Povratak

 

Nakon ovoga sam trebao dobro razmisliti što napraviti, ali nisam namjeravao uništiti svoju knjigu i toliki trud koji sam u nju uložio. Nakon osam mjeseci sam ponovno zatražio da razmotre moj slučaj. Razgovor je obavljen u subotu 05.11.2011. godine. Na njemu su bili prisutni isti članovi pravnog odbora, a sve se ponovno svodilo na isto. Snimka je toliko loša da nisam mogao razabirati riječi, pa je nažalost ne mogu objaviti. Tokom dva sata, koliko je trajalo to saslušanje, samo se ponavljalo jedno te isto. Mene se samo uvjeravalo da sam učinio težak grijeh time što sam se uvjeravao u ispravnost učenja svoje Zajednice. Takvo uvjeravanje je ponovno ličilo na ispiranja mozga. Naime, po četvrti put su me svojom retorikom uvjeravali da se moram potpuno podložiti Vodećem tijelu i prihvaćati sva njihova učenja bez preispitivanja. Ponovno su tražili u meni i najmanji trag "nedozvoljenog razmišljanja“ kako bi bili sigurni da sam potpuno čist, što je odgovaralo farizejskom cijeđenju vina kako se u njemu ne bi našao komarac - koji je po Zakonu spadao u krilate životinje koje oni nisu smjeli jesti - kako se ne bi ceremonijalno onečistili. Isus im je htio reći da su se oni pomno držali i najmanjih odredbi Zakona, a zanemarivali neke stvari koje su daleko važnije (Matej 23:23). Meni bi puno više značilo njihovo razumijevanje mojih duhovnih potreba i želje za slobodom koja mi pripada po Kristu. Po tom primjeru, starješine su ponovno pokazale da su zanemarili mene kao osobu i one važnije stvari koje Biblija propisuje i zahtijeva od svakog vjernika, a insistirali na pravilima i sitnicama tražeći svaki detalj koji se odnosi na pokajanje. Za mene je više sporno to što oni, dok piju svoje pročišćeno vino, ne obraćaju pažnju činjenici da je ono razvodnjeno ljudskim učenjima.

Pod utjecajem tog vina oni su protiv mene iznosili hipotetske teorije, odnosno “što bi bilo kad bi bilo“, tj. što bi bilo kad ja ne bi uništio svoja istraživanja? Da li bi ih ja ponovno iz znatiželja čitao kako bi vidio da učenja Zajednice nisu točna? Što bi bilo kad bi jednog dana želio vidjeti da li je neko novo tumačenje od Zajednice već negdje zapisano u mojoj knjizi? Da li ću se ponovno vratiti ovisnosti preispitivanja i uvjeravanja kojeg Zajednica zabranjuje? Ili što ako moja kćerka (koja je tada imala 7.godina), slučajno uzme u ruke moju knjigu? Da li će biti navedena da razmišlja drugačije od onoga što uči Zajednica?

Sve su to hipotetske tvrdnje koje uopće ne moraju imati zaključak kakav oni očekuju. Oni se više boje mojih tekstova koje ja držim u tajnosti nego mene koji je sve to istražio i ispisao. Odnosno, boje se i mene, ali je očito moja pisana riječ uvijek mogla imati jači utjecaj na druge od moje izgovorene riječi. Vidjeli su da nisam toliko jak u raspravi s njima koliko su bile jake moje pisane riječi. Zato je knjiga opasnije oružje. Ako sam im dao do znanja da ću u buduće paziti da ne iznosim drugačija razmišljanja i da sam u međuvremenu našao puno vrijednije duhovne istine kojima sam se posvetio, onda su trebali prepustiti stvar Bogu, a ne svojem strahu da će se oni i skupština duhovno onečistiti ukoliko me prime. Bojali su se da će se slučajno duhovno onečistiti samo zato što nisam uništio sve svoje sporne zapise i bilješke. Osim toga, ja naime mogu uništiti tekstove, ali ne mogu uništiti svoje misli. Ako su zaključili da su moji tekstovi proizvod jednog bezumnog i nerazboritog čovjeka, onda moja bezumna razmišljanja neće imati nikakvu snagu i utjecaj na bilo koga tko je od Zajednice poučen njenoj “istini“. Tako i u Bibliji piše: “Reče bezumnik – nema Jehove“. (Ps 14:1). Onoga tko čita Bibliju i vjeruje u Boga, neće jedna takva bezumna izjava navesti da povjeruje kako nema Jehove. Zašto bi onda moja izjava – ako je bez pravih argumenata – mogla negativno utjecati na druge u koje su oni ugradili istinsku vjeru i spoznaju.

