Nakon isključenja

 

Budući da sam imao potrebu vratiti se nazad u Zajednicu i skinuti sa sebe teret isključenja kojim sam bio potpuno izoliran od svojih najbližih članova rodbine i prijatelja, ja sam već nakon tri mjeseca napisao molbu da me prime natrag. Jedna takva molba je trebala izražavati kajanje i promjenu mog stava i razmišljanja. Naravno, tada sam uvidio da svoj navodno pogrešan stav trebam promatrati iz perspektive Zajednice, a ne iz perspektive Biblije. Iako nisam pogriješio protiv Boga, jedini način da se vratim nazad u Zajednicu je da priznam da sam otpadnik. Isus je isto znao da nije otpadnik od Boga, ali da ga njegova vjerska zajednica može proglasiti otpadnikom samo na temelju svojih stavova. Iako me savjest nije osuđivala, morao sam protiv svoje savjesti reći ono što su oni htjeli čuti. Tako sam u toj molbi (od 25.03.2010) priznao samo ono njihovo pravo koje su imali po načelima Zajednice, ali sam mudro prešutio činjenicu da po biblijskom načelu ne mogu biti otpadnik od Boga. U toj molbi sam napisao:

"...U potpunosti cijenim Vašu odanost koju gajite prema Jehovi i Organizaciji jer ste u najboljoj namjeri željeli pristupiti mom problemu za koji ste smatrali da ima veze sa otpadništvom. Ja sam i prije a posebno nakon vaše odluke o isključenju puno razmišljao o svemu što bi moglo biti povezano s jednom takvom odlukom. Sada sam više nego ikad svjestan toga da Zajednica radi svog jedinstva ima pravo svoja tumačenja smatrati jedinom "biblijskom istinom“, i da svi njeni članovi moraju to prihvatiti sve dok ne dođe bolje razumijevanje. Znam da tumačenja idu od vrha prema dole a ne obrnuto. Iako nisam želio obezvrijediti ulogu onih koji imaju isključivo pravo da pripremaju i daju duhovnu hranu ja sam po svemu sudeći svojim razmišljanjima ipak dovodio u pitanje neke njihove odluke i tumačenja. Žao mi je što sam si to dozvolio iako mi to nije bila namjera (...) Do nedavno nisam vidio ništa loše u tome pa nisam ni očekivao da će takva moja razmišljanja i aktivnost na istraživanju Biblije izaći iz okvira koje je postavila Zajednica. Očito sam bio u krivu jer nisam na te stvari gledao iz kuta Zajednice nego iz svog kuta. Sada mi je žao što su se neke moje odluke temeljile na tom mom gledištu i što su me moje iskrene namjere na kraju dovele u situaciju da izgubim pravo da budem priznati član Zajednice u kojoj sam stekao ljubav prema Jehovi i Kristu...“

Na ovaj način sam izrazio ono što su oni željeli čuti kako bi mogao biti primljen nazad u Zajednicu. Dao sam im na znanje da sam bio u krivu jer sam na te stvari gledao iz svog kuta, a ne iz kuta Zajednice. Budući da je moj kut gledanja obuhvaćao biblijsko gledište, onda sam neizravno time svoju krivicu prebacio na njih, samo što oni toga neće biti svjesni dok im se to ne dokaže, pa makar i ovakvom analizom ovog sudskog postupka. Rekao sam im koliko mi je bilo žao što sam izašao iz okvira kojeg je postavilo Vodeće tijelo jer sam time doveo u pitanje njihov autoritet. No meni je ustvari bilo žao njih jer ne vide da njihov stav i način razmišljanja može povrijediti ljude poput mene, a time i samog Boga. Zato sam smatrao da bi oni trebali učiniti svoj dio ukoliko mi žele pomoći da promijenim svoj stav, svoja razmišljanja i novostečena uvjerenja za koja su smatrali da su izašla izvan okvira Biblijskih učenja. U Stražarskoj kuli od 15.12.1995 str.28. stoji jedna misao o onome koji se želi vratiti:

“Ako zaista osjeća grižnju savjesti, ako se obratio Jehovi u iskrenoj molitvi, moleći za oproštenje grijeha počinjenog protiv Njega i ako je tražio pomoć odgovornih muževa u skupštini, može mu se pomoći kako bi ponovno zadobio Božju naklonost i ostao dio skupštine (Priče Salamunove 28:13; Jakov 5:14, 15).“ 

Budući da nisam pogriješio protiv Boga nego samo protiv centraliziranog ustrojstva Zajednice, ja se nisam trebao obratiti Bogu za oproštenje grijeha, nego samo njima kako bi zadobio njihovu naklonost, pa sam u toj svojoj molbi nadodao još i ovo:

“...Zato želim uz vašu pomoć stvari postaviti na svoje mjesto i u budućnosti nastaviti lojalno surađivati sa Zajednicom u svemu onome što je potrebno da bi se održao njen mir i jedinstvo i moja duhovna dobrobit. Iskreno se kajem zbog cijele situacije u koju sam se nepotrebno doveo. Želja mi je da ponovno budem punopravni član Zajednice Jehovinih svjedoka i vratiti se u zajedništvo sa svojom braćom koju ljubim svim srcem. Ponizno vas molim da prihvatite moje iskreno kajanje i razmotrite ovu moju molbu u duhu ljubavi, milosrđa, razumijevanja i opraštanja po primjeru našeg velikog učitelja Isusa Krista koji najbolje vidi moje skrušeno srce...“

No unatoč tome što sam zahtijevao njihovu pomoć, oni su ostali hladni kod moje molbe. Uopće nisu ni željeli postupiti kao Isus koji je prilazio grešnicima i izopćenicima jer je vidio njihovu iskrenu želju da im se pomogne. Da su slijedili Isusov primjer, oni bi mi nakon ovakve molbe posvetili pažnju dolazeći u moj dom da mi duhovno pomažu. Isus je čak jeo i pio s takvima, dok se takvo nešto ne može doživjeti od starješina jer više daju važnost pravilima nego spontanom opraštanju i milosrđu. Po tim pravilima su me nastavili izbjegavati. Nisu mi se obraćati ni kao čovjeku, ni kao izgubljenoj ovci koja je izbačena iz njihovog zajedništva. Čak su mogli u takvim slučajevima nakon moje molbe ublažiti kaznu na način da me se još do daljnjega ne smatra članom Zajednice, nego samo osobom iz svijeta koja treba njihovu duhovnu pomoć, podršku i riječ ohrabrenja. No, takvo pravilo ne postoji pa sam i dalje ostao u izolaciji.

Bitno je to što su takvim stavom starješine željeli naglasiti svoju pravdu i težinu svoje odluke po kojoj me nitko od braće još uvijek nije smio ni kulturno pozdraviti i izraziti želju dobrodošlice kad me vide na sastanku, a kamo li da mi priđu i razgovaraju sa mnom kako bi mi pomogli uvidjeti gdje je moj grijeh i tako pokazati kršćansku ljubav ispunjenu milosrđem. Umjesto toga oni su se više bojali prekršiti neko pravilo Zajednice po kojem se isključenoj osobi ne smije obraćati, nego pokazati Isusov stav prema onim grešnicima koje je izjednačio sa “neznabošcima“ tj. ljudima koji nisu dio zajednice kojoj su pripadali Židovi. Znamo kako se Isus ponašao prema tim ljudima. Nije okretao glavu od njih nego im je čak udovoljavao zbog njihove iskrene molbe i upornosti da im se pokaže bar mala pažnja. Ne postoji dokaz da su on i njegovi učenici izbjegavali kulturno se ophoditi s njima i pozdraviti ih na uobičajen način. Čak je i naša Zajednica do 1981. godine imala stav da se isključenu osobu smatra čovjekom iz svijeta i prema njemu se tako postavljala, ali je od tada postrožila svoje mjere do one iste nerazumne krajnosti koju su pokazivali farizeji prema neznabošcima i carinicima.

Starješine su me jednostavno odbili jer sam prema njihovom gledištu molbu dao preuranjeno, odnosno već nakon tri mjeseca. Smatrali su da još nije vrijeme da me prime natrag jer, kako su mi objasnili, to bi drugima bio znak da i oni mogu griješiti i biti ubrzo primljeni nazad. Tako sam ja kao pojedinac ponovno bio žrtvovan zbog stavova i interesa Zajednice. Ponovno su zanemarili moje osjećaje i mene kao pojedinca kako bi kod ostale braće izazvali jači strah od kažnjavanja i držali ih lakše pod svojom kontrolom u nekom prividnom jedinstvu i posesivnoj ljubavi. Takav strog stav prema meni je ostao čak i nakon moje druge molbe koju sam dao šest mjeseci od isključenja. U toj molbi sam napisao slijedeće:

 


Predmet: Molba

 

Draga braćo,

Vrijeme koje je proteklo od mog isključenja je za vas relativno kratko jer ste svakodnevno aktivni u mnogim duhovnim i drugim aktivnostima, ali za mene su ovi dani ponekad dugi kao godine tako da ponovno proživljavam neka teška duševna stanja kao u periodu kada sam nepravedno bio u zatvoru zbog svoje savjesti i stava neutralnosti. I tada sam bio zbog svog stava odvojen od Zajednice i obitelji i moram iskreno reći da mi je po tom pitanju tada bilo mnogo teže jer nisam imao ni Bibliju ni izdanja Zajednice, a ni društvo braće, nego samo sjećanja na ono čime sam do tada punio svoj um i srce. To me je ipak održalo da ne posustanem i padnem pod snagu svojih emocija. No, sada u ovoj situaciji sve to donekle imam, ali mi je isto tako teško jer se osjećam kao da sam u kućnom pritvoru, a da na sastanke dolazim zavezan lisicama i lancima i s povezom preko usta kao najveći grešnik.

Kao što znate, ja sam prije isključenja bio iskren u svojoj želji da Bibliju sagledam iz jednog neutralnog stajališta kako bi dobio odgovore na pitanja koja su me mučila i koji su mi se često postavljali. U toj svojoj iskrenosti sam izašao iz okvira koja je postavila Zajednica i tu sam pogriješio. Naime, kao što neka iskrena osoba u bilo kojoj kršćanskoj zajednici sebe smatra kršćaninom jer ‘vjeruje’ u Isusa Krista, ljubi Boga i bližnje i živi po biblijskim načelima bez obzira što ne prihvaća neke dogme i nauke svoje crkve, tako sam i ja mislio da mi se kao pravom kršćaninu neće uzeti za zlo to što sam vam želio dati do znanja da iz određenih razloga nisam u potpunosti uvjeren u neke nauke i postavke naše Zajednice. No trebalo mi je vremena da shvatim da svaka kršćanska zajednica pa i naša, koja tvrdi da ima jedinstveno pravo da tumači Bibliju, mora svoje nauke i tumačenja smatrati "istinom zbog“ doktrinarnog jedinstva, a svakog tko se ne slaže sa tom "istinom“ ili nekim dijelovima te "istine“ smatrati otpadnicima (hereticima) bez obzira što takvi ljube Boga, Krista i svoje bližnje i što vjeruju u Božje kraljevstvo. To je ono o čemu prije nisam na takav način razmišljao, nego tek sada nakon što sam isključen.

