Transkript br. 3

Saslušanje pred Prizivnim odborom

 


Prizivni odbor je trebao razmatriti, ne samo ovu žalbu nego vidjeti da li je Pravni odbor postupio ispravno. Trebali su istražiti da li je učinjena gruba povredu pravila, zakona, ili nekog biblijskog načela. No to nisu učinili niti su točku po točku rušili moju žalbu. Ukoliko sam smatrao da nisam sagriješio prema Bogu ili nekom biblijskom načelu, onda se nije ni moglo očekivati moje kajanje tako da Prizivni odbor nije mogao istražiti da li je Pravni odbor zanemario uvažiti neke važne dokaze mog pokajanja. U nastavku ovog procesa i salušanja pred Prizivnim odborom se može vidjeti da su po mjerilima Biblije postupili pristrano. Naime, iako je Pravni odbor povrijedio moja pravo da budem priznati član skupštine, oni to nisu željeli vidjeti jer su se vodili istim pravilima i istim načinom razmišljanja. Umjesto da su vidjeli da je Pravni odbor zloupotrijebio svoje ovlasti i povredio neka biblijska načela oni su samo željeli vidjeti da li sam ja povrijedio neka pravila Zajednice. Čak i da jesam svojim načinom razmišljanja i postupcima izašao iz okvira koja je postavila Zajednica, onda bi jedan nepristrani Sud, koji nije ograničen organizacijskim pravilima i ustrojstvom mogao jasno razabrati da je u pitanju samo jedan proces protiv čovjeka koji se usudio razmišljati svojom glavom i donositi odluke u skladu sa onim kako ga je Biblija usmjeravala. S druge strane, svi ovi starješine koji su sudili po mjerilima Zajednice su po mjerilima Biblije zloupotrijebili svoj autoritet. To je za sada samo moje mišljenje, ali će nakon razmatranja samog saslušanja to možda postati i vaše mišljenje ukoliko budete u ovome sudjelovali kao nepristrani promatrač.


 

Ponedjeljak, 18. sijačanj, 2010

Prisutni:

  • Članovi Prizivnog odbora: Debak Drago, Miletić Stjepko, Ćudina Jakov
  • Članovi Pravnog odbora: Zilavec Stiv, Šurija Vedran, Gugić Nikša i Drnasin Ante

 

Brat Jakov Čudina se moli prije novog saslušanja i ispitivanja. (...)

Drago: Danijele, mi smo se več čuli vezano za ovaj Prizivni odbor jer si se ti žalio na odluku Pravnog odbora. Naime, nas zanima  jesi li, kad je bio Pravni odbor, razumio temelj po kojem je Pravni odbor donio svoju odluku?Jesi li to razumio?

Danijel: Pa dobro, Pravnom odboru sam pristupio s jednom krivom pretpostavkom da je u pitanju saslušanje. Naime, meni je u samom početku bilo postavljeno pitanje: "Kad se i u kojem trenutku tvog života desilo da si ti počeo tako razmišljati (izgubio ljubav prema istini)?“ Ja sam nekako pokušavao kroz neka svoja razmišljanja reći što se to desilo i kako se to desilo da sam počeo drugačije i dublje razmišljati o nekim stvarima i sa više detalja. Tako sam nekako do kraja saslušanja pred Pravnim odborom osjećao potrebu da to kažem i objasnim. Nisam imao potrebu da to branim nego da to kažem. Zato sam možda bio zatečen na kraju. Imao sam osjećaj da je nešto ostalo nedorečeno.

Drago: Ti si znao da je taj dan sazvan Pravni odbor, da nije to običan razgovor nego da je baš Pravni odbor. Oni su te obavjestili o tome.

Danijel: Da.

Drago: Ok. Mi smo pročitali tvoju žalbu. Ti nam slobodno reci sve, na koji dio se ti posebno žališ, koji ti nije jasan. Reci nam najprije slobodno svoje viđenje.

Napomena: Umjesto da pobiju bilo koju točku moje žalbe oni su to vješto izbjegli i započeli novo saslušanje. Ukoliko je bilo koja točka moje žalbe imala pravni osnov trebali su to uvažiti ili u suprotnom obrazložiti zašto su odbili moju žalbu. Ovako su nastojali hvatati me za riječ kako bi potvrdili odluku Pravnog odbora.

Danijel: Možda bi volio još jednom vidjeti kako je sve ovo preneseno vama... gdje je taj moj najveći propust.

Drago: Čuj. Mi imamo zapisnik Pravnog odbora i imamo tvoju žalbu. Nije uopče bitno kako je nama preneseno. Ono što je nama bitno je tvoje stajalište, tvoje viđenje stvari. Nije bitno sve ovo ostalo.

Danijel: Ne, mislio sam zato što sam u toj žalbi naglasio neke stvari, pa ako nešto nije jasno iz toga što sam napisao, bilo bio dobro da vam to sad razjasnim.

Dargo: Može. Neka pitanja možda nisu konkretna. Iz ovoga nije nam baš jasno kad si ti zaista počeo s tim istraživanjem.

Danijel: Dobro. Nisam ja namjerno počeo to istraživati. To se desilo spontano još dok sam kao starješina pripremao neka predavanja koja su zahtijevala dublje istraživanje. Svaki put bi takva predavanja pripremao kroz duže vrijeme, jer tada nije bilo indeksa. Ja sam pravio svoj vlastiti indeks zbog kojega sam prelistao i pročitao svu našu publikaciju. Svaki put kad bi istraživao neku temu za predavanje ja sam želio osobno biti uvjeren u svako tumačenje. Jednom sam došao u situaciju da mi je jedno tumačenje Zajednice izgledalo nelogično jer sam razmatrajući kontekst Biblije dobio uvid da se tumačenje ne slaže sa vremenskim ispunjenjem. Nakon nekoliko godina je došlo novo objašnjenje po kojem su braća to tumačenje stavila u novi vremenski okvir, što se slagalo sa mojim istraživanjem. To je bilo u razdoblju 90-tih godina. Iako sam se želio posvetiti daljnjem istraživanju Biblije, to sam zanemario jer sam se posvetio službi na udaljenom području južne Dalmacije od Makarske do Metkovića, gdje sam četiri godina služio kao starješina. Živio sam u Splitu, a na sve sastanke i službu propovijedanja putovao više puta tjedno, uglavnom o svom trošku. Kasnije nakon što sam se oženio, pružila mi se prilika da živim u Metkoviću kako bi se posvetio izgrađivanju braće na tom području, što je bilo dobro za druge, ali ne i za mene i moju ženu koji smo često živjeli pod jednim velikim pritiskom zbog životne egzistencije. Kad smo vidjeli da se uz sav taj teret ne možemo posvetiti drugima, odlučio sam da se vratim u Split gdje sam dobio posao koji mi nije omogučavao da do daljnjega služim kao starješina. Zbog posla sam morao jedan dan u tjednu ići u svoju skupštinu, a drugi dan u drugu. To je trajalo par godina. U tom periodu sam se baš posvetio malo više istraživanju Biblije i to mi je pričinjavalo duhovno zadovoljstvo. Osjećao sam potrebu, kao da je nešto iz mene tražilo da se posvetim Bibliji i tada sam mnoge teme malo dublje proučavao i mnoga pitanja koja su mi se sama po sebi postavljala. Čitao sam studijske članke u proširenom smislu. Išao sam malo dublje u kontekst i povjesnu pozadinu. Nekako sam se pokušavao staviti možda čak i u vrijeme u kojem su ti pisci Biblije živjeli i opisivale neku stvar koju su gledali iz svog kuta. Tada je naravno dolazilo do nekih saznanja, do novih detalja koje sam koristio da tu ukupnu sliku o nekoj temi što bolje sam sebi približim. Naravno, te stvari sam zapisivao u svoj notes i toga se dosta nakupilo, tih nekih mojih komentara pa sam to nekako sve tematski posložio u jednu zbirku. Imao sam osječaj da me u tom periodu mog života na sve to nešto tjera, nešto u čemu sam nalazio radost i zadovoljstvo, osječaj da nešto vrijedno radim. Nije mi bio poticaj tražiti greške niti sam želio u sumnjati u vodstvo Zajednice. Sumnja ne mora uvijek biti krivo protumačena u negativnom svjetlu, jer sumnja kao sumnja ponekad može biti opravdana jer je to možda prvi korak kod razborite osobe da nešto dublje istraži. Vjerujem da su i braća koja služe kao “vjerni i razboriti rob“ ponekad zbog sumnje u nešto morali malo dublje istražiti neku stvar pa su došli do novih točnijih saznanja koja su ih navela da mijenjaju svoja tumačenja. Ja nisam sumnjao u “vjernog i razboritog roba“ nego sam bio naveden da posumnjam u stvari za koje sam uvidio da su krivo objašnjene i koje mi nisu bili sasvim logično postavljene. Jehova nam je dao i razbor i razum i potrebu za znanjem. Znači, nisam to želio zloupotrijebiti nego sam želio nekako sve to iskoristiti i za svoju dobrobit, a opet, budući da sam ranije bio i starješina i pionir, imao sam osjećaj da sve što radimo to činimo i za osobnu izgradnju i izgradnju cijele skupštine.

Nadopuna: Tada sam se još više osjećao kao ‘razborita osoba’ koja može razvijati sposobnost opažanja, razumijevanja, uvid, razum, mudrost, oštroumnost, znanje, spoznaju i pronicljivost – odnosno sve ono što krasi ‘mnoge’ među nama koji s tim darom mogu razumjeti i one duboke istine. Taj dar sam pripisao Jehovi i želio sam ga podijeliti sa onima koji su se predstavljali ‘Gospodinovim robom’ – kako bi i se i na taj način našao korisnim suradnikom u unapređivanju istine. Svaka sumnja za sobom povlači opravdane argumente. Zato nisam mislio da će se moji argumenti promatrati u negativnom svjetlu i da će me se procijeniti kao osobu koja sumnja u ‘Gospodinovog roba’. To bi bilo pripisivanje krivih poticaja i ne bi bilo u redu ni u pravnom ni u moralnom pogledu.

Danijel: - (nastavak): ...  Naravno, ja nisam s tim mojim istraživanjima želio izlaziti u javnost i zato sam imao potrebu da prije svega otvorim komunikaciju sa starješinama koji služe u Betelu, a koji su produžena ruka Vodećem tijelu. Jučer smo također imali riječi o tome u studijskom članku gdje je bilo rečeno da smo mi suradnici vjernog i razboritog roba. Zbog te suradnje se za nas kaže da smo “Jehovini suradnici“. Znači, ako smo mi suradnici Jehovini, mi se nikako ne možemo staviti u poloižaj Jehove niti ću ja zauzeti njegovo mjesto. Suradnja doprinosi promicanju Božje volje, promicanju istine o Bogu i bilo čemu što može biti pozitivno, ne samo za mene. Ja mogu tako biti samo sredstvo u Božjim rukama. Svi smo mi na neki način u Jehovinim rukama. Znači, Jehova nas bilo kad, u bilo koje vrijeme iz tko zna kojih razloga može u nečemu upotrijebiti. Zato nikad nisam smatrao da taj način mog pristupa Bibliji može biti nešto negativno, nego naprotiv - neko saznanje bilo od koga da dođe, čak od onog najmanjeg u skupštini, uvijek može dobro doći, tako da sam zbog toga nekako osjećao potrebu da se stvori neka komunikacija između nas i onoga kome treba doći ta informacija. I sad, kao što sam htio naglasiti u jednoj situaciji, ja se nisam želio staviti u položaj Vodećeg tijela niti zauzeti njegovo mjesto. To sam vam želio objasniti u ovom pismu (kojeg sam želio dati članovima Prizivnog odbora, ali je odbijen jer sam navodno zakasnio da ga oni zajednički razmotre). Tu opisujem kako sam ja doživljavao Zajednicu. Ti si (Jakove) sad u molitvi spomenuo Zajednicu kao majku. Znači nešto blisko, nešto u čemu našu Zajednicu doživljavamo kao jednu obitelj. Zato sam tu napisao:

“... Moj stav prema “vjernom robu“ se promijenio samo u smislu mog odrastanja od duhovnog djeteta pa sve do mjere rasta odraslog čovjekaDok sam bio duhovno dijete ja sam razmišljao kao dijete i moj stav je bio na tom duhovnom nivou i prema starješinama u skupštini i starješinama u Vodećem tijelu. Taj stav se ogledao u mom prihvaćanju Vodećeg tijela kao mog duhovnog oca i Zajednice kao moje duhovne obitelji. Kao to dijete imao sam puno pitanja i sva sam zadovoljio kroz ono što sam pronašao u publikacijama Zajednice. U svom odrastanju sam razvio želju za dubokim stvarima ali sam često nailazio na odgovore koje nisam mogao razumjeti. Ja sam ih najprije prihvaćao kao gotovu činjenicu i nisam o njima duboko razmišljao. Čekao sam da odrastem. Kad sam odrastao u duhovnom smislu, moj stav podložnosti Vodećem tijelu je bio na jednom višem nivou. I dalje sam na njih gledao s poštovanjem, ali ne više onako kao što malo dijete gleda na oca, nego kao odrasli čovjek koji svog oca i dalje poštuje kao mudru i razboritu osobu, ali koji je stekao mjeru rasta dovoljnu da sa svojim ocem razgovara kao čovjek s čovjekom. Ta mjera rasta je trebala biti do visine odraslog čovjeka, do punine Kristove koji je bio vjeran, mudar i razborit. (Ef 4:13).  Biblija nas poziva da ‘budemo ‘mudri i razboriti’ i kao pojedinci i kao narod (Jk 3:13; 5.Mo 4:6). Zato sam bio svjestan da u kršćanskoj skupštini po vjernosti, mudrosti i razboritosti možemo svi biti jednaki, ali po dužnostima različiti. Kao što postoji ‘vjerni i razboriti upravitelj’ koji služi drugima i daje im duhovnu hranu, tako postoji ‘vjerni i razboriti sluga’ koji se služi svojim duhovnim darovima na izgrađivanje drugih. Kad sam duhovno odrastao kao zrela osoba, na sebe sam preuzeo odgovornosti ‘Božjeg sluge’ koji je trebao razmišljati i postupati vjerno i razborito. Stao sam u obranu svog stava neutralnosti zbog kojeg sam završio u zatvoru. Nakon toga sam preuzeo na sebe odgovornost da nekoliko godina služim kao starješina i punovremeni propovjednik dobre vijesti na neobrađenom području gdje sam sudjelovao u formiranju grupa i otvaranju nove skupštine. Dao sam se na raspolaganje tako što sam četiri godine redovito o svom trošku putovao na sve sastanke u Makarsku udaljenu 60 ili 80 km jer sam u to vrijeme živio u Splitu i Metkoviću. Sastanke sam vodio u Makarskoj, Omišu, Pločama i Metkoviću. 

Hoću reći da sam u djelu propovijedanja i stvaranja učenika - služeći kao propovjednik i starješina – bio suradnik onih koji se smatraju “vjernim i razboritim robom“. Tako sam se i osjećao – i kao suradnik i kao radnik na unapređivanju pravog obožavanja - kao odrasla i odgovorna osoba, a ne kao duhovno dijete. Imao sam osjećaj da mogu na tom duhovnom nivou i životnom iskustvu kojeg sam stekao ravnopravno razgovarati sa svojim duhovnim očevima o svim stvarima. Uvažavajući njihovo mjesto u Organizaciji i poštivajući njihovu odgovornost koju su dobili, ja sam bio potaknut da im se obratim u vezi nekih stvari koje sam stekao kroz osobno istraživanje Biblije. Zajednica me je poticala da duboko kopam po Bibliji, pa sam svoju radost zbog pronalaska nekih stvari – a koje su drugima bile sakrivene - mislio podijeliti s onima koji su zaduženi da nam pripremaju i poslužuju duhovnu hranu. Mislio sam da sam otkrio i spoznao nešto što bi mnogo značilo za cijelu Zajednicu. Međutim sada me se sudi što sam se prema njima postavio kao razumna i zrela duhovna odrasla osoba, a ne kao duhovno dijete. Meni se zamjera što sam njima po pitanju nekih stvari iznosio gotove činjenice i argumente koje sam smatrao novootkrivenom istinom. Moj grijeh je bio u tome što im se nisam obraćao sa pitanjima kao dijete, nego kao odrasla zrela osoba, sa logičnim i razumnim argumentima. Zar ne bi bilo ispod dostojanstva kad bi otac zahtijevao od svog odraslog sina da mu se obraća samo s pitanjima, a ukoliko ima neka konkretna saznanja, savjete ili prigovore, da mu se onda ne obraća, nego da šuti, jer ako mu se bude na takav način obraćao onda može biti sankcioniran zbog nepoštivanja. Takav dojam nikad nisam dobio kroz publikaciju ‘vjernog roba’ Ako sam smatrao da sam na temelju dubokog istraživanja Biblije došao do određenih spoznaja, mogao sam šutjeti jedno vrijeme, ali ne toliko dugo da zbog toga izgubim radost u svom služenju Jehovi...“

Danijel – (nastavak): I sad naravno kad sam došao do te jedne duhovne razine, moj odnos prema duhovnim očevima više nije bio kao odnos malog djeteta prema ocu, nego kao odnos jednog odraslog čovjeka prema drugom odraslom čovjeku, ali s tim da sam i dalje, naravno, zadržao to poštovanje prema “vjernom robu“ kao mom duhovnom ocu. Znači tu se nije ništa mijenjalo nego je došlo u jednu višu razinu. Sad, naravno, moj pristup “vjernom robu“ preko starješina nisam doživljavao na način, kao što mi se govorilo, da sam samo trebao postavljati pitanja, a njihovo je da daju argumente. Nekako to je opet na razini malo dijete – otac. Nekako je ta razina mog razmišljanja bila na drugoj razini, odnosno, da ako ja imam neku želju i potrebu da nešto kažem da to i argumentirano kažem. Znači da iza toga stojim ja kao Božji sluga a opet da iza mene stoji Božja riječ koju ja argumentiram. Znači, nisam želio biti van toga. Naravno da neke stvari koje sam želio podijeliti s njima se može ticati i njih i cijele Zajednice. To je ono što sam u svojoj želji htio staviti u prvi plan. Međutim, zbog stvari kako su postavljene nisam baš vidio načine kako da se to desi. Zato sam, kako sam rekao svojim starješinama, htio predložiti nešto. To je bio moj prijedlog upravo u toj namjeri da se takva jedna vrst komunikacije uspostavi. Ali ta moja želja, taj prijedlog o kojem sam pisao čak i Betelu, nije naišla na neko razumijevanje.

Drago: Kad si prvi put pisao Betelu?

Danijel: Ja mislim 2004. godine.

Drago: Šta su ti tada braća govorili?

Danijel: Pa oni su, ono, pohvalili su me što imam takav pristup prema Bibliji, ali naravno da su me upozorili da se ne bi kroz to izgubio. To sam kao takvo prihvatio i razumio, jer nikad nisam želio biti osoba koja ide protiv Organizacije, nego opet onaj moj poticaj – želja da sve bude savršenije i bolje. Ja sam njima isto rekao da je puno teže neku stvar (koja je pogrešna) gledati kad si toga svjestan. Biblija isto tako kaže da je ponekad moguće pogriješiti nesvjesno, ali odgovornost onoga koji vidi leži u tome da tu stvar ne prepusti tek tako nekom slučaju, nego da ipak možda ukaže na to. Ja sam nekako imao taj osjećaj odgovornosti, iako sam nosio svoj teret kao kršćanin, a ipak kako kaže Biblija: “nosite bremena jedan drugoga“. Znači ta jedna suradnja koja postoji u organizaciji je za mene značila da ne treba stvar prepustiti slučaju nego učiniti nešto da se stvar pokrene. Ja sam možda samo jedan mali kotačić u svemu tome. Znači, nisam van organizacije da sebe ne mogu vidjeti u toj nekoj organizacijskoj strukturi gdje mali doprinos može nešto pokrenuti.

Stjepko: Ovo pismo Zajednice koje si dobio daje jednu očinsku pohvalu i sad kad se okreneš nazad, da li smatraš da si poslušao, znači da si išao u skladu s tim pismom, s duhom tog pisma, da si poslušao taj savjet i naravno razumno primio tu pohvalu?

Danijel: Pa ja mislim da jesam jer sam po njihovom savjetu razgovarao s starješinama. Međutim nisam htio neke stvari što se tiče organizacije, smatrati samo po sebi razumljivim, nego ipak nekako da ta linija komunikacije bude prihvatljiva s obje strane.

Drago: Kako si razumio savjete starješina? S njima si ipak komunicirao. Kako je išla ta komunikacija? Kako si to razumio?

Danijel: Pa oni me nisu savjetovali da ja prekinem sa svojim istraživanjem Biblije. Znači to nije sporno. Jedino ono što je bitno u svemu tome je da ne bi možda postupao u jednom drugom smjeru, da ne promičem svoja razmišljanja. Promicati ili unapređivati je proces gdje ti uključuješ puno tih stvari da se takvo nešto odigra. Promicati pravo obožavanje – znamo što je u to sve uključeno. Znači, ja nisam htio unapređivati svoje mišljenje, nego prije svega unapređivati interese kraljevstva kroz jedan vid svog dara. Naime, svak ima neki duhovni dar u sebi. Netko ima dar govorništva, netko dar propovijedanja itd. Ja sam imao neki dar da možda neke stvari dublje sagledam u svjetlu Biblije. Znači, smatrao sam da taj dar sam po sebi nije loš. Može se samo loše upotrijebiti ili ga zloupotrijebiti. Zato sam, spomenuo tu mogućnost odbora. Odbor OKB služi da bi se nekako unaprijedio taj odnos između liječnika (kao mjerodavni autoritet u liječenju) i potreba pacijenta Jehovinog svjedoka (koji bi imao pravo zahtjevati da se poštuju njegova prava). Ja sam tako tražio da se formira jedan odbor koji će urediti komunikaciju između Vodećeg tijela (koje je mjerodavan autoritet u vjerskim pitanjima) i braće koja su slična meni, koja imaju tu potrebu da govore o stvarima koje se tiču same Biblije (i da se poštuju njihova prava da se uvjeravaju, da propituju i daju argumente zbog kojih ne mogu prihvatiti sve što tumači Vodeće tijelo). Opet kažem, ako smo mi suradnici Jehove, mi se nećemo staviti u njegov položaj ali možemo jedan dio svog duhovnog dara upotrijebiti u promicanju pravog obožavanja.

Drago: Ta komunikacija je postojala. Ona je otvorena. Kako je recimo to tvoje istraživanje kad si došao do određenih zaključaka – kako je djelovalo na tvoje postupke?

Danijel: Ne razumijem baš najbolje pitanje.

Drago: Jesu li postupci, znaš, kad otkrivaš nešto, i dođeš do zaključaka, nekih svojih stavova, vjerovanja, i nekih svojih objašnjenja. I sad tvoji postupci dalje kad ideš naprijed je li to bilo ključno ili je ključno ovo što Zajednica kaže u vezi toga. Šta je tu tebi bilo prioritet. Šta si slijedio na neki način? Objašnjenja vjernog i razboritog roba ili šta si stavljao ispred? Da li si se vodio tim svojim objašnjenjem ili onim od Zajednice?

Danijel: Pa uvijek sam nastojao razumjeti nešto. Npr. Biblija nas potiće da se nađemo u nekim stvarima, da se posvetimo nečemu što osjećamo. Ja sam više puta pisao Zajednici o nekim stvarima za koje sam smatrao da me Biblija tako uči. U Bibliji sam našao potvrdu za moje razmišljanje i postupke. Pravila kao pravila uvijek postoje, ali sam ta pravila ponekad doživljavao kao teret upravo zato što sam možda kroz razumijevanje nekih stvari u Bibliji osjećao da nepotrebno nosim jedan teret i onda sam naravno donosio odluke koje sam opet htio usaglasiti sa Biblijom, ne sa nekim svojim stavovima. Npr. ako ne osjećaš radost u službi koju po nekom nalogu trebaš izvršavati tjedno, mjesečno, onda se pitam gdje je taj duh koji te navodi da to radiš. Ja sam osjećao da duh nešto drugo govori kroz Božju riječ.

Drago: Oprosti, u čemu je problem? Je li problem u nama ili u teretu kojeg nosiš? U čemu je problem? Ti gledaš na nešto kao teret koliko sam razumio. Je li problem u tom teretu ili je problem u meni koji nosim taj teret?

Danijel: Pa može biti jedno i drugo.

Stjepko: Mogu li te samo pitat?

Danijel: Može.

Stjepko: ... Prije nego što si odlučivao... Evo puno smo čitali neke tvoje stvari i saznanja do kojih si došao i odluke koje si odlučio sprovoditi. Je si li razgovarao sa starješinama u skupštini prije nego što si ovo počeo sprovoditi?

Danijel: Nisam.             

Stjepko: Ako smijem pitat zašto? Kako?

Danijel: Pa ono što sam već rekao. Prije toga sam osjećao da me nitko neće razumjeti po tom pitanju.

Stjepko: A je si li razmišljao da tvoje odluke i sprovođenje istih – kako bi moglo to djelovati na druge. Sam si rekao da te drugi promatraju, vide, i je si li o tome razmišljao?

Danijel: Pa jesam. Jesam. Te moje odluke, u biti nisam ih želio donijeti kao rezultat nekog bunta prema nečemu, nego onako kako sam se osjećao. Ja sam nalazio u Bibliji potvrdu za moje razmišljanje. Kao što u Bibliji piše da Krist kaže, a to sam spomenuo u onom pismu, "Otresite prah sa svojih nogu“. Takvo pravilo ne postoji u Zajednici. U toj nekoj domeni sam nalazio razloge i potvrdu za ono što sam odlučio, da ipak, kad već propovijedam, da imam slobodu da i to napravim kad je već to Isus zapovjedio. Ili kako je Pavle jednom rekao ‘da je odlučio da ne propovijeda Krista tamo gdje se već propovijedalo’. Znači, da li ja mogu donijeti jednu takvu odluku. To su stvari koje sam ja pokušao sprovest u djelo jer ipak se nas često savjetuje kroz Bibliju, kroz publikaciju da slijedimo primjer Pavla, primjer Krista, primjer proroka. Zajednica naglašava neke stvari ali ne i neke pojedinosti koji nam se nameću dok ćitamo Bibliju. Te pojedinosti sam ja želio sprovesti u svojoj situaciji. Ja sam u tim nekim stvarima našao nešto ćemu sam se mogao prilagoditi i tako razmišljati. Ne da bi s tim razmišljao van konteksta svega toga ili da bi podupirao neko svoje stajalište. Zato sam bio iskren prema starješinama i rakao sam za te odluke koje sam donio u tom periodu. To nisam držao za sebe i mudro šutio kako bi se oni pitali što se to dešava sa mnom. Ja sam to objasnio i želio sam vidjeti da li će oni kroz te biblijske stavke koje sam ja istakao vidjeti opravdanost svega toga, a ako ne, da me savjetuju po tom pitanju. Kroz te odluke i postupke nisam želio naštetiti ni sebi niti drugima. Želio sam postupati u skladu sa nekim svojim osjećajima i duhovnoj potrebi.

Nadopuna: Moj način je bio upravo onakav kakav je bio u početku, a temeljio se na primjerima Isusa Krista i apostola Pavla. Npr. ja sam, dok sam se smatrao propovjednikom, postupio kao Isus i apostol Pavle koji su po svojoj vlastitoj odluci ‘otresali prah sa svojih nogu’ u znak da su izvršili zadatak i obavezu prema ljudima kojima su propovijedali i da se stoga ne žele više vraćati na to područje ili tim istim ljudima. Tko odudara od tog principa – ja ili Zajednica? Zajednica od svojih članova traži da se uvijek iznova ide do ljudi koji su odbili prihvatiti naše evanđelje. Također sam na isti način kao apostol Pavle ‘donio odluku da ne propovijedam tamo gdje se Krist već propovijedao’. Da li sam postupio drugačije od onoga kako je to bilo u početku? Očito ne. Zašto mi onda pripisuju pogrešnu odluku ako sam postupao prema onome kako me Biblija uči? Očito zato što je Zajednica to drugačije željela sprovoditi u djelo. Ona je od samog početka sve svoje članove ujarmila u zadatak raspačavanja svojih publikacija kako bi se održala korporacija Watchtover u koju su mnogi članovi uložili velike novce. Upravo ti članovi s največim ulozima su imali pravo odlučivati o načinu kako će se voditi i upravljati organizacijom. Između sebe su birali upravno tijelo koje je brinulo o mnogim pravnim, organizacijskim i doktrinarnim pitanjima. U ineresu korporacije je da se raspačava što više njenih publikacija, pa makar se zbog toga ljudima uvijek iznova kucalo na njihova vrata. Naravno, kad bi kršćani mogli donositi svoje vlastite odluke i postupati onako kako je to bilo, ne u početku formiranja ove Zajednice, nego onako kako je bilo u početku formiranja kršćaske skupštine, onda bi vjerojatno propala korporacija Watchtover sa svojim mnogim štamparijama jer mnogi Jehovini svjedoci ne bi uvijek iznova kucali na ista vrata i ostavljali milijune časopisa i knjiga, od kojih 99 % nema nikakvog učinka u pridobijanju novih članova. No članovi koji učestvuju u raspačavanju moraju uzeti svoje kontigente i podijeliti ih na svom terenu. Dajući priloge oni sami financiraju te publikacije, a također za te iste publikacije traže priloge od ljudi na terenu. Tako se održava novčani priljev koji služi širenju i povećanju ukupne imovine korporacije. Kad sam predočio kako je sve to funkcioniralo u prvom stoljeću i što sve o službi propovijedanja kaže Biblija, onda mi je jedan starješina rekao da bi to otežalo funkcioniranje same organizacije. Zato sam u njihovim očima bio opasan poput Isusa za kojeg su židovski religiozni vođe rekli da je bolje da on strada nego da oni ostanu bez svoje vlasti nad narodom. Imati vlast nad narodom znači imati njihovu podršku i njihov novac u određivanju i realizaciji nekih osobnih i zajedničkih ciljeva. Ciljevi mogu biti opravdani, ali ipak ne bi smjeli opravdati neko sredstvo kako bi se do tog cilja došlo, pogotovo ako ono uključuje šikaniranje pojedinaca koji žele obraniti biblijska učenja i biblijske zahtijeve. U Stražarskoj kuli od 15.4.2011. na str 13. stoji:

"Da bi smo postali zreli kršćani, moramo naučiti razlikovati ispravno od pogrešnog te donositi odluke koje će se temeljiti na našim vlastitim uvjerenjima, a ne na tuđem mišljenju.“

Mišljenje Vodećeg tijela je tuđe mišljenje sve dok ga kršćani ne prihvate kao vlastito na temelju ispitivanja Biblije i njenih zahtijeva. Čak i onda kad tuđe mišljenje nije pogrešno, zreli kršćani imaju pravo donositi svoje odluke koje se temelje na vlastitom uvjerenju, pa makar se te odluke razlikovale od onoga što Vodeće tijelo traži od svih svojih članova. Naime, ako zreli kršćani imaju pravo ispitivati da li su neke izjave od Boga ili ne, onda mogu ispitivati i zahtjeve svoje zajednice koje ona stavlja pred njih (1.Iv 4:1).  Kršćani moraju paziti kako ne bi postali robovi ljudskih zahtjeva koji su toliko uzdignuti da umanjuju vrijednost odluka i djela koje pojedinci temelje na svojim vlastitim uvjerenjima, a koje se ne kose sa Biblijom. Židovi Isusovog vremena su postali robovi ljudi i njihovih zahtijeva koje su oni donosili na temelju tumačenja Zakona. No, Isus nije želio ispunjavati takve zahtijeve, nego samo one koje su jasno izražene u svetim Pismima.

Moje odluke u vezi službe propovijedanja su bile presedan za njih iako sam ih donosio prema onom što mi je nalagao razum, savjest i jasne smjernice Biblije. Tako ispada da ja, koji svoja uvjerenja i odluke temeljim na počecima izvornog kršćanstva, budem poistovjećen sa neposlušnim ljudima, samo zato što se ne slažem sa nekim zahtjevima koje je uvela Zajednica.

Drago: Je si li bio svjestan sve to vrijeme da su te neke stvari suprotno onome što zastupa Zajednica i “vjerni rob“? Da li si bio svjestan?

Danijel: Pa koliko god da sam mislio da su suprotne one su se razlikovale u nekim detaljima, ali ne u cijelosti. To su neki detalji o kojima se puno ne priča, a do kojih sam ja došao kroz moj uvid u Sveto Pismo u kojem sam našao potvrdu svog razmišljanja. Naravno da to može biti sporno, pogotovo kada je moja odluka drugačija od onoga što od svih nas traži Zajednica. Ako se od svih nas traži da dajemo adresirani izvještaj o svojoj službi, moja drugačija odluka može biti sporna. Ja sam rekao da je i sam izvještaj kao takav postao teret, ali ga ne smatram nepotrebnim jer može imati svoju svrhu u određenim granicama za koje sam smatrao da su postavljene u Bibliji. Izvještaj može biti bitan kad Zajednica ili korporacija želi znati koliko časopisa i publikacija mogu unaprijed štampati i tako stvarati planove o tome, a u onom dijelu pisanja imena i prezimena nisam našao potporu u Bibliji, tako da sam donosio odluku koja ne može nikome naštetiti. Možda jedna takva odluka može na početku izgledati strašno za vas, ali kad se sagleda i drugu stranu, onda ne toliko.

Jakov: Mogu ja nešto pitati?

Danijel: Slobodno.

Jakov: Zamisli da sad nitko ne daje izvještaj. Da nitko od nas to ne radi.

Danijel: Nisam ja ništa rekao protiv davanja izvještaja. Izvještaj o nečemu se uvijek može davati. Nisam ja protiv toga. Npr. svaki mjesec se čita blagajnički izvještaj. Na osnovu čega se daje izvještaj? Na osnovu onog brojčanog stanja do kojeg se dobije iz pojedinih kutija za dobrovoljne priloge. I taj izvještaj, bez da se znaju imena i količina svakog pojedinog člana, nešto znači za skupštinu, za organizaciju koju podupiremo materijalnim prilozima i za naš poticaj da u tome budemo redoviti.

Jakov: Možda me nisi razumio. Nije bitno u kojoj ga formi dam, znaš, ali da mi imamo svak svoj zaključak za takvo nešto. Ovaj kaže, ja bi ga dao, ali mislim na ovakav način, a drugi, ja ga neću dat. Naša Zajednica ima taj program, ta naša učenja kad smo se krstili i prihvatili, i ona kaže: "je li prihvaćamo tu organizaciju“. I onda, sva njena učenja i sve ono što donese, mi smo to prihvatili. I sad, ti kažeš ovdje da si mislio da nećeš biti prihvaćen od braće kojom ćeš to reći. Je si li to mislio na to da neće biti prihvaćene te tvoje ideje do kojih si došao?

Danijel: Ne, ne ideje. To je moja osobna stvar.

Jakov: Aha...

Danijel: ... nego kad ja kažem braći starješinama taj svoj stav, onda sam u tom smislu mislio da me neće možda odmah prihvatiti nego možda s vremenom.

Jakov: Nisam opet skužio. To s vremenom. Znači oni će promijeniti to svoje mišljenje.

Danijel: Ne. Mislio sam da oni neće možda odmah razumjeti moj stav.

Jakov: Aha. Tvoj stav.

Drago: Evo recimo, rekao si da si očekivao savjet. Kakav bi ti savjet uopće starješine mogle dati osim onoga što stoji u publikacijama Zajednice, a ti si upoznat sa time. Šta si uopće mogao očekivati od njih u tom smislu?

Danijel: Nisam očekivao da će takav moj stav ili postavka koju sam donio biti toliko sporna i da će se razumjeti u jednom negativnom svjetlu, nego ipak s nekim razumjevanjem, odnosno da je prisutno obostrano razumjevanje. Kao što sam ja jedno vrijeme sve to bez propitivanja prihvaćao zato što je to stvar pravila, tako i oni mogu tolerirati moje odluke osobne prirode koje se ogledaju u jednoj drugoj dimenziji, u duhovnoj i biblijskoj dimenziji. Opet kažem, pravila Zajednice sama po sebi nisu loša jer imaju smisao da se nešto organizira i sprovede. No, ja sam braći naglasio jednu stvar. Ne znam, ne bi volio da me zbog toga krivo shvatite jer možete pomisliti kako to uspoređujem u negativnom kontekstu. Naime, riječ je o rabinima u Kristovo vrijeme. Oni su u najboljoj namjeri željeli zaštititi narod da ne krši sabat. Uveli su neka pravila i tako, pravilo na pravilo, je dovelo do toga da su opteretili narod. Znači, poticaj sam po sebi nije bio loš. Želja da se narod drži u nekim granicama je dovelo do toga da su se mnogi osjećali opterećenima. Rekao sam, pravila u vezi nečega mogu biti donesen s dobrim namjerama, ali pitanje je - kako ih neki pojedinci doživljavaju, pogotovo ako na njih gledaju kao Isus ili kako na njih gledaju oni koji su donijeli ta pravila.

Drago: Ne kažem da nešto ne može biti teret, kao u prvom stoljeću. Toga smo svijesni. Ali što je danas teret, znaš, recimo konkretno kad smo naglasili službu propovijedanja. Za nekoga je to teret, a drugih sedam milijuna propovijednika ih demantira. Tako velikoj većini nije teret, a nekome je teret. Je li problem onda u teretu ili u toj osobi? Znaš. I što bi ja koji prezentiram neki drukčiji stav - je li pomažem ili odmažem. Ja ne znam koliko si ti bio u prilici o svojim stavovima razgovarati s drugima.

Primjedba: To što sedam milijuna aktivnih objavitelja demantira nekoliko tisuća onih neaktivnih koji službu propovijedanja doživljavaju kao teret, nije mjerilo da je takav vid službe sam po sebi dokaz ispravnog postavljanja stvari. Među njima ima mnogo onih koji idu u službu s tim teretom kojeg nose jer misle da je to mjerilo njihove duhovnosti i obaveze prema Bogu. Mnogi drugi nose taj teret jer samo tako mogu biti priznati članovi zajednice koje će drugi prihvatiti kao duhovne kršćane s kojima se mogu družiti. Postoje milijuni onih koji su indirektno povezani sa našom Zajednicom a koji još uvijek ne žele biti njeni članovi i na sebe preuzeti tu obavezu propovijedanja. Oni zajedno sa mnoštvom onih koji su otišli iz Zajednice čine nekoliko puta više ljudstva koji svojim stavom i razmišljanjem dokazuju da služba propovijedanja kakvog provodi naša Zajednica jeste teret kojeg ne mogu nositi.

Danijel: O tim mojim odlukama nisam s nikim pričao.

Drago: Možda sa braćom i sestrama koji su vidjeli neke tvoje postupke, je si li imao prilike razgovarati?

Danijel: U mojoj široj obitelji sam spominjao neke stvari, ali ni njima nisam želio reći sve jer me ne bi mogli potpuno razumjeti. Zato i dalje svi oni imaju onaj isti stav kao do sada. Na nikoga nisam utjecao da promijeni svoje gledište. Ja puno toga želim zadržati za sebe dok ne dođe do jedne razine kad bi se to moglo lakše objasniti.

Drago: Zašto to govorim? Zato što u tvojim meilovima, recimo ima na više mjesta gdje ti spominješ situacije koje mogu biti ili koje su bile. Recimo:

“... Ne želim opravdavati činjenicu da sebi ponekad dozvolim da s nekima raspravljam o ovoj i drugim temama iako pazim da nikoga ne navedem da vjeruje onome što ja kažem...“

Danijel: Stvar je u tome što mi komuniciramo o svim stvarima, o svim temama. No ja znam gdje je granica onoga što mogu reći i ne idem preko te granice. Znači, mi kad razgovaramo u društvu, a bio sam u društvu i s tobom, onda se vidjelo da poštujem tu granicu. Npr. znao sam ograničiti svoje druženje s nekima koji bi me možda naveli da kažem i više od onoga što bi smio reći. Zato s jednim bratom s kojim sam proučavao sve do njegovog krštenja, a koji je uvijek bio pun pitanja, nisam želio biti puno u društvu jer bi možda bio naveden da pređem granicu koju sam sebi postavio. Bojao sam se da bi netko iz mene u tom trenutku izvukao nešto više kad bi bio najranjiviji.

Jakov: Iz ovih pitanja, brate, ćesto kažeš da vjeruješ u Bibliju i Isusa, ali jedan stav prema organizaciji koju mi zastupamo prema i vjernom i razboritom robu nije baš na mjestu. Ti kažeš da je ovo štampanje literature bespotrebno trošenje novca. Kažeš da bi se moglo drugačije napraviti. Onda kažeš da godinama propovijedamo na takav način i da imaju teret braća. Kakav je tvoj stav prema ovome? Je li ti vjeruješ ...

Komentar: Činjenica je da je Zajednica nakon takvog mog komentara (kojeg sam iznio u svojoj knjizi, a kasnije i u pismu starješinama) i sama pristupila smanjenju troškova štampanja. Najprije je upola smanjila štampanje Probudite se, tako da je ukinula polumjesečna izdanja a uvela ih kao mjesečnik, a sada je dala do znanja da će od 2013. godine za upola smanjiti broj stranica za Probudi se i Stražarsku kulu namijenjenu za raspačavanje. To pokazuje da su moje primjedbe ipak imale nekog smisla. Smatram da je svaka moja primjedba u vezi službe propovijedanja također imala smisla ali oni o tome nisu željeli raspravljati sa mnom.

Danijel: Htio sam nekako naglasiti potrebu.... Nije samo pohvala nešto što bi nas trebalo krasiti kao zajednicu, nego ponekad i neka dobronamjerna kritika, pogotovo ako se nakad vidi da Zajednica godinama radi u jednom smjeru, a možda se osjeća da kroz vlastito iskustvo ili iskustvo druge braće treba neke stvari drugaćije postaviti. Nije moje da to postavljam ali mogu uputiti jednu dobronamjernu kritiku.

Jakov: Mogu ti reć, što se tiće tih kritika, ovo se odnosi na cjelokupnu strukturu naše organizacije. U našem uredništvu postoje, ako si vidio “Probudite se“, ljudi kažu da smo nešto pogriješili i to proslijede uredništvu tog časopisa. I braća priznaju – “je, pogriješili smo“. Možda su dali neku krivu informaciju. Ali ovo o čemu ti govoriš, to su temeljne stvari. Što ti misliš, je li može jedan pojedinac imati duh da sam to razabere naspram braće koja su dio “vjernog i razboritog roba“ u Vodećem tijelu, koja se mole intezivno i trude imati bolji uvid?

Danijel: To je nešto o čemu se može raspravljati. O tom stvarima nema puno informacija kroz literaturu. Znam, kad bi sad tu stvar išao analizirati ...

Jakov: Nas ne zanima analiza, nego mi te pitamo: “Je li ti vjeruješ da će Jehova danas smatrati da cijeli “vjerni i razboriti rob“, odnosno Vodeće tijelo donosi toliko tereta koji godinama braća nose na svojim leđima kao što je služba propovijedanja i da jedan pojedinac može doći do zaključka da smo mi sada godinama bili izmanipulirani i nosili taj ogromni teret i sad zbog nekog srama – ti kažeš kao katolička crkva na stijeni Petra – da sada to neće priznat.

Nadopuna: On je ovdje citirao jednu misao iz mog pisma kojega sam uputio starješinama, a govorilo je o mojim zaključcima u vezi krštenja i ovlaštenja za evanđelizatore. Iako su svi oni imali prilike u tom pismu vidjeti sve argumente koje sam izvukao iz Biblije, a koji prikazuju kako naša Zajednica Isusove i Pavlove riječi tumači izvan konteksta, oni su uzeli samo onu misao koja ih je izritirala, što samo pokazuje da nisu spremni prihvatiti nikakvu pa čak ni dobronamjernu kritiku koja je iznesena u okviru biblijske argumentacije.

Danijel: To sam ja kroz svoj uvid nekako primjetio i možda je bolje da takva kritika dođe iznutra nego izvana. Da li sam ja u svemu tome pogriješio sa jednom takvom kritikom i razmišljanjem, treba da se vidi. Ne smatram da se svaka kritika mora sankcionirati. O njoj se može razmišljati. Možda bi se braća trebala, čak i kad bi skupština tako funkcionirala, da braća budu spremna i ohrabrena da kažu nešto što ih tišti, a ne samo da klimaju glavom i potvrđivaju da je sve u redu. U tom nekom segmentu kad osjećaš slobodu da nešto kažeš, a da nećeš zbog toga biti doveden pred odgovornost, bilo bi i više suradnje. Ipak smo mi – kao što se kaže – suradnici “vjernog roba“ u djelu propovijedanja i kao suradnici na tom području primjetit ćemo u svom životnom iskustvu neke stvari koje bi možda trebalo drugaćije postaviti. Ne znam kako bi to objasnio. Svaki pojedinac ima drugaćiji doživljaj u službi propovijedanja. Netko može osjećati revnost baš za taj vid službe, a netko, koga duh ne potiće na tu aktivnost nego na nešto drugo, može izgubiti radost jer može pomisliti da s njim nešto nije u redu iako ga se pokušava uvijek motivirati da to čini. To su samo neke stvari koje sam primjetio.

Drago: Što je ovdje bitno. Nije stvar u stavu, znaš, razmišljanju, mojoj kritici, kako si rekao, nego je stvar opet kako taj stav i ja s njim u javnost izlazim tako što se držim svog stava ili se držim stava Zajednice. Kod tebe je ono što mogu reći, koliko smo ovo istražili, a ti me ispravi ako griješim, naši zaključci - podložnost Kristu nije upitna, ali podložnost “vjernom robu“ tu nekako praviš tu razlikuZnači, podložnost Kristu da, ali podložnost “vjernom i razboritom robu“ ne baš.

Primjedba: Oni su i sami došli do zaključka da sam ja potpuno podložan Kristu jer to želim biti, ali da nisam toliko podložan čovjeku koji sebe smatra “vjernim i razboritim robom“. Sa gledišta Biblije tako bi trebalo biti jer je zapisano: “Ali želim da znate da je svakome muškarcu glava Krist“ (1.Ko 11:3). Iz ovog procesa se može zaključiti da čovjek, bez obzira koju visoku poziciju ima u organizaciji, može tražiti za sebe da mu se ostali potpuno podlože jer je on ili grupa njih toga vrijedno i dostojno budući da zastupaju samog Boga na zemlji koji ih je navodno pomazao za tu ulogu. Za ispravno postavljanje stvari dovoljno je razumjeti što kaže Biblija kad su u pitanju Isus s jedne strane i apostoli (koji su pomazani da predvode skupštinu) s druge strane. U Mateju 17:5,6. stoji napisano: “I začuo se glas iz oblaka, koji je rekao: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, koji mi je po volji! Njega slušajte!” Isusu se stoga treba potpuno podložiti i njega slušati. S druge strane čovjek koji zastupa Isusa na zemlji nema taj autoritet jer može čak i u najboljoj namjeri provoditi svoju volju i svoj način razmišljanja. Isus je to znao pa je ukazao da neki od njegovih “upravitelja“ neće provoditi Božju volju jer je neće potpuno razumjeti, dok će je neki čak i zanemariti (Lk 12:42-47). Apostol Pavle je ukazao da je moguće da neki od samozvanih apostola donesu ili objave drugačiju dobru vijest (Ga 1:6-8). Zato apostoli nikad nisu tražili za sebe potpunu podložnost i poslušnost jer su se svi vjernici trebali prije svega podložiti Kristu, a ne čovjeku. Podložnost i poslušnost čovjeku je također potrebna, ali sve do određene granice kada vjernik vidi i osjeti da mora više slušati Boga nego čovjeka (He 13:17; Dj 4:19; 5:29). Tu činjenicu su ovi starješine zanemarili pa su osudili što sam napravio ovu razliku između Krista i današnjeg Vodećeg tijela.

Problem je u gledištu kojeg je Vodeće tijelo stvorilo kako bi sebi kao Gospodinovom upravitelju dalo veće ovlasti nego su ih do 1918. godine imali drugi Gospodinovi upravitelji. Naime, Zajednica je kritizirala vodstvo katoličke crkve što je kroz povijest sebi nametnula veliki autoritet i potpunu podložnost. S druge strane naša Zajednica je priznala prava pojedinaca koji su u tom razdoblju srednjeg vijeka pokazivali samo relativnu podložnost i poslušnost crkvenom vodstvu, iako su zbog toga mogli biti izopćeni i čak ubijeni. Čak je dobro i pohvalno govorila o takvima koji nisu u svemu slušali svoje religiozne vođe. No, od kada su za sebe ustvrdili da su oni od 1919. godine jedini “vjerni i razboriti upravitelj“ kojemu je Isus dao svu svoju imovinu, dok su svi ostali “upravitelji“ zli, onda su se i oni toliko uzdigli da su sjeli na Mojsijevu stolicu, te su uzeli sebi za pravo da ih njihovi članovi u svemu slušaju i potpuno im se podlože. Ja sam tu ipak ostao dosljedan onome što Biblija uči. Potpuna podložnost Kristu da, ali potpuna podložnost čovjeku ne.

Danijel: Evo ovako. Maloprije sam spomenuo taj naš obiteljski odnos nas u Zajednici i taj osjećaj koji sam ja stekao kroz odrastanje u vjeri. Ovdje sam napisao jednu misao koja je bitna u svemu tome, pa ću je ponoviti:

“... Moj grijeh je bio u tome što im se nisam obraćao sa pitanjima kao dijete, nego kao odrasla zrela osoba, sa logičnim i razumnim argumentima. Zar ne bi bilo ispod dostojanstva kad bi otac zahtijevao od svog odraslog sina da mu se obraća samo s pitanjima, a ukoliko ima neka konkretna saznanja, savjete ili prigovore, da mu se onda ne obraća, nego da šuti, jer ako mu se bude na takav način obraćao onda može biti sankcioniran zbog nepoštivanja. Takav dojam nikad nisam dobio kroz publikaciju ‘vjernog roba’ Ako sam smatrao da sam na temelju dubokog istraživanja Biblije došao do određenih spoznaja, mogao sam šutjeti jedno vrijeme, ali ne toliko dugo da zbog toga izgubim radost u svom služenju Jehovi..."

Prema tome, ako sam kao zrela duhovna osoba na tom duhovnom razvoju sputavan da nešto ne kažem što smatram ispravnim, onda to nije to. Na primjer, odnos između apostola Pavla, koji je bio evanđelizator i Petra koji je bio jedan od istaknutih Isusovih apostola, a naša ga Zajednica smatra članom prvog Vodećeg tijela, onda imamo situaciju kada se Pavle u jednom trenutku njemu suprotstavio. Znači, nije se nekako bojao da mu kaže gdje griješi. Taj njihov odnos je bio zasnivan na dobronamjernoj kritici. Ja ne bi želio doživjeti Pavla u negativnom svjetlu (samo zato što se usudio kritizirati Petra kao najviši autoritet) i ne želim da vi mene gledate u tom negativnom svjetlu. Znači, ta otvorenost i spremnost da se nešto kaže, pa možda i zvučalo grubo, da to nije tako strašno kao što možda izgleda na prvi pogled. Tu sam nekako imao tu slobodu, tako da ne znam...

Drago: Pokušaj razumjeti što mi želimo. Nije stvar, opet kažem, u kritici, nije stvar obraćanju Zajednici, obraćanju starješinstvu. To uopće nije upitno, nego je stvar u nekim postupcima, znaš, koji su potkrijepili takve tvoje stavove. To je recimo, u ovom meilu, to je meni neko mjerilo, od 21.listopada, gdje iznosiš četiri, pet, šest postupaka. Ne radi se o kritici, znaš. Ja pitam starješine, pitam “vjernog roba“, pišem Zajednici, ali vjerni rob nije promjenio svoje stajalište o tim stvarima a ti si isto postupio suprotno tome, odnosno u skladu s onim što ti vjeruješ. Razumješ, o tome se radi. Ne o kritici i tome što se ne slažeš. Podložnost je nešto drugo. Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako. U tom smislu.

Primjedba: Ova njegova zadnja misao o podložnosti autoritetu Vodećeg tijela, a time i podložnosti cjelokupnoj hijerarhiji starješina je dokaz o zloupotrebi njihovog autoriteta. Kao što sam već iznio u ranijem izlaganju, autoritet se može zloupotrijebiti kada se za različite situacije koristi samo jedan model upravljanja članovima kršćanske zajednice. Naime ovaj starješina je dao do znanja da se autoritet zadatka provodi čak i u onim situacijama kada on može biti neadekvatan, pa čak i poguban za članove. Zato ću ponovo citirati te važne misli:

"Iako je autoritet bitno svojstvo vodstva i bez njega vođe ne mogu djelovati učinkovito, ipak je istovremena zloupotreba autoriteta jedan od glavnih promšaja vodstva i izvor najučestalijih pritužbi protiv vodstva...

...Kad odlučim pokoravati se većem autoritetu, ni u kom slučaju se ne osjećam inferiornim ili poniženim zato jer je pravi autoritet duhovan i poštuje moju moralnu slobodu. Poslušnoist je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

...Ljudi prepoznaju da je moć legitimna samo kada se njezine norme slažu s njihovim vlastitim nizom nutarnjih vrijednosti. Stoga ako je koncepcija vodstva koju imaju članovi crkve surađivačka i usmjerena prema ljudima, oni će smatrati nelegitimnim i autoritativnim svaki oblik vodstva koji je centraliziran... S druge strane, ako ljudi gledaju na crkvu kao na hijerarhijsku instituciju u kojoj je uloga vođa da kažu što treba biti učinjeno, oni će priznati pravo vođe da donosi jednostrane odluke kao savršeno legitimne. To znači da  će odbaciti načine vodstva koji su usredotočeni prema ljudima jer će ih smatrati slabima i nedjelotvornima“

“Autoritet zadatka je najjednostavniji i izravan oblik autoriteta. Podređene tretira jednostavno kao dodatne ruke  ili druge kapacitete koji su u službi osobe  koja je odgovorna. Vođa daje smjernice i naputke i sve što se traži od podređenih je da shvate naredbe i provode ih što je točnije moguće... Njihov je autoritet jednostavan, upravni i kategorički.

