Transkript br. 2 (Srijeda, 13.sječanj, 2010)

Pastirski posjet mojoj supruzi

 


Prisutni: starješine Ante Drnasin i Nikša Gugić te moja supruga i ja.

 

Nakon kraćih uvodnih riječi...

Ante: ... (obraća se mojoj supruzi)... Gledaj, Danijel je još naš brat bez obzira na sve dok se ne riješi ono na što se Danijel žalija. Odluka još nije potvrđena kao takva. Vidjet će se da li je neka greška s naše strane napravljena.

Željka: Ja sam jednostavno htjela znati zbog čega je to ovako završilo? Zar je ovo moralo biti? Zašto nismo mogli ovako razgovarati, sjesti svi zajedno i razgovarati. ... Eto to...

Ante: Kažem ti, ja ti ne mogu pričati o stvarima koje su bile na pravnom postupku. Ali ti možemo reč. stvari koje smo pričali s Danijelom. Mi gledamo na Danijela kao našeg brata. Ti si naša sestra i kad odluka bude potvrđena ti si opet naša sestra. On tada neće više biti naš brat.

Napomena: Oni ne smiju pričati o onome što je bilo na pravnom postupku jer se drže pravila da se svi postupci vode u tajnosti tj. izvan skupštine tako da nitko nema mogućnost znati da li su njihove ispravne ili ne, dok od članova skupštine traže da prihvate njihove odluke na slijepo čime se postavljaju kao 'bogovi' koje moramo bespogovorno slušati i slijediti.

Željka: To ne bi voljela, ne bi voljela da se to potvrdi...

Ante: Mi ti o tome ne smijemo govoriti niti imamo to pravo. Ali postoje stvari i jednostavno nije način da se one rješavaju na takav način. Ne možemo drugačije. I kad o tim stvarima razgovaramo, onda Danijel nije zla osoba. On je meni jako draga osoba.

Željka: Zašto se onda nije moglo to riješiti?

Ante: ... Postoje stvari u teokraciji koje su jasne svima. Već su stvari poznate svima. Nema tajne. Ti to možeš još istražiti. Mi smo Danijelu ukazali na članak koji sam mu poslao mailom. Taj članak u Stražarskoj kuli jasno pokazuje zašto, bez obzira što netko može biti dobar i dobra osoba ipak s druge strane određene stvari vezane za teokraciju zahtijevaju da moramo postupiti tako i tako, bez obzira da li je netko dobar ili loš. Imaš primjere kad je netko kriv, da on ne mora biti jako zao, znaš. I onda ne samo da to radi podmuklo, na podli način, nego zapravo samo pokazuje jedan stav koji je skoro buntovan ili agresivan. No, Danijel je mirnica kao čovjek. ...Znaš, on nije osoba koja je po osobnosti agresivna... koja nastupa rušilački... u ovim stvarima koje su sporne ne radi se o takvoj vrsti grijeha povezanog s takvim ponašanjem...

Komentar: Riječ je o članku kojeg je Vodeće tijelo napisalo odmah nakon što su proveli čistku u glavnoj centrali u Bruklinu kada su osnovali pravne odbore preko kojih su isključili nekoliko članova betelske obitelji, među kojima i jednog člana Vodećeg tijela Raymonda Franza. Članak je napisan kako bi zaštitili svoje gledište o otpadnicima koje se u temeljnim stvarima ne slaže sa osnovnim biblijskim načelima. Postupili su kao i židovski farizeji i katolička inkvizicija koji uglavnom nisu mogli osuditi svoje članove (heretike) kao zle i buntovne osobe, nego samo kao vjerne i uzorne kršćane. Problem je bio u tome što su se takvi pojedinci i grupe usudili misliti svojom glavom i progovoriti o onome što su spoznali istražujući stvari povezane s Bogom i onome što je on dao zapisati kroz svoju Riječ.

Ante (nastavak): ... Zamisli situaciju neki katolik želi postati Jehovin svjedok. Je li to može postati?

Željka: Pa može. I ja sam bila katolkinja.

Ante: No da li može ostati pri tome da ostane katolik.

Željka: Pa ne može.

Nadopuna: Jehovin svjedok ne može biti katolik, niti katolik može biti Jehovin svjedok jer su to samo nazivi pripadnosti određenoj zajednici, ali i jedan i drugi mogu biti kršćani ukoliko vrše volju Božju i ne daju se zavoditi krivim učenjima kojima se obezvrjeđuje kršćanska vjera. Čak ako i vjeruju u neka učenja koja nisu u skladu sa točnom spoznajom uglavnom o tome većina vjernika ne vidi problem jer svojim duhovnim vođama daju za pravo da tumače Bibliju i da za to odgovaraju pred Bogom. Na isti način su u svojoj teokraciji Židovi ostajali međusobno braća u vjeri iako su imali različita vjerovanja i gledišta zasnovana na nepotpunim spoznajama. Ekstremisti su se odvajali i međusobno optuživali, ali ih to nije činilo boljim od drugih jer su pred Isusom svi bili u poziciji da služe Bogu čista srca. Tako je i u kršćanstvu. Oni koji se žele uvjeravati mogu odbaciti ono što smatraju krivim i nastaviti živjeti u zajednici u kojoj su stekli vjeru u Krista znajući da će sud započeti od kuće Božje. Biblija nigdje ne govori da će Bog i Isus gledati i prosuđivati nekoga po tome je li član neke skupštine (zajednice) ili nije.

Ante: Gledaj, nije baš takav primjer u cijelosti, ali to ti je načelo, jer takav ne može biti Jehovin svjedok. Ali s druge strane ako netko s vremenom počne razvijati drugačija razmišljanja onda je to isto dokaz da ne može biti Jehovin svjedok. Evo jedan članak U Stražarskoj kuli od 1987. se nalazi jedno pitanje:

"Zašto su Jehovini svjedoci oduzeli zajednicu, odn. Isključili zbog otpadništva neke koji su još uvijek vjerovali u Boga, Bibliju i u Isusa Krista?“ (Stražarska kula, 1.11.1987.str.31)

To je bilo pitanje u ovoj starijoj "Kuli“. Pogledaj što kaže:

"Oni koji izriču takav prigovor ističu da mnoge organizacije koje tvrde da su kršćanske dopuštaju otpadničke poglede. Čak se i neki svećenici ne slažu s temeljnim učenjima svojih crkava, a ipak i dalje uživaju dobar ugled. U skoro svim dominacijama kršćanstva postoje modernisti i fundamentalisti koji se uvelike razilaze među sobom u pogledu nadahnuća Pisma.“ 

... Slušaj, imaš primjer tipa Grubišić Ivan i onaj ... kako se zove... svećenik Prcela. Shvaćaš li... imaš jedne i druge. Oni su ista organizacija, a kad vidiš Grubišića koji kaže Crkva je sramota, a on je i dalje svećenik, a ovi (drugi poput Prcele) su i dalje svećenici koji tako rade. Vidiš takve stvari postoje u toj organizaciji.

Nikša: I oni ih ignoriraju.

Primjedba: Pa i farizeji su jedno vrijeme ignorirali Isusa koji je kritizirao židovsku vjersku zajednicu. Da li to znači da vođe Katoličke crkve postupaju farizejski jer ignoriraju kritike svojih članova. No, kad farizeji više nisu mogli ignorirati Isusa nego su ga optužili za izdaju i bogohulstvo, da li to znači da starješine Jehovinih svjedoka slično postupaju farizejski jer ne ignoriraju mišljenja svojih članova nego ih optužuju za otpadništvo. Jehovini svjedoci ne žele slijediti novovremeni primjer tolerancije Katoličke crkve prema svojim slobodoumnim članovima pa slijede primjer srednjovjekovne Crkve koja nije pokazivala takvu toleranciju.

Primjeri svećenika Grubišića i teologa Hansa Künga pokazuju da Crkva u novije vrijeme dopušta i tolerira određena razmišljanja, samokritiku i onu konstruktivnu kritiku koju takvi svećenici iznose u javnost s ciljem da svima ukažu na stvarno duhovno jadno stanje i na promjene koje se očekuju od samih pojedinaca do najviših struktura Crkve. Budući da su takve izjave uglavnom argumentirane na činjenicama i na samom Svetom Pismu, onda vrh Crkve ne može ići toliko daleko da takve svoje svećenike i teologe izopći, nego im čak daju na važnosti jer doprinose razvoju kršćanskog duha. Tako Katolička i mnoge druge Crkve dozvoljavaju slobodu mišljenja i razmišljanja jer su uvidjeli da je njihova povijest pokazala kako se gušenjem te slobode ne može učiniti ništa dobro. Zato katolik može ostati katolik iako je došao do spoznaje koja se razlikuje od temeljnih učenja Crkve. On ostaje katolik čak i onda kad tu svoju spoznaju objavljuje javno, pa čak i kad iznosi kritiku na račun Crkve i njenog vodstva. Zanimljivo je da naša Zajednica u svojim publikacijama spominje katoličkog teologa Hansa Künga i citira njegov kritičan stav prema svojoj Crkvi i njenim učenjima, čime opravdava to njegovo pravo da bude kritičan i da javno iznosi ono što on vidi, a što je možda sakriveno od drugih. Zašto onda to isto pravo zabranjuje svojim članovima? Čega se boji ako se zna da nitko ne može nauditi i uništiti Kristovu skupštinu? Laži se ne treba bojati nego samo istine koja ne prijeti Bogu i iskrenim vjernicima nego samo nekim ljudima u vrhu, njihovim organizacijskim strukturama i postavkama.

Ante: Točno. A kod nas ... vidiš, ovdje piše: "Međutim, takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto činili.“... Eto to je sada stvar gdje sam ti na neki način rekao što je problem. I to ne ovisi o nama.

Primjedba: Oni problem vide u navodnim istinitim učenjima s kojima se netko ne slaže. No, problem je u tome što su oni u istinita učenja uvrstili i ona učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, a koja ne moraju biti točna. Dok u nekim crkvama članovi s drugačijim gledištima i dalje uživaju zajedništvo sa svojom braćom, naša Zajednica ne vidi razloga da tako nešto dopušta pa sva drugačija gledišta naziva otpadničkim pogledima. Tako u spomenutom članku stoji:

... Otpadnička učenja ili različita gledišta nikako se ne slaže sa pravim kršćanstvom (...) Pripadati Jehovinim svjedocima znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Što takva vjerovanja uključuju? (...) To je postojanje "vjernog i razboritog roba" danas na Zemlji 'kome su povjereni svi Isusovi zemaljski poslovi', i koji rob je povezan s Vodećim tijelom Jehovinih svjedoka (Mt 24:45-47). To je vjerovanje da je 1914. g. obilježila kraj Vremena neznabožaca i uspostavu Božjeg Kraljevstva na nebu, kao i vrijeme Kristove prorečene prisutnosti (Lk 21:7-24; Ot 11:15-12:10). Itd.“ (str 31)

Ovdje se izmeđuostalog spominje vjerovanje u postojanje “vjernog i razboritog roba“ kao istinito učenje. Da li je osoba koja nije vjerovala u to njihovo gledište mogla biti isključena? Pogledajmo što piše u nastavku tog članka:

“... ukoliko kršćanin (koji tvrdi da vjeruje u Boga, Bibliju i Isusa), nepokajnički unaprjeđuje lažna učenja, moglo bi se pokazati nužnim da ga se isključi iz Zajednice“ (str 32).

Sada se (tri godine nakon ovog razgovora) ukinulo i izmijenilo gore spomenuto istinito učenje o "vjernom robu“ jer prijašnje temeljno učenje očito nije bilo istinito. Ja sam imao drugačije tj. različito gledište koje sam detaljno opisao u svojoj knjizi. Da sam samo tu stvar iznio pred starješine oni bi me pozvali pred odbor jer odbacujem istinito učenje. Pokušali bi me najprije odvratiti od drugačijeg učenja kako bi prihvatio ono što uči Zajednica, a kad bi pokušavao uz biblijske argumente dokazati istinu i ostati čvrsto vezan uz nju, oni bi me smatrali nepokajničkim grešnikom koji unapređuje lažna učenja. Je li to razumno od njih, kad se sada zna da su oni čvrsto bili vezani uz krivo učenje, a ne ja? Zašto oni svoje prijašnje gledište koje se pokazalo krivim ne proglase lažnim učenjem ili otpadničkim pogledom pogotovo jer su takvo krivo učenje godinama unapređivali čime su otpali od apostolskog učenja. Ovo samo pokazuje da je politika isključivanja članova s drugačijim gledištima potpuno kriva jer se na kraju pokazuje da ti pojedinci nisu ni trebali vjerovati u nešto što nije bila istina niti biti isključeni čak ni onda kad bi unapređivali svoja drugačija učenja za koja su smatrali da su istina. Tako se može zaključiti da je unapređivanje istine grijeh ukoliko bi to činili obični vjernici, a ukoliko bi Vodeće tijelo unapređivalo lažno učenje onda to ne bi bio grijeh jer se na to gledalo kao na “trenutnu istinu“.

Prisiljavati nekoga da osim vjere u Boga i Krista, prihvati čitav niz istinitih učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke, je u domeni politike podjarmljivanja svojih članova jednoumlju. Zato ja, prema njihovom mišljenju ne mogu biti član Zajednice jer sam kroz istraživanje Biblije došao do nekih zaključaka koji se razlikuju od njenog službenog učenja. Da li onda Zajednica postupa ispravno? Ako Jehovini svjedoci postupaju ispravno prema svojim članovima sa otpadničkim gledištima (hereticima), onda je to ujedno dokaz da je i Katolička crkva u prošlosti postupala ispravno kad je sudila hereticima i izopćavala ih fizičkom likvidacijom koja je u to vrijeme bila pravno utemeljena u crkvenom i državnom Zakonu. No, Zajednica najprije osuđuje Katoličku crkvu zbog progonstva i izopćavanja onih koji su uzimali tu slobodu da javno progovore s Biblijom u ruci, a sada osuđuje stav te iste Crkve koja dozvoljava laicima i svećenicima tu istu slobodu razmišljanja. Kad spominje primjere te tolerancije onda kaže u citiranom članku: "...takvi primjeri ne pružaju temelj da bismo i mi isto činili.“ Ako mi ne smijemo dopuštati pojedincima da se ne slažu s onim učenjima u koja se ne mogu uvjeriti ili da se sami uvjeravaju u to što je istina, onda prešutno podržavamo nekadašnji stav Katoličke crkve kojim je zabranjivala svojim članovima tu slobodu.Očito je problem samo u tome što Zajednica u otpadništvo svrstava svako kritičko i drugačije mišljenje, pa kaže da druge crkve dozvoljavaju otpadničke poglede, a mi ne. Međutim, sve ono što je drugačije, ne mora biti otpadničko ni heretičko jer se pokazalo da su napredne konstruktivne ideje, razmišljanja pa čak i ispravna doktrinarna učenja često dolazila od pojedinaca, a ne religioznih institucija koje iz nekih svojih skrivenih razloga postupaju tromo.

Pojedinci nisu ograničeni u stvarima s kojima su ograničene institucije sa svojim ustrojstvom. Kršćanin kao pojedinac svoje postojanje i održanje temelji na vjeri, a organizacija svoju opstojnost temelji na crkvenim zakonima, pravilima, novcu i nekretninama s kojima moraju upravljati i tu je ta očita razlika i glavni problem. Pojedinci se mogu lako i brzo osloboditi određenih krivo utemeljenih stavova i uvjerenja, dok organizacijske strukture ne dopuštaju da tako brzo mijenjaju svoju politiku i ustrojstvo, a kamoli temelje organizacije koji bi se mogli lako poljuljati. Pojedinac može svojim razmišljanjem u svom umu čak srušiti krive temelje i učenja svoje organizacije, ali mu je to teško učiniti na globalnoj razini jer se suočava sa jednim ustrojstvom koje na tim učenjima brani svoju dugo građenu poziciju. Zato ni Isus, kao Sin Božji nije mogao mijenjati nešto što je stvar organizacije i njenog ustrojstva, bez obzira što je židovska religija bila utemeljena na Božjem Zakonu i Savezu s Bogom. Kako je tek onda sa organizacijama koje nemaju nikakvo jamstvo da su utemeljene na nekom novijem savezu jer je posljednji savez utemeljen još davne 33.god. n.e.

Biti “pravi Izraelac“, kao što je to Isus rekao za Natanaela, ili biti “pravi kršćanin“, nije stvar članstva nekoj vjerskoj grupi židovstva ili kršćanstva. Kad bi pred Bogom bilo važno članstvo nekoj skupštini, onda bi dao zapovijed da svaki pojedinac, ukoliko se s nekim stvarima ne slaže, ode iz svoje skupštine, bez obzira da li je riječ o lokalnoj ili globalnoj zajednici kršćana. Međutim, to je nemoguće zahtijevati. Isus nije zahtijevao od članova skupštine u Pergamu da napuste svoju skupštinu i da se pridruže onim kršćanima u Smirni koji su ispravnije prakticirali kršćanski nauk i vjeru. To što su se s vremenom zbog nekih razlika u učenju skupštine odvojile jedne od drugih, je dovelo do isticanja članstva nekoj skupštini ili zajednici, pa čak do isticanja vodećih ljudi u tim zajednicama kojima se davalo apostolsko mjesto i božanski izbor. Tako su već u prvom stoljeću neki govorili: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov”. Nakon čega je Pavle konstatirao: “Dakle, Krist je podijeljen“ (1.Ko 1:12,13). Naravno, bez obzira na to koga su kršćani uzimali za svoj uzor i vodstvo, Krist je ostao isti Spasitelj za sve iako je mogao biti osobno ili institucionalno podijeljen po vodećim ljudima kojima se davalo na važnosti. To je bilo posebno istaknuto kad su se stvorile podjele kršćanskih skupština na geografskoj razini te su prvi biskupi Rimske, Jeruzalemske, Aleksandrijske i Azijske provincije preuzele vodstvo. No, Isus je uvijek bio iznad ljudskih podjela. Ljudi mogu stvoriti međusobne podjele i utemeljiti vlastite zajednice, ali ne mogu Krista podijeliti niti mogu pojedine prave iskrene kršćane zatvoriti i držati zarobljene unutar svojih institucionalnih granica. Nijedna crkva ili zajednica ne može tumačiti Bibliju na pristran način kako bi Krista prisvojili samo za sebe. Takvo gledište su napustili skoro svi osim Jehovinih svjedoka, Mormona i još nekih koji i dalje tvrde da je pripadnost njihovoj Zajednici jedini put do spasenja. Da bi svoje članstvo čvrsto vezalo uz sebe, Vodeće tijelo je donijelo zaključak da svaki njen član mora prihvatiti, ne samo ona osnovna vjerovanja, nego cijeli niz učenja do kojih su došli samo Jehovini svjedoci. No, ima primjera gdje je čak Katolička crkva ispravnije tumačila neke biblijske stavke od naše Zajednice. Isto tako ima i nauka koje druge zajednice ispravnije tumače od Jehovinih svjedoka. I što sad? To što sada nakon isključenja ne mogu biti član zajednice Jehovinih svjedoka, ne znači da sam izopćen iz članstva Kristove skupštine koja je sastavljena od svih pravih kršćana bez obzira kojoj zajednici pripadali.

U prvom stoljeću je postojala samo jedna univerzalna skupština a to je "skupština prvorođenaca“ kojoj pristupaju kršćani (He 12:23). To je skupština ili zajednica koja je u posebnom odnosu s Bogom. Jehova je za svoj narod Izrael rekao: “Izrael je sin moj prvorođeni“ što znači da je Izrael kao narod bio skupština prvorođenaca (2.Mo 4:22). Izraz “prvorođenac“ se u Bibliji koristi za Izrael kako bi istakla činjenica da su od svih naroda dobili čast biti Božja posebna svojina. Oni su bili u posebnom odnosu s Bogom te su kao takvi imali posebna prava ili privilegije. Bog ih je otkupio iz egipatskog ropstva i dao im u nasljedstvo obećanu zemlju. Slično je i s novim duhovnim Izraelom, skupštinom prvorođenaca sastavljene od svih pravih kršćana koja očekuje svoje nasljedstvo. Isus ih je otkupio i vodi ih prema obećanoj zemlji. Stoga ta skupština i dalje postoji iako su njeni članovi kroz povijest podijeljeni na razne crkvene denominacije. Ja sam tek sad svjestan da sam svojim krštenjem pristupio toj Kristovoj skupštini, a ne ljudskoj organizaciji. Zato ću njoj ostati vjeran zajedno s milijunima drugih iskrenih i pravih kršćana. U toj skupštini bez institucionalnih granica mogu svojom braćom nazivati sve prave kršćane pa čak i mnoge katolike koji vrše Božju volju.

Ante: (nastavak)...Danijel je dobra osoba. Ni sad ne možemo govoriti o pravnom postupku, ali smatramo da ti kao sestra i vi kao obitelj ne bi trebali doživjeti ovo kao da vas netko mrzi ili progoni. Radi se o stvarima, ne znam kako da to tebi objasnim...

Primjedba: Isključenje je ustvari jedna vrsta progonstva ili progona iz zajedništva. Moja je supruga to tako doživjela jer se i sama osjetila odbačena zbog mene, pogotovo što nije mogla razumjeti i prihvatiti njihov stav i postupak.

Nikša: Tu treba još dodati, Tonći, i to da ne možemo mi sad, Željka, ispred tebe pričati o Danijelu. Vas dvoje imate jedan određeni odnos kao muži žena i šta mi tu sad možemo učiniti. Ne možemo ništa nego odgovoriti ne neka tvoja konkretna pitanja, ako možemo odgovoriti. A sve ostalo što se dogodilo Danijelu, on zna što će ti reći i to je toliko duboko osobno i mi ne možemo tu nikako upasti. Shvaćaš li?

Željka: Koliko ja znam on se nikad nije htio staviti iznad Organizacije. On nikad nije htio nekome dosađivati. On je recimo jednom kad je nešto vama napisao, otišao kod Vedrana Šurije. Nije prošlo ni pet minuta, on se vratio. Jednostavno Šurija je rekao da nema vremena za razgovor. I ništa. On više sa Šurijom nije razgovarao o tome. Ali vi ste mu, kao što smatram, naši pastiri koji... u koje smo stekli povjerenje. U biti i on. Govoriću u njegovo ime. On je stekao jedno povjerenje u vas. On je meni rekao da mu niste ni jednom rekli: “Danijele prestani, nemoj nam više ništa pisati, mi to jednostavno ne želimo i ako ne želiš čekati na Jehovu i na Organizaciju ti ćeš biti isključen“. Njemu to nije bila namjera. On je imao potrebu nešto vam objasniti jer ste mu čak jednom postavili pitanje “kako ti to objašnjavaš“? Da ste vi jednom riječju rekli: “Danijele nemoj, prestani to“, on bi isto tako, kao i kad je bio kod Šurije, vratio se. Ne bi vam pisao. To što je, držao bi za sebe i ne bi morali proživljavati sve ovo.

Ante: Sad gledaj...

Željka: Kao drugo... ne znam, ja, barem ja s moje strane tako gledam. Ako se nekome nešto učini na žao, onda mislim da se ne mora odmah poduzeti neka drastična mjera. Ako postoji, javni i privatni ukor, zašto ne i javno ako je tako nešto napravio, ako ga smatrate takvim. Evo, javno ćemo te ukoriti, a ako nećeš biti poslušan, isključit ćemo te. Zašto mora...

Ante: Evo ima stvari gdje ti ja ne želim kontrirati i govoriti drugačije. Ti imaš svoje informacije koje si vjerojatno dobila od Danijela. Kažem ti, mi smo i dalje braća i sestre.

Željka: Ali njemu nikad nije bila namjera da ide ispred Organizacije. Ono što on meni kaže, bila mu je namjera da samo preko vas možda da dođe ili do onih ljudi u našoj organizaciji koji bi to pročitali, ili bi završilo u smeću, ili bi uzeli nešto od toga i isto tako kao recimo, uzimaju svjetska mišljenja...