Kao što je Zajednica kroz svoje postojanje do danas više puta s dobrom namjerom mijenjala neka tumačenja i nauke zato što se nisu u nekim stvarima slagala sa Biblijom i Kristovom načinom razmišljanja, a da sebe nije izjednačavala sa otpadničkim kršćanstvom, tako sam i ja imao tu slobodu po kojoj sebe nikad nisam gledao kao otpadnika iako sam došao do nekih drugih zaključaka koja se u nekim stvarima odudarala od učenja Zajednice. Mislio sam da se i moje dobre namjere neće smatrati pogrešnim. No, i tu sam pogriješio, jer sam na kraju ipak nesvjesno dozvolio da po tim ‘mjerilima’ Zajednice budem označen kao otpadnik. Međutim, čak i prije vaše osude ja sam znao:

  • da je "istina“ koju zastupa Zajednica ona koja se temelji na trenutno otkrivenoj spoznaji
  • da tu "istinu“ treba prihvaćati kako bi svi članovi Zajednice živjeli u jedinstvu u nauci
  • da ta "istina“ može biti podložna korekcijama u skladu sa novim saznanjima
  • da tu "istinu“ može korigirati i mijenjati samo Vodeće tijelo

‘Jehova mi je svjedok’ da sada drugačije gledam na svoje postupke (Job 1:19). Zato Vas još jednom ponizno molim da ‘pokažete svoje milosrđe’ i prihvatite moje iskreno kajanje te da me što prije primite u Zajednicu koju volim i poštujem kako bi s vama već od ovog kongresa radovao obožavanju Jehove u duhu i snazi njegove Riječi (Fil 1:8). Smatram da je ‘vrijeme ukora’ koje je proteklo od mog isključenja bilo i više nego ‘dovoljno’ da mnoge stvari postavim na svoje mjesto (2.Ko 2:6-8).

S poštovanjem, 

6. lipanj 2010.


 

Suprotno od onoga što Biblija traži od njih, oni su i dalje ostali dosljedni svojim principima. U razgovoru s Pravnim odborom koji se sastao sam mnom nakon ove molbe, oni me nisu željeli razumjeti i preći preko nekih stvari nego su procijenili da braća u mene još ne mogu imati povjerenje. Jedan od njih (Vedran) je to nepovjerenje usporedio sa nekim tko je isključen zbog pedofilije. Drugi (Stiv) je našao razlog u mojem načinu izražavanja kojeg sam koristio u toj molbi. Ovaj razgovor nisam uspio snimiti, ali sam ključne stvari spomenuo u pismu. Naime, nakon njihovog ponovnog odbijanja sam bio primoran napisati svoju primjedbu. Nisam mogao šutjeti nego sam im uputio pismo u kojem stoji:


 

Draga braćo,                                                                                                    

U svezi vašeg razmatranja moje ‘Molbe’ za primanje, a potaknut člankom iz Stražarske kule "Trudimo se izgrađivati skupštinu“, kojeg se razmatralo 8.augusta na skupštinskom sastanku, imam razloga da vam se obratim. Iako mi je namjera omekšati vaše srce, može se desiti da nakon ovog pisma vaše srce otvrdne prema meni tako da me ne primite ni nakon slijedeće molbe. Makar me zbog ovog pisma nećete primiti ni slijedeće dvije, tri godine, ja vam moram reći ono što nisam imao snage reći tom prilikom jer sam se nadao drugačijem ishodu. Zato ovo smatrajte dijelom tog našeg razgovora jer se dotiče svega o čemu je tada bilo riječi, kako mene kao isključene osobe tako i moje obitelji. Naime, prošli razgovor je od samog početka išao u pravcu da me se još ne primi u skupštinu i to me žalosti. Iako sam vam pokušao objasniti kako se osjećam vi ste olako prešli preko toga i naglasak stavili na neke sitnice koje su zasjenile moju molbu.

U razmatranju spomenutog studijskog članka na str.13 je bilo riječi o čovjeku kojeg je skupština u Korintu javno ukorila i uklonila iz svoje sredine zbog teškog bluda. To je bilo učinjeno dok je Pavle bio u Efezu, točnije u proljeće 55.godine, nešto prije Pedesetnice. Ako ste zapazili, Pavao je u drugom pismu tražio od skupštine da ga prime u svoje zajedništvo jer se očito pokajao. Budući da je Pavle drugo pismo napisao u kasno ljeto ili ranu jesen te iste godine, onda to znači da je on zatražio primanje ukorene (isključene) osobe već nakon samo par mjeseci. Odnosno, već nakon otprilike četiri mjeseca Pavle traži od skupštine da ‘spremno oproste grešniku i utješe ga, kako ga ne bi shrvala prevelika žalost’ (2.Ko 2:5-8). On nije težinu grijeha mjerio s vremenom, niti je kalkulirao da će njegovo tako brzo primanje negativno djelovati na druge, već je odmah djelovao u zaštitu tog pokajničkog grešnika znajući da bilo kakvo odugovlačenje može ići na ruku Sotoni koji takvu situaciju može koristiti da bi ih prevario u tom smislu što bi bili upravo onakvi kakvima on želi da postanu - netrpeljivi, nepovjerljivi, bešćutni i neskloni opraštanju (2.Ko 2:9).

Vi ste nakon moje prve molbe imali razloga kalkulirati da me ne primite jer bi navodno moje rano primanje dalo povoda drugoj braći da mogu pomisliti kako mogu slobodno griješiti računajući na brzo primanje. Zato ‘niste bili spremni’ da sa mnom obavite bilo kakav razgovor u kojem bi ispitali stvarno stanje moga srca i stava. Ja sam nekako prešao preko tog vašeg objašnjenja iako sam već tada uvidio razliku između vašeg i Pavlovog prosuđivanja. Pavle je imao u vidu da bilo kakvo odugovlačenje nema smisla ako se osoba iskreno kaje. Naime, odugovlačenje i kalkuliranje od strane skupštine može neku isključenu osobu ‘shrvati’ do te mjere da ga ‘prevelika žalost’ gurne izvan granica povratka. Žalost zbog učinjenog grijeha je jedno, ali žalost zbog nanesene sramote i izdvojenosti od braće je sasvim nešto drugo. Nažalost, umjesto da starješine i cijela skupština vidi do koje granice mogu nekog isključenog držati van zajednice, a da ga ne gurnu u još gore duševno i duhovno stanje, može se desiti da se takvi zbog prekoračenja tih granica više ne mogu niti žele vratiti nazad. I što je još gore, kad se takvi više ne vrate, skupštini se to može prikazati samo na jedan način, a to je da se takvi nisu pokajali i da im nije bilo mjesta u zajednici, govoreći: "Izašli su od nas, ali nisu bili od nas, jer da su bili od nas, ostali bi s nama“ (1.Iv 2:19). No, pred Bogom nema opravdanja za takvo nespremno postupanje prema grešniku koji se kaje. (vidi Stražarsku kulu od 1.3.1975. str. 8-22).

Da sam znao za takve kalkulacije kojima se daje prednost ispred milosrđa i opraštanja, onda ne bi ni pisao molbe dok ne prođe neko određeno vrijeme koje je povezano s nekim nepisanim pravilom. No, nakon što je prošlo skoro sedam mjeseci od mog isključenja vi ste našli još neke dodatne razloge da ne prihvatite moje iskreno kajanje opisano u drugoj molbi. Opet ‘niste bili spremni oprostiti mi’ već ste produžili moju ‘žalost’. Usporedili ste moj grijeh sa pedofilom čiji grijeh je vezan za sklonost da na prevarljiv i lukav način traži žrtve među neiskusnom i lakovjernom djecom. Rekli ste da bi takve grešnike skupština trebala primiti nazad tek onda kad u njih stekne povjerenje, tako da ste mi dali do znanja da skupština ni u mene još ne može steći povjerenje. No, da li je to točno?  Zna se da nitko od članova naše skupštine nije znao za moja razmišljanja osim starješina. Ako nisam javno djelovao među braćom niti sam ih uznemiravao a ni spoticao u vjeri, tako da su me svi spremno prihvaćali u svoj dom kao brata i prijatelja, onda oni u meni već sada mogu imati povjerenja znajući da sam sve to (što sam istraživao i pisao) zadržavao za sebe i u sebi. Prema tome, bez ikakve bojazni oni i dalje mogu imati povjerenje u mene, znajući da im ne želim nikakvo zlo. Kao što su izvještajni listići tajni dokument u koje samo starješine i putujući nadglednici mogu imati uvida, tako sam i ja samo nekim starješinama ‘tajno’ dao na uvid svoja razmišljanja povezana sa svojom vjerom koju sam temeljio na Bibliji i argumentima koja su se u nekim stvarima razilazila sa stajalištima Zajednice. Čak sam vam pokušao objasniti u kojim okolnostima se odigrao kratak razgovor s jednom sestrom (susjedom) koja mi je dala do znanja da je nisam pokolebao u vjeri i službi, a što poslije vaše opomene nisam više ponovio. Zato ne vidim razloga da se toliko bojite na pozitivan način gledate na moju molbu temeljenu na iskrenom pokajanju i promjeni svog stava.

Ne mogu izbjeći dojam da ste se očito unaprijed dogovorili da me se još ne primi i tražili načina da mi to prikažete kao nepremostivu zapreku pa ste išli toliko daleko da ste zbog toga u mojoj molbi tražili riječi, dijelove rečenice, pa čak i navodne interpunkcijske znakove kako bi vidjeli ono što ne ide u prilog mom istinskom pokajanju. Pokušao sam vam objasniti što sam mislio reći u toj molbi, ali tek sada vidim da je svako moje objašnjenje bilo suvišno jer ste i prije mog saslušanja već donijeli odluku temeljenu na toj mojoj molbi u kojoj ste našli nešto što vam je zasmetalo. I dok su braća u Korintu trebala uzeti u obzir da se isključeni brat iskreno pokajao, vi ste mojoj obitelji i skupštini dali do znanja da se ja još uvijek nisam pokajao.

