako bi se mogli spasili. Međutim, čak i kad je na saboru apostola i starješina donijeta odluka da se oni ne trebaju obrezivati, ta odluka nije bila toliko stroga da je zabranila židovskim kršćanima da to čine. To je bila osobna stvar i onaj tko je to mislio učiniti, to je i mogao. Samo ukoliko je netko želio cijeloj Zajednici nametnuti to pravilo bio bi smatran čovjekom koji ne razumije ništa i koji obezvrijeđuje spasenje putem vjere u otkupninu. No dešava se da Zajednica svim svojim članovima nameće neko svoje pravilo po kojem kršćani moraju živjeti ili služiti Bogu kako bi se spasili vršeći službe koje su propisane nekim pravilima. Umjesto vodstva Božjeg duha se dešava da skup raznih pravila potiću na izvršenje nekog djela ili službe koju Zajednica smatra našom obavezom prema Bogu bez koje nas Bog neće prihvatiti. Zato je veliko pitanje da li pojedinac mora to izvršavati ili ne.

Drago: Ali ti si ih prihvatio kad si se krstio. Svi smo mi prihvatili ta pravila u vezi službe propovijedanja. Kad govorimo o vodstvu Krista, onda se ja opet vraćam na podložnost Kristu. Tamo u knjizi "Organizirano izvršujmo našu službu“, možeš pogledati ona pitanja, pa tamo ima jedno pitanje: “Tko u skupštini predstavlja Kristovu vlast?“ Ne kaže Duh, nego starješine. Oni su vođeni svetim duhom. Postavljeni su i imenovani svetim duhom. Oni su ti koji su praktično produžena Kristova ruka i ako mi sada, znaš, ne poslušamo njih, ne poslušamo savjet Zajednice, a na temalju svog dubokog istraživanja došli smo do zaključka da se treba raditi drugačije – jeli se tu onda očituje da sam ja poslušan Kristu ili nisam? Ne možeš tu tvrditi da te vodio duh. Razumješ, teško je tu ikome potvrditi da ga vodi duh. Razumiješ. Starješine su vidljivi. To je ono što je vidljivo i produžena Kristova ruka u skupštini. Kad pokazujemo podložnost starješinstvu onda pokazujemo podložnost Kristu.

Primjedba: Starješine bi trebale biti produžena ruka Isusa Krista, ali su prema postavkama Zajednice oni prije svega produžena ruka Vodećeg tijela tako da su podložni hijerarhijskom sistemu a ne direktnom vodstvu od Krista. U tom hijerarhijskom sistemu su izgubili svoju pravu ulogu da svatko od njih služi kao “Gospodinov rob“. Isus je največi autoritet, a u hijerarhijskom sistemu se taj njegov autoritet može izgubiti zbog podložnosti čovjeku. Upravo zbog takvog hijerarhijskog ustrojstva starješine kao “Gospodinovi robovi“ mogu čak i nesvjesno zanemariti volju svog gospodara Isusa u korist onih na vrhu piramide koji predvode zajednicu, na što je Isus upozorio. Prema tome, ako starješine žive u potpunoj podložnosti i poslušnosti prema Vodećem tijelu može se desiti da ne žive u poslušnosti prema Isusu kao najvećem autoritetu. Samim tim, ono što oni zahtijevaju od mene i drugih svojih članova nije legitimni autoritet, već svojevoljni, emocionalni pritisak ili prisilni argument koji ima zadatak da utječe na svakog pojedinca. U tom slučaju može doći do obračunavanja različitih volja, sukobljavajućih argumenata i protivnih emocija. Onaj koji prima naredbe, upute i zahtjeve će 1) popustiti pod silom autoriteta ili će se 2) osječati ogorčeno ili 3) će se izboriti za sebe. Kako bi se sve ovo izbjeglo Zajednica traži potpunu podložnost koju dovode u vezu sa svetim duhom koji je imenovao starješine. No, u Bibliji se vidi da ni direktno pomazanje od Boga ne daje nekom čovjeku za pravo da traži za sebe potpunu podložnost.

Starješine očekuju da mi bez preispitivanja potvrđujemo da njih vodi sveti duh, dok oni nisu spremni to isto potvrditi za neke svoje članove koji to tvrde za sebe. Ovom prilikom bi htio istaknuti još jednu zanimljivu činjenicu. Naime svima je poznato da je po jednom tumačenju Zajednice 1931. a kasnije 1935-te godine trebalo završiti sakupljanje posljednjih članova klase pomazanika od 144000 izabranih. Bez ikakvog uvida u to koliko je pravih kršćana živjelo kroz povijest, J.F.Rutherford je s porastom svojih članova morao reći da je sakupljanje gotovo, a da je višak kršćana ili veliko mnoštvo jedna druga klasa koja nije pozvana da naslijedi nebesko kraljevstvo, misleći pri tome na nebesko područje tog kraljevstva. U Bibliji su pronađeni neki stavci i parabole koji su te tvrdnje trebali nekako potkrijepiti samo što su protumačeni izvan konteksta. Objašnjenje iz knjige Otkrivenje na str.212. kaže:

“Prvo su, počevši od 1919, njegovi anđeli poželi, odnosno sakupili, 144 000 pomazanika (Matej 13:39, 43; Ivan 15:1, 5, 16). Potom je (1935.) počelo sakupljanje velikog mnoštva drugih ovaca“.

U Stražarskoj kuli 1.5.1988 na str.12. se za te pomazanike tvrdilo slijedeće:

“Njihovo je sakupljanje očito završilo 1935. godine.“

To je potvrđeno i pet godina kasnije u Stražarskoj kuli od 1.5.1993. u kojoj stoji:

“Prikupljeni su zadnji pomazanici od 144 000.“

U Stražarskoj kuli 1.1.1990. na str. 17. se ustvrdio njihov broj koji je iz godine u godinu bivao sve manji:

“S obzirom da danas na Zemlji ima manje od 9 000 Isusove braće, u svakom slučaju premalo bi ih preživjelo, a da bi mogli voditi brigu oko svih pripremnih radova koji će predhoditi općem uskrsavanju.“

Naime, prije završetka 20. stoljeća se očekivao Harmagedon jer je tih godina isticao životni vijek posljednje generacije ljudi pa je bilo za očekivati da će do kraja biti živih predstavnika te pomazane grupe i da će još uvijek Vodećim tijelom upravljati pomazanici. Tako je u Stražarskoj kuli od 15.2.1994. na str 21. pisalo:

”Isusovo proročanstvo kaže dalje u Marku 13:27: ”Tada [tóte] će poslati anđele svoje i sabraće izbrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.“ Isus se ovdje usredotočuje na ostatak od 144 000 ’izabranih‘ koji još uvijek žive na Zemlji. (...) S velikim glasom trubnijem“ preostali ’izabrani‘ bit će sakupljeni s krajeva Zemlje. Kako će biti sakupljeni? Nesumnjivo će ih Jehova konačno ’zapečatiti‘ i jasno identificirati kao dio onih koji su ”pozvani i izbrani i vjerni“.

Zatim je u vezi Vodećeg tijela u Stražarskoj kuli 15.5.1997. na str.17.pisalo:

“Od 1972. do 1975. Vodeće tijelo povećalo se na 18 članova. (...) Od 1975. određeni broj od tih 18 osoba završio je svoj zemaljski život. Oni su pobijedili svijet i ’sjeli s Isusom na njegovom nebeskom prijestolju‘ (Otkrivenje 3:21). Zbog toga kao i zbog drugih razloga, Vodeće tijelo sada ima deset članova, uključujući i jednog koji se pridružio 1994. Većina njih prilično je stara. Međutim, ta pomazana braća dobivaju odličnu pomoć dok izvršavaju svoje važne dužnosti.“

Tih 90-tih godina su mnogi počeli sumnjati da će generacija ljudi koji su doživjeli 1914-tu godinu doživjeti i kraj ovog svijeta jer se uvidjelo da će se čekanje kraja vjerojatno odužiti. Vidjelo se da s tom generacijom izumiru i oni članovi za koje se tvrdilo da su posljednji pomazanici skupljeni do 1935-te godine pa samim tim uskoro neće više biti nikoga od njih tko bi mogao biti jasno identificiran u vrijeme izbijanja velike nevolje. Međutim, najveći problem je bio u tom što se više nije moglo iz te generacije pomazanika skupljenih do 1935-te naći one koji će služiti u Vodećem tijelu i raznim odborima Društva. Naime, zbog njihove starosti je već pronađeno rješenje da ih zamjene starješine koji nisu pomazanici – simbolični Netini ili Natineji (“Darovani“). Godine 1992. neki su od njih dobili prednost da prisustvuju sastancima raznih odbora Vodećeg tijela i da služe kao njihovi pomoćnici bez prava na glasanje. Tada se očekivao kraj a time i preuzimanje dužnosti Vodećeg tijela od strane niže klase (“drugih ovaca“). Tako je u Stražarskoj kuli od 1.7.1995. str.24. pisalo:

Sada mali broj duhovnih Izraelaca koji je preostao na Zemlji sudjeluje u duhovnom pastirenju, oranju i vinogradarstvu. Kad (uskoro) pomazana skupština bude napokon u potpunosti sjedinjena s Kristom, sav će taj posao pripasti drugim ovcama. Tada će čak i nadgledavanje ”zemlje“ od strane ljudi biti u rukama osposobljenih drugih ovaca, koje su u Ezehijelovoj knjizi označene kao razred kneževa.“

No, na to je očito trebalo pričekati jer se uvidjelo da će uskoro Vodeće tijelo ostati bez pomazanika i time izgubiti svoj pravi identitet prije Harmagedona. Bilo bi čudno da Organizacijom prije Harmagedona upravlja niža klasa kršćana koja bi potpuno zauzela njihovo mjesto. S druge strane se vidjelo da nakon 1935-te godine se još uvijek pojavljuju neki pojedinci koji su za sebe tvrdili da su izabrani. Njih se prihvaćalo kao prave pomazanike ali s napomenom da su u pitanju zamjene onih pomazanika koji su se od 1935-te pokazali nevjernima, a takvi nije moglo biti puno već samo nekolicina. Ostali novi pomazanici su označeni kao oni koji sebe vide u krivom svjetlu pod utjecajem svog psihičkog stanja i nekih religioznih osjećaja. No, sada se moralo ponovno ići u mijenjanje teorija kako bi se s novim naknadnim tumačenjem ponovno zadržalo stanje održivosti Organizacije i Vodećeg tijela. Prvo se te iste godine promijenilo tumačenje o posljednjem “naraštaju“ ljudi koji nije više rođenjem vezan uz 1914-tu godinu (vidi Stražarsku kulu od 1.11.1995. str.10.). No, još se uvijek očekivalo da će bar neki iz te generacije doživjeti kraj 20. stoljeća i Harmagedon jer bi time u Vodećem tijelu još uvijek bili neki od pravih pomazanika. Tako se u to vrijeme u Stražarskoj kuli od 15.1.2000. na str 13. moglo čitati o šest uvjerljivih dokaza da je Harmagedon pred vratima. Kao šesti dokaz navedeno je slijedeće:

“Kao šesto, smanjuje se broj pravih pomazanih Kristovih učenika, premda će, po svemu sudeći, neki od njih još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja. Pripadnici ostatka većinom su prilično stari, a kako prolaze godine broj pravih pomazanika stalno se smanjuje. No, govoreći o velikoj nevolji, Isus je rekao: ”Kad se ne bi skratili ti dani, ne bi bilo spašeno nijedno tijelo; ali zbog izabranih, skratit će se ti dani“ (Matej 24:21, 22). Stoga će očito neki od Kristovih ”izabranih“ još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja.“

Ovdje je dva puta naglašeno da su osim “pravih pomazanika“ postojali i oni krivi koji su se lažno predstavljali za takve, ali se nije moglo na takve pokazati prstom. Naime, one koji su rođeni ili kršteni nakon 1935-te godine se moglo svrstati u lažne pomazanike iako se ni to nije moglo ničim drugim dokazivati, kao što nije postojalo očitih dokaza ni za prave pomazanike. Iako se do 2007. još uvijek tvrdilo da je broj pravih pomazanika sve manji, (vidi Stražarsku kulu od 1.4.2007. str.25), te iste godine se ukinulo tumačenje o 1935-toj godini pa je rečeno:

“... tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16, 17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv“ (vidi Stražarska kula, 1.5.2007).