... Autoritet zadatka je neadekvatan u situaciji kada je potrebno poučavanje, a poguban je u moralnim i duhovnim situacijama. On dovodi do legalizma – slova koje ubija. (2.Ko 3:6). Kada vođe kategorički izjavljuju ono što misle da je istina u moralnim ili duhovnim pitanjima i ne dopuštaju preispitivanje, propitivanje i raspravu, upotrebljavaju autoritet zadatka u duhovnoj situaciji. I kada svako suprotno stajalište ili drukčije tumačenje svrstaju u pobunu pomazanog autoriteta oni zlorabe autoritet zadatka. Autoritet za izvršavanje zadatka u duhovnim stvarima i etičkim pitanjima koje idu s njim neminovno dovodi do legalizma.“

Komentar: Kad se razumije što je to autoritet i kako ga treba provoditi u kršćanskoj zajednici, onda se u to nikako ne uklapa ono što je rekao ovaj starješina: “...ti si isto postupio suprotno tome, odnosno u skladu s onim što ti vjeruješ. Podložnost je nešto drugo. Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako.“ Ovo što je rekao može se primjeniti samo kad vodstvo zahtijeva da se izvrši neki zadatak ili naredba gdje podređeni služe kao produžene ili dodatne ruke. Tada jedan čovjek ili vodstvo zajednice može voditi i koordinirati neke zadatke koje svi članovi zajednice prihvačaju. Takav vid autoriteta djeluje savršeno dobro samo u pojedinim situacijama kao u odnosu roditelj – dijeca; poslovođa-radnici; vojskovođa-vojnici i slično (Lk 7:8). Tu je važno naučiti slušati samo zato što iza toga stoji autoritet. Podređeni ne moraju potpuno razumijeti sve razloge ali je dovoljno da razumju naredbu kako bi je izvršili. No, čak i tada kad se treba nešto učiniti se treba dati mogućnost da se posluša ili ne posluša. To nam govori primjer Davida i njegovog sluge Joaba, kad je Joab odbio poslušati Davida koji je zatražio da se izvrši popis stanovništva. Međutim, izvan tih točno određenih zadataka se takav autoritet ne može sprovoditi, pogotovo kad se želi nekoga poučavati ili ga duhovno odgajati. Kršćani mogu u svojim počecima duhovnog razvoja biti poput male djece koja će poslušati i onda kad ne razumiju prave razloge, ali kad dostignu kršćansku zrelost tada mogu imati slobodu da ne poslušaju ukoliko vide da ih taj autoritet u svojoj revnosti iskorištava za neke svoje ciljeve. Da li možemo zamislti Isusa i druge prave Izraelce koji pokazuju takvu potpunu podložnost svojoj vjerskoj zajednici? Da li je Isus provodio u praksu ono s ćim se nije slagao ili je donosio odluke da postupi drugačije? Odgovor je svima poznat. Kad je u pitanju autoritet zadatka onda ovdje dolazi do izražaja zadatak službe propovijedanja. Vodeće tijelo kao autoritet može donositi smjernice i naputke da se taj zadatak izvrši preko članova koji služe kao dodatne ruke, noge ili usta. Međutim, kad se za izvršenje jednog takvog zadatka koriste biblijski stavci koji se krivo tumače i kad se vidi da iza takvog tumačenja stoji interes korporacije Društva za štampanje i distribuciju njenih publikacija, onda svaki pojedini član zajednice mora biti svjestan da se radi samo o vrsti zadatka iza kojeg stoji običan čovjek, a ne Isus Krist koji je to drugačije postavio. O tome sam pisao starješinama u pismu u kojem stoji: 

Dragi brate Nikša,

Moj cilj u istraživanju ove teme je bio traženje pravog značenja zadatka propovijedanja i njenog pravog mjesta u kršćanskoj skupštini. Kad se stvari ispravno postave onda se može govoriti o organizaciji koja drži do teokratskog reda, a ne o organizaciji koja se ljudskim nastojanjima pokušava dovesti u sklad sa prvom kršćanskom skupštinom na nekim svojim sličnim postavkama gdje se izraz ‘propovijedanje’ razvodnjava i izjednačava sa neformalnim razgovorom, objašnjavanjem, uvjeravanjem i raspravljanjem samo kako bi se postigao neki ljudski cilj iza kojeg stoji ‘Gospodinov rob’ kojemu po ovom pitanju dajemo prednost ispred Krista. No, nikako da shvatimo da se proročanstvo iz Mateja 24:14 može i treba ispunjavati na principu koji je vrijedio i u prvom stoljeću. Iako donekle slijedimo taj princip, Zajednica je postavila i neke svoje principe koje odudaraju od prakse prve kršćanske skupštine jer je za službu propovijedanja i poučavanja stvorila jedan novi kalup u kojeg je utisnula svakog od nas. Sve ono što se ne može smatrati službom propovijedanja, treba izdvojiti iz tog okvira i kalupa, tako da se ne treba sve nas promatrati kao propovjednike, nego samo kao kršćane. Samim tim je pogrešno nas smatrati ovlaštenim propovjednicima jer smo to ovlaštenje očito dobili od čovjeka, a ne od Boga... (nastavak ove teme se može pročitati u knjizi “Evangelizacija po Watchtoweru)

Nadopuna – (nastavak): Ovo što sam napisao i odluke koje sam u skladu s tim donosio je vezano za moje  moralno pravo da ne poslušam čovjeka tamo gdje se njegovi zahtjevi ne mogu dovesti u vezu sa potpunom podložnošću. Imam pravo odbiti takav vjerski dogmatizam, legalizam i autoritarnost. Moj motiv nije onaj kojeg je maloprije iznio brat Drago koji je rekao: “Podložnost je – ja se ne slažem, ali ću poslušati jer je to sada tako.“ Ovaj princip podložnosti nije u potpunom skladu sa Biblijom nego sa ljudskom autoritarnom organizacijom. Da bi se organizacija Jehovinih svjedoka s pravom nazvala Božjom organizacijom, ona treba prije svega promijeniti način upravljanja svojim članovima kako bi Božji zahtjevi bili ispred ljudskih. Bog može dati slobodu čovjeku da u svoj model upravljanja uvede neke stvari o kojima Biblija ne govori, ali ne može krivo primjenjivati i izvrtati Božju riječ kako bi dao važnost svojim smjernicama i odredbama. To je ono čemu sam prigovorio i što je njima najviše zasmetalo.

Danijel: Dobro, opet ono što sam rekao, npr. savjet koji su dobili Kristovi učenici da idu propovijedati i širiti dobru vijest. Tu sam istakao jednu stvar gdje sam našao i sebe, gdje je Pavle bio slobodan donijeti jednu takvu odluku da ne propovijeda tamo gdje se već propovijedalo i da otrese prašinu sa svojih nogu i da ide dalje, znači da se ne vraća na to područje onima koji su čuli i onima koji su odbili dobru vijest. Tada nisu postojala pravila kršćanske skupštine po tom pitanju, pa sam vidio da je njih Krist usmjeravao u tom pravcu da se dobra vijest širi, kao i vatra kad se zapali, ona se ne vraća nazad, nego to širanje ima smisao proširiti tu dobru vijest, dok se opožareno područje može obrađivati na jedan drugi način. Pavle je to tako postupao i u tom smislu je razmišljao, gledao pa je mogao donijeti jednu takvu odluku. Znači nije bio uvjetovan pravilima.

Drago: Oprosti, sad da ne idemo, znaš, u razmatranje svakog tvog stava i vjerovanja. Nije to sporno, sporno je, i to nas ovdje interesira nešto drugo. Ti očito dođeš do jednog zaključka koji nije u skladu sa učenjima “vjernog i razboritog roba“. Zato nas zanima zašto ti opet postupaš po svom zaključku, jer ti si poduzeo neke mjere - za neke su stvari došla nova objašnjenja, a za neke nisu još uvijek  - i ti radiš tako bez obzira što je zvanični stav Zajednice takav?

Primjedba: Ja nisam bio od onih koji Bibliju čitaju s unaprijed stvorenim mišljenjem i zaključcima do kojih su došli članovi Vodećeg tijela pa sam mogao donijeti svoje zaključke. U Stražarskoj kuli 1.5.1994. str.24.odl.14. stoji:

"Tada su Charles Taze Russell i neki od njegovih drugova 1870. godine formirali grupu za proučavanje Biblije u Alleghenyu u Pennsylvanii. Oni nisu bili prvi koji su razabrali mnoge biblijske istine koje su prigrlili, no kod proučavanja učinili su si navikom da pažljivo provjere sve biblijske retke u vezi sa zadanim pitanjem. Nisu imali cilj da nađu biblijske retke koji dokazuju neko unaprijed stvoreno mišljenje, nego da budu sigurni da izvlače zaključke koji su u skladu sa svime što Biblija kaže o dotičnoj stvari“

Komentar: Problem je u tome što su oni tada a i drugi članovi Upravnog odbora nakon njih došli do zaključaka s kojima su stvorili određeno uvjerenje ili vjerovanje tako da se ono prihvatilo kao 'istina'. Ta'istina' je zatim zacementirana pa je svima nama postala poput unaprijed stvorenog mišljenja kojeg se nije trebalo dovoditi u pitanje. Zašto su onda neke od tih istina kasnije izmjenjene? Očito su se na temelju tog unaprije stvorenog mišljenja u publikacijama zajednice citirali neki biblijski reci kako bi se to krivo mišljenje podupiralo, dok se istovremeno odbacivao cjelokupni kontekst s kojim se moglo doći do jednog drugog zaključka koji naravno nije bio u skladu sa trenutnim učenjima Zajednice. Samim tim se uz pojedine predvodnike Zajednice kao što je Joe F. Rutherford, može govoriti kao o onima koji govore “iskrivljene stvari kako bi odvlačili učenike za sobom“ (Dj 20:30). On je odbacio neka učenja pastora Russella i promovirao neka svoja učenja uz koja je pristalo samo jedna trečina tadašnjih Istraživača Biblije koji su pošli za njim. Sa tim sljedbenicima je formirao organizaciju koju je nazvao 'Jehovini svjedoci' koja još uvijek uči neke stvari koje nisu potpuno usklađene s Biblijom. Budući da je diplomirao na pravnom fakiltetu kao sudac, onda mu je u Bibliji posebno upao za oko izraz “svjedok“ kojeg je iskoristio za naziv svoje organizacije. Iskoristio je stavak iz Izaije 43:10, u kojem Jehova Izraelce koje je izbavio iz babilonskog zarobljeništva naziva “svojim svjedocima“, jer su vidjeli djelo spasenja iza kojeg je stajao Jehova, pa je članove svoje organizacije nazvao “Jehovini svjedoci“, iako nisu vidjeli svojim očima bilo koje Jehovino djelo koje su on i njegov prethodnik objavljivali. Tako je tim imenom sebi i svojoj kršćanskoj zajednici dao posebnu mesijansku ulogu. Zanimljivo je da je kao siromašan mladić prodavao enciklopedije od kuće do kuće kako bi zaradio za školovanje. Kasnije je tu kolportersku djelatnost promovirao među svojim članovima tražeći od njih da "od kuće do kuće“ raspačavaju publikacije Društva. U tome je iskoristio dva biblijska stavka (Dj 5:42 i 20:20) koja su izvađena iz konteksta i dao im drugačije značenje iako se lako može utvrditi da ta metoda evanđeliziranja nije bila prisutna u prvom stoljeću. U ovom kršćanskom svijetu u kojem ima mnogo većih i manjih kršćanskih zajednica nije problem u tome što su se neki kršćanski vjernici poveli za čovjekom ili ljudima koji su u svojoj najboljoj namjeri željeli stvoriti zajednicu pravih kršćanskih vjernika. Problem je u tome što se ponekad tim ljudima daje veće pravo nego ga trebaju imati što može rezultirati da podupiru i ona učenja koja su proizvod krivih tumačenja, nagađanja i špekulacija kojima su svoje unaprijed stvoreno mišljenje o nečemu zacimentirali u temelje vjere i kršćanskog života. Da li onda treba samo čekati službene promjene ili je potrebno po svojoj kršćanskoj savjesti reagirati kako bi odbacili sve što ne odgovara biblijskom obrascu razmišljanja. Kako bi Isus postupio i što bi očekivao od svojih sljedbenika?

DanijelJa sam smatrao da postoji jedna sloboda u tom smislu, da ako i postoje pravila, da se ipak treba više gledati duh onoga što Biblija kaže. Pravilo opet ima neko svoje mjesto, ali sam smatrao da nekako duh onoga što ja osjećam u skladu sa Biblijom i sebe kao kršćanina, da se to razmotri a ne da se to osuđuje, odnosno da se to može čak tolerirati i prihvatiti u jednoj razumnoj mjeri.

Nadopuna: Ono što Biblija uči je za mene jedno vrijeme bilo istovjetno onome što uči Društvo Kule stražare iza kojeg stoje članovi Vodećeg tijela. Iako je to bilo istovjetno, oni su dali savjet Jehovinim svjedocima da u svom izražavanju ne spominju Društvo nego Bibliju kako se ne bi dobio dojam da su nečija vjerovanja nametnuta od strane vjerske zajednice. Tako u Stražarskoj kuli od 15.3.1998. str.18,19. stoji:

“Da bi izbjegli nesporazume, Jehovini svjedoci nastoje se pažljivo izražavati. Umjesto da kažu: ”Društvo uči“, mnogi Svjedoci više vole koristiti izraze kao što su: ”Biblija kaže“ ili: ”Spoznao sam da Biblija uči.“ Oni na taj način naglašavaju osobnu odluku svakog Svjedoka da prihvati biblijska učenja, a usto ne ostavljaju krivi dojam da su Svjedoci na neki način vezani zahtjevima nekakve vjerske sekte. Naravno, primjedbe u vezi s terminologijom nikada ne trebaju postati sporno pitanje. Uostalom, terminologija je važna samo utoliko da spriječi nastanak nesporazuma.“

Komentar: Iako je svakome dano da donese osobnu odluku u vezi prihvaćanja određenih biblijskih učenja, ipak je u stvarnosti to drugačije jer su svi članovi zaista vezani zahtjevima i učenjima svoje zajednice. Da bi spriječio nastanak nesporazuma ja sam njima u svojim pismima već unaprijed dao do znanja da u mojoj terminologiji koristim izraze: ”Biblija kaže“ ili: ”Spoznao sam da Biblija uči“, na način da sam to odvojio od onoga što Društvo uči. Tako je ispalo da je moja terminologija na kraju ipak postala sporno pitanje. U kom smislu? Društvo uči da Jehova ne daje svoj sveti duh za razumjevanje Biblije odvojeno od onoga što je spoznalo Društvo preko Vodećeg tijela. Tako ispada da Bog preko časopisa i publikacija Zajednice iznosi svoje riječi i svoje misli dok ja ili bilo tko drugi bez tog svetog duha možemo iznositi samo svoje misli. Zato sam zahtijevao da oni toleriraju i prihvate moje opredjeljenje po kojem sam prednost dao Bibliji, a ne svemu što Zajednica uči.

Stjepko: Što sad kad pogledamo malo unatrag - to istraživanje. Vjerujem da je to u početku bilo primamljivo, ali pogledaj sad tu situaciju. Znaš realnost gdje te to dovodi spram Jehovine organizacije. Starješine tvoje skupštine to predstavljaju; došlo je do jako intezivnih razgovora u zadnje vrijeme, savjetovanja; došlo je do toga da se formirao Pravni odbor s kim si se suočio; čak i odluka Pravnog odbora bila je isključenje, i to je sada jedna realnost. Sad bi trebalo nešto napraviti. Znači, to te, tvoj stav, tvoja razmišljanja te dovode u tu fazu. To je realnost. Sad smo mi Prizivni odbor i zastupamo Zajednicu, analiziramo taj postupak. Nakon ovoga nema još puno. Nema ništa. Po koju cijenu? Da li si na pravom putu? Želio bi čuti tvoj stav i misli. Trebaš se suočiti sa ovom realnošću. Ne znamo što će dalje bit ali, da li su oni pogriješili?

Primjedba: Budući da i Prizivni odbor zastupa Zajednicu, onda se nije moglo očekivati drugačija analiza mog slučaja kroz biblijsku analizu onih argumenata u kojima sam ja vidio svoju slobodu razmišljanja i djelovanja.

Danijel: Da, dobro. Maloprije sam rekao da sam smatrao kako su ta neka pravila (o službi propovijedanja) donesena s vremenom. Ona kao takva nisu postojala od samog početka. Neka su bila postavljena pa su se mijenjala. Ona nisu temelj naše vjere niti su pronikla iz Biblije iako mogu imati neke dodirne točke sa onim što u njoj piše. Ona su postavljena zbog načina na koji su postavljene neke stvari u organizaciji i da bi se uredile kao takve. Znači, sad postoje te dvije stvari – stvar organizacije kako ona postavlja neke stvari i koliko se mi možemo tome podložiti. Znači, ne možemo svi biti opći pioniri iako nas se potiće da imamo taj pionirski duh. Slično tome, Božji duh koji nas potiče na nešto, on je za mene jako važna stavka. Poticati nekoga treba u skladu s tim duhom, što znači da me se najprije prepozna kao duhovnu osobu koja ima svjedočenje svetog duha kroz neke svoje duhovne aktivnosti. Znači da radim ono što me srce tjera i da tu sebe nalazim kao dio Božjeg naroda, kao dio tijela skupštine. Primjetio sam kroz svoje životno iskustvo i u suradnji sa mnogom braćom i sestrama, da i njima ponekad predstavlja teret (obaveznog redovitog propovijedanja), trčanja za satima da bi ispunili neku kvotu, neku normu i neki cilj koji je kao takav postavljen od Zajednice. Zatim, gledam apostola Pavla koji nije nikad imao jedan takav cilj u količinskoj normi i satima, ali se posvetio službi. Cilj službe je posvetiti joj se i podredititi sve toj službi. Tada nisi opterećen nekim normama, nekim kvotama koji drugi postavljaju, nego samo s onim što ti možeš u određenoj situaciji napraviti. Apostol Pavle je čak jedno vrijeme radio i povremeno propovijedao, ali kad su došli Timotej i Sila i donijeli materijalnu pomoć, onda se potpuno posvetio propovijedanju. Napustio je taj posao i tako korigirao svoj život prema situaciji. Nije morao davati izvještaj o vremenu kojeg je utrošio u toj službi nego o određenom uspjehu ili neuspjehu na pojedinom području.

Jakov: Znaš, nas nitko ne tjera koliko ćemo ići u službu. Izvještaj od “vjernog i razboritog roba“ od 15 minuta pokazuje da nitko ne treba biti opterećen ...

Danijel: Toga sam svjestan...

Nadopuna: Zašto netko mora prikazati i tih 15 minuta kako bi rasteretio svoju savjest i svoj strah da ga se ne ubroji u neredovite objavitelje, odnosno u one koji su si dozvolili da u mjesec dana niti jednom ne progovore s drugima o Bogu. Zar je to račun koji se mora polagati čovjeku. Bogu treba polagati račun za ono što on od nas traži, a čovjeku ono što on traži, ali tako da se čovjeku ne daje račun za ono što pripada Bogu. Tako samo Bog može znati neke stvari. U skladu s tim izvještaj, ukoliko ga se traži od nas, ne treba biti adresiran i potpisan, nego biti anoniman jer će ga se kao takvog moći upotrijebiti za stvari koje pripadaju organizaciji i njenoj evidenciji. Bogu Božje – čovjeku čovječje.        

Jakov:... Evo htio sam ti pročitat jedan redak iz 1.Sam 15:22 gdje kaže: “Zar su Jehovi žrtve paljenice i druge žrtve jednako mile kao i poslušnost glasu Jehovinu? Znaj, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost je bolja od sala ovnujskog.“... Ova priprema koja je napravljena, što smo sada tu (u organizaciji), to je od njega (od Boga). Da nema toga kanala, mi sada ne bi bili tu. I ono što mi želimo svi zajedno tebe pitati - Je li ti cijeniš tu pripremu? Kako se pokazuje da ti to cijeniš?

Primjedba: Maloprije su rekli da nije presudna moja odanost a time i poslušnost Kristu, nego odanost i poslušnost Vodećem tijelu. Znači ja sam postupio po onome što je on gore citirao, tako da ovaj stavak nisu mogli upotrijebiti protiv mene jer se u njemu navodi “poslušnost glasu Jehovinu“, a ne poslušnost glasu Vodećeg tijela koji se nalazi u poziciji da predvodi jednu grupu kršćana. No, da bi me podložili svojoj volji starješina je želio istaći dio koji kaže da je "poslušnost bolja od žrtve (paljenice)“. Željeli su mi ukazali da je moja podložnost Bogu istovjetna poslušnosti onima koji ga zastupaju. No, taj stavak može van konteksta prisvojiti bilo koji Božji zastupnik na zemlji, pa tako i Vodeće tijelo. No, onaj od koga se traži da pokaže poslušnost nekoj zapovjedi treba prije svega biti potpuno uvjeren da je ta zapovijed u skladu sa Božjom riječju, a ne sa ljudskom. Ne možemo svaku poslušnost čovjeku smatrati svetom dužnošću.Ja sam, kao i mnogi Božje sluge iz prošlosti, došao u situaciju kada sam trebao pokazati veću podložnost Bogu nego čovjeku, pa makar taj čovjek smatra da predvodi članove Božjeg naroda. Iako naša Zajednica s jedne strane pokušava braniti svoj autoritet po pitanju tumačenja Biblije, ona ipak ide protiv sebe kad u Stražarskoj kuli od 1.12.2006. str.7. kaže:

“(...)  trebamo poslušati riječi apostola Ivana i ne olako gledati na svoja vjerovanja niti ih prihvaćati kao gotovu činjenicu. On je upozorio (vjernike): “Ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!” (1. Iv 4:1).“

Prema tome, koga sam trebao više slušati? Da li sam po ovom pitanju trebao više slušati Isusovog apostola Ivana (koji traži od mene da ispitujem izjave za koje se tvrdi da iza njih stoji Bog) ili sam trebao poslušati moje starješine koji zastupaju autoritet i kolektivni stav Zajednice? Odnosno da li sam trebao više slušati one starješine i samozvane apostole koji su mi govorili da trebam bez prigovora prihvatati za istinu sve što nam oni govore ili sam trebamo slušati Isusove apostole koji nas upozoravaju da ne vjerujemo svemu što nam se kaže, pa čak ako bi iza tih "nadahnutih“ izjava stajali apostoli ili anđeli. Da je u prvom stoljeću postojalo Vodeće tijelo kao autoritet u davanju nadahnutih izjava, onda Ivan ne bi tražio od vjernika da ispituju nadahnute izraze. Naime, da je apostol Ivan bio član nekog Vodećeg tijela, onda bi tražio od kršćana da ne trebaju nikoga slušati nego samo ono što kaže Vodeće tijelo. No, on je rekao nešto što pokazuje da takvo Vodeće tijelo kao grupa uopće nije postojalo. Tek s pojavom organiziranog kršćanstva sa Papom na čelu je došlo do ograničavanja vlastitog mišljenja od strane onih koji su se nametnuli kao jedini autoritet nad Biblijom i svetim duhom.

Zar su članovi Vodećeg tijela ove Zajednice iznad apostola pa čak i anđela da im mi moramo dati puno povjerenje? Dok Isusov apostol Ivan kaže da ne vjerujemo svakoj izjavi, starješine ove Zajednice kažu da treba bez prigovora prihvatiti svaku izjavu Vodećeg tijela kao istinu nadahnutu od Boga. Apostol Ivan kaže da ispitujemo takve izjave da li su od Boga, a ovi kažu da ne treba ispitivati jer smo svojim krštenjem dali puno povjerenje organizaciji koju vodi Vodeće tijelo. To me podsjeća na katoličko inkvizicijski sud koji je vodio proces protiv Martina Lutera. Predstavnik suda je rekao Luteru da ‘uzalud čeka na sporenje o stvarima kojih se obavezao vjerovati te da neće uvući u sumnju stvari koje je Katolička crkva već prosudila, stvari koje su prešle u običaj i za koje vjeruju da ih je Krist, najpravedniji sudac naložio’. Na isti način je i naša Zajednica sve nas našim krštenjem obavezala da vjerujemo njenim izjavama tako što je prije krštenja zahtijevala od novih kandidata za krštenje da svojim potvrdnim odgovorom kažu da "razumiju da ih predanje i krštenje označava kao Jehovinog svjedoka u povezanosti s Božjom duhom vođenom organizacijom". Međutim, u knjizi "Sto Biblija uči?" stoji:

"Važno je da upamtiš i to da si se predao samom Jehovi Bogu, a ne nekom djelu, ideji, ljudima ili organizaciji. Tvoje predanje i krštenje početak su vrlo bliskog prijateljstva s Bogom — prisnog odnosa s njim“ 

Da sam znao da je potpuna podložnost organizaciji i njenom djelu uvjet krštenja ja se nikad ne bi krstio. No gornja izjava pokazujekako očito postoji prostora da se tolerira nečija sloboda savjesti oko toga da li će vjerovati ili ne onome što ga uči organizacija bez obzira što ona tvrdi da je sam Krist naložio ta vjerovanja. No, umjesto da tolerira tu slobodu, Zajednica se strogo drži svojih učenja i postavki koja su prešla u običaj i praksu te ne dozvoljava nikakvo sporenje oko toga što su oni prosudili kao istinu i što smatraju da je to sam Isus nama zapovjedio. Zato je C.T.Russell zapisao jedno upozorenje: "Čuvajte se 'organizacije'. Ona je potpuno nepotrebna."  (Stražarska kula - ponovljena izdanja, 15. rujna 1895, str 1866 - C.T. Russell). Tom izjavom je negirao postojanje bilo kakvog Vodećeg tijela koje bi upravljalo nekom religioznom organizacijom. Upravni odbor Društva je prije svega imao poslovni karakter oko upravljanja korporacijom Watchtover i to od strane onih koji su imali novčanog udjela u dionicama. Među njima se biralo Upravno tijelo koje je štitilo interese korporacije čiji je cilj bio štampanje i distribucija vjerske publikacije. Tako je korporacija Watchtower bila uređena na istim principima kao i druge korporacije svjetskog karaktera. Vodeće tijelo kakvog danas poznajemo je formirano tek 2000. godine kada se išlo u odvajanje duhovnih od svjetovnih odgovornosti i poslova. Osim toga, organizacija je hijerarhijski često tako uređena da postoji veliki jaz između onih koji upravljaju njome i onih koji se daju voditi od njih. Tu često nema one dvosmjerne komunikacije nego samo jednosmjerne koja ide od vrha prema dnu i to se uzima kao mjerilo koji može održavati njeno postojanje. Svaki pokušaj da se uspostavi komunikacija je često bezuspješna tako da običnim vjernicima ne preostaje ništa drugo nego da slijepo šute i slušaju. Tako to izgleda u nekim totalitarnim režimima, ali i u religioznim organizacijama. Njihov opstanak uglavnom ovisi o slijepoj poslušnosti njenih članova. Tako je jedan SS vojnik koji je osuđen na smrt rekao: "Poslušnost je najsvetija vrlina. Ja sam samo slušao što su nadređeni tražili od mene“. On je unatoč tome osuđen zbog svoje slijepe poslušnosti svojim nadređenima jer se nije podložio svojoj savjesti. Njegova savjest je bila zarobljenik kolektivne savjesti koja je jednom uskogrudnom ideologijom bila nametnuta cijeloj naciji. No, pojedinci su se ipak dali voditi po svojoj a ne kolektivnoj savjesti i zato su bili izopćeni, proganjani i ubijani. Ja sam dao do znanja da je moja poslušnost zarobljenik Božje riječi jer je to istakao i prorok Samuel govoreći da je “poslušnost glasu Jehovinom“ iznad bilo kojih žrtava kojima bi se pokušali dodvoriti Bogu (1.Sam 15:22). Najvažnija žrtva koju Jehovini svjedoci promiču je služba propovijedanja kojom se ide toliko daleko da mnogi među njima zanemaruju neka druga važnija dobra dijela.

Osim toga, da bi se neka vjerska organizacija mogla održati u ovom hladnom i korumpiranom svijetu, ona mora stvoriti neka svoja stroga pravila koja će više štititi njen status i materijalna dobra nego prava svakog pojedinca. Zbog toga su svi njeni članovi obavezni držati se strogo nekih zakona koja ona uvodi u interesu svog opstanka. Interes, volja i sloboda pojedinaca se strogo ograničava na mjeru koja ne može bitno utjecati na vrh hijerarhije. Tako se dolazi u opasnost da se kršćani svojim krštenjem obavezuju biti poslušni Bogu, ali pod uvjetom da svoju potpunu odanost i poslušnost pokažu organizaciji koju vodi čovjek ili grupa ljudi koja uopće nema dokaz da Bog govori ili objavljuje svoje riječi preko njih. Iz te pozicije, koju ovaj starješina očito ne vidi, on mene pita da li ja cijenim tu pripremu od Boga, odnosno da li cijenim postojanje “Vodećeg tijela“. Kako bi mudro odgovorio na to pitanje ja sam se osvrnio na prošlo-svršeno vrijeme kada sam pokazivao to cijenjenje prema organizaciji koju oni vode, pa sam rekao:

Danijel: Pa jesam. Pokazivao sam cijenjenje čak i u ono vrijeme kad sam do jednog točnijeg objašnjenja došao ranije nego što je to došlo kroz publikaciju Zajednice. Ja se nisam postavio iznad tog “roba“ nego sam se podložio potrebama skupštine, potrebama Zajednice i otišao sam služiti kao starješina tamo gdje drugi iz nekih svojih razloga nisu htjeli ići. Nisam sebe doveo u situaciju da sada kad nešto bolje razumijem da više nemam potrebu njih slušati i služiti braći pod njihovim vodstvom. I dalje sam prihvaćao neke odgovornosti u mjeri koje sam tada shvaćao i razumijevao. Znači nisam pokazivao bunt nego sam bio spreman na sve.

Jakov: To je prošlost. Ti si tada služio u svojstvu nadglednika. Mi te pitamo za danas jer ti si došao do nekih zaključaka. Mi znamo što nam “vjerni i razboriti rob“ kaže... To je kanal i to je ono što je presudno, a to je taj kanal kroz kojega dobivamo sve ove divne pripreme, znači da idemo u službu od vrata do vrata, da izvještavamo, da komentiramo... To su sve njegove pripreme... i dali smo mi dužni sada praviti reformu svega toga?

DanijelJa nisam mislio raditi reforme niti sam ja u toj mogućnosti da to mogu napraviti. Ja sam samo sebi dozvolio biti prvenstveno poslušan Božjim zakonima. Zato sam dozvolio da me vodi, ne neka struja izvan zajednice ni unutar zajednice, nego duh onoga što piše u Bibliji te sam se suočavao sa činjenicom da su me neka pravila i postavke Zajednice opterečivala jer su bila suprotna mojem duhu kojega sam stekao u želji da imam u svemu Kristovu misao. Ono što je od mene Zajednica očekivala nije bilo u skladu sa onim na što me je duh tjerao i navodio. Stavljao sam na vagu vlastiti poticaj, tj. poticaj svog vlastitog duha, poticaj Zajednice da radim onako kako ona traži od svih nas i ono što sam dobivao kroz razmatranje i razumijevanje Biblije. Kad ti kažeš: “poslušnost Jehovinim zapovijedima i zakonima“ onda treba imati u vidu da je poslušnost Božjoj riječi u ono vrijeme (starog Izraela) bila istovjetna poslušnosti Božjim zakonima koje su Izraelci trebali sprovoditi u djelo da dokažu svoju odanost Bogu. Svećenici i rabini su mogli tražiti od naroda da budu poslušni Božjim zakonima. Čak je i Isus tražio od Izraelaca da budu poslušni Božjim zakonima. Međutim ta poslušnost, opet, nemojte me krivo shvatiti, nije značila da su se Izraelci trebali potpuno podložiti rabinima i vodstvu svoje zajednice koja je uvela i nametala neka svoja pravila, bez obzira što su ta pravila išla u pravcu što boljeg držanja zakona. U ono vrijeme je poslušnost pravilima išla iznad poslušnosti Božjim zakonima. Zato sam i ja sve htio staviti na svoje mjesto i u neku razumnu razinu da se može razumjeti i jedna i druga strana.

StjepkoDobro, i Isus je rakao da ne želi svojim učenicima davati neke informacije koje oni ne mogu nositi. Je li tako? Znači, ovo nije upitno. Mi smo se složili oko toga, a to su ti braća na pastirskim posjetima govorila. Znači, možda ovo jednoga dana izađe kao novo razumijevanje, ali ovdje, kroz publikaciju Zajednice, a ne kroz tvoje pisanje. Ali je upitno to što si na ovome što si ti zaključio ustrajao prije nego je to došlo od ozgo (od Vodećeg tijela) i tu je stvoren jedan problem.

PrimjedbaMeđu tekstovima koje je on imao u svojoj ruci je moje razmatranje proročanstva koje objašnjava kršćansko očekivanje Isusove prisutnosti. Biblija jasno pokazuje da su prvi kršćani Isusovu prisutnost očekivali nakon što su svojim očima vidjeli i ušima slušali o mnogim događajima koji su odgovarali onome što je Isus govorio o znakovima kraja. Čak sam i u publikacijama zajednice našao dovoljno argumenata koji to potvrđuju, a ujedno pobijaju tvrdnju da je Isusova prisutnost nastupila 1914-te godine za koju Zajednica tvrdi da je početak znakova kraja. Ako su prvi kršćani Isusovu prisutnost očekivali na kraju svih tih događaja na svjetskoj sceni, zašto se onda nama želi prikazati da je Isusova slavna prisutnost započela na početku tih istaknutih događaja? To je pitanje na koji sam našao odgovor i po kojem sam stekao uvjerenje koje me je oslobodilo nekih zabluda. Miletić sam kaže da to (i drugo što sam otkrio) može jednog dana izaći kao novo razumijevanje, ali nije svjestan da bi tada Vodeće tijelo moralo priznati još jednu činjenicu, a ta je da u to vrijeme (1919-te godine) Isus nije nikako mogao izabrati grupu Istraživača Biblije kao jedinu pravu kršćansku zajednicu, a samim tim ni da je njihovo vodstvo postavio kao jedino “tijelo“ kojim se on služi za svoje interese. No, meni je to saznanje omogućilo da na Vodeće tijelo više ne gledam njihovim očima tako da me savijest nije opterečivala niti osuđivala zbog toga što sam protiv njihove volje ustrajao u svom istraživanju Biblije. Pitanje je da li sam onda trebao biti potpuno podložan ljudima koji su i sami u zabludi bez obzira na njihove dobre namjere?

DanijelEvo, ja u tome nisam ustrajao. Kad sam dostavio braći svoje istraživanje o značenju Kristove prisutnosti, ja na tome nisam ustrajao. Čekao sam. Jednom prilikom sam došao do brata (starješine) Vedrana Š. I on se nije našao spreman da o tome razgovaramo i zato više nikad nisam nametao tu temu.

Drago: Ali ja bi te pitao - je li ti sebe smatraš osobom koja je podložna vjernom i razboritom robu?

Danijel: Smatram.

Nadopuna: Ovdje mislim na relativnu podložnost.

Drago: Kako onda objašnjavaš to postupanje u suprotnosti sa nekim njihovim odlukama? Ti si u ovom pismu naveo neke svoje odluke – ima ih šest...

Napomena: Odluke na koje je on mislio, a koje sam ja donio u suprotnosti s odlukama Zajednice su navedene u pismu koje sam par mjeseci prije uputio svojim starješinama i na temelju kojeg su smatrali da imaju dokaze protiv mene. Da bi mogli razumjeti o čemu je riječ ja ću vam to svoje pismo u cijelosti prenijeti. U njemu stoji: 

Draga braćo, Nikša i Tonći

Nakon našeg razgovora sam dosta razmišljao o tome kako razgovarati s drugima o duhovnim stvarima. Svjestan sam da se braća često jedan drugome povjeravaju o nekim pitanjima koji su vezani za njihove probleme i dvojbe. Ja sam često o tome razgovarao s drugima i prije nego sam izmijenio neka svoja razmišljanja. Još odavna sam primijetio da se među braćom pojavljuju neka pitanja koja su okupirala moju pažnju. Sada kada imam drugačije i potpunije razumijevanje moram paziti što reći iako se dešavalo da u takvim prilikama kažem i nešto što drugoj strani možda ide u prilog jer odgovara njenim razmišljanjima s kojima se i ja slažem.

Ne želim opravdavati činjenicu da sebi ponekad dozvolim da s nekima raspravljam o ovoj i drugim temama iako pazim da nikoga ne navedem da vjeruje onome što ja kažem. Kad su u pitanju dvojbe ili sumnje koje su se javljale kod mene, a zbog kojih sam se želio uvjeriti u ono što kaže Biblija s jedne strane i ‘Gospodinov rob’ s druge strane, onda isto tako želim da se svatko po savjetu Biblije od nas ‘uvjerava’ u sve što piše (1.So 5:21). Tako sam u nekim svojim razgovorima do kojih je slučajno došlo želio navesti nekoga da se sam uvjerava, a ne da vjeruje meni. Dok drugi vjerojatno još uvijek nailaze na stvari koja im se čine dvojbene, pogotovo zato što nemaju vremena ili način da Bibliju sagledaju iz svih dimenzija, ja sam potaknut njihovim dvojbama, a i mnogim pitanjima koja su mi se do tada nametala, išao u dublje razmatranje ove i drugih tema i došao do nekih saznanja koja su me iznenadila. Zato nije čudno da sam sebi dozvolio da kažem nešto što može nekome izgledati logično. No i tada sam pazio da ne kažem više od onoga što bi trebao reći, nego da dotični sam na temelju Biblije dolazi do svojih zaključaka koji se mogu ili ne moraju slagati sa mojim razmišljanjem. Zbog toga uvijek navedem neki biblijski primjer kako bi brata ili sestru potaknuo da istražuje Bibliju bez da mu namećem svoje razumijevanje.

Sve ovo o čemu smo u dvorani razgovarali sam želio sagledati u svjetlu Biblije i naći neki biblijski primjer koji bi mi pomogao da bolje razumijem zašto sa svojim riječima i postupcima izlazim iz okvira koje je zajednica postavila, a koje mogu zasmetati vama i drugima koji opravdano želite održati sadašnje stanje kako bi se održalo jedinstvo skupštine po pitanju nauka i nekih pravila. Zanimljivo je da sam svoj primjer našao i u samom Isusu dok je živio na zemlji. Isus je u to vrijem bio podložan Zakonu i mnogim odredbama i zapovijedima kojima se regulirao život i obožavanje Izraelaca. Rabini su do tada uveli mnoga pravila i svoje odredbe kako bi držali narod u podložnosti Božjim zakonima. Isus se vjerojatno držao svega toga, ali sve do jednog vremena kada je uvidio da mnoga ljudska pravila i zapovijedi odudaraju od duha i smisla Zakona. Zbog toga je, prije nego je bio ukinut Zakon, prestao biti podložan nekim pravilima svoje zajednice. Npr. kada je Krist upadao u sporna pitanja vezano za sabat to nije umanjilo njegov ispravan stav prema sabatu iako je bio osuđen od strane tada priznatih religioznih vođa koji su sabat ograničavali mnogim pravilima (Mt 12:2,10).

Moj stav prema službi propovijedanja je ispravan jer ne dovodim u sumnju da se treba propovijedati niti činjenicu da svatko od nas treba svjedočiti svoju vjeru u Krista i riječima i djelima. Budući da ja u svemu tome vidim neka odstupanja od Isusove zapovijedi, kao što je i Isus vidio odstupanja od Božjeg zakona, onda i ja poput Isusa također nailazim na nerazumijevanje pa čak i na osudu jer se ne pokoravam načinu razmišljanja i nekim pravilima koja je postavila Zajednica. Cilj takvih pravila, koja se uvjetuju vremenskim terminima i pismenim izvještavanjem, je da svatko od nas bude uključen u zadatak kojeg je Isus zadao svojim apostolima, a time i svim onima koji po njihovom primjeru trebaju udovoljavati zahtjevima za tu službu. Zbog toga je doneseno još jedno dodatno pravilo po kojem se mogu krštavati samo oni koji se zavjetuju da će ispunjavati taj zahtjev, tako da svojim krštenjem postaju ovlašteni propovjednici, što također nema svoj temelj u Bibliji.

Isus je uviđao da ljudi njegovog vremena nose teška bremena povezana sa nekim pravilima i odredbama svoje vjerske zajednice kojoj je i sam pripadao. Isus je u to isto vrijeme, dok su ta pravila i odredbe bila na snazi, postupao drugačije što su primijetili i drugi, pa su mu prigovarali. On npr. nije postio i davao milostinju onako kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme. Ono što je u nekoj vjerskoj zajednici uobičajeno jedno duže vrijeme može postati sasvim normalno, dok oni pojedinci koji misle i rade drugačije na prvi moment izgledaju kao oni koji se ne pokoravaju Bogu i onima koje je Bog postavio da vode i poučavaju narod. Zato i moje riječi i postupci mogu izlaziti iz okvira nečega što je postalo toliko uobičajeno i sasvim normalno iako se može dokazati da tako nije bilo u prvom stoljeću. Moj stav prema nekim pravilima pod kojima sam osjećao teret bremena kojeg sam nepotrebno nosio, se očituje u skidanju tog bremena. Kao što je Isus tražio da davanje milostinje i post budu tajni, a ne javni, tako sam i ja odlučio da moje davanje i u svakom pogledu bude tajno. Zato mi je ponekad teško što vidim, čujem i osjećam kako neka braća posustaju, postaju malodušni i odlaze od nas jer padaju pod tim bremenom kojeg nisu mogli ispunjavati u skladu sa svojim zavjetom kojeg su dali Bogu prije krštenja. Kao što je Isus osjećao sažaljenje prema takvima, tako se i ja osjećam, što me navodi da nekima kažem nešto što bi im moglo pomoći da skinu to breme po pitanju službe propovijedanja, zbog čega na sebe navlačim osudu i moguću kaznu.

Isus je bio svjestan da će ga zbog njegovog odstupanja od tadašnjih pravila, židovski religiozni vođe htjeti ubiti tj. isključiti iz zajednice. Toga sam i ja svjestan jer se one koji dođu u situaciju da nešto drugačije kažu ili učine može smatrati opasnim za duh skupštine i njeno jedinstvo. No u svemu tome mogu bolje razumjeti situaciju u kojoj se Isus našao kad su svećenici vidjeli određenu opasnost za sebe i svoj narod. Iako su vjerski vođe priznali da Isus ‘čini mnoge znakove’, jedino zbog čega su zabrinuti je njihov položaj i vlast. Kaifa nije mogao poreći Isusova čuda, ali ipak nije povjerovao u njega, već je nastojao sačuvati svoj položaj. Sanhedrin je u Isusu vidio prijetnju utjecaju postojećeg vjerskog sustava. Zato su se lakše odlučili da se Isusa isključi tj. ubije, ‘nego da cijeli narod strada’ (Iv 11:50).

Vi s jedne strane ne možete pobiti činjenicu da ja težim dubokom razumijevanju Biblije. Priznajete da je moje razumijevanje pomalo drugačije. No, možda ne vidite da pripadam onima za koje je Biblija prorekla da će doći, a koji će u posljednjim danima istraživati Bibliju i omogućiti da se umnoži znanje i da sam upravo po tom pitanju napisao stotine i stotine stranica u kojima svaki svoj komentar temeljim na Biblijski stavcima koje sagledavam iz svih mogućih dimenzija kako bi razotkrio istinu koja je nesvjesno sakrivena ranijim krivim razumijevanjem. Umjesto da naiđem na odobravanje onih koji bi tu stvarnost trebali prepoznati, ja nailazim na vašu zabrinutost jer se bojite da ne dovedem u pitanje reputaciju onih koji se smatraju ‘vjernim robom’, i ‘zastupnicima Božje riječi’ te da se time ne naruši jedinstvo skupštine. Zadržati jedinstvo Božjeg naroda može biti poželjno, ali samo pod uvjetom da taj narod živi po Božjim zapovijedima koji se ne bi smjeli razvodnjavati ljudskim naukama, zapovijedima i pravilima, koji, iako doneseni s ispravnim motivom, mogu opteretiti mnogu braću.

Zašto svoj primjer uspoređujem sa Isusovim? Jednostavno zato što je moj unutarnji misaoni stav ili duh nešto što nije vezano samo za Isusa, nego što se može pojaviti u svakom čovjeku koji promatra, istražuje i uspoređuje postojeće stvari sa onim kako ih opisuje Biblija. Poput Isusa i ja sam prije vremena skinuo sa sebe terete pod kojima sam služio Bogu. Poput Isusa i ja bih volio drugima pomoći da sa sebe skinu sve ona pravila i ljudske zapovijedi koja im otežavaju kršćanski život. Da ne bih na sebe navukao osudu, ja za razliku od Isusa uglavnom šutim i o ovim stvarima nastojim razgovarati samo sa onima u koje imam povjerenje. Isus je također razgovarao sa svećenicima koji ga zbog njegove mladosti nisu odbacili nego ga prihvatili kao ravnopravnog člana zajednice koji ima pravo pitati i komentirati sve što je povezano sa njegovim razumijevanjem Pisama. No kad je došlo vrijeme onda je javno progovorio. Moja zadaća nije da izlazim u javnost, ali se nadam se da ću na neki način moći doprijeti do onih koji zastupaju Božju riječ pred cijelom zajednicom.

Isus nije čekao da se uvedu promjene u rabinska učenja i pravila, nego je postupao po svom razumijevanju i time iskakao od ostalih članova svoje vjerske zajednice. Tako sam i ja postupio.

    • Još kad sam bio starješina (od 1992-1998) u jednom svom predavanju nisam želio Danijelovo proročanstvo objasniti na način kako je to bilo objašnjeno u izdanjima zajednice. Nekoliko godina kasnije je došla promjena koja je uvela drugo tumačenje, a koje je bilo u skladu sa mojim istraživanjem. Tada sam još revnije nastavio sa istraživanjima jer sam uvidio da ima dosta tih tumačenja s kojima se opravdano ne slažem, a jedno od njih sam nedavno proslijedio vama i Betelu (tema: ‘Znak Isusove prisutnosti’).
    • Dok sam bio aktivno uključen u službu propovijedanja, odlučio sam da ljudima ne dajem časopis Kulu Stražaru zbog studijskih članaka koji su namijenjeni samo za unutarnje stvari naše Zajednice. U svojoj knjizi sam tada izmeđuostalog napisao: ‘da se časopis ‘Kula Stražara’ treba koristiti kao hrana samo za one koji se nalaze unutar Zajednice. Naime, naziv ovog časopisa ukazuje da je riječ o ulozi ‘stražara’ koji se brine i čuva sve one koji se nalaze unutar teokratskog uređenja ‘grada’. Časopis ‘Probudite se’ bi, uz brošure i traktate, trebao biti namijenjen prenošenju dobre vijesti ljudima izvan ‘grada’. Time bi se smanjio trošak štampanja što bi otvorilo mjesta za financijsko podupiranje skupštinskih starješina koji su spremni punovremeno služiti svojem stadu i Božjem narodu u cjelini...’ Nekoliko godina kasnije je Zajednica odlučila da se uvede promjena po tom pitanju, ali je ipak ostala pri tome da se jedan broj Kule stražare štampa za ljude iz svijeta, vjerojatno što smo po tom časopisu prepoznatljivi u svijetu.
    • Dok sam redovito pohađao peti sastanak poznat kao ‘Studij knjige’ po grupicama, ja sam uvidio suvišnost jednog takvog sastanka, pa sam donio odluku da ne idem više na taj sastanak koji me je opterećivao iz više razloga. Osam mjeseci kasnije nakon što sam prestao dolaziti na te sastanke, Zajednica je poslala pismo svim skupštinama kojim nas je upoznala da će se od 2009. godine prestati održavati taj peti sastanak kojeg smo mi uspoređivali sa petim prstom jedne ruke, a bez kojeg se nije moglo zamisliti naša ljubav prema sastancima.
    • Kad sam kroz svoje istraživanje teme o službi propovijedanja donio odluku sličnu Pavlovoj, da ne idem tamo gdje se već propovijedao Krist i odluku koja je u skladu sa Isusovim zahtjevom da otresemo prašinu sa svojih nogu tamo gdje nas ljudi ne žele slušati, ja sam postupio tako. Samim tim se nisam više nalazio u situaciji kao većina drugih koji uvijek iznova objavljuju dobru vijest tamo gdje se po tko zna koji put propovijedalo i tamo gdje nam ljudi uvijek iznova odbijaju. Zbog te sam činjenice došao u situaciju da moj izvještaj bude neredovit ili ispod prosjeka skupštine.
    • Kad sam uvidio da je služba propovijedanja zadatak kojeg je Isus zapovjedio samo svojim apostolima, a time i svima onima koji se mogu potpuno posvetiti toj ulozi, onda sam donio odluku da se više ne smatram ovlaštenim propovjednikom, nego samo kršćaninom koji je dužan izvršavati sve one Isusove zapovjedi koje se odnose na mene. Zbog toga sam prestao ići na sastanke za službu propovijedanja iako nisam prestao davati svjedočanstvo riječima i djelima.
    • Kada sam se zbog toga suočio s činjenicom da su moji rezultati ispod očekivanja starješina jer se moje odluke ne slažu sa postavljenim pravilima službe, suočio sam se sa pravilima oko izvještavanja službe propovijedanja, za koje sam smatrao da izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine, pa sam donio odluku da prestanem davati pismeni izvještaj iako nemam ništa protiv samog izvještavanja ali u biblijskim okvirima koja ne bi trebala opterećivati braću.

Sve ovo može stvoriti krivi dojam kod vas i druge braće jer su moje drugačije odluke i postupci, htio ili ne, vidljivi drugima s kojima živim u zajednici svog doma, susjedstva ili u zajednici s ostalom braćom u vjeri. Zbog toga ću i dalje vjerojatno dolaziti u situaciju da pred drugima koji me pitaju u vezi toga zastupam svoj stav, kojeg ne želim nametati, ali ga mogu objasniti, čak i onima dobronamjernima koji bi me željeli savjetovati u drugom pravcu.

No, sve gore navedene odluke sam temeljio na svojoj stečenoj spoznaji, tako da sam kao i Isus prije vremena izašao iz okvira postavljenih u zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i istini. To što je Isus svojim postupcima i tumačenjima Pisma izlazio iz okvira onih nauka i postavki svoje zajednice, u kojoj je po običaju redovito odlazio u sinagoge, nije značilo da ga se odmah trebalo osuditi kao buntovnika i onoga koji donosi drugačiju nauku. Oni koji ga nisu osuđivali i koji su u njegovim riječima i načinu na koji je govorio, našli okrepu i olakšanje su na kraju imali velike koristi. Ovo ne govorim u želji da se pod svaku cijenu obrati pažnja mojim riječima, nego iz osjećaja kojeg je imao i sam Isus, a koji je svojstven i meni, da biblijsku istinu i Božju kuću vidim u svom pravom svjetlu, bez ikakvih dodataka ili manjkavosti koji narušavaju tu ljepotu.

Ono što ja vidim želio bi da i vi vidite, ali sam svjestan da to za sada ne možete vidjeti sve dok neke stvari ne izađu na vidjelo dana. Kad se to bude jasno vidjelo, onda će doći do jedne sveukupne reformacije unutar naše Zajednice, a obuhvatit će sve nas – od najmanjega do najvećega. Iako će tada  biti u pitanju naše stečeno jedinstvo, odgovorna braća će morati učiniti drastične promjene u organizacijskom smislu i po pitanju određenih nauka. Vjerojatno će se tada desiti ono što se već dešavalo nakon 1914-te, 1925-te, 1975-te, kada su mnogi napustili naše redove. No, ono što će biti pozitivno u svemu tome je da će nas Isus kao zajednicu moći ocijeniti kao što je to učinio sa dvije skupštine od ukupno njih sedam koje su se u prvom stoljeću nalazile u Maloj Aziji.

Brat Russell nije mogao reformirati niti jednu kršćansku zajednicu pa ni svoju kojoj je pripadao. Nije se slagao sa nekim naukama, ali ga očito nitko nije želio ozbiljno razumjeti. Ni Martin Luter, a ni drugi iskreni ljubitelji istine nisu mogli svojim istraživanjima i razmišljanjima puno utjecati na svoje kršćanske zajednice koje, bez obzira koliko su se udaljile od istine, ne žele tek tako mijenjati svoje postojeće nauke ili crkveno ustrojstvo. Svi ti ljubitelji istine su bili primorani odvojiti se kako bi mogli nesmetano staviti neke biblijske istine iznad tadašnjeg crkvenog ustrojstva koje je kočilo ‘mnoge koji su istraživali’, a koji su samo na takav način mogli omogućiti da se ‘znanje o Bibliji umnoži’.

Takve ljubitelje istine hvalimo zbog njihove upornosti i hrabrosti da se suprotstave onim koji su se smatrali Gospodinovim robovima, a koji su kočili mnoga saznanja. Hvalimo ih što su se odvojili i osnovali svoje grupe i zajednice kako bi istina izašla na vidjelo. No njihovo istraživanje i javno djelovanje je dovodilo do odvajanja, a time i do nejedinstva u redovima tih kršćanskih zajednica kojima su pripadali, čemu su se suprotstavljali svećenici kojima je veći interes bio zadržati svoje stado u okruženju svoje zajednice nego mijenjati svoja kriva učenja i krive postavke koje su se kroz duže vrijeme udomaćile, a koje su ponekad nastale ljudskom voljom, krivim razumijevanjem i trenutnom duhovnom situacijom te pod nekim pritiskom izvana ili iznutra. Sve su te zajednice slijedile primjer Židovskih religioznih vođa i pokušavale ušutkati one koji su željeli utjecati na postojeće stanje stvari.

Tako dolazimo u sličnu situaciju koja po nekom pravilu navodi i našu zajednicu da ušutka svakoga tko drugačije misli samo radi jedinstva, pa makar se to jedinstvo zasnivalo i na nekim krivim učenjima i pravilima zajednice. Iako bi s jedne strane trebalo paziti da se u zajednicu uvlači ono što nije po Božjem zakonu, ipak bi trebali biti otvoreni prema onima koji opravdano iznose neke činjenice. No ja se ne želim odvajati, jer to nema smisla. Prava reformacija je ona koja se dešava unutar jedne zajednice, a koju mogu potaknuti obični ljudi iz naroda kao što je bio Amos ili netko tko je mlad, a tko nije bio zadužen da poučava narod, kao što je to bio mladi kralj Jozije (Am 7:14; 2.Lje 34:1-3). Dok su druge zajednice trome u tome da mijenjaju svoje religiozno ustrojstvo, mi bi se trebali ponašati odlučno čim vidimo da je potrebno nešto učiniti, pa makar to bilo bolno kao što je to bilo bolno i za Božji narod u prošlosti. Biblija jasno kaže da ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu (2.Ko 13:8). Ne možemo istinu podrediti nekim ljudskim zabludama samo kako bi se održalo stanje kakvo sada postoji. To su činili i čine druge kršćanske zajednice, a mi se trebamo i po tom pitanju razlikovati od njih.