Ja bi mogao isto tako postaviti jedno hipotetsko pitanje i reći im: "Što bi bilo kad bi Vodeće tijelo izašlo iz nekih Božjih okvira i zahtijevalo nešto od Božjeg naroda što nije u skladu sa Božjim zahtjevom? Da li ćemo mi kao vjernici i starješine izabrati odanost Bogu ili odanost organizaciji?“ To je pitanje sasvim na mjestu jer takva mogućnost nije isključena. Tko može garantirati da se u našoj Zajednici ne može ponoviti ono što se dešavalo sa Božjim narodom Izraela koji su više puta bili u situaciji da biraju između odanosti Bogu i odanosti organizaciji. Kad bi se tako nešto ponovilo, opet bi ja i neka braća bili na jednoj strani, a ostali na drugoj.Kao što je moguće da neko učenje trenutno nije u skladu sa pravom istinom, tako se može desiti da nešto što oni zahtijevaju nije trenutno u skladu sa Božjom voljom. Upravo zbog toga vrijede riječi apostola Pavla: "Jer sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano...“ (Rim 15:4). Izraz "nama“ uključuje sve, pa i starješine. Nikad se članovi Božjeg naroda nisu smjeli potpuno osloniti i pouzdati u jednog čovjeka samo zato što je tvrdio da je Božji “pomazanik“, “kralj“, “prorok“ ili “apostol“. Isto tako se ne može potpuno podložiti nekim ljudima samo zato što nose titulu "vjerni i razboriti rob“.

Npr. informacija koju sam saznao a kasnije i istražio govori o kompromisu vodećeg tijela u vrijeme kada su svojim gledištem onemogućili drugoj braći da budu mudra i pokažu kompromis prema svojoj savjesti. Naime, nakon što su mnoga braća trpili progonstva, mučenja i smrt u afričkoj državi Malavi jer nisu zbog neutralnosti htjeli uzeti iskaznicu neke političke stranke, u isto vrijeme je Društvo Watchtower postalo član UN kao “nevladina udruga“ s izgovorom da su jedino na taj način mogli imati pristup knjižnici UN-a. Takvo pridruživanje UN je zahtijevalo da oni, kao i svaka druga nevladina udruga, svojim potpisom potvrde da podržavaju ciljeve UN-a. Stoga nije čudno da je Društvo u skladu sa svojom obavezom u periodu od 1992-2001. redovito izvještavalo čitatelje preko svojih časopisa o UN i njegovim plemenitim ciljevima. Kad je to došlo na vidjelo, Društvo se nakon deset godina povuklo iz UN-a kao da ništa nije bilo. Zar se ne može desiti da nas vodeći ljudi navedu na neke kompromise, a da se ne vidi da je to ustupak svjetskoj politici kako bi Društvo Watchtower sa svojom velikom imovinom i dionicama mogla opstati. Kome ćemo onda dati svoje povjerenje i odanost – Jehovi ili Organizaciji?