Ante: Evo. Danijel ti može reći da li je sve išlo preko nas i da o tome porazgovarate bez nas.

Nadopuna: U početku sam poslao dva pisma s tumačenjima direktno u Betel, a kasnije sam sve ono što sam mislio poslati u Betel dao na uvid njima i pokrajinskom nadgledniku. Čak sam zadnja pisma putem meilova upućivao direktno njima, a ne Betelu. Prema tome, iako prva pisma nisu išla preko skupštinskih starješina, ja sam to kasnije ispravio pa mi tome više nisu ni mogli prigovoriti. Kasnije je jedan od njih rekao da nisam uopće trebao njih s tim upoznavati nego samo Vodeće tijelo, tako da oni očito nemaju svoje usuglašeno mišljenje o tome.

Željka: Pa jesmo o tome iks puta razgovarali. Ja više ne znam šta ću...

Nikša: Željka, imaš li neko konkretno pitanje da postaviš? Ti nama sad samo iznosiš svoja mišljenja. To je OK. Da bi ti bila zadovoljna mi bi morali pričati o njemu i našem razgovoru u pravnom odboru, a to ne možemo.

Željka: Pa ne tražim da o tome pričate. Ja sam... ja sam htjela... ne znam više što sam htjela zato što mi je u glavi više zbrka ...

Ante: Željka... Danijel je dobar čovjek. Stvarno dobar čovjek. Razmišljanje nitko nikome ne može izbiti iz glave. Ja mogu nešto misliti na svoj način. Nitko mi to ne može promijeniti. Mogu imati neke svoje dokaze i činjenice i na njima bazirati svoja razmišljanja. Mi nismo neka politička stranka niti kao neka religiozna zajednica koja traži da se netko odrekne nečega. Znaš. To je stvar svake osobe. Ne može se ići preko dostojanstva čovjeka. E sada, to samo pokazuje da ovo što sad govorim, čim je neka odluka donesena sve su se stvari uzimale u obzir. I sigurno da određeno postupanje... nije to neko postupanje kad netko nešto napravi jedanput ili dvaput ili neki normalan način i kad se dogodi nitko neće formirati pravni odbor. U vezi ovih stvari ... dobro ima nekih stvari koje je Danijel pisao u žalbi i možda tebi rekao, ali o tome ne bi želio pričati. Možda neke stvari dugo traju kod Danijela. Mi u skupštini, ja i Nikša i Vedran nismo tako dugo koliko to kod Danijela traje. Ja kažem po informacijama za koje znam da to traje nešto više.

Primjedba: Oni navodno ne traže da se odreknem svojih uvjerenja koja mogu zadržati za sebe, ali me ipak sude zato što imam ta drugačija uvjerenja. Zar to nije apsurd. Ako drže do dostojanstva čovjeka, a time i njegovog odnosa s Bogom, onda ipak nisu uzeli u obzir da ja mogu biti prije svega kršćanin koji svoju vjeru i nadu polaže u Krista bez obzira što svojim razumom ne mogu prihvatiti neka učenja Zajednice kojima ja ne dovodim u pitanje kršćansku vjeru i apostolsku nauku. Ako mogu biti kršćanin, onda bi trebao biti i član neke zajednice koja također drži do vjere u Krista pa čak i onda kada se neka njena učenja ne slažu potpuno s Biblijom. Pogrešno je članstvo i odanost nekoj zajednici izjednačiti sa vjerom i odanošću Bogu. Oni ovdje tvrde da ne bi smjeli ići preko dostojanstva čovjeka i tražiti od mene da se odreknem nečega, ali ipak to čine. Naime, oni traže od mene da u svom privatnom životu mogu imati svoja razmišljanja ali ih ne smijem zastupati nego se pretvarati da zajedno sa drugima prihvaćam ono što smatram zabludom i tako živim u laži, jer samo tako mogu biti član zajednice. Sudili su mi što sam prije deset godina započeo i što nisam odmah sebe zaustavio, nego sam sve do sad nastavio samostalno istraživati Bibliju i tražiti dokaze za njihove tvrdnje u koje se nisam mogao uvjeriti, čime su kritizirali moje na Bibliji utemeljeno pravo da se uvjeravam u sve.

Danijel: Ja sam rekao starješinama jedan primjer, što je normalno jer nas Biblija savjetuje i Zajednica potiče da istražujemo, da čitamo s uvjeravanjem, da sami sebi dokazujemo neke stvari, da se u to posve uvjerimo. Znači moj je poticaj bio iskren. Nisam htio da nešto rušim nego da iskreno pristupim prema svakoj informaciji jer ih cijenim kao takve. Naravno, iz mog iskustva meni neke informacije nisu sjele i do dan danas ne mogu neke informacije prožvakati na jedan logičan način i zato sam ih istraživao. Ja sam rekao da postoje braća koja će preko toga olako prijeći, neki će samo klimati glavom, treći će samo pročitati i brzo zaboraviti, a četvrti kao ja će ići do kraja. To su sve mogućnosti vlastitog izbora.

Nikša. Ali postoji još jedna mogućnost. Postoji i oni koji se potpuno slažu sa svim što uče (od Zajednice), kojima nije logično ono što ti govoriš. Šta misliš o tim osobama. Moraš to uzeti u obzir.

Primjedba: Da li se netko slaže sa mnom ili ne, o tome se može govoriti samo ako bi se cijeloj zajednici predočili moji argumenti tako da je za sada nemoguće konstatirati da li ima i koliko ima onih koji se ne slažu sa mnom. Ja znam tko se od braće slaže sa mnom ali oni o tome moraju šutjeti. Starješine koji su upoznati sa mojim tumačenjima mi nisu proturječili biblijskim protuargumentima, pa izgleda da se i oni prešutno slažu sa mnom, ali daju prednost trenutnom tumačenju Zajednice, a time i svojoj poziciji na koju ih je Zajednica postavila. Zato se postavlja pitanje - zašto Zajednica zabranjuje svojim članovima da po savjetu Biblije “ispituju nadahnute izraze da vide jesu li od Boga“. Kad bi svima bila dana sloboda da ispitaju moje izjave onda bi se svaki pojedinac sam mogao uvjeriti da li su mu moji argumenti u skladu sa Biblijom ili ne. Neki koji su čitali moje tekstove (njihova imena neću spominjati) su rekli da iza njih može stajati samo netko tko je potpuno uzeo u obzir sve što Biblija sakriva u sebi i da su ti tekstovi dokaz potpunog razumijevanja, pa čak i djelovanja svetog duha. Oni to nisu rekli pod prisilom nekog jakog autoriteta kojeg se ne smije dovoditi u pitanje. To što postoje i oni koji se slažu sa svim što Zajednica uči nije pravo mjerilo jer je poznato da se mase ljudi može svjesno ili nesvjesno držati u zabludi. I ja sam bio među njima i znam kako to izgleda. Mnoge vjernike se može snagom autoriteta navesti da prihvate sve što se kaže, a pogotovo ako ih se uvjeri da mogu u to biti toliko sigurni da uopće ne trebaju ništa dovoditi u sumnju ili samostalno ispitivati i uvjeravati se. No, ukoliko se članovima zabranjuje da razgovaraju s nekima koji dovode u pitanje njihova tumačenja i da čitaju njihovu literaturu, onda je to samo jedan od dokaza da postoji neki strah od razmatranja drugih dokaza i činjenica koji bi mogli narušiti vjerodostojnost svega onoga što iznosi naša Zajednica. To je dokaz da postoji velika vjerojatnost da je njeno članstvo ipak u zabludi u vezi nekih učenja koja se ne bi smjela dovoditi u pitanje zbog navodnog (doktrinarnog) jedinstva. 

Danijel: Naravno da to sve ide u obzir. Zato postoji taj spektar razmišljanja kod svih nas. No i ja prihvaćam onu braću koja ne razmišljaju o tome, koja samo pročitaju i daju komentar samo da bi dali komentar iako tu stvar ne mogu dublje objasniti, i ja tu braću prihvaćam. Ja ih cijenim jer je njihova vjera u Jehovu i Krista uvijek na određenom stupnju možda čak i jača nego kod mene.

Nadopuna: Onaj tko želi preispitati neku temu o kojoj se govori kroz članak za zajedničko skupštinsko razmatranje i dođe do drugačijeg objašnjenja kojeg može objasniti i argumentirati na Bibliji, njega se ne želi shvatiti ozbiljno niti mu se daje mogućnost da o tome javno komentira i iznosi svoje mišljenje jer bi navodno time mogao narušiti jedinstvo.

Ante: Evo, nije ni teokratski da dođemo do Željke, a da naša poruka ne bude upućena vama kao obitelji. Mi ne mislimo da se bilo kojom odlukom vaš brak mijenja. Ali Željka, ti kažeš kako nitko od nas nije ... ali to već dugo traje. Mi smo u skupštini tako kratko i u ovo malo vremena ipak, čim je neki postupak pokrenut, vođen i donesena odluka, postoje sigurno elementi koji su se uzeli i kao olakšavajuće i otežavajuće, ali opet s druge strane nitko ne može mijenjati ničije razmišljanje, niti mi želimo zahtijevati da se netko nečega odrekne.

Željka: Pa što on treba konkretno napraviti da se promjeni ta situacija?

Ante: To smo isto Danijelu rekli. Možemo reći i tebi, ali ne bismo pričali sad o Danijelu nego ajmo pričati o osobi koja nije među nama, a možda ima sličan problem, kako bi sačuvali neke odnose koji su teokratski. To znači da o tvom suprugu ne možemo sada pričati, niti pričati o pravnim stvarima, nego ajmo pričati o nekoj osobi koja je u Sibiru u nekoj skupštini i više nije član zajednice zbog definiranog otpada. Znači tako se definira otpad, a otpad kao takav može biti:

  • 1) osoba koja se bori protiv pravog obožavanja
  • 2) koja progoni obožavatelje Jehove, a zna za istinu 
  • 3) osoba koja svjesno uči protiv nauka razboritog roba i 
  • 4) vrsta otpada - osoba koje unapređuje učenja koja ne uči zajednica

... To su sve stvari koje se definiraju kao otpad. E sada svaka od ovih stvari, odnosno ove tri stvari uključuje agresivnost, jedan jako ružan stav prema zajednici, prema braći i prema organizaciji. A ova četvrta stvar uključuje čovjeka koji razmišlja kako razmišlja i to unapređuje.

Primjedba: Unapređivanje učenja koja ne uči Zajednica nije isto što i unapređivanje krivih učenja. Što je unapređivanje krivih nauka? To su radnje u svrhu promicanja lažnih učenja i stvaranje svojih učenika. Biblija takve naziva ‘drskim bezakonicima koji odvlače druge svojom zabludom’ (2.Pe 3:17). Ja to nisam činio niti sam to namjeravao učiniti. Tražio sam mogućnost da se unutar naše Zajednice formiraju odbori koji bi služili za unapređivanje istine. Kao što su se neki zauzeli za formiranje odbora OKB (Odbori za kontaktiranje s bolnicama) koji danas služe za unapređivanje suradnje između liječnika i njihovih pacijenata koji su Jehovini svjedoci, tako sam se ja želio zauzeti za formiranje odbora koji bi poslužili za unapređivanje suradnje između Vodećeg tijela i one braće koja su se poput mene posvetila istraživanju Biblije. Nisam se zauzeo za unapređivanje krivih učenja nego za istinu koja bi i dalje dolazila samo iz jednog izvora – od Vodećeg tijela koje još uvijek u svojim rukama drži štamparije i mogućnost globalnog prezentiranja putem svojih publikacija. To što sam ja želio nije bilo unapređivanje svojih razmišljanja nego traženje načina za suradnjom na unapređivanju biblijskih učenja. Prema tome, čak ne spadam ni u tu četvrtu kategoriju otpadnika. Međutim, oni to nisu uopće uzeli kao olakšavajuću okolnost.

Ante: (nastavak)... I kod takvih osoba, a one se mogu najlakše vratiti, tako da ako shvate razmišljanja koja imaju a ne mogu ih izbaciti iz svoje glave, ali opet s druge strane mogu pokazati stav spremnosti da čekaju na Jehovu i da cijene pripremu od “razboritog roba“.

Primjedba: Prema ovome, ja sam za razliku od drugih, trebao svjesno živjeti u zabludi, šutjeti i čekati, odnosno samo glumiti poslušnog i dobrog člana zajednice koji ispunjava sve njihove zahtjeve. Pitam se, zašto članovi Vodećeg tijela nisu čekali na Jehovu nego već godinama i desetljećima prezentiraju svoja kriva razmišljanja i očekivanja koja očito ne mogu izbaciti iz svoje glave.

Željka: A on je meni... dobro... ta osoba ajmo reć (u Sibiru). On je meni rekao da on želi čekati na Jehovu...

Nadopuna: Čekati na Jehovu je za mene značilo, ne šutjeti, nego osjetiti što Božji duh svjedoči u meni dok čitam njegovu Riječ, a zatim surađivati i komunicirati sa Vodećim tijelom koje bi na kraju unosilo promjene i novo svjetlo. No, oni su zastupali samo jednosmjernu komunikaciju po kojoj nikome ne dozvoljavaju da ih ispravlja i ukazuje na njihova kriva tumačenja. Zato za njih “čekati na Jehovu“ znači čekati na riječ Vodećeg tijela. Time su promijenili i ukinuli Božje načelo komunikacije jer ne dozvoljavaju da Božji duh s njima na vrhu komunicira preko običnih malih ljudi, kao što o tome svjedoče mnogi biblijski primjeri.

Ante: E sad gledaj. Zato ti kažem. Vidim da ste o tome razmišljali i čim se o tome razmišljalo to se uzelo u obzir. Odluka određene vrste, određenog tipa, kakva je takva je, onda se sigurno i to uzelo u obzir. I zato ne ovisi ništa o nama niti bi moglo to ovisiti o nama. Znači imaš neke stvari koje moraš napraviti.

Željka: Pa dobro što ta osoba mora učiniti?

Ante: E pa ta četvrta osoba, odnosno osoba četvrtog tipa definiranog otpadništva je zapravo osoba koja treba samo shvatiti koje je njeno mjesto u Božjoj organizaciji. Treba razumjeti sama za sebe da li Jehova nju koristi kao “razboritog roba“. To je bitna stvar. Jer ako priznaje “razboritog roba“ onda će njeno shvaćanječak i ako se pokaže točno za jedno vrijeme, ipak će sve to vrijeme razmišljati da Jehova ne koristi nju na takav način i neće loše govoriti o “razboritom robu“ kad dođe do određene informacije. Shvaćaš li. Znači, to nije jedan buntovnički stav gdje se govori s prezirom ili s pobunom, ali s druge strane ipak određeni način nepoštovanja može pokazivati jedno fino nerviranje “roba“, ali nije pobuna tipa znaš: “to ne valja, treba sve razrušiti“.

Primjedba: O kakvom nepoštovanju je ovdje riječ? U izdanju Probudite se od januara 2011. na str. 29 stoji: “Ako ispitate svoja vjerovanja kako biste utvrdili slažu li se ona s Božjom riječi, to nije znak da ne poštujete ono o čemu su vas roditelji učili“. Kraj citata. No ja sam isključen jer je moje ispitivanje svojih vjerovanja prosuđeno kao znak nepoštivanja onoga što su me učili moji roditelji kao Jehovini svjedoci, a samim tim i što me je učila Zajednica (naša zajednička dadilja i učiteljica). Oni su dobili dojam kako sebe stavljam u položaj koji je Bog odredio samo “razboritom robu“ tj. Vodećem tijelu i da iz te pozicije imam pravo tumačiti Bibliju i ukazivati svojim starješinama o tome što Biblija zaista uči. Ja to nikad nisam spomenuo ali sam im dao do znanja kako Bog može, ako to želi, koristiti bilo kojeg svog vjernog slugu da ispravlja one koji imaju autoritet. To je njegov način upravljanja kojeg je On uvijek koristio, ali kojeg današnje ustrojstvo Zajednice više ne priznaje nego prikazuje kao nepoštivanje koje ide na živce Vodećem tijelu. Čak i da sam smatrao da me Bog koristi na takav način, oni bi se trebali prema meni ponašati s poštovanjem i ispitati moje riječi u duhu onoga što kaže Biblija, a ne ih odbaciti samo zato što takva nova i drugačija učenja dolaze od običnog čovjeka. Ako smatraju da nisam o tom Gospodinovom robu govorio s prezirom niti sam se protiv njega bunio, onda su moje izjave bile u granicama prihvatljivog izražavanja. Međutim, za njih je bilo kakav kritički stav loš, kao da je riječ o nepogrešivim “bogovima“. Npr. ako ja cijenim i poštujem svoga oca, ali mu dajem do znanja da i ja razmišljam po svojoj savjesti koja uključuje zdrav razum i slobodnu volju time što koristim opravdane argumente koji se mogu kasnije pokazati točnima, kako se onda to može protumačiti kao nepoštivanje i nerviranje svog oca. Ako neki očev postupak i stav usporedim s primjerom nekog čovjeka koji je u sličnoj situaciji postupio krivo, da li će on biti spreman razmisliti i uvidjeti gdje griješi ili će se toliko iznervirati da se počne braniti nepovredivošću svoga autoriteta? Da li bi me moj otac zbog toga trebao izbaciti iz kuće ili bi kao pravi otac dozvolio da sa mnom o tome raspravi pa čak i da prihvati moje argumente ukoliko su oni opravdani. Naravno, kako tjelesni tako i duhovni očevi mogu postupati na dva načina - autoritarno ili autoritativno:

    • Autoritaran način uključuje strogoću, zahtijevanje poslušnosti, kažnjavanje i jednosmjernu komunikaciju.
    • Autoritativan način je dosljedan i potiče dvosmjernu komunikaciju u kojoj roditelj postavlja razumne zahtjeve prema djeci, pruža toplinu, prihvaćanje i potporu; cilj mu je razviti u djeteta znatiželju, kreativnost, sreću, motivaciju i samostalnost što kod djece dovodi do toga da budu spontana i da slobodno izražavaju svoje mišljenje i osjećaje.

Ja sam do sada mislio kako starješine upravljaju našom Zajednicom na prihvatljiv očinski način, ali sve više uviđam da je on uzročnik što mnogo ljudi odlazi iz Zajednice ili se ne osjećaju tako ugodno u njoj. Budući da sam od svojih duhovnih očeva osuđen kao otpadnik i to bez razloga, sada sam mogao postati buntovnik i to s razlogom. No ja nisam postao buntovnik nego sam svoje negodovanje želio izraziti na razuman i smiren način.

Nikša: Prije smo spomenuli tip otpadničkog mišljenja – dakle, unapređivanje učenja koja ne uči vjerni i razboriti rob. Vjerni i razboriti rob je, to je ta visoka markacija u našem umu zbog koje smo mi na kraju krajeva razumjeli istinu i upoznali je onakvu kakva je. I sad, naravno, čekati na Jehovu znači čekati na objašnjenja koja će Jehova dati kroz taj kanal. Mi sada, odnosno naša organizacija ne poznaje drugi način spoznavanja i bacanja nove svjetlosti na Bibliju.

Primjedba: Pitanje je - zašto naša organizacija ne poznaje drugi način bacanja nove svjetlosti na Bibliju? Očito zato što je bilo čiji uvid u Bibliju unaprijed prikazan u negativnom svjetlu, kako bi se zadržalo visoko mišljenje o onima koji služe u Vodećem tijelu, pogotovo taj osjećaj da samo njih vodi sveti duh u razumijevanju Biblije. Visoko mišljenje o njima se podržava i time – kako oni tvrde – što s njima komuniciraju Jehova i Isus Krist preko svetog duha, anđela i pojedinih kršćanskih svetaca koji su uskrsnuli i podignuti na nebo, iako ni sami ne mogu to ničim dokazati ni potvrditi. Takvu sliku o sebi su oni sami stvorili i zato nije čudno da ih mnoga braća doživljavaju u tom mističnom smislu kao visoku markaciju u našem umu. No sami su krivi što se kod mene i drugih nije zadržalo to visoko mišljenje o njima, jer su svojim krivim izjavama znali uzdizati sebe i sakrivati negativnu sliku o sebi i svojoj prošlosti samo kako bi ih mi doživjeli kao visoku markaciju u našem umu. Tako sam naišao na njihovu izjavu u kojoj su napisali:

"Kako se približavalo vrijeme uništenja buntovnika Sotone i svih njegovih djela, jasno se pokazalo da se nisu svi prepustili otpadničkom obožavanju kakvo se vrši u svijetu kršćanstva. Potkraj 19. stoljeća u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD) osnovana je grupa iskrenih istraživača Biblije koja je postala jezgra razreda Božjeg suvremenog svjedoka. Ti su kršćani usmjeravali pažnju na biblijske dokaze da je blizu završetak današnjeg svjetskog sustava. Kao što je biblijsko proročanstvo i proreklo, ’završetak‘ ovog svijeta započeo je 1914, a obilježilo ga je izbijanje prvog svjetskog rata. (Stražarska kula od 1.1.2000. str.8).

U ovom članku sam tada primijetio da se istraživačima Biblije pripisuje činjenica kako su oni još u 19.stoljeću kao suvremeni svjedok ili Božji prorok, jasno vidjeli i ispravno razumjeli biblijsku kronologiju kojom se moglo saznati kada će započeti kraj. Međutim, već ranije sam bio upoznat da su oni usmjeravali pažnju na krivi datum jer su 1914-te godine očekivali potpuni kraj ovog svijeta a ne početak jednog novog razdoblja koji bi se zvao “završetak“, a koji bi započeo s tom godinom. Završetak je za njih bio započeo 1799. godine. To su izjavljivali čak i 1922.godine jer su napisali:

"Neosporna činjenica, dakle, pokazuje da je "vrijeme kraja", započelo 1799.g." (Stražarska kula, ožujak 1922.)

Ovo pokazuje da se oni u 19. stoljeću nisu mogli smatrati “jezgrom suvremenog svjedoka“ jer su pogrešno svjedočili znakove svoga vremena. Zato sam u ovom članku primijetio da se ne želi reći prava istina o njihovim pogrešnim očekivanjima nego se želi opravdati njihovo revno objavljivanje 1914-te godine. Stoga sam želio malo bolje to istražiti i malo više kopati po publikacijama Zajednice. Iako su oni u nekim člancima priznavali ali i opravdali svoje pogreške, ja sam bio opet šokiran kad sam u svojoj biblioteci ponovno naišao na sličnu lažnu izjavu:

"Dakle, koga je Gospodar Isus Krist, pri svom dolasku 1918. da bi pregledao svoje robove, našao da njegovoj služinčadi ”u pravo vrijeme daje njihov obrok hrane“? Pa, tko je u to vrijeme iskrenim tražiteljima istine pružio ispravno razumijevanje otkupne žrtve, božanskog imena, Kristove nevidljive prisutnosti, te značaja 1914Tko je razotkrio laž o Trojstvu, besmrtnosti ljudske duše i paklenoj vatri? (...) Činjenice pokazuju da je to bila skupina pomazanih kršćana koja je bila povezana sa časopisom Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence (Sionska Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti), a koji se sada zove Kula stražara objavljuje Jehovino Kraljevstvo.“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str. 13).