Po primjeru mnogih koji su mi uzor u istraživanju Biblije i ljubavi prema njenoj istini i poruci i ja ću i dalje nastojati da nađem načina kako bi komunicirao sa ‘Gospodinovim robom’ unutar naše Zajednice, jer vjerujem da imam mnogo toga za reći, a što može biti na korist svima nama. Dok su drugi poput Russella bili primorani odvajati se i formirati vlastite grupe za istraživanje Biblije, ja ću ostati vjeran Zajednici u kojoj sam stekao ljubav prema Bogu i biblijskoj istini. Nadam se da će te i vi moći razumjeti moje postupke i riječi i paziti da me ne prosuđujete po ljudskim mjerilima.

S poštovanjem

Vaš brat Danijel

Nadopuna: Ovo pismo ne dokazuje da se ja nisam spreman podložiti vodstvu Zajednice, nego samo da se nisam spreman podložiti svakoj njihovoj odluci. To znači da sam spreman podložiti se samo onda kada je to zaista nužno i potrebno, a da s time ne dovodim u pitanje svoju podložnost Bogu i Kristu. Moje odluke su stvar mog duhovnog sazrijevanja i slobode u Kristu, koju ne želim podrediti čovjeku do te mjere da ugušim u sebi duh onoga što mi Bog govori kroz svoju Riječ. Zato su one odudarale od ustaljenog načina.

DargoKako ovo objašnjavaš. To su stvari koje odudaraju. Meni to djeluje malo čudno.

PrimjedbaŠto bi tu moglo biti čudno? Vjerojatno to što moje odluke izlaze iz nekih okvira. Međutim, tko je išao preko onoga što stoji napisano u Bibliji? Da li ja koji sam donio odluku da ne propovijedam tamo gdje se Krist već propovijedao, ili oni koji su donijeli odluku da svaki objavitelj uvijek iznova ide na ono područje koje se po tko zna koji put obilazilo? Da li moja odluka da više ne propovijedam onima koji su odbili dobru vijest izlazi iz okvira onih odluka koje su donosili Isus i Pavle? Prije bi se reklo da članovi zajednice pod pritiskom redovitog izvještavanja svoje službe uvijek iznova kucaju na vrata takvih ljudi koji nas s pravom smatraju napasnima i dosadnima, čime izlaze iz okvira onoga što je zapisano u Bibliji. Da li je moja odluka da ne dajem izvještaj o svojim duhovnim aktivnostima izlazila iz okvira onoga što je Isus tražio kad je rekao da naše davanje treba biti tajno, a ne javno i da desna ruka ne bi trebala znati što daje lijeva ruka? Ili je odluka o izvještavanju izašla iz tih okvira samo zato kako bi se imalo uvida u nečiju aktivnost u propovijedanju po kojem se može vrednovati nečija duhovnost i time vršiti pritisak na redovito raspačavanje svih publikacija kako korporacija Watch Tower ne bi propala sa svim svojim nekretninama u koje je ulagala ogromni novac dobivan od naših dobrovoljnih priloga? Smatram da je s odlukama i zahtjevima Zajednice koji su izašli iz prihvatljivih okvira, služba propovijedanja postala sama sebi svrha, što mnogima stvara pritisak jer ne smiju donijeti odluku koja bi se suprotstavila tom načinu propovijedanja koji uopće nije bio poznat u prvom stoljeću. No, ja sam bio spreman učiniti onako kako me Biblija navodila te su moje odluke bile pretočene u praksu što je bio signal starješinama da sam ja izašao iz okvira koje je postavila Zajednica. Uopće se nisu obazirali na moje riječi s kojima sam davao do znanja da su oni svojim pravilima išli preko onoga što je napisano u Bibliji i time na mene i druge stavili teret zbog kojeg se mnogi od nas osjećaju manje vrijednima jer padaju pod tim teretom.

Danijel: Ja sam te odluke donio u skladu sa svojim razumijevanjem. Budući da me braća (starješine kojima sam pisao o svojim istraživanjima) nisu htjela razumjeti pa je sve ostalo samo na riječima, ja sam svojim odlukama i postupcima želio naglasiti kako su moji zaključci ozbiljna stvar, a ne nešto što će samo ostati na riječima i biti zanemareno. Djela govore više od riječi i tako sam želio skrenuti veću pozornost na ono što sam govorio starješinama. Uzeo sam primjer Isusa koji je najprije odbio ispuniti zahtjev jedne žene, a kad je vidio njenu ustrajnost, onda je zanemario svoje pravo kojeg je dobio od Jehove, u korist njenog zahtijeva. Zato sam ja svojom ustrajnošću i djelima htio naglasiti važnost mojih zahtijeva. Neznam da li me možeš razumjeti?

Drago: Smatraš li da je to pravi način i pravo mjesto za poučavanje? Koga si htio poučiti, sebe ili...?

Danijel: Ne, ne! Ja sam, opet kažem, dozvolio sam sebi tu jednu slobodu da donesem jednu odluku koja neće biti ma uštrb organizacije, ali koja meni daje jedan osjećaj da sam donio pravu odluku jer je u duhu onoga što piše u Bibliji. Ili ono kad kažete da sam donio neku odluku prije vremena. Ja sam objasnio da je i Krist donosio neke odluke bez da je čekao da zajednica bilo što promijeni od svojih pustih pravila i odredbi po kojima su Izraelci trebali živjeti.

Drago: Dobro, ali ne možemo mi govoriti da svoje odluke donosimo prije vremena. Mi uopće ne znamo jesu li te tvoje odluke ispravne. One mogu jednog dana doći kao novo objašnjenje, no ja to ne tvrdim niti mogu tvrditi, tako da to ne znači da su donesene prije vremena. Činjenica je da su one sad u suprotnosti sa Zajednicom kojoj ti pripadaš. E sad, govoriti o podložnosti. Ti znaš što je podložnost. Znam i ja. Govoriti da jesam podložan a raditi suprotno, to mi je je kontradiktorno.

Primjedba: Očito je da oni nisu htjeli moje odluke razmotriti u kontekstu Biblije kako bi vidjeli da li su ispravne ili ne, nego su samo konstatirali da su one u suprotnosti sa trenutnim postavkama Zajednice. Zašto su se bojali preispitati moje izjave? Vjerojatno zato što bi ispitivanjem mojih izjava mogli doći do sličnog zaključka koje bi ih dovelo u nedoumicu. Tada bi morali prihvatiti onu razumnu podložnost Bogu i čovjeku o kojoj govori Biblija. Moja izjava da sam podložan uopće nije kontradiktorna jer imam pravo biti podložan čovjeku samo do mjere koja mu je dana, tako da moja podložnost čovjeku ne dovedi u pitanje podložnost Bogu. Ako ne znaju da li su moje odluke u skladu sa Biblijom, a ipak smatraju da jednog dana mogu doći kao novo svjetlo, onda su me sudili samo s pozicije Zajednice koja ima svoje postavke i svoje razumjevanje, a ne s pozicije Biblije i Boga. Takvo suđenje je tipično farizejsko.

Danijel: ... Podložnost mora biti relativna jer čak i onaj koji ima autoritet mora biti spreman poslušati. Možda da ukažem na onaj primjer kojeg sam istakao u jednom svom pismu, a riječ je o situaciji koja se odigrala između Abrahama i Sare. Sara je bila podložna njemu kao svom mužu, ali ona je u jednom momentu njemu ukazala na problem i predložila mu kako bi trebao postupiti, što je bilo u suprotnosti sa onim kako je on smatrao potrebnim. On je nju odbio poslušati, ali je na kaju morao učiniti upravo onako kako je Sara zahtjevala. Ako nešto vidim da nije dobro ja i dalje mogu biti podložan autoritetu. Isus je podržavao upravo tu relativnu podložnost u teokratskoj organizaciji svog vremena, pa je rekao svojim slušateljima: "Činite i držite sve što vam oni kao religiozni autoritet govore, a što oni čine vi ne činite...“

Nadopuna: Izmeđuostalog, neki farizeji su propovijedali i obilazili kopno i more kako bi napravili prozelite od ljudi drugih naroda. Da su oni taj zahtjev propovijedanja htjeli nametnuti kao obavezu svakog muškog člana zajednice kao svjedoka za Jehovu na temelju riječi iz knjige proroka Izaije (43:10), onda bi vjerojatno i to bilo izvan Božjeg zahtjeva. Iako takav zahtijev sam po sebi ne bi bio loš, Isus bi imao pravo reći ljudima da ne čine ono što oni čine i zahtijevaju od drugih. On ne bi ljudima nametnuo osječaj krivice što ne svojim propovijedanjem ne udovoljavaju značenju uloge “svjedoka“ nego bi uzeo u obzir što o tome kaže Božja Riječ koja je od Izraelaca zahtijevala da svojim riječima i djelima daju svjedočanstvo za Boga. S druge strane bi im dao do znanja tko može od Boga biti ovlašten za prorokovanje i propovijedanje. Čak je i on sam bio ovlašten za to djelo na način kako ga je Jehova do tada provodio preko svoji izabranih poslanika. Nije bio ovlašten od ljudi nego od Svetog duha. Prije nego što je bio postavljen za propovjednika i učitelja Isus je živio životom obićnih vjernika. Radio je kao stolar i u narodu uopće nije bio poznat kao učitelj ili propovjednik sve do svoje tridesete godine. Tu obavezu propovijedanja Isus i njegovi apostoli nisu nametali drugima dok Vodeće tijelo Božje riječi iz Izaije 43:10, koriste izvan svog izvornog značenja kako bi nama nametnula tu obavezu. Evo kako to izgleda kad se uzme stavak iz poslanice Kološanima 4:3,4:

Apostol Pavle: “Molite se ujedno i za nas, da Bog otvori vrata našoj poruci, kako bismo propovijedali svetu tajnu o Kristu, zbog koje i jesam u okovima. Molite se da je objavim onako kako bih i trebao“

Vodeće tijelo: “Molimo se ujedno i za vas, da Bog otvori vrata vašoj poruci, kako biste propovijedali svetu tajnu o Kristu, zbog koje i jeste u progonstvima. Molimo se da je objavite onako kako biste i trebali“

Na ovakav način se prefolmuriraju svi biblijski stavci koji govore o evanđelizaciji. Da je u prvom stoljeću postojala obaveza zajedničkog propovijedanja onda bi apostol Pavle to spomenuo na način kako to danas čini Vodeće tijelo, ne samo skupštini u Kolosima nego i ostalim skupštinama kojima je pisao poslanice. Međutim, on je tu odgovornost propovijedanja sveo samo na sebe i svoje izabrane suradnike. Uopće nije niti jednom sličnom izjavom poticao sve kršćane da i oni propovijedaju poput njega osim što ih je poticao da svojim životom, riječima i djelima daju neformalno svjedočanstvo svoje vjere u Krista. Vodeće tijelo je uzelo sebi slobodu da Pavlove izjave dobiju drugačije značenje pa u svojim publikacijama od nas traži da se vidimo u ulozi tog revnog apostola kako bi njegove izjave u nama pobudilo obavezu propovijedanja. Tako nam izravno putem Božje Riječi stavljaju teret odgovornosti koja moramo nositi na svojim ramenima, jer nam svojim tumačenjima ostavljaju dojam kako oni ne stoje iza tog zahtijeva nego sam Bog. Zato mnogi nose taj teret jer misle da to moraju raditi iz poslušnosti prema Bogu i bez čega je nemoguće očekivati Božje priznanje i spasenje. U “Službi za kraljevstvo“ od lipnja 2012. su naveli 12 razloga zbog čega trebamo propovijedati. Izdvojit ću samo neke razloge koji su tu navedeni:

“Zašto propovijedamo dobru vijest i poučavamo ljude o Bogu?“ (...)

    • Propovijedanjem se oslobađamo krivnje za krv (Dj 20:26,27).
    • Propovijedanje je preduvjet za naše spasenje (Ez 3:19; Rim 10:9,10).
    • Propovijedanjem pokazujemo poslušnost Jehovi i njegovom Sinu ( Mt 28:19,20).

Po ovome će se spasiti samo Jehovini svjedoci i to samo oni koji redovito propovijedaju. Budući da kršćani ostalih zajednica ne propovijedaju onda njihova vjera u Krista nije dovoljna za spasenje koje očekuju. Ovakvom postavkom se članove Zajednice primorava da slušaju zapovjedi Vodećeg tijela i da se potpuno podlože njima kako bi ispunili svoju obavezu i skinuli sa sebe krivnju za krv. Takvo propovijedanje se uglavnom svelo na vrbovanje članova iz tih drugih kršćanskih i nekršćanskih zajednica i nametanje svoje zajednice kao jedine prave. Tako su činili i židovski rabini, ali se njihovo propovijedanje razlikovalo od Isusovog. Isus je prigovorio njihovom propovijedanju jer su članovima nametali svoje zahtjeve za spasenje i dobivanje vječnog života.

Danijel – (nastavak): ...Isus je poštivao njihovu ulogu (ulogu rabina) da zastupaju Božju riječ, koju treba slušati i po njoj postupati, ali nije tražio da im se ljudi potpuno podlože ukoliko vide da neki njihovi postupci i zahtjevi nisu u skladu sa duhom Božjeg zakona nego u skladu sa njihovim pravilima i njihovom pravednošću. Zato ni Isus nije bio toliko strog u nekim svojim postavkama po tom pitanju podložnosti. Ja zato više volim da mi duh Božji govori što je dobro, a ne riječi vodećih ljudi koji su se u prošlosti više puta pokazale krive. Tako sam često tražio dokaz da me Božji duh vodi u mojim službama i zadacima koja sam obavljao po nalogu Zajednice, a ne neko pravilo, ne neko slovo jer slovo ubija a duh oživljuje. Slovo je ubijalo u meni radost, a kad sam želio postupati po duhu, onda sam doveden pred saslušanje i ovaj odbor koji me očito ne može razumjeti jer je i sam ograničen slovom onoga što piše u publikacijama. Sasvim je u redu osjetiti da postupaš po duhu i da to nije u suprotnosti sa onim što kaže Biblija. Zajednica je, opet kažem, uvela pravila koja kao takva imaju svoje mjesto u organizaciji. No, ja sam u svom duhovnom odrastanju doživio da su pravila ponekad prenaglašena da bi ja osjetio Božji duh. Takvo ograničavanje mi liči na strogo postupanje prema djetetu kojemu se stalno govori kako treba postupati, a da mu se ne dozvoli da donese neku svoju odluku koja može biti drugačija ali također može biti i razumna i u granicama dopuštenog. Zar ja ne mogu donijeti odluku koja može biti u granicama onoga što Biblija podržava, bez obzira što Zajednica trenutno smatra da je njena riječ opravdana?

Nadopuna: Prema Bibliji ja imam pravo da kao član kršćanske obitelji postupam kao zrela i duhovno odrasla osoba koja ne šuti kad vidi da treba govoriti. Sara je podupirala Abrahama, ali mu je imala pravo i prigovoriti po pitanju sina Izmaela i čak ukazati što bi bilo mudro učiniti. Jehova je bio na njenoj strani a ne na Abrahamovoj iako je Abraham zastupao Boga kao njegov izabrani prorok sa kojim je sklopio savez i na kojem je trebao utemeljiti svoj narod. David je poslušao Abigajilu koja se usudila suprotstaviti njegovoj odluci jer je u njenim riječima vidio mudrost. No, zbog svog pogrešnog stava prema obićnim malim vjernicima, vodeći članovi često ne žele prihvatiti ono što su neki njeni članovi vidjeli svojim očima razuma. Oni zaboravljaju da se Isus nakon uskrsnuća najprije pojavio pred ženama a ne apostolima. Zbog svog pogrešnog stava kojeg su imali prema ženama, apostoli im nisu povjerovali sve dok i sami nisu vidjeli Isusa. No, to što se Isus najprije ukazao ženama, a ne apostolima je imalo neke prednosti. Žene i drugi očevici su tako lakše prihvateile vodstvo tih apostola jer su se i sami prethodno uvjerili u istinu o Isusovom uskrsnuću. Isus se najprije objavio dvojici učenika na putu do Emausa kojima je “protumačio ono što je pisano o njemu u svim Pismima“ (Lk 24:27). Zašto Isus toj dvojici svojih učenika nije to protumačio preko svojih apostola koji su navodno imali pravo prvi čuti i saznati direktno od Isusa? Zar je prekršio teokratsko ustrojstvo koje se trebalo temeljiti na apostolskoj autoriteti? Ovako su apostoli neka tumačenja najprije čuli i saznali od te dvojice učenika i to kasnije objavljivali drugima kao apostolsku nauku. Zar bi i danas Isus prekršio neko teokratsko ustrojstvo ukoliko bi neke objave i tumačenja najprije razotkrio nekim svojim učenicima koji nisu ubrojeni u vodstvo skupštine? Isus očito dopušta da neke istine najprije vide, čuju i razumiju oni mali i neznatni, a ne oni koji samo misle da imaju pravo prvi vidjeti i zaključiti što je istina. To je zato da ti mali ne budu zavedeni nečijim učenjem nego da i sami mogu prihvatiti nečije vodstvo kad se uvjere da oni govore i zastupaju tu istinu u koju su se sami već prethodno uvjerili. Oni koji se prethodno ne uvjere i očima razuma ne vide neke stvari, mogu lakše biti žrtve različitih krivih učenja i postavki, pogotovo onih koji su za sebe uzeli to ekskluzivno pravo da prvi saznaju nešto i to objave drugima kako bi ih se moglo gledati kao Božje proroke ili kao jedinstveni kanal preko kojeg Bog govori.

Drago: No pitanje je da li mi imamo uvid nekada. Ja ne mogu tvrditi da li neko objašnjenje nije točno, no što misliš da Isus, ako vodi vjernog i razboritog roba, to isto ne vidi. Jednostavno Isus to ovog trenutka ne smatra toliko bitnim. Možda nešto pogrešno rade ali to će biti ispravljeno kad za to bude došlo vrijeme. Sad ima važnijih stvari od tog.

Primjedba: Da li mi možemo reći da Isus ne smatra bitnim što u ovom trenutku neko objašnjenje nije točno? Pitanje je o kojem se to pogrešnom tumačenju radi. Ako se radi o nečemu nebitnom za našu vjeru onda to može proći, ali ako se sve nas drži u zabludi oko tumačenja s kojima se obezvrjeđuje neka istina koja je važna za našu vjeru i naše mjesto u Božjem naumu, onda je to i te kako bitno za njega onoliko koliko je to bitno i za one njegove sljedbenike koji su toga svjesni, a preko kojih može na takve stvari ukazivati vodstvu neke kršćanske zajednice. Na isti način je Isus smatrao jako bitnim one inicijative mnogih ljudi u prošlosti koji su smatrali da se postojeće stanje u Crkvi promijeni i po pitanju nauka i po pitanju crkvenih postavki. Zar je Isus osudio one revne i iskrene kršćane koji su na temelju Božje Riječi pokušavali u svoje vrijeme učiniti nešto dobro za svoju kršćansku zajednicu na lokalnoj i globlnoj razini? Zar je osuđivao one koji su se pokušavali svojim riječima i postupcima što više približiti duhu onoga što je napisano jer su time odstupali od crkvenog učenja i većinskog mišljenja zajednice? Tko je u prošlosti Izraela ukazivao na potrebne promjene - da li vrh Izraelske zajednice (kraljevi i svećenici) ili netko od običnog naroda? Zato ću ovdje istaći riječ “ako“ s kojom je i sam Drago doveo u sumnju ono što je rekao. Naime, on u gornjoj izjavi nije rekao: “...Isus, koji vodi vjernog i razboritog roba“, nego “...Isus, ako vodi vjernog i razboritog roba“. Točno, “ako“ Isus vodi Vodeće tijelo, onda ono postupa tačno onako kako bi i Isus postupio. No, “ako“ ga ne vodi, onda članovi Vodećeg tijela samo mogu misliti da izvršavaju njegovu volju dok istovremeno postupaju suprotno njegovoj volji. No, Isus nikoga ne “vodi“ za ruku kao slijepca, nego Isusa treba promatrati i “slijediti“ (Ot 14:4). Kad nam se kaže kako Isus vodi Vodeće tijelo, onda ispada kako se mi moramo držati za njih jer nas oni vode pravim putem. To ne bi trebao biti problem, ali je Isus ukazao da se može desiti da ljudi koji revnuju za Boga mogu postupati kao slijepi vođe (Mt 15:14). Prema tome, “ako“ oni nisu slijepi vođe onda je to u redu, ali ni tada ne treba biti potpuno podložan čovjeku koji u svom srcu može donositi krive zaključke. Isus je također koristio riječ “ako“ u povezanosti sa svojim “robom“ pa je rekao:

Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme? Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom. No ako bi taj rob rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’, pa bi počeo tući sluge i sluškinje te jesti, piti i opijati se, gospodar tog roba doći će u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne zna i najstrože će ga kazniti i odrediti mu mjesto među nevjernima.“ (Lk 12:42-46).

Drago – (nastavak): ...Ti si spomenuo jednu stvar a to je relativna podložnost. No, što je relativna podložnost? Tko će odlučiti koliko će netko biti podložan a koliko ne? Kako odlučiti?

Primjedba: Ako se ne može odrediti do koje se mjere treba pokazati relativnu podložnost, onda je najlakše živjeti i postupati po načelu apsolutne podložnosti i autoritetu zadatka po kojem članovi zajednice nemaju potrebu uvjeravati se u ono što vodstvo traži nego samo poslušno pod prijetnjom kazne izvršavati sve što im se kaže. Takva potpuna podložnost jednom čovjeku ili jednoj grupi ljudi je obilježje raznih kultova i sekta. No takva poslušnost dovodi do toga da kršćanin gubi vezu sa vodstvom svetog duha i osobnim odnosom s Bogom i Kristom.

Danijel: Za mene je bilo važno osjetiti vodstvo Božjeg duha a ne slova. Smatram da nam Jehova daje određenu slobodu da postupamo po svojoj savjesti tako da moje odluke sada jesu takve kakve jesu. Možda u mom životu one jesu pozitivne i na mene se tako odražavaju – pogotovo na moju vjeru. Kroz povijest imamo dosta primjera naše braće koje nije netko morao korigirati i postavljati im pravila i stalno im šaptati na uho, nego ih je duh poticao da neke stvari učine ovako ili onako. Nisu imali potrebu da im netko, kome bi trebali biti podložni, određuje pravila već su živjeli i postupali po vjeri jer su bili potpuno podložni Bogu i Kristu.

Stjepko: Zar Jehova tako ne radi? Putem duha usmjerava, ali je neke stvari teško sprovesti pojedinačno pa odluke pojedinaca narušavaju jedinstvo. Jer ti možeš osjetiti duh na ovaj način u nekoj slobodi odlučivanja, a netko drugi u nekoj većoj slobodi. Time se ruši jedinstvo.

Primjedba: Ova izjava potpuno iskače iz biblijskog konteksta. U prvom je stoljeću sveti duh poticao braću da donose različite odluke o određenom pitanju, a posebno da se posvete različitim duhovnim aktivnostima koje nikako nisu mogle narušiti jedinstvo, pogotovo zato što nisu svi bili ovlašteni propovjednici koje bi obavezala neka pravila takve službe. Da li je moguće onda ograničiti sveti duh na način da se uvedu pravila svetog življenja i pravog obožavanja unutar kojih svatko treba biti podložan istim uredbama koje trebaju svi sprovoditi na isti način. Ovdje ću ponovno citirati jednu misao o autoriteti koja kaže:

"Budući da se brine za karakter, duhovni autoritet mora biti duboko predan poštivanju individualnosti i različitosti tako da se od ljudi ne očekuje da uđu u standardni model gdje svatko misli, reagira i govori na isti način. Božji način nije uniformiranost već jedinstvo u različitostima.“

Nejedinstvo može voditi u anarhiju, ali vlasti mogu stvoriti ozračje da se ljudi nauče živjeti jedni s drugima u ljubavi i slozi unatoč razlikama u stavovima, razmišljanjima, vjerovanjima i odlukama. S jedne strane, naša Zajednica pozdravlja kada neki svjetski Sud donese odluku o slobodi vjeroispovjesti po kojoj Jehovini svjedoci imaju pravo odbiti klanjanje zastavi i biti regrutirani u vojnu službu. Da li je taj Sud time narušio jedinstvo nacije ili ugrozio državu i njene vlasti jer je dozvolio da među njima žive ljudi koji trebaju imati slobodu savjesti i vjeroispovjesti i koji zbog toga drugačije misle i postupaju? Međutim, bilo je situacija kada su Jehovini svjedoci bili isključeni jer su imali neki svoj drugačiji stav i razmišljanje po kojem su, na primjer, po svojoj savjesti mogli izvršavati civilnu službu a ne ići i zatvor. Zašto Zajednica nije dala slobodu da svak sam po svojoj savjesti odluči o tome? Zašto je morala nametnuti svoje razmišljanje koje je kasnije bila prisiljena promijeniti? Da je dozvolila tu slobodu, onda bi bilo izbjegnuto nepravedno postupanje prema takvim pojedincima koji su imali samo jedan izbor – otići u zatvor. No, zatvaranja koja su bila provedena nad braćom su poslužila Zajednici da se prikaže kao posebna grupa kršćana koja doživljava progonstvo zbog svoje ljubavi prema Božjim zahtjevima. Međutim, trebalo je uzeti u obzir da članovi koji iskazuju svoju čvrstu vjeru u Boga mogu imati slobodu savjesti po kojoj svojim drugačijim uvjerenjem ili postupkom ne mogli ugroziti jedinstvo zajednice. Takvu vrstu slobode naša Zajednica priznaje samo onda kad su u pitanju prava njenih članova da u nekoj državi ispovijedaju svoja različita uvjerenja i drugačije stavove od ostalih članova društva. U Probudite se! 1.8.1994. str.23: “Što to znači za ljubitelje slobode“ se iznosi slučaj u kojem je Sud priznao takvu slobodu Jehovinim svjedocima. Zanimljiv je komentar Zajednice u kojem stoji:

“Svi se ljubitelji slobode zasigurno raduju zbog ove odluke kojom se podržava pravo slobodnog izbora kad se radi o religiji te o onome što nekome nalaže njegova savjest, dok su istovremeno podložni relativnoj vlasti države (Rimljanima 13:1, 2). Time što štiti prava pojedinaca, država ne otvara vrata anarhiji, (...). Jehovini svjedoci na Filipinima priznaju sudske odluke sudaca Vrhovnog suda te shvaćaju da se konačna zasluga mora pripisati našem Stvoritelju, Jehovi Bogu.“

Ako država u zaštiti prava pojedinaca i grupa daje Jehovinim svjedocima tu slobodu da se razlikuju od drugih članova društva, a da time ne otvara put anarhiji, onda bi i Zajednica trebala shvatiti da prihvačanjem prava pojedinaca i grupa u svojim redovima koji drugačije misle, ne ugrožava jedinstvo niti otvara put anarhiji. Problem je očito u onima koji vladaju – bilo državom, bilo nekom vjerskom zajednicom, a koji ljubiteljima takve slobode na daju mogućnost da u njoj uživaju. Kako to da ljudske vlasti uspjevaju donositi odluke u korist zaštite pojedinaca i grupa koji se razlikuju od drugih u vjerovanjima, a da ne ugroze stabilnost naroda, dok Vodeće tijelo to ne uspjeva, nego poput diktature želi zadržati jednoumlje kako bi održalo svoje doktrinarno jedinstvo i svoje pravo da jedino oni odlučuju u ime svih. Stoga treba razlikovati slobodu koja ne ugrožava jedinstvo neke zajednice od onog prisilnog jednoumlja koji se nameće članovima zajednice kako bi se održalo njeno jedinstvo.

Danijel: Ja nisam mislio da se time ruši jedinstvo. Opet ću spomenuti ovdje tijelo o kojem Pavle govori, a odnosi se na sve nas unutar skupštine. Npr. “noge“ imaju jedan zadatak. Ne može “noga“ obavljati zadatak “ruke“ niti obrnuto (osim u ekstremnim situacijama). “Ruka“ bi trebala imati svoja pravila. Onda za mene ne moraju važiti pravila koja su postavljena za “nogu“. Ako me možeš razumjeti. Znači, pravila mogu biti općenita, kao što je npr. Mojsije dao zakone Izraelcima za koje su oni sami rekli da će izvršavati sve što je Bog zapovijedio. No to nije značilo da je svaki pojedinac morao izvršavati svaki dio zakona, nego samo ono što se odnosilo na njega u svojstvu, oca, majke, djeteta, svećenika, kralja, naziraje i proroka. Nisu mogli svi izvršavati zadatak proroka i svećenika i biti Božja usta koja objavljuju Božju riječ i poučavaju.

Jakov: Je si li ti “ruka“ ili “noga“?

Drago: (ubacuje svoj komentar) Oprosti ali ovdje se ne radi o individualnim stvarima. Svak ima individualnu slobodu i niko se neće miješati u moje osobne i privatne stvari. Ovdje se radi baš o stvarima Zajednice koja je za sve. Recimo služba propovijedanja. Ne propovijeda ruka, noga, ovdje svi propovijedaju prema stavu Zajednice. Svi trebaju davati izvještaj i druge stvari. Razumješ, nije stvar “ruka“ ili “noga“. To su neka pravila, neke norme koje smo mi prihvatili kad smo postali Jehovini svjedoci. O tome se radi. Zato ja danas neću propovijedati od vrata do vrata nego ću telefonom ili ću ići na ulicu. Imamo raznih sloboda ali moramo propovijedati. To je ono na što sam ja pristao. Nije ovdje stvar o različitim udovima, nego o stvarima koje su zajednički svima. O tome govorimo.

Primjedba: Gore sam istakao (podebljao) njegovu misao – “svi propovijedaju prema stavu Zajednice“ i “moramo propovijedati“. Vjerojatno je iz mojih istraživanja i sam uvidio da postoji stav Zajednice koji se razlikuje od biblijskog učenja, samo što je stav Zajednice sada takav i njemu se trebamo podložiti iako se s tim ne slažemo. No, ja sam službu propovijedanja počeo gledati kao individualnu obavezu i zadatak pojedinaca, a ne kao zadatak svih članova zajednice. O tome sam dao detaljno obrazloženje sa svim biblijskim argumentima. Npr. Židovski religiozni vođe su mogli obavezati sve svoje članove da propovijedaju i čine prozelite od ljudi drugih nacija i to na temelju stavka iz Izaije 43:10, u kojem piše: “Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao...“. Brat Nikša mi je prigovorio i u jednom meilu napisao: “...da svjedok koji šuti nije svjedok“ odnosno da svjedok nije onaj koji ne propovijeda. Zajednica često koristi taj biblijski stavak i tu argumentaciju kako bi nas motivirala na odgovorno izvršavanje zadatka propovijedanja. Po toj argumentaciji su onda i svi Židovi do dolaska Mesije trebali propovijedati, ali ipak nisu, jer su te Božje riječi razumjeli u svom izvornom značenju i kontekstu. Židovski učitelji i rabini nisu uzeli spomenutu Božju izjavu kako bi nametnuli obavezu propovijedanja po kojoj su Židovi trebali opravdati svoju ulogu Božjih svjedoka. No, Vodeće tijelo upravo to čini. Odgovornost prozelitiranja su u ono vrijeme na sebe preuzeli samo Božji proroci i neki starješine koje je židovska zajednica izabrala i ovlastila da to čine. To znači da ulaskom pod savez Zakona i činom obrezanja nitko nije bio ovlašten za proročku ili propovjedničku službu, pogotovo ne žene.Isus tome nije prigovorio niti je promijenio tu praksu. Prigovorio je samo činjenici što su ti propovjednici činili prozelite i podredili ih svojim pravilima i odredbama koje su obezvrijeđivale duh Božje riječi pa je rekao: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri, jer obilazite more i kopno da biste jednog čovjeka obratili na svoju vjeru, a kad ga obratite, činite ga takvim da zaslužuje gehenu dvaput više nego vi!“ (Mt 23:15).

Smatrao sam da Biblija jasno daje do znanja da krštenje nije čin kojim se nekoga uvodi u službu evanđelizatora, isto kao što ga se tim činom ne uvodi u službu učitelja i krštavatelja koje se u zajedničkom kontekstu spominju u Mateju 28:19,20. Naime, kad je Isus izmeđuostalog zapovjedio “krstite ih“, on nije time obavezao svakog svog sljedbenika da mora izvršavati taj zadatak krštavanja. To je stvar cijele zajednice u kojoj samo pojedinci na sebe preuzimaju taj zadatak da krste nove vjernike. Osim toga, kad je Isus rekao svojim učenicima: “Prodajte što imate i novac dajte kao milostinju“, on nije obavezao sve kršćane da se odreknu materijalnih dobara. On je mislio samo na one koji to žele i mogu učiniti radi kraljevstva i potpunog posvećenja evanđelizaciji i drugim duhovnim aktivnostima. Na takve se osobe odnose i njegove riječi o uzdržavanju od ženidbe. Međutim, neki su crkveni vođe od Isusovih riječi stvorili celibat kao obavezu a neke su se grupe kršćana potpuno odrekle materijalnog, pa su živjeli kao pustinjaci, a neke grupe koje su se odrekle modernog života žive daleko od civilizacije. Isto tako je vodstvo Zajednice na osnovu nekih Isusovih riječi obavezala sve svoje članove na redovitu tjednu i mjesečnu aktivnost u službi propovijedanja koja se trebala dokazivati pismenim izvještajem. Zato sam u svojim pismima obrazložio zašto služba propovijedanja i način izvještavanja kojeg Zajednica zahtjeva od svojih članova nije u sukladnosti sa mjerilima i načelima Biblije niti da se time oponaša praksa prvih kršćana. Ta je služba trebala biti usklađena unutar “tijela zajednice“ i pripadati onim “udovima“ koji je trebaju izvršavati.

Iako sam starješinama iznio dovoljno argumenata koji govore u prilog tome, brat Nikša je 26.2.2012. u svom predavanju - “Smatraj Božju službu čašću i izvorom radosti“ - pokušao dokazati suprotno. Govorio je o grčkom izrazu “diakonos“ koja opisuje nekoga tko služi i to povezao sa službom propovijedanja. Za dokaz je uzeo stavak iz Otkrivenja 2:19, u kojem se Isus obraća skupštini u Tijatiri i kaže:

“‘Znam tvoja djela i tvoju ljubav, vjeru, službu i ustrajnost i da je posljednjih djela tvojih više nego prijašnjih“.

Brat Nikša je zatim istakao riječ “službu“ na koju je nadodao riječ “propovijedanja“, pa je rekao: “Evo vidite braćo, svi članovi skupštine su išli u službu propovijedanja jer se Isus obraća cijeloj skupštini“. Međutim, Isus ovdje uopće nije spomenuo službu propovijedanja nego “službu“ na nivou cijele skupštine. Tu nije bilo riječ o jednoj vrsti službe, nego o svim službama koje obavljaju različiti članovi u cilju izgrađivanja skupštine (vidi Ri 12:6-8; 1.Pe 4:10,11). Zanimljivo je da je nakon tog predavanja bilo razmatranje članka iz Stražarske kule od 15.12.2011. u  kojem se na str 25. citira stavak iz 1.Korinćanima 12:4-6:

“Različiti su darovi, ali je isti duh. I različite su službe, ali je isti Gospodin. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji na različite načine djeluje u svima.“

Da je u osobnom proučavanju ovog članka dan ranije obratio pažnju ovom stavku, onda ne bi imao moralne snage čitati Kristove riječi i davati im svoje riječi i svoje mišljenje koje odudara od konteksta. Naime ove Pavlove riječi objašnjavaju na što je Isus mislio kad je rekao skupštini da “poznaje njihovu službu“. Kao što postoje različite sluge koje izvršavaju točno određene zadatke i službe, tako postoje i različite službe koje izvršavaju točno određene sluge. Kad je u pitanju služba propovijedanja, ona je samo jedna od službi, a nju su izvršavali samo evanđelizatori koji su se posvetili toj službi, a ne svi članovi skupštine. To je u skladu sa Pavlovim riječima kad je rekao: “ I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji...“ (Ef 4:11).

Zanimljivo je da u današnjem žargonu i riječniku Jehovinih svjedoka riječ “služba“ označava samo službu propovijedanja. No taj izraz u prvom stoljeću je među kršćanima imao sasvim drugo značenje. Prema tome, ići toliko daleko da se spomenutom biblijskom stavku dade krivo značenje je grijeh, jer takav način korištenja Biblije sliči indoktrinaciji, tj. krivom učenju s ciljem da se podupire neko unaprijed utvrđeno mišljenje. Naime, ako ovaj starješina kao učitelj nije vidio pravo značenje biblijske riječi “služba“, onda je bio na neki način slijep da to vidi i razumije. Ako je taj predložak za predavanje dobio od Vodećeg tijela onda je kao njihova produžena ruka slijepo prihvatio njihovu argumentaciju i njihovo viđenje. Čak je u tom predavanu rekao da “mi trebamo uzde i stegu organizacije kako bi bili uspješni u toj službi“. Tako dolazimo do slušatelja koji su čuli njegovo objašnjenje i slijepo ga prihvatili bez da su provjerili da li je to točno. Ako nisu vidjeli da ono nije točno, onda su i oni po tom pitanju bili slijepi u svom umu pa im ne preostaje ništa drugo nego uzde i stega organizacije kako bi izvršavali tu službu po njenom nalogu i pravilima. Ako slijepac slijepca vodi tim uzdama, onda oboje upadaju u zamku krivog razumjevanja i krivo usmjerene revnosti za Boga. Ja to ne želim biti, pa sam im u jednom pismu rekao da mi je “žao što oni ne vide ono što ja vidim“. Ja izmeđuostalog vidim kako se zbog unaprijed stvorenog mišljenja prilagođavaju neki biblijski stavci i vade iz konteksta kao i u ovom spomenutom primjeru. Isus je svoje učenike upozorio na takve učitelje jer je znao da će se oni pojaviti i u kršćanskoj skupštini. Rekao je: “Može li slijepac voditi slijepca? Neće li obojica upasti u jamu? Učenik nije iznad učitelja svojega, nego svatko tko je posve poučen bit će poput učitelja svojega“ (Lk 6:39,40). Ako je učitelj slijep ili dobro ne vidi cjelokupni kontekst nekog učenja, onda će i njegov učenik biti poučen u tom izvanbiblijskom kontekstu i biti slijep poput učitelja. Da bi učenik izbjegao tu mogućnost da zajedno sa svojim učiteljem upadne u zamku krivog razumjevanja, mora se uzdići iznad svog učitelja tako što ima slobodan pristup Svetom Pismu. Zato bi autoritet učitelja kojeg imaju starješine trebali ograničiti do određene granice, a ne dati mu moć po kojem imaju pravo zabraniti svojim učenicima izravan pristup Bibliji. Znamo tko je Židovima zabranjivao izravan pristup Svetom Pismu. Isus je takve učitelje osudio kad im je rekao: “Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri, jer zatvarate kraljevstvo nebesko pred ljudima! Sami ne ulazite, a onima koji žele ući to ne dopuštate“ (Mt 23:13). U vezi toga ću ponovno citirati jednu misao:

"Povrh svega, autoritet za poučavanje je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inaće bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode.“

Ja sam ovdje spomenuo samo jedan primjer pogrešnog tumačenja biblijskog stavka u vezi službe propovijedanja. No, tih primjera je zaista mnogo jer sam na njima temeljio svoju argumentaciju i protuargumentaciju koja obuhvaća sve povezano s tom temom. Ti primjeri pokazuju da je moguće pretpostaviti kako starješine cijele Zajednice u najmanju ruku mogu upasti u zamku da nesvjesno zatvore pravu istinu o nebeskom kraljevstvu. Time što ne dozvoljavaju samostalno istraživanje i samostalan pristup Bibliji oni zloupotrijebljavaju svoj autoritet poučavanja. Ovaj proces protiv mene to najbolje dokazuje.

Jakov: Zanimljivo je, ako možeš otvoriti poslanicu Galačanima 1:8,9 kad su u pitanju naša učenja, pogledi na budućnost, šta nam Biblija savjetuje. Braća su ti više puta rekla da to što ti zastupaš, da te brate to dovelo do toga da si sada u toj poziciji jer tu stoji:

“Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet! Što smo već rekli, to i sada ponavljam: Tko vam god objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet!“

Znači, mi znamo što je istina, što je dobra vijest i što trebamo raditi i to je temeljna stvar u svemu tome. Braća, koja tu služe, oni su zapravo, kažu da su te prijateljski, bratski savjetovala da taj tvoj put, tebe vodi u propast (prokletstvo), da je to nešto što čovjeka takva razmišljanja odvedu na krivi put, na put koji nažalost može imati posljedice za osobu, za njegovu obitelj i bilo koga drugoga.

Primjedba: Čitanje i primjena ovog stavka je u ovom trenutku bila potpuno pogrešna, jer smo razgovarali o mojim odlukama koje su odudarale od pravila i prakse zajednice. To što su moje odluke i postupci bili drugačiji nije predstavljalo drugačiju dobru vijest nego drugačije odluke koje odudaraju od onoga što Zajednica traži od svojih članova po pitanju službe propovijedanja u koju je ujarmila sve svoje članove. Međutim, kad je u pitanju objavljivanje dobre vijesti koja se temeljila na tvrdnjama, očekivanjima i tumačenjima Zajednice, ja sam se u jednom trenutku želio uvjeriti u točnost njenog sadržaja. To što sam došao do nekih drugačijih uvjerenja po pitanju nauke i tumačenja, se opet ne može dovesti u vezu sa mojim objavljivanjem drugačije dobre vijesti. Oni ne mogu tvrditi da ja objavljujem drugačiju dobru vijest jer ja sam odustao da objavljujem bilo što u što se nisam mogao uvjeriti. Ja sam samo došao do zaključaka koja nisam objavljivao drugima, nego sam ih prezentirao određenim starješinama. Međutim, kad bi se išlo razmotriti da li Zajednica objavljuje drugačiju dobru vijest od one koju su apostoli propovijedali, onda bi se vidjelo da cijelo vrijeme postojanja ove Zajednice postoje tumačenja i objave koje odudaraju od izvorne dobre vijesti. No, to je tema o kojoj se treba pozabaviti vodstvo Zajednice prije nego baci prokletstvo na neke svoje članove. U suprotnom se i sami mogu raspoznati u Pavlovim rječima koje je ovaj starješina želio primjeniti na meni.

Treba uzeti u obzir da se na nekim krivim tumačenjima, tvrdnjama i očekivanjima zasnivao službeni početak masovnog propovijedanja kada je J.F.Rutherford 1922. u Ceder Point, Ohio svim prisutnima snagom potpuno krivih argumenata potaknuto na objavljivanje potpuno krivih činjenica koje su trebale biti sadržane u dobroj vijesti. Zanimljivo je da Kula stražara iza tih krivih tvrdnji stavlja samog Jehovu i Isusa Krista za koje kažu da su oni te poruke slali svetim Duhom preko onih koji su sebe smatrali klasom Kristove nevjeste. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1990. na str.12 u podnaslovu "Duh i nevjesat kažu - Dođi!“ stoji napisano:

“Ali zašto Bog i simbolični Mladoženja nisu spomenuti u Otkrivenju 22:17? Kao prvo, zapazi da redak ne kaže pod čijim vodstvom duh djeluje. Ipak, ukazivanje na duh usmjerava našu pažnju na samog Jehovu Boga. Otac nije izuzet iz tog prizora, budući da je on sam Izvor svetog duha. Kao drugo, Sin u potpunosti surađuje sa svojim Ocem, kao što je i sam rekao: ”Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac“ (Ivan 5:19, St). Nadalje, iako je taj poziv nadahnuta izjava koja je najprije potekla od Jehova Bogaljudi mogu primiti božansko uputstvo, ili ’nadahnute izraze‘, posredstvom Isusa Krista, ”Riječi“. (Otkrivenje 22:6; i 22:17, NS Biblija s objašnjenjima, fusnota; Ivan 1:1.) Prikladno je, dakle, da povežemo Krista, Mladoženju, sa tim pozivom. Da, možemo biti sigurni da se i Jehova Bog, Otac Mladoženje, i Isus Krist, Mladoženja, pridružuju ”nevjesti“ posredstvom svetog duha u govorenju: ”Dođi!“. Desetljećima je taj poziv ’dođi!‘ odlazio narodu koji je žeđao za ’životnom vodom‘. Još 1918. razred nevjeste (pod vodstvom J.F.Ratherforda) je počeo propovijedati poruku koja je naročito uključivala one koji bi mogli živjeti na Zemlji. Bilo je to javno predavanje pod nazivom ”Milijuni koji sada žive možda neće nikada umrijeti.“... Da bi se doprlo do još više ljudi pozivom — ”Dođi!“, 1922. je poruka otišla svima onima koji su bili zainteresirani da služe Bogu: ”Objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i Kraljevstvo“.

Kao što se da vidjeti, J.F.Rutherford je 1922. godine pozvao sve prisutne da se pridruže propovijedanju svega onoga što je Društvo Stražarske kule objavilo do tada. On je sve prisutne uvjerio da su te poruke nadahnute od Boga. No, Biblija jasno kaže da prije nego se uvjerimo da li je neka izjava od Boga ili ne, da ‘ispitujemo nadahnute izraze’ iza kojih stoji neki čovjek (1.Iv 4:1,2). Međutim, mnoštvo članova je bez provjeravanja povjerovala u učenja i tumačenja tadašnjeg vodstva pa su 1922. prihvatili poziv da se priključe masovnom objavljivanju tih poruka koje je svijet morao čuti, kao što piše: "To je pokrenulo veliki val javnog propovijedanja Kraljevstva, koje je uključivalo sudove koje oglašuje sedam anđeoskih trubača“ (Stražarska kula 1989.1.4.str.20). Iako se nama nikad u publikaciji ne daje pozadina ili kontekst, nego samo izdvojene misli i rečenice, onda nam čak i taj poziv iza kojeg navodno stoje "Duh i nevjesta“ još uvijek služi kao poticaj da se i mi danas pridružimo toj masovnoj propovjedničkoj kampanji. Tako u brošuri “Studijski članci“ 1990. na str. 32. stoji napisano:

“Također trebamo revno obznanjivati slavu Božjeg Kraljevstva. Revnost za tu službu u interesu Kraljevstva sasvim sigurno izvire iz riječi koje je 1922. godine tadašnji predsjednik Watch Tower Society, J. F. Rutherford, uputio prisutnima na kongresu u Cedar Pointu (Ohio). On je rekao: ”Od 1914. Kralj slave preuzeo je svoju vlast (...) Nebesko Kraljevstvo se približilo; Kralj vlada; Sotonino carstvo se slomiloMilijuni koji sada žive neće nikada umrijetiVjerujete li to? (...) Vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! Opašite se svojom bojnom opremom! Budite trijezni, budni, budite djelotvorni, budite hrabri! Budite vjerni i jaki u vjeri, vi Svjedoci za Gospodina! Krenite odvažno naprijed u borbu dok ne bude izbrisan svaki trag Babilona. Objavite vijest nadaleko i naširoko. Svijet mora znati da je Jehova Bog i da je Isus Krist Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. To je dan nad svim danima. Gle, Kralj vlada! Vi ste njegovi javni objavitelji (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Međutim, da li je ovaj poziv, kojeg se navodno povezuje s jednim od “sedam anđeoskih trubača“ u sebi sadržavao istinu o činjenicama koje su kršćani trebali objavljivati? Da bi ih potaknuo na djelovanje, J.F.Rutherford je prisutne upitao: "Vjerujete li u to?“ Međutim u gornjem tekstu je izbačen dio izjave koji spominje u što su oni tada trebali vjerovati i što su trebali objavljivati? Pogledajmo u cijelosti govor J.F.Rutherforda koji je rekao nešto što nije bila istina, a što je Vodeće tijelo u gornjoj publikaciji istrgnulo (???) iz njegove izjave kako bi se sakrilo tu krivu objavu. No, to što je istrgnuto ja ću ubaciti i podebljati:

"... Budući da [Krist izvan svake sumnje] prisutan od 1874, to slijedi iz [neospornih] činjenica kao što smo ih sada vidjeti, da je razdoblje od 1874 - 1914 dan pripreme. Nije bilo razborito misliti (kao što je to nerazborito mislio C.T.Russell) da je "vrijeme kraja" bilo od 1799 do 1914 (...). Od 1874 Kralj slave je prisutan, a tijekom tog vremena je proveo žetvu i okupio sebi svečenićku klasuOd 1914.  Kralj slave je preuzeo svoju moć i vladaOn je očistio usne svečenićke klase i šalje ih dalje s porukom. (...) To je poruka svih poruka. To je poruka hitnosti. To leži na onima koji su od Gospodina da proglase “Približilo se Kraljevstvo nebesko, kralj kraljuje, Sotonino carstvo je palo; milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti. Vjerujete li to? Vjerujete li da je kralj slave prisutan, i to od 1874? Vjerujete li da je tijekom tog vremena proveo svoju žetvu? Vjerujete li da je za to vrijeme imao vjernog i razumnog slugu (pastora Russella) preko kojeg je upravljao njegovim radom i hranio domašnje u vjeri? Vjerujete li da je Gospodin sada u svom hramu, sudeći narodima zemlje? Vjerujete li da je kralj slave započeo svoju vladavinu? Zato, vratite se na polja, o vi sinovi najvišeg Boga! (...) Stoga objavljujte, objavljujte, objavljujte Kralja i njegovo Kraljevstvo.“

Ovaj poziv je bio važan jer je u to vrijeme, po tumačenju Rutherforda, među svim članstvom vladalo čvrsto uvjerenje da će kraj nastupiti uskoro i to 1925. godine. Budući da se neke poruke nisu ostvarile 1914. one su bile promijenjene i kao takve je trebalo objaviti prije 1925. kad su očekivali vrhunac i kraj ovog svijeta. Stoga su mnogi pristupili javnom objavljivanju te poruke, a također i drugih poruka koje su bile povezane s pozivom – "Objavite Kralja koji je 1974. uspostavio svoje kraljevstvo“. No, prije nego ih objave i sami su trebali reći da vjeruju u sve to što se temeljilo na izjavama tadašnje ‘svečeničke klase“ koju je Isus – kako oni tvrde - poslao sa svojom “pročišćenom porukom“. Međutim, kako je Isus tada mogao stajati iza neke poruke koja nije sadržavala potpunu ili pravu istinu jer nije bila potpuno pročišćena? Kako su se Jehova i Isus preko svojih anđela mogli pridružiti objavljvanjem te poruke koja je u sebi sadržavala samo neke djelove istine pomješane sa krivim i lažnim objavama i osobnim viđenjima? Naime, oni su tada još uvijek službeno tvrdili da je Isusova prisutnost započela 1874, a da je uskrsnuće u nebo započelo 1878, a da je žetva i skupljanje nebeske klase provedeno u cijelosti do 1914., da je vjerni i razboriti rob bio pastor Russell, a ne Upravno tijelo. Sve je to, zajedno sa još nekim učenjima od Russella, kasnije odbačeno kao laž ili neistina. Nakon što nije došao kraj 1925., velika većina je odustala od takvih krivih objava, pa su čak napustili organizaciju kojom je čvrstom rukom upravljao J.F.Rutherford. No manjina onih koji nisu imali gdje otići su prešli preko tog promašaja su još uvijek objavljivali da je kraj blizu. Nova generacija Jehovinih svjedoka je prihvatila izmjenjenu novu dobru vijest po kojoj je Isus došao 1914. godine pa su te nove službene tvrdnje o blizini kraja propovijedali kao dobru vijest svim narodima. To se može vidjeti u izjavama koje su dolazile od njih. U knjizi “Ujedinjeni u obožavanju jedinog pravog Boga“ (1984) je pisalo:

“Godine 1914. (...)  započeli su posljednji dani sadašnjeg zlog sustava. Prije nego izumre naraštaj koji je bio svjedokom događaja odigranih 1914Bog će uništiti cjelokupni sotonin sustav stvari (Matej 24:34). (...). Ako si već prihvatio tu dobru vijest, tada si odgovoran prenositi je dalje i drugima (Matej 14:14)“.

Da, to je bila “ta dobra vijest“ koju smo trebali prihvatiti i biti obavezni objavljivati je drugima. Iako je sadržavala neke istine, ona je u sebi sadržavala i ono što nije potjecalo od Boga. No, da li dobra vijest može u sebi sadržavati kriva očekivanja i kriva tumačenja? Da li iza takvih objava može stajati Bog i Isus Krist, odnosno da li Isus može nekoga ovlastiti da u njegovo ime objavljuje kriva proročanstva i kriva očekivanja? Kad su Izraelci čuli od svojih proroka neku dobru vijest u vezi sa svojim skorim izbavljenjem, oni su s pravom znali da iza nje stoji Bog jer su u svoje vrijeme vidjeli njeno ispunjenje, upravo onako kako je objavljena. Da je neki prorok u vrijeme izgnanstva govorio Izraelcima da će biti izbavljeni za kratko vrijeme, odnosno za života čak i onih starijih ljudi, kako bi na njega narod gledao kada bi ti stariji ljudi izumrli i nakon toga još prošlo desetke godina? Da li bi ga smatrali lažnim prorokom? Jedan od takvih je bio prorok Šemaja koji je u svoje ime poslao pisma cijelom narodu protiv Jeremije jer je Jeremija govorio: “Dugo će to trajati“ a on je govorio da će uskoro tome doći kraj (Jr 29:24-30). Slično tome su “proroci“ ove Zajednice slali pisma cijelom narodu i ponovno govorili da će izbavljenje iz ropstva grijeha i smrti doći vrlo brzo, ovaj put prije nego izumre naraštaj iz 1914. godine.  Osim toga zatvarali su usta onima koji su tvrdili drugačije i koji su čak mogli iz knjige Jeremije dokazati da se 1914. godina nikako ne može povezati sa 607.godinom pr.n.e. jer te godine nije pao Jeuzalem nego oko 587.pr.n.e. Prorok Danijel je mogao iz Jeremijinih proročanstava točno znati da će Izraelci 539.g.pr.n.e. biti izbavljeni iz babilonskog ropstva jer je 70 godina ranije Babilon pod Božjim vodstvom pokorio sve okolne narode među kojima i Judeju. Oni koji su njega slušali nisu imali kriva očekivanja. Bili su svjedoci koji su to mogli potvrditi i objaviti. Nije bilo potrebno korigirati, mijenjati i prebacivati ispunjenje u neko drugo vrijeme.