Ono što sam u molbi napisao u prošlo-svršenom vremenu vi ste tumačili kao da je riječ o sadašnjem vremenu tako da ste tvrdili kako ja još uvijek neke stvari gledam kao i prije. Zatim ste mi prigovorili da sam izraz "istina“ stavio pod navodne znakove, odnosno da je riječ o ‘navodnoj istini’. Da ste gledali kontekst mogli ste vidjeti da sam izraz "istina“ povezao sa ‘naukama i tumačenjima Zajednice’, tako da je svako kasnije spominjanje "istine“ uključivalo tu misao, a ne bilo što drugo što se ne spominje. Čak je brat Šurija na Pravnom odboru stavio pod navodnike izraz "istina“ kako bi naglasio da sam ja izgubio ljubav prema "istini“. Naime, kad sam prigovorio da nisam izgubio ljubav prema "istini“ jer sam se upravo posvetio Božjoj riječi da je duboko istražujem, onda je on ponovno naglasio tj. stavio pod navodnike "istinu“ koju zastupa vjerni i razboriti rob u publikacijama Zajednice. U izdanjima Zajednice također postoje neki primjeri gdje se izraz "istina“ stavlja pod navodne znakove kako bi se naglasilo o kakvoj je istini riječ. Tamo piše:

"Isus je “istina” ne samo zato što je uvijek govorio istinu i živio po njoj već i zato što su se na njemu ispunila sva proročanstva o Mesiji, kojih ima itekako mnogo. Apostol Pavao napisao je: “Koliko god ima Božjih obećanja, po njemu su postala ‘da’” (2. Kor. 1:20). (Stražarska kula, 15.5.2009. str.31.odl.14).

"I u naše vrijeme ljudi imaju oprečna gledišta o istini. Mnogi smatraju da riječ “istina” ima različita značenja te da se poimanje istine razlikuje od osobe do osobe. Neki pak govore istinu samo kad im to ne predstavlja problem ili kad im ide na ruku. (The Importance of Lying). (Stražarska kula, 15.6.2009. str.16.odl.2).

Kao što vidite, kad se nešto stavi pod navodnike onda se s tom riječju naglašava ono što je rečeno u kontekstu, a ne bilo što drugo što se ne spominje u tekstu. Ja sam samo želio naglasiti i istaknuti da sam zbog nekih ‘nauka i tumačenja Zajednica’ s kojima se nisam slagao bio isključen i da sam u međuvremenu prema toj "istini“ zauzeo drugačiji stav od onog kojeg sam imao prije isključenja. Osim toga, prigovorili ste mi što sam u svojoj molbi spomenuo izraz "institucionalna istina“ jer taj izraz naša Zajednica ne koristi zbog toga što ima prizvuk svjetskog izražavanja. No, to nije točno. Instituciju predstavljaju grupa izabranih ljudi koji imaju određene ovlasti. U Stražarskoj kuli od 15.1.2005. str.6. piše:

"Jehova je unaprijed odredio osnivanje jedne posebne ”institucije“ kako bi uklonio posljedice Adamovog grijeha. On je predodredio da u toj ”instituciji“ služi grupa ljudi, ali nije odredio pojedince koji će u njoj služiti“.

Mi tvrdimo da su braća u Vodećem tijelu članovi te ‘institucije’, pa je sasvim razumljivo da se sve ono što oni zaključe da je "istina“ može smatrati "institucionalnom istinom“. Prema tome, nema razloga da u mojim riječima vidite bilo što negativno, jer svako vaše negativno gledanje na mene kao osobu i na ono što kažem je očito u vama umanjilo vrijednost moje molbe za ponovnim primanjem. Takvo negativno stanovište prema meni sam osjećao i prilikom saslušanja pred pravnim i prizivnim odborom tako da moje riječi i argumenti nisu nailazili na razumijevanje nego samo na osudu. No, prešao sam i preko toga i prihvatio isključenje iako sam tražio da se prema meni postupi s više razumijevanja.

Da bi potvrdili svoju odluku o mom ne-primanju u zajednicu, vi ste istakli "knjigu“ koju sam napisao. Budući da ona još uvijek postoji u mojoj ladici i da je nisam uništio onda je vama to bio dokaz da moje kajanje nije iskreno i opravdanje da me i dalje držite van zajednice. Međutim, zašto mi to niste rekli nakon što ste me isključili jer u uputama Zajednice jasno stoji da Pravni odbor treba isključenome ‘ukazati na korake koji su potrebni za ponovno primanje u budućnosti’. Čak mi se na to nije ukazalo ni na prizivnom odboru. Spomenutom bratu iz Korinta je vjerojatno rečeno da mora napustiti živjeti sa ženom svog oca kako bi bio primljen nazad. Ako ste zanemarili napomenuti "knjigu“ kao važan korak u mom primanju, zašto ste se tek sada toga sjetili? Da li će te slijedeći put tražiti da izbrišem svoju memoriju iz glave povezanu sa svojim istraživanjem Biblije? Brat Gugić mi je rekao da se ‘od mene neće tražiti da se odreknem svojih uvjerenja’, a brat Drnasin je rekao mojoj ženi da ‘vi ne možete izbrisati iz moje glave sve ono što sam istražio’. (Nitko se od starješina čak nije ni potrudio da to učini). Zatim je naglasio da sam isključen zbog svog ‘stava’, a ne zbog onoga što sam istražio, zapisivao i slao Betelu i starješinama svoje skupštine. Upravo o tome su se zasnivale moje molbe za primanje, a to je promjena mog stava i načina razmišljanja prema toj "istini!“ koju zastupa Gospodinov rob.

Osim toga, moju knjigu ne možete dovesti u vezu sa spiritističkim knjigama koje su kršćani u Efezu spalili jer ona nije nastala pod utjecajem Sotone ili bilo kojim spiritističkim medijem nego je rezultat moje ljubavi prema biblijskim istinama sakrivenim u "dubinama Božjim“. Ja se nisam bavio "dubinama Sotonskim“ niti mi je namjera bila da odvlačim učenike za sobom i stvaram podjele. To što sam došao do nekih zaključaka koje se ne podudaraju sa načinom kako Zajednica tumači neke stvari, ne znači da sam prevarant, antikrist i zla osoba jer ni Zajednica u kojoj sam stekao ljubav prema Bibliji nije niti zla, niti otpadnička samim tim što je u prošlosti učila nešto što se ne slaže sa Biblijom i što je morala mijenjati pod utjecajem boljeg razumijevanja. Zbog svog duhovnog dara sam oduvijek želio biti suradnik, a ne protivnik Gospodinovom robu. Zašto mi se od samog početka pripisuju krivi motivi?

Za ovu “knjigu“ su znali samo starješine koji su služili u našoj skupštini u zadnjih šest godina i dva pokrajinska nadglednika. No, nitko od njih nije tu knjigu čitao niti je tražio da tu knjigu uništim jer su upoznati sa nekim temama koje sam istraživao, a o kojima sam pisao Betelu. Nije bilo nečeg što bi narušilo moju vjeru i poljuljalo vjeru drugih. Da li onda možete moju knjigu dovesti u vezu sa javnim objavljivanjem? Ne. Vi čak ne možete tražiti od braće da unište i spale moje tekstove jer im ništa nisam dao na čitanje. Ne možete tražiti od braće da ne preispituju stvari koje su čuli od mene jer toga uopće nije bilo. Samo su neki starješine znali za to. Osim nekih starješina, svi ostali nisu ni znali zbog čega sam isključen, a i kad su saznali nisu mogli znati što se nalazi u toj knjizi. Međutim, ono zadnje što nisam pisao Betelu, nego samo starješinama Drnasinu, Nikši i Orlandu se uopće ne nalazi u toj knjizi jer sam knjigu zapečatio 2004-te godine, a ovo što je postalo sporno u vezi službe propovijedanja i zbog čega sam došao pred Pravni odbor sam tek prošle godine istraživao i zapisivao u svojim zabilješkama. Bio sam uvjeren da s tim mogu starješinama objasniti neke svoje odluke. Sada kad sam vidio kako je to djelovalo na sve vas i kad sam shvatio da sam s tim otišao predaleko, odlučio sam da tu temu više ne preispitujem nego da se podredim svemu što Jehova traži od mene po pitanju službe propovijedanja.

No to nije sve. Tražili ste od mene da vašu zadnju odluku prikažem svojoj ženi u pozitivnom svjetlu jer će i njen stav prema vašim odlukama biti mjerilo za moje primanje. Zato ništa od ovoga ja nisam rekao svojoj ženi. No, ne znam do kojih granica mogu nositi ovaj teret i znam da bi mi bilo lakše čekati na vašu milost da nemam obitelj. Ovako nosim dodatni teret jer moja žena sve ovo proživljava mnogo teže nego ja. Koliko god šutio ili prikrivao svoje osjećaje, to se negativno odražava na moju ženu i dijete zbog čega se osjećaju usamljeno i potišteno. Naime, nakon mog isključenja je bio održan govor ‘Po potrebi skupštine’. Izmeđuostalog je bilo riječi kako se skupština treba ponašati prema isključenom, a kako prema članovima njegove obitelji. Nažalost, ono prvo je skupština od prvog dana prihvatila kao svoju dužnost, ali ono drugo je totalno zanemarila zajedno sa starješinama i njihovim suprugama. Mojoj ženi stoga teško pada to što se cijela skupština od prvog dana počela prema meni ponašati kao prema isključenoj osobi prema pravilima i uputama Zajednice tako što me izbjegavaju i ne pozdravljaju, dok se s druge strane cijela ta skupština prema njoj ponaša kao da ona i naša kćerka ne postoje nigdje osim na mjestu sastajanja.

Svi znaju da se moja obitelj preko noći našla u jednoj težoj situaciji. No, nitko ne dolazi u naš dom da ih posjeti i ohrabri iako su im vrata uvijek otvorena. Čak ni braća susjedi više ne dolaze u naš stan među kojima su i starješine, pa nas dijete često zna pitati – zašto? Kako joj to objasniti? Da li joj reći istinu koju ne može razumjeti ili joj lagati kako bi opravdavali braću? Ako se boje doći u naš dom, ne moraju se sustezati pozvati ih u svoj dom. No, činjenica da ih nitko od braće ne poziva čak ni u svoj dom da s njima podjele bar malo zajedničkog vremena. Nitko od njih do sada nije čak ni javio na telefon s nekom utješnom riječi, osim jednog brata, i to uglavnom SMS-om, ali se i on već nakon drugog puta umorio. Kad kažem ‘nitko’ onda mislim na veliku većinu (ili 99%) skupštine, a to je strašno.

Poznato je da su neki Židovi svoj prezir prema izopćenicima proširili i na članove njegove obitelji. Iako to vjerojatno nije slučaj s mojom obitelji, ali moja se žena upravo tako osjeća. (Stražarska kula, 15.7.2005. str 26,27). Naravno, vi i tu možete naći opravdanje za sebe i skupštinu i reći da je ona sama kriva za svoju situaciju. No, ja, iako sam svjestan svih ovih nedostataka i propusta, nastojim svojoj obitelji naći opravdanja kako bi sve prikazao u boljem svjetlu samo da olakšam njihovo breme. To činim unatoč zabrani po kojoj se ne bi smio duhovno brinuti o mojoj obitelji. No ja se iz opravdanih razloga trenutno ne želim obazirati na tu zabranu kao što se ni prorok Danijel nije obazirao na zabranu da se moli Jehovi. Ja sam ostao jedina utjeha i duhovna okrepa koju moja obitelj ima iako ste mi naglasili da ste vi njeni duhovni pastiri koji brinu o njenom duhovnom zdravlju. Kad bi ja čekao na vas i drugu braću onda bi tek učinio propust i grijeh koji mi Bog ne bi mogao oprostiti. Ne bi imalo smisla kajati se za jedan grijeh a istovremeno činiti drugi. Ako i u tome griješim, onda neka mi Bog oprosti.