Ova je izjava, kad se objektivno analizira, također dokaz neiskrenosti i izvrtanja činjenica kako bi se te “robove“ prikazalo u svjetlu razboritosti. Hvale ih da su razotkrili neke laži, a u ovom članku prikrivaju vlastitu laž. Naime, ponovno se tvrdi da je Isus 1918-te godine našao samo jednu grupu kršćana koji su za razliku od drugih jedini pružali ispravno razumijevanje o gore navedenim biblijskim učenjima. Tako se novoj generaciji Jehovinih svjedoka i onima koje se želi dovesti u organizaciju želi nametnuti poluistina, a ne prava istina o tom “robu“. Naime, nije točno da je tada skupina kršćana poznata kao Istraživači Biblije (od koje su nastali Jehovini svjedoci) pružala ispravno razumijevanje o “Kristovoj nevidljivoj prisutnosti i značenju 1914-te godine“. O tim i nekim drugim stvarima je imala potpuno krivo razumijevanje. Kad bi mi danas zastupali tadašnja učenja o tim i drugim stvarima, onda bi nas se isključilo kao otpadnike jer bi takve tvrdnje bile okarakterizirane kao unapređivanje “lažnih učenja“. Osim toga, časopis s kojim su bili povezani je do tada tvrdilo da je Isus došao u svojoj slavi kao kralj 1874. godine i da je od tada nevidljivo prisutan tokom žetve koja će se završiti na vrhuncu velike nevolje 1914. godine, a najkasnije 1918. godine kada će biti uništen svjetski sustav stvari i uspostavljen novi svijet pod Božjim kraljevstvom. Zašto onda današnje vodstvo ne dovodi u vezu tog “roba“ s unapređivanjem učenja i očekivanja iza kojih ne stoji Bog ni Biblija? Vjerojatno zato što se uzimaju u obzir njihovi ispravni motivi i revnost za Boga. Zašto onda te motive nisu uzeli u obzir u mom slučaju?

Budući da oni, u gornjoj izjavi, svoja učenja (od kojih su neka bila lažna) stavljaju nasuprot učenjima drugih kršćanskih zajednica (od kojih su neka točna), onda je upitno stvarati kriterije po kojima Isus jednoj grupi kršćana daje prednost na temelju djelomičnih istina i krivih učenja, dok sve ostale odbacuje iz istih razloga. Tvrdeći da je kriterij Kristovog prihvaćanja upravo “ispravno razumijevanje“ o svemu što Biblija uči, oni su i ono što je bilo krivo protumačeno stavili pod nazivnik “ispravno“. Kako bi udovoljili tom kriteriju onda su ovdje naveli da su oni u svim navedenim stvarima pružali ispravno razumijevanje. Budući da to nije točno, onda ni oni sami nisu udovoljili tom kriteriju, pa je upitno tvrditi za sebe da su oni bili jedini koje je Isus u to vrijeme mogao izabrati za svog zastupnika jer su i sami u svojim izjavama iznosili lažne tvrdnje i kriva učenja. Da bi to prikrili oni su sebe opisali kao jedine koji su s ispravnim razumijevanjem bili budni s obzirom na dolazeće događaje. Tako u Stražarskoj kuli od 15.3.2009. na str.16. piše:

“Većina ljudi pod Sotoninom je vlašću i ne obraća pažnju na značenje svjetskih događaja. Oni ne zamjećuju da Krist vlada kao kralj. No pravi su Kristovi sljedbenici budni i shvaćaju pravo značenje događaja koji su se odigrali u prošlom stoljeću. Jehovini svjedoci su 1925uvidjeli da Prvi svjetski rat i događaji koji su uslijedili nakon njega jasno dokazuju da je 1914. Krist počeo kraljevati na nebu. Time su započeli posljednji dani ovog zlog svijeta kojim vlada Sotona.“

Izgleda da oni do 1925. godine nisu bili baš toliko budni jer su propustili nešto važno. Tek su tada ustvrdili da je 1914. godine Isus imenovan za kralja, a ne 1878, kako su do tada tvrdili. Takva izjava ih je održala na životu jer su te godine doživjeli veliko razočarenje. Naime tada se nije desio kraj kojeg su najavljivali. No i dalje su nastavili vjerovali da je Kristova prisutnost započela 1874. Kako je vrijeme sve više odmicalo onda su bili primorani i to korigirati i prilagoditi, pa su tek 1943. godine odbacili 1874. godinu kao godinu Isusovog nevidljivog dolaska i prebacili ga na 1914. godinu tako da su Isusovu prisutnost i postavljanje za kralja stavili u tu istu godinu. Međutim oni niti ne slute da ih ta 1914. godina još više diskreditira kad je pokušavaju staviti u te svoje nove okvire tumačenja. Tako su nedavno napisali:

“Prisjetimo se Isusovih usporedbi o djevicama i o talentima. Da su djevice i robovi iz tih usporedbi znali kada će doći mladoženja odnosno gospodar, ne bi trebali bdjeti. No oni to nisu znali, pa su u svakom trenutku morali biti spremni za njegov dolazak. Pomazanici su desetljećima očekivali da će se 1914. dogoditi nešto značajno, ali nisu jasno razumjeli što. Kad se njihova očekivanja nisu ispunila, moglo im se učiniti da Mladoženja kasni. Jedan je brat kasnije rekao: “Mnogi od nas najozbiljnije su vjerovali da će prvog dana u listopadu 1914. otići na nebo“. Zamisli samo kako su razočarana mogla biti braća koja su očekivala kraj, a on nije došao“ (Stražarska kula, 15.9.2012.)

Treba uzeti u obzir da ti navodni “pomazanici“ tada nisu govorili da oni ne razumiju o čemu govore i što očekuju. Oni su svima javno dali do znanja da oni jasno razumiju o čemu govore i što će se dogoditi te godine. Kad se to nije dogodilo oni su bili primorani da odgode Isusov dolazak za neko drugo vrijeme, pa su nagađali da će se to desiti 1915., 1918., 1920., a najkasnije 1925.godine. To znači da se njihova očekivanja nisu ispunila ni 1925. godine pa su sve do tada pomišljali da Mladoženja vjerojatno kasni. No, kako ne bi odgovarali slici tog proračunatog roba, oni su godinama kasnije protumačili da Isus ipak nije došao 1874. godine nego 1914. godine, i da te godine nije došao da okonča ovaj svijet, nego da sudi Božjoj kući. Međutim, ponovno su upali u zamku proračunatog roba jer tu svoju misao žele podržati nekim činjenicama koji ne odgovaraju izvornom apostolskom razumijevanju. Čak se to ne može složiti sa usporedbom o djevicama jer ispada da su djevice Mladoženju očekivale do 1925. jer su od 1914. do tada uvijek iznova održavali svoju budnost novim iščekivanjem Isusovog dolaska. Budući da se ni 1925. godine nije desio taj dolazak, onda bi se trebalo govoriti kako su oni tek tada pozaspali, što se nikako ne može složiti sa tumačenjem da su zaspali neposredno prije 1919. godine i da su te godine čule poziv i izašli u susret Mladoženji. Takvo naknadno povezivanje stvari s biblijskim proročanstvom ne može odgovarati ni tumačenju da je Isus kao Gospodar 1919. godine pozvao svoje robove iz svijeta kršćanstva da mu daju račun za svoj rad. Nitko pa ni oni uopće nisu u svojim publikacijama govorili da se takvo nešto odigrava u svijetu kršćanstva nego su to proročanstvo tek godinama kasnije prikazali kao nešto što se ispunilo kako bi mogli govoriti da je Isus te 1919. godine njih izabrao za svoje jedine zastupnike i jedinu pravu kršćansku skupštinu.

Ako je Isus postao kralj 1914. godine, a da toga nisu bili svjesni, i ako je 1919. godine ušao u svoj hram i izabrao samo njih da ga zastupaju, a da toga nisu bili svjesni, jer su još uvijek čekali da on dođe, onda je iz kasnijih tumačenja vidljivo da su sa sebe željeli skinuti lošu reputaciju koja ih je tih godina pratila te da su raznim naknadnim tumačenjima biblijskih proročanstava pokušavali sebi nametnuti ekskluzivnu ulogu. Oni su svjesno ili podsvjesno znali da su neka njihova očekivanja i tumačenja i dalje kriva, pa su u svrhu održavanja organizacije, mnoge biblijske stavke i proročanstva prilagodili sebi kako bi zadržali postojeće članstvo i privukli nove članove. Čak su dali do znanja da ta tumačenja ne moraju biti točna, ali su zato naglasak stavili na one izabrane činjenice koje bi trebale govoriti u prilog njima kao jedinoj pravoj religiji. Jedna od tih činjenica koju pokušavaju održati na životu je Isusov dolazak 1914. godine. Iako činjenice pokazuju da Isus nije došao te godine, oni se toga i dalje čvrsto drže jer su na tom temelju izgradili svoju religiju  i svoje ime.

I sad jedno pitanje – kako su ti posljednji članovi pomazane klase bili budni i spremno čekali Isusa i njegove proročanske događaje ako su tek godinama kasnije zaključili što se to 1914., 1918., i 1919., godine nevidljivo za njihove oči odigravalo na nebu? Zašto drugim ljudima zamjeraju što ne obraćaju pažnju značenju svjetskih događaja povezanih s 1914. godinom, kad ni oni do 1925., odnosno do 1943. nisu točno znali ni razumjeli kakvo je značenje te godine? Tek nakon smrti J.F.Rutherforda su ti razni događaji pripisani 1914., 1918. i 1919. godini i tako prilagođeni vlastitoj promociji.

Po svemu sudeći, možemo zaključiti da sve ono što se dešavalo oko tih godina ne idu u prilog Jehovinim svjedocima jer ispada da oni nisu budno dočekali trenutak kada će se njihov Gospodar pojaviti niti su u tom trenutku raspoznavali što se dešava. Prije bi se moglo reći da su u tim godinama ulazili iz jednog razočarenja u drugo jer se ništa nije poklapalo sa njihovim očekivanjima. Međutim nama se danas prezentira nešto drugo. O tome piše u Stražarskoj kuli 1.3.2004. ma str.14. gdje stoji:

“A onda se 1919. dogodilo nešto neočekivano. O tome čitamo: ”Točno u ponoć čuo se povik: ’Evo mladoženje! Izađite mu u susret!‘ Tada su sve one djevice ustale i uredile svoje svjetiljke“ (Matej 25:6, 7). Baš kad su izgubili svaku nadu, dobili su poziv da nešto učine! Godine 1918. Isus, ”glasnik saveza“, došao je u Jehovin duhovni hram da pregleda i očisti Božju skupštinu (Malahija 3:1, NS). Tada su mu pomazani kršćani trebali izaći u susret i dočekati ga u zemaljskim dvorištima tog hrama. Došlo je vrijeme da ’zasvijetle‘ (Izaija 60:1; Filipljanima 2:14, 15).“

Opet jedno pitanje - kako su oni 1919. godine čuli povik da je Isus došao u svoj Hram ako su još uvijek bili uvjereni da je on u Hram došao daleke 1878. godine? Kako su mogli čuti taj povik da je on došao u hram, ako su umjesto toga u to vrijeme čekali kraj svijeta? Kako su mu mogli izaći u susret ako po tom pogrešnom razumijevanju to nisu ni očekivali a niti su to jasno vidjeli? Čak i da su čuli taj neočekivani poziv oni mu u to vrijeme ne bi obratili pažnju zbog svog krivog razumijevanja i krivog očekivanja. S druge strane, da su taj neočekivani povik čuli i znali njegovo značenje onda bi svoje pogrešno razumijevanje odmah ispravili 1919. a ne 1943. godine. To nam dovoljno govori da u svim tim navodnim događajima oni nisu bili vođeni svetim duhom, a kamo li da su od svetog duha “dobili poziv da nešto učine.“

Zašto se onda nama pokušava dokazati da su oni tada bili potpuno budni i u potpunom skladu sa svim nebeskim stvarima, događajima i objavama kad se može doći do zaključka da su samo naknadno prilagodili svoja tumačenja kako bi se prikazalo da su samo oni imali Božje vodstvo? Zar to ne govori da su oni na proračunat način prilagodili sebi neka biblijska proročanstva na način da su nakon određenih događaja po svom viđenju objašnjavali što bi ta proročanstva trebala značiti. Naime, nitko od njih nije 1919. godine čuo nikakav nebeski povik, nego su tek godinama kasnije rekli da se taj povik mogao čuti i da su tada “trebali izaći u susret Kristu“. Prema tome, da su čuli, onda bi se odazvali i izašli u susret Isusu 1919. godine, ali dokaza o tome nema nigdje, osim tvrdnje da je to tako “trebalo“ biti. I sada imaju obraza sve nas uvjeravati da je to zaista bilo tako iako se zna da u to vrijeme nisu ništa čuli. Jedina reakcija većine članova bila je u skladu s objavama koja je iznosio predsjednik društva J.F.Rutherford koji je za sebe rekao da je zbog svojih krivih tumačenja ispao magarac. Njega i sve ostale do danas koji služe u Upravnom i Vodećem tijelu se smatra razboritim robom iako se zna da su više puta samouvjereno iznosili vlastite ideje i viđenja svojega srca. Tu činjenicu žele prekriti crnilom, odnosno tintom za papir koja ocrtava slova njihove neiskrenosti. Tim slovima su napisali:

Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari. (...). Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“(Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Koliko god se pokušavali prikazati u svjetlu razboritosti, neke činjenice pokazuju suprotno onome što oni tvrde, a to je da oni nisu ni u početku a ni kasnije tražiteljima istine u svim stvarima pružali ispravno razumijevanje niti su bili uvijek iskreni prema njima. Znamo da Bog ne trpi lažne izjave i religiju koja nije iskrena prema svojim vjernicima. Stoga, je izjava brata Gugića da smo “mi na kraju krajeva razumjeli istinu i upoznali je onakva kakva je“, u biti točna, samo što se treba vidjeti o kakvoj istini je riječ. Naime, moguće je pretpostaviti da nas oni još uvijek uvjeravaju u nešto što su krivo razumjeli. Nažalost, to nije samo pretpostavka jer sam jasno uvidio zablude u koje Jehovini svjedoci još uvijek vjeruju. Naravno, sve ovo što sam iznio u vezi navodnih proročanskih događaja je moje subjektivno gledanje jer osobno nisam mogao naći ništa što bi potvrdilo da su se spomenuta proročanstva ispunila na Jehovinim svjedocima na način kako je to objašnjeno u njihovoj publikaciji. Međutim, moje se subjektivno gledište može smatrati objektivnim ukoliko činjenice pokazuju da je ono točno.

Željka: To znam, to znam. Ali koliko znam, ovdje se nije htjelo ići protiv “vjernog i razboritog roba“ niti se staviti u njegovu ulogu.... niti u jednom pogledu da se stavi u tu ulogu.

Ante: Željka, zato kažem, sad mi ne možemo pričati o njemu (tvom suprugu), ali ta osoba (misli na mene ali govori u trećem licu) tamo u Sibiru ipak možda kroz neke svoje stavove ili neke svoje izjave i takve stvari može tako nešto pokazati. I to je stvar osobe da ona u sebi mora razlučiti. Jer možda čovjek ponekad izgubi granicu između jedne i druge strane i prijeđe granicu koju bi trebao poštivati, ako je poštuje. Al' možda netko bude oduševljen nekim svojim razmišljanjem i ne vidi da je prešao granicu. Znaš, tu je, ali nije sto posto, primjer koji ukazuje na tu situaciju. Jedan biblijski primjer koji ti u tome može pomoći je čovjek koji se rugao Davidu. David ga nije pogubio, ali u svakom slučaju, mislim da je njegov sin Salamun, kad je došao na prijestolje, tog čovjeka odveo u grad iz kojeg nije smio napustiti njegove zidine. U svakom slučaju, tom čovjeku je utekao rob i on je zanemario na svoj položaj i milost koja mu je pokazana, te je u potrazi za svojim robom, odnosno za nečim nebitnim prešao granicu i izgubio svoj život. On je zanemario sve što je dobio. Nije o njima uopće razmišljao i doslovno on je prešao crtu koju je postavio kralj. Tako i taj brat u Sibiru je bio osoba koja je jednostavno u onome što je istraživao i kako je shvaćao stvari, možda je u jednom trenutku zanemario teokratsku strukturu i kako i koga Jehova koristi za neke stvari i prešao granicu koja je jednostavno u tom trenutku pokazala određene stvari. E sada, ti znaš da se kod nas u skupštini za nijedan grijeh ne postupa kao po Mojsijevom zakonu. Znači, nije kamenovanje i ubijanje, ali je u jednu ruku isključenje istovjetno kamenovanju i ubijanju. Ali za razliku od mrtvog čovjeka isključena se osoba može vratiti u Zajednicu. To su stvari koje se moraju shvatiti. Mi danas nemamo taj zakon ali ipak imamo kršćanske zakone i upute koje postoje. Mi vas cijenimo kao obitelj i mislim...

Primjedba: On ovdje opet ukazuje da sam ja prešao jednu granicu i da sam uzeo sebi za pravo da mislim kako me Jehova koristi za neke stvari koje su isključivo zadatak Vodećeg tijela. Zato iznosi neke primjere kako bi to objasnio, a koje Zajednica koristi kako bi opravdala neke svoje postupke prema počinitelju nekog pogrešnog postupka protiv njihove autoritete. No neki primjeri se ne mogu primjenjivati u kršćanskoj skupštini i kao takvi nemaju svoju legitimnost.

Prvi primjer je stvar odnosa između Izraelskog kralja prema onome kojemu je oprostio ali ga je ujedno obavezao na ispaštanje svojeg grijeha i kućni pritvor što je crkva primjenjivala u srednjem vijeku (primjer Galilea). Zar je Bog stajao iza pravila i granica kojeg je kralj postavio grešniku ili koje je Papa postavio Galileu? Bog je dozvolio ljudima da iskazuju svoju pravdu i milosrđe, ali se onda takav sud ne može poistovjetiti s Božjim sudom nego ljudskim. Ovaj navedeni primjer je dokaz da su me sudili po svom ljudskom zakonu, a ne Božjem. Samim tim što se u Bibliji iznose neki primjeri u vezi pravila koja su neki istaknuti ljudi zajednice samoinicijativno uvodili po nekoj svojoj pravdi, ne znači da su potpuno ispravna iako iza njih stoji dobra namjera. Ponekad vodeći ljudi neke zajednice koriste takve primjere kako bi sami postavljali granice preko kojih drugima ne daju da ih pređu i tu često ispaštaju pojedinci kojima se nameću stroga pravila, a nepoštivanje tih pravila smatraju nepoštivanjem autoritete iza koje stoji Bog. Takva pravila su uvodili i rabini u vezi sabata i postavili granice, ograde ili zidove do kojih je Židov mogao ići kako ne bi bio kriv za kršenje zakona. Isus je išao izvan tih granica i nije pogriješio prema Bogu, ali je zato za njih on bio grešnik. Uvođenjem svojih kanonskih zakona, religiozne vođe štite svoj autoritet i svoje pravo da postavljaju određena pravila i da sankcioniraju one koji ih se ne pridržavaju. Kao sljedbenik Isusa Krista ja mogu slijediti samo njegov primjer pogotovo ako mi savjest ne sudi za nešto što radim iako time izlazim iz okvira koje su čak i u najboljoj namjeri postavili istaknuti ljudi. Pitanje je koga ću slijediti i koga ću više slušati - Krista ili te ljude?

Željka: Pa, je li se može šta učiniti da bude možda to ipak ublaženo?

Ante: Slušaj Željka, ne može. Ti znaš, to je sad čisto teoretska stvar.

Nikša: Ne ovisi o nama...

Ante: Svaki pravni postupak nije unaprijed određen. Postupak kad se vodi osoba u samom postupku može pokazati pokajanje.

Željka: Ako, ako se on sad iskreno kaje, jel može biti drugačije?

Ante: Sad je stvar u tome šta... Kad pravni postupak prođe onda osoba nakon toga može zaista početi razmišljati o stvarima koje su se dogodile. Ali taj postupak je gotov. Shvaćaš, vrijeme od njega pa do nekog trenutka kada opet može osoba pokazati i razumjeti zapravo što je učinila... Kažem, to može biti nakon pravnog postupka. Zamisli da sam ja došao u neku situaciju, kažem ti, da sam ja nekoga prevario. Netko sa mnom pokuša razgovarati, pomagati i rješavati stvari, a ja sam to sve odbijao jer mislim da to nije tako ozbiljno jer itako smo svi mi kršćani, možemo jedan drugoga razumjeti jer smo grešni, oprostit ćemo jedan drugome dug, ali ipak ta je stvar ozbiljna. Ja sve to zanemarim i dođe do toga da se mora voditi pravni postupak. I opet ja opravdavam svoj postupak u nadi da ja ne moram odmah vratiti novac jer će mi brat itako oprostiti, ali ja na takav način prezirem određene odnose i zbog tog mogu biti isključen. I ja se sad – kad mi je rečeno da ću biti isključen - navodno pokajem i vratim novac. Kako to da ga sad mogu vratiti, a do maloprije ga nisam mogao vratiti. Odnosno mogao sam ga vratiti ali nisam htio. I sad ja sutra mogu biti osoba koja će reć, zaista mi je žao, i ja to kažem starješinama, ali treba postojati vrijeme za određenu stvar da se vidi pravo pokajanje. Da li želim dozvoliti da zbog novca bude narušen moj odnos sa bratom, Jehovom i skupštinom.

Željka: Dobro, recimo kad bude taj odbor, mislim bio je odbor, jel se može recimo u toku prizivnog nekako pokazati da ipak, da ipak stvarno želi čekat na Jehovu i stvarno se iskreno kaje, da ipak ne dođe do toga.

Ante: Prizivni odbor ne rješava to. On gleda sve. Znači, on ti prvo ispitiva temelje da li se radilo po savjetima i uputama. Zato mi, moraš to razumjeti, mi ne mrzimo Danijela...

Željka: To ja znam da ga vi ne mrzite...

Ante: ... i on je naš brat sve dok ta odluka kao takva, da bude potvrđena, shvaćaš li.

Željka: Ali ja, evo imam konkretno pitanje – da li se to može promijenit kad on pokaže stvarno ono što u srcu osjeća.

Ante: Ako smo mi pogriješili, znači, ako je pravni odbor pogriješio, onda se to može promijeniti.

Nikša: Ali ima jedna dobra stvar. Danijel može bilo kada i u bilo koje vrijeme pokazati pokajanje.

Željka: Pa on se kaje...

Nikša: Samo da ti kažem. Reći ću ti odgovor na tvoje pitanje. On može pokazati pokajanje pred prizivnim pravnim odborom. I recimo, prizivni pravni odbor može dobiti utisak da se stvarno iskreno kaje. Međutim, drugo je isključenje iz Zajednice a drugo je naknadno kajanje. To može biti veliki plus za ponovno primanje ali teško za ukidanje odluke prvobitnog pravnog odbora. Dapače. Ja sam sretan šta znači u ovom trenutku pokajanje. Hm, opet bi morao pričati o ...

Primjedba: Naknadno kajanje se po ovom pravilu ne može smatrati pravovaljanim za ukidanje odluke Pravnog odbora. To znači, ako je Pravni odbor zaključio da je učinjen težak grijeh i da se grešnik nije tom prilikom kajao, onda na snagu stupa njihova odluka o isključenju. Treba zapaziti da se ja nisam slagao s njihovom odlukom jer sebe nisam mogao vidjeti kao grešnika, a kamo li kao otpadnika. Zato su oni trebali odluku sprovesti tek onda kada sam ja toga svjestan, a ne me prisiliti da to priznam zbog straha od isključenja. Takav je bio progon vještica. Suci bi optuženu ženu prisilili da se kaje za nešto što ona nije mogla priznati, jer ako bi priznala onda bi je ubili. Ako se kaje, onda bi to bio dokaz priznanja pa bi je svejedno ubili jer bi ispalo da je ona to skrivala sve dok se nije suočila sa svojim sucima. Ili bi pokušali iznuditi dokaz time što bi je potopili pod vodu pa ako bi se utopila, onda bi to bio dokaz da nema nadnaravne moći, a ako bi slučajno preživjela, onda bi je pogubili jer je preživjela uz pomoć svojih nadnaravnih moći. Svejedno bi bila mrtva. Isus je zastupao jedno drugo načelo: “Pazite na sebe! Ako brat tvoj počini grijeh, ukori ga. Ako se pokaje, oprosti mu. Ako ti i sedam puta na dan sagriješi i sedam se puta vrati k tebi i kaže: ‘Kajem se’, oprosti mu!” (Lk 17:3,4). Opraštanje bi značilo ukidanje nepravomoćne odluke o isključenju, a ne je još obznaniti pred cijelom skupštinom koja uopće nije bila upoznata sa ovom situacijom. Oni koji sude bratu trebaju paziti na sebe kako ne bi postupili nepravedno. Prema Kristovim riječima, ako bi se “brat vratio“ s kajanjem, trebalo mu se odmah oprostiti i zaboraviti, a ne dokazivati svoju pravednost. Vratiti se znači razmisliti i postati svjestan svoje pogreške. Ja se nakon njihove odluke očito više nisam mogao vratiti s pokajanjem jer bi to bilo naknadno pokajanje koje ne može promijeniti njihovu nepravomoćnu odluku. Mogao sam se samo žaliti na njihovu odluku, ali žalba po njima samo dokazuje da se ne kajem nego da istjerujem svoju volju i da se protivim njihovoj prosudbi. Zato ni žalba nije mogla ništa promijeniti jer je ona trebala samo pobiti neku njihovu proceduralnu pogrešku, a ne njihov pogrešan stav prema meni.