Postoji razlika između dobre vijesti koja sadrži Božje objave i dobre vijesti koja je u nekim stvarima drugačija od izvorne jer iza nje stoje samouvjereni ljudi koji sebe vide u ulozi izabranih proroka i koji objavljuju viđenja svoga srca po uzoru na starozavjetne proroke iza kojih nije stajao Jehova nego vrh centralizirane teokracije. Da li onda Isus može stati iza nekog čovjeka kao što je bio pastor Russell, za kojega je čak i njegov nasljednik Josef F. Rutherford u gornjoj izjavi ustvrdio da je bio nerazborit u svojim razmišljanjima? Međutim kasnije je i on sam postupio nerazborito dok je predvodio Zajednicu prema vrhuncu 1925. godine. Njihovo nerazborito istrčavanje i tumačenje je korišteno za poticanje drugih da objavljuju kriva očekivanja pa čak i za osuđivanje onih koji ih ozbiljno ne shvaćaju. Sutra će vjerojatno shvatiti da su još neke stvari nerazborito mislili, pa će se opet pokazati da su oni koji su govorili drugačije od njih bili razboritiji u svom razumjevanju Božje Riječi.

Objavljivanje kraljevstva od strane Zajednice je često bilo povezano s objavama koje su, ili preuranjene, ili su iznesene u krivo vrijeme,  ili opisuju da se desilo nešto ili da će se desiti nešto što se ipak nije desilo ili je odgođeno za neko drugo vrijeme. Često se kod tih objava daje naglasak na revnost, pa mnogi ostaju i dalje aktivni objavitelji dobre vijesti koja je nadopunjena ljudskim viđenjima, nagađanjima i korekcijama. Tako svi koji vjeruju izmjenjenoj verziji Isusove prisutnost objavljuju dobru vijest uz pomoć izdanja Zajednice po kojoj je Isus uspostavio svoje kraljevstvo 1914.godine, kao što su u prošlosti drugi bili uvjereni da se to desilo 1874. godine. Kad se nisu ispunila očekivanja u vezi Isusovog dolaska i kraja ovog svijeta, onda je najlakše i najbezbolnije bilo reći da se to ipak desilo ali samo nevidljivo na nebu i da su očekivali krivu stvar u pravo vrijeme. Što se to onda desilo 1874. godine ako se tada ipak nešto desilo? Očito ništa jer je ta godina potpuno odbačena. Na isti način treba odbaciti i 1914. godinu jer Biblija pokazuje da je Isus postao kralj svog kraljevstva na nebu već 33. god. nakon uzašašća. On je od tada nevidljivo prisutan sa svojim učenicima i od tada čeka da uspostavi svoju vlast nad zemljom kada će prilikom svog drugog dolaska na Zemlju očitovati svoju slavnu prisutnost koju kršćani oduvijek očekuju.

Samim tim je nemoguće tvrditi da je Isus 1918. očistio njihove usne i da ih je poslao sa svojom novom porukom koju je stavio u njihova usta. Da je Isus to čudo nadahnuća izveo nad njima onda ta poruka, iako izmijenjena ne bi sadržavala netočne objave. To ne priliči Isusu koji je rekao: "Posveti ih istinom. Riječ je tvoja istina“ (Iv 17:17). Iako oni preko svojih publikacija iznose mnoge biblijske teme, veliko je pitanje da li Zajednica još neke stvari nerazborito tumači i tako propovijeda drugačiju dobru vijest od one koju su objavili Isus i apostoli.

Npr. apostoli su prvim kršćanima objavljivali Božju Riječ koja je bila sjeme jednog novog duhovnog života u zajedništvu sa Bogom i Kristom. Apostol Petar u vezi te dobre vijesti kaže: “Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga. (...). A “riječ” je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest“ (1.Pe 1:23-25). Da li je itko smio promijeniti Božju riječ i značenje ove dobre vijesti? Naša Zajednica je ipak svojim krivim tumačenjem promijenila tu dobru vijest, a samim time i “riječ živog i vječnog Boga“. Naime, “riječ“ koju su apostoli objavljivali je bila “neraspadljivo sjeme“ kojom su prvi kršćani “nanovo rođeni“. Takvu “riječ“ danas Jehovini svjedoci ne objavljuju jer sadrži poruku kojom ne može prouzročiti novo rođenje. Kakva je onda to “dobra vijest“ ako u sebi ne sadrži “riječ“ koja može prouzročiti “novo rođenje“? Ona je očito drugačija od one koju su apostoli na početku objavljivali jer se smatra da se "novo rođenje“ odnosi samo na jednu malu grupu kršćana. Međutim, da je to točno, onda bi prvi kršćani bili upoznati da je u njihovo vrijeme ta grupa (od 144000) vjerojatno skupljena jer se dobra vijest proširila po cijelom tadašnjem svijetu u kojem je postojalo puno više kršćana od tog broja. Čak i da je taj broj trebao uskoro biti popunjen, onda bi apostoli, dok su još bili na životu uveli tu novu dobru vijest, kako bi se ona kao takva mogla objavljivati neposredno prije kraja. Međutim, takve promjene nisu uvedene u prvom stoljeću, niti iza njih stoje Isusovi apostoli. Da je netko tada objavljivao ili prihvatio izmjenjenu dobru vijest koja bi isključivala mogućnost novog rođenja, onda bi se na njega odnosila Pavlova izjava: “Čudim se da se tako brzo odvraćate od onoga koji vas je pozvao Kristovom nezasluženom dobrotom i da slušate neku drugu dobru vijest. Ali druga ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i žele iskriviti dobru vijest o Kristu. Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet! Što smo već rekli, to i sada ponavljam: Tko vam god objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet!“ (Gal 1:6-9). Dobra vijest se nije smjela mijenjati i iskrivljavati. Čak u Bibliji ne postoji naznaka da će se ona morati mijenjati u budućnosti. Postojala je samo naznaka da će postojati samo neki ljudi pa čak i neki samozvani apostoli koji je mogu u bilo koje vrijeme promijeniti po svom shvaćanju. Ako se može dokazati da zajednica Jehovinih svjedoka objavljuju drugačiju dobru vijest onda Pavlovo prokletstvo koje je Čudina Jakov namijenio meni pada na njih.

Kad čitam Bibliju i uspoređujem je sa dobrom vijesti koju objavljuju Jehovini svjedoci, onda vidim da je dobra vijest iskrivljena jer ne nudi novo rođenje za sve kršćane. Prvi kršćani su svoje dobiveno pravo da se po novom rođenju nazivaju “Božja djeca“, potvrđivala uzimanjem simbola kruha i vina kojom su “obznanjivali Gospodinovu smrt, dok on ne dođe“ i svoje zajedništvo s Bogom i Kristom (1.Ko 11:26). Onaj tko u tim simbolima, zbog svoje duhovne slabosti i grijeha, nije raspoznavao “tijelo Kristovo“, je bio nedostojan i kao takav nije smio uzimati simbole. Međutim, naša Zajednica pod “nedostojnim“ smatra one kršćane koji bi jeli i pili, a koji se po novoj i drugačijoj dobroj vjesti ne mogu smatrati članovima Kristovog tijela. Tako nešto Pavle nikad nije ni spomenuo, pa je uvođenjem nove klase kršćana riječ “nedostojan“ dobila novo i drugačije značenje. No, ako se opet vratimo na Petrove riječi po kojoj on sve ljude, koji prihvate tu jednu, jedinu i nepromijenjivu dobru vijest, povezuje sa "novim rođenjem“ jer su od Isusa kao drugog Adama rođeni Božjom neraspadljivom riječi, onda samo u tom kontekstu važe i njegove riječi: “Jer znate da niste nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, izbavljeni od svog ispraznog načina života koji ste naslijedili od svojih praotaca, nego dragocjenom krvlju Kristovom, koja je poput krvi janjeta neokaljanog i bez mane“ (1.Pe 1:18,19). Ove poveznice (“dobra vijest o Kristu“ – “neraspadljiva riječ živog i vječnog Boga“ – “neraspadljiva i dragocjena krv Kristova“ – "tijelo Kristovo“) se mogu odnositi samo na one koji prihvate tu prvobitnu dobru vijest i budu nanovo rođeni, a njihov broj nikad nije trebao biti ograničen. Unutar tog “Kristovog tijela“ ili posvećene skupštine svih kršćana, mogu postojati oni koji zastupaju Krista u svojstvu pastira, učitelja i evanđelizatora. Mogu postojati i oni koji će nakon Isusovog dolaska dobiti prednosti da zastupaju njegov autoritet na zemlji, ali to ih ne izdvaja kao jedine koji su dostojni uzimanjem simbola kruha i vina obznanjivati Kristovu smrt i biti u zajedništvu s njim. Kao što su kršćani trebali sebe ispitivati jesu li dostojni biti dio Kristovog tijela, tako su trebali ispitivati jesu li u vjeri. “Ispitujte jeste li u vjeri, sami sebe provjeravajte! Zar ne shvaćate da je Isus Krist u zajedništvu s vama? Trebali biste, osim ako niste odbačeni“ (2.Ko 13:5). Samo onaj tko je bio nedostojan ili odbačen, nije mogao biti u zajedništvu s Kristom i uzimati simbole kruha i vina. To je lako dokazati pomoću Biblije, samo što se ti dokazi odbacuju po ovoj novoj izmijenjenoj dobroj vijesti koju objavljuju Jehovini svjedoci. Po toj drugačijoj dobroj vijesti se zahtijeva da nitko tko ima nadu u vječni život na zemlji ne smije uzimati te simbole na proslavi Gospodinove večere, pa prisutni jednostavno odbiju to uzeti kad im se ponudi. Iz toga proizlazi da su skoro svi Jehovini svjedoci nedostojni i odbačeni iz Kristovog zajedništva.

Zanimljivo je da su neki nekršćanski kultovi, da bi dokazali kako odbacuju Krista i njegovu žrtvu, uveli u svom obredu simbole kruha i vina, koje su prisutni trebali odbiti da jedu i piju. Iako Jehovini svjedoci svojim odbijanjem ne žele reći kako odbacuju Krista, oni ipak to nesvjesno čine jer odbacuju Novi savez s Kristom kojeg je on utemeljio na svojoj krvi. Kad je ponudio svojim učenicima da piju to simbolično vino on je rekao: “Pijte iz nje svi, jer ovo predstavlja moju ‘krv saveza’, koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha!“ (Mt 26:27,28). Zbog Isusove izjave da to simbolično vino piju “svi“, apostoli su na kršćanskim sastancima uveli ceremoniju na kojoj su osim njih i svi drugi “dostojni“ kršćani mogli uzeti i piti to vino koje je predstavljalo krv saveza. Nisu nikad objavili da će to nekim dostojnim kršćanima u budućnosti biti uskračeno jer su s tim činom svi trebali obznanjivati svoj savez s Kristom “dok on ne dođe“. Također su svi oni trebali tim činom obznanjivati svoju “jednu“ zajedničku vjeru i nadu. Nije bilo dvije različite nade – nebeska i zemaljska jer se može iz Biblije i drugih ranih spisa dokazati da su prvi kršćani očekivali živjeti vječno na zemlji, a ne na nebu te da su po toj nadi očekivali uskrsnuće zemaljskog tijela. No, s ovom drugačijom i izmijenjenoj dobroj vijesti su milijuni kršćana izbačeni iz tog saveza s Bogom kojeg je Isus utemeljio na svojoj krvi jer im je pripisana neka druga uloga i drugačija nada.

Kad sve ovo stavimo u kontekst apostolske nauke koja je ostala zabilježena u Bibliji, mi nigdje ne vidimo da su oni dali nekome nalog da to mijenja. To sliči onome kad su neki učitelji iz Judeje došli u Antiohiju i tamo učili braću da se trebaju obrezivati kako bi bili spašeni. Apostoli su nakon toga poslali pismo toj skupštini u kojem pišu: "Budući da smo čuli da su vas neki od naskojima mi nismo dali nikakva naloga, uznemirili svojim izjavama, pokušavajući pokolebati duše vaše“ (1.Ko 15:24). Pitanje je - tko je onda u novije vrijeme dao nalog predsjednicima Društva Watch Tover i njihovom Vodećem tijelu da uvedu promjene o kojima Biblija uopće ne govori? “Neki od nas“ mogu biti svi oni koji se do danas poistovjećuju sa starješinama i vjernicima prve skupštine u Jeruzalemu, a kojima nitko od apostola nije dao nikakve naloge da mijenjaju ono što je bilo utemeljeno u prvom stoljeću.

Što ako postanemo svjesni da smo prihvatili drugačiju dobru vijest od one koju su prvi kršćani prihvatili od samih Isusovih apostola? Apostol Pavle nije rekao: ‘Ako vam mi ili neki od nas slučajno donesemo drugačiju dobru vijest, neka čeka na Jehovu, a do tada neka je u ovakvom drugačijem i krivom obliku prihvati kao jedinu koju smo vam mi ili neki od nas objavili kao istinu’. No, upravo to od nas traže oni koji nam preko svojih publikacija kažu: ‘Ovo je dobra vijest koju vam mi donosimo i vi je kao takvu morate prihvatiti i objaviti svima, jer će te biti prokleti ako budete objavljivali drugačije od onoga što vam mi govorimo’. To je opasnost o kojoj je govorio učenik Jakov kad je rekao: “jezik nitko od ljudi ne može ukrotiti. On je zlo neobuzdano, puno otrova smrtonosnog. Njime blagoslivljamo Jehovu, Oca, ali njime i proklinjemo ljude koji su stvoreni “sličnima Bogu”. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije to, braćo moja, tako biti!“ (Jk 3:8-10).

To što me je ovaj prisutni starješina pokušao uplašiti prokletstvom koji se navodi u Galaćanima 1:8,9, nije u meni moglo stvoriti strah od Božje kazne, jer ja niti ne želim na sebi nositi prokletsvo čak ni zbog nesvjesnog širenja nekih krivih izjava i tumačenja iznesenih u publikacijama Zajednice. Ako od mene Biblija traži da budem oprezan čak i onda kada bi Božji anđeo donio drugačiju dobru vijest, koliko onda treba biti oprezan kad je objavljuju obični smrtnici, koji još uz to nemaju nikakav dokaz jasnog očitovanja Božjeg duha kojim bi mogli dokazivati da iza njihovih novih i drugačijih objava stoji sam Bog i Isus Krist. Krist i apostoli su trebali imati jasno očitovanje Božjeg duha kako bi mogli uvoditi promjene u zajednicu koju je Bog vodio. Zato svaka značajna promjena treba iza sebe imati takvo očitovanje, a ako ga nema, onda treba ostaviti Božju riječ i poruku nepromijenjenu do slijedećeg jasnog i vidljivog očitovanja Božjeg duha.

Danijel: Kad ja sagledam svoj život, od početka pa do danas, nikad nisam osjetio da me moja ljubav prema Jehovi, prema bližnjima, prema Bibliji i slijeđenju njenih smjernica, može odvesti daleko da izgubim svoje mjesto među Božjim narodom. Ja mogu biti samo dio zajednice Božjeg naroda (Isusove univerzalne skupštine) i tu ću ostati (bez obzira na njihovu odluku). To što sam se u jednom periodu svog života posvetio istraživanju Biblije, koja je neizmjeran izvor informacija je bilo u skladu sa savjetom Zajednice koja traži od nas da kopamo po Božjoj riječi. Uložiti jedan takav trud je duhovna aktivnost koja ne bi imala smisla ako je netko umjesto nas već sve iskopao i zapisao. To za mene ne bi imalo smisla. Prije sam više čitao publikacije jer sam smatrao da ja nemam šta istraživati nego samo prihvatiti. No, kad sam nailazio na neke nelogičnosti i nedorečenosti, onda sam i ja počeo sam kopati i tako sam došao do nekih saznanja i odluka za koje sam mislio da neće biti tako sporne kao što ih vi želite prikazati.

Nadopuna: Uzeo sam u obzir ono što piše u Stražarskoj kuli od 1.4.2000. str.9:

“...Sveti duh jednako tako djeluje u korist pravih kršćana našeg vremena. To je u drugoj polovici 19. stoljeća postalo očito jednoj maloj grupi istraživača Biblije u Alleghenyu (Pennsylvania, SAD). Ti iskreni istraživači Biblije žarko su htjeli saznati ”istinu“ (Ivan 8:32; 16:13). Jedan član te grupe, Charles Taze Russell, rekao je u vezi sa svojom potragom za biblijskom istinom sljedeće: ”Molio sam se (...) za sposobnost da svoje srce i um očistim od svake predrasude koja bi mi se mogla ispriječiti na tom putu i da me njegov duh vodi do ispravnog razumijevanja.“ Bog je blagoslovio ovu poniznu molitvu. Kako su Russell i njegovi suradnici marljivo istraživali Bibliju, tako su im mnoge stvari postale jasne. ”Ustanovili smo da su kroz stoljeća“, objasnio je Russell, ”razne sekte i vjerski pokreti prihvaćali svaki po neku biblijsku doktrinu i zatim ih pomiješali, neki s više, a neki s manje ljudskih nagađanja i pogrešnih tumačenja.“ To je dovelo do toga da se, kako je on to rekao, ”istina zametnula“. I doista, biblijske istine pale su u zaborav ostavši zatrpane ispod mnoštva poganskih učenja koja su se tijekom stoljećâ uvukla u kršćanstvo. No Russell je odlučio saznati istinu i objaviti je.“

Budući da su Russell i njegovi nasljednici, unatoč dobroj namjeri također upali u istu zamku miješanja biblijskih istinitih učenja i tumačenja sa ljudskim nagađanjima i krivim shvaćanjima, s kojima je “istina“ u vezi nekih učenja zametnuta i zatrpana, ja sam osjetio potrebu da kopam i iskopam ono što je zametnuto ili palo u zaborav. Želio sam se osloboditi svake predrasude i unaprijed stvorenog mišljenja koje bi moglo spriječiti u ispravnom razumjevanju. No, time sam na neki način poslao poruku nepovjerenja u Vodeće tijelo što ih je najviše uzdrmalo, pogotovo kad sam im dao na znanje da bi mogao objaviti svoja istraživanja.

Stjepko: Sad ne znam kako ti vidiš sebe sutra – kako misliš dalje funkcionirati? Je li je to izvedivo, što misliš?

Danijel: Pa, naravno da je izvedivo jer svak treba naći svoje mjesto u zajednici, u skupštini – osjetit da je poželjan i dobrodošao i da može dati jedan dio sebe. Sad u kojoj mjeri, to može svak znati za sebe, u kojoj mjeri se može dati na raspolaganje i u kojoj mjeri može učiniti svoj dio u bilo kojoj duhovnoj aktivnosti za dobrobit skupštine. Ja sam sebe vidio kao suradnika u pitanjima koje se tiču boljeg razumijevanja Biblije što bi trebalo biti na korist i duhovnu izgradnju cijele skupštine.

Drago: Nije sporno kopanje i duboko istraživanje. To nikad nije bilo sporno. Tko tebe može sporiti oko toga bilo šta. Ovdje se samo radi da si ti usprkos savjetu starješina ta tvoja istraživanja, koja se razlikuju od zvaničnih stavova organizacije, Zajednice kojoj pripadamo, pretočio u praksu, znaš, i onda živiš po tome. O tome se samo radi. Ne o tome što si istraživao i do kojih si zaključaka došao. Imam i ja neke svoje zaključke po nekim pitanjima, ali to ne znači da ću ja raditi suprotno od onoga što je zvanični stav Zajednice kojoj pripadamo. Razumiš, u tome je problem.

Primjedba: Kako rasprava ide dalje, njima više nije puno toga sporno. Nije im više bila sporno moje kritičko razmišljanje, a sada nije sporno ni moje istraživanje i kopanje, odnosno aktivnosti na koje imam pravo koje mi Biblija daje. Njima je sada sporno samo to što se ja nisam potpuno podložio čovjeku koji vodi Zajednicu, pa makar se ne moram složiti oko nekih stvari. Ako sam ja kršćanin, onda moram slijediti Krista i njegov način gledanja na autoritet čovjeka. Npr. Isus je imao svoje zaključke pa je svjesno radio suprotno onome što je zajednica provodila u praksu jer je bio uvjeren u ispravnost svojih postupaka koje je temeljio na duhu Božje riječi, a ne na zvaničnim postavkama i učenjima koja su po svojim zamislima uveli neki rabini. Imao je čistu savjest. Biti sljedbenik Krista znači da će pravi kršćanin prednost dati istini, a ne zvaničnom stavu Zajednice ukoliko poput Isusa vidi da se taj stav i način razmišljanja razlikuje od izvorne istine. I u tome je očito problem.

Danijel: Dobro, ja nisam tako grubo shvatio ta pravila – tako piše tako mora biti ili tako je doneseno tako mora biti.

Komentar: Npr. prvi kršćani nisu imali ujednačene poglede na one Božje zakone koji su bili osobna stvar pojedinca, nego su radili po svojoj savjesti. Židovski su se kršćani držali Mosijevog zakona, neki čak striktno onako kako su smatrali da je za njih veoma važno, dok su drugi kršćani iz drugih naroda živjeli po univerzalnom zakonu kojeg je Jehova upisao u čovjeka. Za njih je bilo previše kad su neki židovski kršćani tražili od njih da se i oni drže nekih odredbi Mojsijevog zakona kako bi se mogli spasili. Međutim, čak i kad je na saboru apostola i starješina donijeta odluka da se oni ne trebaju obrezivati, ta odluka nije bila toliko stroga da je zabranila židovskim kršćanima da to čine. To je bila osobna stvar i onaj tko je to mislio učiniti, to je i mogao. Samo ukoliko je netko želio cijeloj Zajednici nametnuti to pravilo bio bi smatran čovjekom koji ne razumije ništa i koji obezvrijeđuje spasenje putem vjere u otkupninu. No dešava se da Zajednica svim svojim članovima nameće neko svoje pravilo po kojem kršćani moraju živjeti ili služiti Bogu kako bi se spasili vršeći službe koje su propisane nekim pravilima. Umjesto vodstva Božjeg duha se dešava da skup raznih pravila potiću na izvršenje nekog djela ili službe koju Zajednica smatra našom obavezom prema Bogu bez koje nas Bog neće prihvatiti. Zato je veliko pitanje da li pojedinac mora to izvršavati ili ne.

Drago: Ali ti si ih prihvatio kad si se krstio. Svi smo mi prihvatili ta pravila u vezi službe propovijedanja. Kad govorimo o vodstvu Krista, onda se ja opet vraćam na podložnost Kristu. Tamo u knjizi "Organizirano izvršujmo našu službu“, možeš pogledati ona pitanja, pa tamo ima jedno pitanje: “Tko u skupštini predstavlja Kristovu vlast?“ Ne kaže Duh, nego starješine. Oni su vođeni svetim duhom. Postavljeni su i imenovani svetim duhom. Oni su ti koji su praktično produžena Kristova ruka i ako mi sada, znaš, ne poslušamo njih, ne poslušamo savjet Zajednice, a na temalju svog dubokog istraživanja došli smo do zaključka da se treba raditi drugačije – jeli se tu onda očituje da sam ja poslušan Kristu ili nisam? Ne možeš tu tvrditi da te vodio duh. Razumješ, teško je tu ikome potvrditi da ga vodi duh. Razumiješ. Starješine su vidljivi. To je ono što je vidljivo i produžena Kristova ruka u skupštini. Kad pokazujemo podložnost starješinstvu onda pokazujemo podložnost Kristu.

Primjedba: Starješine bi trebale biti produžena ruka Isusa Krista, ali su prema postavkama Zajednice oni prije svega produžena ruka Vodećeg tijela tako da su podložni hijerarhijskom sistemu a ne direktnom vodstvu od Krista. U tom hijerarhijskom sistemu su izgubili svoju pravu ulogu da svatko od njih služi kao “Gospodinov rob“. Isus je največi autoritet, a u hijerarhijskom sistemu se taj njegov autoritet može izgubiti zbog podložnosti čovjeku. Upravo zbog takvog hijerarhijskog ustrojstva starješine kao “Gospodinovi robovi“ mogu čak i nesvjesno zanemariti volju svog gospodara Isusa u korist onih na vrhu piramide koji predvode zajednicu, na što je Isus upozorio. Prema tome, ako starješine žive u potpunoj podložnosti i poslušnosti prema Vodećem tijelu može se desiti da ne žive u poslušnosti prema Isusu kao najvećem autoritetu. Samim tim, ono što oni zahtijevaju od mene i drugih svojih članova nije legitimni autoritet, već svojevoljni, emocionalni pritisak ili prisilni argument koji ima zadatak da utječe na svakog pojedinca. U tom slučaju može doći do obračunavanja različitih volja, sukobljavajućih argumenata i protivnih emocija. Onaj koji prima naredbe, upute i zahtjeve će 1) popustiti pod silom autoriteta ili će se 2) osječati ogorčeno ili 3) će se izboriti za sebe. Kako bi se sve ovo izbjeglo Zajednica traži potpunu podložnost koju dovode u vezu sa svetim duhom koji je imenovao starješine. No, u Bibliji se vidi da ni direktno pomazanje od Boga ne daje nekom čovjeku za pravo da traži za sebe potpunu podložnost.

Starješine očekuju da mi bez preispitivanja potvrđujemo da njih vodi sveti duh, dok oni nisu spremni to isto potvrditi za neke svoje članove koji to tvrde za sebe. Ovom prilikom bi htio istaknuti još jednu zanimljivu činjenicu. Naime svima je poznato da je po jednom tumačenju Zajednice 1931. a kasnije 1935-te godine trebalo završiti sakupljanje posljednjih članova klase pomazanika od 144000 izabranih. Bez ikakvog uvida u to koliko je pravih kršćana živjelo kroz povijest, J.F.Rutherford je s porastom svojih članova morao reći da je sakupljanje gotovo, a da je višak kršćana ili veliko mnoštvo jedna druga klasa koja nije pozvana da naslijedi nebesko kraljevstvo, misleći pri tome na nebesko područje tog kraljevstva. U Bibliji su pronađeni neki stavci i parabole koji su te tvrdnje trebali nekako potkrijepiti samo što su protumačeni izvan konteksta. Objašnjenje iz knjige Otkrivenje na str.212. kaže:

“Prvo su, počevši od 1919, njegovi anđeli poželi, odnosno sakupili, 144 000 pomazanika (Matej 13:39, 43; Ivan 15:1, 5, 16). Potom je (1935.) počelo sakupljanje velikog mnoštva drugih ovaca“.

U Stražarskoj kuli 1.5.1988 na str.12. se za te pomazanike tvrdilo slijedeće:

“Njihovo je sakupljanje očito završilo 1935. godine.“

To je potvrđeno i pet godina kasnije u Stražarskoj kuli od 1.5.1993. u kojoj stoji:

“Prikupljeni su zadnji pomazanici od 144 000.“

U Stražarskoj kuli 1.1.1990. na str. 17. se ustvrdio njihov broj koji je iz godine u godinu bivao sve manji:

“S obzirom da danas na Zemlji ima manje od 9 000 Isusove braće, u svakom slučaju premalo bi ih preživjelo, a da bi mogli voditi brigu oko svih pripremnih radova koji će predhoditi općem uskrsavanju.“

Naime, prije završetka 20. stoljeća se očekivao Harmagedon jer je tih godina isticao životni vijek posljednje generacije ljudi pa je bilo za očekivati da će do kraja biti živih predstavnika te pomazane grupe i da će još uvijek Vodećim tijelom upravljati pomazanici. Tako je u Stražarskoj kuli od 15.2.1994. na str 21. pisalo:

”Isusovo proročanstvo kaže dalje u Marku 13:27: ”Tada [tóte] će poslati anđele svoje i sabraće izbrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.“ Isus se ovdje usredotočuje na ostatak od 144 000 ’izabranih‘ koji još uvijek žive na Zemlji. (...) S velikim glasom trubnijem“ preostali ’izabrani‘ bit će sakupljeni s krajeva Zemlje. Kako će biti sakupljeni? Nesumnjivo će ih Jehova konačno ’zapečatiti‘ i jasno identificirati kao dio onih koji su ”pozvani i izbrani i vjerni“.

Zatim je u vezi Vodećeg tijela u Stražarskoj kuli 15.5.1997. na str.17.pisalo:

“Od 1972. do 1975. Vodeće tijelo povećalo se na 18 članova. (...) Od 1975. određeni broj od tih 18 osoba završio je svoj zemaljski život. Oni su pobijedili svijet i ’sjeli s Isusom na njegovom nebeskom prijestolju‘ (Otkrivenje 3:21). Zbog toga kao i zbog drugih razloga, Vodeće tijelo sada ima deset članova, uključujući i jednog koji se pridružio 1994. Većina njih prilično je stara. Međutim, ta pomazana braća dobivaju odličnu pomoć dok izvršavaju svoje važne dužnosti.“

Tih 90-tih godina su mnogi počeli sumnjati da će generacija ljudi koji su doživjeli 1914-tu godinu doživjeti i kraj ovog svijeta jer se uvidjelo da će se čekanje kraja vjerojatno odužiti. Vidjelo se da s tom generacijom izumiru i oni članovi za koje se tvrdilo da su posljednji pomazanici skupljeni do 1935-te godine pa samim tim uskoro neće više biti nikoga od njih tko bi mogao biti jasno identificiran u vrijeme izbijanja velike nevolje. Međutim, najveći problem je bio u tom što se više nije moglo iz te generacije pomazanika skupljenih do 1935-te naći one koji će služiti u Vodećem tijelu i raznim odborima Društva. Naime, zbog njihove starosti je već pronađeno rješenje da ih zamjene starješine koji nisu pomazanici – simbolični Netini ili Natineji (“Darovani“). Godine 1992. neki su od njih dobili prednost da prisustvuju sastancima raznih odbora Vodećeg tijela i da služe kao njihovi pomoćnici bez prava na glasanje. Tada se očekivao kraj a time i preuzimanje dužnosti Vodećeg tijela od strane niže klase (“drugih ovaca“). Tako je u Stražarskoj kuli od 1.7.1995. str.24. pisalo:

Sada mali broj duhovnih Izraelaca koji je preostao na Zemlji sudjeluje u duhovnom pastirenju, oranju i vinogradarstvu. Kad (uskoro) pomazana skupština bude napokon u potpunosti sjedinjena s Kristom, sav će taj posao pripasti drugim ovcama. Tada će čak i nadgledavanje ”zemlje“ od strane ljudi biti u rukama osposobljenih drugih ovaca, koje su u Ezehijelovoj knjizi označene kao razred kneževa.“

No, na to je očito trebalo pričekati jer se uvidjelo da će uskoro Vodeće tijelo ostati bez pomazanika i time izgubiti svoj pravi identitet prije Harmagedona. Bilo bi čudno da Organizacijom prije Harmagedona upravlja niža klasa kršćana koja bi potpuno zauzela njihovo mjesto. S druge strane se vidjelo da nakon 1935-te godine se još uvijek pojavljuju neki pojedinci koji su za sebe tvrdili da su izabrani. Njih se prihvaćalo kao prave pomazanike ali s napomenom da su u pitanju zamjene onih pomazanika koji su se od 1935-te pokazali nevjernima, a takvi nije moglo biti puno već samo nekolicina. Ostali novi pomazanici su označeni kao oni koji sebe vide u krivom svjetlu pod utjecajem svog psihičkog stanja i nekih religioznih osjećaja. No, sada se moralo ponovno ići u mijenjanje teorija kako bi se s novim naknadnim tumačenjem ponovno zadržalo stanje održivosti Organizacije i Vodećeg tijela. Prvo se te iste godine promijenilo tumačenje o posljednjem “naraštaju“ ljudi koji nije više rođenjem vezan uz 1914-tu godinu (vidi Stražarsku kulu od 1.11.1995. str.10.). No, još se uvijek očekivalo da će bar neki iz te generacije doživjeti kraj 20. stoljeća i Harmagedon jer bi time u Vodećem tijelu još uvijek bili neki od pravih pomazanika. Tako se u to vrijeme u Stražarskoj kuli od 15.1.2000. na str 13. moglo čitati o šest uvjerljivih dokaza da je Harmagedon pred vratima. Kao šesti dokaz navedeno je slijedeće:

“Kao šesto, smanjuje se broj pravih pomazanih Kristovih učenika, premda će, po svemu sudeći, neki od njih još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja. Pripadnici ostatka većinom su prilično stari, a kako prolaze godine broj pravih pomazanika stalno se smanjuje. No, govoreći o velikoj nevolji, Isus je rekao: ”Kad se ne bi skratili ti dani, ne bi bilo spašeno nijedno tijelo; ali zbog izabranih, skratit će se ti dani“ (Matej 24:21, 22). Stoga će očito neki od Kristovih ”izabranih“ još uvijek biti na Zemlji kada započne velika nevolja.“

Ovdje je dva puta naglašeno da su osim “pravih pomazanika“ postojali i oni krivi koji su se lažno predstavljali za takve, ali se nije moglo na takve pokazati prstom. Naime, one koji su rođeni ili kršteni nakon 1935-te godine se moglo svrstati u lažne pomazanike iako se ni to nije moglo ničim drugim dokazivati, kao što nije postojalo očitih dokaza ni za prave pomazanike. Iako se do 2007. još uvijek tvrdilo da je broj pravih pomazanika sve manji, (vidi Stražarsku kulu od 1.4.2007. str.25), te iste godine se ukinulo tumačenje o 1935-toj godini pa je rečeno:

“... tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16, 17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv“ (vidi Stražarska kula, 1.5.2007).

Kako su oni znali da je sada riječ o pravim pomazanicima kad to nisu ničim mogli dokazati. Do tada se mlađe pomazanike uzimalo s rezervom pa im se pripisivalo njihovo pogrešno razumjevanje i nestabilni emotivni osjećaji. No, sada ih se bez ikakvog dokaza prihvatilo jer su navodno i oni dobili svjedočanstvo svetog duha. Tako se stvorilo jedno ozračje među Jehovinim svjedocima koji su dobili na znanje da je među njima još uvijek moguće postati pravi pomazanik pa je postignut efekat naglog povećanja broja pomazanika. U tom ozračju se dalo na znanje da naraštaj pomazanika nije izumro pa nije ništa čudno da se sada u Vodećem tijelu nalaze svi pomazanici koji su kršteni ili rođeni nakon 1935-te godine. Predsjednici upravnih odbora Vodećeg tijela koji se nisu izjašnjavali za pomazanike su morali odstupiti sa tog položaja pa se tako na kraju ipak održala ona slika o Vodećem tijelu koja je najviše odgovarala održivosti same Zajednice. Međutim, kad se uzme u obzir da je Stražarska kula po vremenskom kriteriju ove nove pomazanike donedavno smatrala lažnim pomazanicima, onda je u novije vrijeme morala i njih proglasiti svecima kako bi se na i Vodeće tijelo gledalo kao na prave pomazanike.

Zbog takve (upitne) promjene, članovi Vodećeg tijela više ne mogu osporavati drugima da se predstavljaju za pomazanike jer su i oni sami prihvaćeni za prave pomazanike po novoj teoriji i novoj računici u koju se oni uklapaju. To što su promjenom datuma uspjeli za Vodeće tijelo pribaviti nove mlađe pomazanike, onda su uspjeli zadržati svoj autoritet nad Biblijom. Time su i dalje zadržali tumačenje da Bog samo među pomazanicima imenuje za Vodeće tijelo one preko kojih svetim duhom omogučuje da razumiju najdublje Božje tajne sakrivene u Bibliji. Stoga i dalje mogu svojim članovima tvrditi da imaju monopol nad svetim duhom i nastaviti svoju politiku protivljenja prema onim članovima koji nastoje neovisno od njih doći do boljeg i jasnijeg razumijevanja Biblije.

Da se održalo tumačenje o 1935-toj godini danas više ne bi bilo pomazanika u Vodećem tijelu, a samim tim bi ono izgubilo reputaciju pomazaničke klase za koju su napisali slijedeće: “Toj grupi ljudi koja je opisana kao sveti hram, razredu roba, Isus je povjerio svoju imovinu na Zemlji, što znači da neka prava i odgovornosti u kršćanskoj skupštini pripadaju isključivo njima. Iz tog razloga svi članovi skupštine slušaju i podupiru vjernog roba i njegovo Vodeće tijelo, smatrajući to svojom svetom dužnošću“ (Stražarska kula od 1.4.2007. str.24). To znači da bi sa nestankom pomazaničke klase, nestalo svetog hrama, a sa njim i neka prava i odgovornosti koja su oni uzeli samo za sebe. Ovako su novom promjenom uspjeli zadržati pravo nad tumačenjem Biblije i odgovornost direktnog upravljanja Kristovom imovinom. Kao da su se bojali da neće moći dokazivati kako od sada umrli i uskrsnuli pomazanici s neba aktivno upravljaju Organizacijom i duhovno hrane kršćansku skupštinu preko starješina. Bilo je lakše sa novim tumačenjima stvorili na zemlji novu mlađu pomazaničku klasu iz koje će se regrutirati članovi Vodećeg tijela i tako zadržati čvrstu vlast nad članovima i svom stečenom imovinom. Bilo bi puno uvjerljivije da su oni zaista svi na nebu, kao što se i očekivalo i da su do sada preuzeli svoje vodstvo s neba koje se ne bi moglo dokazati raznim špekulativnim tumačenjima, nego jasnim i vidljivim očitovanjima njihove nebeske aktivnosti preko svetog duha. Ovako oni i dalje mogu imati na zemlji navodne pomazanike koji mogu tvrditi da su jedini kanal za posredovanje razumjevanja biblijske istine. Zato ne žele prihvaćati, ispitivati i uvjeravati se u bilo koju nadahnutu izjavu svojih članova jer imaju unaprijed stvoren stav protiv takvih pojedinaca koji izlaze iz okvira razmišljanja koje oni postavljaju i stalno korigiraju u korist zaštite svog jedinstvenog autoriteta kojemu se treba potpuno podložiti.

Danijel: Ja sam čak i tada smatrao da sam podložan i Kristu i organizaciji zato što sam htio dati sebe tamo gdje se mogu dati. (Ovdje opet mislim na podložnost starješinama do one mjere do koje se Isus podložio rabinima i svećenicima, dok je redovito odlazio u sinagoge, a koji je radio i živio po duhu Zakona, a ne po njihovim odredbama koje su po njima trebale važiti za sve Izraelce). Kad je Jehova tražio od Mojsija i naroda da sagrade tabernakul, a kasnije i hram, svak je učestvovao u toj izgradnji. To je bila jedna zajednička aktivnost. Za neke je to značilo da će po svojim sposobnostima raditi kao klesari, kao stolari itd., dok je velik dio naroda samo davao priloge i podupirao gradnju po svojim mogućnostima. Ali na kraju su svi bili svjesni da su zajedničkim naporima napravili nešto što je Jehova od njih tražio. Izgradnja Kristove skupštine na zemlji je isto izgradnja takvog jednog mjesta obožavanja gdje svak može dati sebe u bilo kojoj mjeri. Želio bi da se bilo koja stvar pa i ona najmanja – kao što je lepta od one udovice – cijeni. Znači, ako netko sebe ne može dati u nekoj značajnoj aktivnosti, ali može pravo obožavanje podupirati na drugi sebi svojstven način.

Drago: Ne radi se o tome, Jedno je ako iz opravdanih razloga ne mogu ići u službu zbog bolesti. Ok, ima braće koji zbog bolesti nisu po pet mjeseci u službi, nego je ovdje stvar u stavu da ne trebam ići u službu. Shvaćaš? Nije sad to, okolnosti. Nego, ja sam usvojio stav koji nije u skladu sa stavom zajednice kojoj pripadaš. O tome se radi.

Primjedba: Ja nisam imao stav da ne trebam riječima i djelima svjedočiti svoju vjeru u Krista, nego stav da svojim krštenjem nisam ovlašten za službu evanđelizatora i da za tu službu moram polagati njima račun. Problem mog stava je samo posljedica stava Zajednice. Naime, ako je stav Zajednice krut i ne daje slobodu koja mi pripada, onda moj stav postaje problem za njih. Oni nisu htjeli razumjeti moj stav u svjetlu Biblije nego su ga doživjeli kao pobunu protiv službe propovijedanja kakvog zastupa Organizacija.

Danijel: Za mene nije sporna objavljivati dobru vijest i bilo što šta je vezano za propovijedanje dobre vijesti po svijetu. To meni nije sporna stvar. Ja cijenim službu propovijedanja. Čak sam se jedno vrijeme posvetio toj službi kao punovremeni propovjednik kad sam se stavio na raspolaganje zajednici da me koristi u tom pogledu, a sada sam prihvatio svoju drugu ulogu a to je biti objavitelj.

Drago: Je si li tada imao ove stavove kao danas?

Danijel: Ne, nisam. Opet kažem, ne mogu se više staviti na raspolaganje kao punovremeni (ovlašteni) sluga jer su mi drugačije okolnosti, ali sam prihvatio drugu ulogu koju sad imam, a to je biti objavitelj (onaj koji nije ovlašten, a time ni pod obavezom i kontrolom Zajednice). To nije ništa manje vrijedno od punovremene službe. Prije sam bio starješina, a sada nisam, ali to ne znači da sam srozao svoju duhovnost. Ja opet sebe nalazim u ...

Nadopuna: Biti propovjednik ili starješina su imenovane službe i one su osobna stvar pojedinca da li želi ili ne služiti u tom svojstvu. Tako je i sa ostalim duhovnim aktivnostima kojima se netko u skladu svojih okolnosti i mogućnosti želi ili ne želi posvetiti. Duhovnost nije stvar religije ili organizacije nego osobnog odnosa s Bogom i komunikacije koju s njim vodim preko njegove Riječi kroz koju mi on govori. Kad je u pitanju zadatak evanđeliziranja on se razlikuje od neformalnog objavljivanja tako da se ovlašteni evanđelizator po svojoj odgovornosti i dužnosti razlikuje od ostalih kršćana koji svojim riječima i djelima objavljuju Krista i daju svjedočanstvo svoje vjere čak i bez riječi.

Komentar: Nakon što je poginuo sin jedne obitelji Jehovinih svjedoka, skupština je organizirala kršćanski pogreb za njega iako je on godinama ranije od svoje punoljetnosti prestao podupirati svoju obitelj u svim duhovnim aktivnostima. Nije se krstio niti je ikad bio član Zajednice, a kamo li prihvatiti stav Zajednice po kojoj bi on trebao biti propovjednik. Bavio se muzikom i sportom. Međutim, starješina koji je držao pogrebni govor je rekao za njega da je on ipak do svoje smrti “objavljivao Božju Riječ na sebi svojstven način“ i da je stekao dobro ime kod Boga i ljudi. Time ga je pred svima nama okarakterizirao kao "objavitelja“ iako on nikad nije išao u službu propovijedanja. Ako sam ja usvojio stav koji nije u skladu sa stavom Zajednice, onda je i ovaj starješina čak javno iznio sličan stav po kojem Bog priznaje one objavitelje koji nisu ovlašteni evanđelizatori i koji ne trebaju ići u službu po pravilima koje je postavila naša Zajednica i tako biti spašeni od Božje srdžbe.

To je samo još jedan dokaz da nije problem u tome što moj stav nije u skladu sa stavom Zajednice, nego što stav Zajednice o tom pitanju nije u skladu sa stavom kojeg su imali apostoli i prvi kršćani, a koji se jasno može razabrati u Bibliji. Poznato je da su apostoli jednom prilikom htjeli zabraniti jednom čovjeku da u ime Isusa oslobađa ljude od sotonskog utjecaja, jer ga Isus za to nije ovlastio. Tako i suvremeni apostoli ove Zajednice ne priznaju nikoga izvan svojih visoko postavljenih zidova bez obzira što mnogi iskreni vjernici u drugim kršćanskim zajednicama riječima i djelima objavljuju dobu vijest spasenja. Po tom shvaćanju je gore spomenuti starješina ipak izašao iz okvira koje je postavila Zajednica i priznao da svi oni koji nisu protiv Krista, mogu biti prihvatljivi kao objavitelji bez obzira što ga ne slijede u onoj grupi koja se smatra pozvanom da to čini. Tako sam i ja dozvolio da na moje razmišljanje utječe Biblija, a ne ograničenja i pravila koje je postavila Zajednica. Ona je postavila pravila i zahtijeve po kojoj je svaki član dužan ići redovito u službu propovijedanja kako bi ga se smatralo redovitim i revnim objaviteljem, što je trebao dokazivati mjesečnim izvještavanjem svoje aktivnosti. Tako je Zajednica svojim pravilima stvorila ogradu oko te službe koje sam ja želio srušiti u svom životu. To što se nisam smatrao ovlaštenim evanđelizatorom nije značilo da nisam želio biti objavitelj koji ne želi govoriti drugima o Kristu. Moj stav po tom pitanju je bio u skladu sa Božjim i Kristovim zahtijevom, a ne sa stavom Zajednice koja je izvan tih okvira sebi dala za pravo da krštenjem svakog svog člana ovlasti za evanđelizatora i da ga smatra dobrim kršćaninom samo ako tu službu redovito izvršava. Budući da se mnogi ne mogu podrediti tim zahtjevima, uvedeni su termini raspoznavanja kao što su neredoviti i neaktivni objavitelji - termini koji se ne spominju u Bibliji - što također daje naslutiti kako je Zajednica izašla iz postavljenih okvira i uvela svoje okvire i zahtjeve kako bi Društvo Watchtover opravdalo svoje postojanje i izvršilo svoje ciljeve.

Drago: Evo, npr. da se ne hvatamo više za to. Tu ima više. Recimo, evo jednu ću ti stvar iz sveg tog pročitati:

“Dok sam redovito pohađao peti sastanak poznat kao ‘Studij knjige’ po grupicama, ja sam uvidio suvišnost jednog takvog sastanka, pa sam donio odluku da ne idem više na taj sastanak ...“.

Danijel: To je bila moja odluka. Vi je sad možete krivo procijeniti. To je sloboda vaše procjene. Možda sam po vama pogriješio, ali ne znam kako bi to sada objasnio...

Drago: To ti samo govori jedan od nekoliko... To su primjeri koje ne možemo sad sve analizirati. Ali oni pokazuju tendenciju da ti neku stvar istražiš, doneseš zaključak i postupiš po tome. Razumiješ što ti hoću reć?

Stjepko: Da si pričekao osam mjeseci bilo bi sve u redu (jer je Zajednica ipak ukinula taj sastanak).

DragoJa sam dobio pismo i svi starješine godinu dana prije, prije sedam, osam mjeseci, pa sam mogao reći: “isto će se ukinut, sad ne moram ići...“

Danijel: Dobro, ja u to vrijeme nisam smatrao da je moja odluka sama po sebi toliko loša jer se ticala samo mene i moje situacije, a  ako mi pomognete u razumijevanju da je moja odluka loša onda neće biti problem da ja sada ...

Drago: Je, ali ja kažem, to je samo primjer, da se sad ne bi hvatali za to. Ali šta sa može dogoditi pošto takva tedencija, jer ti ćeš sutra možda istražiti neku treću stvar, četvrtu stvar, bilo koju i doći do zaključka koji nije trenutno u skladu sa stavom Zajednice. Ti ćeš opet postupiti na taj način ili ćeš reć: “Ne, saćekat ću objašnjenje“. Razumiš što želim reć? Ovo je jedna načelna stvar. Jer do sada nisi pokazao da ti je objašnjenje Zajednice prioritet bez obzira da li se radi o sastancima, službi propovijedanja, izvještajima, komentarima itd. To je jedan trend kod tebe, jedna navika.

Danijel: Opet kažem, to je sve stav tog mog pristupa Bibliji. Dok nisam imao takav pristup Bibliji to je bilo drugačije. Zato se pitam - što se to nalazi u Bibliji a što je jače od onoga što pročitam u publikaciji Zajednice? Što je to jače? To me dovodi do zbunjenosti. Čitam Bibliju, pokušavam je osjetiti na pravi način, jer je ipak to Božja riječ koja je kroz cijelu povijest vodila pojedince koji su isto tako donosili neke zaključke koji su se u tom trenutku suprotstavljale tadašnjem shvaćanju i stavu institucije kojoj su pripadali, pa su zbog toga bili sankcionirani. Uvijek sam smatrao da su ti pojedinci zbog svoje ljubavi prema Bibliji kao Božjoj riječi bili u pravu. Mi te ljude danas hvalimo zbog njihove hrabrosti. I ja sam bio naveden da pokažem jednu takvu hrabrost u podupiranju onoga što mi Bog govori kroz Bibliju. Ne znam kako bi vam to drugačije objasnio da me opet krivo ne shvatite.

Nadopuna: Dana 4.ožujka 2012. skupština je u Stražarskoj kuli od 15.1.2012. na str.7,8, razmatrala članak “Pravi kršćani poštuju Božju riječ“, a koji je govorio o nekim ljudima iz prošlosti koji su pokazali odvažnost i hrabrost kako bi branile Božju Riječ i razotkrivale crkvena nebiblijska učenja zbog čega su bili progonjeni, izopćeni, pa čak i pogubljeni od svoje vjerske zajednice. Neka braća su u tome prepoznala moj slučaj pa su među sobom o tome razgovarali. Jedan od njih me je tog istog dana čak nazvao na telefon i rekao da ga je članak podsjetio na mene koji to isto doživljavam od ove Zajednice koja u tim stvarima postupa na načelima katoličke crkve koja je u prošlosti vodila glavnu riječ u proganjanju ljudi koji su se posvetili istraživanju Biblije i razotkrivanju nekih zabluda.

Drago: Ma, razumio sam što si htio reć.

Danijel: Ja cijenim istaknute starješine koji sumi pomogli razumjeti neke stvari, koji su mi pomogli upoznati Jehovu, njegovu riječ, njegove naume, dobru vijest, upoznati Krista, njegovu ulogu u svemu tome. Ali to što sam Bibliju stavio iznad Gospodinovog roba ili čovjeka koji zastupa Boga na zemlji, nije jedinstveni primjer u mom postupanju. Takav primjer postupanja prema onima koji su se smatrali Gospodinovim robom je prisutan kroz cijelu povijest Božjeg naroda i zato u njima nisam vidio nešto loše. (Pape su sebe smatrale Gospodinovim robom, pa znamo kako su se neki pojedinci odnosili prema njima i njihovom autoritetu). Naime, u tom trenutku kad se ti pojedinci pojave, onda to izgleda loše u očima njihovih vjerskih vođa i suvremenika, jer je taj pojedinac u tom trenutku netko tko iskaće od večine, ali iz današnje perspektive mi takve pojedince hvalimo. To mi je dalo jednu slobodu da moje odluke nisu toliko strašne za organizaciju kojoj pripadam, a koja se mora pitati zašto je to tako i zašto se u njenim redovima pojavljuju takvi pojedinci poput mene? Da li sam ja jedini koji tako postupa? Da li postoje i druga braća koja isto razmišljaju ali nemaju hrabrosti da tako postupaju? Kako Jehova na sve to gleda? Puno je primjera i u povijesti Izraelske nacije i povijesti kršćanstva koje govori da se takva stvar uvijek prelamala preko pojedinaca.

Drago: Je, čuj, za organizaciju kao organizaciju vjerujem da joj pojedinac ne može naštetiti, ali mi kao pojedinci možemo naštetiti nekome tko je do nas blizu, u obitelji, u susjedstvu s kim komuniciramo, s kim pričamo. Što misliš, je li možda tvoj način postupanja djelovao na nekoga na njegovu štetu? Koje je tvoje viđenje?

Danijel: Koliko ja znam, nisam nikome naštetio.

Jakov: Ti si brate ovdje izdvojio neke pojedince iz prošlosti koji su imali svoja različita učenja i istupili su. Ali oni su istupili iz organizacije kojoj su tada pripadali kao što je Luther...

Danijel: Ne, ja ne govorim o takvim pojedincima koji su bili prisiljeni djelovati van svoje zajednice koja nije htjela preispitivati njihove izjave, nego o onima koji su bili sankcionirani unutar svoje zajednice kao heretici i koji su spaljeni na lomačama zbog svoje ljubavi prema istini. Pitanje je kakav je stav institucije prema njima? Isus se nije slagao sa stavovima i učenjima svoje zajednice ali je ipak ostao član te zajednice u nadi da će mnogi više slušati Boga nego (visoko pozicionirane religiozne) ljude.

Drago: Ali tko je spalio te navodne heretike? Koja organizacija?

Nadopuna: Smatrao sam ovo retoričkim pitanjem pa nisam ništa odgovorio. On je želio izdvojiti postupke katoličke crkve od postupaka naše Zajednice smatrajući da Zajednica ima drugačiji model postupanja prema navodnim hereticima. Razlika je samo u tome što nema javnog fizičkog smaknuća, dok su načela i gledišta uglavnom slična.

Danijel: Ja tvrdim da nije toliko velik problem u mom stavu prema Gospodinovom robu, nego obrnuto, kakav je stav tog "roba“ prema meni kao pojedincu. Hoću reći - teret (svog saznanja) kojeg sam ja nosio me je ponekad strašno pritiskao. Zašto sam ga morao nositi tako dugo i pod njim osjećati pritisak, potištenost i gubitak radosti kad bi trebali imati jednu slobodu da odlučim kako postupiti po duhu? Ako donesem jednu odluku (drugačiju od onoga što od mene traži Zajednica) ja ću vidjeti u svom životu čime će ona rezultirati. Znati ću da li ću sada kroz tu odluku osjetiti veću radost od postojeće i da li će me u svemu tome voditi i podupirati Božji duh? To sam trebao staviti na vagu. Čak i kad bi donio neku drugačiju odluku, čovjek mora kroz jedno vrijeme vidjeti na vagi da li je ta odluka bila prihvatljiva za njega ili ne. Htio sam dozvoliti da vrijeme u tom smislu učini svoje. Međutim, u međuvremenu je stvoren Pravni odbor koji pokušava tu stvar sankcionirati a ne razumjeti. Meni nije teško postupati po pravilima i tuđim zahtjevima. Pitanje je kako ću se ja osjećati pod nekima koji mi teško padaju jer ne vidim njihovu opravdanost u Bibliji, dok Zajednica za njih ima svoja opravdanja. Znam, braća pod tim pravilima idu u službu po nekim kvotama u satima, daju izvještaj u okvirima svojih zavjeta i potpisanih molbi koji kategoriziraju objavitelje na ove i one, itd., što samo po sebi nije loše, ali ne bi volio da se kroz neko pravilo cijeni nečija odluka koja ne uzima ta pravila tako strogo. Zar ta pravila moraju biti toliko stroga da se uopće ne cijeni nečija odluka koja iskače iz nekih normi koja je postavila Zajednica? Ja ne želim biti strog prema pravima Zajednice a niti bi želio da Zajednica bude stroga prema nekim mojim osobnim pravima i odlukama koja sam ja donio u svom kršćanskom životu. Ne bi volio da se to jedno s drugim kosi. Ali ako je za vas problem prihvatiti moje odluke, ja neću previše insistirati i ustrajati na svojem pravu. Ja taj problem tek sad vidim kroz (vaše naočale i) vaše insistiranje na pravima Zajednice da donosi za sve nas svoja pravila.