Kako su oni znali da je sada riječ o pravim pomazanicima kad to nisu ničim mogli dokazati. Do tada se mlađe pomazanike uzimalo s rezervom pa im se pripisivalo njihovo pogrešno razumjevanje i nestabilni emotivni osjećaji. No, sada ih se bez ikakvog dokaza prihvatilo jer su navodno i oni dobili svjedočanstvo svetog duha. Tako se stvorilo jedno ozračje među Jehovinim svjedocima koji su dobili na znanje da je među njima još uvijek moguće postati pravi pomazanik pa je postignut efekat naglog povećanja broja pomazanika. U tom ozračju se dalo na znanje da naraštaj pomazanika nije izumro pa nije ništa čudno da se sada u Vodećem tijelu nalaze svi pomazanici koji su kršteni ili rođeni nakon 1935-te godine. Predsjednici upravnih odbora Vodećeg tijela koji se nisu izjašnjavali za pomazanike su morali odstupiti sa tog položaja pa se tako na kraju ipak održala ona slika o Vodećem tijelu koja je najviše odgovarala održivosti same Zajednice. Međutim, kad se uzme u obzir da je Stražarska kula po vremenskom kriteriju ove nove pomazanike donedavno smatrala lažnim pomazanicima, onda je u novije vrijeme morala i njih proglasiti svecima kako bi se na i Vodeće tijelo gledalo kao na prave pomazanike.

Zbog takve (upitne) promjene, članovi Vodećeg tijela više ne mogu osporavati drugima da se predstavljaju za pomazanike jer su i oni sami prihvaćeni za prave pomazanike po novoj teoriji i novoj računici u koju se oni uklapaju. To što su promjenom datuma uspjeli za Vodeće tijelo pribaviti nove mlađe pomazanike, onda su uspjeli zadržati svoj autoritet nad Biblijom. Time su i dalje zadržali tumačenje da Bog samo među pomazanicima imenuje za Vodeće tijelo one preko kojih svetim duhom omogučuje da razumiju najdublje Božje tajne sakrivene u Bibliji. Stoga i dalje mogu svojim članovima tvrditi da imaju monopol nad svetim duhom i nastaviti svoju politiku protivljenja prema onim članovima koji nastoje neovisno od njih doći do boljeg i jasnijeg razumijevanja Biblije.

Da se održalo tumačenje o 1935-toj godini danas više ne bi bilo pomazanika u Vodećem tijelu, a samim tim bi ono izgubilo reputaciju pomazaničke klase za koju su napisali slijedeće: “Toj grupi ljudi koja je opisana kao sveti hram, razredu roba, Isus je povjerio svoju imovinu na Zemlji, što znači da neka prava i odgovornosti u kršćanskoj skupštini pripadaju isključivo njima. Iz tog razloga svi članovi skupštine slušaju i podupiru vjernog roba i njegovo Vodeće tijelo, smatrajući to svojom svetom dužnošću“ (Stražarska kula od 1.4.2007. str.24). To znači da bi sa nestankom pomazaničke klase, nestalo svetog hrama, a sa njim i neka prava i odgovornosti koja su oni uzeli samo za sebe. Ovako su novom promjenom uspjeli zadržati pravo nad tumačenjem Biblije i odgovornost direktnog upravljanja Kristovom imovinom. Kao da su se bojali da neće moći dokazivati kako od sada umrli i uskrsnuli pomazanici s neba aktivno upravljaju Organizacijom i duhovno hrane kršćansku skupštinu preko starješina. Bilo je lakše sa novim tumačenjima stvorili na zemlji novu mlađu pomazaničku klasu iz koje će se regrutirati članovi Vodećeg tijela i tako zadržati čvrstu vlast nad članovima i svom stečenom imovinom. Bilo bi puno uvjerljivije da su oni zaista svi na nebu, kao što se i očekivalo i da su do sada preuzeli svoje vodstvo s neba koje se ne bi moglo dokazati raznim špekulativnim tumačenjima, nego jasnim i vidljivim očitovanjima njihove nebeske aktivnosti preko svetog duha. Ovako oni i dalje mogu imati na zemlji navodne pomazanike koji mogu tvrditi da su jedini kanal za posredovanje razumjevanja biblijske istine. Zato ne žele prihvaćati, ispitivati i uvjeravati se u bilo koju nadahnutu izjavu svojih članova jer imaju unaprijed stvoren stav protiv takvih pojedinaca koji izlaze iz okvira razmišljanja koje oni postavljaju i stalno korigiraju u korist zaštite svog jedinstvenog autoriteta kojemu se treba potpuno podložiti.

Danijel: Ja sam čak i tada smatrao da sam podložan i Kristu i organizaciji zato što sam htio dati sebe tamo gdje se mogu dati. (Ovdje opet mislim na podložnost starješinama do one mjere do koje se Isus podložio rabinima i svećenicima, dok je redovito odlazio u sinagoge, a koji je radio i živio po duhu Zakona, a ne po njihovim odredbama koje su po njima trebale važiti za sve Izraelce). Kad je Jehova tražio od Mojsija i naroda da sagrade tabernakul, a kasnije i hram, svak je učestvovao u toj izgradnji. To je bila jedna zajednička aktivnost. Za neke je to značilo da će po svojim sposobnostima raditi kao klesari, kao stolari itd., dok je velik dio naroda samo davao priloge i podupirao gradnju po svojim mogućnostima. Ali na kraju su svi bili svjesni da su zajedničkim naporima napravili nešto što je Jehova od njih tražio. Izgradnja Kristove skupštine na zemlji je isto izgradnja takvog jednog mjesta obožavanja gdje svak može dati sebe u bilo kojoj mjeri. Želio bi da se bilo koja stvar pa i ona najmanja – kao što je lepta od one udovice – cijeni. Znači, ako netko sebe ne može dati u nekoj značajnoj aktivnosti, ali može pravo obožavanje podupirati na drugi sebi svojstven način.

Drago: Ne radi se o tome, Jedno je ako iz opravdanih razloga ne mogu ići u službu zbog bolesti. Ok, ima braće koji zbog bolesti nisu po pet mjeseci u službi, nego je ovdje stvar u stavu da ne trebam ići u službu. Shvaćaš? Nije sad to, okolnosti. Nego, ja sam usvojio stav koji nije u skladu sa stavom zajednice kojoj pripadaš. O tome se radi.

Primjedba: Ja nisam imao stav da ne trebam riječima i djelima svjedočiti svoju vjeru u Krista, nego stav da svojim krštenjem nisam ovlašten za službu evanđelizatora i da za tu službu moram polagati njima račun. Problem mog stava je samo posljedica stava Zajednice. Naime, ako je stav Zajednice krut i ne daje slobodu koja mi pripada, onda moj stav postaje problem za njih. Oni nisu htjeli razumjeti moj stav u svjetlu Biblije nego su ga doživjeli kao pobunu protiv službe propovijedanja kakvog zastupa Organizacija.

Danijel: Za mene nije sporna objavljivati dobru vijest i bilo što šta je vezano za propovijedanje dobre vijesti po svijetu. To meni nije sporna stvar. Ja cijenim službu propovijedanja. Čak sam se jedno vrijeme posvetio toj službi kao punovremeni propovjednik kad sam se stavio na raspolaganje zajednici da me koristi u tom pogledu, a sada sam prihvatio svoju drugu ulogu a to je biti objavitelj.

Drago: Je si li tada imao ove stavove kao danas?

Danijel: Ne, nisam. Opet kažem, ne mogu se više staviti na raspolaganje kao punovremeni (ovlašteni) sluga jer su mi drugačije okolnosti, ali sam prihvatio drugu ulogu koju sad imam, a to je biti objavitelj (onaj koji nije ovlašten, a time ni pod obavezom i kontrolom Zajednice). To nije ništa manje vrijedno od punovremene službe. Prije sam bio starješina, a sada nisam, ali to ne znači da sam srozao svoju duhovnost. Ja opet sebe nalazim u ...

Nadopuna: Biti propovjednik ili starješina su imenovane službe i one su osobna stvar pojedinca da li želi ili ne služiti u tom svojstvu. Tako je i sa ostalim duhovnim aktivnostima kojima se netko u skladu svojih okolnosti i mogućnosti želi ili ne želi posvetiti. Duhovnost nije stvar religije ili organizacije nego osobnog odnosa s Bogom i komunikacije koju s njim vodim preko njegove Riječi kroz koju mi on govori. Kad je u pitanju zadatak evanđeliziranja on se razlikuje od neformalnog objavljivanja tako da se ovlašteni evanđelizator po svojoj odgovornosti i dužnosti razlikuje od ostalih kršćana koji svojim riječima i djelima objavljuju Krista i daju svjedočanstvo svoje vjere čak i bez riječi.

Komentar: Nakon što je poginuo sin jedne obitelji Jehovinih svjedoka, skupština je organizirala kršćanski pogreb za njega iako je on godinama ranije od svoje punoljetnosti prestao podupirati svoju obitelj u svim duhovnim aktivnostima. Nije se krstio niti je ikad bio član Zajednice, a kamo li prihvatiti stav Zajednice po kojoj bi on trebao biti propovjednik. Bavio se muzikom i sportom. Međutim, starješina koji je držao pogrebni govor je rekao za njega da je on ipak do svoje smrti “objavljivao Božju Riječ na sebi svojstven način“ i da je stekao dobro ime kod Boga i ljudi. Time ga je pred svima nama okarakterizirao kao "objavitelja“ iako on nikad nije išao u službu propovijedanja. Ako sam ja usvojio stav koji nije u skladu sa stavom Zajednice, onda je i ovaj starješina čak javno iznio sličan stav po kojem Bog priznaje one objavitelje koji nisu ovlašteni evanđelizatori i koji ne trebaju ići u službu po pravilima koje je postavila naša Zajednica i tako biti spašeni od Božje srdžbe.

To je samo još jedan dokaz da nije problem u tome što moj stav nije u skladu sa stavom Zajednice, nego što stav Zajednice o tom pitanju nije u skladu sa stavom kojeg su imali apostoli i prvi kršćani, a koji se jasno može razabrati u Bibliji. Poznato je da su apostoli jednom prilikom htjeli zabraniti jednom čovjeku da u ime Isusa oslobađa ljude od sotonskog utjecaja, jer ga Isus za to nije ovlastio. Tako i suvremeni apostoli ove Zajednice ne priznaju nikoga izvan svojih visoko postavljenih zidova bez obzira što mnogi iskreni vjernici u drugim kršćanskim zajednicama riječima i djelima objavljuju dobu vijest spasenja. Po tom shvaćanju je gore spomenuti starješina ipak izašao iz okvira koje je postavila Zajednica i priznao da svi oni koji nisu protiv Krista, mogu biti prihvatljivi kao objavitelji bez obzira što ga ne slijede u onoj grupi koja se smatra pozvanom da to čini. Tako sam i ja dozvolio da na moje razmišljanje utječe Biblija, a ne ograničenja i pravila koje je postavila Zajednica. Ona je postavila pravila i zahtijeve po kojoj je svaki član dužan ići redovito u službu propovijedanja kako bi ga se smatralo redovitim i revnim objaviteljem, što je trebao dokazivati mjesečnim izvještavanjem svoje aktivnosti. Tako je Zajednica svojim pravilima stvorila ogradu oko te službe koje sam ja želio srušiti u svom životu. To što se nisam smatrao ovlaštenim evanđelizatorom nije značilo da nisam želio biti objavitelj koji ne želi govoriti drugima o Kristu. Moj stav po tom pitanju je bio u skladu sa Božjim i Kristovim zahtijevom, a ne sa stavom Zajednice koja je izvan tih okvira sebi dala za pravo da krštenjem svakog svog člana ovlasti za evanđelizatora i da ga smatra dobrim kršćaninom samo ako tu službu redovito izvršava. Budući da se mnogi ne mogu podrediti tim zahtjevima, uvedeni su termini raspoznavanja kao što su neredoviti i neaktivni objavitelji - termini koji se ne spominju u Bibliji - što također daje naslutiti kako je Zajednica izašla iz postavljenih okvira i uvela svoje okvire i zahtjeve kako bi Društvo Watchtover opravdalo svoje postojanje i izvršilo svoje ciljeve.

Drago: Evo, npr. da se ne hvatamo više za to. Tu ima više. Recimo, evo jednu ću ti stvar iz sveg tog pročitati:

“Dok sam redovito pohađao peti sastanak poznat kao ‘Studij knjige’ po grupicama, ja sam uvidio suvišnost jednog takvog sastanka, pa sam donio odluku da ne idem više na taj sastanak ...“.

Danijel: To je bila moja odluka. Vi je sad možete krivo procijeniti. To je sloboda vaše procjene. Možda sam po vama pogriješio, ali ne znam kako bi to sada objasnio...

Drago: To ti samo govori jedan od nekoliko... To su primjeri koje ne možemo sad sve analizirati. Ali oni pokazuju tendenciju da ti neku stvar istražiš, doneseš zaključak i postupiš po tome. Razumiješ što ti hoću reć?

Stjepko: Da si pričekao osam mjeseci bilo bi sve u redu (jer je Zajednica ipak ukinula taj sastanak).

DragoJa sam dobio pismo i svi starješine godinu dana prije, prije sedam, osam mjeseci, pa sam mogao reći: “isto će se ukinut, sad ne moram ići...“

Danijel: Dobro, ja u to vrijeme nisam smatrao da je moja odluka sama po sebi toliko loša jer se ticala samo mene i moje situacije, a  ako mi pomognete u razumijevanju da je moja odluka loša onda neće biti problem da ja sada ...