Ovakav stav je u nastavku ovog razgovora objasnio brat Ante kad se osvrnuo na situaciju u drevnom Izraelu pa je rekao za nekog tko bi prekršio Božji zakon: “Čak i kad bi se osoba pokajala bila bi ubijena. Danas toga nema.“ Međutim, po pravilima ovakvih pravnih procesa izgleda da danas toga zapravo još ima. Naime, ako se kaješ pred prizivnim odborom, opet ćeš biti isključen (ubijen) jer se to smatra naknadnim kajanjem. Ovdje nema mjesta opraštanju nego samo kažnjavanju. Takav stav krutog provođenja zakona su podržavali neki židovski vođe, dok je Isus uvijek naglasak stavljao na opraštanje.

Ante: Nemojmo pričati sad o tome, ali jednostavno, Željka, ona četvrta grupa osoba koja mogu biti otpadnici (oni koji unapređuju svoja učenja) je, zamisli, toliko bila zaokupljena svojim proučavanjem da je razvila jednu teoriju koja je totalno otišla od učenja “vjernog i razboritog roba“. Kažem ti, ja sad ne mogu nekome mijenjati mozak i njegovo razmišljanje, jer to je njegova osobna stvar, ali ono što on može za sebe razumjeti i znati da je ono što je naučio, da je to shvatio proučavajući, ali je ipak mudrije da pričeka nova objašnjenja. I tu je još nekoliko stvari. Ta osoba nikad neće drugome govoriti o tim stvarima. Razumiješ. Ne, čak i sa onima koji pokušavaju s njim razgovarati o tome, jer nema smisla ako priznajemo “vjernog i razboritog roba“. I sada može to pokazati ne samo da se osoba kaje, jer zna do čega dovodi takav način razmišljanja, nego konkretno pokazuje djela koja zapravo pokazuju da je on shvatio položaj u Jehovinoj organizaciji i koga Jehova koristi da bi davao duhovnu hranu svom narodu.

Nadopuna: On ovdje govori o tome što je mudrije učiniti kad netko od nas kroz proučavanje Biblije dođe do drugačijeg razumijevanja pa kaže da o tome moramo šutjeti i da nikad ne bi smjeli drugima govoriti o tim stvarima. Međutim, Zajednica je više puta iznosila primjere iz kojih možemo nešto naučiti i primijeniti u svom kršćanskom životu. Tako je npr. u Stražarskoj kuli od 4.2014. pisala o Thomasu Emlynu iz Irske koji se krajem 17. st. posvetio proučavanju Biblije. Dok je bio pastor uvidio je da Biblija podupire njegove novostečene spoznaje o Kristu koje su odudarale od službenog učenja njegove zajednice. Te spoznaje je objavio u svojoj knjizi u kojoj je branio svoje stavove. To je razbjesnilo pripadnike njegove zajednice te je doveden pred sud koji ga je osudio kao bogohulnika. U svojoj drugoj knjizi “Prava istina o suđenju“ je napisao: “Podnosim nevolje zbog onoga što smatram istinom...“. U navedenom članku se postavlja pitanje: “Što mi možemo naučiti od tog čovjeka?“ Odgovor na to pitanje je suprotan, ne samo ovome što je rekao ovaj starješina, nego i onome kako Zajednica postupa protiv tih istih ljudi koji žele braniti ono što smatraju istinom. Pogledajmo:

“U današnje vrijeme mnogi se boje zastupati biblijska učenja. No Emlyn je bio spreman odlučno braniti istinu iz Božje Riječi. Kazao je: “Ako čovjek ne smije zagovarati važne istine koje su jasno izražene u Svetom pismu, zašto da onda uopće čita i proučava Božju Riječ?” Emlyn nije želio razvodniti istinu iz Svetog pisma. Primjer koji su nam pružili Emlyn i ljudi poput njega trebao bi nas potaknuti da razmislimo jesmo li spremni zastupati istinu čak i kad zbog toga moramo podnositi ruganje i prezir. Što nam je važnije — ugled i odobravanje okoline ili pak istina iz Božje Riječi?“

Prema tome, da li je mudro šutjeti i nikom ne govoriti o onome što smo otkrili kroz vlastito proučavanje Biblije ili je mudrije čak o tome pisati i objavljivati knjige kako bi i drugi razmotrili sve argumente? Što učimo iz spomenutog primjera? Umjesto da mi sude kao što su sedmorica biskupa Irske crkve sudila Emlynu, oni su trebali učiniti suprotno i dati mi prostora, ne samo da s njima raspravljam o tome, nego da čak objavim knjigu koju sam napisao i u kojoj iznosim i branim svoju novostečenu spoznaju. Zbog toga sam bio primoran da poput Emlyna i ja napišem ovu drugu knjigu u kojoj iznosim što je prava istina o suđenju kroz koji sam prošao od strane svoje zajednice.

Ante: (nastavak) Kažem ti, zamisli da je on tamo dobra osoba i tu je ovo pitanje koje sam Danijelu poslao na meil... možete pogledati jer ove Kule nema na CD-u. To je jednostavno stvar koja se morala napraviti. Evo jednog primjera onog Židova koji je skupljao drva na sabat...

Željka: To dobro znam (taj primjer o Židovu koji je sakupljao drva na sabat)...

Ante: Znam, zato ti spominjem taj primjer.

Željka: Kako znaš za to...

Ante: Pa kad sam bio kod Danijela (sa bratom Budišćakom, pokrajinskim nadglednikom) ti si nam pričala o tome.

Željka: Da, da, sjećam se...

Nadopuna: Taj primjer je jako dobro poznat mojoj supruzi. Naime, ona je iz opravdanih razloga prije par godina morala raditi u vrijeme kad se održavao peti sastanak – studij knjige po grupama. Tada su došla dvojica starješina u pastirski posjet. Jedan od njih joj je s tim primjerom želio objasniti kako Jehova gleda na nju kad ona radi u vrijeme koje je skupština rezervirala za zajedničko proučavanje. Umjesto da ju je razumio, on joj je nabacio osjećaj krivice i straha da zaslužuje smrt ili odbacivanje. Ovaj primjer kojeg je spomenuo je vezan za strogo držanje zakona o sabatu i nepoštivanje tog zakona, što je također imalo svoju negativnu primjenu u crkvenim zakonima, pa čak i kod izazivanja osjećaja krivice kod članova Zajednice koji su za vrijeme sastanaka morali obaviti neki posao kako bi zaradili za život. Očito se takvi primjeri koriste u svrhu zastrašivanja i nametanja potpune podložnosti čovjeku i organizaciji.

Ante: Razumiš. I sada gledaj, zašto taj primjer jednog Židova. Pa mi ne znamo je li njegovo dijete bilo gladno ili mu je bilo hladno. Mi ne znamo. Ali tada je trebalo postupiti po zakonu. Zakon je bio takav i takav. Mi danas imamo da se krše neki određeni kršćanski zakoni, ne kao Mojsijev zakon, nego kršćanski zakon i upute koji postoje. Znači u tim stvarima ...

Prigovor: Židovi su imali zakon koji je bio strog, ali je u sebi sadržavao duh po kojem se moglo prihvatiti, razumjeti i tolerirati neko djelo učinjeno protiv zakona. I Isus je to pokazao svojim primjerom. Znači, zemaljski suci su mogli postupati po slovu zakona i ne bi se smatrali krivim jer provode pravdu, dok bi možda drugi suci postupili u sličnoj situaciji po duhu zakona i tako pokazali ne samo pravednost, nego i ljubav i milosrđe. Ovako izgleda da današnji starješine kao suci ponekad biraju sud po slovu zakona, jer po nekim primjerima iz biblijske prošlosti imaju opravdanje da postupaju tako.

Željka: Mogu li ja sad reći nešto...

Ante: Reci...

Željka: Zašto ste onda vi od njega tražili da vam on piše neke stvari, da vam ih objašnjava?

Ante: Sad bi ti i Danijel, kao muž i žena, trebali o tome slobodno razgovarati. Razumiješ. Kažem ti, ne bi bilo ispravno nekoga natjerati, navesti da upadne u rupu i reći zašto si upao u rupu. To ne bi bio izraz ljubavi.

Željka: Ali, zašto se ne može s vama kao starješinama razgovarati o tim stvarima, jer vi kao starješine bi trebali biti ti koji trebate znati sve o nama.

Ante: Ali moraš znati jednu stvar. Jedno je kad ti mene za nešto pitaš, a drugo je kad ti mene pokušaš uvjeriti u određene stvari koje nisu utemeljene na istini koju uče Jehovini svjedoci. To je velika razlika. Znači, ja mogu razumjeti kad me neki katolik pokuša uvjeriti u neku nauku koja je katolička. Ja to mogu razumjeti, jer on pripada religiji koja drugačije uči, i ako on želi svoju religiju meni, odnosno mene uvjeriti u nju, on može biti osoba koja u tome ustraje i ja je mogu razumjeti. Ali, s druge strane, ako je netko moj brat, a ide me uvjeravat u stvari koje mi ne učimo, nego drugačije učimo, onda to više nije ista stvar. Tada ta osoba ne može biti više moj brat jer pripada krivoj religiji. Razumiš. Jedna je stvar kad netko pita da bi mu se objasnilo, a druga je stvar kad neka osoba ide nekoga uvjeravati u nešto što on misli i uči.

Primjedba: Kao prvo, ja nisam mogao postavljati pitanja jer sam znao kakav odgovor mogu očekivati budući da on nije smio izlaziti iz okvira onoga što piše u publikacijama Zajednice. Takav odgovor me ne bi mogao zadovoljiti jer sam upravo u njemu pronalazio nelogičnosti. Kao drugo, odgovor sam mogao tražiti samo u Bibliji koja ima tu mogućnost da izađe iz tih okvira i tu sam ga našao. Tek onda kad sam bio uvjeren da sam našao odgovor, ja sam ga prezentirao njima. Iznosio sam samo one argumente koje sam temeljio na Bibliji i za koje sam smatrao da su opravdani. Jedino sam na takav način mogao izaći pred njih, a ne sa nekim poluistinama, lažima ili iskrivljenim činjenicama. Da sam svjesno iznosio krive i pogrešne argumente, onda bi ih on mogao lako opovrgnuti, no on to nije učinio kao ni drugi starješine. Međutim, oni su moje uvjeravanje očito doživjeli u negativnom kontekstu, u smislu - tko sam ja da proturječim "vjernom i razboritom robu“ i njegovoj istini. Točno je da sam ih “pokušavao uvjeriti u određene stvari koje nisu bile utemeljene na istini koju uče Jehovini svjedoci“, ali to nije trebalo izgledati kao da ja pripadam krivoj religiji.

Iz Biblije saznajemo da je među starješinama Jeruzalemske skupštine bilo onih koji su imali svoje drugačije mišljenje. Oni nisu pitali apostole što je istina, nego su iznosili svoja uvjerenja i svoje argumente. Čak su o tome javno raspravljali sa drugim starješinama što je dovelo do spora. Nitko ih nije zaustavio i tražio da o tome ne govore na takav način, nego se njihovo mišljenje uzelo u obzir kako bi se o njemu raspravilo na nekom višem nivou. U vezi toga u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str.102 stoji:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem."

Bez obzira što je na višem nivou odlučeno kako učenje ove braće iz Judeje nije bilo točno, ipak se može zaključiti da braća koja imaju neko svoje čvrsto uvjerenje trebaju imati slobodu da ga javno kažu, a ne da se boje da će zbog svog drugačijeg mišljenja biti odbačeni. Čak ako bi to dovelo do spora oko toga što je istina, to ne bi značilo da oni zastupaju krivu religiju, nego samo svoje čvrsto uvjerenje koje se ne može osporiti samo nekom zabranom. Budući da su i oni imali čvrsto uvjerenje koje su temeljili na Bibliji, onda su iznosili izjave koje su smatrali nadahnutima. Da li su te nadahnute izjave bile od Boga ili ne, trebalo je ispitati, a ne automatski odbaciti. No i druga strana u ovoj raspravi je imala svoje mišljenje temeljene na Bibliji. Oni se nisu bojali Židovskih kršćana iako su znali koliko oni drže do Zakona. Prema tome, ovi biblijski primjeri nam daju tu slobodu da javno iznosimo svoje čvrsto uvjerenje bez obzira da li je ono pravo ili krivo. Da nije tako, onda apostol Ivan ne bi od nas tražio da sami ispitujemo one koji iznose nadahnute izjave i vidimo da li su one od Boga ili ne. On je znao da će se s vremenom pojavljivati različite objave i da ih je potrebno ispitati, a ne automatski odbaciti bez obzira od koga dolaze. Međutim ovaj moj starješina je maloprije iznio jedno pravilo s kojom se unaprijed osuđuje netko tko drugačije razmišlja. Evo jedan primjer koji će to pobiti.

Prije desetak godina se moglo desiti da neki katolik uvjerava nekog Jehovinog svjedoka u to da naša Zajednica ima pogrešno tumačenje Pavlovih riječi iz Rimljana 13:1,2. Isto tako se moglo desiti da netko poput mene, na temelju svog razumijevanja, uvjerava svog brata u vjeri ili čak starješinu u tu istu činjenicu da ove “vlasti“ na koje Pavle misli nisu Jehova i Krist nego zemaljske vlasti. Međutim, ovaj starješina će radije svom bratu u vjeri reći da mu on više nije brat jer zastupa mišljenje drugih kršćanskih zajednica, nego da i sam ispita činjenice. Radije će svog brata isključiti iz Zajednice, dok će ovog katolika i dalje pokušavati uvjeriti da naša Zajednica uči samo istinu jer Katolička i druge crkve nemaju ispravno duhovno vodstvo niti dobivaju ispravnu duhovnu hranu. Međutim tu bi se on prevario i ugrizao za jezik. To što je netko katolik ili Jehovin svjedok nije mjerilo neke istine, nego Biblija koja je toliko dosljedna sebi da je na kraju ipak uvjerila naše vodeće tijelo u pravu istinu – upravo onu koju su gore spomenuti katolik i neki Jehovini svjedoci bili već uvjereni. Ovakvih primjera ima više.

Koga je Isus označio svojim bratom? On je rekao: “Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat“ (Mt 12:50). Koliko znam, među Židovima je postojala jedna vjera u Boga, ali različita doktrinarna vjerovanja unutar različitih grupa. Na primjer te grupe su po pitanju uskrsnuća i anđela imali čak oprečna mišljenje i vjerovanja. Za razliku od saduceja, farizeji su vjerovali uskrsnuće mrtvih. Iako su pripadali različitim vjerskim grupama, ipak su jedni druge prihvaćali kao braću jer su pripadali Božjem izabranom narodu. Vjerovanje se može zasnivati na činjenicama, a kad nema dokazivih činjenica onda se često zasniva na povjerenju u autoritet nekog čovjeka ili institucije. Zbog toga je među Židovima bilo razlike koje je Isus uzeo u obzir. Znao je da postoje stvari koje Pismo ne objašnjava nego samo daje naznake u kojih se netko može ali i ne mora uvjeriti bez čvrstih dokaza. Isus je znao da Židovi imaju neka zabludna učenja, ali nikad nije rekao da mu Židovi saducejske sljedbe ne mogu biti braća jer oni ne vjeruju u uskrsnuće, dok mu Židovi farizejske sljedbe iz tog razloga mogu biti braća. Također nije rekao da su mu braća mogu biti samo Eseni jer oni strogo drže do Zakona i svetosti. Isto tako nije rekao da je najgori Esen bolji od najboljeg saduceja ili farizeja. Znao je da među svima njima ima onih koji vrše volju njegovog Oca i to je smatrao mjerilom. S druge strane, ako bi ga tko želio uvjeriti u svoje mišljenje, on ga nije odbacio kao brata nego mu je pokušao bar s nekom usporedbom pomoći da uvidi kako postoji i drugačiji i ispravniji način razmišljanja bez nametanja pravila kojima se brani nečiji autoritet. Da li bi Isus mogao prihvatiti mišljenje nekog rabina koji bi mu rekao da on ne bi mogao biti njegov brat jer pokušava starješine svoje zajednice uvjeriti u drugačiji način razmišljanja? Sigurni ne bi.

Dok je sa svojim apostolima služio na zemlji, Isus nije zabranio da se krste oni Židove koji imaju neko drugačije ili čak potpuno krivo uvjerenje u vezi nekih stvari. Svi su bili pozvani da ga slijede i vrše Božju volju. Znao je da ima nekih stvari koje njegovi učenici ne bi mogli razumjeti, pa nije stvarao dogme u koje bi oni morali vjerovati, a kamo li da na tim dogmatskim vjerovanjima sudi tko mu može biti brat, a tko ne može. Kad ovo uzmemo u obzor onda je vidljivo u koju je krajnost otišla Zajednica. Npr. zna se čuti da netko od Jehovinih svjedoka kaže da je najgori brat u Zajednici bolji od nekog dobrog vjernika druge kršćanske zajednice jer taj pripada drugoj, a samim tim i krivoj religiji. Međutim, takvo nešto nije Isusovo učenje. On nikada nije rekao da su neki Židovi pripadali krivoj religiji jer su imali drugačija uvjerenja. Tako je i danas. Isus svakoga tko vrši volju Božju vidi kao svog brata bez obzira u kojoj je zajednici stekao vjeru u njega. On je dao do znanja da prosuđuje ljude kao osobe, a ne po tome kojoj vjerskoj grupi ili zajednici pripadaju. Za mene je također brat svatko tko vjeruje u Krista kao našeg zajedničkog Oca, a ne samo članovi zajednice kojoj pripadam. Sa svakim takvim vjernikom koji nastoji vršiti volju Božju, ja sam povezan duhovnom bratskom vezom preko Krista. Ne želim dozvoliti da institucija raskine tu duhovnu vezu s drugim kršćanima. Isus nije nepravedan da kaže da prihvaća samo članove zajednice Jehovinih svjedoka, pa je veliko pitanje kako gleda na onoga tko bez opravdanog razloga odbacuje svoju braću u vjeri.

Kad se u tom kontekstu tumači zapovijed “ženite se samo u Gospodinu“, onda ona nema ono strogo značenje po kojem bi trebalo tražiti bračne partnere samo unutar svoje kršćanske zajednice, jer u Gospodinu mogu biti svi oni koje vrše Božju volju bez obzira kojoj kršćanskoj zajednici pripadali. Može se samo govoriti o praktičnosti ženidbe unutar vlastite zajednice, a ne je dovoditi u vezu sa ovom Pavlovom zapovjedi. To što naša Zajednica ide izvan onoga kako Isus gleda na razlike među ljudima koji služe Bogu je rezultat pristranosti i isključivosti koju su pokazivali i ljudi Isusovog vremena. Mnogi Židovi unutar svojih vjerskih grupa su smatrali sebe i svoje vjerovanje jedinim ispravnim tako da su na druge židovske vjerske grupe gledali s visoka. Budući da su farizeji i saduceji mogli biti samo muškarci onda su oni stav isključivosti pokazivali i prema ženama i prema običnom narodu koje su smatrali nižom klasom. Eseni su bili grupa muškaraca i žena koja se odvojila od “grešnog“ naroda pa se njihov stav isključivosti vjerojatno odnosio i na ženidbu.

Da li je onda pravedno da se samo zbog toga što želim uvjeriti svoje starješine u neka nova i drugačija tumačenja označim kao Božji protivnik i da zbog toga više ne mogu biti brat u vjeri i zajedništvu s njima. Ako me je Krist pozvao u svoje zajedništvo, u zajedništvo sa drugim kršćanima koji ispovijedaju iskrenu vjeru u njega i Božju Riječ, kako me onda može neki starješina bez pravog razloga izbaciti iz tog zajedništva s Bogom, Kristom i mojom kršćanskom braćom? Ovaj razlog koji oni navode nije opravdan jer Zajednica često u svojoj publikaciji brani osobe koji su pokušali institucijama svoje zajednice predočiti jedan novi i drugačiji pogled na određenu biblijsku nauku. Ovo samo pokazuje kako naša Zajednica nije prevazišla povijesne pogreške prosuđivanja po kojem članstvo nekoj zajednici igra važniju ulogu od istinske vjere u Krista po kojem On u svojem zajedništvu ima sve iskrene vjernike, pa čak i one vjernike koje ovi starješine ne žele imati u svojoj blizini samo zato jer drugačije misle. Budući da iza ovakvih starješina stoji stav Zajednice koju predvodi Vodeće tijelo, onda se pitam da li će Isus olako preći preko takvih njihovih postupaka ili će ih označiti kao nerazborite robove koji nisu u potpunosti shvatili volju svog gospodara (vidi Lk 12:47,48). Nerazborito je reći da ja “pripadam krivoj religiji“ jer se moje vjerovanje u nekim stvarima razlikuje od službenog učenja Zajednice. Je li Isus pripadao krivoj religiji jer je iznosio novu i drugačiju nauku? Po toj su logici i sami “Istraživači Biblije“ od kojih su nastali “Jehovini svjedoci“ bili u krivoj religiji jer su naučavali nešto što Jehovini svjedoci danas ne uče. Naime “Istraživači Biblije“ još uvijek postoje jer su se odvojili od organizacije koju je predvodio J.F.Rutherford. I dalje se drže učenja svog osnivača C.T Russella. Da li su oni naša braća jer čvrsto vjeruju u Krista, ali ne drže neka učenja koja imaju sadašnji Jehovini svjedoci? Što ako su neka učenja Zajednice kriva? Da li to znači da je ona kriva religija sve dok ne ispravi ta učenja? Koliko znam, neki kršćani koji pripadaju drugim zajednicama čak i nas smatraju svojom braćom u Gospodinu jer nemaju stav isključivosti kojeg nije imao ni sam Isus.

Željka: Pa je li on vas uvjeravao ili ste raspravljali?

Ante: Pa slušaj, opet, to moraš vidjeti s njim.

Nikša: Pa nismo raspravljali. Ja sam intimno iskreno bratu Danijelu odgovorio na dva ili tri meila i to je bilo to, gdje sam pokušao skrenuti njegove misli i po mom dubokom uvjerenju vadit ga iz vatre, ali on je... Danijel dugo proučava te stvari i tvrdo je, čvrsto ostao pri tome.