Jakov: Onda si krivo razumio. Ovaj problem nije problem ni za Zajednicu ni za nas ovdje. To je tvoj problem, takav način razmišljanja.

Danijel: Nisam rekao da je to problem za Zajednicu, nego da se on kao takav naglašava.

Drago: Zato što se sad o njemu razgovara. I zato smo ovdje okupljeni i to je to.

Jakov: Na kraju, ovo što si rekao - ti smatraš da je teret ovo što braća idu u službu. Kažeš da bi mogao raditi po nekim pravilima ali da je upitno hoćeš li osjećati radost. To znači, to možeš raditi, ali ako ja osjećam da je to teret, koliko je to zaista to. Je li? To si htio reći?

Danijel: Ne znam kako da vam to opišem. Ja sam rođen u zajednici Jehovinih svjedoka. Zajednicu sam prihvatio kao mjerilo mog života. Nikad nisam govorio ‘NE’ kad se od mene bilo što tražilo. Uvijek sam vjerno izvršavao svaki zadatak kojeg su drugi od mene tražili. Iako bi osjećao radost, ona je u nekim trenucima bila umanjena jer bi osjetio da se nas cijeni samo zato što se držimo nekih pravila i normi. Često sam se osjećao kao nečiji pijun kojim drugi upravljaju pa bi gubio tu radost - kao da sam sve to radio zbog svog dobrog odnosa prema braći, a ne svog odnosa prema Jehovi. Neke ljude sam doživljavao kao posrednike između mene i Boga što nije bilo dobro. Želio sam to sagledati u svjetlu Biblije i vidjeti što je važnije – moj odnos s Jehovom koji me svojim duhom može poticati na nešto vrijedno što u meni vidi, a što zanemarujem ili moj odnos prema Zajednici koja ima svoje ciljeve i zadatke koje moram za njih poslušno izvršavati i u kojima ne mogu naći sebe niti potpuno zadovoljstvo. I to je jedna borba koja je trajala dosta dugo.

Nadopuna: Kroz ovo vrijeme sam uvidio da je Zajednica svojim učenjem na neki svojstven način odvojila ljude od Krista, a sebe stavila u ulogu posrednika. To odvajanje je posebno istaknuto učenjem da nitko osim te male grupe (pomazanih) ljudi nije u Novom savezu kojeg je Isus sklopio sa svojim učenicima, tako da nitko od nas izvan tog saveza nije usvojen u Božju obitelj (Stražarska kula, 1.2.1998. str 19).. Biblija nas uči da oni koji žive izvan Novog saveza nisu Kristovi i Krist ih ne poznaje kao svoje. Zato je rečeno: “Stoga oni koji žive po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov“ (Ri 8:8,9). Kako je moguće osjetiti na sebi Božji duh i duh Kristov i znati da si dio Božje obitelji? Pavle kaže: “Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji. Jer niste primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: “Abba, Oče!” Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja“ (Ri 8:14-16). Svi koje vodi Božji duh su sinovi tj. djeca Božja i to trebaju znati i osjećati svi pravi kršćani. Međutim, kad se nama tvrdi da nismo u Novom savezu, onda nam se nameće potreba da nas vode ljudi kao posrednici, a ne Božji duh, odnosno da smo izgubljeni bez njihovog vodstva jer samo njih vodi Božji duh. 

Isus je naš 'otac', a velika većina nas ga po učenju Zajednice uopće ne smije tako doživljavati i tako mu se obraćati. Ako nismo njegova djeca, a nismo ni sotonina djeca, onda smo ničiji - kopilad. Umjesto da nas oslobodi robovanja grijehu i zakonu po kojem su Židovi tražili pravednost, nas Zajednica opet gura u ropstvo zakona i činjenja djela koja moramo izvršavati da bi ugodili Bogu kako bi nas jednoga dana usvojio u svoju obitelj i spasio od ropstva grijeha i smrti. Iako nam nudi nadu u vječni život, Zajednica nas je izbacila iz Novog saveza i time odvojila od Božje milosti i Kristovog Duha. Taj Kristov duh u nama stalno ali bezuspješno pokušava davati svjedočanstvo da smo već sada kao Božja djeca spašeni po njemu i da u toj divnoj spoznaji radimo na spasenju kojeg smo primili. Nažalost, to svjedočanstvo odbacuje velika večina Jehovinih svjedoka jer im je ta istina zatrta pokrivalom krivog učenja. No, ja sam tu koprenu zbacio sa svojih očiju jer sam spoznao tu divnu istinu kroz svoj nepristran pogled na Sveto Pismo.

Stjepko: Ti si u tom periodu davao više nego što si mogao. Vjerojatno te to možda iscrpilo i tu je možda počeo gubitak te neke radosti.

Danijel: (Da se ne ponavljam - ispričao sam svoje iskuststvo kada sam od svoje skupštine bio poslan da služim kao starješina u Makarskoj).  ... Dok sam služio pod nekim teretom ipak sam u njemu pokušavao naći radost i zadovoljstvo. Iako bi ga nalazio to ne bi bilo to. Pokušao sam se naći u organizaciji. Kad sam donio odluku da se vratim u Split, osjećao sam da me braća ne doživljavaju pozitivno zbog te moje odluke jer sam napustio službu zbog koje su me do tada cijenili. Iako je skupština u proteklih jedanaest godina imala više puta prilike da na svojim sastancima uključi moje iskustvo vezano za moje poslanje i službu na udaljenom području - gdje sam učestvovao u stvaranju i duhovnoj izgradnji nove skupštine u kojoj sam služio sve dok ona nije stala na svoje noge - a koje je bilo u skladu sa temama koje su se razmatrale na mnogim sastancima, ona to nije učinila nego je radije intervjuirala drugu braću (i sestre) i ukazivala na iskustva na područjima izvan naše skupštine i izvan naše zemlje.

Ante: (ubacuje se u razgovor): Vidiš, ja nisam znao za te stvari. Ti si imao jednu točku, intervju.

Vedran: Da, prije par mjeseci u točki koju sam ja vodio.

DanijelE pa to je ono što sam ja istaknuo jer sam vam nakon tog inervjua poslao jedan meil po tom pitanju kad sam objašnjavao razliku između pismenog i usmenog izvješataja. Objasnio sam da su Pavle i Barnaba od svoje skupštine bili poslani na misionarsko putovanje i kad su se vratili, onda su iznijeli pred skupštinom izvještaj o svom djelu. To je bio usmeni izvještaj a ne pismeni. Tada sam napravio razliku između takvog usmenog izvještaja iz najranije povijesti kršćanske skupštine i pismenog izvještaja danas. Objasnio sam da takvo postavljanje stvari od strane naše Zajednice nije bilo u skladu sa onim kako Biblija opisuje te stvari. Kad sam se ja vratio u svoju skupštinu koja me je poslala na vanjsko područje, nije se od mene tražio taj usmeni izvještaj. Sada kad je brat Šurija trebao naći nekoga za taj inervju, i kad je vidio da nema nikoga drugog, pitao me je da li ja mogu dati svoj intervju. Iako sam se tome radovao, osjećao sam se jadno nakon toliko godina zanemarivanja.

Nadopuna: Dok se jedna takva važna stvar kao što je usmeni izvještaj koji bi trebao izgrađivati skupštinu zanemaruje, meni se na ovom odboru želi dokazati da sam pogriješio što sam odlučio ne davati pismeni izvještaj. Ako se smatralo da u zadnjih jedanaest godina nije bio važan moj usmeni izvještaj skupštini koja me je poslala na svoje vanjsko područje, zašto mi prigovaraju što u zadnje vrijeme nisam iz nekih opravdanih i biblijskih razloga želio davati pismeni izvještaj. Naime sve moje odluke su imale neku poveznicu sa onim što u Bibliji piše i u skladu sa željom da pojednostavnim svoj život kako bi se oslobodio pritiska određenih pravila pod kojim nisam osjećao Božji duh nego sam gubio radost. Po pitanju tog izvještaja ja sam dvojici svojih starješina napisao:

Dragi brate,

Na prošlom službenom sastanku ‘Po potrebi skupštine’ je bilo riječi o pismenom izvještavanju našeg udjela u službi propovijedanja. Igrom slučaja ja sam prije toga imao priliku da kroz jedan kratak intervju dam svoj usmeni izvještaj skupštini. Kad bi usporedili moj usmeni izvještaj kojeg sam dao i pismeni izvještaj kojeg bi trebao davati – koji je od ta dva načina izvještavanja u skladu s Biblijom i praksom prve kršćanske skupštine? Usmeni izvještaj koji sam tom prilikom dao skupštini, i to na žalost tek nakon jedanaest godina, je upravo onaj kojeg se spominje u Bibliji, a kojeg su davali samo ona braća koja su bila ovlaštena od skupštine da služe na dodijeljenom području kao propovjednici i učitelji.

Kad je Isus ‘poslao’ apostole da propovijedaju dvoje po dvoje po selima i gradovima, oni su ga, kad su se vratili, izvijestili o svemu što su činili i naučavali’ (Mk 6:7,30; Lk 9:10). Apostol Pavle i Barnaba su, nakon što su od skupštine u Antiohiji bili ‘poslani’ i nakon što su ‘stigli’ nazad, ‘skupili skupštinu i ispričali što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri.’ (Dj 13:4; 14:27). Njihov izvještaj je vjerojatno ohrabrio braću u toj skupštini a i šire jer su oni “ispraćeni od skupštine prolazili kroz Feniciju i Samariju, potanko izvještavajući o obraćenju neznabožaca, što je svoj braći donosilo veliku radost. A kad su stigli u Jeruzalem, ljubazno ih je primila skupština i apostoli i starješine, a oni su ispričali što je sve Bog preko njih učinio“ (Dj 15:3). Ovaj način usmenog izvještavanja je bio sličan situaciji kad je Mojsije ‘poslao’ dvanaest muževa koji su bili ‘poglavari’ među svojim plemenom u obećanu zemlju da je izvide. Kad su se ‘vratili’ oni su Mojsiju a i cijeloj ‘zajednici podnijeli izvještaj’, koji je uključivao sve ono što su vidjeli zajedno sa dokazima koje su donijeli (4.Mo 13:1,2,25,26).

Što nam pokazuju ovi izvještaji? Kao prvo, njih su donosili osobe koje su bili izabrane između Božjeg naroda i ‘poslani’ sa određenim zadatkom. Kao drugo, njihovi ‘izvještaj’ su bili vezani za ono što su oni vidjeli i učinili. Kao treće, ti izvještaji nisu bili pismeni nego usmeni, a bili su izrečeni pred starješinama i pred cijelom zajednicom ili skupštinom. Kad bi to prenijeli u naše vrijeme, onda bi ovlašteni propovjednici koji su od skupštine poslani na određena područja trebali imati priliku da s vremena na vrijeme (na službenom sastanku) izvještavaju sve nas o rezultatima svoje službe.

S druge strane, u Bibliji nigdje nemamo spomena o tome da su svi vjernici donosili pred starješine takav izvještaj, a kamoli da su ga morali davati u pismenom obliku kako bi starješine mogle znati na kojem području službe propovijedanja treba raditi skupština ili pojedinci. Prema tome, čak i izvještaji koji se ovdje spominju su dokaz da su u prvom stoljeću samo pojedinci bili pod obavezom da javno propovijedaju dobru vijest, i da o tome daju izvještaj, dok su se svi ostali učenici molili za takve propovjednike, podupirali ih materijalno i zanimali se o napretku širenja dobre vijesti. Zato se ničiju vjeru i djelotvornost nije mjerilo sa vremenom provedenim u službi propovijedanja nego sa djelima vjere i načinom života kojima se odražavalo moralnost, poštenje, nesebičnost, dobrota, blagost kao i spremnost da se materijalno podupiru siromašne, a posebno one koji su bili ovlašteni za evanđelizatore, pastire i učitelje.

Zadatak propovijedanja nikad nije bio uvjetovan količinom vremena, nego posvećenosti tom zadatku jer su propovjednici morali svoj život podrediti toj službi, nakon čega bi povremeno izvještavali skupštinu o svemu onome što su učinili i doživjeli u svojoj službi. Skupštine u prvom stoljeću nisu dijelile ili klasificirale kršćane po njihovom udjelu u službi propovijedanja. S jedne strane su bili imenovane i ovlaštene osobe koje su postavljene u skupštini sa ciljem propovijedanja i poučavanja, dok su s druge strane bili vjernici koji su se pod njihovim vodstvom izgrađivali u vjeri. Vjernici su se razlikovali po svojoj duhovnosti tako da se u Bibliji spominju jedni koji su duhovni, zreli i jaki a drugi tjelesni i slabi. Nema nigdje spomena o neredovitim ili nedjelotvornim objaviteljima. Biblija samo razlikuje onu braću koja su ‘izabrana’ i ‘poslana da propovijedaju’, a uz koje se kaže da su propovjednici, i ostale koji nisu javno propovijedali ali su svojim neformalnim objavljivanjem doprinosili da dobru vijest čuju njihovi najbliži rođaci, susjedi, radne kolege i slučajni prolaznici. (vidi Mk 3:14; 5:18-20; Dj 8:4; 21:8; 1.Ko 16:10; 1.So 3:2; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11; Tit 1:3). O ovome sam dosta toga istražio i napisao cijelu jednu studiju zbog koje na službu propovijedanja gledam s cijenjenjem. Ali nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je svaki vjernik svojim krštenjem ovlašten za propovjednika jer to nije bio slučaj, ne samo u prvim počecima kršćanstva, nego ni u počecima naše Zajednice. Čak ni Ivan Krstitelj nije Isusa krštenjem u vodi postavio za propovjednika, nego je to učinio Jehova neposredno nakon krštenja kada ga je svetim duhom pomazao da objavljuje radosnu vijest i da propovijeda Jehovinu godinu milosti’ (Lk 4:18,19). Isto je i s onim njegovim učenicima koje je on ovlastio i poslao na taj isti zadatak (Lk 9:1,2; 10:1; Iv 20:21).

Budući da smo po tom pitanju svi izjednačeni onda dolazi do nekih neslaganja sa praksom izvornog kršćanstva koje svoje vjernike nije obavezivalo na javnu službu i pismeno izvještavanje. Danas se zbog tih izvještaja braću često gleda kroz brojeve. Ako je izvještaj važan da bi se nadzirala nečija služba, onda bi i ‘pastiri’ trebali podnositi takav pismeni izvještaj Zajednici po kojem bi se vidjelo koliko su tjedno ili mjesečno proveli sati u pastirenju i koliko su braće posjetili. Po tom izvještaju bi neki pastiri izgubili svoj kredibilitet i službu koja im je povjerena jer bi se moglo zaključiti da su ovce prepuštene sebi samima. No Zajednica ima puno povjerenje u svoje starješine tako da od njih ne traži pismeni izvještaj o vremenu kojeg provode u svojoj službi. Tako ispada da starješine iz nekog razloga nemaju povjerenje u svoje ukućane, pa moraju imati njihov pismeni izvještaj sa imenom i prezimenom.

Brojčani izvještaji u Bibliji su u nekim prilikama bili važni, ali ne toliko da su navele apostole i starješine prvog stoljeća da traže pismeni izvještaj od svih vjernika kako bi znali koliko ima aktivnih objavitelja. No, Vodeće tijelo u novije doba je otvaranjem kartica objavitelja i izvještavanjem o broju sati i količini raspačane literature na neki način sve objavitelje primoralo da budu aktivni i redoviti u takvom vidu službe kako bi se osjećali prihvatljivim članovima skupštine. Dok su se prvi učenici krštavali bez uvjeta da prije krštenja pokažu dobru volju kao propovjednici, naša je Zajednica uvela to pravilo kada je uvidjela da velika većina braće nema želju i potrebu da podupiru skupštinu kao propovjednici, pogotovo u službi od kuće do kuće. Tako je nametnula svoje pravilo koje nema biblijski karakter.

Ti si brate u svom govoru iznio primjer ‘siromašne udovice’ koja je u hramsku blagajnu položila skromni prilog najmanje vrijednosti od dvije lepte. Biblija s druge strane spominje i primjer ‘Marije koja je skupocjeno ulje izlila na Isusovu glavu i noge’ (Iv 12:3; Mk 12:42-44). Zajednica također koristi ove primjere kako bi nas uvjerila, ne samo u potrebu davanja, nego i u potrebu izvještavanja. Međutim, kad bi ove primjere ‘davanja milostinje’ gledali u biblijskom svjetlu, onda bi se trebala promijeniti praksa davanja izvještaja sa imenom i prezimenom. Naime, ako Zajednica tu ‘milostinju’ po primjeru ‘Marije’ i ‘siromašne udovice’, uspoređuje sa našim udjelom u formalnom i neformalnom objavljivanju dobre vijesti, onda se to ne podudara sa načinom kako je Isus gledao na ‘davanje milostinje’. On je u vezi toga rekao: "A kad ti daješ milostinju neka ti ne zna ljevica što daje desnica, da bi tvoja milostinja bila u tajnosti (Mt 6:1,2). Prema tome, bilo koje naše davanje treba biti osobna stvar između nas i Jehove, a ne o tome izvještavati skupštinske starješine koji bi tako znali tko je i koliko je vremena učestvovao u govorenju drugima. No, ukoliko Zajednica smatra da je izvještaj potreban kako bi mogla planirati štampanje i pratiti raspačavanje svojih izdanja, onda bi to moglo biti opravdano, ali na način da svaka skupština obaveže svoje članove da po tom pitanju daju svoj izvještaj ali da na njemu ne pišu svoje ime. Time bi svaka skupština mogla mjesečno izvještavati svoje članove o rezultatima raspačavanja biblijske literature kao što mjesečno izvještava o skupljenim prilozima bez da ima uvid tko je i koliko dao priloga.

Ovakvo postavljanje stvari bi bio više u suglasnosti s načinom na koji je prva skupština gledala na javnu službu propovijedanja koja se razlikovala od neformalnog govorenja. Iako su manje više svi kršćani mogli imati udjela u neformalnom objavljivanju dobre vijesti, Biblija jasno pokazuje da skupština nije zahtijevala od njih nikakav izvještaj, samim tim što nitko od njih nije ni bio ovlašten za propovjednika. S druge strane Biblija daje naglasak na onu braću koja su u skupštini bila ovlaštena da propovijedaju, a koju skupština po Isusovoj odredbi treba materijalno podupirati jer bi se takvi posvetili tom zadatku. No, i oni ne bi trebali izvještavati vrijeme svoje službe jer je samo po sebi razumljivo da su od skupštine postavljeni i poslani za propovjednike koji trebaju cijelo svoje vrijeme i snagu podrediti tom zadatku. Budući da su takvi trebali ‘živjeti od dobre vijesti’ na račun zajednice, onda se za njih mogu uvesti neka pravila po pitanju izvještavanja kako ne bi ‘zloupotrebljavali to pravo koje imaju kao propovjednici dobre vijesti’ i ‘učitelji’ (1.Ko 9:14,18; Ga 6:6). Njihov izvještaj bi se mjerio po rezultatima u širenju dobre vijesti na dodijeljenim i neobrađenim područjima. Osim toga, braća koja bi od skupštine bila imenovana za propovjednike bi uvijek mogla s vremena na vrijeme svojim usmenim izvještaje hrabriti svu ostalu braću sa onim što su postigli na dodijeljenom području, kao što su to činili i apostoli.

Ja sam iz svega ovoga mogao izvući zaključak da nema potrebe da svaki pojedinac bude obavezan redovito tjedno ili mjesečno izvještavati skupštinu o tome koliko je sati proveo u govorenju drugima o Bogu. Ukoliko Zajednica želi imati informacije o broju potrebnih časopisa i druge publikacije za raspačavanje onda skupštine mogu tražiti od svojih članova da im na izvještajni listić navedu koliko mjesečno raspačaju te publikacije kako bi se ta informacija bila korisna Zajednici koja određuje što i koliko toga treba štampati. Međutim, ti izvještaji ne bi trebali sadržavati podatak o upisivanju nečijeg imena kao što se ne traži od vjernika da navode svoje ime zajedno sa novčanim prilogom kojeg daju za djelo Kraljevstva.

Taj zaključak možemo izvesti iz onoga što je Pavao rekao u vezi skupljanja priloga kad je napisao: "Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svom domu stavlja na stranu i skuplja koliko može, da ne bude skupljanja kad ja dođem“ (1.Ko 16:2). To što je on tražio da ‘svatko’ od članova skupštine svakog tjedna stavlja sa strane novac koji želi dati za prilog Gospodinovom djelu nije trebalo navesti starješine da kontroliraju svoje članove u vezi toga na način da ‘svatko od njih’ dade izvještaj na kojem će se vidjeti da li su tjedno ili mjesečno izvršavali svoju obavezu prema Gospodinovom djelu. U nekim crkvama se provodila praksa po kojoj su svećenici znali tko je i koliko dao priloga. Kao što na tu praksu mi gledamo s neodobravanjem, tako bi trebalo i gledati i na našu praksu kad je u pitanju duhovno davanje. U nedavnoj prošlosti je naša Zajednica na osnovu gore navedenog primjera postavila jedno slično pravilo o redovitom tjednom izvještavanju službe propovijedanja kojeg je ubrzo ukinula. No i dalje je ostao zahtjev o mjesečnom izvještavanju. Taj zahtjev se opravdava jer se smatra kako iza toga stoji zapovijed o obaveznom propovijedanju koju se može nadzirati samo pomoću izvještaja. No budući da takvih izvještaja nije bilo u prvom stoljeću je dovoljan razlog da se s pravom posumnja, ne samo u ovlašteno propovijedanje svih kršćana, nego i u takvo nadziranje nečije vjere koja nikad nije bila uvjetovana službom propovijedanja. Putem izvještajnog listića starješine se neizravno dovode u situaciju da ‘gospodare nečijom vjerom’ (2.Ko 1:24; 1.Pe 5:3).

Apostol Pavle nikad nije davao neku zapovijed kojom bi obavezivao kršćane na obavezno davanje priloga, nego je svoju braću samo poticao, pozivao i molio da to čine od srca. Kako netko može od srca sudjelovati u davanju kad bi osjetio da ga se na nešto prisiljava. Slično je i sa objavljivanjem dobre vijesti. Stoga je bilo razumljivo što su mnoga braća, iako nisu bila postavljena u službu propovijedanja, rado od srca govorila drugima o Kristu i o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su neformalno i spontano objavljivali dobru vijest. Bez obzira što kršćanski vjernici nisu bili postavljeni i poslani u službu propovijedanja, njihov udio u neformalnoj službi kao i podupiranje apostola i drugih propovjednika je doprinio tome da se na kršćansku skupštinu u globalu gleda kao na skupštinu misionara. Apostoli, ovlašteni propovjednici i starješine nisu trebali zabranjivati vjernicima da govore, ali ih nisu niti obavezivali da to redovito čine i da o tome daju svoj tjedni ili mjesečni izvještaj, jer nije ni bilo potrebe da bilo tko kontrolira da li oni redovito iz mjeseca u mjesec govore o Kristu, bilo u svom domu ili izvan njega. Zato u poslanicama ne možemo naći niti jednu određenu zapovijed koja bi zahtijevala da svi kršćani zastupaju Krista kao propovjednici i učitelji. Budući da su zadaci propovjednika i učitelja bili jako odgovorni pred Bogom i ljudima, onda se niti nije od svih vjernika tražilo da prihvate te zadatke, kako ne bi nosili teret koji nije bio namijenjen za svakoga (Jk 3:1).

Današnje pravilo po kojem smo svi mi krštenjem postali ovlašteni propovjednici ponekad dovodi do nekih nelogičnosti. Naime, slika svakog od nas se najviše temelji na našoj aktivnosti u službi propovijedanja, a rijetko na dobrim djelima. Zanimljivo je da Biblija uglavnom vjernike prvog stoljeća dovodi u vezu s potrebom da čine razna dobra djela kojima bi davali dobro svjedočanstvo pred svim ljudima. Mi u skupštini o tome govorimo ali samo povremeno i to uglavnom kroz teoriju kakva bi djela trebali činiti, a rijetko kroz praksu i iskustva onoga što smo učinili ili što činimo, što bi u svima nama stalno poticalo želju da nastavimo činiti dobro svakome, ‘a posebno našoj braći u vjeri’ (Ga 6:10). Na taj se način dešava da kršćane koji čine mnoga dobra djela za braću i druge ljude, a aktivno i redovito ne surađuju sa skupštinom na djelu propovijedanja, smatra nedjelotvornim kršćanima, dok se istovremeno neke među nama koji redovito daju izvještaj, a jako rijetko učine neko dobro djelo svojoj braći, smatra djelotvornim kršćanima. Biti nedjelotvoran znači biti beskoristan i to je osjećaj koji je natovaren svima onima koji s jedne strane čine mnoga kršćanska djela ali po mjerilima Zajednice ne idu u korak sa drugima samo po pitanju službe propovijedanja. Tako dobivamo apsurdnu situaciju po kojoj se mjerila o duhovnim i zrelim kršćanima danas ne donosi po zahtjevima koja su dana kršćanima u prvom stoljeću nego po izvještajnom listiću.

O ovoj temi bi mogao mnogo pisati i raspravljati, jer sam mnogo toga istražio, iskusio i uvidio. Moje odluke o ovim stvarima su stvar mog dubokog i na temelju Biblije stečenog uvjerenja. A Pavle kaže: "Uvjerenje koje imaš zadrži za sebe pred Bogom. Sretan je onaj tko samog sebe ne osuđuje zbog onoga što je odlučio učiniti“ (Ri 14:22). Čak se ni ne ljutim što me zbog toga ti i druga braća prosuđujete po svom drugačijem uvjerenju, jer znam da će se ono kad tad morati mijenjati za dobro svih nas.

Srdačan bratski pozdrav,

Danijel

Napomena: Sve o ovome i drugim pravilima koje je uvela Zajednica se nalazi u knjizi 'Evangelizacija po Watchtoweru.

Ante:  Mi smo pričali o tome. Tebi to tako može izgledati.

Danijel: Ne, ne. Ali tako sam ja osjećao.

Ante: Danijele, nemoj misliti u sebi da je u pitanju samopoštovanje. Gledaj, stvarno, mi smo razmišljali o tome, i pored tvog razmišljanja o ovim stvarima (o kojima si nam pisao) mi smo smatrali da nemaš razloga da budeš osoba koja je prikladna i baš smo cijenili to tvoje iskustvo.

Vedran: To je baš bilo namijenjeno tebi zbog tvojih problema i rekli smo: “Možda ga to ohrabri kad vidi koliko se to cijeni što je radio“

Primjedba: Koliko se to cijenilo mogao sam procijeniti po samom načinu na koji je intervju iznesen. Brat V.Š. je tu točku koja je trebala biti bazirana na samom intervju od 10 minuta pretvorio u svoj govor sa intervjuom koji je trajao svega tri minute tako da nisam mogao reći sve ono što sam želio niti ono što sam pripremio. Imao sam osjećaj kao da sam trebao popuniti njegovu kratku minutažu i da je važnije ono što je on mislio na podiju reći kao starješina iako mu je bio zadatak da cijelu točku iznese kao intervju sa mnom, a ne kao svoj govor u obliku monologa. Zato sam im rekao da to što se od mene zahtijevalo nakon toliko godina očito nije bilo vrijedno spomena.

DanijelDobro, to je...

Stjepko: Braća su imala dobre namjere.

Danijel: Ja to cijenim, ali opet kažem – jedanaest je godina prošlo od toga tako da sam se nekako  osjećao da sve što činiš u službi Jehovi, nije vrijedno spomena iako je bilo prilika i to me je znalo pogoditi kad se da prednost jednoj sestri koja je bila pionir u Austriji. Ona daje svoje iskustvo koje se ne tiče naše skupštine, a ovdje sam ja kao živi primjer onoga što je učinjeno u okvirima naše skupštine. Dobro, to su neki propusti, ali ne želim previše to isticati nego samo reći kako sam nakon svega toga pokušao naći sebe u nekim duhovnim aktivnostima koje bi me više radovale. To je baš bilo moje istraživanje Biblije jer sam baš u tome našao sebe. I sad sam nekako osjetio da sam kroz moj pristup Bibliji imao širi pogled na mnoge stvari tako da nisam imao potrebu ići toliko usko uz pravila jer sam osjećao duh onoga što Biblija kaže. I zato sam smatrao da su neke moje odluke (koje sam u pismu naveo starješinama) imaju svoju poveznicu sa postavkama u Bibliji i duhom onoga što Biblija kaže te da se mene neće zbog toga negativno gledati kao pojedinca. Znam da kao pojedinac ne mogu negativno utjecati ukoliko tu stvar pokušam sam sa sobom riješiti i dozvoliti vremenu da nekako dokaže je sam li u tim nekim odlukama prenaglio ili sam učinio nešto dobro za sebe. Nisam želio dovesti u pitanje postavke Zajednice nego sam samo želio naći sebe u svemu tome.

DragoI ti si se uglavnom oslonio na svoje osobno istraživanje. Ne znam koliko si tražio i našao svoje mjesto u skupštini. Da li si tražio pomoć starješina?

Danijel: Ja sam pokušao osjetiti da li će me netko od njih razumjeti. Smatrao sam da odluke koje ja donesem u skladu sa svojim razmišljanjem neće naići na razumjevanje jer sam i do sada znao u razgovoru sa nekima odmah naići na zid i onda bi tu stao. Jednostavno, nisam naišao na neko uho koje bi me moglo sasvim saslušati i razumjeti po tom pitanju. Osjetio sam, ako bilo što kažem, da ću biti krivo shvaćen po tom pitanju. Jer ako se na neku stvar gleda samo u jednom smjeru, može se pomisliti kako ja izlazim iz tog okvira, pa se bojim te osude od onih kojima bi se obratio. Međutim na kraju sam ipak želio starješinama iskreno reći i predoćiti ta moja razmišljanja jer više nisam to mogao držati za sebe.

Jakov: I oni su ti rekli što trebaš napraviti nakon tih pisama – da trebaš korigirati i promijeniti svoja razmišljanja i svoje stavove. Činjenica je da sve ono o čemu cijelo vrijeme pričamo nije u skladu jer se tvoji stavovi razlikuju od stava Zajednice. To je temeljna stvar koju čovjek treba korigirati i mijenjati.

Danijel: Ono što sam naglasio u svojoj "Žalbi“, a to ste mogli vidjeti, je činjenica da Zajednica ipak tolerira nečiju potrebu za osobnim istraživanjem i uvjeravanjem iako prevladava stajalište da to nije toliko potrebno činiti. Tu sam citirao što piše u Stražarskoj kuli... “Svaki kršćanin, bio mlad ili star, treba sebi dokazati da je ono ušto vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija“.  Ili kako piše u drugoj Stražarskoj kuli... citat jednog kršćanina iz prvog stoljeća: “Oni koji teže za savršenošću, neće stati u svojoj potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom Pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju“. Ako neku stvar ne mogu poduprijeti sa Biblijom, što trebam učiniti? U jednoj Stražarskoj kuli piše: “Uvjeravajte se i prihvatite samo ono što možete potkrijepiti sa Biblijom“.S jedne strane kao da se ne želi nametnuti mišljenje Zajednice, a s druge strane se ono ipak nameće. Kako kaže Pavle, netko je došao do jedne razine duhovnog rasta, a drugi do jedne druge razine ali su svi kao takvi bili prihvaćeni.

Nadopuna: Uvidom u Bibliju sam došao do zaključka da odgovornosti i razne službe ovise o stupnju duhovnog razvoja, tako da one ne bi smjele biti nametnute kao obaveza svakom pojedincu. Zato sam kod njihovog insistiranja da prestanem s svojim dubljim istraživanjima, imao osjećaj da Zajednica želi stvoriti teret obaveze prihvaćanja nečega što ne razumiješ ili se ne možeš u to uvjeriti. Stoga nisam mogao tek tako postupiti po savjetu starješina (bez obzira što je on došao od Betela) i to mi se sada uzima kao čin neposlušnosti.

Drago: Nije stvar, sad opet se vraćamo na ono, da se ne ponavljamo, nije stvar da li ćeš ti raditi sat vremena ili trideset ili pedeset u službi ili sto sati. Ovdje se radi o stavu. Znaš, radi se o jednom stavu gdje nije samo mala varijacija u pitanju, nego se radi o jednom stavu koji je drugčiji od stava Zajednice. To je drugčije. To nije varijacija.

Stjepko: Možeš ići u službu i petnaest minuta, ali pitanje je stava.

Danijel: Nisam ja protiv tih petnaest minuta niti protiv jednog sata. Jer ako je to sporna stvar ja ću u buduće davati izvještaj. Nije to problem. Ja sam samo smatrao da to neće biti sporna stvar.

Nadopuna: Svoju odluku o izvještavanju sam im detaljno objasnio na temelju onoga što piše u Bibliji i želio sam time dati do znanja da bilo koji čovjek ne bi trebao nametati svoje zahtjeve kršćanima ukoliko one nisu potpuno u skladu sa onim što Bog zahtijeva, pogotovo ako se sam ne može u to uvjeriti ili ako mu Biblija govori drugačije. U tom smislu ja bi u buduće mogao davati izvještaj ali bez svog imena čime bi djelomično zadovoljio pravilo. Zato nije problem prihvaćati neka pravila nego je problem što nam ona ograničavaju sagledavanje šireg konteksta Biblije gdje bi naša odluka imala više veze sa stvarnim duhom kršćanstva. Čak ako bi naša odluka postala sporna stvar, o njoj se treba raspravljati u duhu Biblije, a ne po slovu zakona..

Drago: Kad si o tome polemizirao sa starješinama u mejlovima, da li su te starješine poticali da o tome daješ svoje mišljenje ili su rekli da nemaš više potrebe da na takav način komunicirate?

Danijel: Ja sam u mailu bio postavio jedno pitanje braći: "Da li je krštenje u vodi čin kojim se nekog kršćanina ovlašćuje za djelo evanđeliziranja“? No nisam dobio odgovor. Shvatio sam tada da sam došao do jedne granice kad više ne mogu upirat u nešto što oni ne žele dovoditi u pitanje iako sam im dao dovoljno biblijskih argumenata koje su bili zasnovani na Bibliji pa čak i na nekim publikacijama Zajednice. No ja sam želio svojom upornošću dokazati da je to nešto za mene jako ozbiljna stvar. Što je upornost? U jednoj Stražarskoj kuli (od 15.12. 2006. str.21.st.5) u vezi toga stoji. Evo samo da nađem gdje sam to zapisao:

“Zapazi da Isus kaže da čovjek dobiva što mu treba ‘zbog svoje upornosti’ (Luka 11:8). Izraz “upornost” pojavljuje se samo jednom u Bibliji. Prijevod je grčke riječi koja doslovno znači “besramnost”. Kad se kaže da se netko ponaša besramno, da nema srama, to obično ukazuje na negativnu karakternu crtu. Međutim, kad bez srama ili uporno tražimo nešto što je dobro i kad to činimo iz ispravnih poticaja, onda je to nešto pozitivno“.

Znači, tu moju upornost možete gledati u negativnom svjetlu kao napornost, to je vaša stvar, ali ako ja prilazim tome iz pozitivnih razloga i ispravnih poticaja, onda je najgori rezultat ako me netko od vas krivo procjeni i pripisuje krive poticaje.

Nadopuna: Isus je u jednoj usporedbi spomenuo jednog suca koji je po prirodi bio nepravedan, a koji je na uporno traženje jedne žene da se njena stvar razmotri ipak udovoljio toj ženi. No ovi starješine, koji bi po prirodi trebali biti pravedni suci, su uvijek iznova odbijali razmotriti moju stvar i argumente koji su po mojem sudu bili opravdani. Moju upornost su željeli prekinuti optužbom, a da bi optužba imala svoje uporište onda su moje ispravne poticaje doveli u pitanje. Trebali su se samo sjetiti sami sebe i toga kako su se ponašali kad su kroz Bibliju spoznali neka nova i drugačija učenja koja su se razlikovala od učenja crkve kojoj su do tada pripadali. S kojim poticajima su prilazili svojim ukućanima, prijateljima i drugima iz svoje vjerske zajednice kako bi ih upoznali o onome što su spoznali? Da li su bili uporni i do koje mjere? Ono što je negativno kod mnogih Jehovinih svjedoka je to što njihova upornost ponekad ide preko granice dopušenoga i prelazi u napornost. Ja nikad nisam bio takav dok sam ljudima drugih vjeroispovjesti govorio o našim drugačijim učenjima, a nisam bio takav ni sada kada sam to isto želio reći nekima iz svoje zajednice. Nisam bio naporan jer sam njima prepustio da sami odvagnu stvari. Nažalost, zaboravili su postupiti onako kako bi postupio čak i sudac koji je po prirodi bio nepravedan. S kom da usporedim one koji se pred drugima prikazuju kao pravedni a postupaju nepravedno? Da li Biblija išta govori o takvim starješinama Božjeg naroda? Mislim da je i Isus s takvima imao posla.

Jakov: Interesantno, ti si rekao...

Drago: Da li su neki poticaji pozitivni? Mi ne možemo znati tvoje poticaje, zašto si u nešto krenuo. Ti možeš reći i ovo i ono, a šta je poticaj to je sad pitanje.

Primjedba: Ako ne mogu čitati nečije srce, onda ne mogu suditi mojim poticajima. No, ako su osudili moje dobre poticaje i pripisivali mi neispravne poticaje onda je njihov sud nepravedan. Kako onda oni mogu za sebe tvrditi da je njihova odluka o isključenju rezultat presude koju je o meni donio sam Jehova i njegov nebeski sud? Naime, Vodeće tijelo je tvrdilo da može komunicirati s duhom uskrsnulih pomazanika. Ako je tako onda bi mogli putem nekog svog medija ili molitve sazvati uskrsnulog apostola Petra i saznati tajne mojeg postupka jer je Petar bez ikakve sumnje mogao osuditi Ananiju koji je iz krivih poticaja dao prilog zajednici. No, Vodeće tijelo će radije prihvatiti neutemeljenu tvrdnju da svoja saznanja mogu zahvaliti uskrsnulim i nevidljivim kršćanima koji se navodno nalaze na nebu, nego da prihvate saznanja svoje braće na zemlji koji istražuju Bibliju. Tako i moji suci više vjeruju nekoj tvrdnji koja se ne može ničim dokazati, a ne žele vjerovati svojoj braći s kojima godinama služe rame uz rame? Zašto onda od mene traže da se podložim starješinama koji su vidljivi, a ne svetom duhu koji me pomoću Biblije upućuje u svu istinu? Očito im je teško prihvatiti ideju da ja mogu nešto znati ili otkriti kroz istraživanje Božje riječi, a da to nisu spoznali i javno objavili članovi Vodećeg tijela. Zar nije isto tako čudno što su Krista prihvatili obični ljudi a ne svećenici, pismoznanci, saduceji i farizeji koji su tvrdili da poznaju svaki zarez i svako slovo u zakonu. Što im je Isus rekao? "Vi istražujete Pisma, jer mislite da ćete pomoću njih imati vječni život, a upravo ona svjedoče o meni. (...) Ja ne prihvaćam slavu od ljudi, (...), ali vi me ne primate. Kad bi tko drugi (koji ima ljudsku slavu) došao u svoje ime, njega biste primili. Kako biste mogli vjerovati kad prihvaćate slavu jedan od drugoga, a ne tražite slavu koja dolazi od jedinog Boga? Nemojte misliti da ću vas ja optužiti pred Ocem. Ima tko vas optužuje, Mojsije, u kojega se vi uzdate. Jer kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni, jer je on pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” (Iv 5:39,41, 44-47).

Želja za vječnim životom i slavom kakvu će Isus dati svetima, može zasjeniti neke važne stvari. One osobe koji dolaze u ime Zajednice ili Vodećeg tijela rado primamo. Takvima dajemo slavu koja pripada ljudima i oni je rado prihvaćaju od nas. Čak je oni i zahtjevaju od nas jer su napisali da je nitko drugi osim njih ne može tražiti za sebe. Tako su u Stražarskoj kuli od 15.6.2009. str. 23. st.15,16. napisali:

“...kršćani koji su doista pomazani duhom (a nisu dio Vodećeg tijela) ne zahtijevaju da im se ukazuje posebna pažnjaOni ne smatraju da zbog svog nebeskog poziva duhovne stvari razumiju bolje od drugih, čak i od nekih iskusnih pojedinaca iz “velikog mnoštva... Jesu li svi pomazanici kojih ima po cijelom svijetu na neki način međusobno povezani te da li svi sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Ne.”

Očito samo nekolicina članova iz te klase pomazanika mogu zahtjevati da im se ukazuje posebna pažnja jer samo oni sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja direktno od Boga. Oni tako traže slavu od ljudi. Osim njih tu su i ostali starješine koji daju jedni drugima slavu i prihvaćaju je od istih imenovanih ljudi jer tako podržavaju svoje istaknuto mjesto u Zajednici. U tu sliku se ne uklapa niti jedan čovjek koji nije dio te klase imenovanih tako da se njihova riječ ne smatra mjerodavnom. Kad bi starješine tražile slavu koja dolazi od Boga, onda bi znali da ta slava ne ovisi o imenovanju nego o prihvaćanju svake Božje riječi koja je izašla iz njegovih usta a ne iz usta istaknutih ljudi. Budući da Božja riječ može izaći iz usta onih koji ne pripadaju klasi imenovanih unutar neke hijerarhije, jer ni Isus nije pripadao toj priznatoj povlaštenoj klasi, onda se dešava da se njihove riječi obezvrjeđuju i omalovažavaju. Takvi više vjeruju sebi i ljudskoj interpretaciji Božjih riječi nego onome što je Krist stvarno mislio i govorio. Tako se stiče dojam kako oni više vjeruju u ono što piše u izdanjima Zajednice nego onome što piše u Bibliji. Zbog toga mogu reći kao i Isus: “Jer kad biste vjerovali svetim spisima, vjerovali biste i meni. Ali ako ne vjerujete svetim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Stoga ni ja ne želim suditi toj klasi Božjih zastupnika jer je tu Biblija koja ih optužuje.

Jakov: Zanimljivo, ti si sad rekao da si ti spreman, ako je sporno davati izvještaj. Međutim, braća su te, evo brat Nikša, ti je lijepo to objasnio kad je bio na jednom pastirskom posjetu, zašto ne predaješ izvještaj. Sada nas zanima što je rezultiralo da si ti sada promijenio mišljenje a nisi onda. Isto su ti braća na takav način sigurno lijepo to objasnila.

Komentar: Sve što mi je brat Nikša na tu temu rekao je učinio putem meila u kojem je napisao:

“... Priznajem i vjerujem da ustrojstvo Božje organizacije počiva na onom iz prvog stoljeća i vodstva kroz apostolsko i kasnije starješinsko tijelo pomazanika u Jeruzalemu.Ti znaš da oni stalno donose ispravke i promjene koje su nužne u sve boljem razumijevanju Biblije i svijetlosti koja sve više sja. Neću spominjati sve stvari u vezi službe propovijedanja u prvom stoljeću a koje su poticale vjerne i goruće propovjednike dobra vijest u to vrijeme. Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. U čemu je onda problem? Potrudio si se da lijepo indeksiraš i navedeš brojne  izvještaje i stvari koje idu u prilog tvom stavu da propovijedaju samo oni koje je Jehova pomazao za tu stvar one presudne večeri kada je na sve sišao sveti duh i potaknuo ih na čuda govorenja stranih jezika jer su u tim danima - takoreći - stanovnici čitavog poznatog svijeta bili u Jeruzalemu. Bila je to izvrsna prilika za sve da ih sveti duh potakne da svi ti ljudi ponesu dobru vijest u svoje daleke zemlje.( povijest kršćanstva pokazuje da su to oni revno radili). Ako nigdje u Bibliji ne piše da su svoje izvještaje davali pismeno, duboko vjerujem da je Božji duh potaknuo danas Vjernog roba da se to danas čini pismeno kako bi vjerni i duhovni starješine pomagali i poticali braću da učine ono što mogu. Tvoje sumnje da to braća ne čine već da je to prilika da vladaju stadom - ne mogu nikako prihvatiti. Koliko takvih starješina ima ? (pet, deset, sto, tisuću, deset tisuća). Ako ih ima, mene je cijeli život duh poticao da se borim i ispravljam takve starješine u duhu blagosti i istine - koju ti tako dobro poznaš. A svoju braću nikada nisam mučio i tjerao koliko trebaju propovijedati i kako treba izgledati njihova lepta. Dapače - brojke iz jednog mjesečnog izvještaja imaju duhovnu dimenziju te ja pred njima kao tajnik stojim sa strahopoštovanjem, te tada zaključim da je to prilika da ovog ili onog brata ili sestru pozovem u službu pazeći da im letvicu ne postavim visoko.“

On je ovdje iznio svoj stav koji počiva na uvjerenju da je današnje Vodeće tijelo u vezi izvještavanja donijelo takva nova pravila izvještavanja uz poticaj Božjeg duha iako se zna da skupština prvog stoljeća i sama evanđelizacija nije bila ustrojena na taj način. S druge strane on ne prihvaća moju sumnju da neki starješine gospodare nečijom vjerom i vladaju stadom korisreći te individualne i skupštinske izvještaje iako priznaje da toga ima. Zar ja onda ne mogu svoj stav bazirati samo na onome što Biblija govori jer se ne mogu uvjeriti da su ova pravila donesena pod vodstvom Božjeg duha, pogotovo ako se ona kao teret obaveze negativno odražavaju na moj duh bez obzira koliko oni dignuli visoko letvicu koju bi ja trebao preskočiti. Izgleda da bi oni radije pristali da ja uskladim svoj stav na način da dajem adresirani izvještaj, nego da prihvate moju slobodu i moje osjećaje u vezi toga.

Danijel: Meni nikad nije rečeno niti objašnjeno da je to sad nešto sporno i da nisam u pravu.

Ante: Gle, ja sam imao govor po potrebi skupštine u vezi izvještaja. I jedna stvar je naglašena da je to slobodna volja svakog pojedinca,  ali on pokazuje naš stav prema “razboritom robu“ i pripremi od njega. E sad, brate Danijele, ti si meni nakon tog mog govora rekao da se to odnosi na tebe. To nije bio govor obilježavanja, nego zaista, govor po potrebi skupštine. Znači ti si prepoznao svoj problem koji si odmah povezao sa sobom jer govori o “razboritom robu“ i njegovoj uputi da dajemo izvještaj na vrijeme. Ne želim o ovome puno raspravljati, ali to ti pokazuje da si ti razumio što je zahtjev Zajednice, razumio si što s izvještajem radimo i razumio si da to ti ne radiš.

Prigovor: Ja nisam rekao da je to moj problem, nego sam mu u svom dopisu objasnio da je Zajednica stvorila pravila koja izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine i tako sama stvorila problem o kojem mnogi ne žele govoriti, a kojeg sam ja istaknuo kao problem. Slično je i katolička crkva uvela Zakonik kanonskog prava koji daje propise božanskog i ljudskog porijekla. U božansko pravo spadaju objave, doktrine i dogme crkve koje se ne smiju dovoditi u pitanje, dok ljudsko pravo proizlazi iz zakonite crkvene vlasti da nameće svoja pravila i zakone. No, povijest pokazuje da su se pojedinci ipak usudili progovoriti protiv crkvenih vlasti u cilju mijenjenja njenih zakona i učenja što je naša Zajednica isticala kao nešto dobro i hvalevrijedno.

Drago: Ako mogu samo nešto u vezi toga. Opet kažem završit ćemo s tim, ali da puno oko toga ne dužimo, i da ne ostane nešto nedorečeno, ja ću samo citirati ono što si ti Danijele napisao. Izmeđuostalog ti kažeš: “Suočio sam se s pravilima oko izvještavanja službe propovijedanja za koje sam smatrao da izlaze iz okvira prve kršćanske skupštine pa sam donio odluku da prestanem davati izvještaj.“ To su tvoje riječi.

Danijel: Da. Ja sam smatrao da ta moja odluka neće biti shvaćena u tako negativnom svjetlu.

Drago: Savjetovan si, znaš. Konzultiraš se, starješine kažu ali ti opet smatraš drugačije. Opet se vraćam na ono prije – što je podložnost? Znaš. Ja opet smatram da sam u pravu i radim po svome. To nije podložnost. No dobro...

Primjedba: Oni su iz svih mojih pisama izdvojili neke rečenice koje su me mogle osuditi sa stajališta Zajednice i njenih pravila, dok niti jednom nisu te i slične misli stavili u kontekst onoga što sam zaista želio reći na temelju Biblije, tako da su me sudili na temelju nekih mojih izjava koje su izbačene iz konteksta. To mi je sličilo na one svjedoke koji su dovedeni pred Sanhedrin da optuže Isusa. Oni su zaista spomenuli jednu izjavu koju je Isus za sebe rekao da ‘može razvaliti hram i izgraditi ga za tri dana’, ali je ona izvađena iz konteksta onoga što je Isus govorio i što je zaista mislio reći. "Nato je ustao veliki svećenik i rekao mu: “Zar ne odgovaraš? Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” Ali Isus je šutio“ (Mt 26:60-63). Ponekad je zaista potrebno šutjeti kad se vidi kakva je namjera sudaca. Kasnije su neki svjedoci govorili protiv učenika Stjepana koji su rekli:“Ovaj čovjek ne prestaje govoriti protiv ovoga svetog mjesta i protiv Zakona. Na primjer, čuli smo ga kako govori da će taj Isus Nazarećanin razvaliti ovo mjesto i izmijeniti običaje koje nam je predao Mojsije” (Dj 6:13,14). Očito su i neke moje izjave, kad se izvade iz konteksta zvučale grubo, pogotovo što su se one ticale nekih promjena i "izmjena običaja“ o kojima sam govorio. To su doživjeli kao da govorim protiv organizacije i Božje riječi tako da u mojim riječima nisu vidjeli da li se te promjene, o kojima sam govorio, slažu s Biblijom ili ne. Oni su trebali moje riječi povezati sa onim što sam mislio reći kada sam objašnjavao tu tematiku, a ne moje riječi vaditi iz konteksta Biblije i stavljati ih u kontekst njihovih trenutnih gledišta.

Danijel: To je bio primjer, zato što sam (pred skupštinom) iznio intervju vezano uz ono svoje iskustvo u vezi službe na vanjskom području, a odmah nakon toga je u govoru “Po potrebi skupštine“ bilo riječi o tom pismenom izvještaju. Zato sam u tom spomenutom pismu iznio starješinama sagledavanje usmenog i pismenog izvještaja u svjetlu Biblije.

Stjepko: Mogu li spomenuti - opomena koja je bila dana, da li ti je bila dovoljno jasna? Znači, tebe su braća konkretno opomenula u vezi svih ovih, nazovimo ih tema, varijacija kako ih ti smatraš. Oni su te opomenuli i to je jedna ozbiljna stvar. Jesi li to jasno razumio prije kroz pastirske posjete i prije odbora, kroz te razgovore?

Danijel: Dobro, ne znam u kojem smislu gledaš opomenu.

Stjepko: Opomenu da to ide u jednom krivom pravcu.

Danijel: Ja sam, što se tiče mojih istraživanja, imao opomenu da to zadržim za sebe, kako ne bi rezultirala nečim negativnim i ja sam se toga pokušavao držati.

Stjepko: Pokušavao si se toga držati. Ali, brat Drago ti je postavio jedno pitanje, ali nisi dao baš konkretan odgovor. Na desetak mjesta se ovdje u tvojim riječima spominje da pokušavaš to nekako držati u kontroli, da staviš neku granicu ali i da si komunicirao s nekim. Sam priznaješ da si dosta nestrpljiv, da ti je teško nekad čekat. Je li bilo tih razgovora?

Danijel: Pa maloprije sam rekao da je bilo nekih razgovora, ali ja bih osjetio granicu do koje mogu ići.

Stjepko: Koja je to granica? Evo tema je bila služba propovijedanja. Možeš li mi reći kako je ta granica bila postavljena?

Danijel: Ja nikome nisam htio sugerirati na nečemu jer nisam želio prezentirati svoj stav ili neke svoje odluke, tako da nitko nije čuo od mene da ne dajem izvještaj ili da se ne smatram ovlaštenim propovijednikom. Uglavnom sam imao samo kratke razgovore na tu temu tako da se nije osjetilo da bilo koga navodim da mijenja svoje gledište ili da se povodi za mnom. Ja sam znao samo naglasiti razliku koja postoji između evanđelizatora kakvog Biblija opisuje i značenja riječi propovijednik kakvog se danas opisuje kroz publikaciju Zajednice. To je ono što sam vam opisao u “Žalbi“. Naime, Biblija govori o evanđelizatorima kao onima koji su izabrani i poslani, koji su napustili svoj dom, posao i obitelj kako bi na udaljenom području jedno vrijeme propovijedali dobru vijest i činili učenike. To se donekle razlikuje od onoga kako mi danas gledamo na riječ “propovijednik“. U prvom stoljeću, oni su se sami stavljali na raspolaganje i bili su ovlašteni za jedan takav zadatak dok svi ostali kršćani to nisu bili iako su neformalno u prigodnim situacijama objavljivali Krista svojoj rodbini, prijateljima i znancima, a ponekad i nepoznatim ljudima. Moja dobra namjera je bila da, kad se ta razlika istakne, da ona ne pobija našu želju i potrebu da svjedoćimo svoju vjeru i objavljujemo drugima dobru vijest.  Propovijedanje kao takvo ima svoje mjesto u skupštini, i svak od nas može u tome dati jedan svoj dio. Unatoč isticanju te razlike ja nisam izlazio iz okvira Biblije i nikome nisam rekao da ne može ili da ne treba ići u službu propovijedanja.

Drago: Kako su te razumjeli? Primjer sestre Olge. Što misliš kako te je ona razumjela?