Drago: Je, ali ja kažem, to je samo primjer, da se sad ne bi hvatali za to. Ali šta sa može dogoditi pošto takva tedencija, jer ti ćeš sutra možda istražiti neku treću stvar, četvrtu stvar, bilo koju i doći do zaključka koji nije trenutno u skladu sa stavom Zajednice. Ti ćeš opet postupiti na taj način ili ćeš reć: “Ne, saćekat ću objašnjenje“. Razumiš što želim reć? Ovo je jedna načelna stvar. Jer do sada nisi pokazao da ti je objašnjenje Zajednice prioritet bez obzira da li se radi o sastancima, službi propovijedanja, izvještajima, komentarima itd. To je jedan trend kod tebe, jedna navika.

Danijel: Opet kažem, to je sve stav tog mog pristupa Bibliji. Dok nisam imao takav pristup Bibliji to je bilo drugačije. Zato se pitam - što se to nalazi u Bibliji a što je jače od onoga što pročitam u publikaciji Zajednice? Što je to jače? To me dovodi do zbunjenosti. Čitam Bibliju, pokušavam je osjetiti na pravi način, jer je ipak to Božja riječ koja je kroz cijelu povijest vodila pojedince koji su isto tako donosili neke zaključke koji su se u tom trenutku suprotstavljale tadašnjem shvaćanju i stavu institucije kojoj su pripadali, pa su zbog toga bili sankcionirani. Uvijek sam smatrao da su ti pojedinci zbog svoje ljubavi prema Bibliji kao Božjoj riječi bili u pravu. Mi te ljude danas hvalimo zbog njihove hrabrosti. I ja sam bio naveden da pokažem jednu takvu hrabrost u podupiranju onoga što mi Bog govori kroz Bibliju. Ne znam kako bi vam to drugačije objasnio da me opet krivo ne shvatite.

Nadopuna: Dana 4.ožujka 2012. skupština je u Stražarskoj kuli od 15.1.2012. na str.7,8, razmatrala članak “Pravi kršćani poštuju Božju riječ“, a koji je govorio o nekim ljudima iz prošlosti koji su pokazali odvažnost i hrabrost kako bi branile Božju Riječ i razotkrivale crkvena nebiblijska učenja zbog čega su bili progonjeni, izopćeni, pa čak i pogubljeni od svoje vjerske zajednice. Neka braća su u tome prepoznala moj slučaj pa su među sobom o tome razgovarali. Jedan od njih me je tog istog dana čak nazvao na telefon i rekao da ga je članak podsjetio na mene koji to isto doživljavam od ove Zajednice koja u tim stvarima postupa na načelima katoličke crkve koja je u prošlosti vodila glavnu riječ u proganjanju ljudi koji su se posvetili istraživanju Biblije i razotkrivanju nekih zabluda.

Drago: Ma, razumio sam što si htio reć.

Danijel: Ja cijenim istaknute starješine koji sumi pomogli razumjeti neke stvari, koji su mi pomogli upoznati Jehovu, njegovu riječ, njegove naume, dobru vijest, upoznati Krista, njegovu ulogu u svemu tome. Ali to što sam Bibliju stavio iznad Gospodinovog roba ili čovjeka koji zastupa Boga na zemlji, nije jedinstveni primjer u mom postupanju. Takav primjer postupanja prema onima koji su se smatrali Gospodinovim robom je prisutan kroz cijelu povijest Božjeg naroda i zato u njima nisam vidio nešto loše. (Pape su sebe smatrale Gospodinovim robom, pa znamo kako su se neki pojedinci odnosili prema njima i njihovom autoritetu). Naime, u tom trenutku kad se ti pojedinci pojave, onda to izgleda loše u očima njihovih vjerskih vođa i suvremenika, jer je taj pojedinac u tom trenutku netko tko iskaće od večine, ali iz današnje perspektive mi takve pojedince hvalimo. To mi je dalo jednu slobodu da moje odluke nisu toliko strašne za organizaciju kojoj pripadam, a koja se mora pitati zašto je to tako i zašto se u njenim redovima pojavljuju takvi pojedinci poput mene? Da li sam ja jedini koji tako postupa? Da li postoje i druga braća koja isto razmišljaju ali nemaju hrabrosti da tako postupaju? Kako Jehova na sve to gleda? Puno je primjera i u povijesti Izraelske nacije i povijesti kršćanstva koje govori da se takva stvar uvijek prelamala preko pojedinaca.

Drago: Je, čuj, za organizaciju kao organizaciju vjerujem da joj pojedinac ne može naštetiti, ali mi kao pojedinci možemo naštetiti nekome tko je do nas blizu, u obitelji, u susjedstvu s kim komuniciramo, s kim pričamo. Što misliš, je li možda tvoj način postupanja djelovao na nekoga na njegovu štetu? Koje je tvoje viđenje?

Danijel: Koliko ja znam, nisam nikome naštetio.

Jakov: Ti si brate ovdje izdvojio neke pojedince iz prošlosti koji su imali svoja različita učenja i istupili su. Ali oni su istupili iz organizacije kojoj su tada pripadali kao što je Luther...

Danijel: Ne, ja ne govorim o takvim pojedincima koji su bili prisiljeni djelovati van svoje zajednice koja nije htjela preispitivati njihove izjave, nego o onima koji su bili sankcionirani unutar svoje zajednice kao heretici i koji su spaljeni na lomačama zbog svoje ljubavi prema istini. Pitanje je kakav je stav institucije prema njima? Isus se nije slagao sa stavovima i učenjima svoje zajednice ali je ipak ostao član te zajednice u nadi da će mnogi više slušati Boga nego (visoko pozicionirane religiozne) ljude.

Drago: Ali tko je spalio te navodne heretike? Koja organizacija?

Nadopuna: Smatrao sam ovo retoričkim pitanjem pa nisam ništa odgovorio. On je želio izdvojiti postupke katoličke crkve od postupaka naše Zajednice smatrajući da Zajednica ima drugačiji model postupanja prema navodnim hereticima. Razlika je samo u tome što nema javnog fizičkog smaknuća, dok su načela i gledišta uglavnom slična.

Danijel: Ja tvrdim da nije toliko velik problem u mom stavu prema Gospodinovom robu, nego obrnuto, kakav je stav tog "roba“ prema meni kao pojedincu. Hoću reći - teret (svog saznanja) kojeg sam ja nosio me je ponekad strašno pritiskao. Zašto sam ga morao nositi tako dugo i pod njim osjećati pritisak, potištenost i gubitak radosti kad bi trebali imati jednu slobodu da odlučim kako postupiti po duhu? Ako donesem jednu odluku (drugačiju od onoga što od mene traži Zajednica) ja ću vidjeti u svom životu čime će ona rezultirati. Znati ću da li ću sada kroz tu odluku osjetiti veću radost od postojeće i da li će me u svemu tome voditi i podupirati Božji duh? To sam trebao staviti na vagu. Čak i kad bi donio neku drugačiju odluku, čovjek mora kroz jedno vrijeme vidjeti na vagi da li je ta odluka bila prihvatljiva za njega ili ne. Htio sam dozvoliti da vrijeme u tom smislu učini svoje. Međutim, u međuvremenu je stvoren Pravni odbor koji pokušava tu stvar sankcionirati a ne razumjeti. Meni nije teško postupati po pravilima i tuđim zahtjevima. Pitanje je kako ću se ja osjećati pod nekima koji mi teško padaju jer ne vidim njihovu opravdanost u Bibliji, dok Zajednica za njih ima svoja opravdanja. Znam, braća pod tim pravilima idu u službu po nekim kvotama u satima, daju izvještaj u okvirima svojih zavjeta i potpisanih molbi koji kategoriziraju objavitelje na ove i one, itd., što samo po sebi nije loše, ali ne bi volio da se kroz neko pravilo cijeni nečija odluka koja ne uzima ta pravila tako strogo. Zar ta pravila moraju biti toliko stroga da se uopće ne cijeni nečija odluka koja iskače iz nekih normi koja je postavila Zajednica? Ja ne želim biti strog prema pravima Zajednice a niti bi želio da Zajednica bude stroga prema nekim mojim osobnim pravima i odlukama koja sam ja donio u svom kršćanskom životu. Ne bi volio da se to jedno s drugim kosi. Ali ako je za vas problem prihvatiti moje odluke, ja neću previše insistirati i ustrajati na svojem pravu. Ja taj problem tek sad vidim kroz (vaše naočale i) vaše insistiranje na pravima Zajednice da donosi za sve nas svoja pravila.

Jakov: Onda si krivo razumio. Ovaj problem nije problem ni za Zajednicu ni za nas ovdje. To je tvoj problem, takav način razmišljanja.

Danijel: Nisam rekao da je to problem za Zajednicu, nego da se on kao takav naglašava.

Drago: Zato što se sad o njemu razgovara. I zato smo ovdje okupljeni i to je to.

Jakov: Na kraju, ovo što si rekao - ti smatraš da je teret ovo što braća idu u službu. Kažeš da bi mogao raditi po nekim pravilima ali da je upitno hoćeš li osjećati radost. To znači, to možeš raditi, ali ako ja osjećam da je to teret, koliko je to zaista to. Je li? To si htio reći?

Danijel: Ne znam kako da vam to opišem. Ja sam rođen u zajednici Jehovinih svjedoka. Zajednicu sam prihvatio kao mjerilo mog života. Nikad nisam govorio ‘NE’ kad se od mene bilo što tražilo. Uvijek sam vjerno izvršavao svaki zadatak kojeg su drugi od mene tražili. Iako bi osjećao radost, ona je u nekim trenucima bila umanjena jer bi osjetio da se nas cijeni samo zato što se držimo nekih pravila i normi. Često sam se osjećao kao nečiji pijun kojim drugi upravljaju pa bi gubio tu radost - kao da sam sve to radio zbog svog dobrog odnosa prema braći, a ne svog odnosa prema Jehovi. Neke ljude sam doživljavao kao posrednike između mene i Boga što nije bilo dobro. Želio sam to sagledati u svjetlu Biblije i vidjeti što je važnije – moj odnos s Jehovom koji me svojim duhom može poticati na nešto vrijedno što u meni vidi, a što zanemarujem ili moj odnos prema Zajednici koja ima svoje ciljeve i zadatke koje moram za njih poslušno izvršavati i u kojima ne mogu naći sebe niti potpuno zadovoljstvo. I to je jedna borba koja je trajala dosta dugo.

Nadopuna: Kroz ovo vrijeme sam uvidio da je Zajednica svojim učenjem na neki svojstven način odvojila ljude od Krista, a sebe stavila u ulogu posrednika. To odvajanje je posebno istaknuto učenjem da nitko osim te male grupe (pomazanih) ljudi nije u Novom savezu kojeg je Isus sklopio sa svojim učenicima, tako da nitko od nas izvan tog saveza nije usvojen u Božju obitelj (Stražarska kula, 1.2.1998. str 19).. Biblija nas uči da oni koji žive izvan Novog saveza nisu Kristovi i Krist ih ne poznaje kao svoje. Zato je rečeno: “Stoga oni koji žive po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov“ (Ri 8:8,9). Kako je moguće osjetiti na sebi Božji duh i duh Kristov i znati da si dio Božje obitelji? Pavle kaže: “Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji. Jer niste primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: “Abba, Oče!” Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja“ (Ri 8:14-16). Svi koje vodi Božji duh su sinovi tj. djeca Božja i to trebaju znati i osjećati svi pravi kršćani. Međutim, kad se nama tvrdi da nismo u Novom savezu, onda nam se nameće potreba da nas vode ljudi kao posrednici, a ne Božji duh, odnosno da smo izgubljeni bez njihovog vodstva jer samo njih vodi Božji duh. 

Isus je naš 'otac', a velika većina nas ga po učenju Zajednice uopće ne smije tako doživljavati i tako mu se obraćati. Ako nismo njegova djeca, a nismo ni sotonina djeca, onda smo ničiji - kopilad. Umjesto da nas oslobodi robovanja grijehu i zakonu po kojem su Židovi tražili pravednost, nas Zajednica opet gura u ropstvo zakona i činjenja djela koja moramo izvršavati da bi ugodili Bogu kako bi nas jednoga dana usvojio u svoju obitelj i spasio od ropstva grijeha i smrti. Iako nam nudi nadu u vječni život, Zajednica nas je izbacila iz Novog saveza i time odvojila od Božje milosti i Kristovog Duha. Taj Kristov duh u nama stalno ali bezuspješno pokušava davati svjedočanstvo da smo već sada kao Božja djeca spašeni po njemu i da u toj divnoj spoznaji radimo na spasenju kojeg smo primili. Nažalost, to svjedočanstvo odbacuje velika večina Jehovinih svjedoka jer im je ta istina zatrta pokrivalom krivog učenja. No, ja sam tu koprenu zbacio sa svojih očiju jer sam spoznao tu divnu istinu kroz svoj nepristran pogled na Sveto Pismo.