Nadopuna: S njim nisam imao prilike raspravljati u četiri oka kao što sam to imao jednom prilikom sa bratom Drnasinom. Da je želio mijenjati moje novo gledište, pogotovo ako je mislio da ono ide u krivom smjeru, onda je i sam trebao zahtijevati da o tome podrobno raspravimo na temelju Biblije kako bi me kao moj učitelj razuvjerio i pomogao mi u razumijevanju. Tu svoju odgovornost pastira i učitelja je u mom slučaju očito zanemario. Ja sam mu stoga putem meila najprije iznosio biblijske argumente protiv izvještavanja službe propovijedanja jer je ono po mom dubokom uvjerenju izašlo iz biblijskih okvira. Zatim sam ukazao na biblijske argumente po kojima nitko od nas ne može biti ovlašten za propovjednike činom krštenja. Nakon takvog analiziranja sam mu napisao slijedeće:

“...Kad uzmeš u obzir sve ono što sam ti do sada napisao - da li i dalje smatraš da je onda ovo moje razumijevanje nastalo samo kako bi odgovaralo mojoj zamisli a time i izbjegavanju odgovornosti povezane sa Isusovom zapovijedi iz Mateja 28:19,20, ili je ono u skladu sa Božjim mislima? Kad po ovom pitanju uzmemo u obzir Isusovo postavljanje stvari da li možemo čiste savjesti reći: ”A mi imamo Kristov um“ (1.Ko 2:16).“

Na kraju drugog pisma sam mu rekao nešto slično:

“...Možda zbog količine teksta ne možeš sve ovo provjeravati kroz stavke koje sam naveo ovdje i u svim svojim tekstovima. Zato ću ti ostaviti dovoljno vremena do slijedećeg javljanja kako bi mi na temelju Biblije mogao ukazati gdje možda griješim iako sam uvjeren da sam se u cijelosti konzultirao sa onim što je u skladu s kontekstom Biblije. Kao što se ‘željezo sa željezom oštri’, tako je i s nama kad ‘čovjek oštri lice drugoga čovjeka’...“

Umjesto da mi je odgovorio na ova pitanja i dao neke konkretne protuargumente temeljene na Bibliji, on je iznosio razna opravdanja za one postavke i shvaćanja koja nam je dala Zajednica kako bi mi skrenuo misli u drugom smjeru. Napisao mi je samo dva pisma u kojima niti jednom riječju nije rekao da sam zastranio u otpadništvo. Ne znam kako me je to on vadio iz vatre kad nije mogao moje dokaze uništiti vatrom. Njegovo vađenje iz vatre je izgledalo ovako:

“...Dragi brate, ja tebe sada još više poštujem zbog tvog marljivog istraživanja Biblije ali dozvoli da ti kažem. Veoma cijenim i poštujem ostavštinu koju je brat Russell ostavio svojoj pomazanoj braći kada im je savjetovao kako trebaju istraživati Bibliju kao tijelo te ostaviti vrijeme nakon zajedničkih molitvi da se stvari iskristaliziraju (naš narod kaže da se stvari ostave na kiseljenje). O tome sve znaš i vjerujem da to poštuješ. Priznajem i vjerujem da ustrojstvo Božje organizacije počiva na onom iz prvog stoljeća i vodstva kroz apostolsko i kasnije starješinsko tijelo pomazanika u Jeruzalemu. Ti znaš da oni stalno donose ispravke i promjene koje su nužne u sve boljem razumijevanju Biblije i svijetlosti koja sve više sja. Neću spominjati sve stvari u vezi službe propovijedanja u prvom stoljeću a koje su poticale vjerne i goruće propovjednike dobra vijest u to vrijeme. Zato dragi brate, u sve boljem tvom razumijevanju Biblije ja ti ne zamjeram ništa jer si i sam propovjednik dobre vijesti. U čemu je onda problem?  ... Mnogo toga ti još imam pisati o tome te možemo ovako i nastaviti.“

Budući da je tražio da nastavimo o tome pisati i dopisivati se, ja sam bio ponukan da slobodno iznesem svoja razmišljanja koja sam temeljio na Bibliji. Tako sam u narednih par mjeseci iznio mnoge nove dokaze i argumente po kojima se služba propovijedanja i neki biblijski stavci opisuju u sasvim jednom drugom svjetlu od onoga kako su prezentirani kroz izdanja Zajednice. Iako je tražio da možemo o tome raspravljati putem meila, on je jednostavno ostao bez teksta. Budući da s njegove strane nije bilo pravih argumenata koje bi pobile moja razmišljanja i zaključke, nego samo osobna mišljenja kojima se pokušalo opravdati Zajednicu i njene postavke, onda je to bio dovoljan dokaz da su on i drugi starješine mogli razumjeti biblijske argumente koje sam iznosio. Čak da su se i složili s njima oni su to morali zadržati samo za sebe, bez ikakvog priznanja kako ne bi ostavili pisani dokaz putem kojim bi naštetili sebi. Vjerojatno bi izgubili imenovanje ukoliko bi se saznalo da su se stavili na moju stranu ili na stranu drugačijeg razmišljanja. No, kad se vidjelo da ja mogu potpuno i čvrsto stajati iza onoga što sam istražio, i da sam u tih nekoliko mjeseci iznosio sve više argumenata i dokaza za jedno jasnije ali drugačije razmišljanje, jedino što su oni mogli učiniti je da mi se suprotstave i da me pod prijetnjom isključenja zaustave kako bi zastupao samo ono što o tome uči i zahtjeva Zajednica.

Danijel: Je, [vama je izgledalo da sam čvrsto ostao pri tome], zato što sam ja na tu temu dosta toga istražio i nisam mogao odjednom vam sve to predočiti. Samo sam smatrao da kroz to shvatite moj način razmišljanja i jednostavno sam htio postepeno nekako otkrivati vam neke stvari unatoč vašem pokušaju da me usmjerite. Dobro, to je ispalo kao da sam možda ustrajan u nečemu, jer nisam stao budući da je ostalo još toga za reći. Nisam odjednom dao sve argumente. Ovako sam to razdvojio u nekoliko dijelova pa je ispalo kao da sam ustrajan u jednom te istom razmišljanju.

Ante: Tako može izgledati iz tvoga kuta. Ali gledaj, zaista upute i neke druge stvari Danijele. Npr. meni može biti jedna stvar nejasna i jednostavno mogu razmišljati na svoj način i s njom mogu pokušati raspravljati. U ovoj Stražarskoj kuli kaže da može se dogoditi da osoba unapređuje određena učenja. Znači, nije samo objašnjenje jedne stvari nego cijeli jedan proces kojeg je netko razvio kod proučavanja. U tom slučaju, to nije samo stvar razmatranja ...

Primjedba: On je zaključio da iza mojih objašnjenja stoji jedan pogrešan proces koji sam ja razvio kod proučavanja Biblije. Međutim taj proces je upravo onaj kojeg su razvili i Istraživači Biblije daleko prije mene. Čak sam se strogo držao onog procesa čitanja Biblije i istraživanja koji su opisani u izdanjima Zajednice. Uopće nije postojao neki drugačiji proces osmišljen da tražim greške ili da se igram dvosmislenim objašnjenjima. Da je bilo toga onda bi mi na to mogli ukazati nekim primjerom. Ja sam jednostavno želio doći do istine na način da se oslobodim bilo kojeg unaprijed stvorenog zaključka. No, taj proces istraživanja je očito za njih bio pogrešan jer oni ne vole kad netko dovodi u pitanje ono što su članovi Vodećeg tijela zaključili kod svog istraživanja. Pitanje je da li je njihov proces kod istraživanja ispravan ili pogrešan. Kad analiziramo jedan njihov proces istraživanja Biblije, možemo doći do zaključka da je on više stvar ljudskog umovanja i špekulacije nego utjecaja Božjeg duha. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.5.1982. opisan taj proces:

“Međutim, možda je nekima izgledalo, da staza nije uvijek vodila ravno naprijed. Ponekad su objašnjenja, data od Jehovine vidljive organizacije, prividno podlegla izmjenama u odnosu na prethodna gledišta. Ali to zapravo nije bilo tako. To bi se moglo usporediti s povremenim mijenjanjem smjera u jedrenju koje je u navigaciji poznato kao »laviranje«. Vještim upravljanjem jedrima, mornari mogu prouzročiti, da se jedrenjak kreće zdesna na lijevo, naprijed i nazad i usprkos suprotnim vjetrovima, ipak stalno napredovati prema cilju. A cilj, koji imaju pred sobom Jehovini sluge je prema Božjem obećanju, »novo nebo i nova zemlja«. — 2. Petrova 3:13. (...) Jehova Bog je zaista upotrijebio tog 'vjernog i razboritog slugu' koji se nalazi u zajednici Jehovinih svjedoka, da vodi, jača i upravlja Božjim narodom. Budući da svjetlo sve jače svijetli i pošto su bile učinjene pogreške uslijed ljudske nesavršenosti i slabosti, ti su kršćani ponekad morali preispitati i ponovo procijeniti gledišta i učenja. Ali, zar nije na taj način došlo do poboljšanja u razumijevanju, što je opet njima koristilo?"

Možda je nekima izgledalo da je došlo do poboljšanja u razumijevanju, dok je drugima izgledalo da Zajednica vrluda i traži načina da nešto objasni. Ovdje se najprije želi reći da se nama samo čini kako su objašnjenja od Zajednice “prividno podlegla izmjenama“, ali da to ipak nije istina jer je riječ samo o promjeni smjera u načinu razmišljanja koji ima pogled usmjeren na jedan cilj. Zatim se u nastavku ipak priznaje da je bilo pogrešaka čime demantiraju sami sebe jer pogreška podrazumijeva ispravak netočne tvrdnje, a time i njenu izmjenu. Kad se uzmu u obzir neka objašnjenja, onda se zaista može vidjeti da su podlegla izmjenama, ne prividnim nego stvarnim promjenama gledišta u smislu da je ono što je nekad bilo “NE“ sada “DA“ i obrnuto. Čak kad se želi govoriti da je u slučaju tumačenja pojma “naraštaj“ riječ o prividnoj izmjeni, svatko tko malo bolje sagleda te izmjene može vidjeti potpuno suprotna tumačenja. Najprije je bilo riječ o zlom naraštaju suvremenika koji će doživjeti kraj (1897); zatim je to naraštaj pomazanika (1927); nakon toga se govori o naraštaju koji je rođen nešto prije 1914.godine, a čiji je vijek do 80 godina (1951); zatim se ponovno vraćamo na prvo tumačenje da je riječ o zlom naraštaju suvremenika koji nije ograničen prosječnim brojem godina (1995); nakon čega se to opet mijenja u nešto što je također bilo ranije odbačeno pa se ponovno govori o naraštaju pomazanika (2008); da bi na kraju to bio naraštaj pomazanika koji su rođeni prije 1914. godine a čiji se životi preklapaju sa pomazanicima rođenim desetljećima nakon te godine tako da se naraštaj koji je nekad maksimalno iznosio do 80 godina produžio na dva prosječna životna vijeka.

To je samo jedan primjer gdje je Zajednica više puta išla s lijeva na desno, pa čak i nazad u svom tumačenju iako su te informacije u sebi sadržavale potpuno drugačija gledišta. Sada se postavlja pitanje - da li je najnovije objašnjenje točno i koliko odstupa od prave istine? Kad neki jedriličar želi promijeniti smjer onda on svjesno vrši laviranje. Ako su na taj način i zastupnici Božje riječi svjesno mijenjali mišljenje i tumačenje tih i drugih gledišta, onda treba vidjeti što su time željeli zaobići i zašto odmah nisu išli pravo i rekli pravu istinu. Zar su se bojali reći istinu jer bi time možda udarili u val koji bi ih potopio. Ako to rade svjesno onda je možda u pitanju i neka zabluda o 1914-toj godini koju pokušavaju održati na životu koliko god se to može. Ako je tako, a to se može čak i dokazati, onda se u tom slučaju mogu primijeniti riječi iz Efežana 4:14, gdje stoji: "Da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude (...) koji ih lukavo dovode u zabludu."

Da li je takvo “laviranje“ u tumačenju poboljšalo naše razumijevanje? U nekim jako važnim naukama nije i to se može dokazati. Sad je veliko pitanje da li je ovo zadnje tumačenje o “naraštaju“ išlo još više u lijevo ili desno, ili se jedriličar možda izgubio na pučini? Čak je u tom članku na neki način lako zapaziti da je u tumačenju Biblije često prisutno ljudsko umovanje kao i kod mnogih znanstvenika koji špekuliraju o tome što je istina. Ono što je za znanstvenike jedno vrijeme bila istina, kasnije se može pokazati kao velika zabluda. Zajednica takav primjer koristi kako bi opravdala svoje pogrešno razumijevanje pa na kraju ovog istog članka piše:

“Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja, koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj se način ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18." (Stražarska kula, 1.5.1982.)

Biblija ne dopušta ovakvo tumačenje jer je Božja Riječ istinita i ne treba je razvlačiti u dvije suprotstavljene krajnosti. Ovakvo postavljanje stvari pobija jedno drugo načelo koje Zajednica primjenjuje, a to je da “svjetlo razumijevanja sve jače svijetli“, jer se dešava da nešto što je bilo “svjetlo“ odbaci kao “tama“, a kasnije se ponovno prihvati kao “svjetlo“. To nije u skladu sa oni što je rekao brat Russell:

“...Novi pogled istine nikada ne može osporavati prijašnju istinu. "Novo svjetlo" nikada ne gasi starije "svjetlo", nego na njega dodaje... (Sionska Stražarska kula, veljača, 1881, str. 3).

Očito proces “laviranja“ nije načelo kojim se može netko koristiti kod istraživanja Biblije. Po tom načelu se onda može opravdati različita i oprečna tumačenja Biblije od strane različitih kršćanskih zajednica jer svatko od njih može reći da ide naprijed s pogledom i vjerom u Krista, iako je moguće da su u nekim gledištima možda otišli lijevo ili desno.

Zamislimo da netko poput mene kod svog procesa istraživanja odmah dođe do točne spoznaje bez tog “laviranja“. Postoje situacije kada su neki nepoznati istraživači došli do nekih otkrića prije onih koji su u svijetu priznati kao autoritet na određenom polju. Kad su to objavili onda su svi to imali prilike provjeriti pa čak i prihvatiti. Zašto onda i Zajednica, ako već koristi “načelo koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje“, ne prihvati tu mogućnost da netko tko nije u Vodećem tijelu otkrije nešto i to otkriće objavi prije Vodećeg tijela kako bi ga oni uzeli u razmatranje. Da li je onda mudrije priznati to načelo i poslušati nekog tko je spoznao tu istinu a nema visoko mjesto u Zajednici ili ići u nepotrebno laviranje, umovanje i špekulativno dokazivanje nekih tvrdnji koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh? Prema onome kako stvari stoje, moji starješine se odlučuju za ovu drugu soluciju jer smatraju da je to zadatak Vodećeg tijela kojemu će to Bog otkriti u točno određeno vrijeme i da trenutno drugačija mišljenja onih koji nisu u njihovoj odabranoj grupi nemaju tu vrijednost i težinu. Zato oni moje čvrsto i argumentirano mišljenje osuđuju jer ga smatraju unapređivanjem vlastitih učenja što je za njih samo po sebi pogrešno čak i onda kad bi se dokazalo da iznosim istinu.

Danijel: Unapređivanje, to je van onoga što sam ja napravio. Ja sam samo imao neka pitanja i neke misli koje sam istraživao i zapisivao. Kad svoju misao ili komentar zapišeš to nije unapređivanje nego je to...

Ante: Ne, ne, ja sada... npr. ja kao kršćanin mogu u ovoj situaciji imati dilemu o nekom pitanju, razumiš. I onda mi nešto nije jasno i to želim malo dublje istražiti. A unapređivanje toga je kad ja to čak širim. Zamisli kad ja razvijem, npr. svoje gledište o besmrtnosti duše.

Danijel: Ono što je brat Russell napravio, to je unapređivanje.

Ante: Ali, shvaćaš li, točno je, ali on je zbog toga, više nije bio član one organizacije kojoj je pripadao. Čini mi se da je bio prezbiterijanac. On zbog toga više nije bio član te religije jer je unaprijedio određene stvari.

Nikša: Osnovao je svoju religiju.

Ante:. Osnovao je svoju religiju i unaprjeđivao svoje učenje. To nije bilo pitanje jedne stvari. Razvio je određenu doktrinu koja je bila vezana za određena objašnjenja i tumačenja. To je, shvaćaš, jedna stvar i zato ti kaže, netko ne mora biti pokvarena i zla osoba. I to, nema nekog gnjeva i ljutnje na tebe kao osobu. Jednostavno dođeš u neku situaciju da se neke stvari tako unaprijede da netko s onim šta govori može postati kao član druge religije.

Primjedba: Russell nije osnovao nikakvu novu religiju ili religioznu organizaciju, nego poduzeće preko kojeg je želio propagirati svoja istraživanja i tumačenja Biblije u korist svih ljubitelja istine koji žele imati tu slobodu da razmišljaju neovisno od unaprijed stvorenih učenja i dogmi kršćanstva. Više puta je u svom časopisu napisao da Društvo Watchtower nije vjerska nego poslovna zajednica koja je usmjerena na poslove evangelizacije koju je trebalo poduprijeti tiskanim materijalom i novcem.

Oko sebe je formirao grupe Istraživača Biblije koje su trebale podupirati rad ovog poduzeća i djelovati pod vodstvom Društva. Oni su trebali djelovati na buđenje svijesti, vjere i nade kod ljudi, pogotovo onih koji su se smatrali kršćanima. Vjerovali su da žive u vrijeme žetve koja će završiti 1914. godine. Stoga su svoj rad na djelu Gospodinovom često poistovjećivali sa prorocima starog doba koje je Jehova podizao kako bi Izraelce vraćali Bogu. Pogledajmo što o tome piše naša Zajednica koja sebe i svoje članove poistovjećuje s Božjim prorocima:

"S obzirom na ulogu prorokâ kao odgojitelja, francuski bibličar Roland de Vaux je pisao: ”I proroci su imali misiju da poduče narod; to je bio jednako važan dio njihovog zadatka kao proricanje budućnosti. A proročansko nadahnuće pružilo je njihovom propovijedanju autoritet riječi Božje. Sasvim je sigurno da su pod monarhijom proroci bili vjerski i moralni učitelji naroda; i, možemo dodati, najbolji od svih njihovih učitelja, iako se nisu uvijek obazirali na njih.“ (Stražarska kula, 1.11.1992. str.13).

“Jehovini su proroci imali prednost javno objavljivati njegovu poruku. Etimologija hebrejskog izraza za ”prorok“ (naví’) nejasna je, no njegova upotreba u Bibliji ukazuje da su pravi proroci bili govornici za Jehovu, Božji ljudi s nadahnutim porukama. Grčka riječ prevedena s ”prorok“ (prophétes) doslovno znači ”izgovarač“, koji nešto kaže ”ispred“ nekoga ili ”pred“ nekim. Prorok je onaj tko objavljuje poruke kojima se pripisuje božansko porijeklo. Božji su pravi proroci često, ali ne i uvijek, pretkazivali buduće događaje. S obzirom na istaknutu ulogu proroka u Božjem uređenju, M’Clintockova i Strongova Cyclopædia navodi: ”Ponekad se njihov savjet tražio (...). Ali mnogo su se češće sami osjećali duboko potaknutima obratiti se ljudima a da se njihov savjet nije tražio i oni se nisu bojali istupiti naprijed na mjestima na kojima je njihova prisutnost možda izazivala ogorčenje i strepnju“ (svezak VIII, stranica 640). Razmotri neke primjere koji pokazuju što je proroke potaknulo da zauzmu tako hrabar stav.(...) Božje su riječi toliko dirnule Ezehijelove najdublje osjećaje da mu je njihovo javno objavljivanje pričinjavalo radost. Ako si Svjedok Jehove, uživaš li u davanju javne izjave o Božjoj poruci? Razmotri i proroka Amosa. (...) Poput Ezehijela, i Amos je otvoreno objavljivao Jehovinu riječ(...). Amos je osjećao potrebu da javno objavljuje Božje riječi. Kao Božji prorok, Amos je reagirao na božanske izjave poduzevši hitne mjere. Bog je preko Amosa rekao: ”Kad lav rikne, ko se ne će bojati? kad Gospodin reče, ko ne će prorokovati?“ (Amos 3:8). Prorok je bio neodoljivo motiviran za objavljivanje Jehovine poruke. (...) Na lavu sličan način Jehova riče poruke osude nad sadašnjim zlim svjetskim sustavom. Jehovini suvremeni sluge osjećaju se, poput Amosa, nagnanima da javno objavljuju Božje riječi. (Stražarska kula, 15.9.1994. str.10,11)

Ovo su samo neki primjeri koje je Zajednica uvijek iznova iznosila kako bi sebe prikazala kao Božjeg proroka. Treba uzeti u obzir da je u Izraelu uz proroke bilo i njihovih suradnika pa čak i grupa koji su se zvali “proročki sinovi“. (vidi 1.Sa 10:5,10; 1.Kr.20:35; 2.Kr 2:7,15; 4:1,38; Am 7:14).

“Izraz ”sinovi proročki“ može se odnositi na školu za poduku onih koji su pozvani za to zanimanje ili jednostavno na udruženje proroka“. (Stražarska kula, 1.11.1997.str. 30).

Tako su pastor Russell i njegove grupe Istraživača Biblije djelovali poput proroka i proročkih sinova. Čak i danas Jehovini svjedoci sebe vide u tim ulogama. Međutim, za vrijeme Russella je ta slika bila puno adekvatnija jer on i njegovi razredi, tj. grupe istraživača Biblije nisu bili neka nova religija unutar kršćanstva. Russell je zbog tog bio protiv bilo kakve organizirane religije. Jednom je čak napisao: "Čuvajte se 'organizacije'. Ona je potpuno nepotrebna."  (Stražarska kula - ponovljena izdanja, 15. rujna 1895, str 1866 - C.T. Russell). Bio je svjestan da su kršćani zarobljenici raznih kršćanskih organizacija i zato nije želio stvoriti još jednu kršćansku instituciju.

Zamislimo da su Božji proroci zajedno sa grupama proročkih sinova formirali neku novu religiju unutar Izraela i pozivali Izraelce da im se pridruže. Takvo nešto Bog nikad nije zahtijevao. Zato ni C.T Russell nikad nije sebe i svoje Društvo Istraživača Biblije smatrao jednom novom religijom kršćanstva, nego samo djelom cjelokupnog Božjeg naroda rasijanog unutar kršćanstva. Zato je odbacivao institucije a ne kršćanske vjernike koji su se nalazili u organiziranim religijama raznih kršćanskih crkava i koji su živjeli pod vodstvom svojih religioznih vođa. Oni su za njega također bili njegova braća u vjeri po Kristu. Ukoliko su već bili kršteni nisu bili obavezni ponovo se krstiti u znak članstva drugoj religiji. Kršćanstvo je jedna religija unutar koje postoje zidovi. One koji nisu ispunjavali sve Božje zahtjeve je samo svrstao u grupu manje vjernih kršćana koji će također doći na nebo kao drugorazredna grupa zajedno sa tadašnjim Istraživačima Biblije. Kad se nije ostvarilo njegovo očekivanje o kraju svijeta 1914. godine je napisao:

“Čak ako vrijeme naše promjene i ne dođe za narednih deset godina, šta više da tražimo? Zar nismo blagoslovljen i sretan narod? Nije li naš Gospod vjeran? Ako bilo ko zna nešto bolje, neka to uzme. Ako bilo ko od vas ikad nađe nešto bolje, nadamo se da će nam to saopćiti.” (Sionska kula stražara, 15.12. 1914, str. 376).