Danijel: Pa ja sam isto njoj spominjao tu razliku. Ona mi je rekla da se to slaže sa nekim njenim razmišljanjem i da se ta razlika kao takva istiće u Bibliji između onih koji su poslani kao apostoli i evanđelizatori i one braće koja sa npr. objavljivala dobru vijest neformalno. Znači, jedni su poslani po tom zadatku a drugi su to činili neobavezno i po vlastitom nahođenju.

Drago: Interesantno, ja sam pričao s njom u vezi toga. Iznad svega što je ona razumjela se svodi na to da “pomazanici“ trebaju objavljivati, a mi ne trebamo. To je shvatila kao poruku ali...

Napomena: Pokušali su mi prigovoriti da sam ja toj sestri rekao kako se ovlaštenje za evanđelizatore odnosi samo na pomazanike kao nešto što nije točno. Međutim, tako nešto je bilo rečeno kasnije na skupštinskom sastanku od strane brata pokrajinskog nadglednika Ulisse Coli koji je u našoj skupštini 21.06.2011. iznio govor "Pomozimo ljudima da se pomire s Bogom“, u kojem je citirao Pavlove riječi iz 1.Korinčanima 5:20, gdje stoji: "Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude. Kao Kristovi zastupnici molimo: “Pomirite se s Bogom!”... Zatim je rekao da se izraz ‘mi smo poslanici’ i izraz ‘mi smo Kristovi zastupnici’ odnosi na pomazanike a da smo mi (koji nismo pomazanici) njihovi suradnici. Prema tome, gore spomenuta sestra je mogla iz mog razgovora također zaključiti tko je prema Bibliji mogao sebe smatrati ovlaštenim Kristovim zastupnikom i poslanikom, jer sam ovlaštenje dovodio u vezu sa posebnim pomazanjem u obliku imenovanja. Izraz “pomazanje“ sam gledao u duhu onog vremena kada je cijela kršćanska skupština bila pomazana, a time i svaki koji je postajao dio te skupštine, dok su samo pojedinci naknadno “pomazani“ u smislu imenovanja za evanđelizatore.

Pavlove riječi odmah u nastavku ukazuju da se izrazi ‘Kristovi poslanici’ i ‘zastupnici’ odnose samo na Kristove suradnike koji su na sebe preuzeli tu službu (6:1). Kao takvi su bili od njega i ovlašteni tj. pomazani za evanđeliziranje poput Isusa. Osim toga, njegove riječi upućene skupštini u Korintu jasno pokazuju da se lične zamjenice ‘mi’ odnose na njega, Timoteja i Silvana koji su propovijedali (1:19), dok se zamjenice ‘vi’ odnose na ostale članove skupštine koji nisu bili ovlašteni niti pozvani za evanđelizatore, niti su se mogli smatrati Kristovim poslanicima, zastupnicima i izravnim suradnicima u tom djelu. No, iako nisu bili ovlašteni direktno od Krista ili indirektno od skupštine, neki od njih su mogli biti suradnici s Pavlom i njegovi pomagači. Tako se za ostale kršćane nije moglo reći da su izravni zastupnici ili ovlašteni Božji suradnici u tom zadatku, iako su oni mogli pomagati tim evanđelizatorima direktno kao suradnici ili indirektno kroz materijalnu pomoć i gostoprimstvo. Prema tome, meni je bilo očito da Isus nije sve svoje učenike ovlastio za evanđelizatore, tako da se činom krštenja nitko ne može smatrati obaveznim izvršavati to djelo kao Kristov zastupnik i poslanik. No, druga je stvar ako vrhovništvo Zajednice pozove sve svoje članove da se aktivno uključe u propovijedanje zajedno sa misionarima i onda sve nas smatraju, ne Kristovim nego svojim suradnicima

Problem je u tome što je Zajednica išla iznad onoga što je napisano i stavila teret obaveze na sve svoje članove koji smatraju da tom službom, ukoliko je revno i redovito izvršavaju, zaslužuju biti priznati kao pravi kršćani. Tako je svim svojim članovima stavila u obavezu da surađuju s njima kao Kristovim zastupnicima u djelu propovijedanja. Kako ne bi ispalo da smo svi mi tu obavezu primili od njih kao pomazanika, nego direktno od Krista, oni su je stavili u kontekst čina krštenja kojim postajemo ovlašteni od Krista a ne od njih. Tako na kraju ispada da mi ipak nismo suradnici pomazanicima, nego smo svi mi direktno od Krisa poslani da ga zastupaju, a time i pomazani za evanđelizatore. To je ono što izlazi iz okvira Biblije jer nas je u taj zadatak činom krštenja očito postavilo Društvo Watchtower koje je vidjelo mogućnost da poveže propovijedanje s kolporterstvom i raspačavanjem tiskanog materijala u kojem bi trebali sudjelovati svi njihovi članovi. Da bi to bilo kontuinirano u skladu sa poslovima štampanja i distribucije uvedeno je pismeno mjesečno izvještavanje kojim se prati aktivnost svakog člana zajednice na tom djelu. U početku je to bilo na dobrovoljnoj bazi, a li je s vremenom postala obaveza koja je nametnuta tumačenjem da samo na taj način možemo biti pravi kršćani koji izvršavaju Kristov nalog kojeg je on dao svim svojim učenicima, a ne samo apostolima i drugim poslanicima (Više o ovome sam iznio u svojoj knjizi "Evanđelizacija po Watchtoweru“, a nešto od ovoga sam slao svojim starješinama, s čim su bili upoznati i ostali članovi pravnog odbora). Taj problem se ne vidi izvana jer mnogi Svjedoci radosno izvršavaju tu svoju obavezu misleći da time udovoljavaju Božjem zahtjevu. Zajednica takvu revnost i osjećaj radosti koristi kao dokaz i poticaj drugima da se i oni spremno i revno uključe u tu službu. No za mene to ne može biti dokaz jer je poznato koliko su ljudi pod određenim utjecajem svojih vođa i ideologija bili spremni revno i radosno podupirati i izvršavati sve što im se nametalo kao jedan viši cilj iza kojeg stoji čovjek koji se smatra Božjim zastupnikom ili pomazanikom.

Danijel: To nije tako zato što ja riječ 'pomazanik' koristim u jednom drugom smislu.

Nadopuna: Ja sam govorio o ovlaštenju koje je slično pomazanju po kojem je Isus bio postavljen za propovijednika i poslan da izvrši taj zadatak. Takvo ovlaštenje su od Isusa primili apostoli a ne i svi ostali Isusovi učenici, pa čak ni oni učenici koje je Isus sam krštavao zajedno sa svojim apostolima. No postoji i druga vrsta pomazanja u koju su uključeni svi kršćani. Kad je 33.godine pomazana kršćanska skupština, onda su se jednom za sva vremana svi kršćani mogli smatrati pomazanicima jer su sastavni dio te pomazane skupštine. Oni su svetim duhom primili to pomazanje. To pomazanje je drugačije prirode i po njemu su svi kršćani svojim krštenjem ušli u Božju obitelj kao Božja djeca u zajedništvu s Kristom. Među njima se nalaze oni koji mogu svetim duhom primiti pomazanje za neku službu u Kristovoj skupštini koja je njegovo kraljevstvo (vidi1.Iv 2:27; Ko 1:13). Pomazanje o kojoj Biblija govori se može odnositi na postavljanje nekoga u Božju službu, dok druga vrst pomazanja se odnosi na posvećivanje pojedinaca ili cijele zajednice. O tome sam pisao u svojoj knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva" gdje stoji:

“Imenovani starješine su se po svom pomazanju trebali razlikovati od ostalih kršćanskih vjernika za koje se u Bibliji također kaže da ‘imaju pomazanje od Svetoga’ (1.Iv 2:20). U čemu je razlika? Biblija sama pravi razliku između ‘izlijevanja ulja na glavu’ na nekoga koga se postavlja u viši položaj služenja i nekoga kome se ‘izlijeva ulje na glavu’ samo kako bi mu se iskazalo cijenjenje, prihvaćanje i priznanje. I za jedno i za drugo ‘izlijevanje’ ulja se moglo reći da je time izvršeno ‘pomazanje’, ali s različitom namjenom. Za pomazanje svećenika, kraljeva i svetišta se koristilo točno određeno ulje kojeg nitko od ‘običnog naroda’ nije smio praviti i koristiti (2.Mo 30:23-33). Na glavu ljudi iz običnog naroda se moglo stavljati bilo koje drugo ulje, kao što su čisto maslinovo ili neko drugo skupocjeno miomirisno ulje.

Isus je za ženu koja mu je ‘izlila ulje na glavu’ rekao da je to skupocjeno ulje ‘izlila na njegovo tijelo’ kako bi ga pripremila za ukop (Mt 26:7,12). Primijetit ćemo da se izraz ‘izliti’ spominje u vezi svetog duha koji se ‘izlio’ na Isusove učenike na dan Pedesetnice (Dj 2:17). Kada se bilo koje ulje ‘izlijeva na glavu’ ili tijelo onda se taj čin naziva ‘pomazanje’ iako ono ne mora imati ništa sa izrazom ‘pomazanik’ koji se odnosi samo na pojedinačne muževe koji su od Boga izabrani i postavljeni u neki vid svete službe. To što je spomenuta žena pomazala Isusovu glavu uljem nije bio čin imenovanja ili postavljanja u službu. Stoga i te kako treba paziti u kom smislu se u Bibliji koristi riječ ‘pomazanje’ i ‘izlijevanje’ u povezanosti sa svetim duhom. Zajednica je očito krivo primijenila neke izraze time što ih je izjednačila sa izrazom ‘pomazanik’, tako da se krivo vjeruje kako su svi kršćani prvog stoljeća – i muškarci i žene - bili pomazanici koji su imenovani za Kristove suvladare. (...)"

Ovo je samo dio onoga što sam istražio na tu temu, tako da moje korištenje pojma “pomazanik“ ima različito značenje, a ne ono koje koristi Zajednica koja tu riječ često koristi na potpuno pogrešan način.

Drago: Ali tako je ona razumjela? Ne kažem da je ona... ona se posavjetovala sa starješinama svoje skupštine i ona i dalje ide u službu.

Danijel: Ali, ona je meni isto rekla da sam je na neki način ohrabrio da ipak onaj teret koji nosila da ga sada više ne nosi. U kom smislu? Ona je službu doživljavala u smislu tereta i obaveze po pitanju sati koje mora izvještavati. Ja sam njoj naglasio da ona može skinuti taj teret sa sebe. Znači, ne gledati na drugu braću koja mogu služiti u većoj mjeri.

Drago: Pitanje je kako je ona to razumjela. Sad nije ni bitno. Znaš. Nećemo više o tome. Ali hoću reć kako nekada može naših par rečenica na nekoga djelovati.

Jakov: Ali zanimljivo brate, ti imaš dosta duboka kontekstualna istraživanja koja mogu dovesti do velikih zaključaka, no ta sestra, ne znam koliko ima godina... I teško je shvatiti da jedna sestra od sedamdeset godina može razumjeti takvu dubinu. U to budi siguran.

Primjedba: On ovdje čak prihvaća mogućnost da su moja istraživanje te teme vjerojatno točna, ali da su nedostupna onima koji ne idu u tako duboko razmatranje. Međutim, oni su kao starješine trebali razumjeti tu dubinu mojih istraživanja jer su ona bila “kontekstualna“, kao što je i sam priznao.

DanijelJa nisam ni želio ići previše u duboko, nego sam s onim što mi je ona rekla bio ponesen da to objasnim onako kako sam ja to razumio.

JakovNo, zašto netko može misliti da im je tvoje objašnjenje dobro? Zato što to njima više odgovara. Ljudi obično prihvaćaju ono što njima najlakše odgovara. No naša Zajednica nikome ne stavlja teret tako da ga prisiljava ići u službu sto sati... Ona sigurno nije shvatila tu tvoju dubinu. Budi siguran.

Primjedba: Ako je ovo moje objašnjenje nekome prihvatljivije od onoga kako je poučen, onda to ne mora značiti da je to njemu prihvatljivije zato što mu tako najviše odgovara, nego može biti dokaz da netko tko čita Bibliju već ima uvid u neke stvari, samo što nema nekoga tko bi mu to potvrdio ili se boji o tome otvoreno razgovarati. No ja to mogu svima potvrditi i toga su se starješine uplašili te su me isključenjem kao otpadnika željeli diskreditirati u očima svoje braće kako bi im se dalo do znanja da od mene ne mogu čuti ništa dobro.

DanijelOna je išla s druge pozicije. Ona je meni došla s tim teretom jer se osjećala prozvana na sastanku kroz nečije komentare i kroz nečije govore da se ona sad praktički osjećala manje vrijednom. I to je nju opteretilo...

DragoNije rješenje da se skine teret da se kaže da se ne ide u službu...

DanijelTo ja nisam rekao niti me je ona mogla tako razumjeti

Drago: Ok, mi imamo jednu sliku. Ne znam je li vi imate nešto pitati, vas dva (obraća se Stjepku i Jakovu).

Stjepko: Ne.

Jakov: Nemam ništa.

Danijel: Ja bi volio da ako vam još nešto nije jasno...

Ante: (kao član Pravnog odbora ubacuj se u razgovor) Danijel, ako možeš razumjet. Brat Čudina je sad rekao jednu stvar. Ti si Danijele rekao “takav način proučavanja“. Tebe nije dovelo do problema proučavanje, nego “takav način proučavanja“. Sam si to rekao. Razumiš. To ti može pomoći Danijele, da vidiš da nije problem u proučavanju nego takav način, odnosno s kojim ciljem.

Danijel: Ali, ja vas pitam, koji je to moj cilj bio kod proučavanja?

Ante: Znači, očito ako je bio takav kakav je bio, ja znam koji je bio, ali takav način je doveo do ovoga.

Primjedba: Oni su mogli vidjeti koji je moj način proučavanja ali ga ne prihvaćaju samo zato što iza toga stojim ja kao običan vjernik. Moj način je upravo onaj kojeg zastupa Zajednica koja kaže:

“Kao prvo, svaku izjavu u Bibliji treba tumačiti u skladu s kontekstom (okolnim recima). A kao drugo, biblijske izjave treba usporediti s njenim drugim tekstovima koji govore o istoj temi. Na taj način dopuštamo da nas sama Božja Riječ vodi u našem razmišljanju, pa tumačenje do kojega dolazimo neće potjecati od nas, nego od Boga.“ (Raspravljanje na temelju Svetog pisma; str. 48, odl. 3)

To je pristup koji Jehovini svjedoci primjenjuju u svojim izdanjima i takav pristup sam i ja imao u svom istraživanju kako bi se uvjeravao u to što je istina. Čak su i sami vidjeli i priznali da je moje tumačenje kontekstualno, odnosno u skladu sa kontekstom Biblije. Problem očito nije bilo moje drugačije tumačenje koje se moglo pokazati točnim, nego cilj jednog takvog proučavanja. Moj cilj je bio da se uvjerim je li istina sve što mi se prezentira kroz publikacije Zajednice. Očito je taj cilj sam po sebi loš jer i on može omogućiti  “da nas sama Božja Riječ vodi u našem razmišljanju“. No koji je onda cilj Zajednice koja nam ne dozvoljava da se uvjeravamo da li su njena učenja u potpunosti točna ili ne? Da li je njen cilj da lakše upravlja svojim članovima ukoliko nitko od njih ne dovodi u pitanje njena učenja i stavove? Ako je to njen cilj, onda treba vidjeti da li su njeni zahtjevi na mjestu i zašto pojedincima poput mene takvi zahtjevi nisu prihvatljivi. Osim toga, ako sami tvrde da se tumačenja nekih pojedinaca kasnije mogu pokazati točnima, onda je to dokaz da su ti pojedinci poput mene koristili ispravan pristup kojim su dopustili da ih Božja Riječ vodi u njihovom razmišljanju, pa je samim tim potrebno zaključiti da i to njihovo tumačenje ne potječe od njih nego od Boga. No, ako se u to ne žele uvjeriti, jer bi time potkopali svoj autoritet, nego unaprijed osuđuju nečije samostalno istraživanje, onda se po toj logici dovode u situaciju da se opiru istini iz Božje Riječi. Jer kad bi zaključili da i moje tumačenje potjeće od Boga, a ne od mene, onda bi sami sebe osudili kao one koji se suprotstavljaju Bogu jer sude svojoj braći kojima Bog govori kroz svoju Riječ, a preko kojih bi također trebali “čuti što duh govori skupštinama“. Oni pod svaku cijenu žele Vodeće tijelo uzdizati do razine Božjeg autoriteta kako bi im svi mi pokazivali potpunu i bezuvjetnu poslušnost i pokornost – bez obzira na slobodu duha i savjesti.

Vedran: Dozvoli Danijele, evo koji cilj. O tvom cilju ti si sam u jednom meilu napisao. Tvoj cilj je bio ovaj ... (traži po papirima), meni je žao, al pronaći ću ga. Naime u svojim istraživanjima ti si polazio od, a ovo su tvoje riječi, “od pretpostavke da su braća iznosila pogrešna tumačenja Biblije“.

Danijel: To nikad nisam rekao u tom kontekstu. Volio bih kad bi to našao da piše.

(Dok Vedran traži tu misao među mojim spisima, brat Stiv - drugi član Pravnog odbora - se uključuje u razgovor)

Stiv: Samo da mogu naglasiti. Zanimljivo, kad sam bio u Betelu, sjećam se, brat Shroder (član Vodećeg tijela) je dao dobar savjet povezano s istraživanjima. On je rekao da ima dosta informacija hebrejskih i grčkih riječi van (tj. izvan tumačenja Zajednice), ali on je dao upozorenje da mi nebi trebali gubiti vrijeme da mi sami istražujemo informacije. Mi možemo imati povjerenja u vjernog i razboritog roba jer oni će istražiti. I ako mi želimo proučavati duboko, onda mi možemo bolje razumjeti Bibliju kroz vjernog i razboritog roba, a ne neovisno. Jer on je baš imao iskustvo sa bratom iz Betela koji je bio otpadnik. Jer on je počeo proučavati sam i našao je svoje razmišljanje. I onda on je nama dao upozorenje da mi ne sami sebi duboko proučavati jer svi imaju svoje razumijevanje Biblije. Svi imaju svoje verzije. Ali je bolje da mi ostanemo pri onome što kaže kanal vjernog roba. I to je bilo direktno rečeno od Vodećeg tijela.

Primjedba: Ono što kaže kanal Vodećeg tijela može biti dobro i poučno s ciljem da nas obrazuju u skladu sa svojim načinom poučavanja, ali ako taj kanal koristi način po kojem ne želi da mi preispitujemo njegove izjave, onda se svaka njegova informacija može smatrati propagandom. Kad se nama nešto prezentira preko publikacija Zajednice ili kad mi te iste informacije propovijedamo drugima, onda način na koji se to radi može biti propaganda. Tako u Probudite se! od 22.6.2000. str. 9. stoji:

"Postoji razlika — velika razlika — između obrazovanja i propagande. Obrazovanjem se učimo kako misliti. Propaganda nam govori što trebamo misliti. Dobri učitelji prikažu sve strane nekog problema i potiču na diskusiju. Propagandisti vas uporno prisiljavaju da saslušate njihovo mišljenje i odvraćaju od diskusije. (...) Oni vrše odabir činjenica, okorištavaju se onima koje idu njima u prilog, a ostale prešućuju. (...). Ciljaju na vaše emocije, a ne na vašu sposobnost logičnog razmišljanja. Propagandist vodi računa o tome da se njegova poruka doima ispravnom i moralnom te da u vama budi osjećaj kako ćete biti važni i prihvaćeni ukoliko je slijedite. Vi ste pametni, niste sami, osjećate se ugodno i sigurno — tako glasi njihova poruka."

Umjesto da svoj način propagiranja vlastitog vjerovanja i tumačenja vide u negativnom svjetlu, oni udaraju po svojim članovima koji su naučili kako misliti, kako koristiti sposobnost logičnog razmišljanja i kojima ne treba da im netko stalno govori što trebaju misliti. Umjesto da prihvate mišljenje svojih članova, oni ga odmah u startu odbacuju i ne žele ulaziti u nikakvu diskusiju kojom bi se moglo pobiti neko njihovo tumačenje. Našao sam dokaze gdje i oni vrše odabir činjenica koji njima idu u prilog a druge prešućuju. Naravno da su oni tim svojim krutim stavovima sami stvorili situaciju u kojoj su se mnogi pojedinci našli na drugoj strani linije koju su oni postavili. Umjesto da nađe bar nešto dobra u onima koji propituju svoja vjerovanja, Zajednica sve njih stavlja u jednu protivničku grupu otpadnika, pa je u Stražarskoj kuli od 1.7.1994. na str 12. napisala:

"Isus je rekao: ”Po rodovima njihovijem poznaćete ih“ (Matej 7:16). Kakvi su onda rodovi otpadnika i njihovih publikacija? Četiri stvari obilježavaju njihovu propagandu. (1) Prepredenost. Efežanima 4:14 kaže da se služe ’prijevarom‘. (2) Ponosna inteligencija. (3) Pomanjkanje ljubavi. (4) Različiti oblici nepoštenja.“

Treba uzeti u obzir da nije svako suprotno ili kritičko mišljenje napad na organizaciju Jehovinih svjedoka tako da niti jedno od ovih obilježja ne može biti pripisano meni i meni sličnima. Kao što ne treba automatski prihvatiti sve ono što pišu i govore oni koji svojim tvrdnjama i argumentima proturjeće učenjima Jehovinih svjedoka, tako ne treba automatski prihvatiti ni sve ono što dolazi od Vodećeg tijela koji tvrdi da je njihova riječ pouzdana. Najbolja taktika protiv drugog mišljenja je druge prikazati u negativnom svjetlu ili ih svrstati u jednu negativnu grupu. Zato u spomenutom članku Probudite se! od 22.6.2000. str. 9. stoji:

“... ismijavanje, pogrdni nazivi, mrlje, uvrede... sve takve taktike služe masama da odbace pojedince.“

Mene nisu odbacila braća s kojima sam razgovarao o sebi i svojim razmišljanjima, nego je Zajednica poduzela korak isključenja kako bi me svi odbacili tako da ni ona braća s kojima sam bio u prijateljskim odnosima nisu više smjela (bar javno) kontaktirati sa mnom, jer sam označen kao otpadnik. Koliko je stav Zajednice u suprotnosti sa onim što oni zahtjevaju od svojih članova vidljivo je u nastavku ovog članka koji govori o propagandi. Na strani 11. stoji napisano:

Budite izbirljivi: Potpuno otvoreni um mogao bi se usporediti sa slavinom koja propušta baš sve što prolazi kroz nju — čak i otpadne vode. Nitko od nas ne želi da mu um bude zatrovan. Salamun, kralj i podučavatelj iz drevnog doba, upozorio je: ”Lud vjeruje svašta, a pametan pazi na svoje korake“ (Priče Salamunove 14:15). Zato trebamo biti izbirljiviTrebamo pažljivo ispitati sve što nam se nudi i odlučiti što prihvatiti, a što ne. Međutim, ne bismo trebali biti ni toliko uskogrudni da odbijamo razmotriti činjenice koje nam mogu pomoći da naučimo bolje razmišljatiKako možemo postići ispravnu ravnotežu? Ako imamo mjerilo na temelju kojeg možemo procijeniti nove informacije. Što se toga tiče, kršćanin raspolaže izvorom velike mudrosti. On posjeduje Bibliju, koja mu pruža sigurne smjernice za razmišljanje. S jedne strane njegov je um otvoren, to jest spreman prihvatiti nove informacije. Kršćaninima biblijska mjerila koja mu pomažu da ispravno procijeni nove informacije i ono što je istinito ugradi u svoj obrazac razmišljanja. S druge strane, njegov um uviđa koliku opasnost kriju u sebi informacije koje se potpuno kose s njegovim biblijski utemeljenim mjerilima vrijednosti.

Upotrijebite razbor: Razbor je ”oštroumnost pri prosuđivanju“. To je ”moć ili sposobnost uma kojom se razlikuje jednu stvar od druge“. (...). Razbor vam pomaže da odbacite nevažne informacije ili činjenice koje bi vas mogle zavesti i da razlučite samu bit neke stvari. No kako možete razlučiti da li vas se nekom informacijom želi zavesti?

Ispitajte informacije: ”Ljubljeni“, rekao je Ivan, kršćanski učitelj iz prvog stoljeća, ”ne vjerujte svakom nadahnutom izrazu, nego ispitajte nadahnute izraze“ (1. Ivanova 4:1). Danas su neki ljudi poput spužve; upijaju sve na što naiđu. Zapravo je posve jednostavno prihvatiti sve što vidimo i čujemo. No za svakog je pojedinca daleko bolje da sam izabere čime će hraniti svoj um. (...). Bez obzira na to što čitate, gledate ili slušate, provjerite osjeti li se propagandni prizvuk ili sadržaj odgovara istini. Pored toga, ukoliko ne želimo biti pristrani, moramo biti spremni neprestano ispitivati svoja mišljenja kada prihvaćamo neke nove informacije. Moramo biti svjesni da su to ipak samo mišljenja. Njihova pouzdanost ovisi o valjanosti činjenica kojima raspolažemo, o našoj sposobnosti rasuđivanja i o našim mjerilima vrijednosti.

Postavljajte pitanja: Kao što smo vidjeli, danas je mnogo onih koji bi nas htjeli ’obmanuti uvjeravajućim argumentima‘ (Kološanima 2:4). Stoga bismo, kad nam se iznose uvjeravajući argumenti, trebali postavljati pitanja. Kao prvo, ispitajte ima li poruka prizvuk pristranosti. Koji se motiv krije iza nje? Ako je poruka nabijena pogrdnim riječima i riječima koje poruci daju na težini, zbog čega je to tako? Ako stavimo te riječi po strani, kakva je stvarna vrijednost same poruke? Ukoliko je to moguće, pokušajte ispitati na kakvom su glasu njeni autori. Jesu li poznati po tome da govore istinu? Ako se pozivaju na neke ”autoritete“, tko ili što su ti autoriteti? Zašto biste tu osobu — odnosno organizaciju ili publikaciju — trebali smatrati stručnjakom za to pitanje ili izvorom pouzdanih informacija? Ako osjetite da se na neki način pokušava utjecati na vaše emocije, pitajte se: ’Kad trezveno razmislim o toj poruci, kakva je njena stvarna vrijednost?‘

Nemojte se povoditi za masama: Ako ste svjesni toga da ono što svi misle nije bezuvjetno ispravno, to vam može dati snage da mislite drugačije. Iako se može činiti da svi drugi misle isto, znači li to da biste i vi trebali tako misliti? Uvriježeno mišljenje nije pouzdani barometar istine. Ljudi su kroz stoljeća prihvaćali razne ideje koje su se kasnije pokazale pogrešnima. Da, ljudi se još uvijek rado povode za masom. Stoga nam zapovijed koju nalazimo u 2. Mojsijevoj 23:2 (St) služi kao pouzdano načelo: ”Ne povodi se za mnoštvom ....“ (Str.11)

Kad se svi ovi savjeti primjene u praksi onda Zajednica nema moralne snage prigovoriti mojem načinu istraživanja i uvjeravanja, a kamo li mojim novim i drugačijim razmišljanjima koja su potpuno usklađena sa Biblijom i protiv kojih nisu mogli naći niti jedan biblijski protuargument. U suprotnom samo dokazuju kako svojim načinom vrše propagandu jer nas uporno prisiljavaju da saslušamo njihovo mišljenje i odvraćaju od diskusije bojeći se da ćemo mi doći do drugačijeg razmišljanja. Zato je Stiv maloprije rekao. “Ali je bolje da mi ostanemo pri onome što kaže kanal vjernog roba.“

Danijel: Da, ali i Zajednica u svojim publikacijama kaže da su nama dobar primjer Berejci koji su svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako.

Stiv: No to je bilo prije nego su oni upoznali istinu i krstili se.

Primjedba: Ovdje on ponavlja istu stvar kao i ranije na prvom saslušanju kad je rekao da su Berejci istraživali Pisma prije nego su se krstili, ali kad su se krstili onda se više nisu trebali uvjeravati nego su samo ponizno prihvaćali ono što su učili od starješina. Smatrao sam da ta njegova izjava nije u skladu s autoritetom koju im daje Biblijom, pa čak ni sa onim što piše u Stražarskoj kuli 1.9.1998. str 14. st.6:

“[Kršćani] dopuštaju da Bog njima vlada tako što se drže ’Kristovog zakona‘ i primjenjuju nadahnuta biblijska načela u svom svakodnevnom životu (Ga 6:2; 1.Ko 9:21; 2.Ti 3:16; vidi Mt 5:22,28,39; 6:24,33; 7:12,21). Da bi to mogli činiti, moraju proučavati Bibliju (Ps1:1-3). Poput ’plemenitih‘ Berejaca iz starog doba, oni ne slijede ljude, već neprestano u Bibliji provjeravaju ono što uče (Dj 17:10, 11; Ps 119:33-36).“

Kad čitamo ove misli onda se vidi da su one u skladu s onim što Biblija uči. Ovdje je jasno rečeno da kršćani i nakon svog krštenja treba poput Berejaca neprestano u Bibliji provjeravaju ono što uče. Međutim, u praksi je to upravo onako kako je Stiv rekao tako da u gornjoj izjavi Zajednica kaže jedno dok je prava istina nešto sasvim drugo. Tako je pisac gornje izjave napisao samo ono što bi javnost trebala čuti kako ne bi ispalo da Zajednica zastupa nešto što Biblija ne podupire. Budući da za članove zajednice postoji jedno drugo pravilo koje je spomenuo Stiv, onda to znači da u gornjoj izjavi nedostaje puna misao koja bi glasila:

“... Da bi to mogli činiti, moraju proučavati Bibliju [na temelju izdanja Zajednice] (Ps1:1-3). Poput ’plemenitih‘ Berejaca iz starog doba, oni ne slijede ljude, već neprestano [kroz izdanja Zajednice] provjeravaju ono što uče (Dj 17:10, 11; Ps 119:33-36).“

Ovakva izjava se ne iznosi izravno u javnost već samo kad se pojedini vjernik suoči sa tim nepisanim pravilom. Kad se s tim suoči onda mu se daje na znanje da bi takvo plemenito istraživanje nakon svog krštenja trebao zaboravit jer je svojim krštenjem dao puno povjerenje ljudima koji predvode Zajednicu, a koji nam svoja učenja prezentiraju preko svojih tiskanih izdanja. Tako Zajednica ima dvije istine koje se međusobno suprostavljaju, a time i dva načela – jedno za javnost, a drugo za članove unutar svojih zidova. Po prvom načelu, ja imam tu slobodu da proučavam Bibliju kako bi provjerio da li je sve onako kako nas uče članovi Vodećeg tijela, a po drugom načelu ja ne smijem koristiti tu slobodu jer bi time samo pokazao da nemam u njih povjerenja. Zato mi je Stiv prigovorio što sam istakao ovo prvo biblijsko načelo i tražio od mene da prihvatim ovo drugo načelo koje se u Bibliji nigdje ne spominje, pa čak ni kroz spomenuti primjer vjernika iz Bereje.

Danijel: Da, ali je rečeno da su oni dobar primjer nama vjernicima jer jedna takva aktivnost u istraživanju Pisma ima svoje mjesto zbog novih i dubokih učenja koja se uvijek iznova nameću vjernicima nakon krštenja. Prvi kršćani su se tek nakon krštenja posvećivali apostolskom učenju i uvijek su se trebali osloniti na Božju Riječ, na Hebrejske spise, koji su bili temelj za razumijevanje onoga što su apostoli i drugi učitelji govorili. Oni su se i nakon krštenja morali osloniti na Bibliju kao mjerilo istine.

Stjepko: Kako tumačiš ovo. Evo, mi svi istražujemo. Imamo obiteljski studij, osobni, ja i druga braća. Ja kroz to nalazim jedno zadovoljstvo u službi. Nije mi teret. Volim komentirati, uživam u tome. Znači, proučavanje me je dovelo do jednog zadovoljstva. Znači, istraživanje kako je brat Stiv rekao ili što je rekao Tonći “taj način“, taj tvoj pristup očito ne vodi dobrom. Ja ne znam je si li ti zadovoljan oko toga i svim ostalima, ali ja ...

Danijel: Opet kažem, “taj način“ pristupa. To je ono što se od nas traži kad se kaže: “kopajte“. To je bio moj pristup – istraživati s željom da se u to uvjerim.

Stjepko: Ali ako je već iskopano, što ću sad ja kopati. Ako mi on kaže: “Stjepko što tu kopaš tu rupu, tu nema ništa, a ja mu ne vjerujem...“

Primjedba: Ova njegova izjava je u potpunoj suprotnosti sa onim što piše u Stražarskoj kuli od 15.5.1996, na str.16:

"Božja je istina neprocjenjivo blago. Njeno pronalaženje zahtijeva kopanje, stalno pregledavanje Pisama. Samo ako se pokažemo kao učenici nalik djeci svog Veličanstvenog Podučavatelja steći ćemo mudrost te ćemo razumjeti strah Jehovin pun poštovanja (Priče Salamunove 1:7; Izaija 30:20, 21). Dakako, trebali bismo si na temelju Biblije dokazivati stvari (1. Petrova 2:1, 2).“

Kad čitamo ovu izjavu onda se lijepo vidi da se od nas traži da kopamo po Bibliji i da sami sebi dokazujemo i uvjeravamo se da li je to što nam se nudi kao sakriveno blago zaista sve što trebamo znati o nekoj temi i da li ima nešto što je ostalo sakriveno od nas. Zato se ovoj izjavi nema što prigovoriti. Ali po onome što je Stjepko rekao, ipak postoji jedno drugo pravilo koje ograničava tu našu potrebu za samostalnim kopanjem. Ono je navedeno u jednom drugom članku i to u Stražarskoj kuli od 15.11.1999. str.25. gdje stoji:.

"U nama treba gorjeti žarka želja da tražimo duhovno blago i kopamo kako bismo ga pronašli. Da bi nam olakšao potragu, Jehova daje izvrstan alat za kopanje — pravovremene časopise koji zastupaju istinu, Kulu stražaru i Probudite se!, a i druge publikacije koje se temelje na Bibliji.“

Najprije nam se kaže da trebamo stalno pregledavati Sveta Pisma, a sada nam se nude izdanja Zajednice kao alat za to kopanje. No, ovaj spomenuti alat, nije za kopanje, nego samo za pregledavanje onoga što je več iskopano i nađeno. Meni je takvo pregledavanje jedno vrijeme otežavalo potragu jer bi se kao zahvalni poslušnik samo zadovoljio izgledom i vrijednošću nekih biblijskih istina. Zato sam bio prisiljen zanemariti službeno tumačenje i usporediti ga sa Biblijom. Tek tada sam počeo kopati pravim alatom a to je sveti duh koji služi u tu svrhu jer je Isus na to mislio kada je rekao: “Tražite i nači će te“. On nije mislio da istinu tražimo preko nekakvih publikacija nego preko svetog duha. Publikacije Zajednice nisu nadahnute, pa onaj koji njih želi koristiti u zamjenu za sveti duh može brzo odustati od dubljeg kopanja. Takve osobe kroz publikaciju Zajednice primaju a zatim dijele i proslijeđuju dalje što su drugi iskopali. No, može se desiti da to blago nije potpuno pročišćeno od neplemenitih tvari koji umanjuju njegovu vrijednost. Zato Biblija služi za pročišćavanje istine od laži, za odvajanje plemenitih tvari od neplemenitih, prije nego te vrijednosti postanu naša svojina. Problem je je u tome, što nam se ponuđene vrijednosti prikazuju kao čista istina koju ne trebamo dalje ispitivati i pročišćavati ni kroz vodu ni kroz vatru svetog duha. Samim tim, ni Stjepko ni drugi nemaju potrebe da sami kopaju i pročišćavaju jer misle da oni ne mogu posjedovati taj sveti duh kao alat za takvo samostalno istraživanje Biblije i njenih dubina.

Zanimljivo je da Zajednica za svoje kopanje koristi alat u vidu raznih biblijskih priručnika, riječnika, teoloških objašnjenja koja nisu nastala njihovim istraživanjem nego od članova drugih kršćanskih zajednica koji duboko cijene Božju Riječ. Tako sam nedavno imao priliku od jednog brata i prijatelja dobiti knjigu "Sustavna teologija“ u kojoj sam našao mnogo rečenica, tumačenja i misli koje su članovi Odbora za pisanje samo prepisali. Ja sam do sada mislio kako su iza tog dubokog istraživanja stajali članovi Vodećeg tijela kojima sam trebao zahvaliti za njihov trud oko tog dubokog kopanja. Međutim, oni su samo uzeli iz drugih vjerskih publikacija ono što im odgovara i to nama prenijeli. Zašto onda ne priznaju da ljudi izvan njihove zajednice i neki vlastiti članovi također cijene Bibliju do te mjere da sami kopaju i traže istinu ukoliko se ne mogu uvjeriti u neka službena učenja. Ovako kada mi samostalno kopamo ispada da im ne vjerujemo i da će nas Bog kazniti zbog toga.

Danijel: Nedavno je o tome bio članak (u Stražarskoj kuli) gdje se spominje misao “kopajte“, odnosno ta aktivnost. Mnoga braća idu u površno proučavanje jer znaju da ne trebaju puno razbijati glavu oko onoga što je već netko istražio i zapisao. Naučili su da ne treba ništa dovoditi u pitanje nego da prihvate to onako kako piše i da klimaju glavom kako bi to potvrdili. Oni neće ići u dubinu toga, a takvih je velika većina. Različita braća na različite načine prilaze onome što čitaju. No ja to činim zbog svog vlastitog duhovnog zadovoljstva u skladu sa onim što Pavle kaže: “uvjeravajte se u sve“. Znači, to nije ništa loše samo po sebi.

Jakov: Što se tiče istraživanja, ova nova knjiga “Temeljito objavljujmo dobru vijest“ – koliko god ja utrošio istraživanja te teme ali nitko na nakav način ne može istražit onu temu. “Djela apostolska“,  to je fascinantno. I mi da sada kažemo da imamo princip koji će na nakav način objasnit tu temu. Ma to je nemoguće. Kad čovjek čita onu knjigu, on samo kaže: ‘Hvala ti Jehova što sam ja dio ove organizacije koja je donijela takav uvid u te stvari’. I da sada netko može reć da može izvan tog okvira nešto objasniti. Pa to je tako jasno i jednostavno objašnjeno. I to istraživanje, to samo mogu braća koja imaju Jehovin duh. Ja sam gledao neke biblijske retke godinama, ali braća su to objasnila na jedan izvanredan način.

Primjedba: Nisam želio o ovome polemizirati iako sam mogao reći da sam i ja tu temu opširno iznio u svojoj knjizi "Evangelizacija po Watchtoweru". Onaj koji bi čitao ovu knjigu u kojoj su također objašnjeni mnogi detalji iz knjige “Djela apostolska“ bi isto tako mogao reći da je fascinantno djelo koje jasno, razumljivo i potpuno argumentirano objašnjava svaki biblijski stavak u kontekstu u kojem je napisan. Čak bi uvidjeli da knjiga koju je izdala Zajednica vješto prikriva stvarne činjenice a i sam biblijski kontekst kako bi propagirala svoju teoriju o službi propovijedanja i Vodećem tijelu. Zato se dešava da netko poput ovog brata može neke biblijske retke gledati njihovim očima godinama, a da sam ne vidi njihovu stvarnu vrijednost. Naime, onaj tko biblijske retke čita sa gledištima koja je već prihvatio, a koja mogu prikrivati stvarno značenje onoga što piše, taj neće nikad vidjeti njihovo pravo značenje. Zato, oni u tim recima vide samo ono značenje koje im Zajednica u tom trenutku daje, pa se čude kako oni to isto nisu vidjeli ranije. No, još bi se više čudili ljepoti i jednostavnosti biblijskih učenja kad bi počeli istraživati te biblijske stavke bez unaprijed stvorenih gledišta.

Nedavno sam čuo izjavu jednog teologa koji je govorio o knjigama koje je napisao sadašnji Papa (Ratzinger). Naime, rekao je da, kad bi se njegove misli i izjave stavile u neki novinski članak ili na internet, a da se osobno ne bi znalo tko ih je napisao ili izgovorio, da bi mnogi katolici mislili da iza njih stoji neki heretik. Očito, čim netko u Katoličkoj crkvi kaže nešto drugačije od uobičajenog gledišta, njega se etiketira kao heretika, pa makar on bio Papa. Na kraju bi se pokazalo da su njihova dosadašnja razmišljanja bila samo ograničena raznim crkvenim učenjima jer ih je Crkva onesposobila da gledaju na Bibliju svojim očima.

Isto bi tako bilo kad bi Vodeće tijelo javno ali anonimno iznijelo na vidjelo novo svjetlo i napisalo članak koji odudara od sadašnjeg učenja. Tada bi mnogi Svjedoci mislili da se redi o nekom otpadniku pa bi automatski odbili i novo svjetlo biblijske istine pa makar je ono logično i dobro argumentirano. No, kad bi se saznalo da iza tog članka stoji Vodeće tijelo, onda bi se automatski to prihvatilo bez dubljeg provjeravanja. Osim toga, kad bi željeli testirati neku braću i moje članke staviti u izdanje koje bi bilo potpuno identično Stražarskoj kuli, svi bi mislili da je Zajednica napokon iznijela nešto tako jasno i potpuno argumentirano što mijenja postojeće razmišljanje i tumačenja ali daje potpuno novi uvid u biblijsku tematiku koju nitko više ne može dovoditi u pitanje. To samo pokazuje kako se i moje misli mogu unaprijed osuditi kao heretičke zbog većinskog mišljenja koje je nastalo u povijesti ove Zajednice i koje mnogi prihvaćaju bez vlastitog uvjeravanja. Prema tome, kad bi moju knjigu i knjigu zajednice o nekoj istoj temi čitali Jehovini svjedoci, a da ne znaju tko iza njih stoji, mnogi bi vidjeli razliku, ali bi ujedno vidjeli argumente koji bi u ovom trenutku prevagnuli na moju stranu. Zašto se onda netko ne bi smio uvjeravati u to što je stvarna istina bez obzira tko o njoj govori. Zar nečije autorsko djelo mora unaprijed biti označeno kao istinito ili lažno bez da ga se prethodno ne preispita bez predrasuda. Očito može, jer je brat Čudina maloprije rekao da nitko osim Vodećeg tijela ne može imati taj princip za takav način pisanja i objašnjavanja biblijskih redaka jer to mogu samo ta braća koja imaju Jehovin duh.

Vedran: Evo našao sam ono što si ti napisao. Ovo je tvoja izjava u Žalbi, 4-dio – “Komnikacija sa Betelom i starješinama“, pa bi te zamolio da pronađeš. To ti je peti odlomak. Sad ću ja pročitati na glas. Znači ti kažeš:

"Ako sam pošao od pretpostavke da su naša istaknuta braća u svojoj prevelikoj revnosti donosila pogrešna tumačenja pojedinih Kristovih riječi, u vezi njegove prisutnosti i dolaska, onda sam zbog nekih biblijskih stavaka bio naveden da pomislim kako se u prevelikoj revnosti za evanđelizacijom svijeta moglo desiti da su oni u samim počecima svog postojanja možda pogrešno razumjeli neke pojedinosti koje je Isus rekao u vezi toga.“

...Znači, evo ja ću ponovno ponoviti...

Danijel: Ne, razumio sam!

Vedran: (ponovno čita): Ako sam pošao od pretpostavke da su naša istaknuta braća u svojoj prevelikoj revnosti donosila pogrešna tumačenja pojedinih Kristovih riječi..."

Primjedba: Ovaj starješina želi ovdje osuditi to što sam u istraživanje pojedinih biblijskih redaka išao s određenom pretpostavkom. Međutim s time je osudio i Vodeće tijelo jer i ono prilazi tom istraživanju s pretpostavkama pa je u Stražarskoj kuli od 1.5.1982. napisalo:

“Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja (pretpostavka), koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj se način ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18.“

Ja sam se dao voditi tim načelom, ali je on (brat Vedran Š.) želio to načelo prikazati u negativnom svjetlu samo kako bi osudio moje poticaje. Uopće nije želio razumjeti zašto sam bio primoran da pođem od te navedene pretpostavke kako bi shvatio gdje je nastao problem u tumačenju nekih biblijskih stavaka i time doprinio napretku u razumijevanju Božje Riječi.

Danijel: Ova rečenica ne bi trebala biti sporna. Pretpostavka je sama po sebi razumljiva jer neka kriva objašnjenja Zajednice navode svakog istraživača Biblije da pomisli kako su u tom početnom razdoblju bile moguće i druge pogreške iz iste prevelike revnosti. Braća su priznala da su neke pogrešake nastale zbog prevelike revnosti. Činjenica je da su Istraživaći Biblije Kristovu prisutnost doveli u period koji je nastupio sa 1874-tom godinom, a da je uskrsnuće na nebo započelo 1878.godine, te su s tim u vezi i sam časopis Kulu stražaru smatrali glasnikom te već nastale Kristove prisutnosti. 

Vedran: Danijele, izvini...

Danijel: Ne, čekaj...želim reći... Zajednica je sama rakla da je ta pogreška nastala zbog prevelike revnosti. Time su u zabludu doveli i godinama držali sve svoje čitaoce.I sad, naravno, kad sam ja čitao neke biblijske stavke i kad sam osjetio da u njima postoji neka mala razmimoilaženja od onoga što meni kaže Biblija, onda mi je to zvučalo tako da je moguće da iz iste revnosti, kao što se desilo u ovom slučaju, da iz iste revnosti se to moglo desiti i u ovom drugom slučaju. Ta pretpostavka mi se pokazala točnom i o njoj sam vam pisao. Ja nisam toliko želio naglašavati tu pogrešku, nego sam argumente, do kojih sam došao, želio staviti vama na uvid kako bi vidjeli da li je moguća pogreška ili je nešto drugo u pitanju. Razumiješ? Znači ako su braća rekla: “je, pogriješili smo, ali je to bilo iz prevelike revnosti“. Međutim, ako ja ovo iznoisim iz prevelike revnosti, onda me se krivo gleda pripisujući mi krive poticaje, ali ako oni pogriješe, onda je to opravdano. Ne bi želio da se stvori dojam da se po istom principu stvaraju dvojaka mjerila i sud.

Drago: Hoćeš reći da je u pitanju poticaj i prevelika revnost, da je zbog toga došlo do takvih stavova.

Danijel: To je u pitanju.

Drago: To, to sam i mislio reći.

Primjedba: Bez obzira što je mislio reći, on i ostali starješine uopće nisu željeli niti jednom riječju ublažiti svoj stav prema mom istraživanju, niti su pokušali uzeti u obzir opravdane razloge koje sam im naveo. Preko njih su olako prelazili i stalno isticali da sam pogriješio, ali na način da su mi pripisivali krive poticaje.

Ponovno ću istaći primjer biblijskog stavka koji je tako jednostavan da ga ne treba dublje ispitivati, a riječ je o Rimljanima 13:1, gdje čak i kršćani, koji su po duhovnosti mala djeca, mogu razumjeti na koga je Pavle mislio kad je govorio o "višim vlastima“. Međutim, vodeći muževi Zajednice koji su po mudrsti i razboritosti trebali biti odrasli ljudi su najprije odbacili istinu, odnosno zamijenili su je za laž, jer su u pokušaju da opravdaju svoj stav prema državnim vlastima krivo protumačili te riječi. Tako je pod vodstvom predsjednika Društva J.F.Ruthefrforda i Knoora od 1929. – 1962. godine cijela Zajednica bila uvjeravana u nešto što nije točno. Bez obzira što su to 1962. godine ispravili, oni su s time samo pokazali da čak i one jednostavne i lako razumljive stavke mogu krivo protumačiti i to pod utjecajem ljudskog razmišljanja. Zar se onda nije moglo desiti da Isusove riječi iz Mateja 24:14 i 28:19,20, isto tako krivo protumače zbog pokušaja da opravdaju postojanje Društva Watchtower i volontersku distribuciju raznih tiskanih izdanja. No, oni to ne žele priznati, nego radije optužuju druge da krivo razumiju Bibliju. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.3.2011. na str.9. napisano:

"Nije li čudno što riječi iz Mateja 24:14 – riječi koje su tako jasne i jednostavne da ih i dijete može razumjeti – izazivaju toliko polemika i zbunjenosti?“

U nastavku se kaže da je za to kriv Sotona koji je zaslijepio umove mnogih ljudi kako ne bi shvatili dragocijene istine. Ovakve tvrdnje Vodećeg tijela mi nije drago čuti jer se na sve načine želi opravdati vlastita kriva tumačenja s kojima još uvijek izazivaju polemike i zbunjenost kod nekih svojih članova, dok se ljude drugih vjerskih zajednica uvijek želi povezati sa Sotonom koji ih je zaslijepio da ne vide pravu istinu. Zar isto tako i drugi ne mogu reći da je Sotona zaslijepio razum brata Rutherforda (presjednika Upravnog odbora Društva) koji je ukinuo Russelovo ispravno razumijevanje Rimljana 13:1, smatrajući ga lažnom doktrinom i zabludom, a uveo svoje pogrešno razumjevanje. Međutim, dok uvijek nalaze riječi osude za neka kriva tumačenja drugih crkava, pa čak i svojih članova, oni za sebe nalaze opravdanje pa su u Stražarskoj kuli 1.5.1996. napisali:

“Godine 1929, u vrijeme kad su zakoni raznih vladavina počeli zabranjivati stvari koje Bog zapovijeda ili zahtijevati stvari koje Božji zakoni zabranjuju, smatralo se da se “vlasti“ moraju odnositi na Jehovu Boga i Isusa Krista. Takvo su [pogrešno]  razumijevanje Jehovini sluge imali tijekom kritičnog razdoblja prije i za vrijeme drugog svjetskog rata i dalje sve do razdoblja hladnog rata, s njegovom ravnotežom straha i njegovom vojnom spremnošću. Gledajući unatrag, mora se reći da je ovo [pogrešnogledištekoje je uzdizalo vrhovnost Jehove i njegovog Krista, Božjem narodu tijekom tog teškog razdoblja pomoglo sačuvati beskompromisno neutralan stav

Vodeće tijelo ovdje čak tvrdi kako je Jehova dopustio takva kriva razmišljanja kako bi se vidjela nečija odanost. No, da li je Bog ikada nekom krivom izjavom ili lažnim obećanjem želio iskušati nečiju odanost ili pomoći svojim slugama da budu čvrsti u vjeri? Kako je onda moguće zamisliti da bi Bog nekom lažnom tvrdnjom imao većeg uspjeha kod svojih slugu nego li s pravom istinom? Ako bi to bio princip tumačenja i drugh biblijskih stavaka, onda možemo s pravom sumnjati u njihovu točnost jer bi se moglo posumnjati u biblijska učenja o kraju svijeta, o raju, uskrsnuću i svemu onome što budi nadu i očekivanje u nešto bolje. Kriva tumačenja mogu služiti samo gledištu nekog čovjeka da druge lakše podredi svojim trenutnim stavovima i pravilima do te mjere da u pojedinim situacijama nameće drugima svoju savjest koja postaje kolektivna savjest. Zar isto tako i Katolička crkva, koja je nedavno izmjenila nauku o paklu, ne može reći da je u prošlosti njihovo pogrešno tumačenje uzdizalo Božju pravednost i utjecalo na vjernike da se paze smrtnog grijeha kako ne bi izazvali Božji gnjev. Ako je tako, onda se za sva kriva učenja može naći neko opravdanje, a ne ići u kolektivno optuživanje vjernika drugih kršćanskih zajednica i odbacivanje svojih članova koji se žele uvjeravati u istinitost učenja svoje zajednice. Naša je Zjednica često griješila time što je davala lažne nade u kraj ovog svijeta i druge događaje povezane s tim krajem, pa je C.T.Russell rekao da je i to njegovo “pogrešno predviđanje“...

"...imalo vrlo stimulativan i posvečujuć utjecaj na tisuće vjernika, a koji u skladu s tim mogu dati hvalu Gospodinu – čak i za tu pogrešku. Doista, mnogi mogu zahvaliti Gospodinu zato što vrhunac Crkve nije došao u vrijeme koje smo očekivali tako da Jehovini sluge mogu imati dodatnu mogućnost za usavršavanje svetosti i sudionici s našim Gospodinom u objavljivanju njegove poruke za svoj narod“  ("Dođi kraljevstvo tvoje“ – 1916.).

Takve slične izjave su do danas izrečene svaki put kad se nije ostvarilo predviđanje o kraju ovog svijeta. Zamislimo da je netko u duhovni obrok umjesto soli stavio drogu kao stimulativni pripravak – da li bi taj pripravak a samim tim i stimulativan učinak veličao glavnog šefa kuhinje - Jehovu? Odgovor je jasan. Prema tome, treba biti iskren prema sebi i drugima, a ne licemjerno gledati i osuđivati tuđa razmišljanja, a svoje opravdavati. Zar također i krščani drugih zajednica ne mogu reći da je nauka o Trojstvu, besmrtnosti duše i paklu (koje naša Zajednica ne uči) imala vrlo stimulativan i posvečujuć utjecaj na tisuće vjernika.

Budući da se kraj svijeta nije odigrao u tim ranim godinama 20.stoljeća, vodstvo Zajednice je svim silama nastojalo svoje članstvo pomoću raznih stimulansa držati budnima s obzirom da je kraj uvijek bio u slijedećih nekoliko godina, a time i aktivnima u raspačavanju publikacija koje su izlazile iz štamparija Društva. S tim ciljem je stvorena masovna distribucija i propovjednička aktivnost. No, budući da je cilj opravdavao sredstvo, onda je moguće da su i tu nastale pogreške u razumijevanju biblijskih proročanstava, a u povezanosti s tim čak i onih jasno razumljivih stavaka.

Upravo Isusove riječi iz Mateja 24:14 i 28:19,20, su tako jasne i jednostavne da su ih oni u svojoj prevelikoj revnosti krivo protumačili, u što sam se uvjerio kroz vlastito istraživanje. Ako su mogli pogriješiti u tako jasnim i jednostavno razumljivim stavcima, onda je za pretpostaviti da su mogli pogriješiti i u nekim teže razumljivim stavcima. Prema tome, moja pretpostavka da su oni mogli pogriješiti u tumačenju nije nešto što je trebalo odmah osuditi kao pogrešan cilj u mom istraživanju Biblije jer ta moja pretpostavka počiva na dokazima. Te dokaze sam predoćio starješinama. No, umjesto da su ih razmotrili, oni su mi to uzeli za zlo.