Stjepko: Ti si u tom periodu davao više nego što si mogao. Vjerojatno te to možda iscrpilo i tu je možda počeo gubitak te neke radosti.

Danijel: (Da se ne ponavljam - ispričao sam svoje iskuststvo kada sam od svoje skupštine bio poslan da služim kao starješina u Makarskoj).  ... Dok sam služio pod nekim teretom ipak sam u njemu pokušavao naći radost i zadovoljstvo. Iako bi ga nalazio to ne bi bilo to. Pokušao sam se naći u organizaciji. Kad sam donio odluku da se vratim u Split, osjećao sam da me braća ne doživljavaju pozitivno zbog te moje odluke jer sam napustio službu zbog koje su me do tada cijenili. Iako je skupština u proteklih jedanaest godina imala više puta prilike da na svojim sastancima uključi moje iskustvo vezano za moje poslanje i službu na udaljenom području - gdje sam učestvovao u stvaranju i duhovnoj izgradnji nove skupštine u kojoj sam služio sve dok ona nije stala na svoje noge - a koje je bilo u skladu sa temama koje su se razmatrale na mnogim sastancima, ona to nije učinila nego je radije intervjuirala drugu braću (i sestre) i ukazivala na iskustva na područjima izvan naše skupštine i izvan naše zemlje.

Ante: (ubacuje se u razgovor): Vidiš, ja nisam znao za te stvari. Ti si imao jednu točku, intervju.

Vedran: Da, prije par mjeseci u točki koju sam ja vodio.

DanijelE pa to je ono što sam ja istaknuo jer sam vam nakon tog inervjua poslao jedan meil po tom pitanju kad sam objašnjavao razliku između pismenog i usmenog izvješataja. Objasnio sam da su Pavle i Barnaba od svoje skupštine bili poslani na misionarsko putovanje i kad su se vratili, onda su iznijeli pred skupštinom izvještaj o svom djelu. To je bio usmeni izvještaj a ne pismeni. Tada sam napravio razliku između takvog usmenog izvještaja iz najranije povijesti kršćanske skupštine i pismenog izvještaja danas. Objasnio sam da takvo postavljanje stvari od strane naše Zajednice nije bilo u skladu sa onim kako Biblija opisuje te stvari. Kad sam se ja vratio u svoju skupštinu koja me je poslala na vanjsko područje, nije se od mene tražio taj usmeni izvještaj. Sada kad je brat Šurija trebao naći nekoga za taj inervju, i kad je vidio da nema nikoga drugog, pitao me je da li ja mogu dati svoj intervju. Iako sam se tome radovao, osjećao sam se jadno nakon toliko godina zanemarivanja.

Nadopuna: Dok se jedna takva važna stvar kao što je usmeni izvještaj koji bi trebao izgrađivati skupštinu zanemaruje, meni se na ovom odboru želi dokazati da sam pogriješio što sam odlučio ne davati pismeni izvještaj. Ako se smatralo da u zadnjih jedanaest godina nije bio važan moj usmeni izvještaj skupštini koja me je poslala na svoje vanjsko područje, zašto mi prigovaraju što u zadnje vrijeme nisam iz nekih opravdanih i biblijskih razloga želio davati pismeni izvještaj. Naime sve moje odluke su imale neku poveznicu sa onim što u Bibliji piše i u skladu sa željom da pojednostavnim svoj život kako bi se oslobodio pritiska određenih pravila pod kojim nisam osjećao Božji duh nego sam gubio radost. Po pitanju tog izvještaja ja sam dvojici svojih starješina napisao:

Dragi brate,

Na prošlom službenom sastanku ‘Po potrebi skupštine’ je bilo riječi o pismenom izvještavanju našeg udjela u službi propovijedanja. Igrom slučaja ja sam prije toga imao priliku da kroz jedan kratak intervju dam svoj usmeni izvještaj skupštini. Kad bi usporedili moj usmeni izvještaj kojeg sam dao i pismeni izvještaj kojeg bi trebao davati – koji je od ta dva načina izvještavanja u skladu s Biblijom i praksom prve kršćanske skupštine? Usmeni izvještaj koji sam tom prilikom dao skupštini, i to na žalost tek nakon jedanaest godina, je upravo onaj kojeg se spominje u Bibliji, a kojeg su davali samo ona braća koja su bila ovlaštena od skupštine da služe na dodijeljenom području kao propovjednici i učitelji.

Kad je Isus ‘poslao’ apostole da propovijedaju dvoje po dvoje po selima i gradovima, oni su ga, kad su se vratili, izvijestili o svemu što su činili i naučavali’ (Mk 6:7,30; Lk 9:10). Apostol Pavle i Barnaba su, nakon što su od skupštine u Antiohiji bili ‘poslani’ i nakon što su ‘stigli’ nazad, ‘skupili skupštinu i ispričali što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri.’ (Dj 13:4; 14:27). Njihov izvještaj je vjerojatno ohrabrio braću u toj skupštini a i šire jer su oni “ispraćeni od skupštine prolazili kroz Feniciju i Samariju, potanko izvještavajući o obraćenju neznabožaca, što je svoj braći donosilo veliku radost. A kad su stigli u Jeruzalem, ljubazno ih je primila skupština i apostoli i starješine, a oni su ispričali što je sve Bog preko njih učinio“ (Dj 15:3). Ovaj način usmenog izvještavanja je bio sličan situaciji kad je Mojsije ‘poslao’ dvanaest muževa koji su bili ‘poglavari’ među svojim plemenom u obećanu zemlju da je izvide. Kad su se ‘vratili’ oni su Mojsiju a i cijeloj ‘zajednici podnijeli izvještaj’, koji je uključivao sve ono što su vidjeli zajedno sa dokazima koje su donijeli (4.Mo 13:1,2,25,26).

Što nam pokazuju ovi izvještaji? Kao prvo, njih su donosili osobe koje su bili izabrane između Božjeg naroda i ‘poslani’ sa određenim zadatkom. Kao drugo, njihovi ‘izvještaj’ su bili vezani za ono što su oni vidjeli i učinili. Kao treće, ti izvještaji nisu bili pismeni nego usmeni, a bili su izrečeni pred starješinama i pred cijelom zajednicom ili skupštinom. Kad bi to prenijeli u naše vrijeme, onda bi ovlašteni propovjednici koji su od skupštine poslani na određena područja trebali imati priliku da s vremena na vrijeme (na službenom sastanku) izvještavaju sve nas o rezultatima svoje službe.

S druge strane, u Bibliji nigdje nemamo spomena o tome da su svi vjernici donosili pred starješine takav izvještaj, a kamoli da su ga morali davati u pismenom obliku kako bi starješine mogle znati na kojem području službe propovijedanja treba raditi skupština ili pojedinci. Prema tome, čak i izvještaji koji se ovdje spominju su dokaz da su u prvom stoljeću samo pojedinci bili pod obavezom da javno propovijedaju dobru vijest, i da o tome daju izvještaj, dok su se svi ostali učenici molili za takve propovjednike, podupirali ih materijalno i zanimali se o napretku širenja dobre vijesti. Zato se ničiju vjeru i djelotvornost nije mjerilo sa vremenom provedenim u službi propovijedanja nego sa djelima vjere i načinom života kojima se odražavalo moralnost, poštenje, nesebičnost, dobrota, blagost kao i spremnost da se materijalno podupiru siromašne, a posebno one koji su bili ovlašteni za evanđelizatore, pastire i učitelje.

Zadatak propovijedanja nikad nije bio uvjetovan količinom vremena, nego posvećenosti tom zadatku jer su propovjednici morali svoj život podrediti toj službi, nakon čega bi povremeno izvještavali skupštinu o svemu onome što su učinili i doživjeli u svojoj službi. Skupštine u prvom stoljeću nisu dijelile ili klasificirale kršćane po njihovom udjelu u službi propovijedanja. S jedne strane su bili imenovane i ovlaštene osobe koje su postavljene u skupštini sa ciljem propovijedanja i poučavanja, dok su s druge strane bili vjernici koji su se pod njihovim vodstvom izgrađivali u vjeri. Vjernici su se razlikovali po svojoj duhovnosti tako da se u Bibliji spominju jedni koji su duhovni, zreli i jaki a drugi tjelesni i slabi. Nema nigdje spomena o neredovitim ili nedjelotvornim objaviteljima. Biblija samo razlikuje onu braću koja su ‘izabrana’ i ‘poslana da propovijedaju’, a uz koje se kaže da su propovjednici, i ostale koji nisu javno propovijedali ali su svojim neformalnim objavljivanjem doprinosili da dobru vijest čuju njihovi najbliži rođaci, susjedi, radne kolege i slučajni prolaznici. (vidi Mk 3:14; 5:18-20; Dj 8:4; 21:8; 1.Ko 16:10; 1.So 3:2; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11; Tit 1:3). O ovome sam dosta toga istražio i napisao cijelu jednu studiju zbog koje na službu propovijedanja gledam s cijenjenjem. Ali nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je svaki vjernik svojim krštenjem ovlašten za propovjednika jer to nije bio slučaj, ne samo u prvim počecima kršćanstva, nego ni u počecima naše Zajednice. Čak ni Ivan Krstitelj nije Isusa krštenjem u vodi postavio za propovjednika, nego je to učinio Jehova neposredno nakon krštenja kada ga je svetim duhom pomazao da objavljuje radosnu vijest i da propovijeda Jehovinu godinu milosti’ (Lk 4:18,19). Isto je i s onim njegovim učenicima koje je on ovlastio i poslao na taj isti zadatak (Lk 9:1,2; 10:1; Iv 20:21).

Budući da smo po tom pitanju svi izjednačeni onda dolazi do nekih neslaganja sa praksom izvornog kršćanstva koje svoje vjernike nije obavezivalo na javnu službu i pismeno izvještavanje. Danas se zbog tih izvještaja braću često gleda kroz brojeve. Ako je izvještaj važan da bi se nadzirala nečija služba, onda bi i ‘pastiri’ trebali podnositi takav pismeni izvještaj Zajednici po kojem bi se vidjelo koliko su tjedno ili mjesečno proveli sati u pastirenju i koliko su braće posjetili. Po tom izvještaju bi neki pastiri izgubili svoj kredibilitet i službu koja im je povjerena jer bi se moglo zaključiti da su ovce prepuštene sebi samima. No Zajednica ima puno povjerenje u svoje starješine tako da od njih ne traži pismeni izvještaj o vremenu kojeg provode u svojoj službi. Tako ispada da starješine iz nekog razloga nemaju povjerenje u svoje ukućane, pa moraju imati njihov pismeni izvještaj sa imenom i prezimenom.

Brojčani izvještaji u Bibliji su u nekim prilikama bili važni, ali ne toliko da su navele apostole i starješine prvog stoljeća da traže pismeni izvještaj od svih vjernika kako bi znali koliko ima aktivnih objavitelja. No, Vodeće tijelo u novije doba je otvaranjem kartica objavitelja i izvještavanjem o broju sati i količini raspačane literature na neki način sve objavitelje primoralo da budu aktivni i redoviti u takvom vidu službe kako bi se osjećali prihvatljivim članovima skupštine. Dok su se prvi učenici krštavali bez uvjeta da prije krštenja pokažu dobru volju kao propovjednici, naša je Zajednica uvela to pravilo kada je uvidjela da velika većina braće nema želju i potrebu da podupiru skupštinu kao propovjednici, pogotovo u službi od kuće do kuće. Tako je nametnula svoje pravilo koje nema biblijski karakter.

Ti si brate u svom govoru iznio primjer ‘siromašne udovice’ koja je u hramsku blagajnu položila skromni prilog najmanje vrijednosti od dvije lepte. Biblija s druge strane spominje i primjer ‘Marije koja je skupocjeno ulje izlila na Isusovu glavu i noge’ (Iv 12:3; Mk 12:42-44). Zajednica također koristi ove primjere kako bi nas uvjerila, ne samo u potrebu davanja, nego i u potrebu izvještavanja. Međutim, kad bi ove primjere ‘davanja milostinje’ gledali u biblijskom svjetlu, onda bi se trebala promijeniti praksa davanja izvještaja sa imenom i prezimenom. Naime, ako Zajednica tu ‘milostinju’ po primjeru ‘Marije’ i ‘siromašne udovice’, uspoređuje sa našim udjelom u formalnom i neformalnom objavljivanju dobre vijesti, onda se to ne podudara sa načinom kako je Isus gledao na ‘davanje milostinje’. On je u vezi toga rekao: "A kad ti daješ milostinju neka ti ne zna ljevica što daje desnica, da bi tvoja milostinja bila u tajnosti (Mt 6:1,2). Prema tome, bilo koje naše davanje treba biti osobna stvar između nas i Jehove, a ne o tome izvještavati skupštinske starješine koji bi tako znali tko je i koliko je vremena učestvovao u govorenju drugima. No, ukoliko Zajednica smatra da je izvještaj potreban kako bi mogla planirati štampanje i pratiti raspačavanje svojih izdanja, onda bi to moglo biti opravdano, ali na način da svaka skupština obaveže svoje članove da po tom pitanju daju svoj izvještaj ali da na njemu ne pišu svoje ime. Time bi svaka skupština mogla mjesečno izvještavati svoje članove o rezultatima raspačavanja biblijske literature kao što mjesečno izvještava o skupljenim prilozima bez da ima uvid tko je i koliko dao priloga.

