Svrha isključenja

 

U prvom stoljeću su članovi skupštine živjeli kao zajednica ili kao “tijelo“. Međusobno su se izgrađivali u vjeri, što je uključivalo i opominjanje onih koji su počinili ili činili grijeh. Među njima nije bilo tajni kad je u pitanju grijeh kojeg je trebala osuditi cijela skupština. Kad bi netko činio određeni grijeh, on bi bio označen ili “obilježen“ pred skupštinom kao grešnik, tako da je svatko znao o čemu je riječ. Npr. kao što je u Židovskoj zajednici netko javno bio obilježen kao “bludnik“, tako se obilježavalo i braću u kršćanskoj skupštini (Mt 21:32; 1.Ko 5:1). Skupština ih je mogla javno ukoriti i “obilježiti“ po karakteru njihovog grijeha kao što su pohlepa, iznuđivanje, idolopoklonstvo, pijanstvo, preljub, kleveta itd. Svoje negodovanje su izražavali tako da ga nisu primali u svoje duhovno zajedništvo dok se ne pokaje, a s druge strane su ga ipak opominjali kao brata (1.Ko 5:9-13; 6:9; 1.So 5:14; 2.So 3:13). Nisu ga izolirali od sebe jer izolacija uglavnom ima kontraproduktivan učinak. No kad je u pitanju bio netko tko bi išao toliko daleko da je sa zlim namjerama promicao učenja protivna Kristovom učenju ili bi bio označen kao antikrist, odnosno onaj koji je poricao Isusa kao Krista, onda su se članovi skupštine potpuno ogradili od takvih (1.Iv 2:22; 4:3; 2 Iv 7-11).

Kad se nekoga “obilježilo“ karakterom njegovog grijeha, onda je cijela skupština znala o čemu je riječ. No, moje isključenje je bio šok za članove skupštine, jer me nisu mogli povezati s nikakvim grijehom ili zloćom, a kamo li sa nekim tko “ne ostaje u Kristovom učenju“ ili “ne donosi to (biblijsko) učenje“ (2.Iv 10). Isus je imao priliku javno govoriti pa su slušaoci mogli odvagnuti njegove izjave i učenja i usporediti ih s onim što su učili i zastupali židovski rabini, saduceji i farizeji. Bez obzira što su ga vjerski vođe osudili, mnogi iz naroda nisu mogli prihvatiti tu osudu jer su znali da  je Isus zastupao biblijsku istinu. Oni koji su više bili tradicionalno orijentirani su stali na stranu svojih vjerskih vođa i prihvatili njihov sud.

Danas su stvari tako postavljene da nitko u našoj zajednici ne smije javno iznositi drugačija učenja i dovoditi u sumnju njena učenja a kamo li da oko sebe formira grupu istomišljenika. Zato nitko od moje braće nije imao prilike čuti moja navodna nova učenja niti ih usporediti s učenjima Zajednice. Kad sam bio isključen onda nitko od članova skupštine nije smio dovoditi u pitanje tu najstrožu odluku starješina nego su je morali prihvatiti. Takva se odluka ipak može preispitati pa čak je i promijeniti ukoliko za to postoje opravdani razlozi. Moji sudije nisu ni pokušali uvidjeti te opravdane razloge zbog svog unaprijed stvorenog stava i institucioniziranog načina razmišljanja.

Nakon objave o isključenju osjećao sam jedan poseban mir u srcu, pa čak i radost što sam bio spreman hrabro stati pred ljudske suce i zastupati Božju Riječ. Mislim da oni nisu mogli imati taj mir jer su u toku procesa priznali da su njima vezane ruke i da ne mogu drugačije postupiti. Kad se uvidi tko im je vezao ruke, moći ćete i sami donijeti svoj sud o ovom procesu. Zato mogu slobodno reći da se ovaj proces koji je doveo do mog isključenja trebao desiti, ne toliko zbog mene koliko zbog samih starješina. Zašto? Upravo zato da se vidi na kojim temeljima se održava postojanje ove međunarodne skupštine tj. organizacije i do koje mjere ljudski faktor sprječava svetom duhu da djeluje u punoj mjeri. Dok oni sebe vide kao bogomdane zemaljske suce, trebali su biti svjesni da se i sami nalaze pred najvećim sucem koji će ih prosuđivati po onome kako upravljaju njegovom imovinom i kako sude svojoj braći.

Činjenica je da su starješine samo nesavršeni ljudi koji na ove stvari mogu gledati izričito sa stajališta organizacije koja ih je imenovala i koju moraju podržavati u svemu. Jedan od njih je bio imenovan kao misionar koji je iz Amerike poslan da služi u Hrvatskoj. Budući da njega financira Zajednica, on nikako nije smio dovoditi u pitanje njene stavove i učenja, pa ih je branio bolje nego Bibliju. Koliko sam primijetio, drugi starješine uopće nisu imali izgrađen vlastiti stav koji bi bio razvijen kroz dublji uvid u Bibliju, pa su sami upadali u zamku krivog tumačenja pojedinih biblijskih stavaka. Osim toga, čak i da je neki starješina imao neki prigovor na izjave i odluku drugih starješina, njegova riječ ne bi mogla puno utjecati jer je u manjini, pa se mora pokoriti odluci većine, pa čak i prešutjeti neke stvari kako ne bi doveo sebe u vezu s onima koji imaju drugačije mišljenje. Naime, cijeli ovaj slučaj pokazuje da postoje ekstremnosti po kojoj lakomislena odanost organizaciji može dovesti do toga da dobronamjerni starješine postanu nepravedni i nemilosrdni. Ta okrutnost se ne može usporediti sa srednjovjekovnom inkvizicijom kada se išlo toliko daleko da su čak i istaknuti katolički “sveci“ zagovarali egzekucije heretika. Augustin je tako tvrdio da je ”nužno pribjeći sili kad se zanemaruju riječi razuma“. Isto tako, Toma Akvinski je rekao da ”hereza ...  zaslužuje ne samo ekskomunikaciju nego čak i smrt“. (Probudite se! 8.1.1988. str.28).

Za mene je ipak okrutno to što se isključene osobe zbog drugačijeg mišljenja ili uvjerenja smatra otpadnicima koji osporavaju autoritet i riječ čelnih ljudi, jer to prije svega asocira na one koji su toliko sagriješili da su otpali od Boga i da kao takvi nemaju pravo na život u Božjem kraljevstvu. Nepravedan je i sam način na koji se ostali članovi skupštine odnose prema takvima. Iako svaki razuman čovjek ima pravo mišljenja i mijenjanja uvjerenja, oni se prema takvima koji su uzeli tu slobodu da ispoljavaju svoje drugačije uvjerenje odnose kao prema gubavcima od kojih okreću glavu, kojima ne izražavaju dobrodošlicu na sastancima i kojima u prolazu ne žele reći čak ni “dobar dan“. Njihovo je pravo da se tako odnose prema stvarnim nepokajničkim otpadnicima ili antikristima, ali kad uzimaju to pravo da se tako odnose prema meni i meni sličnima onda trebaju shvatiti da to njihovo (nametnuto) pravo može biti usmjereno protiv brata a samim time i protiv Krista (1.Ko 8:9). Na žalost, mnogi to ne vide nego prihvaćaju pravila ponašanja i odluke starješine bez da znaju o čemu je riječ. Oni u toj odanosti organizaciji misle da ne postupaju nepravedno i da sve to čine u skladu sa teokratskim pravilima i načelima. Međutim, postoje mnogi jasni dokazi koji dovode u pitanje pravovaljanost jedne takve odluke protiv mene.