Izgleda da većina braća lakše znaju kako se ponašati prema isključenom jer tu postoje točno određena pravila i zabrane, ali kao da ne znaju kako konkretno pokazati obzirnost prema članovima njegove obitelji jer tu nema točno određenih pravila. No, za pokazivanje pažnje i obzirnosti nisu potrebna pravila nego inicijativa i ljubav. Nažalost, mnogo toga ostaje na teoriji, a malo toga u praksi. Ja mnogo toga vidim ali moram šutjeti. No, tko sam ja da vam ukazujem na sve to? Ja sam netko koga ne morate slušati, netko od kojega možete samo zatvarati svoje uši. Možete slobodno preći preko ovoga što sam rekao, ali stvari ipak stoje takvi kakvi jesu jer ih i drugi vide a ne samo ja.

Ako smatrate da mi je potrebna vaša duhovna pomoć kako bi po vama moja promjena stava bila u skladu sa onim što očekujete od mene, onda su vam moja vrata uvijek otvorena. Možda to ipak nećete učiniti jer ste mi dali do znanja kako ja nisam više vaša briga jer se svojim isključenjem nalazim izvan zajednice. Rekli ste mi kako to dolazi u obzir tek nakon mog primanja. No, čini mi se da je briga za pojedinca, čak nakon isključenja, bila temelj Pavlove molbe u 2. Korinčanima 2:7-10. I Isus je ulazio u dom grešnika te jeo i pio s njima kako bi im pružio duhovnu pomoć. On je znao što čini i nije se obazirao na tuđe mišljenje jer je bilo riječ o osobama koji su ga unatoč grijehu željeli slijediti. Zar slijediti njega ne znači činiti isto prema onim grešnicima koji su izopćeni ali pokazuju želju da slijede Krista.

Još jednom kažem, ovo pismo pišem jer sam opterećen mnogim mislima zbog kojih ne mogu mirno spavati ni disati. Bilo mi je lakše sve ovo reći vama nego da s tim opterećujem svoju ženu. Sada kad sam vam iznio sve što mi je na srcu nije me briga kako će te se u buduće postaviti prema meni. Iako bi volio da me ne osuđujete zbog svega ovoga što sam iznio, ne ću se iznenaditi ako ovo pismo prouzroči da vam srce otvrdne prema meni i da se oglušite i o moju slijedeću molbu. Ja ne sumnjam u vaše dobre namjere pa ću vas i dalje poštivati i čekati na Jehovu jer je on pravedan i milostiv.

S poštovanjem,

Danijel Polanec

10.kolovoz 2010.


 

Nakon ovog pisma sam očekivao neku reakciju, ali je ispalo kao da nisam ništa rekao. Vjerojatno sam pogodio srž problema, pa nisu htjeli o tome razgovarati jer bi morali priznati neke stvari koje sam im predočio kroz svoj primjer u kojem se oni nalaze prozvanima. S druge strane su šutjeli kako bi mi dali do znanja kako ja nisam kompetentan da im skrećem pažnju na njihove greške i propuste. Nastavili su se ponašati kao da ne postojim pa mi se nisu nikako ni obraćali niti me pozdravljali čak ni na skupštinskim sastancima. U vezi takvih starješina piše u jednom članku Stražarske kule od 1.10.1998. str.18. st 19. slijedeće:

“Da su sada (starješine) otišli u drugu krajnost i odbili oprostiti pokajniku, Sotona bi ih nadmudrio na drugi način. Kako? Tako što bi bio u mogućnosti iskoristiti njihovu krutost i nemilosrdnost. Da je pokajnički grešnik ’pao u preveliku žalost‘ — ili, kako to prevodi Today’s English Version, da je postao ”toliko žalostan da potpuno odustane“ — kakvu bi tešku odgovornost starješine snosili pred Jehovom! (Usporedi Ezehijela 34:6; Jakova 3:1.) Isus je, upozorivši svoje sljedbenike da ne spotaknu ”jednoga od ovijeh malijeh“, s dobrim razlogom rekao: ”Čuvajte se. Ako ti sagriješi brat tvoj, nakaraj ga; pa ako se pokaje, oprosti mu“ (Luka 17:1-4).“

Moja žalost nije samo što sam odvojen od svoje braće i što se prema meni postupa na nepravedan način, nego i zbog toga što sam svjestan da me se lažno prikazuje kao osobu koja je učinila težak grijeh protiv Boga. Zašto sam se onda odlučio vratiti nazad? To je isto kao i kad autoritarni roditelji otjeraju svog sina iz kuće jer je svojim stavom i razmišljanjem doveo u pitanje njihov autoritet i pravila kučnog ponašanja. Autoritaran način odgoja uključuje strogoču, zahtijevanje poslušnosti, kažnjavanje i jednosmjernu komunikacijuJoš gore je kad roditelji zabrane ostaloj djeci svaki kontakt s njim dok ne prizna da je pogriješio. Taj sin će se ipak željeti vratiti svojoj obitelji gdje je odrastao. Iako zna da će se u prisustvu takvih roditelja osjećati sputanim, on će priznati da je on pogriješio, a ne oni, te će ih i dalje poštivati kao roditelje, u želji da i oni jednog dana uvide svoju pogrešku u ispoljavanju svojeg autoriteta. Istaknuo bi jedan primjer mladića koji je bio isključen više od deset godina. U tom periodu njegov otac, majka i četvero braće se nisu družila s njim. U Stražarskoj kuli od 15.4.2012 str.12. u vezi njega piše:

“Kad je bio ponovno primljen, rekao je da mu je jako nedostajala obitelj... nitko od njegove obitelji nije uopće komunicirao s njim, pa je on zbog toga želio žarko biti s njima. To je bio jedan od razloga zašto je odlučio obnoviti svoj odnos s Jehovom.“

U mom slučaju nije bilo potrebno obnoviti odnos s Bogom, nego samo s Zajednicom koja se postavila kao autoritarni roditelj pa je moj jedini razlog bio što su mi nedostajali normalni kontakti sa drugim članovima zajednice. Zajednica je uvela stroga pravila i zabranu bilo kakve komunikacije samo da bi preko obitelji i prijatelja izvršila pritisak na isključene da se vrate. Iako znam da svojim povratkom dajem njima za pravo, ja sam bio odlučio da se vratim. Da sam potpuno odustao od svog povratka nazad u Zajednicu u kojoj je čak i milosrđe podređeno pravilima i propisima, to ne bi značilo da sam otišao od Boga i njegovog sina Isusa Krista. Oni su spremni odmah oprostiti svakome koji se kaju za neki grijeh. I zato njima želim biti uvijek vjeran, jer onaj tko vjeruje u Krista neće se nikad razočarati u njega. Međutim, dok sam nastavio dolaziti na skupštinske sastanke moja je supruga bila toliko shrvana i povrijeđena njihovim stavom da je odustala od zajedničkih sastanaka. Naravno, umjesto da u tome vide svoju odgovornost, oni su je prebacili na moju suprugu koja nije smjela dozvoliti da negativno gleda na njih i njihove odluke.

Sotona je na Isusa stavio veliki teret jer ga je htio prikazati kao bogohulnika. Isus se mogao uplašiti takve osude i povući se, no to nije učinio zbog svoje uloge koja mu je naprijed dodijeljena. Ja nemam neku od Boga danu ulogu, pa sam želio da sa sebe skinem teret ekskomunikacije kojeg su na mene stavili. Morao sam nositi taj teret na sebi sve dok ne kažem ono što su oni željeli čuti od mene, a to je priznanje da sam otpadnik i da se kajem zbog toga. No, kad sam shvatio da sam ja otpadnik od Zajednice, a ne otpadnik od Boga i njegove riječi, onda sam im mogao mirne savjesti reći da sam “otpadnik“, jer su oni to željeli čuti. Čak sam zbog tog saznanja bio ponosan jer su mnogi u prošlosti proživljavali slične osude od religioznih vođa svoje zajednice. Naime, pravi Isusovi sljedbenici mogu biti otpadnici koji su po primjeru svog vođe, također otpadnika, primorani na sebe navući sličnu osudu od svoje vjerske zajednice. Moje pokajanje je bilo usmjereno prema njima, a ne prema Bogu, jer sam svojim stavom i razmišljanjem pogriješio protiv njih i vjerske institucije koju oni vode.

Velika većina Jehovinih svjedoka je izlaskom iz drugih crkvenih zajednica postalo otpadnici od tih zajednica a ne otpadnici od Boga i Krista u kojega su vjerovali. Međutim, naša Zajednica opravdava takvo otpadništvo i ne dovodi ga u vezu sa otpadništvom od Boga dok otpadništvo u svojim redovima stavlja u istu razinu sa pobunom protiv Boga i božjeg autoriteta. Zato sam ja u svojim molbama mogao slobodno izraziti svoje kajanje što sam svojim stavovima i razmišljanjima povrijedio načela i statut Zajednice, imajući u mislima da ipak nisam povrijedio Boga. Tako su oni od mene čuli ono što sam ja želio da čuju, a ne što su oni mislili da sam rekao. Moje mudro prešućivanje te činjenice nije značilo da sam priznao da sam bogohulnik i otpadnik od Boga kao što ni Krist svojom mudrom šutnjom pred Poncijem Pilatom nije priznao da je zaslužio smrt. On je zaslužio smrt po načinu kako su religiozni vođe na njega gledali, a ne po Božjoj osudi.