Ovakvo postavljanje stvari bi bio više u suglasnosti s načinom na koji je prva skupština gledala na javnu službu propovijedanja koja se razlikovala od neformalnog govorenja. Iako su manje više svi kršćani mogli imati udjela u neformalnom objavljivanju dobre vijesti, Biblija jasno pokazuje da skupština nije zahtijevala od njih nikakav izvještaj, samim tim što nitko od njih nije ni bio ovlašten za propovjednika. S druge strane Biblija daje naglasak na onu braću koja su u skupštini bila ovlaštena da propovijedaju, a koju skupština po Isusovoj odredbi treba materijalno podupirati jer bi se takvi posvetili tom zadatku. No, i oni ne bi trebali izvještavati vrijeme svoje službe jer je samo po sebi razumljivo da su od skupštine postavljeni i poslani za propovjednike koji trebaju cijelo svoje vrijeme i snagu podrediti tom zadatku. Budući da su takvi trebali ‘živjeti od dobre vijesti’ na račun zajednice, onda se za njih mogu uvesti neka pravila po pitanju izvještavanja kako ne bi ‘zloupotrebljavali to pravo koje imaju kao propovjednici dobre vijesti’ i ‘učitelji’ (1.Ko 9:14,18; Ga 6:6). Njihov izvještaj bi se mjerio po rezultatima u širenju dobre vijesti na dodijeljenim i neobrađenim područjima. Osim toga, braća koja bi od skupštine bila imenovana za propovjednike bi uvijek mogla s vremena na vrijeme svojim usmenim izvještaje hrabriti svu ostalu braću sa onim što su postigli na dodijeljenom području, kao što su to činili i apostoli.

Ja sam iz svega ovoga mogao izvući zaključak da nema potrebe da svaki pojedinac bude obavezan redovito tjedno ili mjesečno izvještavati skupštinu o tome koliko je sati proveo u govorenju drugima o Bogu. Ukoliko Zajednica želi imati informacije o broju potrebnih časopisa i druge publikacije za raspačavanje onda skupštine mogu tražiti od svojih članova da im na izvještajni listić navedu koliko mjesečno raspačaju te publikacije kako bi se ta informacija bila korisna Zajednici koja određuje što i koliko toga treba štampati. Međutim, ti izvještaji ne bi trebali sadržavati podatak o upisivanju nečijeg imena kao što se ne traži od vjernika da navode svoje ime zajedno sa novčanim prilogom kojeg daju za djelo Kraljevstva.

Taj zaključak možemo izvesti iz onoga što je Pavao rekao u vezi skupljanja priloga kad je napisao: "Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svom domu stavlja na stranu i skuplja koliko može, da ne bude skupljanja kad ja dođem“ (1.Ko 16:2). To što je on tražio da ‘svatko’ od članova skupštine svakog tjedna stavlja sa strane novac koji želi dati za prilog Gospodinovom djelu nije trebalo navesti starješine da kontroliraju svoje članove u vezi toga na način da ‘svatko od njih’ dade izvještaj na kojem će se vidjeti da li su tjedno ili mjesečno izvršavali svoju obavezu prema Gospodinovom djelu. U nekim crkvama se provodila praksa po kojoj su svećenici znali tko je i koliko dao priloga. Kao što na tu praksu mi gledamo s neodobravanjem, tako bi trebalo i gledati i na našu praksu kad je u pitanju duhovno davanje. U nedavnoj prošlosti je naša Zajednica na osnovu gore navedenog primjera postavila jedno slično pravilo o redovitom tjednom izvještavanju službe propovijedanja kojeg je ubrzo ukinula. No i dalje je ostao zahtjev o mjesečnom izvještavanju. Taj zahtjev se opravdava jer se smatra kako iza toga stoji zapovijed o obaveznom propovijedanju koju se može nadzirati samo pomoću izvještaja. No budući da takvih izvještaja nije bilo u prvom stoljeću je dovoljan razlog da se s pravom posumnja, ne samo u ovlašteno propovijedanje svih kršćana, nego i u takvo nadziranje nečije vjere koja nikad nije bila uvjetovana službom propovijedanja. Putem izvještajnog listića starješine se neizravno dovode u situaciju da ‘gospodare nečijom vjerom’ (2.Ko 1:24; 1.Pe 5:3).

Apostol Pavle nikad nije davao neku zapovijed kojom bi obavezivao kršćane na obavezno davanje priloga, nego je svoju braću samo poticao, pozivao i molio da to čine od srca. Kako netko može od srca sudjelovati u davanju kad bi osjetio da ga se na nešto prisiljava. Slično je i sa objavljivanjem dobre vijesti. Stoga je bilo razumljivo što su mnoga braća, iako nisu bila postavljena u službu propovijedanja, rado od srca govorila drugima o Kristu i o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su neformalno i spontano objavljivali dobru vijest. Bez obzira što kršćanski vjernici nisu bili postavljeni i poslani u službu propovijedanja, njihov udio u neformalnoj službi kao i podupiranje apostola i drugih propovjednika je doprinio tome da se na kršćansku skupštinu u globalu gleda kao na skupštinu misionara. Apostoli, ovlašteni propovjednici i starješine nisu trebali zabranjivati vjernicima da govore, ali ih nisu niti obavezivali da to redovito čine i da o tome daju svoj tjedni ili mjesečni izvještaj, jer nije ni bilo potrebe da bilo tko kontrolira da li oni redovito iz mjeseca u mjesec govore o Kristu, bilo u svom domu ili izvan njega. Zato u poslanicama ne možemo naći niti jednu određenu zapovijed koja bi zahtijevala da svi kršćani zastupaju Krista kao propovjednici i učitelji. Budući da su zadaci propovjednika i učitelja bili jako odgovorni pred Bogom i ljudima, onda se niti nije od svih vjernika tražilo da prihvate te zadatke, kako ne bi nosili teret koji nije bio namijenjen za svakoga (Jk 3:1).

Današnje pravilo po kojem smo svi mi krštenjem postali ovlašteni propovjednici ponekad dovodi do nekih nelogičnosti. Naime, slika svakog od nas se najviše temelji na našoj aktivnosti u službi propovijedanja, a rijetko na dobrim djelima. Zanimljivo je da Biblija uglavnom vjernike prvog stoljeća dovodi u vezu s potrebom da čine razna dobra djela kojima bi davali dobro svjedočanstvo pred svim ljudima. Mi u skupštini o tome govorimo ali samo povremeno i to uglavnom kroz teoriju kakva bi djela trebali činiti, a rijetko kroz praksu i iskustva onoga što smo učinili ili što činimo, što bi u svima nama stalno poticalo želju da nastavimo činiti dobro svakome, ‘a posebno našoj braći u vjeri’ (Ga 6:10). Na taj se način dešava da kršćane koji čine mnoga dobra djela za braću i druge ljude, a aktivno i redovito ne surađuju sa skupštinom na djelu propovijedanja, smatra nedjelotvornim kršćanima, dok se istovremeno neke među nama koji redovito daju izvještaj, a jako rijetko učine neko dobro djelo svojoj braći, smatra djelotvornim kršćanima. Biti nedjelotvoran znači biti beskoristan i to je osjećaj koji je natovaren svima onima koji s jedne strane čine mnoga kršćanska djela ali po mjerilima Zajednice ne idu u korak sa drugima samo po pitanju službe propovijedanja. Tako dobivamo apsurdnu situaciju po kojoj se mjerila o duhovnim i zrelim kršćanima danas ne donosi po zahtjevima koja su dana kršćanima u prvom stoljeću nego po izvještajnom listiću.

O ovoj temi bi mogao mnogo pisati i raspravljati, jer sam mnogo toga istražio, iskusio i uvidio. Moje odluke o ovim stvarima su stvar mog dubokog i na temelju Biblije stečenog uvjerenja. A Pavle kaže: "Uvjerenje koje imaš zadrži za sebe pred Bogom. Sretan je onaj tko samog sebe ne osuđuje zbog onoga što je odlučio učiniti“ (Ri 14:22). Čak se ni ne ljutim što me zbog toga ti i druga braća prosuđujete po svom drugačijem uvjerenju, jer znam da će se ono kad tad morati mijenjati za dobro svih nas.

Srdačan bratski pozdrav,

Danijel

Napomena: Sve o ovome i drugim pravilima koje je uvela Zajednica se nalazi u knjizi 'Evangelizacija po Watchtoweru.

Ante:  Mi smo pričali o tome. Tebi to tako može izgledati.

Danijel: Ne, ne. Ali tako sam ja osjećao.

Ante: Danijele, nemoj misliti u sebi da je u pitanju samopoštovanje. Gledaj, stvarno, mi smo razmišljali o tome, i pored tvog razmišljanja o ovim stvarima (o kojima si nam pisao) mi smo smatrali da nemaš razloga da budeš osoba koja je prikladna i baš smo cijenili to tvoje iskustvo.

Vedran: To je baš bilo namijenjeno tebi zbog tvojih problema i rekli smo: “Možda ga to ohrabri kad vidi koliko se to cijeni što je radio“

Primjedba: Koliko se to cijenilo mogao sam procijeniti po samom načinu na koji je intervju iznesen. Brat V.Š. je tu točku koja je trebala biti bazirana na samom intervju od 10 minuta pretvorio u svoj govor sa intervjuom koji je trajao svega tri minute tako da nisam mogao reći sve ono što sam želio niti ono što sam pripremio. Imao sam osjećaj kao da sam trebao popuniti njegovu kratku minutažu i da je važnije ono što je on mislio na podiju reći kao starješina iako mu je bio zadatak da cijelu točku iznese kao intervju sa mnom, a ne kao svoj govor u obliku monologa. Zato sam im rekao da to što se od mene zahtijevalo nakon toliko godina očito nije bilo vrijedno spomena.

DanijelDobro, to je...

Stjepko: Braća su imala dobre namjere.

Danijel: Ja to cijenim, ali opet kažem – jedanaest je godina prošlo od toga tako da sam se nekako  osjećao da sve što činiš u službi Jehovi, nije vrijedno spomena iako je bilo prilika i to me je znalo pogoditi kad se da prednost jednoj sestri koja je bila pionir u Austriji. Ona daje svoje iskustvo koje se ne tiče naše skupštine, a ovdje sam ja kao živi primjer onoga što je učinjeno u okvirima naše skupštine. Dobro, to su neki propusti, ali ne želim previše to isticati nego samo reći kako sam nakon svega toga pokušao naći sebe u nekim duhovnim aktivnostima koje bi me više radovale. To je baš bilo moje istraživanje Biblije jer sam baš u tome našao sebe. I sad sam nekako osjetio da sam kroz moj pristup Bibliji imao širi pogled na mnoge stvari tako da nisam imao potrebu ići toliko usko uz pravila jer sam osjećao duh onoga što Biblija kaže. I zato sam smatrao da su neke moje odluke (koje sam u pismu naveo starješinama) imaju svoju poveznicu sa postavkama u Bibliji i duhom onoga što Biblija kaže te da se mene neće zbog toga negativno gledati kao pojedinca. Znam da kao pojedinac ne mogu negativno utjecati ukoliko tu stvar pokušam sam sa sobom riješiti i dozvoliti vremenu da nekako dokaže je sam li u tim nekim odlukama prenaglio ili sam učinio nešto dobro za sebe. Nisam želio dovesti u pitanje postavke Zajednice nego sam samo želio naći sebe u svemu tome.

DragoI ti si se uglavnom oslonio na svoje osobno istraživanje. Ne znam koliko si tražio i našao svoje mjesto u skupštini. Da li si tražio pomoć starješina?

Danijel: Ja sam pokušao osjetiti da li će me netko od njih razumjeti. Smatrao sam da odluke koje ja donesem u skladu sa svojim razmišljanjem neće naići na razumjevanje jer sam i do sada znao u razgovoru sa nekima odmah naići na zid i onda bi tu stao. Jednostavno, nisam naišao na neko uho koje bi me moglo sasvim saslušati i razumjeti po tom pitanju. Osjetio sam, ako bilo što kažem, da ću biti krivo shvaćen po tom pitanju. Jer ako se na neku stvar gleda samo u jednom smjeru, može se pomisliti kako ja izlazim iz tog okvira, pa se bojim te osude od onih kojima bi se obratio. Međutim na kraju sam ipak želio starješinama iskreno reći i predoćiti ta moja razmišljanja jer više nisam to mogao držati za sebe.