Ovo je dokaz da on nije osnivač jedne nove religije nego samo jednog novog kršćanskog pravca preko kojeg Bog objavljuje svoju Riječ. Time je dao do znanja da je on preko svog poduzeća za tiskanje biblijske literature samo u najboljoj namjeri želio prenijeti saznanja o onome što je otkrio istražujući Bibliju i njena proročanstva. One kršćane koje je skupio oko sebe je smatrao onim dijelom Božjeg naroda koji može biti sretan što s čvrstom nadom očekuju kraj ovog svijeta. Ljude je uvijek upućivao na Bibliju i svoja istraživanja, a ne na organizaciju kojoj se moraju podložiti kao njeni članovi da bi ih Bog prihvatio. Zato je napisao:

"Ispit članova u ovom novom stvaranju neće biti članstvo u bilo kojoj zemaljskoj organizaciji." (“Novo stvaranje“ str. 78)

Kad je umro, njegov je nasljednik J.F.Rutherford počeo djelovati u drugom pravcu. Preuzeo je potpunu kontrolu nad Društvom Watchtower, odbacio neka Russellova tumačenja i stvorio organiziranu religiju koju je čvrstom rukom predvodio kao predsjednik upravnog tijela Društva Watchtower. Zatim su postepeno uvedena pravila i učenja koja su pod svaku cijenu trebala obraniti takvu organizaciju koju je nazvao Božjom organizacijom. Objasnio je da je cilj bio da to poduzeće bude “sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str. 135). U vrijeme Russella Crkva Božja je podrazumijevala kršćanstvo u cjelini, dok su on i udruženje kršćana trebali djelovati kao “prorok“ koji će objavljivati Božju Riječ i osloboditi kršćane od krivih vjerovanja koja su se uvukla u Crkvu. S formiranjem organizacije od strane J.F.Rutherforda je Crkva Božja svedena samo na Društvo Istraživača Biblije, dok se ostale kršćanske zajednice svrstalo u lažno kršćanstvo koje je Bog odbacio.

Zanimljivom je i to da se C.T. Russella dugo vremena smatralo jedinim “vjernim i razboritim robom“ a ne Upravno tijelo kojim je on predsjedavao. Takvo se gledište nakon njegove smrti nije moglo dugo održati pa je kasnije cijelo Tijelo kršćana postalo “vjerni i razboriti rob“ samo što im je onemogućeno da imaju pravo glasa kod odlučivanja i uvođenja promjena i novih učenja. To pravo su imali samo predsjednik, a kasnije i nekoliko izabranih članova upravnog tijela. Iako se kroz publikaciju stalno govori o tome kako je naš jedini vođa Isus Krist koji je nevidljivo prisutan, činjenice pokazuju da su Jehovini svjedoci na Rutherforda gledali kao svog vidljivog vođu na zemlji. Tako su on i drugi predsjednici društva predvodili jednu novu kršćansku zajednicu koja je svojim stavovima i učenjima počela propovijedati sebe kao proroka, što je odudaralo od biblijske prakse po kojoj Božji proroci i njihovi proročki sinovi nikad nisu sebe organizirali u religiju. Takvo ustrojstvo je postalo slično onome koje ima Katolička crkva sa Papom na vrhu. Desilo se ono čega se Russell bojao jer su članovi Društva Watchtower primorani živjeti po točno utvrđenim pravilima i učenjima čime su postali zarobljenici jedne institucije a da toga nisu bili ni svjesni.

Lijepo je imati društvo ljudi koji jedno misle jer se s njima lakše može upravljati i ostvariti neki ciljevi, ali nije dobro ako su njeni članovi zbog toga primorani živjeti u zabludi i živjeti po zahtjevima i pravilima koja nisu od Boga nego od čovjeka. Pavle je upozorio kršćane: “Skupo ste kupljeni — ne budite više robovi ljudima!“ (1.Ko 7:23). Jedini prorok koji je mogao formirati novu religiju je bio Isus Krist, dok su njegovi sljedbenici trebali samo formirati skupštine, a ne odvojene i međusobno suprotstavljene religije. Današnja slika kršćanstva je donekle slična rascjepkanom narodu Izrael kojeg je Ivan Krstitelj trebao uputiti na pokajanje kako bi čista srca dočekala i prihvatila Isusa za svog spasitelja. Uskoro će na sličan način Jehova poslati u službu “dva proroka“ koji će rascjepkani svijet kršćanstva pozvati na pokajanje i prihvaćanje Isusa prilikom njegovog dolaska. Članstvo u bilo kojoj kršćanskoj organizaciji pa tako i našoj neće biti preduvjet za spasenje kao što još uvijek misle i moji starješine. Oni na religiju Jehovinih svjedoka gledaju kao na jedinu koju Bog prihvaća i priznaje tako da su moje drugačije razmišljanje smatrali unapređivanjem novih učenja a time i drugom religijom, što uopće nema nikakvog smisla. U najmanju ruku ja sam se mogao poistovjetiti samo sa proročkim sinovima koji se stavljali na stranu Božjih izabranih proroka koji su nažalost bili često proganjani od strane svećenika i njihove institucionalne religije sa sjedištem u Jeruzalemu. Čak i kad nije bilo pravog proroka, ti su proročki sinovi čekali na Jehovu da podigne svog proroka i kad su vidjeli očitovanje Božjeg duha, koji je vodio tog proroka ili više njih, onda su im se priključili da bi ih podupirali. Oni se nisu potpuno podložili kraljevima i svećenicima u Jeruzalemu, niti su napuštali svoju vjersku zajednicu. Danas u svim kršćanskim zajednicama postoje takvi slični proročki sinovi koji čekaju očitovanje Božjeg duha koje će se prepoznati kroz djelovanje “dvaju proroka“ o kojemu govori knjiga Otkrivenje. U našoj Zajednici se nažalost svi takvi proročki sinovi, koji progovore u Božje ime i kažu nešto što ne odgovara sadašnjem vodstvu, progoni i izbacuje iz zajednice kao heretike i otpadnike.

Danijel: To je kod mene išlo na neke korekcije i varijacije. Korekcije su još uvijek moguće. Usavršavanje je uvijek moguće i osobno i na bilo kojoj razini. Uvijek je moguće usavršavanje nekih stvari, približavanje možda nekim biblijskim temeljima. To je moje gledište. Naravno, ja nikad nisam rekao tako mora bit, nego ako postoje opravdani argumenti, netko o njima mora voditi računa. Ja ih mogu samo iznijeti kao takve ali ih ne mogu prezentirati braći i sestrama kao učitelj. Ako postoji argument za koji ja smatram da je opravdan, onda postoji i onaj koji bi tu stvar trebao uzeti u obzir, onaj koji je na najvišem nivou u organizaciji, a to je Vodeće tijelo. Svi ostali u hijerarhiji do Vodećeg tijela nisu niti nadležni niti bilo što. Ja sam uzeo u obzir da braća iz Vodećeg tijela koriste komentare i istraživanja ljudi iz svijeta po pitanju nekih biblijskih stvari..

Ante: ...svjetovnih stvari...

Danijel: ...i biblijskih stvari. Tu su neki bibličari, komentatori o nekom biblijskom stavku, nekom pojmu, riječi, značenju...

Nadopuna: Bez obzira što se u vezi svjetovnih i biblijskih stvari preko publikacija iznose razna mišljenja, komentari i istraživanja ljudi izvan Zajednice, oni nam se nude kao sastojci koji ulaze u duhovnu hranu. Zato njihovo inzistiranje na tome da ja kao običan vjernik nisam zadužen slati Vodećem tijelu čak ni te sastojke u obliku svojih komentara, nikako ne drži vodu. Kad je u pitanju načelo koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje, onda će svatko tko se bavi istraživanjem, svoje otkriće proslijediti vodećoj svjetskoj agenciji za naučna istraživanja koja ih mogu pobiti ili prihvatiti. Nije bitno tko je došao do otkrića nego to što to otkriće može unaprijediti naučnu (ili biblijsku) spoznaju. Zato sam tražio mogućnost da naša Zajednica dođe do nekih saznanja prvenstveno preko svojih članova. Čak sam im u jednom pismu od 28.4.2007. dao jednu mogućnost kao zadnju soluciju, pa sam izmeđuostalog napisao:

"... Zadnja solucija bi bila ta da ova i mnoga druga tumačenja dam nekom svjetskom izdavaču čime bi sve zainteresirane osobe mogle čitati i istraživati stvari povezane sa biblijskom tematikom. Knjiga bi bila koncipirana tako da ne bi dovodila u pitanje tumačenja Zajednice nego bi bila pisana iz perspektive neovisnog istražitelja Biblije, pa ako treba i od nepoznatog autora. No, i tada bi to učinio tek nakon što nitko od vas ne bi imao prigovora na ono što sadrži ta knjiga. Ukoliko bi se uvidjelo da su tumačenja točna, Zajednica bi do ovih novih objašnjenja dolazila koristeći informacije koje su pristupačne široj javnosti. To se i do sada pokazalo kao jedna od mogućnosti jer nam je poznato da su neke promjena u tumačenju bile rezultat prihvaćanja boljeg razumijevanja pojedinih riječi i izraza do kojeg su došli razni lingvisti, povjesničari, teolozi i bibličari koji nisu dio Zajednice, a koja su naša braća uzela u obzir nakon razmatranja njihovih istraživanja. Želio bi da se to isto može primijeniti u praksi kad su u pitanju istraživanja nas ‘malih’ koji su dio Zajednice, a koji na takav način žele surađivati sa ostatkom ‘tijela’ u kojem smo mi samo neznatni ‘udovi’..."

Ante: Najčešće objašnjenje je o riječi ili pojmovima koji se koriste, znaš, ali nikad ne koriste doktrinu. Danijele, to ti je jedna stvar i tu se vidi ta razlika.

Primjedba: On smatra da Vodeće tijelo nikome ne dozvoljava da svojim istraživanjima i razmišljanjima utječe na doktrinarne promjene jer samo oni kao Božji izabrani zastupnici imaju pravo istraživati i pisati o tim duhovnim stvarima. Međutim, u Odboru za pisanje služe mnoga braća i sestre koji su od strane Vodećeg tijela ovlašteni da istražuju i pišu razne tekstove kojima se slavi Boga i uzdiže njegovu Riječ. U priručniku Podružnice se navode uvjeti po kojima se takvu braću i sestre može angažirati za rad u tom Odboru za pisanje. U paragrafu 24-1. stavak 4 stoji:

“Oni koji se koriste kao pisci moraju biti posvećena, krštena braća i sestre na dobrom glasu u njihovim lokalnim skupštinama i koji imaju sposobnost pisanja. Oni bi trebali biti, uzorni, skromni, ne skloni razgovarati s drugima o svojim pisanim aktivnostima. PRIPREMA MATERIJALA: Predmeti za članke mogu biti vrlo različiti. Neki članci će se baviti s duhovnim stvarima, a to treba biti napisano od strane braće“

Vodeće tijelo očito dozvoljava da o duhovnim stvarima pišu “braća“ iz bilo koje lokalne skupštine. Preduvjet nije da budu dio klase “pomazanika“ niti dio Vodećeg tijela. Ako ta braća u svom istraživanju naiđu na nove argumente koji pobijaju sadašnje tumačenje i unapređuju spoznaju o nekoj doktrini, onda moraju to jasno obrazložiti, a Vodeće tijelo na kraju treba potpisati i takve tekstove ukoliko su oni biblijski utemeljeni. Nema dokaza da novo svjetlo otkrivaju samo članovi Vodećeg tijela. Oni samo razmatraju a zatim prihvaćaju ili odbijaju ono što pišu članovi odbora za pisanje. U čemu je onda razlika između mene i te braće osim što je njih ovlastilo Vodeće tijelo. Ja nisam tražio nikakvo ovlaštenje nego samo da me se smatra suradnikom u tim duhovnim stvarima.

Danijel: Ne znam, moja doktrina...koja je to moja doktrina?

Ante: Dobro, možda je ozbiljna riječ, ali ajmo, recimo “učenje“. To je činjenica, kad netko ima svoje učenje...

Danijel: Ali ne smatram da je to krivo učenje, nego varijacije, korekcije nekih stvari koje mogu dovesti do nekog, ajmo reć, do usavršavanja nekog gledišta.

Ante: Sad gledaj, ti si maloprije rekao da ‘nitko od braće’ nego da samo određeno tijelo vodi o tome računa, ali s druge strane imaš nekog od tih ‘nitko od braće’ koji te stvari radi.

Primjedba: On ovdje vadi moje riječi iz konteksta i daje im drugo značenje. Ja sam maloprije rekao da “ako postoje opravdani argumenti, netko o njima mora voditi računa. Ja ih mogu samo iznijeti kao takve ali ih ne mogu prezentirati braći i sestrama kao učitelj. Ako postoji argument za koji ja smatram da je opravdan, onda postoji i onaj koji bi tu stvar trebao uzeti u obzir, onaj koji je na najvišem nivou u organizaciji, a to je Vodeće tijelo.“

Što sam ja to radio? Iznosio sam komentare s argumentima koje sam želio predočiti njima i Vodećem tijelu. Naravno, bilo je i nekih argumenata koji su mogli promijeniti čak i neke doktrine ukoliko bi se oni prihvatili na višem nivou. Moje je bilo da im to otvoreno iznesem i da oni o tome povedu računa.

Danijel: Ali, Biblija me praktički navodi na to i tako osjećam. Npr. Apolon. Njega je duh, vlastiti duh navodio na revnost da raspravlja sa svojom židovskom braćom i pobija neka njihova kriva učenja. On je imao nešto u sebi, i to su braća kasnije iskoristila. Poučila su ga i dala mu neke odgovorne dužnosti u skupštini. Znači on je imao taj duh revnosti prema biblijskoj istini, prema spoznaji. Biblija je sama prorekla da će biti ‘mnogih koji će istraživati’ i da će se zbog njih ‘znanje umnožiti’. Taj stavak ne mogu negirati i ići protiv njega. Osjećam se dio tog mnoštva istraživača. Ti ‘mnogi’ – njih se ne definira u nekom užem krugu. Tu sam ja sebe nekako vidio, ali kao dio organizacije u kojoj jesmo. Jer, zašto neki talenat, neku duhovni sposobnost zanemarivati. Npr. u prošlosti su bila neka braća koja su bili dobri tješitelji, i posvetili se tome. To je bila njihova domena gdje su mogli dati sebe. Osjećali su se iskorišteni na korist zajednice u izgrađivanju cijele skupštine. Znači, nisu to držali u sebi za uži krug braće nego za cijelu skupštinu. I ja sam se tu našao. Ja sam tu osjetio neku ljubav prema Jehovi, prema istini, prema organizaciji, jer znam da se naša organizacije razlikuje od svih drugih. Ona ide prema toj točnoj spoznaji koja još uvijek traži mogućnost da se ide prema onome što još nije otkriveno u Bibliji. Biblija nas potiče i organizacija kaže "kopajte“. Ne mogu to razumjeti ako je netko to već iskopao. Tako ima nekih stvari koje nisu u skladu sa onim što je rečeno. Od nas zahtijeva da se uvjeravamo, a također kaže da će biti mnogo onih koji će istraživati.

Nikša: Kako gledaš na retoričko pitanje Isusa Krista – “tko je taj vjerni i razboriti rob koji priprema hranu i daje svojim domašnjima redovito na obrok?“. Kako gledaš na to retoričko pitanje Isusa Krista? I kako recimo, to što te je naročito privuklo riječima proroka Danijela i neki drugi stavci, možeš povezati s tim pitanjem Isusa Krista? Što je on mislio "tko je taj vjerni i razboriti rob“?

Primjedba: Nisam želio odgovoriti na ova pitanja jer bi on bio drugačiji od onoga kako ga tumači Zajednica pa sam rekao:

Danijel: Možda bi bilo bolje da sam tu stvar iznio pred vas prije nego ovo što sam iznio u vezi službe propovijedanja. Možda bi me sada bolje razumjeli.

Nadopuna: Imao sam namjeru da im i tu temu o “Gospodinovom robu“ predočim u pismenom obliku kako bi im argumentirano objasnio moje razumijevanje, ali su me u tome zaustavili otvaranjem ovog sudskog procesa. Sada je bilo kasno jer bi ih svojim odgovorom još više izritirao. Shvatio sam da oni sada ne bi htjeli prihvatiti moj odgovor jer se više vole pokoriti nekim službenim ali nelogičnim tumačenjima nego logičnim i kontekstualnim objašnjenjem. No sada, tri godine poslije kada je Zajednica bila primorana mijenjati svoje pogrešno tumačenje o “vjernom i razboritom robu“, mogu slobodno usporediti ono što su oni tada kategorički govorili, a s čime se ja nikako nisam mogao složiti. Vodstvo zajednice koje nameće svoje istine i tumačenja su do sada bili toliko samouvjereni da su na pitanje: “Tko je vjerni i razboriti rob?“ napisali nešto što sada pobijaju:

Nekadašnja službena izjava: "Mi razumijemo da svi pomazanici koji su u bilo kojem periodu živjeli na Zemlji čine “vjernog i razboritog roba” za kojeg je Isus rekao da će davati pravovremenu “hranu” njegovim slugama (Matej 24:45)...Kao što su svi pripadnici drevnog Izraela činili jednog “slugu”, tako i svi pomazani kršćani koji su u bilo kojem periodu živjeli na Zemlji čine jednog “vjernog i razboritog roba” (Stražarska kula, 1.11.2007. str.30)

Komentar: Ja nisam to mogao razumjeti na ovakav način. Da li sam onda u to vrijeme morao prihvatiti ovo njihovo razumijevanje ako su sada s novim tumačenjem dokazali da je ono odudaralo od istine?

Nekadašnja službena izjava: "Činjenice pokazuju da se ovaj razred vjernog i razboritog roba sastoji od svih pomazanih kršćana koji se u bilo koje doba kao grupa nalaze na Zemlji." (Stražarska kula, 15.5.2005. str.16)

Komentar: Sada su te činjenice pale u vodu jer tvrde da se klasa “roba“ više ne sastoji od svih pomazanih kršćana nego samo od onih članova Vodećeg tijela koji sudjeluju u pripremanju duhovne hrane. To pokazuje da oni u svom ranijem tumačenju očito nisu razmatrali sve biblijske činjenice. Za razliku od njih, ja sam bio uzeo u obzir samo one činjenice koji se nalaze zapisane u Bibliji. Za mene je još uvijek upitno i ovo njihovo novo objašnjenje jer oni još uvijek ne prihvaćaju činjenicu da svi starješine, koji su na sebe preuzeli zadatak da daju duhovnu hranu, mogli predstavljati te Gospodinove robove o kojima je Isus govorio.

Nekadašnja službena izjava: "Mi iz pažljivog proučavanja Biblije znamo da duhom pomazani članovi Božjeg doma zajedno sačinjavaju ’vjernog i razboritog roba‘, ’pristava‘ ili ’upravitelja kuće‘" (Stražarska kula, 1.7.1990. str.10,11)

Komentar: Kad oni kažu “mi“ onda ne misle samo na sebe kao članove Vodećeg tijela, jer smatraju da i “mi“ kao  članovi zajednice možemo iz pažljivog proučavanja Biblije potvrditi ono što su oni zaključili. No kad sam pažljivo proučio Bibliju na tu temu “ja“ se nisam mogao složiti s njihovim tadašnjim saznanjem. Budući da su sada promijenili svoje tumačenje onda su samim tim dokazali da očito nisu pažljivo proučavali Bibliju na tu temu. Dok u svom procesu istraživanja Biblije i dalje griješe oni ne dozvoljavaju da bilo tko od nas iznese argumente po kojima se može bolje i jasnije objasniti ta biblijska istina. Zato su starješine u ovom procesu prigovorili mom proučavanju Biblije kojim se dolazi do drugačijih zaključaka.

Nekadašnja službena izjava: "Kako možemo sa sigurnošću utvrditi tko je vjerni rob, odnosno upravitelj? .... On je povjerio određene ovlasti vjernom robu, koji se sastoji od (144000) vjernih, duhom pomazanih kršćana“ (Stražarska kula, 15.4.2011. str.4)

Komentar: Ja u to vrijeme nisam mogao sa sigurnošću potvrditi da je njihovo tumačenje točno pa sam detaljno istražio tu temu i postao siguran u nešto sasvim drugo. Ako ono u što su oni bili toliko sigurni sada više nije točno, pitanje je koliko je sigurno i ovo novo tumačenje. Iako je ono sada izbacilo neke nelogičnosti, opet se može vidjeti da se u konačnici nisu dali voditi stvarnim činjenicama nego vlastitim idejama, jer su i dalje zadržali dogmu, odnosno teoriju o svojoj ekskluzivnosti koju se ne može ničim dokazati.

Službena izjava: "Rob je i razborit, zato što ne iznosi vlastite ideje, već čeka da mu Jehova razjasni stvari... Rob je u stanju davati mudra i pravovremena upozorenja zato što ga Jehova Bog i Isus Krist blagoslivljaju. Stoga rob u potpunosti zaslužuje naše povjerenje“ (Stražarska kula, 15.2.2009. str.27).

Komentar: Dosadašnje tumačenje koje je dugo godina bilo na snazi daje odgovor tko je iznosio vlastite ideje i tko je čekao da mu Jehova razjasni stvari – članovi Vodećeg tijela ili ljudi poput mene koji se nisu slagali s njihovim dosadašnjim tumačenjem? Čak i sadašnje novo tumačenje pokazuje da se nisu potpuno oslonili na Božju Riječ, jer su ispravili samo onaj dio koji je bio nelogičan, a zadržali onaj dio kojim i dalje žele sebe prikazivati kao jedinstveni i jedini Božji kanal preko kojih Bog posreduje svoje misli i ispoljava svoju volju. O njihovoj razboritosti se može govoriti kao nečemu što je relativno, jer dok u nekim stvarima govore razborito, u drugim stvarima kao da ne žele biti razboriti jer su više vjerni svojim vlastitim idejama nego riječima svog Gospodara. Smatram da su čak postali zarobljenici tradicionalnih učenja i svojih vlastitih ideja. Da su se dali voditi onim što kaže Bog kroz svoju riječ, onda ne bi dozvolili da se istrčavaju sa tumačenjima iza kojih ne stoji Božji duh i još sve to pripisivali Božjem vodstvu. Da su oni Božji kanal onda ne bi promicali pogrešna tumačenja i učenja. No, oni takva pogrešna učenja nameću drugima i još traže od njih da ih moraju razumjeti baš onako kako su ih oni razumjeli kao što se moglo vidjeti iz spomenutih izjava. Tako i članovi postaju zarobljenicima njihovih ideja.

Ante: Gledaj, ja te razumijem, šta ti... gle, ja kao čovjek ...

Nikša: (se ubacuje) ... Puno si se zapasao. Puno si se zapasa Danijele, tako da, on ti je dobro rekao – nisi doktrine razvija nego učenja, tako da ti se stvari počinju povezivati. Došao si do oktana. Tebi se um okrenuo time što si postavio nekoliko teza i sad ti se..., automatski ti se više Danijele ništa ne slaže kako uči "vjerni i razboriti rob“. To su stvari koje ti želiš ispraviti i toga ima jako puno u onoj knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva“.

Primjedba: Ovo je točno. Da bi spoznao samo jednu istinu ja sam morao mnoge stvari iznova povezati tako da sam došao do nekih saznanja koja su promijenila i druga učenja. Sada imam jednu široku i bolju spoznaju koja se ne slaže sa nekim učenjima Zajednice. Odbacio sam ideje na kojima se temelje neka učenja i tako dobio nova i točnija saznanja. Sve sam to detaljno argumentirao u spomenutoj knjizi na preko 500 stranica. No, njih nisam upoznao sa svim tim novim spoznajama tako da za njih još uvijek postoje tajne koje se kriju u ovoj knjizi. Jedna od tih tajni koju im nisam otkrio je tko je ustvari taj “vjerni i razboriti rob“ kojeg je Isus spomenuo u svojoj priči.

Danijel: Ja te stvari nisam nikome dao da ih čita.