Iako sam bio isključen, ja sam to isključenje smatrao nebiblijskim jer se njime nije moglo mene isključiti iz Kristove skupštine, nego samo iz članstva organizacije koju je uspostavio čovjek. U brošuri “Teokracija“ koju je 1941. godine napisao J.F.Rutherford je pisalo na 22.str:

"Tijelo Krstovo“, poznato sada na zemlji kao Svjedoci Jehove, jeste jedinstveno i djeluje kao jedan, to jest u punoj suglasnosti (Ef 4:5). Kao članovi tijela Kristovog slijede Jehovini svjedoci stopama Krista i promiču suglasno djelovanje u slavu Jehove. Udruženje WATCH TOWER BIBLE AND TRACT SOCIETY, Inc., ih potpomaže na tom putu i djeluje najbolje za napredak tog dijela, te vodi djelovanje tih kršćana na jedan uredan (organiziran) način. Svaki onaj koji je dokazao da je potpuno posvećen Bogu i Njegovom kraljevstvu i da se je potpuno posvetio službi u poslušnosti Njegovih zapovjedi, posjeduje od udruženja jedno punomoćje da je priznat u tijelu Kristovu tj. da je u sastavu udruženja kao naimenovani ministar ili sluga Gospoda. To međutim nikako ne znači da svaki onaj, koji nema takovog punomoćja u vidu iskaznice, nije naimenovani sluga. Stvarno imenovanje dolazi od samoga Jehove. Takvo punomoćje izdaje udruženje samo onima koji zvanično zastupaju udruženje i sa takvim osobama radi udruženje na objavljivanju imena Jehove Boga i Njegovog kraljevstva“

Prema ovim riječima, Udruženje je Organizacija. Ono se predstavilo kao sredstvo koje služi da bi se članovi Kristova tijela tj. ljudi koji slijede stopama Isusa Krista, organizirali i djelovali jedinstveno kao “tijelo“ prema Efežanima 4:5, gdje stoji: “...jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje...“. To “jedno krštenje“ je prema Bibliji svakog vjernika uvodilo u Novi savez s Kristom. Prema onome što piše u ovoj knjizi ispada da su svi Jehovini svjedoci u to vrijeme prikazani kao članovi Kristovog tijela i da se kao takvi nalaze u sastavu udruženja Watch Tower koje ih vodi. No činjenica je da je to Udruženje izbacilo iz tog Novog saveza i iz Kristova tijela sve one koje je svojim tumačenjem uvjeravala da se njihova nada u zemaljski život razlikuje od nade u nebeski život onih koji su postali članovi tog Udruženja do 1935. godine. Tako su 1938. godine zatražili da članovi sa zemaljskom nadom budu samo promatrači koji na obilježavanju Gospodinove smrti ne uzimaju simbole kruha i vina koji predstavljaju Kristovo tijelo i krv. Time su stvorili novu kategoriju kršćana kojima je dekretom Zajednice onemogućeno da se vide u Novom savezu s Kristom.

Zanimljivo je da u gornjem tekstu nije citiran cijeli kontekst Pavlovih riječi iz poslanice Efežanima, nego samo 5.stavak. Zašto se ovdje nije citirao i prethodni 4. stavak koji sačinjava jednu cjelinu? Vjerojatno zato što se u 4. stavku o kršćanima može govoriti samo na jedan način kao što kaže: “Jedno je tijelo i jedan duh — kao što je i jedna nada na koju ste pozvani". Kad se te riječi izbacuju iz konteksta, onda se može uvoditi jedna nova nauka i govoriti kako se Božji narod sastoji od dvije klase kršćana koji imaju različite nade od kojih tzv. zemaljska klasa nije dio Kristovog tijela. Umjesto jednog tijela i jedne nade, stvorena su dva tijela i dvije nade. Stoga je Udruženje imalo za cilj održati jedinstveno djelovanje tih dviju grupa kršćana, koji više nisu bili jedno tijelo po Kristu, tako da je postojanje centralizirane organizacije bilo nužno potrebno. Jer ako više ne postoji jedno tijelo i jedna nada, onda je te različitosti trebalo nekako održati u nekom doktrinarnom jedinstvu. Time je organizacija postala sama sebi svrha. Naime, prvi kršćani nisu trebali zastupati neko ljudsko korporacijsko udruženje niti imati udruženje koje bi ih organiziralo u Kristovo tijelo jer je sveti duh uz Kristovo nadgledavanje bio dovoljan da se svaka skupština, pa i ona najmanja grupa od dvoje i troje ljudi osjećaju kao dio Kristovog tijela. No, udruženje je sebe nametnulo kao nužnu potrebu bez koje ne mogu postojati pravi kršćani. Ono daje člansku iskaznicu (sada knjigu u kojoj upisuješ datum svog krštenja) kojom dokazuješ da si postao član tog udruženja, koje te unutar svojih ovlasti opunomoćuje za Gospodinovog slugu. Jedan od preduvjeta za članstvo je potpuna posvećenost službi propovijedanja jer se na tome temeljilo jedinstvo duha i jedinstveno djelovanje. Budući da se smatra kako je Isus zapovijed o propovijedanju dao isključivo onima koji su u Novom savezu, onda je udruženje sebe nametnulo kao od Boga imenovanog “proroka“ tj. one koji i ove drugorazredne članove, koji nisu dio Tijela Kristovog, mogu ovlastiti za evanđelizatore. No svrha takvog ovlaštenja je bio u skladu s potrebama i ciljem udruženja da se njegove publikacije svakodnevno raspačavaju od strane svih članova kako bi ono i dalje moglo opstati kao korporacija za proizvodnju i štampanje vjerskog materijala. Zato je bilo važno biti učlanjen u sastav udruženja koje takvo opunomoćenje za Božjeg slugu izdaje samo onima koji zvanično zastupaju udruženje. Kako bi pratila rad svakog člana, udruženje je uvelo “karticu objavitelja“ na kojoj se uvode svi podaci o mjesečnom propovjedničkom radu svakog člana. Ovo me samo podsjeća na ono što sam naveo na početku ove knjige, gdje je Rimska vlast gospodarila i upravljala životima židovskih vjernika na način da je kroz popis stanovništva imala uvida u svačiji život kako bi lakše ubirala porez. Oni koji nisu davali porez ili ga nisu mogli dati u punom iznosu su bili kažnjavani. Tako i Društvo Watch Tower na jedan svoj način gospodari jednom zajednicom kršćana nad kojom imaju vlast time da nameće norme u davanju svog vremena i snage u službi propovijedanja, gdje se kroz izvještajne listiće vidi da li svi i u kojoj mjeri udovoljavaju tim normama. Oni koji ne udovoljavaju tim mjerilima su prikazani kao neduhovne, neredovite, nedjelotvorne i neaktivne objavitelje.

Ovo samo dokazuje da njihovo ovlaštenje nema snagu niti Kristov pečat jer Isus nikakvim jasnim očitovanjem duha nije postavio to udruženje za svog “proroka“ koje će ga zastupati. Po principu jasnog izlijevanja svetog duha po kojem je postavio apostole za svoje zastupnike, tako je trebao učiniti i sa tim udruženjem. Bez tog očitovanja se može slobodno reći da je udruženje samo sebe ovlastilo u skladu sa svojim potrebama i ciljevima. Na njih se mogu odnositi riječi apostola Pavla koji je spomenuo one koji nerazumno postupaju jer “...sami sebe preporučuju. Sebe procjenjuju vlastitim mjerilima i uspoređuju se sami sa sobom“ (2.Ko 10:12). Biblija spominje neke ljude koji su se drugima željeli predstaviti za duhovne i političke vođe kao što je bio Teuda i Šimun. Bez obzira kakve su dobre ili loše namjere imali i koliko su dugo uspijevali privlačiti ljude oko sebe i izazivati divljenje kod drugih, na kraju se pokazalo da nisu bili to za što su se prikazivali, nego samo samozvani vođe sa svojim uzvišenim ili sebičnim ciljevima (Dj 5:36; 8:9). Iako je Bog kroz povijest djelovao protiv nekih takozvanih vođa, On je ipak dopustio mnogima s dobrim namjerama da oko sebe sakupljaju druge i da ih vode prema Kristu. S vremenom se može pokazati da li su neki u tome promašili ili ne. Čak ako i nisu promašili, bar ne u većoj mjeri, to im ne daje za pravo da sebe prikazuju u svjetlu nečega što zapravo nisu.

Kad bi analizirali temeljno učenje po kojem je Vodeće tijelo svetim duhom izabrano od Isusa i postavljeno da ga zastupa kao jedini kanal komunikacije kojim se Isus služi, onda bi to učenje, ukoliko se pokaže netočnim, trebalo dovesti u sumnju sam cilj iza kojeg stoji Društvo Watch Tower. Naime, ako je Vodeće tijelo, a prije njih i Upravno tijelo kojim je upravljao predsjednik Društva, uspjelo sebe prikazati i nametnuti kao Božjeg izabranog proroka, a da za to nisu imali nikakve vidljive ili upečatljive dokaze u obliku nadnaravnog očitovanja Božje sile, onda je ta njihova tvrdnja kojom se uzvisuju jako upitna. Kako su oni došli do tog saznanja ako im ga Bog nije na upečatljiv način otkrio? Kako su ih drugi ljudi mogli prihvatiti bez tih dokaza kad je čak i Isusu i apostolima bilo potrebno nadnaravno očitovanje svetog duha da bi ih ljudi mogli prihvatiti i slijediti kao duhovne vođe?

Ljudi koji su preuzimali vodstvo u Zajednici su našli načina da ih se prihvati i bez jasnih očitovanja. Naime, da bi ih se lakše moglo prihvatiti oni su objavili da Bog nakon smrti apostola više ne čini čuda. Ali, opet ostaje pitanje kako su oni sebe uvjerili u to što smatraju da jesu, ako im to nije jasno rečeno i objavljeno od Boga preko anđela kao što je to Bog uvijek činio? Jednom je predsjednik Društva J.F.Rutherford iznio da svoja saznanja dobiva od anđela, ali se više nitko od članova Vodećeg tijela ne usuđuje to reći jer je poznato da su se neke njegove pa i njihove objave pokazale netočnima. Ako kažu da nisu sigurni u točnost svega onoga što objavljuju, kako onda mogu biti sigurni da su jedini preko kojih Bog tumači i objavljuje svoju Riječ? U povijesti Božjeg naroda je bilo kraćih i dužih perioda kada se Jehova nije objavljivao preko proroka, pa su nove generacije ljudi mogli pomisliti kako je to stvar prošlosti sve dok se ne pojavi Mesija. No i prije nego se pojavio Mesija su neki ljudi dobivali objave s neba preko anđela kako bi izvršili zadatak od Boga. Ako toga nema, onda su svi oni koji tvrde da su izabrani i poslani od Boga, samozvani apostoli i proroci.

Duhovni vođe koji tvrde za sebe nešto što nisu, a što žele nametnuti kao nepobitnu istinu kako bi lakše upravljali članovima svoje zajednice, dovode u pitanje svoje poslanje, pa makar se radilo o uzvišenim ciljevima koje će mnogi rado slijediti. Sljedbenici se uvijek emotivno vežu za nešto što je dobro, pa ne preispituju previše tko iza toga stoji nego prihvaćaju svoje vođe zbog onoga što oni zastupaju. I ja sam ih bio prihvatio zbog toga, ali im se više ne mogu potpuno podložiti kao osobama jer ih ne mogu doživljavati kao Božje izabrane proroke. Ne želim slijediti lažne proroke ako oni nemaju Božji pečat. Lažni prorok nije onaj koji laže sve što kaže, nego onaj koji lažno tvrdi da ga je Bog izabrao za proroka, pa makar govorio istinu. Da bi svoje poslanje potkrijepio bez ikakvog nadnaravnog očitovanja, on će se svim silama truditi da svojim riječima dade Božji pečat. Zato će sve svoje riječi pokušati potkrijepiti biblijskim citatima i iznositi sve ono što je hvalevrijedno, poučno i u skladu sa Božjim moralnim zakonima. To se upravo vidi kroz publikaciju Jehovinih svjedoka.