Jakov: I oni su ti rekli što trebaš napraviti nakon tih pisama – da trebaš korigirati i promijeniti svoja razmišljanja i svoje stavove. Činjenica je da sve ono o čemu cijelo vrijeme pričamo nije u skladu jer se tvoji stavovi razlikuju od stava Zajednice. To je temeljna stvar koju čovjek treba korigirati i mijenjati.

Danijel: Ono što sam naglasio u svojoj "Žalbi“, a to ste mogli vidjeti, je činjenica da Zajednica ipak tolerira nečiju potrebu za osobnim istraživanjem i uvjeravanjem iako prevladava stajalište da to nije toliko potrebno činiti. Tu sam citirao što piše u Stražarskoj kuli... “Svaki kršćanin, bio mlad ili star, treba sebi dokazati da je ono ušto vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija“.  Ili kako piše u drugoj Stražarskoj kuli... citat jednog kršćanina iz prvog stoljeća: “Oni koji teže za savršenošću, neće stati u svojoj potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom Pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju“. Ako neku stvar ne mogu poduprijeti sa Biblijom, što trebam učiniti? U jednoj Stražarskoj kuli piše: “Uvjeravajte se i prihvatite samo ono što možete potkrijepiti sa Biblijom“.S jedne strane kao da se ne želi nametnuti mišljenje Zajednice, a s druge strane se ono ipak nameće. Kako kaže Pavle, netko je došao do jedne razine duhovnog rasta, a drugi do jedne druge razine ali su svi kao takvi bili prihvaćeni.

Nadopuna: Uvidom u Bibliju sam došao do zaključka da odgovornosti i razne službe ovise o stupnju duhovnog razvoja, tako da one ne bi smjele biti nametnute kao obaveza svakom pojedincu. Zato sam kod njihovog insistiranja da prestanem s svojim dubljim istraživanjima, imao osjećaj da Zajednica želi stvoriti teret obaveze prihvaćanja nečega što ne razumiješ ili se ne možeš u to uvjeriti. Stoga nisam mogao tek tako postupiti po savjetu starješina (bez obzira što je on došao od Betela) i to mi se sada uzima kao čin neposlušnosti.

Drago: Nije stvar, sad opet se vraćamo na ono, da se ne ponavljamo, nije stvar da li ćeš ti raditi sat vremena ili trideset ili pedeset u službi ili sto sati. Ovdje se radi o stavu. Znaš, radi se o jednom stavu gdje nije samo mala varijacija u pitanju, nego se radi o jednom stavu koji je drugčiji od stava Zajednice. To je drugčije. To nije varijacija.

Stjepko: Možeš ići u službu i petnaest minuta, ali pitanje je stava.

Danijel: Nisam ja protiv tih petnaest minuta niti protiv jednog sata. Jer ako je to sporna stvar ja ću u buduće davati izvještaj. Nije to problem. Ja sam samo smatrao da to neće biti sporna stvar.

Nadopuna: Svoju odluku o izvještavanju sam im detaljno objasnio na temelju onoga što piše u Bibliji i želio sam time dati do znanja da bilo koji čovjek ne bi trebao nametati svoje zahtjeve kršćanima ukoliko one nisu potpuno u skladu sa onim što Bog zahtijeva, pogotovo ako se sam ne može u to uvjeriti ili ako mu Biblija govori drugačije. U tom smislu ja bi u buduće mogao davati izvještaj ali bez svog imena čime bi djelomično zadovoljio pravilo. Zato nije problem prihvaćati neka pravila nego je problem što nam ona ograničavaju sagledavanje šireg konteksta Biblije gdje bi naša odluka imala više veze sa stvarnim duhom kršćanstva. Čak ako bi naša odluka postala sporna stvar, o njoj se treba raspravljati u duhu Biblije, a ne po slovu zakona..

Drago: Kad si o tome polemizirao sa starješinama u mejlovima, da li su te starješine poticali da o tome daješ svoje mišljenje ili su rekli da nemaš više potrebe da na takav način komunicirate?

Danijel: Ja sam u mailu bio postavio jedno pitanje braći: "Da li je krštenje u vodi čin kojim se nekog kršćanina ovlašćuje za djelo evanđeliziranja“? No nisam dobio odgovor. Shvatio sam tada da sam došao do jedne granice kad više ne mogu upirat u nešto što oni ne žele dovoditi u pitanje iako sam im dao dovoljno biblijskih argumenata koje su bili zasnovani na Bibliji pa čak i na nekim publikacijama Zajednice. No ja sam želio svojom upornošću dokazati da je to nešto za mene jako ozbiljna stvar. Što je upornost? U jednoj Stražarskoj kuli (od 15.12. 2006. str.21.st.5) u vezi toga stoji. Evo samo da nađem gdje sam to zapisao:

“Zapazi da Isus kaže da čovjek dobiva što mu treba ‘zbog svoje upornosti’ (Luka 11:8). Izraz “upornost” pojavljuje se samo jednom u Bibliji. Prijevod je grčke riječi koja doslovno znači “besramnost”. Kad se kaže da se netko ponaša besramno, da nema srama, to obično ukazuje na negativnu karakternu crtu. Međutim, kad bez srama ili uporno tražimo nešto što je dobro i kad to činimo iz ispravnih poticaja, onda je to nešto pozitivno“.

Znači, tu moju upornost možete gledati u negativnom svjetlu kao napornost, to je vaša stvar, ali ako ja prilazim tome iz pozitivnih razloga i ispravnih poticaja, onda je najgori rezultat ako me netko od vas krivo procjeni i pripisuje krive poticaje.

Nadopuna: Isus je u jednoj usporedbi spomenuo jednog suca koji je po prirodi bio nepravedan, a koji je na uporno traženje jedne žene da se njena stvar razmotri ipak udovoljio toj ženi. No ovi starješine, koji bi po prirodi trebali biti pravedni suci, su uvijek iznova odbijali razmotriti moju stvar i argumente koji su po mojem sudu bili opravdani. Moju upornost su željeli prekinuti optužbom, a da bi optužba imala svoje uporište onda su moje ispravne poticaje doveli u pitanje. Trebali su se samo sjetiti sami sebe i toga kako su se ponašali kad su kroz Bibliju spoznali neka nova i drugačija učenja koja su se razlikovala od učenja crkve kojoj su do tada pripadali. S kojim poticajima su prilazili svojim ukućanima, prijateljima i drugima iz svoje vjerske zajednice kako bi ih upoznali o onome što su spoznali? Da li su bili uporni i do koje mjere? Ono što je negativno kod mnogih Jehovinih svjedoka je to što njihova upornost ponekad ide preko granice dopušenoga i prelazi u napornost. Ja nikad nisam bio takav dok sam ljudima drugih vjeroispovjesti govorio o našim drugačijim učenjima, a nisam bio takav ni sada kada sam to isto želio reći nekima iz svoje zajednice. Nisam bio naporan jer sam njima prepustio da sami odvagnu stvari. Nažalost, zaboravili su postupiti onako kako bi postupio čak i sudac koji je po prirodi bio nepravedan. S kom da usporedim one koji se pred drugima prikazuju kao pravedni a postupaju nepravedno? Da li Biblija išta govori o takvim starješinama Božjeg naroda? Mislim da je i Isus s takvima imao posla.

Jakov: Interesantno, ti si rekao...

Drago: Da li su neki poticaji pozitivni? Mi ne možemo znati tvoje poticaje, zašto si u nešto krenuo. Ti možeš reći i ovo i ono, a šta je poticaj to je sad pitanje.

Primjedba: Ako ne mogu čitati nečije srce, onda ne mogu suditi mojim poticajima. No, ako su osudili moje dobre poticaje i pripisivali mi neispravne poticaje onda je njihov sud nepravedan. Kako onda oni mogu za sebe tvrditi da je njihova odluka o isključenju rezultat presude koju je o meni donio sam Jehova i njegov nebeski sud? Naime, Vodeće tijelo je tvrdilo da može komunicirati s duhom uskrsnulih pomazanika. Ako je tako onda bi mogli putem nekog svog medija ili molitve sazvati uskrsnulog apostola Petra i saznati tajne mojeg postupka jer je Petar bez ikakve sumnje mogao osuditi Ananiju koji je iz krivih poticaja dao prilog zajednici. No, Vodeće tijelo će radije prihvatiti neutemeljenu tvrdnju da svoja saznanja mogu zahvaliti uskrsnulim i nevidljivim kršćanima koji se navodno nalaze na nebu, nego da prihvate saznanja svoje braće na zemlji koji istražuju Bibliju. Tako i moji suci više vjeruju nekoj tvrdnji koja se ne može ničim dokazati, a ne žele vjerovati svojoj braći s kojima godinama služe rame uz rame? Zašto onda od mene traže da se podložim starješinama koji su vidljivi, a ne svetom duhu koji me pomoću Biblije upućuje u svu istinu? Očito im je teško prihvatiti ideju da ja mogu nešto znati ili otkriti kroz istraživanje Božje riječi, a da to nisu spoznali i javno objavili članovi Vodećeg tijela. Zar nije isto tako čudno što su Krista prihvatili obični ljudi a ne svećenici, pismoznanci, saduceji i farizeji koji su tvrdili da poznaju svaki zarez i svako slovo u zakonu. Što im je Isus rekao? "Vi istražujete Pisma, jer mislite da ćete pomoću njih imati vječni život, a upravo ona svjedoče o meni. (...) Ja ne prihvaćam slavu od ljudi, (...), ali vi me ne primate. Kad bi tko drugi (koji ima ljudsku slavu) došao u svoje ime, njega biste primili. Kako biste mogli vjerovati kad prihvaćate slavu jedan od drugoga, a ne tražite slavu koja dolazi od jedinog Boga? Nemojte misliti da ću vas ja optužiti pred Ocem. Ima tko vas optužuje, Mojsije, u kojega se vi uzdate. Jer kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni, jer je on pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” (Iv 5:39,41, 44-47).

Želja za vječnim životom i slavom kakvu će Isus dati svetima, može zasjeniti neke važne stvari. One osobe koji dolaze u ime Zajednice ili Vodećeg tijela rado primamo. Takvima dajemo slavu koja pripada ljudima i oni je rado prihvaćaju od nas. Čak je oni i zahtjevaju od nas jer su napisali da je nitko drugi osim njih ne može tražiti za sebe. Tako su u Stražarskoj kuli od 15.6.2009. str. 23. st.15,16. napisali:

“...kršćani koji su doista pomazani duhom (a nisu dio Vodećeg tijela) ne zahtijevaju da im se ukazuje posebna pažnjaOni ne smatraju da zbog svog nebeskog poziva duhovne stvari razumiju bolje od drugih, čak i od nekih iskusnih pojedinaca iz “velikog mnoštva... Jesu li svi pomazanici kojih ima po cijelom svijetu na neki način međusobno povezani te da li svi sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Ne.”

Očito samo nekolicina članova iz te klase pomazanika mogu zahtjevati da im se ukazuje posebna pažnja jer samo oni sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja direktno od Boga. Oni tako traže slavu od ljudi. Osim njih tu su i ostali starješine koji daju jedni drugima slavu i prihvaćaju je od istih imenovanih ljudi jer tako podržavaju svoje istaknuto mjesto u Zajednici. U tu sliku se ne uklapa niti jedan čovjek koji nije dio te klase imenovanih tako da se njihova riječ ne smatra mjerodavnom. Kad bi starješine tražile slavu koja dolazi od Boga, onda bi znali da ta slava ne ovisi o imenovanju nego o prihvaćanju svake Božje riječi koja je izašla iz njegovih usta a ne iz usta istaknutih ljudi. Budući da Božja riječ može izaći iz usta onih koji ne pripadaju klasi imenovanih unutar neke hijerarhije, jer ni Isus nije pripadao toj priznatoj povlaštenoj klasi, onda se dešava da se njihove riječi obezvrjeđuju i omalovažavaju. Takvi više vjeruju sebi i ljudskoj interpretaciji Božjih riječi nego onome što je Krist stvarno mislio i govorio. Tako se stiče dojam kako oni više vjeruju u ono što piše u izdanjima Zajednice nego onome što piše u Bibliji. Zbog toga mogu reći kao i Isus: “Jer kad biste vjerovali svetim spisima, vjerovali biste i meni. Ali ako ne vjerujete svetim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Stoga ni ja ne želim suditi toj klasi Božjih zastupnika jer je tu Biblija koja ih optužuje.