Ante: Gledaj, ono što je Nikša rekao, stvari o kojima mogu razgovarati braća i sestre. Ti imaš na razvodnoj ploči iza vrata osigurače. To su oni padajući, jel tako. Nisu iste snage, nisu iste jačine, svaka podnosi svoju potrošnju za svoje potrošače, svoj krug, ali kad ti dođeš i nalijepiš gore neku izolir traku, i ako nisu za to rađeni svi osigurači mogu past. Npr. kad ti kažeš: "Danijel prorok kaže da će “doći vrijeme kad će mnogi istraživati i znanje će se umnožiti“ ti si doslovno jedan osigurač prebacio gore, zalijepio si ga.  Nikša je lijepo rekao, ono retoričko pitanje Isusa Krista, "tko je taj razboriti rob“?. Dok ti taj osigurač držiš gore onda to pitanje gubi svoj smisao. Barem tako uče Jehovini svjedoci, a to znači slijedeće, da Jehova koristi svoj kanal preko kojeg daje svoja učenja i objašnjeno je što bi značio taj stavak "mnogi će istraživati i znanje će se umnožiti“. ...

Primjedba: Izraz “mnogi će istraživati“ se prema tumačenju Watchtowera odnosi samo na nekoliko ljudi koji služe u svojstvu Upravnog odbora tj. Vodećeg tijela. Oni su kao i u primjeru Rimljana 13:1, i ovdje postavili svoje viđenje stvari, tako da samo oni tvrde kako izraz “mnogi“ ne govori o mnogim iskrenim istraživačima Božje riječi, nego samo o nekolicini njih u Vodećem tijelu koji sebe smatraju Božjim komunikacijskim kanalom. Time se uspoređuju sa Izraelskim prorocima za koje je, Bog rekao da im otkriva svoje tajne (Am 3:7). Stavljajući se u ulogu tih proroka čije je vrijeme odavno prošlo, Vodeće tijelo je sebe visoko pozicioniralo i postavilo mjerila po kojem nitko ne može otkriti Božje istine i umnožiti znanje o Bogu osim njih, pa su to pokušali potkrijepiti svojom tvrdnjom koja glasi:

“Pogledajmo kako duh danas djeluje. Kad je vrijeme da se razjasne neke biblijske istine, sveti duh pomaže predstavnicima “vjernog i razboritog roba” [članovima Vodećeg tijela] koji imaju odgovorna zaduženja u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka da shvate duboke biblijske istine koje prije nisu bile jasne (Mat. 24:45; 1. Kor. 2:13). Cijelo Vodeće tijelo razmatra treba li neka dosadašnja objašnjenja promijeniti (Djela 15:6). Spoznaje do kojih dođu potom objavljuju kako bi svi imali koristi od njih (Mat. 10:27). Ako su s vremenom potrebna neka daljnja pojašnjenja, i njih pošteno obrazlažu.“ (vidi Stražarska kula, 15.7.2010 str. 22,23).

Kako je to onda sveti duh ranije pomogao u razumijevanju biblijskih istina ako taj isti duh sada traži od njih da to mijenjaju, odnosno da to sada jasnije pa čak i drugačije razumiju. Takav duh nije načistu sam sa sobom pa se u Bibliji povezuje sa “valovima koje nosi amo-tamo svaki vjetar učenja“ (Ef 4:14). Osim toga, neke istine nisu otkrivene svetim duhom jer su ih oni samo prihvatili od drugih kršćanskih zajednica i njihovih teologa. Stoga Jehovini svjedoci nisu prvi objavili neke nauke jer su one kao takve bile već prisutne kroz povijest u drugim kršćanskim zajednicama. Zato mi je smiješna izjava u kojoj stoji:

“Pažnje je vrijedno zapaziti u kolikoj je mjeri Jehova, pomoću svetog duha, povlastio te rane Istraživače Biblije bljeskovima svjetla. Najprije su pouzdano dokazali da Stvoritelj postoji ... Ti su pomazani kršćani jasno dokazali da je Biblija Božja nadahnuta Riječ i da je istina...“ (Stražarska kula, 15.5.98. str.17).

Zar ove istine nisu prihvatili i jasno dokazali i druge kršćanske zajednice prije njih, a to isto jasno dokazuju i danas. Kad Zajednica uvodi promjene onda se govori o bljeskovima svjetla iza kojih stoji Sveti duh. Tako su za navedeno tumačenje o “višim vlastima“ napisali:

Pravovremeno je novo svjetlo istine na temu o “višim vlastima“, objavljenom u Kuli stražari za 1.lipnja 1929., pokazalo jasnim da je Jehova Bog i Isus Krist jedine “više vlasti“ kojima moramo biti poslušni.“ (Stražarska kula. 15.6.1955. str.367).

Upravo ovo tumačenje nije bilo u svjetlu boljeg razumijevanja i tumačenja Pavlovih riječi jer su ovakvim razumijevanjem zamijenili istinu za laž, pa se može zaključiti da ih Sveti duh nije vodio ili ako ih je vodio, onda im nije omogućio jasnije nego krivo razumijevanje. Čak su se preko trideset godina opirali Svetom duhu dok nisu tu laž ponovno zamijenili sa istinom. Dok je Zajednica svojim tumačenjem zamaglila pravo razumijevanje, istovremeno je imala snage da svačije drugačije tumačenje proglasi tamom i zabludom. Bez obzira što je ovdje riječ o biblijskom stavku koji nema neki veliki utjecaj na vjeru, na isti način se taj princip koristi i kod tumačenja stavaka koji imaju puno veću težinu. Zbog toga ima dosta one braće koja Vodeće ljude ne smatraju Božjim kanalom komunikacije a kamoli jedinim, samo o tome šute jer Zajednica ne dopušta da netko uživa članstvo i ugled kao kršćanin ukoliko se ne slaže sa njima. Kao što je bilo braće koja nisu prihvatili objašnjenje vezano uz "više vlasti“ iz Rimljana 13:1, tako danas ima i onih među nama koji ne mogu svojim razumom nikako prihvatiti objašnjenje zajednice o "mnogima koji će istraživati“ jer ga po kontekstu ne mogu povezati samo sa nekolicinom članova Vodećeg tijela koji taj stavak koriste za svoje uzvisivanje i isticanje nad drugima.

Danijel: Ja nisam pobijao Vodeće tijelo (njihov autoritet unutar društva Stražarske kule) zato što znam da mora postojati netko (u organizaciji) tko će biti zadužen za tu stvar.

Ante: Točno, ali one stvari koje učiš, podijeliš sa njima, jer ti želiš da dođe do “razboritog roba“, odnosno do Vodećeg tijela, bolje rečeno. No, ti to daš preko osoba koje to čak i ne moraju znati. Imaš situaciju onih dole koji proučavaju, one na dnu, nazovimo tako ‘na dnu’, u takvoj hijerarhiji koja nije složena kao teokracija - ne ta hijerarhija tipa svjetovne piramide, da oni gore na vrhu znaju sve a oni dole znaju najmanje - ne, nego Jehova daje preko njih i daje do nas. I sad kad pogledaš, ti dođeš u situaciju da zanemariš činjenicu što je Isus rekao u Mateju i da smatraš da netko (kao ti) može znati stvari i onda ih kroz istraživanje davati "razboritom robu“, odnosno Vodećem tijelu koje će to kasnije uvrštavati i distribuirati dalje. Automatski, samo sa takvim stvarima već se ruši tadašnje one postavke po kojima Jehova koristi "razboritog roba“ da daje duhovnu hranu svojim domašnjima.

Primjedba: Ja nisam insistirao na svojim tekstovima, nego na odgovornosti koju Vodeće tijelo treba imati kad im netko od njihovih članova ukaže na argumente koji u najmanju ruku mogu biti opravdani. Uopće nisam sebe vidio u poziciji da se nametnem kao glavni kuhar koji će pripremati duhovnu hranu. Zar kuhar ne može uzeti u obzir neki novi recept koji nije njegov i staviti ga u svoj jelovnik ukoliko bi on bio odobren od vlasnika restorana (od Isusa)? Isus nije imao ništa protiv poslanica koje su pisali razni kršćanski nadglednici koji nisu bili istaknuti apostoli jer oni time nisu rušili neku Isusovu postavku po kojoj su samo apostoli mogli pisati poslanice i na taj način pripremati i davati drugima duhovnu hranu. Prema tome, ja svojim pisanjem nisam to činio niti sam želio rušiti postavku po kojoj odgovorna braća trebaju pripremati i davati duhovnu hranu svojim ukućanima. Ako su oni to tako vidjeli onda je to njihov veliki problem po kojem će Isus prosuđivati njihove odluke. Pitanje je da li su oni moje postupke vidjeli u okvirima koje je postavilo Vodeće tijelo ili u okvirima koje je postavio Isus Krist. Osim toga, ako se vjernog roba koji daje duhovnu hranu smatraju samo članovi Vodećeg tijela, zašto onda oni sami ne istražuju nego to rade mnoga braća i sestre iz odbora za pisanje čije informacije oni samo pregledaju i potpisuju prije tiskanja. Ako to ne ruši njihovu reputaciju vjernog roba, onda ni moji tekstovi ne bi imali tu mogućnost jer bi i oni prošli istu proceduru.

Danijel: Dobro, slikovito rečeno, da bi "rob“ mogao imati mogućnosti pripremiti tu duhovnu hranu za cijelu zajednicu, onda svi ti sastojci – papar, sol, drugi začini i glavne namjernice – netko mora donijeti. Postoje ljudi koji uzgajaju neku biljku i to, a postoji i onaj kuhar koji sve to uzme u obzir i pripremi hranu. Znači, on na osnovu nekih informacija ...

Ante: Znači, netko proizvede sirovine da bi taj rob ili kuhar sve to napravio po nekom receptu i servirao.

Danijel: To je nekako slikovito rečeno.

Ante: Danijel, u tome i je stvar, gledaj. Proizvodnja hrane, obrada hrane, priprema hrane, pakiranje hrane i distribucija hrane je stvar "roba“. I oni koji će čak istraživati, pripadaju tom "robu“. A stav onih koji primaju tu hranu je dobar, time da ću ja tu hranu pokušati što bolje obraditi i izvući iz nje što više koristi. Ako ja smatram da ja proizvodim sirovine za tu hranu, ja zapravo onda postavljam stvari drugačije. Ja ću ti sada reći jednu stvar, ali nemoj me sada krivo razumjeti. Znači, u ovom trenutku, mi se tako učimo. Za pet godina... Zamisli da dođe stvar koju sada ti kažeš, ja ću je isto tako morati tada razumjeti na takav način. Ne znači da sam osoba koja je kolebljiva, nego samo smatram da pripadam organizaciji gdje Jehova koristi "razboritog roba“ da daje duhovnu hranu. I svaki put kad mi dobijemo od "roba“ neku promjenu onda on obrazloži što je temelj i zašto je ta promjena. Nikad ne kaže: "evo danas vjerujemo u druge stvari“.

Primjedba: Oni koji nabavljaju razne sastojke u biti ne pripadaju grupi koju se smatralo "vjernim i razboritim robom“. Zato njegova gornja izjava nije točna. Naime, kao što sam rekao, u Odboru za pisanje, služe mnoga braća i sestre koji nisu članovi te grupe. Oni istražuju mnoge teme u povezanosti sa Biblijom, dok Vodeće tijelo uglavnom pregledava pisani materijal i daje odobrenje za njegovo štampanje. Kao što sam već objasnio, postoje istraživanja i komentari raznih bibličara, povjesničara i jezikoslovaca koja se ubacuju kao sastojci duhovne hrane koja po njima dobiva jedan novi, drugačiji i potpuniji okus. Zajednica je čak pristupila UN knjižnici kao nevladina organizacija kako bi došlo do nekih informacija pomoću kojih je trebala pripremati duhovnu hranu i nuditi je duhovno gladnim osobama unutar i van Zajednice. Prema tome, ja svojim istraživanjem nisam ušao u zabranjeno područje jer nema zabrane da bilo tko od nas proizvodi materijal za duhovnu hranu. Ja sam samo po njima prekršio neko pravilo jer nemam to isto ovlaštenje koje imaju ta braća i sestre u odboru za pisanje. Zato me ne mogu okriviti da sam sebe stavio u položaj Vodećeg tijela, nego u položaj onih koji proizvode sastojke za duhovnu hranu, a to je razlika koju oni nisu željeli vidjeti. Stoga, kako on kaže, tek onda kada za “pet godina“ (neodređeno vrijeme) dođe neko novo objašnjenje koje ja sada zastupam, on i drugi će ga tek tada biti prisiljeni razumjeti na takav način. Do tada su prisiljeni razumjeti ga na sadašnji način pa makar on nije potpuno točan. To je u domeni nametanje svoje volje drugima što je u sukobu sa zdravim razumom i slobodnom voljom.

Danijel: Zašto se onda mora podložiti sankcioniranju netko, kao što sam ja, koji imam taj duh ...

Ante: Znači, duh, duh ne odlučuje o tome.

Danijel: Braća kažu: "čitaj Bibliju svaki dan“, "čitaj je s razumijevanjem“, znači, potiču te na nešto... Oni koji  možda nemaju to "nešto“, taj afinitet prema Bibliji, prema Božjoj riječi, pogotovo kad čitaju nešto pa ne razumiju, i nije bitno što ne razumiju, pa prelaze preko toga... Nismo svi isti. Ja sam drugačije naravi. Ne mogu reći da sam ja izgubio ljubav prema istini... Dobro, kad se kaže prema  ‘istini u publikacijama Zajednice’, onda opet, te stvari, odnosno neke stvari u publikacijama Zajednice, su bile podložne promjenama. Znači, ipak Biblija je ta koja mora uvijek biti iznad svega. Jehova je nju stavio iznad svega, pa onda dolaze publikacije Zajednice (na drugo mjesto).

Nadopuna: U jednom predavanju je brat Morelli rekao: “Bog s nama komunicira prije svega preko Biblije, a također i preko “vjernog i razboritog roba“. Tu bi misao trebali prihvatiti svi kršćani na način da je Biblija u svakom pogledu veći autoritet od onih koji se smatraju “vjernim i razboritim robom“. Zamislimo da tu istu izjavu kažu i svećenici drugih kršćanskih zajednica. Zar bi njihovi članovi trebali po tome zanemariti svoj razum ukoliko im Biblija govori nešto drugačije od onih koje se u njihovoj zajednici smatra “vjernim i razboritim robom“. Naime, katolici svog Papu također smatraju “ vjernim i razboritim robom“. Gornja izjava brata Morellija je na mjestu ali u kontekstu Biblije ona ima pravo značenje samo ako se ljudske izjave ne izjednačuju sa Božjim, jer ljudi mogu pogriješiti. Kad Bog s nama komunicira preko svoje Riječi, onda ga moramo razumjeti što nam kaže i bez prigovora ga poslušati. Ali ako nam čovjek koji sebe smatra “vjernim i razboritim robom“ nešto kaže, onda imamo tu slobodu da preispitujemo njegove riječi i da ga ne poslušamo kad vidimo da nemaju tu istu težinu. Čak bi trebali imati tu slobodu prigovoriti onome što smatramo krivim, bez da se trebamo bojati da će to od strane inkvizitora biti okarakterizirano kao nepoštivanje autoriteta Crkve. Međutim, vodeći ljudi su za sebe uzeli ovlasti veće nego su im od Boga dane i zato su postavili pravila koja obezvrjeđuju kršćansku slobodu.

Danijel: (nastavak) ... Znači, ja ne želim promijeniti neki poredak stvari. To mi nikad nije palo napamet. Jedna sloboda... Krist nas je pozvao na tu slobodu u razmišljanju i nekako da budemo slobodni prihvatiti istinu kao takvu, tu temeljnu istinu, a sve one druge nauke, ne nauke nego tumačenja proročanstava i svega ostaloga, to su stvari koje su podložne promjenama. Tu je primjer pojma “naraštaja“ i tri definicije do sada u kratkom vremenu. To nije promijenilo izvornu nauku. Ona je ostala kao takva. Božje kraljevstvo je i dalje glavna nauka. Nije se nešto promijenilo. Ta varijacija je bila potrebna. Trend je donio svoje. Nije bilo moguće da je to naraštaj od 1914-te. Znači, ponekad, treba vrijeme da se kaže “to nije to“. To su neke varijacije. Ja sam u tom smislu gledao varijacije za koje sam osjetio da postoji mogućnost da se s njima korigiraju neke stvari. Ali opet, ako su to opravdani argumenti, ja ih ne mogu isticati pred skupštinom, pred Zajednicom, nego ih netko drugi treba napraviti, onaj tko je za to zadužen, naravno, ako se uzmu u obzir ti argumenti. Ništa više. Ja sam tu bio nekako preotvoren, preiskren i preslobodan.

Ante: Dobro, sad, da ne pričamo o svemu, ali opet, tebi mora biti jasno da naša odluka nije bila samo zbog toga što ti kažeš, nego zbog drugih stvari koje su očito bile malo više od toga, pa je odluka takva. Shvaćaš li. To što ti govoriš o proučavanju, to je stvar za koje nitko ne bi nikad pravio pravni postupak.

Nadopuna: Koje su to stvari zbog kojih su oni donijeli odluku o isključenju? S jedne strane on ovdje tvrdi da pravni odbor nije sazvan zbog onoga što sam ja izjavljivao, a upravo to je prema njihovom sudu bilo otpadničko razmišljanje koje je trebalo sankcionirati. S druge strane, on tj. oni smatraju da je bilo u pitanju nešto više od toga, a to je da sam se stavio u ulogu koja mi po Bibliji ne pripada što sam ja pokušavao svim silama dokazati da nije točno. Tako sam im u jednom pismu od 1.9.2005 napisao:

“...Znam da je za dijeljenje duhovne hrane zadužen ‘Gospodinov rob’. No ja se ne želim po tom pitanju stavljati u njegovu ulogu nego mu samo skrenuti pažnju na sadržaj hrane koju primamo. Ako kod primanja duhovne hrane imamo Božje dopuštenje da istražujemo Bibliju kako bi vidjeli da li je zaista točno sve ono što se tumači, onda bi trebali imati pravo i da skrenemo pažnju tom ‘vjernom robu’ na ono što se ne slaže sa Biblijom. Gospodinov rob ne bi smio ignorirati takve primjedbe nego ih uvažavati jer je poznato da su neka tumačenja imala loš okus. Ako netko od slugu ima istančan okus zar ne može ukazati ‘robu’ na ono što nedostaje u hrani. To ne može štetiti nego samo unaprijediti suradnju tog roba i ostalih slugu kako bi sljedeći obrok hrane bio ukusniji i hranjiviji za cijelu zajednicu...“

Već sam ranije istaknuo primjer nekih židovskih kršćana koji su nežidovske kršćane, pa čak i apostole uvjeravali da nije ispravno ono što oni zastupaju, pa ih apostoli nisu zbog toga isključili nego su njihove argumente razmotrili na saboru na koji su i sami bili pozvani. Apostoli ih nisu osudili što su se usudili iznositi svoje uvjerenje niti su ih osudili da su se stavili u položaj apostola, tj. onih koji jedini imaju pravo proučavati i iznositi doktrinarne istine ili izmjene. Prema tome, sve osude protiv mene su iznijete izvan ovog biblijskog okvira koji jasno pokazuje kakav su stav imali apostoli i starješine prema onima koji su iznosili argumente i učenja za koja su mislili da su opravdana. Ako se zbog onoga što su neki pojedinci govorili pa čak i javno zastupali nije sazvao pravni odbor nego sabor, onda to dovoljno govori kakva je politika Zajednice prema onima koji samostalno čitaju i istražuju Bibliju.

Željka: Ali, on nikad nije nikome nametao ovo, nikome nije nametao svoje mišljenje.

Ante: Gledaj... Znaš šta znači nametati? Jedna je stvar kad nekome kažeš svoje mišljenje, a drugo je kad nekoga uvjeravaš da je to ispravno, a da je drugo krivo. Razumiš, to je velika razlika. Znači, ja mogu nešto svoje tumačiti, imati svoj stav. Uzmimo sad jedan najbanalniji primjer. Evo, možeš imati pitanje u vezi krvi. U stvarima koje su kršćanima dozvoljene, u stvari sve je dozvoljeno, ali ono što je za kršćane prihvatljivo postoji nekoliko, ajmo reć varijacija da tako kažemo. I sada ti mene možeš ići uvjeravati u tvoje mišljenje koje je drugačije od moga ali u tom opsegu koje je kao takav za kršćane dobar. I sada, jedna je stvar kad ti mene uvjeravaš u svoje mišljenje, a druga je stvar kad ti mene uvjeravaš da je krivo ono što ja vjerujem. U tom slučaju se više ne radi o tome da ti imaš svoje mišljenje, jer ti meni namećeš i vjeruješ da je moje pogrešno. Ti promičeš određenu svoju nauku. Čak u stvarima gdje postoje varijacije i gdje su sve dobre, a kamoli kad netko na takav način možda radi o onim stvarima koje uopće nemaju veze sa onim što je za nas prihvatljivo. ... Ja mogu razumjeti  osobu koja želi primijeniti onaj aparat srce-pluća, ja to mogu razumjet. Mogu razumjet osobu koja uopće ne želi ništa primiti. Ja mogu sve razumit, ali svoj stav nikad neću uvjeravat osobu koji ne želi ništa primiti da je njen stav zadrt i bezvezan, niti da je ovaj previše ne ljubi baš Jehovu kad vidi da je on dozvolio da dođe na granicu. Shvaćaš li to je velika razlika. Zato kažem, braća o nekim stvarima po pitanju krvi ne trebaju ni razgovarati, baš zbog toga. Kad u toj situaciji netko počne nametati svoje mišljenje drugome, čak i kad misli da ovaj griješi. Zamisli, kad dođe u situaciju, da me netko u vezi transfuzije počne uvjeravati u neke stvari koje mi smatramo da uopće nisu ispravne... to je druga stvar, to više nema veze sa tvrdoglavošću i upornosti. To je čak korak iznad. To je totalno drugi sadržaj.

Primjedba: O kavom pogrešnom koraku on govori? Ako se ponovno osvrnemo na one kršćane iz Judeje koji su drugima iznosili svoje argumente i uvjeravali ih njihovu ispravnost, a da zbog toga nije bio sazvan pravni odbor, nego sabor, onda ni moji postupci uvjeravanja nisu trebali biti tako strogo sankcionirani. Ja sam za svako učenje iznosio dovoljno argumenata koje su mogle uvjeriti čak i starješine, ali sam naišao na prepreku koju nije sačinjavao razum, nego nerazumna postavka po kojoj nitko pa ni starješine ne smiju razmatrati bilo koje argumente koji bi išli protiv učenja Zajednice. To je suprotno postavkama po kojima su se apostoli vodili. Može se čak tvrditi da se Vodeće tijelo ne vodi postavkama apostola nego da se u sličnim situacijama postavljaju poput onih kršćana iz Judeje koji su pokušali nežidovskim kršćanima nametnuti svoje učenje. Možda su čak snagu svojim riječima davali time što su govorili da je to i apostolsko gledište. Međutim, njima su se suprotstavili Pavle i drugi, dok se Vodećem tijelu danas nema tko suprotstaviti. Naime, Vodeće tijelo je do sada stalno pokušavalo svojim članovima nametati svoje mišljenje u nekim spornim učenjima i tumačenjima i tražilo da ih svi moraju prihvatiti bez pogovora jer tvrde da iza njihovih riječi stoji sveti duh. To je bilo pogrešno jer je ta ista učenja kasnije morala mijenjati, korigirati ili čak odbaciti kao lažna, što znači da su do tada oni koji su zastupali Božju riječ objavljivali laž a ne istinu. No, Jehova kaže: “... onaj u kojega je riječ moja neka objavljuje riječ moju istinito!” (Jr 23:28). U takvim slučajevima bi trebali svi oni koji se ne slažu s njihovim tumačenjem imati slobodu da sazovu sabor koji bi ispitao i raspravio različite argumente. U tom kontekstu sam i ja kao pojedinac bio slobodan da na temelju preispitivanja svih argumenata kažem starješinama u što sada vjerujem bez da sam ih uvjeravao da je krivo ono u što oni vjeruju. Tražio sam da oni preispitaju moje argumente i vide da li je to tako. Zašto mi te argumente nisu pobili? Ako imamo slobodu da druge ljude uvjeravamo u biblijsku nauku i da im slobodno kažemo kako je krivo ono u što vjeruju, onda treba postojati sloboda da to kažemo i unutar Zajednice ukoliko nas Biblija na to upućuje. Međutim to je očito ograničeno zabranom kojom se samo štiti jedinstvo na temelju jednoumlja.