Bez obzira s kakvim osobnim ciljevima pa čak i krivim načinom, netko objavljivao Krista, to za Boga može biti prihvatljivo do određene mjere koja se može tolerirati. Zato je i  apostol Pavle rekao: “Istina, neki propovijedaju Krista iz zavisti i suparništva, a drugi iz dobre volje. Ovi drugi iz ljubavi objavljuju Krista, jer znaju da sam ovdje postavljen da branim dobru vijest, a oni prvi to čine iz častoljublja, ne iz čistih pobuda (...).  I što time postižu? To da se na svaki način, bilo iz neiskrenih poticaja bilo iz iskrenih, Krist propovijeda. Tome se radujem“ (Fil 1:15-18). Prema tome, razne kršćanske zajednice će u svom pravom ili krivom načinu objavljivanja Krista postojati sve do dana kada će ih Isus Krist, prilikom svog dolaska, raspustiti kako bi od svih zatražio račun. On će njihovo članstvo provest kroz veliku nevolju, kada će se pokazati tko su pravi kršćani. Sve one koje postavi sebi s desne strane će ujediniti u jedan narod i nad njima postaviti samo one svoje robove koji su u svojoj službi upravitelja udovoljili njegovim mjerilima.  

Godine 1985. (godinu dana nakon mog krštenja) je došlo još jedno novo objašnjenje koje je pokušalo opravdati postojanje dviju grupa s različitim nadama po kojoj se ovi niže razredni kršćani i pretkršćanski sluge ne trebaju osjećati zakinuto što nisu punopravni članovi Kristovog tijela, a time i Božje obitelji. Zajednica ih je nazvala Božjim prijateljima, smatrajući kako je to posebna prednost onih vjernih ljudi koji nisu uvršteni u Božju djecu. (vidi Stražarsku kulu 1.7.1995. str.15). Novokrštene se unaprijed poučava da se ne mogu osjećati blisko s Bogom jer je taj osjećaj rezerviran samo za onu klasu kršćana kojima Bog svojim duhom svjedoči da se mogu prisnije odnositi prema njemu. Naime, samo takvi bi se poput Isusa mogli obraćati Bogu riječima “Abba, Oče“ (Mk 14:36). Ta se riječ koristila samo u krugu obitelji, a s njom se izražava prisnost i poštovanje prema ocu. Poznato je da su taj familijarni izraz koristili prvi kršćani za Boga, no to vjerojatno nije došlo samo po sebi pogotovo kad se zna da se taj način bliskog oslovljavanja Boga kod Židova smatralo nedoličnim. Vjerojatno su se zbog toga i prvi židovski kršćani jedno vrijeme ustručavali Boga oslovljavati na taj način. Stoga je apostol Pavle ukazao kršćanskim vjernicima da nisu više u ropstvu smrti nego da su uzeti u Božju obitelj. Tražio je od njih da dozvole Božjem duhu da u njima i kroz njih slobodno viče: “Abba, Oče!“ jer su svojim krštenjem u Krista ušli u zajedništvo s Bogom koji im preko Krista daje vječni život (Rim 8:15; Gal 4:6).

Prema tome, u ono su vrijeme postojale samo dvije klase vjernika. Jedna je ona klasa židovskih vjernika koji su se uspostavom Novog saveza našli izvan kruga Božje obitelji i u kojima je i dalje svjedočio duh ropstva. U tu klasu spadaju i svi ostali vjernici iz drugih religija. Druga klasa vjernika je ona koja se nalazi u krugu Božje obitelji a koja je oslobođena grijeha i smrti. Ta klasa je nastala uspostavom Novog saveza. U nju su najprije ušli židovski kršćani, a kasnije i kršćani iz drugih naroda. U koju klasu vjernika onda treba svrstati one kojima naša Zajednica ne daje za pravo da se nazivaju Božjom djecom?

Kako se ne bi osjećali dio nevjerničkih Židova i drugih koji odbijaju Krista, Zajednica je uvela svoju kategorizaciju po kojoj svoje drugorazredne članove vidi izvan Novog saveza, ali ne i izvan mogućnosti dobivanja vječnog života ukoliko su čvrsto povezani s organizacijom koju predvode istaknuti članovi prvorazredne klase. Time što su svoje drugorazredne vjernike izdvojili iz kruga Božje obitelji i kruga prvih kršćana, pokazuje da velika većina njihovih članova svojim krštenjem nisu postali dio jednog i jedinog “tijela“ s jednim duhom i jednom nadom. Tu grešku nikako da isprave iako im Biblija svjedoči što je istina.

Onaj tko se krstio mora znati da je tim krštenjem ušao u Božju obitelj i da članstvo bilo kojoj zajednici to ne smije niti može obezvrijediti. Ako netko nije u sastavu udruženja Watch Tower ili je to prestao biti, to ne znači da je izbačen iz Božje obitelji. To je Rutherford i sam indirektno priznao kad je rekao:

“To međutim nikako ne znači da svaki onaj, koji nema takovog punomoćja u vidu iskaznice, nije naimenovani sluga.“

Prema tome, ja ovim isključenjem nisam više član organizacije, ali sam i dalje Božji sluga i član Kristova Tijela što je puno više od onoga što sam bio kao priznati član udruženja koje upravlja jednom zajednicom kršćana. S druge strane, iako su nas poistovjetiti samo sa Božjim prijateljima, a ne sa Božjom djecom, to opet nije moglo izmijeniti jednu važnu biblijsku činjenicu, a to je da su upravo Božji prijatelji nazvani “sinovima kraljevstva“, odnosno sinovima Božjim ili Božjom djecom. Biti Božji prijatelj je privilegija koja sa sobom nosi i neka prava onih kojima se Bog obrača direktno preko svoje Riječi. U Stražarskoj kuli od 1.7.1997. str. 8. je pisalo: 

“... Kao što ljudski prijatelji međusobno dijele povjerljive informacije, odnosno tajne, tako čini i Jehova sa svojim prijateljima. Isus je u tome oponašao svog Oca, jer je sklapao prijateljstva sa svojim učenicima i dijelio tajne s njima. ”Više vas ne nazivam slugama“, rekao im je, ”jer sluga ne zna šta radi gospodar njegov: nego vas nazvah prijateljima; jer vam sve kazah što čuh od oca svojega“ (Ivan 15:15). Osobne informacije, odnosno ”tajne“, koje dijele Jehova, njegov Sin i njihovi prijatelji povezuju ih nesalomljivom vezom ljubavi i odanosti (Kološanima 3:14)."

Ako sam poistovjećen s Božjim prijateljem, onda sam po toj neraskidivoj vezi ljubavi imao pravo čitati i istraživati tajne sakrivene u Bibliji. U toj komunikaciji s Bogom preko njegove Riječi je nastala knjiga “Tajne nebeskog kraljevstva“ zbog koje sam došao pred pravni odbor. To sudbeno viječe je smatrao da Bog svoje tajne otkriva samo “svojim prorocima“, odnosno samo Vodećem tijelu, jer nitko ne može razumjeti Bibliju bez da se konzultira s njima. S jedne strane su svojim tumačenjem pokušali umanjiti štetu time što su mene i druge članove zemaljske klase smatrali samo Božjim prijateljima, ali su s druge strane doveli u pitanje i to naše prijateljstvo s Bogom jer su nam oduzeli mogućnost komunikacije s Bogom i razumijevanja njegove Riječi bez njihovog posredništva. Unatoč neslaganja s njihovim učenjima i gledištima, ja sam nakon godinu dana uputio Pravnom odboru i treću molbu u kojoj sam podrobno iznio razloge da me ponovno prime.

 


Molba

 

Draga braćo,

Slobodan sam da Vam se ponovno obratim po pitanju moje želje da me primite nazad u skupštinu. Prije svega, ne želim da me gledate u krivom svjetlu kroz moje pismo koje sam vam uputio nakon što ste odbili moju drugu molbu. Nije bio u pitanju moj povrijeđeni ponos nego osjećaj odbačenosti zbog toga što sam iz svog kuta uvidio da ljudska pravednost ponekad ide iznad milosrđa. To me je toliko ražalostio da sam morao prigovoriti na vaše razloge koje ste našli kao izgovor da me još ne primite. Iako poštujem vašu odluku, jer ne možete čitati moje srce, ja sam vam želio dati do znanja da moje kajanje ne treba dovoditi u pitanje. Naime, ja sam već tada bio svjestan gdje sam to pogriješio u mislima, riječima i stavovima pa sam učinio neke promjene. Da bi razumjeli koje sam to promjene učinio morat ću vas upoznati sa njima u usporedbi sa onim što ste ranije znali o meni:

MOJA RAZMIŠLJANJA: Kao dijete sam odgajan u kršćanskom duhu, pa sam u svom odrastanju postao previše emotivno vezan za neke stvari koji su mi kočili i otežavali moj individualni duhovni razvoj. Problem sam vidio u tome što zbog emotivne privrženosti Zajednici nisam ulazio u dubinu biblijske istine nego sam sve automatski prihvaćao, pa i krštenje. Tako su i mnoge moje odluke donesene po inerciji i automatizmu, pa sam osjećao da u svemu što radim za Boga i braću nedostaje vodstvo svetog duha. To mi je više sličilo na neku radnu ili školsku zajednicu. Zbog toga sam osjećao neku nesigurnost u svojoj vjeri koja se najvećim dijelom oslanjala na povjerenju u druge, a manjim dijelom na vlastitom uvjeravanju. Kao da je moj duhovni razvoj ostao na razini djeteta, radnika ili roba koji samo rade ono što se od njih traži i očekuje, bez da imaju svoju volju i slobodu. Zato sam želio ispočetka istražiti Bibliju i potpuno se uvjeriti u svu istinu kako bi svoju vjeru učvrstio na Bibliji, a ne na nečijoj interpretaciji istine i na tuđem doživljaju vjere. Želio sam da istina i vjera budu moja svojina, odnosno da sam sebi dokažem da je sve što čujem ili čitam stvarno tako. Nisam više želio biti rob ljudi, nego rob Božji. Naime, za mene je Vodeće tijelo bilo poput nadnaravnih bića – nisam ih mogao vidjeti, doživjeti ni osobno upoznati kao ni Boga. Doživljavao sam ih kao povlaštenu klasu koja ima direktnu vezu u komunikaciji sa Bogom, dok drugi poput mene ne mogu imati niti doživjeti sveti duh niti razumjeti Bibliju bez njih. No, to me ujedno i kočilo jer sam njih doživljavao kao posrednike u svom odnosu s Bogom dok sam sebe doživljavao kao dijete koje svoje potpuno povjerenje polaže u njih. Oni su za mene bili prisutni preko svoje pisane riječi, a Bog preko svoje Riječi. Budući da sam njihovu riječ stavljao ispred Biblije, onda su mi oni ipak bili bliži od Boga. Bog je bio negdje tu, ali kao da je bio sakriven pa ga nisam mogao doživjeti kao svog Oca. Isus mi je bio još dalji jer sam smatrao da je On posrednik samo za "pomazanike“. No, kad sam čitajući Bibliju i istraživajući dubine Božje postao svjestan da je samo Isus posrednik između mene i Boga, onda sam stekao tu slobodu da tražim sveti duh kojeg on daje bez razlike, kako bi razumio sve dubine Božje i ono što me Zajednica uči. No, to me je istraživanje i uvjeravanje dovelo do toga da sam nailazio na mnogo novih biblijskih argumenata koji su mi davali jednu drugačiju sliku o nekim stvarima. Tada sam došao u dilemu – da li vjerovati svom razumu ili zanemariti razum kako bi vjerovao u nešto što sebi nisam mogao objasniti na postojeći način? Zato sam živio u očekivanju nekih preinaka od strane Zajednice.