Jedan od ovih starješina je ovom prilikom rekao da se ne želi smatrati mojim doktorom (mojim starješinom), ako ja kao bolesnik ponovno uzimam hranu koju je on meni zabranio. Bojao se da ću ja kao navodni ovisnik o toj hrani ponovno posegnuti za razmišljanjima koja sam ostavio zabilježene u svojoj knjizi. Umjesto da liječi nekog ovisnika, on se od njega distancira i odriče svoje uloge liječnika. To je zato što takvi liječnici nisu pravi, niti im je stalo toliko do svojih pacijenata koliko do svoje reputacije koju održavaju na promicanju onih lijekova i hrane koju proizvodi korporacija Watchtower. Zbog promicanja tih proizvoda, oni automatski odbacuju sve što dolazi iz drugih izvora. Zato kod nekih svojih pacijenata unaprijed postave krive dijagnoze i nametnu krive metode liječenja pa čak i karantenu. S druge strane svoje pacijente uvjeravaju da svoje duhovno zdravlje trebaju održavati samo na njihovim dijetetskim proizvodima i da ne koriste onu hranu i osobne pripravke koje oni zabranjuju. Umjesto da priznaju njihovu duhovnu vrijednost, oni tu hranu, koju nije proizvela njihova korporacija, smatraju otrovom za um i srce.

Ja sam im ukazao da je moja navodna promjena uma išla u tom smjeru da se više neću baviti istraživanjem doktrina kako bi dokazivao pogrešna učenja. Želio sam da oni to prihvate samo kako bi me primili nazad. Njihova izričita zabrana pod prijetnjom isključenja je za mene dovoljan razlog da do daljnjega ne iznosim svoja razmišljanja koja njima smetaju i koja oni po svojoj definiciji smatraju otpadničkim. Ukazao sam da pravi problem moraju vidjeti, ne u mojim tekstovima, koja se mogu uništiti, nego u mojoj glavi koja je kroz istraživanje Biblije došla do svih tih zaključaka. Moraju biti svjesni da ja nisam mogao ničim izbrisati to iz svoje glave jer u međuvremenu nisam došao do protuargumenata koji bi to pobili. Osim toga, ni oni nisu pokušali da me razuvjere. Samo su zahtijevali da sam sebi kažem da sam bio u krivu. Takav zahtjev nisam mogao prihvatiti jer sam bio u krivu samo u odnosu na ljudska učenja i načela, a ne na Božja. I Galileo se pred sudbenim vijećem odrekao svojih gledišta, ali ne i pred Bogom. Čovjek može sam sebi reći da je u krivu, ali samo onda kada se to može nečim dokazati.

Niti jedan razuman čovjek ne želi sebi govoriti jedno a ujedno svjesno živjeti u zabludi i ići protiv onoga što smatra točnim i ispravnim. Zato sam im rekao da će po njihovom takvom insistiranju ispasti da ne smijem, ne samo čitati svoje bivše tekstove, nego da ne smijem otvoriti i čitati Bibliju, jer će me mnogi stavci u njoj podsjetiti na zaključke do kojih sam već došao, a koji se nalaze u mojoj glavi. Na to mi je Stiv rekao da ja moram iz glave izbrisati i te zaključke do kojih sam došao svojim neovisnim istraživanjima. Međutim, to se može postići samo metodama ispiranja mozga. No, oni koji služe Bogu snagom svog razuma se opiru tim metodama tako da druga strana ne može biti uspješna čak i onda kad bi se služila metodama kojima se ubija nečiji duh i samopouzdanje, a to su oni pokušavali svojom uvijek istom retorikom. Zato je nemoguće očekivati da ću ja tek tako promijeniti svoja razmišljanja bez da osobno ili s njihove strane ne naiđem na one suprotne argumente koji bi bili dovoljno jaki i čvrsti. Njihove metode mogu uspjeti samo kod osoba koje nemaju izgrađeno svoje čvrsto uvjerenje i mišljenje i koji se zbog toga potpuno podrede volji drugog čovjeka zbog njegovog autoriteta. Budući da takvi autoriteti ni sami nisu uvijek sigurni u svoje zaključke, oni traže od svojih podređenih članova da im potpuno vjeruju jer se time navodno održava jedinstvo sa drugim istomišljenicima. Međutim, pravi razlog je to što se time želi zadržati autoritet i slika koju su nam oni nametnuli o sebi i svojoj organizaciji.