Ante: Jedna stvar Danijele, onoga ... Sad gledaj. Tog se članka sjećam i to je bilo objašnjenje u vezi onih predviđanja o naraštaju, po godinama i tim stvarima. Baš su braća čisto zbog velike revnosti dali naglasak na svoja razmišljanja. To kod tebe može pobuditi sumnju; sumnju da li su i druge stvari možda ispravne. To ja razumijem. S druge strane imao si nerazumijevanje od nekih starješina s kojima si surađivao u Splitu i Makarskoj. Treće, imao si previše velik teret u propovijedanju i onome što si doživljavao. Neki dan sam bio vas, kod tebe i kod Željke. Vi ste oba dvoje bili revni u službi, ali zbog jednog tehničkog razloga niste imali govor za vjenčanje. Sve te stvari, upravo vjerni rob navodi, da mogu biti okidači da netko postane otpadnik. To i nama pomaže da te razumijemo, ali sad druga stvar, da li ti isto razumiješ stvari koje se odnose na tebe, da vidiš zapravo što te je dovelo do takvih stvari, do takvog stanja. Kolika je tvoja odgovornost u svemu tome i što trebaš učiniti da bi zaista opet bio dio Božjeg naroda koji obožava Jehovu i slušao upute onoga koga Jehova koristi u tom slučaju. Znači, mi ovdje prisutni nismo dobili, evo ako ga tamo netko razgnjevi u skupštini to je razlog. Ne, to je samo objašnjenje kako nastaju osobe koje mogu postupiti otpadnički. Doživio je nepravdu, gubitak radosti... Znaš, razboriti rob nije krut, njega ipak Jehova vodi i prije svega pokazuje ljubav. E sada, ako to nama pomaže da te razumijemo u svemu ovome ipak moraš razumjeti da i ti imaš odgovornost onda kada si dio te organizacije i da vidiš što bi trebao učiniti. Bit će ti sigurno lakše.

Primjedba: Oni se stalno drže samo onoga što piše u izdanjima Zajednice u vezi nekih uzročnika i prema tome sude moje poticaje. Svoj komentar vežu uz ono što piše u Stražarskoj kuli od 1996. str.23. odl.8. gdje stoji:

"Zanimljivo je da su mnogi koji su postali žrtvom otpada krenuli krivim putem tako što su se u početku žalili, smatrajući da se s njima u Jehovinoj organizaciji loše postupa (Juda 16). Pronalaženje grešaka u vjerovanjima došlo je kasnije.“

Ovakvi komentari Zajednice samo pokazuju da ona nikad nije s pozitivne strane opisivala nečiju želju i potrebu da samostalno i neovisno istražuje Bibliju, nego je takve uvijek dovodila u vezu sa onima koji samo traže greške. Zato ni starješine mene ne vide izvan tog okvira pa moje poticaje nikako ne mogu dovesti u vezu sa nečim što je opravdano i hvale vrijedno, nego samo sa otpadništvom. Budući da takvo nešto nikad nisu pročitali u izdanjima Zajednice, onda oni nikako ne vide onu drugu stranu niti pokušavaju naći prave i opravdane razloge za moju revnost prema istraživanju Biblije. Umjesto toga oni sve svode na neke navodne uzročnike koji su me naveli da tražim greške u zajednici i toga se drže iako sam im stalno pokušavao objasniti pravi razlog koji je sam po sebi prirodan, razuman i prihvatljiv. Oni smatraju da bi mi bilo puno lakše kad bi postupio onako kako oni žele, odnosno da zanemarim svoju biblijski školovanu savjest i ono što me uči Biblija i da se potpuno podložim autoritetu Vodećeg tijela i onome što oni uče i zahtijevaju od svojih članova.

Drago: Vidiš li ti Danijele da takav način, što kaže Tonći, da su tvoje stavovi, neke ideje, a posebno postupci – da to možemo svrstati u tu kategoriju otpadništva?

Danijel: Ja ih ne vidim kao otpadništvo. Jer, koliko god sam pokušavao naći razloge za moj pristup Bibliji ja nisam nigdje našao da su ona vezana sa otpadništvom. U pitanju je revnost za ono što sam smatrao važnim. Kao što ne mogu reći da su braća (iz vrha) koja su donosila krive zaključke i kriva objašnjenja otpadnici, tako ne mogu reći ni za sebe koji sam se samo želio kroz Bibliju, a ne kroz čovjeka, uvjeriti što je istina. Kad se ja želim uvjeriti u nešto, onda je samo po sebi razumljivo da se ne želim uvjeriti u nešto što je krivo i što nema svoju čvrsto uporište u Bibliji. Ja se želim uvjeriti u ono što je istina i što je dobro za mene i moju vjeru. To me je dovelo do toga da sam se uvjerio i u neka pogrešna tumačenja zajednice. Ne znam kako bi vam to plastično prikazao jer ne bi volio da me krivo shvatite. Smatram da ponekad neka moja riječ može biti protiv mene.

Nadopuna: Želio sam koristiti biblijski primjer za usporedbu ali sam se bojao da će oni shvatiti da se tu radi o njima. Npr. Isus je jednom ispričao usporedbu koja je u negativnom svjetlu prikazala tadašnje upravitelje ili vodeće predstavnike Izraelskog naroda koji su dobili u zakup “vinograd“ u kojem je domaćin podigao stražarsku kulu kako bi ga oni čuvali. Kad je domaćin slao svoje sluge da beru rod, oni su se prema njima postavili kao prema neprijateljima. Nisu ih poštivali već su ih progonili i ubijali bojeći se da će izgubiti taj vinograd kojeg su počeli smatrati svojim vlasništvom. Isus je imao za cilj da oni vide svoju grešku i da je isprave kako bi Božji narod donosio plodove Bogu a ne njima. Oni su griješili jer su od naroda tražili službu prema slovu Zakona, uvodeći mnoga pravila kojima su narod držali u svojoj pokornosti. Nakon te usporedbe u kojoj nisu odmah vidjeli sebe su bili su prisiljeni reći kako domaćin tog vinograda treba odbaciti te vinogradare i na njihovo mjesto postaviti druge. No ubrzo su shvatili i “razumjeli da govori o njima. I tražili su priliku da ga uhvate“ (Mt 21:33-45).

Stjepko: Dobro je birati usporedbe. Tu se slažem. OK. Radije onda promisli, ali samo da ti skrenem pažnju. Vjerni i razboriti rob – vidiš kako je ponizan, priznao je grešku. Možeš li ga u nekom segmentu oponašati? Braća kažu: “nećemo biti tvrdoglavi – je, pogriješili smo.“

Primjedba: Koliko mi je poznato, oni jesu priznali grešku, ali je njihova iskrenost i poniznost ponekad bila upitna. Uzeću nekoliko primjera koji to pokazuju. Predsjednik Društva J.F.Rutheford se 1925.godine izvinio samo betelskoj obitelji jer je kako kaže, od sebe napravio magarca, ali se za svoja dogmatska tumačenja nije javno izvinio svoj ostaloj braći, nego je još okrivio Božji narod za sebičnost jer su mnogi od njih pokazali sebične interese time što su željeli i očekivali svoje spasenje u vrijeme koje je on najavio. (Stražarska kula 1925. str 259). Također je rekao da su braća trebali na 1925-tu godinu gledati kao na “vjerojatnost“, a ne biti toliko “sigurni“ u nju (Godišnjak 1975. str 146). Međutim, upravo je on u svojim izdanjima napisao da je “pouzdano očekivati“ da će se te stvari desiti. Ako se on izvinio betelskoj obitelji, zašto se nije potrudio da se preko časopisa izvini cijeloj zajednici i omogučio da se tako i ostali članovi u ime cijele zajednice izvine svim ljudima kojima su objavljivali lažna predviđanja. Kako bi zaobišli svoju osobnu odgovornost Vodeće tijelo je više puta isticalo samo kolektivnu odgovornost za koju su rekli:

Jehovini svjedoci žarko žele znati kad će nastupiti Jehovin dan. U svojoj gorljivosti ponekad su pokušavali izračunati kad bi mogao doći taj dan. No čineći to, oni nisu, kao što je bio slučaj i s Isusovim ranim učenicima, uzeli u obzir upozorenje svog Gospodara da mi ’ne znamo kad će vrijeme nastati‘ (Stražarska kula, 1.9.1997. str.21. odl.15).

U Probudite se od 22.6.1995. na str.3. u članku “Predviđanja o kraju svijeta“ su naveli niz primjera krivih nagovještaja i očekivanja o kraju svijeta, ali nisu niti jednom riječju spomenuli činjenicu da su upravo oni u Upravnom tijelu od samog svog osnutka najviše puta pogrešno predviđali kraj. Čak su spomenuli poimenice neke kao što je bio Miller i drugi, koje su nazvali “zloslutnim prorocima“, ali niti jednom nisu u tom dijelu spomenuli Russella, Rutherforda, Knorra, Franza i cjelokupno Upravno i Vodeće tijelo jer je taj dio članka bio pisan s namjerom da se osude oni izvan Zajednice. Zatim su u slijedećem članku na str. 9. u drugačijem svjetlu spomenuli neka svoja pogrešna tumačenja i očekivanja kako ne bi bili povezani sa “zloslutnim prorocima“. Da bi se njihove pogreške prihvatile kao nešto što je samo po sebi razumljivo, oni su morali u tom članku zaobići iskazati ispriku i osobnu odgovornost. Odgovornost za kriva očekivanja su opet prebacili na cijelu zajednicu pa su napisali:

Istraživači Biblije, od 1931. poznati pod imenom Jehovini svjedoci, očekivali su i da će se 1925. ispuniti divna biblijska proročanstva. Pretpostavljali su da će u to vrijeme započeti zemaljsko uskrsnuće, kad će se u život vratiti vjerni muževi starog doba kao što su Abraham, David i Danijel. U novije doba mnogi su Svjedoci nagađali da bi se zbivanja povezana s početkom Kristove Milenijske vladavine mogla početi odvijati 1975“.

Na isti način su se postavljali i prema svojim kasnijim pogrešnim proricanjima. Iako je "Vodeće tijelo" bilo "čvrsto uvjereno" u ispravnost svog tumačenja o posljednjem “naraštaju“ oni su 1995. promijenili svoje krivo tumačenje bez ikakve isprike svojim članovima pa su opet odgovornost sa sebe prebacili na cijelu zajednicu kao što piše:

"Željan da vidi kraj ovog zlog sustava, Jehovin je narod katkada nagađao s obzirom na vrijeme izbijanja 'nevolje velike', povezujući to čak s izračunavanjima životnog vijeka naraštaja od 1914. Međutim, nagađanjem koliko godina ili dana traje naraštaj ne 'stičemo srce mudro', već time da razmišljamo o tome kako da 'brojimo naše dane' prinoseći radosno hvalu Jehovi." (Stražarska kula, 1.11.1995. str.17).

U ovoj je izjavi cijeli Božji narod okarakteriziran kao oni koji svojim nagađanjima ne stiću mudro srce. Time su zaobišli reći kako upravo oni u Vodećem tijelu snose najveću odgovornost i krivnju jer nisu pokazali mudrost iako su sebe prikazivali kao jedinog vjernog i mudrog roba kojeg Isus ima na zemlji. Oni su se u ovom članku trebali ispričati Božjem narodu, a ne ga krivo prikazivati. Trebali su priznati da su oni u vrhu s tim pogrešnim tumačenjem uvjeravali svoje članove da u službi propovijedanja s potpunim uvjerenjem prenose “Božje obećanje“ o kraju ovog svijeta koje će se desit prije nego izumre naraštaj koji je vidio znakove započete od 1914. Tako su još 1992. godine pod tim geslom napisali:

"Zato su Jehovini svjedoci više nego ikad čvrsto uvjereni u ispravnost svog razumijevanja značenja svjetskih zbivanja od 1914. Imajući takvo uvjerenje, pokazali su se kao sredstvo u rukama Najvišeg Boga. Oni su ti koji su bili zaduženi za izricanje božanske poruke u ovom izuzetnom vremenu." (Stražarska kula, 1.5.1992., str 23).

Tko je Jehovine svjedoke čvrsto uvjerio u nešto što se pokazalo pogrešnim? Tko ih je zadužio da izriću tu pogrešnu poruku? Tko im je nametao svoju volju i svoje mišljenje? Tko im je zabranjivao da drugačije misle? Zna se – njihovo Vodeće tijelo. Tako ispada da je ta "božanska poruka" bila samo nagađanje onih članova iz Vodećeg tijela koji "ne stiču srce mudro". Ove činjenice bi zasmetale svakome iskrenom vjerniku, ali su te činjenice skrivene čak i tekstu, tako da je i starješina Miletić dobio dojam da su oni uvijek postupali ponizno. Umjesto da se osobno izvine i preuzmu odgovornost na sebe, oni su u svim ovim izjavama nametnuli kolektivnu odgovornost svih Jehovinih svjedoka. Isto tako, umjesto da su se osobno izvinili i priznali grešku u vezi dogmatskog tumačenja po kojem je posljednja generacija ljudi trebala doživjeti kraj ovog svijeta još pred kraj prošlog stoljeća, oni su samo prezentirali novo tumačenje kao “novo svjetlo“. Kako bi sa sebe skinuli odgovornost oni su u Stražarskoj kuli 1.6.97 str 14, st. 7. napisali:

"Skromnost sprečava razred vjernog i razboritog roba, koji ima zadatak da kršćanskom kućanstvu osigurava hranu u pravo vrijeme, da se drsko istrčava i da neobuzdano nagađa o onome što još nije sasvim jasnoRazred roba nastoji da ne bude dogmatičan. On nije toliko ponosan da ne bi priznao kako trenutno ne može odgovoriti na svako pitanje, imajući jasno u mislima riječi iz Priča Salamunovih 4:18. (...) Nemojmo nikada biti nestrpljivi kad je u pitanju Jehovin način upravljanja, pokušavajući se nerazborito istrčavati ispred Otkrivatelja tajniKako je samo ohrabrujuće znati da kanal kojim se Jehova danas služi to ne čini! On je i vjeran i razborit (Matej 24:45; 1. Korinćanima 4:6).“

Ovom izjavom su sa sebe skinuli sve one negativne crte koje bi poništile njihovu reputaciju “razboritog roba“ ali su zato sve te negativne strane prebacili na cjelokupni Božji narod, a posebno one svoje članove koji poput mene samostalno istražuju Bibliju i dolaze do drugačijih i točnijih objašnjenja. Naime, dok su oni nametali svoja kriva dogmatska tumačenja, dok su se istrčavali i neobuzdano nagađali što bi se trebalo desiti 1914.,1918.,1925., 1975., i do kraja 20.stoljeća, bilo je pojedinaca koji su samostalno došli do ispravnog razumijevanja, ali se takve pojedince ne uzima za ozbiljno nego ih se odmah smatra neskromnima, drskima, neobuzdanima, ponosnima, nestrpljivima i nerazboritima, a na kraju i otpadnicima koje treba isključiti. Tako su postupili i u procesu protiv mene. Apsurdno je da od mene traže da priznam grešku prije nego se moje tumačenje pokaže krivim, a još apsurdnije je da traže kako u tom segmentu trebam oponašati članove Vodećeg tijela koji su svoju grešku prebacili na cijeli narod. Ako sam pogriješio i učinio nešto što je protivno kršćanskoj vjeri i izvornom biblijskom učenju, onda sam spreman priznati grešku i snositi svoju odgovornost a ne je prebacivati na nekoga drugog.

Danijel: Evo, mogu li vam dati jedan primjer, samo jedan primjer...

Vedran: (se ubacuje) Zašto u ovome nisi prepoznao pomoć?

Danijel: Jesam, ali ...

Vedran: Ti opet ideš nama davati pouku.

Primjedba: Oni su se od samog starta postavili tako da ja ne smijem njima davati nikakvu pouku. To me podsjeća na primjer čovjeka kojega je Isus izliječio zbog čega su njegovi roditelji dovedeni na ispitivanje pred farizeje. Oni su se bojali da će biti izopćeni iz sinagoge ukoliko priznaju Isusa za proroka pa su tražili da sin sam kaže tko ga je izliječio. Kad je prilikom ispitivanja dao iskaz o onome što je zaključio, a što farizeji nisu nikako mogli pobiti onda su mu odvratili: “Sav si se u grijesima rodio, i ti da nas učiš?” I izbacili su ga!“ (Iv 9:34). Zatvorili su mu usta time što su na njega gledali kao grešnika koji ne može ispravno razlučivati stvari. Svoju su riječ nametali kao mjerodavnu i to pod prijetnjom izopćenja. Ja sam se također uvjerio u neke činjenice pa sam prilikom ovog ispitivanja želio to reći iako sam se i sam suočio s prijetnjom isključenja. Umjesto da pokušaju osporiti moje zaključke oni su mi samo željeli dati do znanja da ja nisam u poziciji da njih učim jer sam pred njih doveden kao grešnik.

Danijel: Ne, ne, nije to pouka, nego primjer - primjer da vidite kako mi se nameću neka pitanja i argumenti kod čitanja Biblije. Tu stanem jer ne mogu razumjeti te stavke onako kako ih je objasnila Zajednica. Možda će te me bar pokušati razumjeti, jer ne bi volio da me krivo shvatite. Evo, neka netko nađe stavak iz Izaije 6:6, a netko drugi Otkrivenje 5:5. (svi nevoljko otvaraju Bibliju i prate moje čitanje)

Izaija 6:6 – “A tada je jedan od serafa doletio k meni...“

Izraz “jedan“ – ovdje ne kaže da postoji samo jedan seraf nego da je to jedan od serafa. Znači u stavku možemo prepoznati jedninu i množinu. Očito ima više serafa. Drugi primjer je:

Otkrivenje 5:5 – “Ali jedan od starješina...“ 

Opet isti izraz. Znači, ne jedan starješina. Znači i ovdje imamo jedninu u kojoj prepoznamo množinu tj. više starješina istog ranga.

Matej 26:14... “...jedan od apostola...“

Stiv: (se ubacuje). Oprosti, oprosti, gdje mi idemo? (u prijevodu: “gdje to vodi“)

Danijel: Ne, samo jedan primjer...

Stiv: Ne, ne, ne! Dosta!

Stjepko: Je...

Drago: Koji ti je cilj?

Danijel: Evo ovako, to je jedan primjer gdje ja kad dođem do nekog stavka pokušam ga shvatiti u svjetlu svih biblijskih stavaka koji nose istu misao. U Danijelu 10:13 se vidi ista konstatacija. I ja sad tu stanem. Mogu li vam pročitati taj stavak?

Drago: Ajde pročitaj.

Danijel: Tu kaže: “A gle, Mihael - jedan od najviših knezova...“ ili jedan od arhanđela. “Jadan od“! Da li onda postoji jedan arhanđeo ili ih ima više. Znači...

Stiv: OK!

DanijelTo je samo jedan primjer kako ja ponekad dođem do ...

AnteKoji je tebi problem u ovim stavcima?

DanijelZnači, kad dođem do nekog biblijskog stavka koji mi kaže, ili više njih kad ih zajedno stavim na istu poziciju, onda izraz “jedan od“ znači “jedan od više njih“ istog ranga ili položaja.

Stiv: Što to znači?

Stjepko: Da, što to znači?

Stiv: Da li ti misliš, da Mihael nije jedini arhanđeo, nego da ima i neki drugi arhanđeo?

Danijel: Ja samo kažem da mi Biblija kroz taj izraz daje tu mogućnost u koju se ja želim uvjeriti. To je isto kad se kaže “jedan od generala“. Koliko generala ima u Hrvatskoj vojsci?

Vedran: Braćo ako vi to želite slušati, slobodno izvolite, ja u tome ne želim sudjelovati. (htio se dignuti u znak protesta)

Primjedba: Tu scenu protesta su on i Stiv iznijela kasnije i pred mojom ženom u našem domu, želeći je uvjeriti kako su moja takva istraživanja Biblije i razmišljanja otpadnička. No, to je mene i moju suprugu još više uvjerilo u njihov pogrešan stav. Što bi bilo kad bi neka osoba koja nije član Zajednice, s kojom bi oni razgovarali ili vodili biblijski tečaj, postupila poput Berejaca? Što bi bilo kad bi ta osoba, koja bi u Bibliji primjetila isto što i ja, postavila isto to pitanje? Da li bi oni u znak protesta okrenuli leđa i zaključili da s tom osobom nema koristi ići dalje u raspravu ili bi joj pokušali dati neki razuman odgovor? Kako bi Isus postupio? Isus je dozvoljavao da mu se postavljaju i škakljiva pitanja jer se nije bojao da će ga itko dovesti u zabunu. On je smireno odgovarao na takva pitanja. No, njihova reakcija u mom slučaju samo pokazuje da su oni mene unaprijed već osudili kao otpadnika tako da je svaka moja riječ ili komentar u njihovim očima bio promatran u negativnom kontekstu. Zato mi kasnije nisu više dozvolili da pred njima otvaram Bibliju i dajem svoje komentare kojim bi objasnio svoj stav i razmišljanje.

Takvo njihovo ponašanje prema meni je u Bibliji jasno prikazano u načinu na koji su se farizeji ponašali prema Isusu kad im je ukazivao na ono što piše u Bibliji. Kad je Isus jednom postavio svojim protivnicima pitanje "što misle o Kristu čiji je on sin“?, i kad im je iz Pisma dokazao da je njihovo mišljenje netočno, oni mu nisu mogli ništa odgovoriti. Morali su okrenuti leđa i otići tako da ga “od tog dana više nitko nije usudio ništa pitati“ (Mt 22:41-46). Umjesto da dublje zavire u Božju Riječ i uvjere se u pravu istinu o Kristu, oni su njegove izjave i postupke dovodili u vezu sa demonima i bogohuljenjem nakon čega su viječali da ga pogube kao otpadnika. Tako je bilo i u mom slučaju. Umjesto da mi ta braća odgovore na moje pitanje i odagnaju sumnje oni su se uplašili mog jednostavnog pitanja. Uplašili su se da netko od običnih vjernika u njihovoj prisutnosti dovede u sumnju neko trenutno "učenje“ i uvjerenje.

Stjepko: Svima nam je jasno, ali koja je onda istina

Danijel: Hoću reći da ponekad kad dođem do konačnog zaključka, ja ga ne želim zadržati samo za sebe. Pokušavam ga nekako prezentirati u svjetlu Biblije, ne pred svima. Ovo je sad pred vama, al htio sam nekako da onaj tko nam daje objašnjenja, a to je Vodeće tijelo, da ponekad možda dobije informaciju od nekoga poput mene koji može skrenuti pažnju na taj ili drugi izraz.

Stjepko: Tko kaže da oni nemaju to objašnjenje?

Danijel: Ne, ja to ne kažem, niti sam to htio reći na takav način. Ja sam došao do tog zaključka, ali ne znam da li je ta informacija kod njih ili nije. Moja je potreba da ja to kažem. Npr. kad ti kažeš nešto na sastanku i ja vidim neku pogrešku. Ja ne znam da li je tebi netko skrenuo pažnju na to. Ja to ne znam. Ali ja se osjećam odgovornim jer sam to čuo. Razumješ.

Napomena: Na ovu temu o Mihaelu sam napisao preko dvadeset stranica u kojima sam iznio sve argumente koji jasno i razumljivo ukazuju tko je arhanđeo Mihael. Treba uzeti u obzir da je Zajednica više puta mijenjala svoju teoriju o Mihaelu pa se trenutno drži ove po kojoj je Mihael sam Isus Krist. Zanimljivo je da Zajednica ima potpuno slična objašnjenja kao što ih je u svojoj knjizi dala Ellen White – adventistička proročica koja je utjecala na stvaranje adventističke teologije. Ponovno ću ukazati na onu pogrešku kada je Zajednica preko trideset godina uvjeravala druge da su "više vlasti“ koje je Pavle spomenuo u Rimljanima 13:1, Jehova i Isus Krist, a ne svjetovne državne vlast kako je to ranije vjerovao bivši predsjednik Društva C.T Russell i svi koji su bili s njim povezani. Ako su u tako jasnim i lako razumljivim stavcima mogli zamijeniti ljude s Bogom i Kristom, onda su i arhanđela Mihaela lako mogli zamijeniti s Isusom zbog nekih navodnih sličnosti. Za mene je to bilo važno znati jer su po pitanju Isusa još u prvom stoljeću postojala mišljenja koja su apostoli smatrali krivima. Tako je apostol Ivan upozori kršćane da postoje neki učitelji koji tvrde da “Isus nije došao u tijelu“. Naime, on je rekao: "Izjavu koju je nadahnuo Bog prepoznat ćete po ovome: svaku izjavu koja priznaje da je Isus Krist došao u tijelu nadahnuo je Bog. No nijednu izjavu koja ne priznaje Isusa nije nadahnuo Bog. Takvu je izjavu nadahnuo antikrist, a čuli ste da ona dolazi, i sad je već u svijetu“... "Jer mnogi su varalice izašli u svijet, oni koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu. To je varalica i antikrist“ (1.Iv.4:2,3; 2.Iv  7). Kao što je bilo važno govoriti istinu o prirodi Isusovog zemaljskog postojanja, trebalo je govoriti istinu i po pitanju Isusovog nebeskog postojanja kako ne bi bili prevareni i umanjivali vrijednost Isusove uloge. Oni koji su tvrdili da Isus nije došao u tijelu, su mogli dovesti u pitanje pravu vrijednost Isusove smrti i otkupne žrtve. Tako i oni koji Isusa smatraju najvišim anđelom, mogu dovesti u pitanje njegovo božanstvo i pravu sliku o njegovoj nebeskoj poziciji.

Čudina: Je si li pročitao brate uputstva Zajednice za to objašnjenje?

Danijel: Jesam.

Jakov: I ti se ne slažeš, je li?

Danijel: Ne da se ne slažem, nego me neka od njih dovode u zabunu.

Nadopuna: U Galaćanima 1:7 piše da su neki učitelji zbunjivali braću svojim tvrdnjama. Nije ništa čudno da i danas postoje zbunjujuća tumačenja i učenja.

Jakov: Evo za kraj samo...

Ante: (se ubacuje) ...Imaš tu dole fusnotu. Zajednica je dala tu fusnotu.

Danijel: Znam.

Nadopuna: U fusnoti stoji: “Mihael“ znači “tko je kao Bog“. No po tumačima adventista to ime znači “onaj koji je kao Bog“. U svakom slučaju se tog anđela želi izjednačiti s Kristom.

Komentar: To značenje imena Mihael ne može ovog arhanđela automatski povezati sa Isusom jer Isus nije jedini koji je trebao braniti Božju vrhovnost i moć. Isusovo ime uključuje puno više od ovog značenja jer mu je Bog dao ime iznad svakog drugog imena, dok je ovaj arhanđeo i tada i u vrijeme Isusove nebeske slave i dalje nosio ime Mihael. (Fil 2:9). Npr. iako se za Jehovu i Krista koriste iste titule “alfa i omega“, Zajednica ipak objašnjava da među njima postoji razlika. Ja sam tako i u slučaju Isusa i Mihaela objasnio da se radi o dvije osobe i da se izrazi koje naizgled upučuju na sličnosti ipak razlikuju u izvornom biblijskom kontekstu.

Jakov: Evo htio sam za kraj pročitati nešto. U 2.Timoteju 2:17,18 kaže:

“...njihova će se riječ širiti kao gangrena. Među njima su Himenej i Filet. Ti su ljudi odstupili od istine, govoreći da je uskrsnuće već bilo, te nekima potkopavaju vjeru.“

... Objašnjenje kaže:

“Ništa ne ukazuje na to da ti ljudi nisu vjerovali u Boga, u Bibliju i Isusovu žrtvu. Ipak ih je na temelju onoga što su naučavali o uskrsnuću, Pavao ispravno žigosao kao otpadnike s kojima se vjerni kršćani ne druže“ (Stražarska kula, od 1.11.1987. str. 31)

... Oni nisu ništa rekli drugo, oni su govorili o uskrsnuću ali su imali svoju verziju uskrsnuća.

Primjedba: Ovo je još jedan primjer kako oni krivo koriste neki biblijski citat protiv mene samo da bi dokazali da sam ja otpadnik iako vjerujem u Boga, Isusa i Bibliju. Kao drugo, treba vidjeti zašto je Pavle ovu dvojicu žigosao kao otpadnike. Naime, prema izvješaju iz 1.Timotejeve 1:19,20 - Himenej i Filet su odbacili vjeru i čistu savjest i doživjeli brodolom vjerete su hulili na istinu, što znači da više nisu imali čvrstu vjeru u Boga i Krista, a kamo li u uskrsnuće tijela. Budući da je Isus za kršćane ta “istina“, onda “odstupanje od istine“ znači odstupanje od Krista. Zbog tog odstupanja oni su bili navedeni da hule na istinu, odnosno na Krista i govore iskrivljene stvari koje potkopavaju sam temelj vjere u Krista i njegovu otkupninu. Stoga objašnjenje Zajednice da su oni i dalje čvrsto vjerovali u Isusa i njegovu ulogu nije točno – pa se stoga njih ne može dovoditi u vezu sa mnom koji ničim nisam hulio na istinu, kao što ih se ne može dovoditi ni u vezu sa Russellom koji je, unatoč krivom vjerovanju, da je "uskrsnuće već nastupilo“, vjerovao u Boga, u Bibliju i Isusovu žrtvu. Naime, brat Russell je imao svoju verziju uskrsnuća koju je prihvatio na temelju tumačenja adventista pa je sve do svoje smrti tvrdio da je uskrsnuće već započelo 1878. za izabranu grupu kršćana. Da li je zbog toga bio poput Himeneja i Fileta koji su odstupili od istine? Umjesto da vide kako na meni nema krivice po kojoj bi me sudili, oni uporno žele dokazati nešto što se ne može dokazati čak ni Biblijom, pa čak i neke stavke upotrebljavaju protiv mene kako bi me povezali sa onim s čim nemam nikakve veze. To sam im pokušao reći, ali nikako da ih uvjerim u njihovo krivo prosuđivanje po kojem su me željeli dovesti u vezu sa onima koji drugima potkopavaju vjeru. (ne vjeru u Boga nego u Vodeće tijelo)

Danijel:... Ta njihova riječ (od Himeneja i Fileta) se širila poput gangrene, ali na koji način? Među braćom, a ne među onima koji su tu stvar trebali sagledati. Oni su očito iz krivih poticaja to javno širili među braćom na način da su svojim izjavama hulili na Boga i umanjivali vrijednost Kristove žrtve, a to je ogromna razlika između njih i mene.

Napomena: Umjesto da mi dokaže da sam hulio na istinu ili obezvrijedio svoju vjeru u Boga i Krista, Ante to preskače i vješto prelazi na daljne argumente kojim je želio dokazivati moju krivicu. Pa kaže:

Ante: Danijele oprosti, ali pokušaj razumjeti. Ti kažeš “upornost“. Je li to pozitivna upornost? Znaš do čega te to dovede. Brat Čudina ti je citirao članak iz te Stražarske kule. Ja se siječam tog članka jer sam ti  osobno poslao to na mail.

Danijel: Znam.

Nadopuna: Taj članak je napisan iz pozicije obrane autoriteta Vodećeg tijela i organizacije, a ne iz pozicije gledišta temeljenog na prihvaćanju svih kršćana u jednu obitelj unatoč razlikama u mišljenjima koje ne obezvrijeđuju Božju Riječ ni temelj vjere. Da je Vodeće tijelo prihvatilo svoj duhovni autoritet na pravi način, onda bi taj članak bio napisan na načelu poštivanja individualnosti i različitosti po kojem se od ljudi ne očekuje da uđu u standardni model gdje svatko misli, reagira i govori na isti način. Božji način nije uniformiranost već jedinstvo u različitostima. Dok se s jedne strane u tom članku osuđuju druge kršćanske zajednice u kojima se danas prepoznaje to jedinstvo u različitostima, naša Zajednica ide u drugu krajnost i pokušava braniti načelo koje je u srednjem vijeku uvela katolička crkva u obrani svojeg papinskog autoriteta i crkvenog poretka pri čemu se želi eliminirati sve one beznačajne vjerske razlike koje se smatraju prijetnjom. Zato se u članku koriste biblijskim primjerima na način da ih se vadi iz konteksta pa u jedan koš stavljaju sve neistomišljenike – i one koji svojim mišljenjem obezvrijeđuju temeljne stvari vjere u Boga i Krista i one koji to ne obezvrijeđuju iako se ne slažu sa svim što Zajednica uči. Katolička je crkva tu pogrešku nastoji ispraviti dok naša Zajednica svoj autoritet i dalje nastoji braniti na tom istrošenom nebiblijskom načelu. Ante mi je pomoću tog članka iz Stražarske kule želio ukazati kako bi ja trebao gledati na ona svoja razmišljanja koja se razlikuju od učenja Zajednice i mislio je da je s tim učinio dovoljno da spoznam svoju pogrešku. No ja sam u tom članku spoznao pogrešno razmišljanje kojim se vodi Zajednica u obrani svoje pozicije jedine prave religije koju je sama sebi namijenila. Zato sam unatoč tom članku nastavio razmišljati i postupati po svojoj savjesti ne obazirući se na njihov pokušaj da me zaustave svojim gledištem.

Ante: Prema tome, i sam si pročitao te stvari koje mora da su ti jasne i sada te ja ne želim usporediti sa tom osobom, ali oponašaš čin jednog duha, a to je duh koji Sotona pokazuje. On zna da ide u uništenje. On zna da nema ništa drugačije, ali on ne staje. Što je uzrok? Vjerojatno ponos. Ne kažem da si ti on, razumiješ, ali se moraš čuvati duha kojeg on pokazuje. Ako vidiš sada da ti se želi pokazati dokle to dovodi, daju ti se argumenti i stvari koje si mogao sam istražiti. Znaš, ako ideš dalje, onda to nije više pitanje tvog shvačanja. Ok, ti sutra možeš reći da ćeš davati izvještaj, ali stvar je ponosa.

Primjedba: Za razliku od Sotone koji uporno inzistira na svojim lažima kako bi se uzdigao do Boga i borio protiv njega, ja znam da ima drugog objašnjenja i uporno inzistiram na istini koja se može dokazati pomoću Biblije – na istini kojom se može veličati i slaviti naš Bog Jehova i njegov Sin Isus Krist. Ponašao sam se poput iskrenih Istraživača Biblije iz naše povijesti za koje je Russell napisao:

”Naš je posao (...) bio sakupiti rasute fragmente istine i predstaviti ih Gospodinovom narodu — ne kao nove, ne kao naše vlastite, nego kao Gospodinove. (...) Djelo u kojem je Gospodin milostivo pristao koristiti naš ponizni talent u manjoj je mjeri bilo djelo stvaranja nego što je bilo djelo rekonstrukcije, prilagođavanja i usklađivanja.“ (Stražarska kula, 1.12.1993. str.18, st.15).

Russell je ovdje istaknuo ponizni talent onih koji istražuju Bibliju, a ne njihov ponos. Iako su on i njegovi suradnici uporno išli dokazivati svećenstvu raznih kršćanskih crkava što zapravo Biblija uči i kako će se ispuniti njena proročanstva, to se nikako ne želi dovoditi u vezu sa ponosom. Samo su protivnici za Russella mogli govoriti da je ponosan. No, naša Zajednica za Russella u tom članku kaže:

"... Je li on bio ponizan čovjek? Doista jest. Kao što se može primijetiti, u tekstu svog djela Studies in the Scriptures (Studije Pisama), koje sadrži šest svezaka sa nekih 3 000 stranica, nijednom nije spomenuo sebe. Publikacije Watchtower Bible and Tract Societya danas slijede ovo isto načelo, time što ne svraćaju pažnju na ljude jer se ne identificiraju pisci koji su napisali članke". (Stražarska kula, 1.12.1993. str.18, st.15).

Kad bi netko čitao moje tekstove, uopće ne bi mogao znati tko iza njih stoji, osim ako bi mu ja to osobno dao do znanja. Zato sam Zajednici jednom poslao neka tumačenja u obliku anonimnog pisma. Kasnije sam im objasnio razlog zašto sam to učinio, pa sam im 28.04.2007. izmeđuostalog napisao:

"(...) U mom slučaju je specifično to što mi se iz podsvijesti često nameću misli koje ne odbacujem nego im poklanjam više nego običnu pažnju. Osjećam kao da su te misli u meni bile sakrivene sve dok ih nisam isprovocirao sa slikama i mislima koje su nastajale prilikom mog osobnog proučavanja Biblije. Dok bi ih istraživao vrlo brzo bi nalazio one stavke koje bi zajedno sa drugim izvještajima iz Biblije stvorile dovoljno argumenata koje nisam mogao zanemariti. Tako bi nastajala tumačenja koja su dovoljno čvrsta da sam ih počeo smatrati ‘novom naukom’. Ta ‘nova nauka’ nije promijenila onu osnovnu nauku o Bogu i Kristu, ali je zato neke ključna tumačenja Zajednice dovela u pitanje. Koja su to tumačenja?  To neka za sada bude ‘tajna’ koju ću otkriti u svoje vrijeme.

Reći ću samo to da je riječ o tumačenjima koja nisu uzdrmala moju vjeru, ali su me kao i proroka Danijela ‘uznemirila’. No, prije tih ‘objava’ bi volio s vaše strane dobiti odgovor na već postavljena pitanja. Da bi mi odgovorili na ta pitanja, potrebno je da još jednom steknete uvid u način kako dolazim do novih biblijskih argumenata koji još bolje tumače neke biblijske stavke i da vidite da li u mojim tumačenjima ima imalo subjektivnosti koja bi me vodila u pogrešnom pravcu. Zato sam vam pred kraj prošle godine uputio jedno anonimno pismo sa tumačenjima dvaju biblijskih stavaka za koja sam smatrao da imaju u sebi dovoljno pokazatelja koja bi nekoga od vas navela da na mene ne gledate kao na nekoga tko se suprotstavlja istini, nego koji traga za istinom u Bibliji u kojoj se krije ključ za bolje razumijevanje. Nadam se da ste imali dovoljno vremena da ta ‘tumačenja’ razmotrite bez predrasuda. Ukoliko ste zanemarili to moje pismo, onda ću biti slobodan da vam ovom prilikom ponovno stavim na uvid ta ista tumačenja, zajedno s još jednim koji jedno proročanstvo stavlja u nove vremenske okvire. Ako duboko u podsvijesti vašeg uma počiva neka sakrivena misao koja je tu postavljena Božjim duhom, onda je moguće da je na ovaj način isprovociram da izađe na vidjelo dana kako bi mi mogli odgovoriti na već postavljeno pitanje: Da li je moj dar tumačenja i razumijevanja od Boga ili od čovjeka? Jer ako je ova zamisao od čovjeka propast će; ali ako je od Boga, ne može se spriječiti’ (...)"

Kad sam im dao do znanja da sam im ja uputio to anonimno pismo oni su mi odgovorili da nije praksa da razmatraju anonimna pisma. Zato sam morao osobno stajati iza svojih pisama i potpisivati ih svojim imenom. I ja sam poput Russella osjećao da Gospodin koristi moj ponizni talen jer nisam želio isticati svoje ime nego dozvoliti Vodećem tijelu da sve što je argumentirano, putem njihovih publikacija dođe do svih iskrenih kršćana, bez obzira tko stajao iza tih rekonstrukcija rasutih fragmenata istine i raznih usklađivanja i prilagođavanja biblijskom kontekstu. Ja se nisam želio postaviti kao gospodar znanja nego kao sluga kojeg Gospodin može koristiti za unapređivanje biblijske spoznaje i u tom svojstvu surađivati sa njima. Kao što Zajednica želi u toj stvari istaknuti ponizan stav brata Russella, onda su, da su to htijeli, mogli u cijeloj toj mojoj dobroj namjeri istaknuti i moji suci. No, oni su sudili mojim poticajima i krivo ih prikazivali. To je zato što je Zajednica sve do sada uvijek u negativnom svjetlu prikazivala one koji samostalno istražuju Bibliju, pa su i ovi starješine na mene gledali samo kroz te crno-bijele naočale.

Čak ako je u pitanju nečiji ponos, on može biti negativan ili pozitivan ovisno o tome kakvi su nečiji poticaji. No oni su moje poticaje bez ikakvog dubljeg preispitivanja povezali sa Sotonom jer su unaprijed mene gledali kao suparnika a ne kao mogućeg suradnika u istini. Budući da je Isus objasnio kako Bog svoje znanje otkriva poniznim ljudima, a sakriva od ponosnih, onda su po toj logici moji suci zaključili da moja spoznaja nikako ne može biti rezultat poniznosti, jer bi time prihvatili činjenicu da Bog može i meni otkriti neke stvari neovisno od čelnih ljudi. Tako su bili primorani da mi pripišu negativnu crtu ponosa. To što mi se želi reći da sam sebe svojom upornošću dovodim u situaciju da me se isključi ne mora biti stvar negativnog ponosa jer je i Isus uporno išao dalje iako je znao do čega će ga to dovesti i da će ga vodstvo vlastite zajednice zbog toga vjerojatno osuditi. Međutim, ponos se može vidjeti samo kod onih koji se, unatoč dokazima, nikako ne žele uvjeriti i priznati da su njihova gledišta u krivu. Tako u knjizi “Vječno živjeti“ pogl 3. st.12,20. "Stvarni značaj tvoje religije", stoji:

“Želimo li Božje odobravanje, moramo biti sigurni da je ono što vjerujemo suglasno s naukama Biblije... Kako bi reagirao ako ti se dokaže da je ono što vjeruješ krivo? Pretpostavimo da se prvi put voziš automobilom u neko mjesto. Imaš auto kartu, ali nisi uzeo vremena da je pažljivo proučiš. Netko ti je rekao da kreneš određenim putem. Ti iskreno vjeruješ da ti je pokazao pravi put. Ali, što ako to nije točno i netko te upozori na zabludu? Što ako na temelju tvoje vlastite karte pokaže da si na krivom putu? Zar radi ponosa ili svojeglavosti ne bi priznao da se nalaziš na krivom putu? Budi stoga spreman promijeniti se ako istraživanjem vlastite Biblije saznaš, da se u religioznom pogledu nalaziš na krivom putu.“

Do nedavno sam bio ponosan na to što sam član zajednice Jehovinih svjedoka jer sam smatrao da smo mi jedina Zajednica koja ima Božje odobravanje. Pod tim ponosom nisam želio vidjeti u pravom svjetlu ona pogrešna tumačenja koja sam u službi propovijedanja prezentirao ljudima. Ja sam iz ponosa smatrao nerazumnima one ljude koji su odbacivali takva tumačenja. Bio sam ponosan jer nisam želio preispitati njihove argumente nego sam uporno tvrdio da su takvi u krivu, a ne ja ili moja Zajednica. No, pokazalo se da su ti ljudi imali neke razloge da ne vjeruju svakom tumačenju Zajednice, a da sam ja iz ponosa donosio krive prosudbe o sebi i njima. Bio sam ponosan kad sam čitajući Bibliju odbacivao one biblijske stavke koji jasnije objašnjavaju neku temu jer sam više vjerovao onome što piše u izdanjima Zajednice nego svom razumu koji je trebao ponizno prihvatiti ono što Božji duh kaže. Takav ponos me je činio slijepim pored svojeg zdravog razuma sve dok nisam i sam bio spreman da vidim što je zaista istina. Kad sam se ponizio i dozvolio da mi Biblija govori bez ikakvih unaprijed stvorenih zaključaka onda sam odbacio taj ponosan i svojeglav stav. Na temelju osobnog istraživanja Biblije sam uvidio da sam bio u zabludi zbog nekih krivih učenja Zajednice. No, sada me ta ista Zajednica sudi što sam se usudio preispitati svoju religiju i njena učenja jer sam time po njihovom mišljenju razvio ponos s kojim sam išao toliko daleko da sam bio spreman o svojim saznanjima upoznati njih i Vodeće tijelo. Tu moju duhovnu aktivnost i radost da surađujem sa njima na dobrobiti cijele zajednice su usporedili sa duhom Sotone, što me je jako povrijedilo. Brat Russell je jednom rekao:

“Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo tko zna nešta bolje, neka to uzme. Ako bilo tko od vas ikad nađe nešta bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Stražarska kula, 15.12.1914, str. 376.).

Ja sam to našao i želio njima predočiti, ali oni to uopće nisu željeli razmotriti. Vidjeli smo da u nekim člancima hvale brata Russell zbog njegovog stava, a sami se ponašaju drugačije od onoga što je on smatrao dobrim. Ako je Russell bio toliko ponizan da je dozvolio drugima da mu saopće nešto bolje od onoga što je on do tada našao, onda su sadašnji upravitelji Društva očito ponosni jer ne žele čuti mišljenje onih koji su našli nešto bolje i nešto više od onoga što oni nude. Kad se analizira i cijeli ovaj sudski proces, onda se vidi da su i ovi starješine u stvari ponosni jer ne žele saslušati i uvjeriti se da li su moje izjave u skladu s Biblijom ili ne. Ponosni su što ne žele vjerovati nikome nego samo onome što piše u izdanjima Zajednice pa makar se to moralo mijenjati i ispravljati. Ponosni su što omalovažavaju moju vjeru i moju osobnost do te mjere da su me bili spremni odbaciti kao brata kako bi obezvrijedili moje riječi i moje mišljenje. Umjesto da nađu zajedničke temelje za ono što sam ja govorio i vide da li je moje različito mišljenje opravdano oni su radije odbacili raspravu tako što su me nazvali pogrdnim imenom tj. otpadnikom, izdajnikom. U Stražarskoj kuli od 01.02.2008. na str.20. piše:

“Ponosna osoba pokušava se uzdizati iznad drugih tako da ih stalno omalovažava, a pritom se možda služi pogrdnim izrazima ili ih uspoređuje s drugima ističući da nisu dovoljno dobri. Obratite pažnju na primjer farizeja i pismoznanaca iz Isusovog vremena. Kad bi netko — čak i neki drugi farizej — iznio gledište koje se razlikovalo od gledišta tih ponosnih osoba, oni bi ga vrijeđali i govorili mu ponižavajuće stvari (Ivan 7:45-52). Isus je bio drugačiji.“

Imam dojam da su ovi starješine pokazali jednu vrst ponosa koja ih dovodi u vezu sa farizejima i pismoznalcima iz Isusovog vremena, pogotovo zato jer im je netko rekao da ne trebaju slušati ljude poput mene i uvjeravati se, nego da slušaju samo one ljude koji sjede na visokoj stolici. Zato oni olako odbacuju, ne samo drugačija mišljenja nego i svoju braću koja čvrsto vjeruju u Boga, a koja svoju odanost i poslušnost Bogu ne izjednačuju sa odanošću i poslušnošću čovjeku i organizaciji.

VedranBrat Miletić ti je pokušao dati slamku koju si ti trebao uzeti pa reć: “Pa je, brale, možda sam i ja pogriješio“...

Nadopuna: On se osvrće na izjavu brata Stjepka koji mi je rekao: “Vjerni i razboriti rob – vidiš kako je ponizan, priznao je grešku. Možeš li ga u nekom segmentu oponašati? Braća kažu: “nećemo biti tvrdoglavi – je, pogriješili smo...“ No, on i ostali starješine uopće nisu svjesni da priznavanje greške Vodećeg tijela uglavnom nije bilo iskreno, a kamoli ponizno. Zato sam ga prekinuo u želji da to objasnim...

Danijel: Ja to nisam...

Nadopuna: Želio sam reći da nisam mogao priznati da sam pogriješio, ako mi se to nije moglo ničim dokazati.

Vedran: Opet me prekidaš, pusti ljude da dovrše misao.

Danijel: Oprosti.

Vedran: Ti ne dopuštaš kad ti čovjek postavi pitanje, ti ne dopuštaš da ti dovrši pitanje. Dao ti je slamku. Samo si trebao sist i reći: “Pa stvarno, pa mogu i ja ovo reć“...

Drago: (sad se Drago ubacuje i prekida Vedrana) Je li tko ima što pitat?

Vedran: To je to. Je li nas ti imaš što pitat?

Danijel: Ja naravno prihvaćam savjete koji će mi u životu biti od koristi. To što se desilo sa mojim istraživanjem Biblije, išlo je u jednom smjeru kada sam ja htio pomoći sebi u svom razumijevanju, shvaćanju sebe i duha koji me poticao na to kao i razloge zašto me duh trenutno ne potiće na druge duhovne aktivnosti. Spomenuli smo kako se njihova riječ širila poput gangrene. To je otpadništvo. Ja nisam želio preći neku granicu i biti taj otpadnik. Nisam želio širiti javno svoja istraživanja, nego sam ih želio najprije prezentirati onima koji imaju pravo da ih čuju i preispitaju. Želio sam stvoriti komunikaciju sa onima (iz Vodećeg tijela) koji imaju pravo to čuti. U toj liniji komunikacije sam već imao stećeno povjerenje u starješine koje sam upoznao s mojim razmišljanjima i argumentima. Da li će i koliko moje riječi biti opravdane je pitanje o kojem netko mora donijeti sud. Zato sam htio da se moji argumenti s vaše strane ne odbace automatski, samo zato što ja nisam član ‘Vodećeg tijela’, nego da ih netko tko bi bio mjerodavan uzme u obzir i ispita. Zato sam spomenuo onaj odnos oca i djeteta. Dijete u početku svog odrastanja samo postavlja pitanja, a kasnije kad dostigne mjeru rasta odraslog čovjeka, on i dalje poštuje svog oca kao vjernog i razboritog čovjeka koji mu je dao i život, i spoznaju i sve. Ali sad taj njegov sin više nije u situaciji da samo pita, nego da ravnopravno razgovara sa svojim ocem iznoseći argumente koji se mogu uzeti u obzir. Zato sam i ja s takvim doživljavanjem Zajednice i njenog vodstva bio slobodan da nešto kažem, a ne samo da pitam, šutim i čekam.

Nadopuna: Ovo što sam želio napraviti i način na koji sam doživljavao autoritet svojih učitelja je u skladu sa onim što sam na tu temu već citirao:

“Autoritet za poučavanje se ne može osloniti samo na jasne i razgovjetne naputke ili smjernice. Mora otići dalje u otkrivanju razloga i načela iza naputaka. Slijedi, dakle, da pitanja, rasprave, prigovori, argumentacija i objašnjenja, ne samo da su dopuštena, već da su dio procesa učenja. Autoritet za poučavanje nije odgovarajuće izvršio svoj posao ukoliko razlozi nisu, ne samo dobro preneseni učenicima već i potpuno shvaćeni s njihove strane. ...Povrh svega, autoritet za poučavanje je svjesno samoograničavanje; njegov je cilj uvijek biti suvišan, što se događa kada učenici dobiju svoj izravan pristup znanju u cjelini i ne trebaju više učitelje. Želja svakog istinskog učitelja je da ga njegovi učenici nadiđu, inaće bi znanje učitelja postalo razina iznad koje učenici ne mogu ići. Osnovni autoritet vođa u crkvama je autoritet za poučavanje, stoga su oni obavezni davati razloge i objašnjenja za ono što oni propovijedaju i naučavaju, i moraju biti spremni za slobodno ispitivanje od strane onih koje oni vode.“

Svoju Zajednicu nisam smatrao kultom koje ima svog vođu, nego skupštinom u kojem dominira zajedništvo i služenje jedni drugima. No ispada da je kult ličnosti koje su imali predsjednici Društva Russell, Rutheford i drugi prenesen na Vodeće tijelo koje sam jedno vrijeme doživljavao na imaginaran i mističan način što me je ispunjavalo dozom strahopoštovanja prema njima sve dok ih nisam vidio u pravom svjetlu i u onim granicama njihovih ovlasti koje im daje Bog. Zato sam izraz “vjeran i razborit“ uzeo kao temelj ravnopravnosti a ne kao nešto što bi nas trebalo razlikovati jedne od drugih (vidi 5.Mo 4:5,6; Jk 3:13).

Stiv: Postoji vjerni i razboriti rob, a ti si vjerni i razboriti čovjek. To nije isto.

Primjedba: On ovdje nesvjesno priznaje da sam ja vjeran i razborit čovjek, ali postupa prema meni sasvim suprotno jer ja nisam u rangu onih koji predvode Zajednicu i nose titulu “vjerni i razboriti“.

Danijel: Ne! Ali jedno je dužnost, a biti vjeran i razborit, to je zahtjev koji se stavlja pred svih nas. Dužnost “Gospodinovog roba“ (koji je po zadacima veći od drugih) je jedno, a dužnost sluge (koji je manji od njih) nešto drugo. Svak ima svoju dužnost. Ja nisam htio preuzeti njihovu dužnost jer znam koja je njihova dužnost, ali znam i koja je moja odgovornost.

Nadopuna: Stiv i ostali smatraju da Vodeće tijelo s razlogom nosi ime “vjeran i razborit rob“. Kad netko nosi ime ili titulu “vjeran i razborit“, ne znači da on u potpunosti odgovara tom opisu kao ni titula “sveti otac“. Izraz “otac“ u katoličkoj crkvi označava nekoga tko predvodi duhovni život vjernika, jer je i apostol Pavle za sebe govorio da je “otac“ onima koji su preko njega upoznali Krista. No izvan tog konteksta se ta titula može zloupotrijebiti i koristiti kako bi se nekoga uzdiglo na pijadestal. U Probudite se od 8.11.1992. na str.25, stoji:

Pravi kršćani danas izbjegavaju upotrebljavanje laskavih religioznih titula, i izbjegavaju praksu podizanja ljudi na crkvene pijedestale. Među Jehovinim svjedocima jedini oblik obraćanja propovjednicima je ”brat“ (2. Petrova 3:15). To je u skladu s onim što je Isus rekao: ”Svi ste braća!“

Međutim, kad god se želi ukazati na one koji iz centrale predvode cijelu zajednicu, onda se za njih koristi naziv “vjerni i razborit rob“ kao obilježje njihove uzvišene uloge. To se može vidjeti i u ovoj raspravi. Tim izrazom se njih kao grupu razlikuje od ostalih kršćana pa ispada da je riječ o tituli, kao što je to riječ u katoličkoj crkvi – velečasni, presvijetli, uzvišeni, preuzvišeni, itd. – izrazi koji uzdižu i izdvajaju predvodnike crkve od ostalih članova crkve. Naravno, kod obraćanja se njih oslovljava s “brate“, ali ih se ovim nazivom kojeg su sebi dali ipak uzdiže izvan granica koji su postavljeni u Bibliji. Da li je netko vjeran i razborit - to može prosuditi samo Isus. Za mene je taj starješina samo brat u vjeri i Gospodinov rob koji zastupa Krista. No zbog učestale upotrebe tog naziva i ja ponekad pogriješim i koristim taj njihov naziv. Dužnost Gospodinovog roba je dužnost koju on mora opravdati i Krist je taj koji će ga ocijeniti da li je ili nije udovoljio zahtijevu da bude vjeran i razborit. Dužnost sluge (svih vjernika) je da prihvati Kristovo poglavarstvo, ali i da bude vjeran i razborit. Time što sam želio biti vjeran i razborit nije značilo da želim preuzeti dužnost onih koji nose odgovornost ‘Gospodinovog roba’. Ja znam koja je njihova dužnost, ali isto tako znam koja je moja i da ja također moram biti vjeran i razborit kao i oni.