Jakov: Zanimljivo, ti si sad rekao da si ti spreman, ako je sporno davati izvještaj. Međutim, braća su te, evo brat Nikša, ti je lijepo to objasnio kad je bio na jednom pastirskom posjetu, zašto ne predaješ izvještaj. Sada nas zanima što je rezultiralo da si ti sada promijenio mišljenje a nisi onda. Isto su ti braća na takav način sigurno lijepo to objasnila.

Komentar: Sve što mi je brat Nikša na tu temu rekao je učinio putem meila u kojem je napisao:

“... Priznajem i vjerujem da ustrojstvo Božje organizacije počiva na onom iz prvog stoljeća i vodstva kroz apostolsko i kasnije starješinsko tijelo pomazanika u Jeruzalemu.Ti znaš da oni stalno donose ispravke i promjene koje su nužne u sve boljem razumijevanju Biblije i svijetlosti koja sve više sja. Neću spominjati sve stvari u vezi službe propovijedanja u prvom stoljeću a koje su poticale vjerne i goruće propovjednike dobra vijest u to vrijeme. Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. U čemu je onda problem? Potrudio si se da lijepo indeksiraš i navedeš brojne  izvještaje i stvari koje idu u prilog tvom stavu da propovijedaju samo oni koje je Jehova pomazao za tu stvar one presudne večeri kada je na sve sišao sveti duh i potaknuo ih na čuda govorenja stranih jezika jer su u tim danima - takoreći - stanovnici čitavog poznatog svijeta bili u Jeruzalemu. Bila je to izvrsna prilika za sve da ih sveti duh potakne da svi ti ljudi ponesu dobru vijest u svoje daleke zemlje.( povijest kršćanstva pokazuje da su to oni revno radili). Ako nigdje u Bibliji ne piše da su svoje izvještaje davali pismeno, duboko vjerujem da je Božji duh potaknuo danas Vjernog roba da se to danas čini pismeno kako bi vjerni i duhovni starješine pomagali i poticali braću da učine ono što mogu. Tvoje sumnje da to braća ne čine već da je to prilika da vladaju stadom - ne mogu nikako prihvatiti. Koliko takvih starješina ima ? (pet, deset, sto, tisuću, deset tisuća). Ako ih ima, mene je cijeli život duh poticao da se borim i ispravljam takve starješine u duhu blagosti i istine - koju ti tako dobro poznaš. A svoju braću nikada nisam mučio i tjerao koliko trebaju propovijedati i kako treba izgledati njihova lepta. Dapače - brojke iz jednog mjesečnog izvještaja imaju duhovnu dimenziju te ja pred njima kao tajnik stojim sa strahopoštovanjem, te tada zaključim da je to prilika da ovog ili onog brata ili sestru pozovem u službu pazeći da im letvicu ne postavim visoko.“

On je ovdje iznio svoj stav koji počiva na uvjerenju da je današnje Vodeće tijelo u vezi izvještavanja donijelo takva nova pravila izvještavanja uz poticaj Božjeg duha iako se zna da skupština prvog stoljeća i sama evanđelizacija nije bila ustrojena na taj način. S druge strane on ne prihvaća moju sumnju da neki starješine gospodare nečijom vjerom i vladaju stadom korisreći te individualne i skupštinske izvještaje iako priznaje da toga ima. Zar ja onda ne mogu svoj stav bazirati samo na onome što Biblija govori jer se ne mogu uvjeriti da su ova pravila donesena pod vodstvom Božjeg duha, pogotovo ako se ona kao teret obaveze negativno odražavaju na moj duh bez obzira koliko oni dignuli visoko letvicu koju bi ja trebao preskočiti. Izgleda da bi oni radije pristali da ja uskladim svoj stav na način da dajem adresirani izvještaj, nego da prihvate moju slobodu i moje osjećaje u vezi toga.

Danijel: Meni nikad nije rečeno niti objašnjeno da je to sad nešto sporno i da nisam u pravu.

Ante: Gle, ja sam imao govor po potrebi skupštine u vezi izvještaja. I jedna stvar je naglašena da je to slobodna volja svakog pojedinca,  ali on pokazuje naš stav prema “razboritom robu“ i pripremi od njega. E sad, brate Danijele, ti si meni nakon tog mog govora rekao da se to odnosi na tebe. To nije bio govor obilježavanja, nego zaista, govor po potrebi skupštine. Znači ti si prepoznao svoj problem koji si odmah povezao sa sobom jer govori o “razboritom robu“ i njegovoj uputi da dajemo izvještaj na vrijeme. Ne želim o ovome puno raspravljati, ali to ti pokazuje da si ti razumio što je zahtjev Zajednice, razumio si što s izvještajem radimo i razumio si da to ti ne radiš.

Prigovor: Ja nisam rekao da je to moj problem, nego sam mu u svom dopisu objasnio da je Zajednica stvorila pravila koja izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine i tako sama stvorila problem o kojem mnogi ne žele govoriti, a kojeg sam ja istaknuo kao problem. Slično je i katolička crkva uvela Zakonik kanonskog prava koji daje propise božanskog i ljudskog porijekla. U božansko pravo spadaju objave, doktrine i dogme crkve koje se ne smiju dovoditi u pitanje, dok ljudsko pravo proizlazi iz zakonite crkvene vlasti da nameće svoja pravila i zakone. No, povijest pokazuje da su se pojedinci ipak usudili progovoriti protiv crkvenih vlasti u cilju mijenjenja njenih zakona i učenja što je naša Zajednica isticala kao nešto dobro i hvalevrijedno.

Drago: Ako mogu samo nešto u vezi toga. Opet kažem završit ćemo s tim, ali da puno oko toga ne dužimo, i da ne ostane nešto nedorečeno, ja ću samo citirati ono što si ti Danijele napisao. Izmeđuostalog ti kažeš: “Suočio sam se s pravilima oko izvještavanja službe propovijedanja za koje sam smatrao da izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine pa sam donio odluku da prestanem davati izvještaj.“ To su tvoje riječi.

Danijel: Da. Ja sam smatrao da ta moja odluka neće biti shvaćena u tako negativnom svjetlu.

Drago: Savjetovan si, znaš. Konzultiraš se, starješine kažu ali ti opet smatraš drugačije. Opet se vraćam na ono prije – što je podložnost? Znaš. Ja opet smatram da sam u pravu i radim po svome. To nije podložnost. No dobro...

Primjedba: Oni su iz svih mojih pisama izdvojili neke rečenice koje su me mogle osuditi sa stajališta Zajednice i njenih pravila, dok niti jednom nisu te i slične misli stavili u kontekst onoga što sam zaista želio reći na temelju Biblije, tako da su me sudili na temelju nekih mojih izjava koje su izbačene iz konteksta. To mi je sličilo na one svjedoke koji su dovedeni pred Sanhedrin da optuže Isusa. Oni su zaista spomenuli jednu izjavu koju je Isus za sebe rekao da ‘može razvaliti hram i izgraditi ga za tri dana’, ali je ona izvađena iz konteksta onoga što je Isus govorio i što je zaista mislio reći. "Nato je ustao veliki svećenik i rekao mu: “Zar ne odgovaraš? Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” Ali Isus je šutio“ (Mt 26:60-63). Ponekad je zaista potrebno šutjeti kad se vidi kakva je namjera sudaca. Kasnije su neki svjedoci govorili protiv učenika Stjepana koji su rekli:“Ovaj čovjek ne prestaje govoriti protiv ovoga svetog mjesta i protiv Zakona. Na primjer, čuli smo ga kako govori da će taj Isus Nazarećanin razvaliti ovo mjesto i izmijeniti običaje koje nam je predao Mojsije” (Dj 6:13,14). Očito su i neke moje izjave, kad se izvade iz konteksta zvučale grubo, pogotovo što su se one ticale nekih promjena i "izmjena običaja“ o kojima sam govorio. To su doživjeli kao da govorim protiv organizacije i Božje riječi tako da u mojim riječima nisu vidjeli da li se te promjene, o kojima sam govorio, slažu s Biblijom ili ne. Oni su trebali moje riječi povezati sa onim što sam mislio reći kada sam objašnjavao tu tematiku, a ne moje riječi vaditi iz konteksta Biblije i stavljati ih u kontekst njihovih trenutnih gledišta.

Danijel: To je bio primjer, zato što sam (pred skupštinom) iznio intervju vezano uz ono svoje iskustvo u vezi službe na vanjskom području, a odmah nakon toga je u govoru “Po potrebi skupštine“ bilo riječi o tom pismenom izvještaju. Zato sam u tom spomenutom pismu iznio starješinama sagledavanje usmenog i pismenog izvještaja u svjetlu Biblije.

Stjepko: Mogu li spomenuti - opomena koja je bila dana, da li ti je bila dovoljno jasna? Znači, tebe su braća konkretno opomenula u vezi svih ovih, nazovimo ih tema, varijacija kako ih ti smatraš. Oni su te opomenuli i to je jedna ozbiljna stvar. Jesi li to jasno razumio prije kroz pastirske posjete i prije odbora, kroz te razgovore?

Danijel: Dobro, ne znam u kojem smislu gledaš opomenu.

Stjepko: Opomenu da to ide u jednom krivom pravcu.

Danijel: Ja sam, što se tiče mojih istraživanja, imao opomenu da to zadržim za sebe, kako ne bi rezultirala nečim negativnim i ja sam se toga pokušavao držati.

Stjepko: Pokušavao si se toga držati. Ali, brat Drago ti je postavio jedno pitanje, ali nisi dao baš konkretan odgovor. Na desetak mjesta se ovdje u tvojim riječima spominje da pokušavaš to nekako držati u kontroli, da staviš neku granicu ali i da si komunicirao s nekim. Sam priznaješ da si dosta nestrpljiv, da ti je teško nekad čekat. Je li bilo tih razgovora?

Danijel: Pa maloprije sam rekao da je bilo nekih razgovora, ali ja bih osjetio granicu do koje mogu ići.

Stjepko: Koja je to granica? Evo tema je bila služba propovijedanja. Možeš li mi reći kako je ta granica bila postavljena?

Danijel: Ja nikome nisam htio sugerirati na nečemu jer nisam želio prezentirati svoj stav ili neke svoje odluke, tako da nitko nije čuo od mene da ne dajem izvještaj ili da se ne smatram ovlaštenim propovijednikom. Uglavnom sam imao samo kratke razgovore na tu temu tako da se nije osjetilo da bilo koga navodim da mijenja svoje gledište ili da se povodi za mnom. Ja sam znao samo naglasiti razliku koja postoji između evanđelizatora kakvog Biblija opisuje i značenja riječi propovijednik kakvog se danas opisuje kroz publikaciju Zajednice. To je ono što sam vam opisao u “Žalbi“. Naime, Biblija govori o evanđelizatorima kao onima koji su izabrani i poslani, koji su napustili svoj dom, posao i obitelj kako bi na udaljenom području jedno vrijeme propovijedali dobru vijest i činili učenike. To se donekle razlikuje od onoga kako mi danas gledamo na riječ “propovijednik“. U prvom stoljeću, oni su se sami stavljali na raspolaganje i bili su ovlašteni za jedan takav zadatak dok svi ostali kršćani to nisu bili iako su neformalno u prigodnim situacijama objavljivali Krista svojoj rodbini, prijateljima i znancima, a ponekad i nepoznatim ljudima. Moja dobra namjera je bila da, kad se ta razlika istakne, da ona ne pobija našu želju i potrebu da svjedoćimo svoju vjeru i objavljujemo drugima dobru vijest.  Propovijedanje kao takvo ima svoje mjesto u skupštini, i svak od nas može u tome dati jedan svoj dio. Unatoč isticanju te razlike ja nisam izlazio iz okvira Biblije i nikome nisam rekao da ne može ili da ne treba ići u službu propovijedanja.

Drago: Kako su te razumjeli? Primjer sestre Olge. Što misliš kako te je ona razumjela?

Danijel: Pa ja sam isto njoj spominjao tu razliku. Ona mi je rekla da se to slaže sa nekim njenim razmišljanjem i da se ta razlika kao takva istiće u Bibliji između onih koji su poslani kao apostoli i evanđelizatori i one braće koja sa npr. objavljivala dobru vijest neformalno. Znači, jedni su poslani po tom zadatku a drugi su to činili neobavezno i po vlastitom nahođenju.

Drago: Interesantno, ja sam pričao s njom u vezi toga. Iznad svega što je ona razumjela se svodi na to da “pomazanici“ trebaju objavljivati, a mi ne trebamo. To je shvatila kao poruku ali...