Dao sam im do znanja da poštujem njihovu želju i njihovu ulogu s kojom žele tim svojim načinom zadržati jedinstvo skupštine i Zajednice u cjelini. To što nisam uništio svoju knjigu za mene nije moglo biti prepreka da me prime nazad jer sam svjestan da je dovoljno to što prihvaćam njihova pravila igre do te mjere da ću paziti što govorim. Dao sam im na znanje da je ta knjiga samo arhiva onoga što sam istraživao, ali da sam u zadnje vrijeme našao puno vrijednije duhovne istine koje su još više ojačale moju vjeru, odnosno da me doktrinarna istina više toliko ne zanima koliko način da dođem što bliže Isusu Kristu koji je jedina prava istina, put i život.

Oni su nakon ovog razgovora vijećali više od pola sata, ali nisu došli do zajedničkog stava o mom slučaju. Zato su me zamolili da ne čekam njihovu odluku jer će oni slijedećih dana morati još raspravljati o meni. Bilo mi je očito da među njima postoje razlike u mišljenjima, pa sam došao do zaključka da su moje riječi očito ostavile dojam bar na jednog starješinu koji se pokušao suprotstaviti nekom jednoobraznom krutom stajalištu ostalih starješina. Zato sam već slijedeće jutro napisao svima jedno pismo kako bi ih potakao da budu razumni i milosrdni, a ne kruti i uskogrudni. Znao sam da neki od mene očekuju samo jednu stvar kao dokaz pokajanja, a to je da kažem kako sam ipak uništio svoju knjigu. Zato sam u tom pismu napisao:


 

Draga braćo,                                                                                                  

Nadam se da je ovo posljednje pismo koje vam upućujem. Budući da mi niste mogli saopćiti vašu odluku, iako ste o tome razglabali dosta dugo, smatram da niste bili suglasni o tome da li me primiti ili ne. Poštujem one starješine koji su toliko oprezni da se boje kako će pogriješiti ukoliko me prime, ali još više poštujem one koji su razumni u svom razmišljanju jer se ne oslanjaju samo na svoju ljudsku mudrost nego i na Boga koji sve vidi i sve zna, pa njemu prepuštaju konačnu odluku i sud. Zato vam pišem kako bi vam olakšao ovu situaciju.

Tokom saslušanja sam vas želio upoznati sa svojom promjenom uma, ali i srca. Objasnio sam vam što me je u prošlosti potaklo da istražujem Pisma i zašto to istraživanje sada smatram manje vrijednim od onoga što sam spoznao nakon isključenja. Naime, naša Zajednica me je poučila da točna spoznaja vodi do vječnog života pa je naglasak stavila na informacije koje ona pruža preko svojih publikacija nastalih kao rezultat istraživanja raznih biblijskih tema. Tokom svog odrastanja “u istini“ sam stekao dojam da svoju vjeru i nadu možemo zahvaliti Zajednici koja kroz svoje publikacije stalno ukazuje na kraj ovog svijeta, dok se mogućnost dobivanja života uvjetuje potpunim i točnim znanjem o onome što Biblija uči. Zato sam i ja bio usmjeren prema tom istraživanju Pisama jer sam Bibliju uvijek smatrao otvorenom knjigom i neiscrpnim izvorom informacija. A kad sam došao do nekih novih spoznaja smatrao sam ih sastavnim dijelom našeg zajedničkog cilja kojim težimo, a to je istina koja vodi do vječnog života.