Na temelju biblijskih primjera sam odlučio da Bogu trebam “služiti koristeći svoj razum“, a Gospodinovog roba slušati i poštivati zbog uloge koja mu je dana, ali u mjeri koja neće narušiti moj odnos s Bogom. Zašto sam tako bio odlučio? Zato što mi je Bog kroz svoju Riječ rekao da “ispitujem nadahnute izraze da vidim da li su od Boga“. Zatim mi je rekao da čak i “anđeli i Kristovi zastupnici mogu donositi drugačiju dobru vijest od one koja je dana u početku“. Rekao mi je i to da se “uvjeravam u sve“ pomoću njegove Riječi i da budem “potpuno uvjeren“ u točnost istine (Ri 12:1; 1.Iv 4:1; Ga 1:8; 1.So 5:19; Kol 2:2). Znao sam da nitko od pravih kršćana ne može svjesno ići protiv istine, nego samo nesvjesno. Toga sam postao još više svjestan kada su članovi Vodećeg tijela priznali da su u nekim tumačenjima i očekivanjima bili u zabludi; da su pogrešno pretpostavljali i nagađali neke stvari i da više puta nisu poslušali Isusovo upozorenje. Za sebe su rekli da nisu pogrešne zaključke donosili zbog zlobe ili nevjernosti Kristu, nego zbog prevelike revnosti. Priznali su da su kao ljudi skloni pogrešci i da se samo u Boga možemo potpuno pouzdati (vidi Probudite se! 22.6.1995. str 9). Želim da shvatite da ni ja nisam svoje zaključke i odluke donio zbog zlobe ili nevjernosti Kristu nego sam kroz njih još više učvrstio svoju vjeru u Boga i njegova obećanja. Znam da neka moja razmišljanja ne moraju uvijek biti točna, ali isto tako znam da me ona nikad ne mogu odvojiti od Boga ni od Zajednice pogotovo zato što su se neki moji zaključci pokazali potpuno točni jer ih je kasnije Zajednica uvela kao novo svjetlo i kao poboljšanja u organizacijskom smislu. Budući da još uvijek ne mogu u potpunosti razumjeti stav Zajednice po kojem ona sankcionira one koji se u nekim stvarima razilaze sa njenim učenjima, ja ga ipak poštujem jer se tako želi održati naše jedinstvo. Zato sam donio odluku da svoj život posvetim svom razvijanju dubljeg odnosa s Bogom i Kristom i da se duhovno izgrađujem - više na ljubavi, vjeri i dobrim djelima a manje na doktrinarnoj razini.

MOJE RIJEČI: Moja pogreška je bila u tome što sam dozvolio da o nekim svojim razmišljanjima i zaključcima pričam sa drugima. Međutim, nikad nisam imao loše motive i poticaje. Želim da znate da nikad nikome nisam govorio protiv Organizacije time da sam je klevetao ili prikazivao u krivom svjetlu. Nikad nisam koristio druženja sa braćom da bi nametao svoja razmišljanja, osim što sam u nekim prigodama želio nekoga potaknuti da dublje istražuje Bibliju. Nikad nisam na sastancima davao komentare kojima sam se suprotstavljao onome što piše u izdanjima Zajednice. Radije sam šutio nego davao takve komentare, tako da nitko od braće nije mogao mene gledati kao nekog tko drugačije razmišlja. O tome može posvjedočiti cijela skupština. Oni su tek nakon isključenja saznali da je moje isključenje povezano sa drugačijim razmišljanjem. No još uvijek oni ne znaju u čemu su se moja razmišljanja razlikovala od trenutnog tumačenja Zajednice, osim ako im vi to niste rekli.

Kao što je apostol Pavle doživio da su neka braća izvrtali njegove riječi, jer su im bile teške za razumjeti, tako sam se i ja bojao da će me drugi pogrešno razumjeti. Zato nikome nisam davao da čita moja istraživanja pa sam neka od njih povjerio samo Zajednici, tj. Betelu, pokrajinskom nadgledniku i svojim starješinama kako bi oni vidjeli da li su ona opravdana ili ne. Smatrao sam da su oni dovoljno jaki u riječi i nauci tako da im mogu u povjerenju reći i ono što drugima nikad ne bi mogao. Nisam razmišljao da to može uznemiriti starješine kao duhovno jake osobe i da će me zbog mojih zaključaka dovesti pred pravni odbor. Ono što sam naučio kroz ovo vrijeme je to da u buduće, ‘ukoliko nema prevoditelja’ ili onoga tko može razumjeti moje riječi, ‘da šutim i govorim samo sebi i Bogu’ (1.Ko 14:28). Sada znam da ste vi željeli preventivno djelovati kako bi zaštitili skupštinu od mojeg mogućeg lošeg utjecaja. Iako mi nikad nije bila namjera da loše utječem na druge, sada sam još više svjestan da neke moje riječi mogu uznemiriti vas i drugu braću. No, da ne bi učinio takvu grešku, prihvatio sam vaš savjet da se u buduće ne istrčavam pred braćom, pa makar bio u pravu.

MOJ STAV: Moj stav se temeljio na nekim biblijskim primjerima i izjavama koji su mi davali za pravo da istražujem Bibliju i da se sam uvjeravam u biblijske istine, a da ujedno ne negiram istinu o Kristu, tako da sam na pravnom odboru došao u sukob sa stavom kojeg ste vi zastupali. Naime, vi ste me pokušali uvjeriti da nitko od nas krštenih kršćana nakon svog krštenja ne treba istraživati Bibliju na način da se uvjerava u ono što iznose članovi Vodećeg tijela nego da mora poslušno prihvaćati svaku njihovu izjavu i tumačenje kao istinu. Ja tada nisam bio spreman to prihvatiti. No sada, nakon što sam razmislio o svemu, vidim da sam zanemario neke razloge zbog kojih Zajednica treba očuvati stečeno jedinstvo skupštine, pa čak i na toj doktrinarnoj razini. Ja sam tu cijenu platio isključenjem i to sada potpuno razumijem.

U mom stavu nije bilo niti malo lošeg ponosa kojim bi ja isticao preveliko mišljenje o sebi. Ja sam samo bio uvjeren u svoju misao koju sam temeljio na Bibliji, a koju sam pokušao zastupati kako bih vam ukazao da u svom obožavanju koristim svoj razum. Možda sam ispao nerazuman kao i Pavle koji je bio primoran reći braći u Korintu: “Čak ako me smatrate takvim, prihvatite me makar i kao nerazumna... Što govorim, ne govorim kao što bi Gospodin govorio, nego kao u nerazumnosti, u ovom samouvjerenom hvalisanju“ (2.Ko 11:16,17). Zbog moje samouvjerenosti je došlo do sukoba mišljenja u kojem vi niste mogli prihvatiti moja opravdanja za ono što sam govorio. Samouvjerenost je u meni bila stvar oduševljenja i gorljivosti za ono što sam smatrao istinom. S takvim stavom su vjerojatno mnogi u dalekoj prošlosti bili spremni dati svoj život za Boga i istinu. Takav stav je u meni od dana kada sam bio spreman za istinu podnositi uvrede, ruganja i zatvor. Zato želim da mi pomognete u mom duhovnom izgrađivanju kako bi bio potpuno svjestan loših stavova i razmišljanja koja Bog osuđuje.

Osim toga, iako mi je rečeno da ja imam krivo učenje koje mijenja doktrine naše Zajednice, mislim da će te se ipak složiti sa mnom da je u onome što sam vam predočio bilo riječi samo o preinakama, a ne o negiranju tih istih učenja. Npr. ja sam vam prezentirao svoje istraživanje u vezi Isusove prisutnosti uzimajući u obzir sve ono što o tome piše u Bibliji i u našim publikacijama. Ja nisam negirao to učenje. Upravo ono što sam našao u publikacijama mi je bio temelj da samo korigiram vremenski termin Isusove prisutnosti. To sam prije mnogo godina učinio i s izvještajem iz Mateja 24:15, tako da sam sebi korigirao vremenski termin ispunjenja tih Isusovih proročanskih riječi što se kasnije pokazalo zaista točnim. Ja sam očekivao da će te mi ukazati gdje sam pogriješio u svojim zaključcima, a ne da će te me osuditi kao otpadnika. Ako se Vodećem tijelu ne može prigovoriti da je tim istim korekcijama išao protiv vlastitih učenja, onda se ni meni ne može prigovoriti da sam išao protiv učenja Zajednice. Isto je tako i sa korekcijama koje sam opisao u vezi službe propovijedanja. Ja nikad nisam dao do znanja da sam protiv službe propovijedanja i izvještavanja, ali sam bio slobodan da ukažem na moguće potrebne preinake koje mogu biti utemeljene na Bibliji. No, kad sam želio raspravljati s vama o tim preinakama, neki od vas su me doživjeli kao protivnika koji uvodi kriva učenja. Prosudite još jednom - je li bilo riječ o preinakama ili negiranju tih biblijskih učenja i zapovjedi?

Slažem se s onim što je još odavno rekao brat A.H.Macmillan: “Bez obzira na to kakve smo preinake u svojim gledištima morali poduzimati s vremena na vrijeme, one nisu promijenile velikodušnu pripremu otkupnine i Božje obećanje vječnog života.“ Tako i preinake u mojim gledištima nisu promjenile te i druge biblijske istine, tako da se i dalje smatram kršćaninom koji vjeruje u Boga, Krista i Božje kraljevstvo. Da bi mogao potpuno odbaciti neka svoja gledišta koja mogu biti kriva, ja vas molim da mi pomognite “onako kako čovjek oštri lice drugoga čovjeka“.

MOJA DJELA: Moja djela nisu uključivala pobunu, sektašenje, žučne rasprave, javno širenje svojih razmišljanja, klevetanje odgovorne braće, nepoštivanje autoriteta i slično, tako da tu nemam što mijenjati. Braća su i prije imala u mene povjerenja jer nikad nisam išao kod nekoga s namjerom da bi ga uvjeravao u neku drugačiju nauku i drugačija tumačenja. Uvijek sam bio kod svih rado viđen gost i oni su uvijek bili moji dragi gosti. Samim tim što su me primali u svoj dom je dokaz da nisu imali proiv mene ništa. Nisu imali razlog da me ne primaju kao nekog tko donosi krivo učenje. Mislim da braća nisu izgubila povjerenje u mene jer su tak sada postali svjesni da sam se u druženju s njima ponašao kao brat, a ne kao klevetnik Organizacije i protivnik istine. Tako će biti i nakon mog primanja.