Napomena: Pokušali su mi prigovoriti da sam ja toj sestri rekao kako se ovlaštenje za evanđelizatore odnosi samo na pomazanike kao nešto što nije točno. Međutim, tako nešto je bilo rečeno kasnije na skupštinskom sastanku od strane brata pokrajinskog nadglednika Ulisse Coli koji je u našoj skupštini 21.06.2011. iznio govor "Pomozimo ljudima da se pomire s Bogom“, u kojem je citirao Pavlove riječi iz 1.Korinčanima 5:20, gdje stoji: "Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude. Kao Kristovi zastupnici molimo: “Pomirite se s Bogom!”... Zatim je rekao da se izraz ‘mi smo poslanici’ i izraz ‘mi smo Kristovi zastupnici’ odnosi na pomazanike a da smo mi (koji nismo pomazanici) njihovi suradnici. Prema tome, gore spomenuta sestra je mogla iz mog razgovora također zaključiti tko je prema Bibliji mogao sebe smatrati ovlaštenim Kristovim zastupnikom i poslanikom, jer sam ovlaštenje dovodio u vezu sa posebnim pomazanjem u obliku imenovanja. Izraz “pomazanje“ sam gledao u duhu onog vremena kada je cijela kršćanska skupština bila pomazana, a time i svaki koji je postajao dio te skupštine, dok su samo pojedinci naknadno “pomazani“ u smislu imenovanja za evanđelizatore.

Pavlove riječi odmah u nastavku ukazuju da se izrazi ‘Kristovi poslanici’ i ‘zastupnici’ odnose samo na Kristove suradnike koji su na sebe preuzeli tu službu (6:1). Kao takvi su bili od njega i ovlašteni tj. pomazani za evanđeliziranje poput Isusa. Osim toga, njegove riječi upućene skupštini u Korintu jasno pokazuju da se lične zamjenice ‘mi’ odnose na njega, Timoteja i Silvana koji su propovijedali (1:19), dok se zamjenice ‘vi’ odnose na ostale članove skupštine koji nisu bili ovlašteni niti pozvani za evanđelizatore, niti su se mogli smatrati Kristovim poslanicima, zastupnicima i izravnim suradnicima u tom djelu. No, iako nisu bili ovlašteni direktno od Krista ili indirektno od skupštine, neki od njih su mogli biti suradnici s Pavlom i njegovi pomagači. Tako se za ostale kršćane nije moglo reći da su izravni zastupnici ili ovlašteni Božji suradnici u tom zadatku, iako su oni mogli pomagati tim evanđelizatorima direktno kao suradnici ili indirektno kroz materijalnu pomoć i gostoprimstvo. Prema tome, meni je bilo očito da Isus nije sve svoje učenike ovlastio za evanđelizatore, tako da se činom krštenja nitko ne može smatrati obaveznim izvršavati to djelo kao Kristov zastupnik i poslanik. No, druga je stvar ako vrhovništvo Zajednice pozove sve svoje članove da se aktivno uključe u propovijedanje zajedno sa misionarima i onda sve nas smatraju, ne Kristovim nego svojim suradnicima

Problem je u tome što je Zajednica išla iznad onoga što je napisano i stavila teret obaveze na sve svoje članove koji smatraju da tom službom, ukoliko je revno i redovito izvršavaju, zaslužuju biti priznati kao pravi kršćani. Tako je svim svojim članovima stavila u obavezu da surađuju s njima kao Kristovim zastupnicima u djelu propovijedanja. Kako ne bi ispalo da smo svi mi tu obavezu primili od njih kao pomazanika, nego direktno od Krista, oni su je stavili u kontekst čina krštenja kojim postajemo ovlašteni od Krista a ne od njih. Tako na kraju ispada da mi ipak nismo suradnici pomazanicima, nego smo svi mi direktno od Krisa poslani da ga zastupaju, a time i pomazani za evanđelizatore. To je ono što izlazi iz okvira Biblije jer nas je u taj zadatak činom krštenja očito postavilo Društvo Watchtower koje je vidjelo mogućnost da poveže propovijedanje s kolporterstvom i raspačavanjem tiskanog materijala u kojem bi trebali sudjelovati svi njihovi članovi. Da bi to bilo kontuinirano u skladu sa poslovima štampanja i distribucije uvedeno je pismeno mjesečno izvještavanje kojim se prati aktivnost svakog člana zajednice na tom djelu. U početku je to bilo na dobrovoljnoj bazi, a li je s vremenom postala obaveza koja je nametnuta tumačenjem da samo na taj način možemo biti pravi kršćani koji izvršavaju Kristov nalog kojeg je on dao svim svojim učenicima, a ne samo apostolima i drugim poslanicima (Više o ovome sam iznio u svojoj knjizi "Evanđelizacija po Watchtoweru“, a nešto od ovoga sam slao svojim starješinama, s čim su bili upoznati i ostali članovi pravnog odbora). Taj problem se ne vidi izvana jer mnogi Svjedoci radosno izvršavaju tu svoju obavezu misleći da time udovoljavaju Božjem zahtjevu. Zajednica takvu revnost i osjećaj radosti koristi kao dokaz i poticaj drugima da se i oni spremno i revno uključe u tu službu. No za mene to ne može biti dokaz jer je poznato koliko su ljudi pod određenim utjecajem svojih vođa i ideologija bili spremni revno i radosno podupirati i izvršavati sve što im se nametalo kao jedan viši cilj iza kojeg stoji čovjek koji se smatra Božjim zastupnikom ili pomazanikom.

Danijel: To nije tako zato što ja riječ 'pomazanik' koristim u jednom drugom smislu.

Nadopuna: Ja sam govorio o ovlaštenju koje je slično pomazanju po kojem je Isus bio postavljen za propovijednika i poslan da izvrši taj zadatak. Takvo ovlaštenje su od Isusa primili apostoli a ne i svi ostali Isusovi učenici, pa čak ni oni učenici koje je Isus sam krštavao zajedno sa svojim apostolima. No postoji i druga vrsta pomazanja u koju su uključeni svi kršćani. Kad je 33.godine pomazana kršćanska skupština, onda su se jednom za sva vremana svi kršćani mogli smatrati pomazanicima jer su sastavni dio te pomazane skupštine. Oni su svetim duhom primili to pomazanje. To pomazanje je drugačije prirode i po njemu su svi kršćani svojim krštenjem ušli u Božju obitelj kao Božja djeca u zajedništvu s Kristom. Među njima se nalaze oni koji mogu svetim duhom primiti pomazanje za neku službu u Kristovoj skupštini koja je njegovo kraljevstvo (vidi1.Iv 2:27; Ko 1:13). Pomazanje o kojoj Biblija govori se može odnositi na postavljanje nekoga u Božju službu, dok druga vrst pomazanja se odnosi na posvećivanje pojedinaca ili cijele zajednice. O tome sam pisao u svojoj knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva" gdje stoji:

“Imenovani starješine su se po svom pomazanju trebali razlikovati od ostalih kršćanskih vjernika za koje se u Bibliji također kaže da ‘imaju pomazanje od Svetoga’ (1.Iv 2:20). U čemu je razlika? Biblija sama pravi razliku između ‘izlijevanja ulja na glavu’ na nekoga koga se postavlja u viši položaj služenja i nekoga kome se ‘izlijeva ulje na glavu’ samo kako bi mu se iskazalo cijenjenje, prihvaćanje i priznanje. I za jedno i za drugo ‘izlijevanje’ ulja se moglo reći da je time izvršeno ‘pomazanje’, ali s različitom namjenom. Za pomazanje svećenika, kraljeva i svetišta se koristilo točno određeno ulje kojeg nitko od ‘običnog naroda’ nije smio praviti i koristiti (2.Mo 30:23-33). Na glavu ljudi iz običnog naroda se moglo stavljati bilo koje drugo ulje, kao što su čisto maslinovo ili neko drugo skupocjeno miomirisno ulje.

Isus je za ženu koja mu je ‘izlila ulje na glavu’ rekao da je to skupocjeno ulje ‘izlila na njegovo tijelo’ kako bi ga pripremila za ukop (Mt 26:7,12). Primijetit ćemo da se izraz ‘izliti’ spominje u vezi svetog duha koji se ‘izlio’ na Isusove učenike na dan Pedesetnice (Dj 2:17). Kada se bilo koje ulje ‘izlijeva na glavu’ ili tijelo onda se taj čin naziva ‘pomazanje’ iako ono ne mora imati ništa sa izrazom ‘pomazanik’ koji se odnosi samo na pojedinačne muževe koji su od Boga izabrani i postavljeni u neki vid svete službe. To što je spomenuta žena pomazala Isusovu glavu uljem nije bio čin imenovanja ili postavljanja u službu. Stoga i te kako treba paziti u kom smislu se u Bibliji koristi riječ ‘pomazanje’ i ‘izlijevanje’ u povezanosti sa svetim duhom. Zajednica je očito krivo primijenila neke izraze time što ih je izjednačila sa izrazom ‘pomazanik’, tako da se krivo vjeruje kako su svi kršćani prvog stoljeća – i muškarci i žene - bili pomazanici koji su imenovani za Kristove suvladare. (...)"

Ovo je samo dio onoga što sam istražio na tu temu, tako da moje korištenje pojma “pomazanik“ ima različito značenje, a ne ono koje koristi Zajednica koja tu riječ često koristi na potpuno pogrešan način.

Drago: Ali tako je ona razumjela? Ne kažem da je ona... ona se posavjetovala sa starješinama svoje skupštine i ona i dalje ide u službu.

Danijel: Ali, ona je meni isto rekla da sam je na neki način ohrabrio da ipak onaj teret koji nosila da ga sada više ne nosi. U kom smislu? Ona je službu doživljavala u smislu tereta i obaveze po pitanju sati koje mora izvještavati. Ja sam njoj naglasio da ona može skinuti taj teret sa sebe. Znači, ne gledati na drugu braću koja mogu služiti u većoj mjeri.

Drago: Pitanje je kako je ona to razumjela. Sad nije ni bitno. Znaš. Nećemo više o tome. Ali hoću reć kako nekada može naših par rečenica na nekoga djelovati.

Jakov: Ali zanimljivo brate, ti imaš dosta duboka kontekstualna istraživanja koja mogu dovesti do velikih zaključaka, no ta sestra, ne znam koliko ima godina... I teško je shvatiti da jedna sestra od sedamdeset godina može razumjeti takvu dubinu. U to budi siguran.

Primjedba: On ovdje čak prihvaća mogućnost da su moja istraživanje te teme vjerojatno točna, ali da su nedostupna onima koji ne idu u tako duboko razmatranje. Međutim, oni su kao starješine trebali razumjeti tu dubinu mojih istraživanja jer su ona bila “kontekstualna“, kao što je i sam priznao.

DanijelJa nisam ni želio ići previše u duboko, nego sam s onim što mi je ona rekla bio ponesen da to objasnim onako kako sam ja to razumio.

JakovNo, zašto netko može misliti da im je tvoje objašnjenje dobro? Zato što to njima više odgovara. Ljudi obično prihvaćaju ono što njima najlakše odgovara. No naša Zajednica nikome ne stavlja teret tako da ga prisiljava ići u službu sto sati... Ona sigurno nije shvatila tu tvoju dubinu. Budi siguran.

Primjedba: Ako je ovo moje objašnjenje nekome prihvatljivije od onoga kako je poučen, onda to ne mora značiti da je to njemu prihvatljivije zato što mu tako najviše odgovara, nego može biti dokaz da netko tko čita Bibliju već ima uvid u neke stvari, samo što nema nekoga tko bi mu to potvrdio ili se boji o tome otvoreno razgovarati. No ja to mogu svima potvrditi i toga su se starješine uplašili te su me isključenjem kao otpadnika željeli diskreditirati u očima svoje braće kako bi im se dalo do znanja da od mene ne mogu čuti ništa dobro.

DanijelOna je išla s druge pozicije. Ona je meni došla s tim teretom jer se osjećala prozvana na sastanku kroz nečije komentare i kroz nečije govore da se ona sad praktički osjećala manje vrijednom. I to je nju opteretilo...

DragoNije rješenje da se skine teret da se kaže da se ne ide u službu...

DanijelTo ja nisam rekao niti me je ona mogla tako razumjeti

Drago: Ok, mi imamo jednu sliku. Ne znam je li vi imate nešto pitati, vas dva (obraća se Stjepku i Jakovu).

Stjepko: Ne.

Jakov: Nemam ništa.

Danijel: Ja bi volio da ako vam još nešto nije jasno...

Ante: (kao član Pravnog odbora ubacuj se u razgovor) Danijel, ako možeš razumjet. Brat Čudina je sad rekao jednu stvar. Ti si Danijele rekao “takav način proučavanja“. Tebe nije dovelo do problema proučavanje, nego “takav način proučavanja“. Sam si to rekao. Razumiš. To ti može pomoći Danijele, da vidiš da nije problem u proučavanju nego takav način, odnosno s kojim ciljem.

Danijel: Ali, ja vas pitam, koji je to moj cilj bio kod proučavanja?

Ante: Znači, očito ako je bio takav kakav je bio, ja znam koji je bio, ali takav način je doveo do ovoga.

Primjedba: Oni su mogli vidjeti koji je moj način proučavanja ali ga ne prihvaćaju samo zato što iza toga stojim ja kao običan vjernik. Moj način je upravo onaj kojeg zastupa Zajednica koja ka