Ja sam u dubljem traženju te istine želio naći još nešto što mi je uvijek nedostajalo u pravoj mjeri, a to je moj osobni odnos s Bogom. Tražeći ga na taj svoj način, ja sam dolazio u sukob sa nekim tumačenjima Zajednice jer sam nailazio na neke argumente koji su mi davali jednu drugačiju sliku o nekim stvarima. Ta nova spoznaja me je u tom periodu zadovoljavala jer sam se osjećao bliže Bogu. Da sam to smatrao otpadničkim razmišljanjem, onda bi to zakopao duboko u sebi i ne bi dolazio pred vas sa tim razmišljanjima i zaključcima zbog kojih bi mogao biti isključen, nego bi čekao. Međutim, tek sad vidim da sam svoje istraživanje usmjerio u smjeru koje nije toliko važno za dobivanje vječnog života. Iako je ono meni omogućilo da dođem do nekih novih i dubljih spoznaja, ona me nisu puno približila Bogu, a kamo li da sam se osjećao toliko sigurnim da mogu kroz njih zavrijedili vječni život. To me podsjeća na ono što je Isus rekao Židovima svog vremena. On im je skrenuo pažnju na nešto puno važnije od znanja i od dobrog poznavanja Pisma, pa im je rekao: “Vi istražujete Pisma, jer mislite da ćete pomoću njih imati vječni život, a upravo ona svjedoče o meni. Ali vi ne želite doći k meni da biste imali život“ (Ivan 5:39,40). Zbog pokušaja da istraživanjem Pisma dođu do saznanja kako najvjernije živjeti po Zakonu kako bi dobili Božje priznanje a time i vječni život, oni su zanemarili onaj pravi način. Zbog davanja važnosti pisanom slovu koji ubija duh, mnogi Židovi su mogli sebe smatrati osobama koje Jehova priznaje, ali nisu uspjeli doći do Krista iako su revno istraživali Pisma i toliko ga očekivali. Oni su naglasak stavljali na svoju teokratsku organizaciju iza koje stoji Bog, na svoju pravednost, te na vlastito spasenje i uništenje svih svojih neprijatelja kako bi Bog za njih uspostavio svoje kraljevstvo.

Iz njihovog primjera sam shvatio da nije toliko važno tražiti informacije kojima se može intelektualno spoznati neku biblijsku tematiku, nego da je daleko važnije "doći k Isusu da bi imali život“. Ja sam bio ponukan načinom istraživanja kojim je naša Zajednica od samih početaka veliku pažnju posvećivala istraživanju Pisama na temu vječnog života u raju na zemlji i spasenja od uništenja svih neprijatelja u Harmagedonu. Smatrao sam da je poznavanje doktrinarne istine put do postizanja života i da tu istinu možemo spoznati, ne samo kroz publikaciju Zajednice, nego i svojim vlastitim istraživanjem. Tu sam po vama pogriješio, ne samo što sam po pravilima Zajednice trebao prihvaćati njena tumačenja, nego što sam smatrao da je još točnija spoznaja jedno važno mjerilo vrijednosti po kojem će nas Bog prihvatiti kao prave obožavatelje. Zbog toga nisam mogao o svojima saznanjima šutjeti i čekati. Međutim, ja shvaćam da Isus nije svoje učenike usmjeravao prema intelektualnom istraživanju Pisma kako bi striktno slijedili svako napisano slovo jer time nisu mogli postići pravednost i vječni život. Mogli su imati točno znanje o Bogu, ali ga na taj način nisu mogli osobno upoznati. To znači da nečije znanje o svetim Spisima može biti usmjereno prvenstveno na želji za vječnim životom i spasenjem od Božje srdžbe, dok ujedno osobno ne poznamo Boga.

Kad sam bio isključen našao sam se van Organizacije i njenih okvira. Pitao sam se da li sam time izgubio vezu s Bogom? Kako ću se sada osjećati izvan Organizacije? To nije bio isti osjećaj kao kad sam bio odvojen od svoje braće i obitelji zbog odsluživanja zatvorske kazne. Sada je to bilo nešto drugo. Jedno vrijeme sam bio u nekom vakumu, ali sam s vremenom, a posebno u zadnje vrijeme stekao jednu slobodu duha jer sam počeo tražiti pristup Bogu i Isusu na jednoj drugačijoj osnovi. Osjetio sam da me Isus zove i da mi želi pružiti ruku kako bi se podigao i vidio da nisam izgubljen. Iako sam prije istraživao Pisma kako bi bio bliže Bogu, ja sam sada shvatio da time nisam bio dovoljno blizu Isusa kako bi preko njega dobio vječni život. Moj život je ličio na ono što se desilo apostolu Pavlu. On je kao farizej revnovao za ono što je smatrao ispravnim i vjerojatno je kao dobar poznavalac Pisma i on istraživao Pisma misleći da će u njima naći vječni život. Naime, on je rekao:

"...ono što mi je bilo dobitak, to zbog Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve smatram gubitkom u usporedbi s nenadmašnom vrijednošću poznavanja Krista Isusa, Gospodina mojega. Radi njega sam pristao sve izgubiti i sve to smatram smećem, samo da dobijem Krista i da se nađem u zajedništvu s njim — ne oslanjajući se na svoju pravednost, koja proizlazi iz vršenja zakona, nego na onu koja dolazi zbog vjere u Krista, na pravednost koja dolazi od Boga, a temelji se na vjeri — kako bih upoznao njega i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo u njegovim patnjama..." (Fil 3:4-10).

Tako sam i ja tokom ovog perioda spoznao način da upoznam pravu istinu, ne onu doktrinarnu nego samog Isusa Krista koji je ta “istina, put i život“. Upoznati Krista je blago koje se ne može mjeriti sa svim vremenom i trudom koje sam ranije uložio u istraživanju Pisma. Za mene je takvo istraživanje Pisma postalo "smeće“ jer mi nije pružilo ono što sam tražio i očekivao. Ono sada ima samo neku sentimentalnu vrijednost jer mi svjedoči o mojem nekadašnjem životu koji me je doveo do jednog pada i ponovnog ustajanja. To ustajanje je poput uskrsnuća u jedan novi život. Međutim, koliko god ovo može biti jači argument od bilo čega drugoga, vama je sporno to što mislite da će moji sporni tekstovi jednog dana ipak imati snagu da me ponovno usmjere u krivom razmišljanju. Ja sam vam želio objasniti da su oni mojom promjenom uma postali samo mrtvo slovo na papiru dok sam ja kao osoba duhom oživio u jedan novi život kojim svoje nekadašnje razmišljanje i pisanje "smatram gubitkom u usporedbi s nenadmašnom vrijednošću poznavanja Krista Isusa“.

Kako bi vama olakšao savjest i odluku oko mog slučaja, ja sam radi sebe, ali najviše radi Krista "pristao sve izgubiti“, pa sam sve ono što smatram smećem označio i uništio odmah istu večer nakon ovog našeg zadnjeg razgovora. Moram vas podsjetiti da sam neke sporne stvari uništio ranije i to odmah nakon isključenja a što sam naveo u pismu od 10.08.2010. koje sam uputio nakon moje druge molbe i saslušanja u kojem izmeđuostalog stoji:

"...Međutim, ono zadnje što nisam pisao Betelu, nego samo starješinama Drnasinu, Nikši i Orlandu se uopće ne nalazi u toj knjizi jer sam knjigu zapečatio 2004-te godine, a ovo što je postalo sporno u vezi službe propovijedanja i zbog čega sam došao pred Pravni odbor sam tek prošle godine istraživao i zapisivao u svojim zabilješkama. Bio sam uvjeren da s tim mogu starješinama objasniti neke svoje odluke. Sada kad sam vidio kako je to djelovalo na sve vas i kad sam shvatio da sam s tim otišao predaleko, odlučio sam da sve to uništim i da tu temu više ne preispitujem nego da se podredim svemu što Jehova traži od mene po pitanju službe propovijedanja“