Prije nego budete potpuno sigurni da li da me primite ili ne, ja bi vas zamolio da preko svih skupština u hrvatskoj tražite od braće da sve ono što sam im slao u pisanom obliku da to donesu pred starješine i da se to uništi. Braću u našoj skupštini zamolite da vam to donesu kao dokaz protiv mene jer takvo što bi bilo dovoljno da se vidi da li sam želio nešto javno objavljivati ili ne. Ako toga ima onda u mene sigurno ne možete imati povjerenje. No, ukoliko toga nije bilo, onda možete imati povjerenja u mene. Naravno, ne mislim pri tom na ono što sam slao Betelu i dvojici starješina iz naše skupštine jer to nije bilo namijenjeno za javno objavljivanje, za širenje drugačijih učenja, za stvaranje podjela i sekti, niti je bilo usmjereno protiv pravog obožavanja. Preko starješina sam samo želio utjecati na formiranje odbora koji bi bili posrednička komunikacija između braće poput mene i Vodećeg tijela. Zato sam samo njima iznosio detaljnije i opširne argumente za koje sam smatrao da su opravdani. U tome nisam vidio ništa loše, ali je ispalo loše po mene jer sam se u vezi nekih preinaka očito istrčavao sa svojim argumentima, uvjerenjima i prijedlozima.

Kad su u pitanju neka moja istraživanja koja sam u pisanom obliku skupio u jednu arhivu, onda vam mogu reći da ih nisam uništio jer ih nikad nisam namjeravao koristiti za širu javnost, nego samo za moju komunikaciju s Vodećim tijelom. Kako moja riječ nema tu snagu da bilo što promjeni, ona će do daljnjega ostati mrtvo slovo na papiru. Međutim, moguće je da nešto od onoga što sam istražio ipak oživi ukoliko Zajednica uvede neke preinake u tumačenju i razumijevanju jer sam već tako nešto doživio. Stoga nisam bio spreman uništiti svoja istraživanja jer su se neka od njih već pokazala točnima. Osim toga, velika većina onoga što se nalazi u mojoj knjizi su naša zajednička uvjerenja i nauke, ali sa nekim preinakama ili korekcijama koja nemaju nikakvu vezu sa krivim učenjima. Ja sam samo neke teme sebi mnogo detaljnije opisao nego je to nama ikad bilo prezentirano kroz publikacije Zajednice. Tako npr. za neke biblijske stavke za koje u publikacijama ima samo malo objašnjenja koje mogu stati na jednu stranicu, ja sam ispisao desetke stranica teksta jer sam u svom istraživanju uzimao u obzir cjelokupni tekst i kontekst cijele Biblije te povijesnu, kulturnu i jezičnu pozadinu. Nešto od toga sam već pisao i slao Betelu i nisam dobio ni od njih niti od svojih starješina upozorenje da se tu radi o otpadničkim razmišljanjima (jedno od njih je objašnjenje za Luku 20:34-36). Ukoliko želite, ja ću vam dati da se u to sami uvjerite. I ako u tome nađete iti malo otpadničkog razmišljanja ja ću biti spreman pred vama uništiti taj materijal i cijelu svoju arhivu.

Točno je da neki moji tekstovi dovode u pitanje trenutno razumijevanje nekih stvari. Oni su nastali u mom pokušaju da se ‘uvjeravam u svu istinu’ tako da sam došao do argumenata koje sam smatrao opravdanim. Kao što je jedan od vas rekao, vi niste tražili da se odreknem svojih uvjerenja, već da čekam na promjene i nova objašnjenja od Zajednice. Da li ste mi do znanja da u nekim stvarima mogu biti u pravu, u što sam se već uvjerio, ali da ipak budem strpljiv. Do sada su mi moja istraživanja bila dokaz da sam u nekim stvarima gledao ispravno i u pravom smjeru, ali preuranjeno u odnosu na druge. U tome ne vidim nešto loše jer bogatstvo naše Zajednice u razumijevanju nekih tema često ovisi o istraživanjima koja dolaze sa različitih strana i od različitih ljudi, pa čak i onih koji nisu nikad bili povezani sa našom Zajednicom. No, ako ja iz nekih razloga još uvijek ne smijem ponuditi Zajednici svoja istraživanja, onda ću ih do daljnjega morati zadržati samo za sebe. Ako među tim mojim tekstovima ima nečeg što je neupotrebljivo za mene i cijelu Zajednicu, ono će kao takvo ostati kao i do sada – mrtvo slovo. Nema potrebe da zbog toga sva svoja istraživanja zajedno sa tim bacim u vatru. Za mene će biti daleko značajnije da mi pomognete u ispravljanju mojih krivih zaključaka do kojih sam došao vlastitim uvjeravanjem.

Koliko znam, Zajednica nikad nije javno ili tajno uništila knjige brata Russella u kojima je on tumačio proročanstva i izračune za 1914. godinu pomoću izračuna Keopsove piramide koju su kasnije nazvali Sotonskim arhitektonskim djelom. Nije uništila publikacije u kojima se nalaze ukazivanje na sazviježđe Orion gdje se navodno nalazi Božje prijestolje, a što je preuzeto od adventista. Nije uništila publikacije u kojima se nalaze kriva i zastarjela tumačenja koja su s vremenom korigirana ili potpuno promijenjena, pogotovo ona koja su ukazivala na 1874-tu kao godinu Kristove prisutnosti i 1914-tu i 1925-tu kada se očekivao kraj ovog svijeta. Još uvijek se mogu u našim starim publikacijama naći i mnoge druge izjave i tumačenja koja su se promijenila, ali zbog kojih nismo nikad dobili upute od zajednice da to uništimo. Osim toga, iako je došlo do promjena u tumačenju Mateja 24:34; 25:31-33, mi smo i dalje bili poticani da u službi nudimo starije publikacije u kojima su se nalazili ti stavci sa pogrešnim tumačenjem. Koliko ja znam sve je to još uvijek dostupno braći i široj javnosti, pa nitko ne pravi problem oko toga. Nitko nije tražio da se Zajednica zbog toga pokaje i da to pokajanje pokaže na taj drastičan način – javnim uništavanjem ili spaljivanjem knjiga.

Ako u mojoj knjizi postoje stvari koje su neupotrebljive i bez ikakve vrijednosti, onda će one kao takve ostati bez da zbog njih sva svoja istraživanja bacim u smeće jer mnogo toga što sam istražio i napisao je upotrebljivo u kršćanskoj praksi i nauci. Stoga smatram da ono što sam zaključio ne mora biti nešto što se treba olako odbaciti kao beskorisni otpad ili smeće. Osim toga i prema ‘otpadu’ treba ponekad pokazati cijenjenje jer ono što se nekad bacalo kao beskorisno smeće danas se skuplja i reciklira za daljnju upotrebu. Tako su neka Russellova objašnjenja najprije proglašena netočnim, ali su kasnije vraćena kao točna. Zato je bilo dobro da Zajednica nije uništila knjige i časopise koje je on pisao i uređivao (Stražarska kula 1.5.96.str.13.st 12,13). Isto tako, one koje se proganjalo kao otpadnike i heretike, danas se hvali kao razumne i razborite kršćane koji su bili spremni žrtvovati život za Boga i Bibliju. Ne želim reći da je sve ono što sam istražio potpuna istina, ali ne mogu tvrditi ni da je čista laž. U mojim zaključcima sam mogao pogriješiti i zato želim da mi ukažete na moje pogreške kako bih ih lakše odbacio. Možda će za to biti potrebno uvesti neki tečaj po preporuci Zajednice. Nadam se da vam neće biti teško pomagati mi da u mojim mislima odagnam neke dvojbe i sumnje. Zato vas molim da moje sumnje ne smatrate zlonamjernima nego "budite milosrdni prema onima koje muče sumnje“ (Juda 22).

Moja me istraživanja nikad nisu poticala na pobunu protiv Boga i Krista. Naprotiv, želio sam svoj dar koristiti za unapređivanje istine i pravog obožavanja i biti suradnik braći koja su tome posebno posvećena, ali me vi očito niste mogli vidjeti u tome. Zalagao sam se za formiranje odbora koji bi bili linija komunikacije između braće poput mene i Vodećeg tijela, tako da je to bio još jedan dokaz da me se ne gleda kao osobu sa zlim i otpadničkim namjerama koja radi podmuklo iza vaših leđa. Nažalost ni to niste uzeli u obzir, kao ni cijelu moju prošlost i službu. Moje namjere su bile dobre, samo što sam ih očito iznio u krivom trenutku kao i Galileo. U jednom našem časopisu piše da je on jedva čekao da svoje dokaze iznese pred najuglednije ljude svog vremena, velikaše i kardinale. Nadao se da će svladati protivljenje Crkve, pa čak i zadobiti njenu podršku, ali se grdno prevario. Tako sam i ja svoje dokaze želio iznijeti pred starješinama koji su dovoljno jaki u spoznaji i razumijevanju da mogu sa mnom ravnopravno raspravljati o nekim biblijskim temama. Međutim, sve je to otišlo u smjeru kojem se nisam nadao i na kraju završilo isključenjem.

Ako sam sve ovo morao proći kako bi shvatio da moj stav nije prihvatljiv za vas i cijelu Zajednicu, onda ću učiniti sve kako bi uz vašu pomoć svoj život i odluke uskladio sa svim kršćanskim zahtjevima. Točno je da sam ranije donio neke odluke na temelju svog razumijevanja tih biblijskih zahtijeva, tako da sam odudarao od ostale braće koja su u svemu slijedila upute i zahtjeve Zajednice. Smatrao sam da odluke koje sam donosio na temelju razmatranja određenih biblijskih primjera i stavaka ne mogu biti predmet vaše osude, ali se pokazalo da sam time negirao apsolutnu podložnost Gospodinovom robu, tako da sam izgubio svoje pravo da pripadam Organizaciji koju oni predvode. Ako u budućnosti neke stvari u mom životu ne budu usklađeni sa određenim zahtjevima tog roba, ja vas molim da mi na to skrenete pažnju. Nemojte žaliti truda i vremena. Ja sebe vidim kao Božjeg slugu, a na vama je da me kao takvog prihvatite zajedno sa svim mojim slabostima, nedostacima i manama. Ako u meni vidite nešto dobra, onda mi pomognite da tim dobrim stvarima izgrađujem sebe i cijelu skupštinu...

Hvala na razumjevanju. Vaš brat

Danijel Polanec

23. januar 2011.


 

Nakon nekoliko dana je održano saslušanje povodom molbe za primanje. Bit će zanimljivo čuti njihove primjedbe na ono što sam napisao u ovoj molbi. Vidjet će se da su tražili samo one riječi i misli u kojima su pokušali opravdati svoje kruto gledište, dok su zanemarili sve ono što su mogli iskoristiti da u meni vide brata koji traži njihovu pomoć i razumijevanje.