Nikša: Želim ti reći kako sam ja shvatio cijeo ovo tvoje djelovanje. Evo samo dvije rečenice. Ovaj, zlokobnost takvog djelovanja. Ja mogu sebi dopustiti da ti toga nisi svjestan. To mi je nedokučivo kako toga nisi svjestan. Recimo da je na mjestu sestre Olge bila neka druga osoba, ti bi dobio svoga sljedbenika. I to što ti vjeruješ i kako vjeruješ, to je za puno, puno braće i sestara, rekao bih za većinu, otrov. Zašto je otrov? Suštinski, svim svojim stavovima, što god ti rekao o vjernom robu, to je podla psihologija. To moraš razumjeti. Ja ne razumijem kako ti to ne shvaćaš. Pokazuješ nepoštovanje prema tom “robu“, svojim mislima i ti ne možeš izdržat sve dok ne dobiješ sljedbenike. Ti to kažeš s najboljim poticajima. Ja nemam razloga, ja sebe isključujem da ti vjerujem, ali mogao si dobiti jednog od nas trojice. To je otrov i to tako prikazuje Biblija i vjerni i razboriti rob. Sve što pišeš ili što netko napiše nasuprot nauka Stražarske kule - koje je glasilo “vjernog i razboritog roba“, prava duboka duhovna hrana – to je otrov. I braća kažu "ne čitajte to“.

Primjedba: “Otrov“ je rječnikom Zajednice ovako definiran:

"Otpadničku propagandu treba izbjegavati poput otrova, što ona i jest! Temelj joj je zavist i mržnja, što je u potpunoj suprotnosti s istinama kojima Isus hrani skupštinu“ (knjiga "Otkrivenje“ 9.pogl. odl.16).

Zabludnu religioznu propagandu – sasvim svejedno odakle potjecala – treba izbjegavati poput otrova“ (Stražarska kula, 1.3.1988.str.19)

Međutim, oni niti jednom riječju nisu moje argumentiranje povezali sa zavišću i mržnjom. Zato pokušavaju naći svoje razloge koji bi me kompromitirali pa uvode svoju verziju po kojoj sam ja mogao zlokobno djelovati u cilju stvaranja svojih sljedbenika koji bi zajedno sa mnom doživjeli poraz. Ako je ono što ja sada vjerujem “otrov za večinu“, kako je rekao Nikša, onda to znači da to nije otrov za sve. No ta ‘večina’ je ona koja je indoktrinirana i koja se boji preispitivati učenja Zajednice ili čuti nešto što bi u njima poljuljalo povjerenje u autoritet Vodećeg tijela. Za druge koji su nažalost u manjini ovo nije otrov. Ono što je otrov za večinu, sutra to ne mora biti, a ona hrana koja je danas dobra ili prihvatljiva za večinu, sutra može laboratorijskim pretragama ukazivati na pomanjkanje pravih nutrionističkih vrijednosti, pogotovo ako je u sebi sadržavala sastojke koji su stvorili ovisnost o takvom primamljivom ukusu koji je škakljao naše nepce i stimulirao na budnost. Zašto Zajednica više ne koristi onu duhovnu hranu koju su na svoj način spremali C.T.Russell i J.F.Rutherford? Ako se neke njihove knjige i objašnjenja više ne smiju koristiti kao zdrava duhovna hrana, onda to i nije bila prava hrana u pravo vrijeme niti je imala pravu duhovnu vrijednost.

Kakva je to psihologija kojom se želi druge uvjeriti da sada pred sobom imaju upravo onu hranu koja im treba? To je uvijek prolazilo kod većine koji su bili uvjereni da je to sve i jedino što trebaju. Kakva je to psihologija kada se kroz publikaciju Zajednice tvrdi da je njihovo ‘pogrešno gledište pomoglo uzdizati vrhovnost Jehove i Krista i da je pomoglo Božjem narodu sačuvati beskompromisno neutralan stav’. (Stražarska kula, 1.5.1996.). Ili da su njihove pogreške imale ‘vrlo stimulativan i posvečujuć utjecaj na tisuće vjernika tako da oni mogu dati hvalu Gospodinu čak i za tu pogrešku ’("Dođi kraljevstvo tvoje“ – 1916.). Zar oni nisu ovakvim izjavama željeli i dalje zadržati svoje sljedbenike pod svojim vodstvom? Umjesto toga, oni su meni pripisali podlu psihologiju kojom sam ja mogao pridobiti čak i njih za svoje sljedbenike. To što su moje riječi teško pale na njihov misaoni želudac nije zbog krivih argumenata nego zato što ih nisu prožvakali svojim umom već su ih samo nabrzinu pročitali i progutali u komadu i to s predrasudom prema takvoj vrsti hrane koju sam ja pripravio. Iako su oni prihvatili gledište da Jehovini svjedoci ne bi smjeli čitati tekstove otpadnika koji biblijsku nauku tumače na drugačiji način, ipak se u tekstovima Zajednice može pronaći misao koja pokazuje da Biblija govori suprotno tome. Tako u Stražarskoj kuli od 15.9.2002. na str.16. piše:

"Što su kršćani u prvom stoljeću trebali učiniti da ih otpadnici ne bi zaveli? Trebali su temeljito proučavati nadahnute zapise i primjenjivati ih u životu. Oni koji su slijedili primjer Pavla i drugih vjernih osoba mogli su prepoznati i odbaciti sve što nije odgovaralo obrascu istine kojem su bili poučeni (Filipljanima 3:17; Hebrejima 5:14). (...) A današnji otpadnici uporno siju sumnje kako bi potkopali vjeru kršćana. S obzirom na sličnu opasnost koja je prijetila od lažnih proroka u prvom stoljeću, apostol Ivan je upozorio: ”Ljubljeni, ne vjerujte svakom nadahnutom izrazu, nego ispitajte nadahnute izraze da vidite potječu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet“ (1. Ivanova 4:1). Dakle, moramo biti oprezni.“

Ivan nije rekao: “Ne vjerujte nikome tko vam dolazi sa nadahnutim izjavama nego samo onome što vam mi govorimo“. Kršćani su trebali sami ispitivati čak i one izjave koje nisu bile od Boga a koje su vjerojatno bile vješto sakrivene među nadahnute biblijske izjave. Prema tome, da bi netko mogao ispitati nekakvu izjavu, najprije je mora čuti ili pročitati, a onda ispitati kako bi je odbacio ili prihvatio. Onaj tko je čvrst u vjeri i ima točnu spoznaju utemeljenu na Bibliji se ne treba bojati čuti ili pročitati nešto što nije istina niti se treba bojati rasprave o biblijskim temama bez obzira tko je s druge strane. Zar nežidovski kršćani nisu raspravljali sa nekim židovskim kršćanima koji su im donijeli pomalo drugačiju odredbu od onoga što ih je Pavao poučavao? Takva rasprava je dovela do otvaranja dotične sporne teme na saboru apostola i starješina. Osim toga, apostol Ivan nije rekao da ispitivanje nadahnutih izraza imaju pravo izvršiti samo apostoli ili istakniti starješine, nego je taj savjet dan svim vjernicima jer su mogli biti u opasnosti čak i od svojih učitelja. No, vodeći ljudi Zajednice su uzeli za pravo da se proglase Božjim glasnogovornikom pa su tu odgovornost ispitivanja nadahnutih izraza preuzeli samo na sebe čime je oduzela to pravo svojim članovima koji ne smiju s jedne strane dovoditi u sumnju tumačenja Zajednice, a s druge strane ne smiju slušati ni čitati objašnjenja i tumačenja one svoje braće koji ne spadaju u članove Vodećeg tijela. No, prvi kršćani su bili potaknuti da ispituju čak i izjave onih koji su se predstavljali za Božje zastupnike. Mogli su ih razotkriti kao prave ili lažne učitelje kad bi se ispitivale njihove izjave u svjetlu nadahnutih zapisa. Nije bilo zabrane poput: "nemojte ih slušati“ ili "nemojte čitati njihovu literaturu“ jer bi takve zabrane dovele u sumnju one koji ih postavljaju. Svaki razboriti kršćanin može razlikovati istinu od laži ukoliko već nije indoktriniran nekim krivim učenjem svoje Zajednice. Naime, ako članovi neke kršćanske zajednice ne smiju preispitivati učenja svojih vjerskih učitelja, onda ne mogu izvršiti ni ispitivanja drugih učenja jer će ih odbaciti samo zato što ne odgovaraju obrascu kojim su već poučeni. Ako je taj obrazac kriv, onda se može nesvjesno odbaciti nekoga čak i ako govori istinu.

Nikša: (nastavak) Ja sam pokušao pročitati neke stvari o onome što si napisao o Kristovoj prisutnosti i 1914-toj godini. Ja sam to brzo zatvorio. Nisam ti mogao ništa odgovoriti na to. To je za mene nerazumljivo....

Nadopuna: Smatrao sam da su starješine dovoljno mudri i razboriti da mogu razumjeti i ispitivati nečije izjave u svjetlu Biblije, te da vide dali su opravdane ili ne, u skladu savjeta "ispitujte nadahnute izjave da vidite jesu li od Boga“... Međutim i ovaj starješina, čim je u mojim argumentima vidio da idu u smjeru kojim se dovodi u pitanje službeno učenje o Isusovoj nevidljivoj prisutnosti, nije mogao nepristrano odvagnuti i ispitati ponuđene argumente, nego ih je doživio kao zlokobno djelovanje protiv učenja Zajednice. Čak mi nije mogao ništa odgovoriti na to. Žalosno, ali istinito. Jedan starješina kojemu je dužnost upotrijebili ‘oružje koje ima veliku snagu od Boga za rušenje onoga što je snažno utvrđeno’, odnosno “rušiti kriva razmišljanja koja se podižu protiv Boga“, (2.Ko 10:4-6), nije mogao ništa reći na moje nove argumente nego je sve do sada mjesecima šutio. No, kad bi takvo objašnjenje sutra došlo kroz publikaciju onda to ne bi brzo zatvorio, nego bi temeljito proučio i rekao da je to za njega sasvim razumljivo. To što sam čvrsto zastupao svoja stajališta je bio način da naglasim koliko su ona za mene kao vjernika bitna. Osim toga, nisam želio izlaziti pred njih sa nekim poluistinama i sumnjama, nego sa čvrstim argumentima koje oni još uvijek ničim nisu opovrgnuli. Da li je ovo što sam napisao o Isusovoj prisutnosti zaista toliko nerazumljivo prosudite sami kad pročitate svezak 13 ("Tajne nebeskog kraljevstva")

Ovaj tekst sam dao na uvid starješinama, pokrajinskom nadgledniku i Betelu. Međutim, nitko mi se nije obratio po tom pitanju. Samo je brat Nikša rekao da sada pričekam i vidim da li će mi se netko iz Betela obratiti. Ako je ovo bio otrov, zašto mi to nitko nije to rekao i objasnio nego su izbjegavali sa mnom o tome razgovarati. Čega su se bojali? Sad kad su njih sedmorica stajala nasuprot mene i kad mi nisu dozvolili da se branim biblijskim argumentima, smogli su hrabrosti da to moje objašnjenje prikažu kao “otrov“. Ja sam tu samo korigirao neka objašnjenja i prilagodio ih biblijskom kontekstu i izvornom apostolskom učenju bez da sam pokazao bilo kakvu mržnju i zavist koja je temelj propagandnog otrova. No, kad oni korigiraju neka tumačenja onda ne spominju da su njihove krive i netočne informacije mogle djelovati kao otrov u kojem bi mnogi mogli biti koleteralne žrtve (u vezi ovoga sam bratu Nikši naknadno napisao jedno pismo (13.5.2016) jer je spomenuo koleteralne žrtve (vidi pismo pod ISW-3). 

Nikša(nastavak) ... ili to što si pisao o službi propovijedanja. Meni je nedokučivo kako te stvari ne razumiješ.

Komentar: Iako sam mu i tu dao sve argumente koji se mogu potkrijepiti Biblijom, a koje nije mogao ničim pobijati, njemu je i dalje nedokučivo kako ja ne razumijem te stvari. Na isti način je i crkvenim vođama bilo nedokučivo kako su obični ljudi bili spremni žrtvovati svoj život za Bibliju jer su mislili da je obični ljudi ne mogu razumjeti bolje od njih. No, često se pokazalo da je običnim ljudima bilo nedokučivo kako njihovi svećenici ne razumiju neke stvari koje može razumjeti svatko tko je čita bez da je opterečen unaprijed stvorenim mišljenjem.

Stjepko: Gledaj, gledaj - jedna inteligentna osoba stoji iza ovoga što si istražio i napisao. Teško je shvatiti da ti ovo ne razumiješ.

Primjedba: Ovom izjavom je očito želio umanjiti vrijednost moje inteligencije. Najprije mi ukazuje na inteligenciju koju sam koristio u istraživanju Biblije, a onda mi nameće osjećaj krivnje jer ne mogu razumjeti ovo što mi oni žele reći i objasniti. Poznato nam je da je veliki broj Jehovinih svjedoka završio tek osnovno i srednje obrazovanje. No, čak i oni s većim obrazovanjem ne koriste svoj vlastiti razum za dublje istraživanje ili uvjeravanje jer misle da je nepotrebno dovoditi u pitanje vodstvo onih kojima su dali apsolutno povjerenje. No kada netko od braće ide u propitivanje svojih uvjerenja i za to iznose opravdane i neosporne činjenice, onda se napada njihova inteligencija i sloboda vlastitog razmišljanja. Zato je za vodstvo prihvatljivije da svoje članstvo odbija od većeg obrazovanja kako bi bilo što manje onih koji ne pokazuju apsolutnu podložnost vodstvu zajednice. Tako je jednom pisalo:

“U svijetu vlada nesklonost (odbojnost) prema vodstvu drugih. S tim u vezi rekao je jedan docent slijedeće: ”Rastući stupanj obrazovanja doveo je do sve većeg broja talentiranih, pa su učenici u tolikoj mjeri kritički raspoloženi da ih gotovo više nije moguće voditi.” Ali, u Božjoj organizaciji ne vlada neovisan način razmišljanja i mi imamo dobre razloge za polaganje povjerenja u muževe koji preuzimaju vodstvo“ (Stražarska kula, 1.2.1990. str.9).

Međutim, oni koji preuzimaju vodstvo koriste svoju inteligenciju na jedan svojstven način. Već sam govorio o tome kako oni uspjevaju uvjeriti svoje članstvo da bez prispitivanja prihvati njihovo tumačenje iako se ono može za nekoliko godina promijeniti pa čak i odbaciti. Takvo inteligentno postavljanje stvari je ona sposobnost kojom se služe svi koji žele sebe nametnuti kao jedinstveni i nepobitni autoritet.

Stjepko(nastavak)...Ti si super, super inteligentna osoba, ali ponekad ne odgovaraš izravno na naša pitanja, kao da ih ne razumiješ.

Danijel: Ja razumijem i više nego što to vi mislite, ali se bojim nešto reći da me krivo ne shvatite. Osjećam se sada opečenim zbog toga.

Nadopuna: Kad bi govorio slobodno i iznio sve ove nadopune, komentare, prigovore i primjedbe, koje sam ovdje naknadno ubacio, onda bi mogao još više pasti u njihovim očima kao i Isus kad je izravno odgovarao na pitanja svojih protivnika. Zato sam birao što i kako ću nešto reći, pa ono što sam ovdje naknadno ubacio, sam pred njima prešutio kako razgovor ne bi bio naglo prekinut. No da sam imao svog branitelja, on bi sve ove ubačene navode sigurno izjavio pred njima u moju obranu, ali pred nekim drugim nepristranim Sudom. Ja sam bar pokušao odgovarati na njihova pitanja i njihove optužbe, dok su oni pokazali da nisu bili spremni razmotriti moju argumentaciju u vezi gore navedenog tumačenje o Kristovom drugom dolasku i službi propovijedanja.

Stjepko: Ako si do sada govorio pravo, a mi te razumijemo ovako, onda slobodno počni govoriti krivo jer ovo ne vodi dobru, vidiš.

Drago: Dobro, mi razumijemo ono što on kaže, što treba da razumijemo...

Stjepko: Ali kako kad se boji da ćemo ga krivo shvatit.

Nadopuna: Točno je da oni razumiju ono što ja kažem, ali samo ono što trebaju razumjeti i iskoristiti protiv mene. Oni ne žele razumjeti moje argumente, nego samo činjenicu po kojoj se moja razmišljanja i stavovi ne slažu sa učenjima Zajednice. To je ono što oni žele razumjeti i po tome suditi i zato je razumljivo da sam se bojao da će me u tom kontekstu krivo shvatiti.

Drago: Evo mi smo puno toga čuli i ako ti imaš nešto nama bilo što reći ti samo reci. Mi smo tu. Mi ćemo poslije - nas trojica stat (iz Prizivnog odbora) i njih četvorica (iz Pravnog odbora), sve to ponovno pretrest. Ali ti nama reci sve što misliš da nam trebaš još reći. Tu smo.

Danijel: ... Ono što vam još mogu reći na kraju je to da mi cilj nije otići iz organizacije. Cilj mi nije biti neposlušan i nepodložan “vjernom robu“. U onim nekim svojim odlukama koje sam donio vidio sam jednu slobodu, čak i olakšanje zbog toga što sam odbacio teret koji me je zbog nekih pravila pritiskao za vrijeme dok sam provodio službu i neke dužnosti. Volio bi nekako kroz Božji duh steći osjećaj da su neka načela Zajednice, a koja sam po vama prekršio, bitna za moju vjeru i odnos s Bogom kako bi ih mogao prihvatiti s nekim poletom i radošću, a ne zato što je to samo neki zahtjev koji bi trebao imati svoje mjesto u mom kršćanskom životu. I što sad učiniti? Da li se moram prisiliti činiti nešto preko svoje volje sve dok ne dobijem osjećaj da je to zaista to. Taj moj – kako vi kažete – oporavak i povratak, kako će on teći i u kom smjeru? Možda ga ja osobno neću moći postići. Ja bi bio zahvalan kad bi mi se pomoglo na bilo koji način.

Nadopuna: Želio sam im dati do znanja da oni imaju odgovornost da me usmjere u drugom pravcu ali ne ispiranjem mozga ili prisilnim prihvačanjem nekih učenja, nego jasnim dokazivanjem istine.

Danijel: (nastavak) ... Ovo što sam iznio u vezi svojih istraživanja, ona su uvijek bila usmjerena u pravom smjeru. Nikad nisam želio razmišljati kao otpadnik niti biti otpadnik. Imao sam prilike čuti za neke koji su se protivili organizaciji i koji su otišli. Neke sam čak poznavao iz svoje skupštine, ali ne znam zbog čega su otišli i što su govorili. Ja nisam želio biti protivnik, nego sam želio naći neku slobodu u Kristu, i da mi se po tome ne sudi. Jer, ako sam i donio neku odluku koja može izgledati u vašim očima krivom, ona se ne bi smjela kao takva odmah sankcionirati – nego preispitati u svjetlu Biblije ili dozvoliti da prođe jedno vrijeme kako bi sam uvidio da li sam s tim nešto izgubio.

JakovAli ti brate, ne ideš unatrag da se poboljšaješ. Ti više to ne možeš zadržati za sebe pa onda kažeš da moraš pucati po šavovima.

Danijel: Ne! Kad sam ja htio govoriti, nisam htio samo naći uho za slušanje, nego starješine su ti koji imaju razum, razboritost i sve što je potrebno da me mogu razumjeti, a da ne padnu pod utjecaj onoga što tvrdim niti želim da netko padne pod moj utjecaj. Zato, kad više puta nešto kažeš a osjetiš kao da te se ne čuje, onda dadeš naglasak tome što si rekao u nekim postupcima a ne više riječima. To je možda u vašim očima krivo shvaćeno.

Jakov: Gripa se prenosi nesvjesno, znaš. Ja ne bi želio zaraziti ni tebe ni brata Tonća. Ako tko kihne a ti si tu u blizini, dobit ćeš svinjsku gripu iako to ja nisam htija. Tako i to, mi možda nemamo te ideje da bi širili otpad, ali ako ja to govorim što nije na temelju Biblije, ja nesvjesno trujem nečiji um koji će počet razmišljat kao ta sestra. To je jedan od primjera, braća su ga istakla. Ona nema možda tu kvotu da ide u takve dubine, ali je i nju to sad potaklo da ona sada pita, ona se malo uznemirila ... Ali zamisli osobu koja je vrlo slaba, koja već sumnja u starješine, i on jedva čeka da nađe tko će slušati takve ideje i to je to.

Promjedba: Zajednica je u Stražarskoj kuli od 15.7.2011 na str. 16, otpadništvo usporedila i dovela u vezu sa onima koji su svjesni svoje bolesti i koji namjerno idu u javnost da je prenesu na druge kako bi im nanijelo zlo. To je uspoređeno i sa krivotvoriteljem koji zna da u opticaj želi ubaciti lažne novčanice radi vlastitog dobitka. Tako je i sa otpadnicima. Oni postupaju kao Sotona koji je svjesni lažov i prevarant. U tom slučaju se takvoga treba razotkriti kao zlu osobu koju treba izdvojiti iz zajednice. Njih zaista treba izbjegavati i sankcionirati ali ne i one poput mene koji to nisu, a koji iskazuju ljubav prema Bogu, Kristu i svojim bližnjima. (str.16. st 5,6). Takvi iskreni istraživači Biblije iskazuju ljubav prema biblijskoj istini. Nisu zli i nemaju zlu namjeru da drugima potkopavaju vjeru. Ja sam ih pokušavao uvjeriti da nemam nikakve simptome zlog srca i duhovne bolesti i da se ne trebaju bojati mojih izjava jer ono što znam nije nikakva krivotvorina, tako da mogu biti uvjeren da moj slučaj nije povezan sa otpadništvom. Da sam iznosio otpadničke ideje onda ne bi jedan od starješina, s kojima sam se dopisivao u vezi mojih razmišljanja i istraživanja, mogao reći: "Ja zaista uživam sa tobom razgovarati i raspravljati"; a drugi: "Mnogo toga ti još imam pisati o tome te možemo ovako i nastaviti“. Zanimljivo je da mene oni i druga braća uopće nisu izbjegavala sve do isključenja. Da su u meni prepoznali otpadnika, onda bi me bar neki izbjegavali i ne bi me primali u svoj dom prije isključenja. Kad bi na ove stvari gledali objektivno, onda bi trebali bili svjesni da i oni nesvjesno mogu trovati nečiji um kao što je rekao Jakov: “... ali ako ja (kao starješina) to govorim što nije na temelju Biblije, ja nesvjesno trujem nečiji um...“. Nažalost, oni ne znaju da nesvjesno iznose krive izjave i kriva učenja koja imaju određeni utjecaj na um svih onih koji ih prihvaćaju. Ja sam im pokušao otvoriti oči da to vide, ali bezuspješno.

DragoDanijele, je li imaš još nešto za pitat?

Danijel: Evo ovako. Ja ne želim širiti krive ideje i lažne nauke i zato sam želio stvoriti liniju komunikacije koja bi riješila moj teret i problem, kao što kaže u Bibliji: "Nosite bremena jedan drugoga“. Tko može nositi moj teret? Starješine! Ako ne oni, onda netko iznad njih. To je ono što sam htio osjeti od te braće. Moj teret je možda pretežak da ga netko nosi. Možda ga i vi ne možete nositi u tom smislu pa ispada nekako...

Nadopuna: Teret je znati istinu, a o njoj šutjeti i živjeti u strahu da te netko krivo ne shvati. Sari je bio teret gledati kako njen muž gleda na sluškinju Agaru i njihovo dijete, pa je pod tim teretom bila spremna reći svom mužu što bi bilo dobro da on učini. Iako joj je dao do znanja što on misli o tome, to nije značilo da je ona morala pod svaku cijenu prihvatiti njegov stav niti je to značilo da je on trebao odbaciti njeno mišljenje. Tek onda kad je Jehova tražio od njega da posluša svoju ženu on je to učinio. Tako sam i ja želio da oni poslušaju Jehovu, a ne mene i to na temelju Biblije i svih argumenata koje ona podupire. Nisam mislio da će mene i moje mišljneje odbaciti samo zato što vodstvo zajednice ima svoj stav po kojem insistira na svojem autoritetu.

Stjepko: Zar nisi skinio taj teret kad si to dao te informacije starješinama, a što je proslijeđeno Betelu? Zar nisi skinuo taj teret sa sebe? Je li imaš neko povjerenje u njih?

Danijel: Da, na neki način ja sam skinuo teret, ali to nije to, jer vi kažete da treba čekati na Jehovu.

Napomena: Citirat ću dio pisma kojeg sam namijenio prizivnom odboru u kojem stoji:

“...Što će učiniti onaj tko vidi nečiju pogrešku i postane svjestan svoje odgovornosti? Zar neće nešto poduzeti dok čeka na Jehovu? Kako će Jehova gledati na osobu koja samo šuti, a kako na osobu koja se ne ustručava doći čak ni pred kralja, kao što je došao prorok Natan pred Davida ili Estera pred kralja Asvera. Kad je Estera čula od Mordokaja kakva je nesreća zadesila Židove, isprva je oklijevala zauzeti se za njih. Naime, ako bi netko nepozvan došao pred kralja, mogao je biti kažnjen smrću. Osim toga, Mordokaj je rekao Esteri da je možda postala kraljica ‘upravo zbog nastale situacije’ kako bi iskoristila svoju poziciju (4:14). Uvidjevši to, Estera je pristala dovesti u opasnost svoj život. Kada je kraljica Estera htjela zamoliti svog muža da poništi zavjeru koju je Aman smislio kako bi uništio Židove, ona je taktično pripremila teren kako bi oraspoložila svog muža (Estera 5:1-8; 7:1, 2; 8:5). Ja sam postupio na isti način, jer sam prije nekoliko godina počeo pripremati teren. Betelu sam poslao neka svoja istraživanja kako bi ta odgovorna braća stekla u mene povjerenje kao svog brata i suradnika, a ne kao buntovnika ili otpadnika. Možda sam došao nepozvan i u vrijeme kad još nitko nije bio potpuno spreman da me sasluša. Možda sam zbog toga sa svojim zahtjevima doveo u opasnost svoje mjesto u Organizaciji. Iako sam bio svjestan da me se može krivo protumačiti, ja sam bio iskren i otvoren prema svojim starješinama. Jedino što mogu sebi zamjeriti je to što sam u svojoj želji da me se sasluša više slušao svoje srce nego razum, zbog čega sam u svojoj samouvjerenosti i iskrenosti rekao i nešto što nisam trebao reći. Trebao sam iz Esterinog primjera naučiti prešutjeti nešto što bi izazvalo negativnu reakciju. Postupajući taktično, ona nije svom mužu spomenula da je i on nesvjesno pogriješio i da je dijelom odgovoran za situaciju u kojoj su se našli ona i njen narod (Estera 5:1-8; 7:1, 2; 8:5). No, ja sam bio previše otvoren i rekao upravo to da je ‘vjerni rob’ pogriješio u nekim stvarima i to je grubo zvučalo kao nepoštivanje uloge koju je on dobio. No prava istina je sasvim nešto drugo. U početku nisam mogao razumjeti tu svoju silnu glad za istraživanjem jer do sada nisam susreo nijednog brata s takvim osjećajima i tim duhom revnosti za Božju riječ. Zato sam se pitao: "što ako sam se posvetio istraživanju Biblije upravo ‘zbog neke situacije’ koju Bog samo može vidjeti“? Da li me Jehova može upotrijebiti kao suradnika kao što piše u 1.Korinćanima 3:9 "Jer mi smo Božji suradnici...“.kraj citata.  Zato to čekanje na Jehovu kojeg traži Zajednica mi dodatno stvara teret jer me se sprječava da postupam po svojoj savjesti i odgovornosti, dok se s druge strane želi pod svaku cijenu Vodeće tijelo dovesti u izravnu vezu s Jehovom koji svoju riječ stavlja u njihova usta kao da su nadahnuti proroci. No, uvidio sam da je Jehova uvijek bio nepogrešiv sa svojim izjavama koje je davao preko svojih proroka, dok su mnoge izjave od Vodećeg tijela bile pogrešne i krive. Zato nemam niti jednog dokaza koji bi me mogao uvjeriti da je čekanje na Jehovu mjerilo po kojem bi kršćani poput mene trebali postupati. To je samo mjerilo Zajednice koja samo na taj način može nametnuti svoja tumačenja i spriječiti svaku raspravu koja bi dovodila u pitanje njihovu riječ.“

Drago: Da, ali čekaš na svoj način, a ne na način kako svi funkcioniramo u Zajednici. Razlika je, znaš. Čekanje nije pasivna radnja. Čekanje je aktivna radnja. Svi mi čekamo.

Danijel: Upravo tako. Kad čekamo na Jehovu, onda mi ujedno i molimo da nešto učini za nas. Zato, mi nećemo samo moliti i čekati, nego ćemo nešto poduzeti da Jehova vidi našu iskrenu želji i da to na kraju blagoslovi. Tako ta moja upornost da me se čuje je bila usmjerena u tom smjeru. Ja sam dao Jehovi do znanja što želim, i čekao sam na njega, ali ta moja upornost nije stala samo na čekanju nego i da učinim nešto i da s tim upoznam one koji bi trebali sve to uzeti u obzir. To se nije ticalo samo mene nego cijele Zajednice. I zato ne želim da moje postupke krivo procijenite. Ja sam učinio svoj dio kojeg vi sada želite samo sankcionirati.

Drago: OK. No kad se dobije neki savjet, onda se očekuje da se po tome postupi.

Primjedba: Na neki način se on složio sa mojom izjavom jer je nije negirao, ali je odmah težište prebacio na poslušnost vjerskom autoritetu. Time je dao do znanja da ja moram prije svega poslušati njihov savjet na način da šutim i da ništa ne poduzimam iako po Bibliji imam na to pravo. Koristeći to pravo, mnogi ljubitelji istine su kroz povijest po primjeru apostola odbili pokazati poslušnost takvim uputama te su javno iznosili ono što je u kršćanstvu trebalo preispitati i mijenjati. Tu je uvijek dolazilo do sukoba jer vjerski autoritet uglavnom traži da se njega treba više slušati nego Boga. Da bi njihova riječ bila zadnja, oni su očito primorani davati upute i savjete kojima štite svoj visoki položaj i zato od svojih članova očekuju da se po tome postupi. Ukoliko se ne postupi, zna se što ih čeka.

Ante: Htio sam reć Danijele, to što si rekao da treba moliti i postupiti u skladu s molitvom, u aspektu pitanja objašnjenja. Dakle ja imam pravo dati objašnjenje koja nisu prihvaćena, onda mogu moliti i čekati da se to prihvati... Ti si učinio svoj dio. I sada ako si svjestan da bi ti starješine trebale pomagati nositi to, onda je to stvar koja bi mogla biti cilj za u buduće. Al' očito je da se nije na takav način postupilo. Znači, ti ako sada shvatiš dokle te je to dovelo i znaš što to znači, to ti može biti pokazatelj što sada možeš napraviti, a neke stvari moraš sam napraviti. Neke stvari moraš sam sa sobom razlučiti. Je si li ti onaj koji treba imati svoje objašnjenje, pisati Zajednici i moliti Jehovu da se to ispuni i čekati da se to ispuni. Ili trebaš, ako si već mislio poslati pismo Zajednici i sada...

Danijel: Ne! Ja sam išao u dobroj namjeri. U svemu tome nisam nikoga želio povrijediti, a najmanje Jehovu.

Drago: OK, hvala. Ja stvarno nema viša šta pitati. Mi smo čak pretresli i više stvari nego smo mislili. Mi (trojica starješina iz prizivnog odbora) sad trebamo ostati. Pravni odbor (četvorica starješina) neka se isto povuče... Danijele, ti bi mogao biti tu vani u blizini... pa ćemo te nazvati kad budemo gotovi.

Danijel: Dobro. Ne znam da li ste dobili pravi uvid u ovaj problem.

Stjepko: Stvarno smo pokušali se uživit... puno smo i do sada razmišljali...

Danijel: ...nego, ja imam osjećaj kao da... ne znam...

Drago: Mi ne možemo čitati tvoje srce, ali na temelju informacija i svega ovoga što smo već dobili, i što smo popričali s njima (Pravnim odborom), i što smo popričali s tobom i što smo ovdje svi zajedno – mi ćemo sada sve to malo pregledati, jer puno je informacija, znaš, pa trebamo sve to staviti na svoje mjesto.


 

Nakon ove završne riječi, bio sam zamoljen da izađem vani kako bi oni viječali o mom slučaju. Zatim su me nakon dvadesetak minuta pozvali nazad kako bi mi predočili svoju odluku.


 

ODLUKA PRIZIVNOG ODBORA

 

Drago: Danijele, evo da mi ne odugovlačimo. Mi smo iz Prizivnog odbora razmatrali sve ove argumentacije i ovo što smo večeras razmatrali. Ovo što smo mi prvenstveno utvrdili je to da braća iz Pravnog odbora nisu napravili pogrešku. Naime, kod tebe su prisutne iste misli, isti stavovi i vidljivo je i dalje da na neki način zastupaš iste misli tako da se slažemo i da smo potvrdili njihovu odluku, jer nema temelja da bi mijenjali tu odluku. Sad ono što ti ja mogu reći, da znaš čime smo se mi vodili i gdje je problem. Tvoje dopisivanje sa Zajednicom, to nije problem. Čak i ovu komunikaciju sa starješinama, ni tu nije problem. Nije problem u proučavanju. Problem kod tebe je što su dosta duboko ukorijenjeni neki stavovi i misli koje nisu u skladu sa vjernim i razboritim robom. Kako god ti to mislio nazvati, ali takve stavove i misli Zajednica naziva otpadničkim. I to je bio temelj zašto smo mi donijeli takvu odluku o isključenju.

Primjedba: To što Zajednica nešto naziva otpadničkim nije mjerilo po kojem Bog to isto smatra otpadničkim. Božje mjerilo u toj stvari je sasvim drugačije i jasno je opisano u Bibliji. Zajednica Jehovinih svjedoka je u zaštiti vjerskog autoriteta nametnula svoje ideje o tome što je otpadničko pa po tome i prosuđuje svoje članove. Moja objašnjenja, odluke donesene na temelju Biblije i razgovor sa nekom braćom o stvarima do kojih sam došao istraživanjem Biblije, a koje su odstupale od nekih učenja i postavki Zajednice su mogli predstavljati grijeh, ali samo onda ukoliko je u tome bilo neke zle otpadničke namjere. No, toga nije bilo. Zašto sam onda bio isključen kao otpadnik? U Stražarskoj kuli od 1.7.1992. str.19. stoji:

"... kad su članovi pravnog odbora suočeni sa jasnim slučajem bezobzirnog otpada, svojevoljnom pobunom protiv Jehovinih zakona ili krajnjom zloćom, njihova je dužnost da zaštite druge pripadnike skupštine isključenjem nepokajničkog grešnika.“

Što je to bezobzirni otpad? U Stražarskoj kuli od 1.10.1993. str.19. stoji:

"Otpadnici spadaju među one koji pokazuju mržnju prema Jehovi, buneći se protiv njega. Otpadništvo je, u stvari, pobuna protiv Jehove. Neki otpadnici tvrde da poznaju Boga i da mu služe, ali odbacuju učenja ili zahtjeve koji su izloženi u njegovoj Riječi. Drugi tvrde da vjeruju Bibliji, ali odbacuju Jehovinu organizaciju i aktivno pokušavaju spriječiti njeno djelovanje. Kad oni namjerno odaberu takvu zloću nakon što su spoznali što je ispravno, kad zlo postane toliko ukorijenjeno da je nerazdvojni dio njihove naravi, tada kršćani moraju mrziti (u biblijskom smislu te riječi) one koji su nerazdruživo prionuli uz zloću.“

Prema ovoj definiciji ja sam trebao biti isključen ukoliko bi se utvrdilo da sam postao toliko zao da je to zlo postalo nerazdvojni dio moje naravi. Međutim, izgleda da se sve gledalo kroz prizmu potpune podložnosti Vodećem tijelu, pa su se moje drugačija razmišljanja i stavovi prosuđivali kao da je riječ o odbacivanju kršćanskih učenja i zahtjeva, a time i odbacivanje Božjih zemaljskih zastupnika i njegove vidljive organizacije. U gornjoj definiciji stoji da oni koji su spoznali ono što je ispravno, a kasnije odbacuju tu spoznaju spadaju među one koji namjerno odabiru zloću. No, ono što je prema tumačenju zemaljske organizacije nekad bilo “ispravno“ postalo je “pogrešno“, pa je upitno takve stvari stavljati u isti koš sa kršćanskim učenjima i zahtjevima. Samim tim se ne može nekoga osuditi za bezobzirni otpad. Očito je da iza svega ovoga stoji jedan jedini razlog, a to je što se nisam potpuno podložio svemu onome što Vodeće tijelo uči i zahtjeva od svojih članova. Zaključili su da moji duboko ukorjenjeni stavovi i razmišljanja nisu u skladu s vjernim i razboritim robom, ali mi nisu uspjeli dokazati da ti stavovi nisu u skladu s Božjom Riječju.

Drago (nastavak): Mi bi stvarno željeli da ovo bude jedan, ajmo reći, novi početak. Ti znaš način kako se možeš vratiti. O tome zavisi što trebaš činiti. Mi te ne želimo podbuđivat i ohrabrivat da ti manje proučavaš. Ti i dalje duboko proučavaj Bibliju, ali zna se sa kojim stavovima i mislima treba uskladiti svoje stavove. I to je to što ti imamo reći. Ako ti imaš nama što reći...

Danijel: Ne znam. Sad bilo što da kažem ...

Drago: Meni je iskreno žao. Svima nam je žao što smo uopće razmatrali ovo i što je došlo do svega ovoga. To su neke stvari kad tako treba reagirati. Da li se moglo na drugi način, da li je moglo završiti drugačije da su se nekada neke stvari učinile ovako ili onako. To je sad pitanje. To je jednostavno tako kako je. Mi na temelju svega ovoga što imamo jednostavno nismo mogli donijeti drugu odluku. Donesena je na temelju ovog našeg razgovora, saslušanja, argumentacije i to je to.

Danijel: Pa dobro.

Drago: Ti sad znaš da nakon ovog odbora nema mogućnosti neke žalbe. Odluka o isključenju se čita na slijedećem sastanku. Ako imaš još nešto reći...

Danijel: Pa imao bi puno toga reći ali sada nema smisla...

Drago: Bitno je naglasiti, mislim da su ti to braća rekla kad je bio Pravni odbor. Jehova nikome nije zatvorio vrata. Svakome su vrata otvorena. Ono što trebaš i što možeš činiti je da dolaziš na sastanke, da proučavaš duboko, izmjeniti neka stajališta koja nisu u skladu sa “vjernim robom“ – podložiti se stvarno svim učenjima i stavovima “vjernog i razboritog roba“ i biti dio organizacije i jedino na taj način možeš pokazati da želiš biti dio organizacije. Jer želja biti dio organizacije, a odstupati po stavovima i postupcima, to ne ide. To je to što ti mi od srca želimo.

Primjedba: Oni žele da ja budem dio organizacije, dok ja želim biti dio Kristovog tijela kao i prvi kršćani. Naime, prvi kršćani su se ugrađivali u Kristovu skupštinu kao sastavni dio Kristovog tijela, a ne u sastavni dio svake pojedine skupštine. Kristovu skupštinu na globalnoj razini vodi i nadgledava sam Isus uz pomoć svetog duha, dok svaku pojedinu organizaciju ili skupštinu vodi čovjek. Pojam “organizacija“ upućuje na skup organa koji sačinjavaju jedno tijelo kojim upravlja glava. Međutim to tijelo nije isto što i Kristovo tijelo. U Kristovom tijelu je glava sam Isus Krist dok je glava organizacije Jehovinih svjedoka predsjednik ili grupa ljudi koji upravljaju organizacijom po principima korporacijske i hijerarhijske strukture. Takav vid upravljanja donekle odudara od principa Kristove skupštine i primorava svoje članove da joj iskažu potpunu odanost i podložnost što može dovesti do podvojenosti kršćanske ličnosti u iskazivanju vjernosti i odanosti te stalno prisutnog pitanja - koga više slušati Boga ili ljude. Krist s pravom traži od svojih sljedbenika da budu dio njegovog Tijela, a ne dio neke odvojene skupštine ili organizacije jer niti jedna kršćanska zajednica ne može isključivo sebe prikazivati kao Kristovo tijelo. Kršćani mogu samo biti članovi neke skupštine na lokalnoj ili globalnoj razini ali se ne smiju staviti u potpunu podložnost ljudima koji ih vode jer može postojati opasnost da i u najboljoj namjeri i revnosti to ljudsko vodstvo odstupi od duha Kristovog zakona i učenja. To je najbolje prikazano u primjeru sedam azijskih skupština na kraju prvog stoljeća.

Koliko god se organizacija Jehovinih svjedoka trudila prikazati kao jedina prava kršćanska skupština, ona to ne može biti jer je Kristova skupština puno više od toga. Kristova skupština se sastoji od svih vjernih kršćana na zemlji bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripadali, dok su kršćanske zajednice uglavnom organizirane kao međusobno odvojene skupštine, svaka na svom duhovnom razvoju. Bez obzira što se pojedini kršćani mogu poistovjetiti sa svojom zajednicom koja ima određeni naziv, (Jehovin svjedok, katolik, baptista, adventista, evanđelista itd.), za kršćane je najvažnije da bude priznat kao kršćanin ili Kristov sljedbenik.

Onaj tko je dio Kristovog tijela može ujedno biti i član neke kršćanske skupštine na lokalnoj ili globalnoj razini, samo što ne smije to članstvo smatrati presudnim za svoje spasenje i svoju podložnost Kristu. Posebno je opasno iskazivati ponos zbog vjerske pripadnosti određenoj kršćanskoj zajednici jer se time automatski druge kršćane odvaja na institucionalnoj osnovi smatrajući ih manje vrijednima u Kristovim očima. Ako Isus svojima sljedbenicima smatra sve vjerne kršćane koji se kao “pšenica“ nalaze u raznim zajednicama u kojima u većoj ili manjoj mjeri prevladava “kukolj“, onda su ti kršćani međusobno braća u vjeri po Kristu. Kad u svojoj molitvi molim za svoju “braću“ ja mislim na sve njih, a ne samo na one koji sa mnom pripadaju zajednici Jehovinih svjedoka.

Danijel: Ah, hvala.

Nikša: Moj ti je savjet, a to je kod tebe problem, a to je ponos. Ja imam jedan osjećaj da ti nas uopće nisi slušao. Uvijek si imao, ne odgovor na pitanje, nego svoj govor i lamentaciju o nekoj svojoj misli. Imam osjećaj da ni sad nisi shvatio stvar. Meni je zbog toga jako žao.

Primjedba: Oni očito mene nisu slušali jer su unaprijed donijeli sud tako da nije bilo mjesta raspravi o onim biblijskim stavcima koji su opravdavali moje razmišljanje. Tako je moje iznošenje i opravdavanje ispalo kao ponos u njihovim očima. No puno veći ponos imaju oni vjerski starješine i učitelji koji nisu spremni poniziti se pred nekim tko je manji od njih, a koji svoje tvrdnje zasniva samo na Bibliji i činjenicama koji se mogu dokazati.

Drago: Shvati ovo kao novi početak. Izvuci pouku iz svega ovoga. Ne da ovo bude kraj nečega. Ti si puno dobrih stvari učinio za Zajednicu. Da se razumijemo, mi smo se toga samo dotakli ali ti si puno krasnih stvari, puno vrijednih stvari učinio u skupštini. Jehova to ne zaboravlja. Mi to cijenimo. Mi jednostavno ne možemo, vezane su nam ruke. Mi imamo neke smjernice, neke stvari kako moramo postupati kad su u pitanju takve stvari. Ti možeš, ti imaš kapaciteta. Na koncu konca, koliko vidimo, a tako i tvrdiš, ti imaš ljubav prema Jehovi, a to je dobar temelj da neke stvari u glavi promijeniš i da opet budeš jedan dobar član organizacije. Najgora stvar bi bilo, znaš, ajmo reć ili revolt ili ne znam šta, već uslijed osjećaja prekinuti svaku komunikaciju sa zajednicom, povući se u neki svoj svijet. Time nećeš učiniti ništa posebno. Misli tu na Željku (suprugu), na svoju kćerku. To je tvoja odgovornost. Tu ćeš sada imati vremena i razloga da poradiš na sebi. Tu nema roka. To sad ovisi o tebi kad ćeš biti ponovno primljen.         

Primjedba: Oni su ti koji su iz nekog svog osjećaja za pravdu i pravila, isključenjem iz Zajednice, prekinuli svaku vezu i komunikaciju sa mnom i odvojili me od svih ostalih članova. Što su s time mislili dobiti? Da li je njihov postupak kojim su me izolirali od svih mogao biti učinkovit? Izolacija je u ovom svijetu često namijenjena zločincima koje se odvaja od društva i stavlja u tamnice ili samice. Biblija kaže da se onaj tko se (svjesno ili protiv svoje volje) izolira ili osamljuje dovodi u opasnost da ide za sebičnim željama i da se suprotstavi svakoj mudrosti (Izr 18:1). To može na neke negativno djelovati, no ja sam odlučio ići naprijed jer se nisam krstio u ime organizacije niti u ime nekih ljudi koji vode organizaciju. Ne mogu se podložiti nekim njihovim stavovima jer mogu biti štetni za moju duhovnost i odnos s Bogom i Kristom. Kad oni očekuju da netko bude dobar član organizacije, onda oni svoje članove stavljaju u okvire i mjerila koje je organizacija postavila. Najvažnije mjerilo je potpuna podložnost vodećim ljudima u organizaciji i izvršavati sve zahtjeve koje su oni postavili. I Isus je mogao biti dobar član svoje židovske zajednice da se podložio vjerskom autoritetu. Iako za religiozne vođe nije bio dobar, za druge je ljude bio dobar, a pogotovo je bio dobar u Božjim očima.

DanijelPa dobro, vi ste učinili sa svoje strane ono što ste morali. Pokušali ste me razumjeti onoliko koliko je to moguće. Moje srce ne možete poznavati. To može samo Jehova. Samo sam u dobroj namjeri htio nešto napraviti, ali to je ono što sam po vama krivo usmjerio, ali opet ne iz nekog krivog poticaja, nego jednostavno, želio sam da me Božji duh vodi u nekim stvarima. Ne slovo kao slovo ni pravila, tako da, kad neke stvari stavim na vagu, osjećam se zbunjenim.

Drago: Ti se samo trebaš vratiti na neke temeljne stvari. Kad mi u nekim svojim željama odemo tko zna gdje i jednostavno se izgubimo u tome, pa si možda zbunjen. Jednostavno trebaš se vratiti na početak, nekim osnovnim stvarima. Ja mislim da neće to doći tek tako. Trebati ćeš puno truda uložiti da neke stvari u sebi korigiraš. Mislim da si svjestan toga.

Primjedba: Koje su to “temeljne stvari“ na koje se trebam vratiti? Temeljna stvar je vjera u Boga, Isusa Krista i Božju Riječ. Tome se ne trebam vratiti jer nisam odstupio od toga niti sam to odbacio iz svog života. Oni su u te temelje ubacili potpunu podložnost čovjeku i grupi istaknutih ljudi koji zastupaju Boga jer je maloprije rekao da se  trebam “podložiti stvarno svim učenjima i stavovima “vjernog i razboritog roba“. Ako je to temaljna stvar kojoj se moram vratiti onda se to nikad neće dogoditi jer traže od mene da budem idolopoklonik koji svoje pouzdanje vidi u čovjeku. Biblija jasno kaže: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, niti u kojega drugog čovjeka zemaljskog, od kojega nema spasenja!“ (Ps 146:3). Činjenica je da su kroz cijelu biblijsku i dosadašnju povijest vjerski dostojanstvenici znali zakazati u korištenju svog autoriteta i vođenja Božjeg naroda. Kad bi Bog od kršćana tražio da se podlože svim učenjima i stavovima onih koji predvode njegov narod, onda naša Zajednica nema moralne snage da od ljudi drugih kršćanskih zajednica traži suprotno.

Stiv: Samo..., mi smo vidjeli da prije nego si došao do ovih dokaza - ti si imao više stav: “evo me“ kao i prorok Izaija. Onda to znači, Jehova će koristiti takav stav. Problem je nakon toga ti si bio malo razočaran povezano sa nekim stvarima. Ti si počeo duboko proučavati više nego propovijedati. To je bila za tebe zamka i ti si počeo biti ukorjenjen na krivi način... To znači, sutra kad opet kažemo “evo me“, i kad imamo priliku da proučavamo kako ja mogu biti više koristan kao alat, kao propovjednik da mogu propovijedati. I onda opet, kad budeš imao priliku biti dio skupštine trebaš imati stav - više propovijedati nego duboko proučavati izvan naše publikacije. To je jedan pomoć ili savjet koji može biti faktor da može tebi pomagati. Jer prije Makarske ti si imao stav “evo me“ i nakon toga... ne želimo da ova odluka sada da ti ćeš biti malo ogorčen. To je kontraprodukt. To je naš cilj da želimo pomagati.

Primjedba: On kaže da je to što sam ja počeo duboko proučavati za mene bila zamka u koju sam upao. No, ako je to zamka, tko mi ju je postavio? U jednom spomenutom članku Stražarske kule piše: “Iako se ponekad čini da je neko vjersko učenje "nadahnuto“, odnosno da potječe od Boga, ipak je mudro da prije nego što ga prihvatimo kao istinu istražimo što o tome kaže Biblija.“ Zamislimo sada slijedeće situaciju. U publikaciji Zajednice svima nama dođe jedno novo objašnjenje kao što je to slučaj sa izrazom "naraštaj". Da li ćemo to odmah automatski prihvatiti ili ćemo prije toga istražiti što o tome kaže Biblija? Što je mudrije? Očito ovo drugo. To bi značilo da trebamo uzeti samo Bibliju i zanemariti ono što je objašnjeno u publikaciji Zajednice. Međutim, Zajednica tvrdi da mi ne možemo razumjeti Bibliju neovisno od njenih objašnjenja. Ako je tako, onda ispada da uopće nije mudro istraživati što o toj temi stoji u Bibliji nego da moramo svako novo učenje smatrati nadahnutim i prihvatiti ga kao istinu. Čemu onda služi gornji savjet? Moglo bi se reći da on služi kao zamka za one koji žele postupati mudro jer ih to dovodi u situaciju da uvide neka kriva tumačenja i da postupe na način koji će ih dovesti pred pravni odbor koji će osuditi takav njihov način istraživanja Biblije. To je zaista apsurdna situacija u kojoj sam se i ja našao.

Znači, ako smo kao kršteni vjernici dobili od Zajednice neko novo učenje ili tumačenje nekih biblijskih stavaka koji nam na prvi pogled izgledaju "nadahnuto", mi ih možemo prihvatiti bez preispitivanja, ali je mudrije prije nego ih prihvatimo kao istinu, istražiti da vidimo što o tome kaže Biblija. Ja sam upravo ispitao sva nova učenja koja je naša Zajednica uvela od svog postojanja i učinio ono što je mudrije i to mi se uzelo za grijeh. Tako ispada da me se poticalo na istraživanje nekih učenja koja  su mi se činila nadahnutima, ali kad sam istražio i vidio što o njima kaže Biblija, morao sam zanemariti pravu istinu samo kako bi se uklapao u kolektivno razmišljanje. Nisam smio zastupati Biblijsko učenje nego i dalje ono učenje koje nisam mogao prihvatiti kao istinu. No, takav stav Zajednice krši pravo savjesti svakog pojedinca da ispovijeda svoje vjerovanje u skladu sa čvrstim dokazima. Ako je “na mjestu i čak poželjno razmotriti snažne dokaze koji se kose sa našim vjerovanjima“, onda su starješine mogli moje takve dokaze razmotriti pa čak i proslijediti do Vodećeg tijela na razmatranje. Umjesto toga oni su konstatirali da sam trebao više propovijedati a manje čitati Bibliju s razumijevanjem. To što se braću tjera i motivira samo na službu propovijedanja kojom se druge ljude uvjerava u ono što iznosi Vodeće tijelo može stvoriti situaciju da nitko nema vremena se dodatno baviti vlastitim uvjeravanjem u te iste informacije. Stoga bi ovaj njegov savjet značio da u buduće ne smijem prioritet dati osobnoj komunikaciji s Bogom preko Biblije nego toj službi i jednosmjernoj komunikaciji putem uputa i smjernica od Vodećeg tijela. Kako bi udovoljio njihovim zahtjevima za povratak ja ne bi smio Bibliju proučavati bez konzultacije sa publikacijom Zajednice i donositi zaključke koji nisu u skladu sa njenim trenutnim razumijevanjem. Oni i dalje žele da se ja pokoravam čovjeku i da umrtvim u sebi onaj duh koji me iz dana u dan tjera da se uvjerava i vidim da li su moje misli u skladu sa Biblijom. Ako je tako, onda je upitan moj pravi povratak. Naime, ja mogu preći preko nekih stvari kako bi se fizički vratio u zajednicu, ali moj duh se nikako neće moći uskladiti sa nekim stavovima i učenjima ove organizacije.

Drago: Da, duboko proučavanja je važno u duhovnom životu svakoga od nas. Znaš, duboko istraživanje nije zamjena za sve ostale duhovne aktivnosti. Ako zanemarimo važnije stvari koji su sastavni dio kršćanskog života kao što su služba [propovijedanja] i mnoge druge onda tu dolazi do zbunjenosti. Treba sve biti uravnoteženo i onda smo jake i stabilne osobe. To se neće dogoditi ako imamo stavove koji se razilaze od “vjernog i razboritog roba“. To je sad zadatak koji možeš sebi postaviti da se što prije vratiš.

Danijel: Pa dobro... Ako je to sve, ja vas pozdravljam... Do viđenja!

 


 

Odluka o isključenju je čitana u skupštini 21.siječnja 2010.