To je ono što ste vi tražili od mene kako bi tim činom sebi i vama dokazao stvarnu promjenu uma. Rekao sam da postoje stvari koje ne spadaju u definiciju otpadničkog razmišljanja i njih nisam uništio. To su razmišljanja koja su me trebala približiti Bogu, ali koja tada nisu mogla imati poseban utjecaj na mene sve do sada kada sam shvatio da se moram najprije osobno približiti Kristu i dobro ga poznavati kako bi preko njega još bolje osobno spoznao tj. upoznao Jehovu. To je ta spoznaja koja vodi do vječnog života, a koju ne može posredovati nikakvo ljudsko znanje kroz istraživanje Pisama, jer je i sam Jehova obećao svojim slugama da će doći vrijeme kada će preko njegovog Sina uvesti nov način kada „nitko više neće učiti druga svojega ni brata svojega, govoreći: ‘Upoznajte Jehovu!’ Jer oni će me svi poznavati, od najmanjega do najvećega” (Jr 31:34). Kad sam shvatio da je ovdje riječ o osobnom poznavanju i vlastitom iskustvu koje se ne može učiti kroz istraživanje Pisma niti kroz bilo kojeg čovjeka, nego samo preko Krista i svetog duha kojeg on posreduje u naše umove i srca, onda sam doživio promjenu uma koja je utjecala na moje razmišljanje. To ne znači da istraživanje Pisma nema svoju vrijednost, ali ono više nije presudno za mene u mojoj potrebi da dobro upoznam Boga i Krista. Moj povratak bi bio puno brži i lakši da ste mi pomogli shvatiti ovu istinu, no sretan sam što mi je ovo iskustvo pomoglo da sam ipak došao do te najvrjednije spoznaje i velike tajne Božjeg kraljevstva.

Ako je ovo sve što ste od mene željeli čuti, onda smatram da je moja promjena uma dokaz kojim možete o meni donijeti sud onakav kakav i Krist od vas očekuje.

Vaš brat u Kristu


 

Ovim pismom sam ih možda stavio na muke jer bi bilo kakvim negativnim odgovorom samo pokazali da se bore protiv Krista. Ja sam im samo želio skinuti teret zbog bojazni da će moja knjiga imati negativan utjecaj na mene, a preko mene i na ostale članove skupštine. Zato sam im olakšao informacijom koja može i ne mora biti istina u vezi mog uništenja knjige. Ja jesam uništio nešto što sam dugo godina čuvao u svojoj arhivi, a to su bile kopije izdanja Zajednice koje sam koristio za istraživanje svih spornih tumačenja s kojima se opravdano ne slažem. One mi više nisu trebale jer sam ih već iskoristio u svom istraživanju. Uništio sam i jednu knjigu u kojoj su bila sva moja predavanja koje sam pripremao i održavao po skupštinama, a s kojima sam bio sentimentalno vezan jer sam u njih uložio mnogo vremena i truda. S njima sam uništio mnoge izjave i tumačenja s kojima se više ne slažem. Ja sam na to mislio kada sam im napisao da “sam radi sebe, ali najviše radi Krista "pristao sve izgubiti“, pa sam sve ono što smatram smećem označio i uništio odmah istu večer nakon ovog našeg zadnjeg razgovora.“ Želio sam da oni žive u uvjerenju da sam to učinio s knjigom. Uništio sam i one tekstove koje sam pisao starješinama, dok je sve to ostalo memorirano na hard disku do kojeg mogu samo ja pristupiti. U svakom slučaju ja sam ovaj put njima sakrio pravu istinu jer su mi na prizivnom odboru rekli da promijenim svoju retoriku. Naime, tada mi je brat Stjepko rekao:

“Ako si do sada govorio pravo, a mi te razumijemo ovako, onda slobodno počni govoriti krivo jer ovo ne vodi dobru, vidiš.“

Ovaj savjet sam poslušao jer biti iskren i govoriti istinu očito ne vodi ničemu. To sam uvidio i morao sam ih uvjeriti u nešto što nije istina. Takvo uvjerenje, pa makar ono bilo lažno, je bezbolnije od onoga u što oni žele mene uvjeriti. Naime, oni od mene žele da ja svjesno živim u laži i zabludi koju trebam prihvaćati sve dok je ona na snazi kao službeno učenje Zajednice. Ova moja nova izjava da sam uništio neke svoje tekstove, je za njih prihvatljivija, pa makar bila laž, nego moje prijašnje iskreno priznanje da sam promijenio svoje razmišljanje po pitanju stavova kojih se drži organizacija. Ovo samo dokazuje da bi oni odmah nekoga primili nazad samo na temelju njegove izjave pa makar ona bila lažna, a ne na temelju svog povjerenja u osobu koja je više puta pokazala da je iskrena i koja je dala svoju riječ. Htio sam im dati mogućnost da me vrednuju po mojoj iskrenosti i da u mene imaju potpuno povjerenje i da samim tim moju knjigu ne smatraju opasnom ni za mene ni za druge. No, njima je knjiga bila trn u oku. Ako ne mogu imati povjerenje u mene onda ne mogu tražiti da ja imam povjerenje u njih i u Vodeće tijelo. Ja nisam obavezan reći istinu osobama koji ne cijene iskrenost, nego još traže da svjesno gazim po istini i da živim u laži. Oni koji me ne cijene kao osobu i koji me smatraju opasnim nemaju pravo saznati neke stvari koje bi upotrijebili protiv mene. David se npr. ponašao kao luđak samo kako bi zaštitio sebe, pa je svojim lažnim ponašanjem doveo u zabludu svoje neprijatelje. Na neki način sam se i ja pred njima trebao praviti ludim.

Stiven je u ovom zadnjem razgovoru rekao da ne može pogledati u oči nekoga tko bi mu iz Betela prigovorio da su me primili nazad iako nisam uništio knjigu. To može biti opravdano, ali ne i ključni razlog jer su oni u svojim komentarima prihvatili mogućnost da informacije u toj knjizi mogu biti točne. Zato bi jedini pravi razlog protiv mene mogao biti moj prijašnji stav a ne knjiga. To samo dokazuje njihovu sitničavost i insistiranje na svom pravu kojim žele pogaziti moje dostojanstvo. Pitam se kako bi on i ostali starješine mogli bilo koga od braće pogledati u oči kad bi ja ovaj slučaj sa svim njihovim izjavama objelodanio pred svima.

Nakon ovog pisma očekivao sam još jedan susret s njima kako bi čuo njihovu odluku. Sljedećeg dana su se trebali ponovno susresti sa mnom, ali su mi poslali poruku da još uvijek razmatraju ovo moje pismo. Tek nakon nekoliko dana čekanja mi je Stephan Zilavec SMS porukom rekao:

“Nama je žao. Zbog aktivnost ovaj tjedan nećemo naći vrijeme prije kongresa. Molimo vas da pokažete strpljenja i mi ćemo se naći poslije kongresa. Hvala. Stephen.“

Taj tjedan je skupština imala službenu posjetu oblasnog i pokrajinskog nadglednika s kojima je organizirala sastanke za službu propovijedanja u srijedu i četvrtak. Očito je bilo puno važnije da oni kao starješine pred istaknutim starješinama većeg ranga pokažu svoju revnost u toj službi i da istaknu svoj uspjeh koji se mjeri statistikom tj. brojem posječenosti tih sastanaka za službu propovijedanja. Poznato je da pravi pastiri u to vrijeme koje je rezervirano za službu ne idu propovijedati ljudima, nego traže svoju braću koja su potištena i duhovno bolesna. Oni traže izgubljenu ovcu kako bi je vratili nazad u stado. Zar nisu mogli naći malo vremena za mene i moju obitelj i zaželjeti mi brz povratak. Ako su u ovom pismu vidjeli moju želju za povratkom zašto mi nisu pružili ruke, pogotovo što je taj vikend bio organiziran dvodnevni kongres, gdje bi se moja braća mogla radovati mom povratku i zaželjeti mi dobrodošlicu. Zar je otac izgubljenog sina, u Isusovoj priči, kad ga je vidio u daljini, odmahnuo rukom i nastavio sa svojim planiranim aktivnostima. Zar je tražio da se poštuje neki utvrđeni protokol ili je dotrčao sinu u susret i zatražio da ga mu se izrazi dobrodošlica? Taj otac je odmah zatražio da se napravi gozba gdje bi se svi radovali njegovom povratku. Međutim, ova duhovna gozba – kako je oni zovu – nije očito bila namijenjena za mene, nego sam morao po njihovoj računici čekati da ona prođe. Kakav su razlog imali? Pronađite ga u razgovoru kojeg smo imali nekoliko dana kasnije.