Nikša: Danijel, kao što je sad htio objasniti, čovjek može imati drugačije mišljenje od nekog u Kuli stražari ili o nekim varijacijama kao što je rekao. Ali Danijel nije npr. ostao na tome: “braćo, možda bi se to moglo ovako razumjeti“ ili “možda će to biti ovako“. On je imao jednu potrebu, on je imao jaku potrebu da to prenese na papir, da piše. To je sad slijedeći stupanj, jel, slijedeći stupanj i to postane nešto vrlo tvrdo, fiksno u njegovom umu.

Primjedba: Ponovno se želi moj način uvjeravanja prikazati u pogrešnom svjetlu jer nisam trebao misliti svojom glavom i dokazivati kako je to istina. Moje razumijevanje po njima nije trebalo imati čvrsto uporište nego sam trebao sve što kažem dovoditi u pitanje s izjavom “možda“. Ovako je ispalo da ja čvrsto vjerujem u ono što iznosim čime sam se izjednačio sa načinom na koji Vodeće tijelo samouvjereno iznosi svoja tumačenja.

Vodeće tijelo u mnogim stvarima nije govorilo “možda“ nego je samouvjereno tvrdilo nešto što se na kraju pokazalo netočnim. Nisu dozvolili da ih bilo tko drugi korigira. No ja sam unatoč svom čvrstom uvjerenju dozvolio da mi starješine iznesu protuargumente tako da nisam inzistirao na svom mišljenju ukoliko bi se ono na kraju pokazalo pogrešnim. Očito se ne želi dozvoliti nikome da ima tu slobodu razmišljanja višeg stupnja kada svoje uvjerenje temelji samo na onome u što se pomoću Biblije sam može uvjeriti. Zajednica prihvaća samo onaj niži stupanj razmišljanja po kojem nema potrebe samostalno provjeravati njihove izjave na temelju Biblije, jer se sve svodi na povjerenje u ono mišljenje iza kojeg stoji autoritet ili institucija. Budući da su svoj položaj izjednačili s Božjim, onda su zabranili neovisno razmišljanje koje po njima unapređuje Sotona. Međutim, zanemaruju činjenicu da sam Jehova Bog unapređuje neovisno razmišljanje jer On ne želi da ljudi budu robovi ljudskih zabludnih učenja koja odvlače ljude od prave istine. Prema tome, svaki slobodan čovjek ima potrebu da donosi zaključke a da istovremeno ne unapređuje neovisnost od Boga. Da su ljudi kroz kršćansku povijest izbjegavali donositi zaključke neovisno od svoje Crkve, onda bi danas svi bili podređeni jednoumlju crkvenih vlasti i njihovih učenja od kojih su neka potpuno kriva. Jehovini svjedoci kao zajednica ne bi ni postojali. Čak i zajednica Jehovinih svjedoka ne može garantirati da su sva njena učenja i tumačenja potpuno točna pa je razumljivo da pojedinci poput mene imaju tu potrebu da istražuju i donose svoja mišljenja i svoje zaključke. Kršćanska sloboda se ogleda u duhu iza kojeg stoji Isus. Da li npr. Isus stoji iza onoga što je netočno samo zato da bi se održalo jedinstvo kolektivnog uma, ili stoji iza onih pojedinaca koji donose ispravne zaključke bez obzira što se time ne uklapaju u kolektivno razmišljanje? Da je neka tvrdnja ili učenje Zajednice imalo tu snagu istine, onda bi ona bila tvrdo usađena u mom umu. Budući da neke stvari nisu mogle biti tako usidrene bez pravog temelja, onda sam donio one zaključke koje sam pomoću Biblije fiksno i tvrdo usadio u vlastiti um i to je izgleda najveći problem – moje neovisno razmišljanje, pa makar se ono kasnije pokazalo točnim. Starješine su samo trebali zaključiti da li ja tim osobnim razmišljanjem i zaključcima mogu sebe i druge odvući od vjere u Boga ili ne i po tome me suditi a ne me suditi zbog svog čvrstog stava i uvjerenja koje sam im dokazivao pomoću Biblije.

Nikša: (nastavak) ... I kad smo razgovarali o pokajanju, on je dobio jasne upute i zna što to znači u budućnosti za njega pokajanje. To pokajanje nije samo jedna formalnost u koju nas on može uvjeriti svojim načinom života. On je po načinu života, kao što je rekao brat Dranasin, odličan, dobar čovjek, dobar otac, dobar suprug. Sve OK. Ali kad se radi o “vjernom i razboritom robu“ tada se u mojoj glavi ruše sve koncepcije. Jer da nema vjernog i razboritog roba, odnosno da on nije visoko pozicioniran u mojim mislima kao jedan osnov, kao pobodeni kolac za koji se ja mogu držat, tko zna kojoj bi ja religiji sad pripadao. U tome je stvar. Je li. O tome smo puno razmišljali, konzultirali se, razgovarali s Danijelom, i to je sad ta stvar koju on u budućnosti treba riješiti.

Primjedba: On ovdje ponovno mene dovodi u opoziciju s “vjernim i razboritim robom“ tj. Vodećim tijelom prema kojem sam ja, po njihovim riječima, pokazao nepoštivanje i neposlušnost. Oni preko toga nikako ne mogu priječi jer je Vodeće tijelo toliko visoko pozicionirano u njihovim mislima da ni sami ne vide kako se oni time klanjaju običnom čovjeku. Kad je u prošlosti Vodeće tijelo donosilo neke objave, oni su se tome klanjali kao da se radi o izjavi koja je došla izravno od Jehove i Krista sve dok se nije pokazalo da su to bila samo ljudska viđenja, razmišljanja i nagađanja. Razmotrimo kriterije iz povijesti Božjeg naroda po kojima je Jehova mogao prihvatiti ili odbaciti neke glasnike koji su govorili u njegovo ime. U Stražarskoj kuli od 1.5.1997. na str.8. je pisalo:

“JEHOVA BOG je Veličanstveni Prepoznavatelj svojih pravih glasnika. Jehova daje prepoznati svoje prave glasnike tako što obistinjuje poruke koje objavljuje posredstvom njih. Jehova je i Veliki Razotkrivatelj lažnih glasnika. Kako ih razotkriva? On osujećuje njihove znakove i proricanja. Na taj način otkriva da su to samozvani proricatelji, čije poruke zapravo potječu iz njihovog pogrešnog prosuđivanja — da, iz njihovog nerazumnog, tjelesnog razmišljanja!“

Glasnik je u ovom kontekstu osoba koja je dobila objavu direktno od Boga. Proroci su u ono vrijeme mogli, s jedne strane, narodu iznositi mnoge Božje zahtjeve i zakone kako bi živjeli u skladu s Božjom voljom, ali s druge strane, ukoliko su usput iznosili i svoja pogrešna predviđanja, onda su mogli biti razotkriveni kao samozvani proroci. Na isti način Vodeće tijelo sebe poistovjećuje sa jedinim Božjim glasnikom ili kanalom kojim se Bog služi kako bi ljudima na zemlji prenio svoje poruke. No, činjenica je da oni samo koriste Bibliju kako bi svima nama iznosili načela, zakone i zahtjeve kojih bi se trebali pridržavati u skladu s Božjom voljom. To je njihova domena djelovanja koju ja poštujem. Ali s druge strane, od samog početka njihovog djelovanja kao Božjih glasnika se dokazalo da se mnoga njihova predviđanja nisu obistinila niti su mogli čvrsto stajati iza nekih svojih učenja i tumačenja. Zato je za mene upitno njih smatrati pravim Božjim glasnikom. Ja ih prema ovom gornjem načelu mogu smatrati samozvanim glasnikom jer neke poruke potječu iz njihovog pogrešnog prosuđivanja. To što kroz svoje publikacije iznose Božje moralne zakone i načela te objavljuju da će doći Božje kraljevstvo na zemlju koje će donijeti vječni život i uskrsnuće mrtvih je poruka koju objavljuju manje više sve kršćanske zajednice, svaka u svom finom pakiranju. To je poruka dana preko Biblije, a ne preko današnjih glasnika koji tu poruku samo prosljeđuju u svom pakiranju. Tu će poruku Jehova potvrditi u svoje vrijeme čime će dokazati da je njegova Riječ istina. Prema tome, samo oni koji se usude predviđati da će se Bog u određeno vrijeme umiješati u ljudska zbivanja i u tome više puta pogriješe, te oni koji pogrešno tumače Bibliju se mogu nazvati samozvanim prorocima. Zato je za mene bilo važno da na Vodeće tijelo gledam na ispravan način, a ne da ih smatram Božjim izabranim prorokom i jedinim pravim glasnikom jer su sami sebe više puta diskreditirali. U spomenutom članku o pravim i krivim glasnicima stoji:

“Kako samo možemo biti zahvalni što Jehova otkriva tko su njegovi pravi glasnici! On je doista onaj koji ’potvrđuje riječ sluge svojega i navršava savjet glasnika svojih‘ (Izaija 44:26). (...) A mi bismo danas trebali biti posebno zahvalni što razotkriva lažne glasnike. Razlog tome je što ih danas na svjetskoj pozornici ima mnogo. Njihove pompozne poruke ignoriraju Jehovine objavljene naume.“

U povezanosti s ovim u članku se navode događaji iz davne prošlosti Izraela kada su neki samozvani proroci govorili suprotno onome što se trebalo u to vrijeme dogoditi Jeruzalemu i Judeji. Za njih je rečeno: “Neistinita su viđenja njihova i lažno je gatanje njihovo, gatanje onih koji govore: ‘Ovo je riječ Jehovina’, a Jehova ih nije poslao. I još očekuju da se riječ ispuni. Nisu li neistinita viđenja koja vidite i lažna gatanja koja izričete kad govorite: ‘Ovo je riječ Jehovina’, a ja nisam ništa rekao?”’ (Ez. 13:6,7). U to vrijeme su neki gatali na temelju raznih znakova, predmeta ili pojava da bi saznali skrivene informacije i zavirilo u budućnost. Ta vrsta duhovnosti pokušava zadovoljiti određenu znatiželju i na prvi pogled može biti opravdana. Jedno vrijeme su Istraživači Biblije također prihvaćali tumačenje proročkih izjava pomoću izračuna Koepsove piramide koju je provodio C.T.Russell. On je pokušao doći do izračuna u vezi događaja koji prethode kraju ovog svijeta. To su Jehovini svjedoci odbacili, ali tek onda kad se vidjelo da su ti izračuni bili krivi.

Uzmimo za primjer ono što su Istraživači Biblije pod vodstvom Russella i Rutherforda objavljivali svijetu u Božje ime. Govorili su da će 1914, 1915, 1918, 1920, a zatim najkasnije 1925. godine Bog objaviti svoju moć i uništiti kršćanstvo kao protusliku Jeruzalema. To su također bile “pompozne poruke koje su ignorirale Jehovine objavljene naume“, odnosno poruke koje su bile u suprotnosti sa onim što je Bog namjeravao učiniti u svoje vrijeme. Zamislimo da je prorok Jeremija u svoje vrijeme rekao koje će godine Jehova uništiti Jeruzalem i da je pogriješio. Odmah bi se znalo da Jehova ne govori preko njega čak i onda kad bi se on pravdao da je Jeruzalem te godine ipak pao, ali samo u Božjim očima. No u to su vrijeme lažni proroci govorili suprotno onome što je Bog namjeravao učiniti. Lažni proroci su:

Osobe i organizacije koje objavljuju poruke koje pripisuju nadljudskom izvoru, premda te poruke ne potječu od pravoga Boga i nisu u skladu s njegovom voljom. “Ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!“ 1.Ivan. 4:1-3 (Raspravljanje, str.180)

Zajednica je više puta objavila ono što je navodno Jehova unaprijed rekao, a zatim njegovim riječima dala svoje pogrešno ili suprotno viđenje. Kad se nije ispunilo doslovno uništenje kršćanstva (protuslike Jeruzalema), onda se posegnulo za drugim značenjem u smislu da je kršćanstvo kao glavni dio Babilona Velikog ipak pao, ali samo u Božjim očima. Da li onda možemo potpuno vjerovati onima koji govore u Božje ime, a znamo da ih On nije poslao s tom i takvom objavom? Biblija već sadrži objavu o uništenju političkih, ekonomskih i religioznih organizacija. Ne postoji neka nova objava koju je Bog danas dao Vodećem tijelu Jehovinih svjedoka. Za sada je Biblija jedina objava koju oni i mnogi drugi samo pokušavaju razumjeti na svoj način. Smatram da nije na mjestu da se među Božjim slugama uzdižu neki koji će čak na svojim pogrešnim viđenjima i prosuđivanjima graditi svoju reputaciju Božjeg proroka i vjernog i razboritog roba.

Lažni proroci u ime Božje traže slavu, dodvoravanje i hvale za sebe. Ni jedan čovjek koji je poslan od Boga i Isusa Krista ne bi smio uzdizati sebe i navoditi druge da padaju pred njegove noge. Ni jedan Božji prorok ne smije stajati na hijerarhijskom postolju i govoriti da je veći od drugih vjernika. On to ne mora reći niti izgovoriti, ali kad propovijeda riječi svoje takozvane “mudrosti“ i čini djela na način koji će nas dovesti da povjerujemo u njega, onda indirektno prikazuje sebe kao onoga koji jedini zaslužuje biti hvaljen i poštovan zbog svoje vjernosti i razboritosti. Takva prikrivena oholost može navoditi vjernike da budu privučeni njemu, na način da i sami postupe oholo odbacujući sve druge ljude kao nevjernike, dok istovremeno hvale svog duhovnog vođu i promiču svoju veličinu u Božje ime.

Budući da je Vodeće tijelo sebe prikazalo kao Božjeg jedinog istinitog proroka i glasnika, onda se dešava da ga mnogi kao i ovaj starješina (brat Nikša) doživljavaju kao “osnov ili kolac za kojeg se treba držati“. No, za mene je samo Isus taj osnov za kojeg se trebaju držati svi kršćani, a ne Vodeće tijelo ili neki Papa za kojeg se drže katolici. Najviši predstavnici neke kršćanske zajednice mogu koristiti Bibliju i svojim vjernicima ukazivati na ono što Bog zahtjeva od svojih slugu, ali moraju paziti da se ne uzdižu previše sa svojim izjavama. Osim toga, kršćanska skupština je osnovana na temelju apostola i proroka, koji su također osnov naše vjere u Boga i Krista, dok su članovi Vodećeg tijela ove Zajednice samo oni koji su na sebe preuzeli zadatak da Krista zastupaju u ulozi njegovog “upravitelja“ i ništa više. Da li će taj “upravitelj“ biti vjeran i razborit ili ne, je stvar Isusove prosudbe, a ne moje, tako da smatram kako nije dobro što Vodeće tijelo unaprijed stvara svoj sud o sebi tako što je sebi čak dalo ime ili titulu “vjerni i razboriti rob“ dok je sve druge Kristove zastupnike (svećenike, župnike, pastore, patrijarhe i sl.) koji u tom svojstvu služe u drugim kršćanskim zajednicama označilo kao “zle i nevjerne robove“, bez da prosuđuje njihovu iskrenu ljubav i zainteresiranost za svoje stado koje im je predano.

Ako čitamo poslanice koje su pisali Pavle, Petar, Jakov i Juda, onda ćemo vidjeti da svi oni za sebe i druge odgovorne muževe kažu da su samo "Gospodinovi robovi“ (vidi Ri 1:1; Ga 1:10; 6;17; Kol 4:12; 2.Ti 2:24; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Juda 1:1). Nitko od njih nije za sebe i druge odgovorne muževe spomenuo izraz "vjerni i razboriti rob“. Zašto? Očito zato što se podrazumijeva da Gospodinov rob treba pokazati vjernost i razboritost ali da u tome može čak i zakazati. Međutim, nama se stalno nameće misao da moramo biti podložni, ne "Gospodinovom robu“ nego "vjernom i razboritom robu“. Kao da se tim izrazom želi nametnuti potpuna i apsolutna podložnost nekome tko se smatra jedinim Kristovim pravim zastupnikom na zemlji. I ne samo to – tim se imenom ili titulom želi nametnuti osjećaj da iza svake njihove izjave, zapovjedi, zahtjeva ili nauke stoji sam Isus Krist kojemu nitko ne bi trebao proturječiti ili pokazati neposlušnost.

Znamo što je Isus mislio o onima koji su takvim stavom i autoritetom “sjeli na Mojsijevu stolicu“ (Mt 32:2). Također znamo kako je Židovski narod pod pritiskom jednog takvog autoriteta bio ponukan da za Heroda i njegov govor kažu: “To je glas boga, a ne čovjeka“ (Dj 12:21). Zato je važno imati ispravan stav prema onima koji sebe smatraju Božjim zastupnicima, glasnicima i prorocima a ne ih držati kao nepobitni osnov naše vjere.

Ante: To je ta četvrta grupa ljudi koja unapređuje neko učenje, koji kao takvi nisu loši ljudi, ali imaju svoje učenje. Zapravo jedno je rješenje da ima svoju religiju. Shvaćaš li. Brat Russell – on je unaprijedio učenje ali više nije bio dio te religije.

Primjedba: Brat Russell u početku nije sebe smatrao pripadnikom neke zasebne religije unutar kršćanstva, nego kršćaninom koji cijelom svijetu kršćanstva želi ukazati na Bibliju kao jedini autoritet i Krista kao jedinog vođu svih kršćana. Želio je djelovati poput drevnih proroka u rascjepkanom Izraelu i svima donositi ono što Biblija uči i proriče. Nije želio biti dio neke zasebne religiozne zajednice jer je vidio da ne može preko jedne karizmatične zajednice utjecati na ostale zajednice i njihove vjernike. Zato je formirao neovisnu grupu istraživača Biblije a ne religiju. Osnovao je i poduzeće za proizvodnju i distribuciju publikacija vjerskog sadržaja u kojem je on bio predsjednik do svoje smrti. On i njegovo društvo Istraživača Biblije su se vidjeli samo kao Božji glasnici kojima je dano da razumiju stvari vezane uz Isusov dolazak te su se usmjerili da o tome pišu i govore kršćanskom svijetu. U tim okvirima su osnivali grupe (razrede) kako bi se zajednički izgrađivali u vjeri i spoznaji. Smatrali su sebe Božjom posvećenom djecom, a ne jedinom pravom religijom tako da su i na druge kršćane iz svijeta kršćanstva gledali kao na one koji će ući u Božje kraljevstvo, ali kao niža klasa vjernika. Međutim, visoko mišljenje o sebi ih je dovelo do toga da su druge kršćanske zajednice počeli gledati s visoka, a sebe kao Božje izabranike. To je nakon smrti C.T.Russella rezultiralo stvaranjem nove religije. Problem je u tome što su svoju religiju smatrali jedinom ispravnom i to pod uvjetima koje su oni sami postavili, dok su zanemarili one uvjete po kojima je svaka religija ili kršćanska zajednica mogla sebe smatrati pravom ukoliko im udovoljava. O tome čitamo:

“Religija se može definirati kao “vjera u Boga ili bogove koji se trebaju štovati, a obično se izražava putem specifičnog ponašanja i obreda“ ili “bilo koji specifičan sustav vjerovanja, štovanja itd., koji često uključuje etička pravila.“ Pravila i obredi su dva najuobičajenija sastojka koja nalazimo u religijama. Prava religija ne zasniva se ni na pravilima ni na obredima. Prava religija jest odnos s Bogom. Dvije stvari koje sve religije smatraju jest to da je čovječanstvo na neki način odvojeno od Boga i da se treba pomiriti s Njime. Lažna religija pokušava riješiti taj problem držanjem pravila i obreda. Prava religija taj problem rješava prepoznavanjem da jedino Bog može ispraviti tu odvojenost, te da je to i učinio. Prava religija shvaća sljedeće:

  • Svi smo sagriješili i zato smo odvojeni od Boga (Rimljanima 3,23).
  • Ukoliko se ne ispravi, pravedna kazna za grijeh je smrt i vječna odvojenost od Boga nakon smrti (Rimljanima 6,23).
  • Isus Krist je umro umjesto nas, preuzevši kaznu koju smo mi zaslužili. Bog ga je uskrsnuo iz mrtvih kako bi pokazao da je u njegovom tijelu pobjeđena smrt i da je time njegova smrt bila dovoljna žrtva (Rimljanima 5,8; 1. Korinćanima 15,3-4; 2. Korinćanima 5,21).
  • Ako prihvaćamo Isusa kao Spasitelja, s pouzdanjem da je Njegova smrt potpuno platila naše grijehe, oprošteno nam je, a mi smo spašeni, otkupljeni, pomireni i opravdani pred Bogom (Ivan 3,16; Rimljanima 10,9-10; Efežanima 2,8-9).

Prava religija ima pravila i obrede, ali postoji ključna razlika. U pravoj religiji, ta pravila i obredi drže se iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog već osigurao, a NE kao pokušaj da se to spasenje zadobije. Prava religija, odnosno biblijsko kršćanstvo, ima pravila kojima treba biti poslušan (ne ubij, ne počini preljub, ne svjedoči lažno itd.) i obrede koje treba držati (vodeno krštenje uranjanjem i Gospodnju večeru). Držanje tih pravila i obreda osobu ne opravdava pred Bogom. Umjesto toga, ta pravila i obredi su POSLJEDICA osobnog odnosa s Bogom, po milosti kroz vjeru jedino u Isusa Krista kao Spasitelja. Lažna religija obilježena je vršenjem stvari (pravila i obreda) kako bi se pokušala zaslužiti Božja blagonaklonost. Pravu religiju obilježava prihvaćanje Isusa Krista kao Spasitelja, a stoga i posjedovanje ispravnog odnosa s Bogom, a onda tek vršenje stvari (pravila i obreda) iz ljubavi prema Bogu i iz želje da rastemo u Njemu.“

S ovakvom postavkom se može govoriti o kršćanskim zajednicama kao o odvojenim religijama iako sve one zajedno spadaju u jednu tj. kršćansku religiju koja je rascjepkana unutar sebe. Ta rascjepkanost ne znači da samo jedna od njih ima pravo sebe gledati kao pravu religiju, jer sve one imaju mogućnost obožavati Boga i živjeti po onome što nalaže biblijsko kršćanstvo. Bog nikome od njih nije zaslijepio razum da ne vide u kom pravcu trebaju živjeti i kako ispoljavati svoju vjeru, tako da još uvijek postoji izbor koji ovisi i od duhovnog vodstva određene zajednice (religije) i od njenih članova. Trebamo uzeti u obzir da Bog nije zaslijepio razume i otvrdnuo srce deseto plemenskom Izraelu koje se odcijepilo od Jude i Jeruzalema. On ih je pomoću svojih proroka stalno držao budnim kako bi ga obožavali na prihvatljiv način iako su živjeli odvojeno od svoje braće po vjeri. Zar bi sada u sličnoj situaciji sve one koji ga iskreno vjeruju namjerno zaslijepio jer ne pripadaju točno određenoj kršćanskoj zajednici? Ili bi koristio one vjerne muževe (Gospodinove robove) unutar tih zajednica da ih održavaju budnim i da ih izgrađuju u vjeri dok Isus ponovno ne dođe i sve ih skupi u jedno stado? Takvih “robova“ koji udovoljavaju Isusovom zahtjevu vjerojatno ima u većini kršćanskih zajednica.

Željka: Možeš li njega (Danijela) zamisliti da ima svoju religiju?

Ante: Ne, ne, ali brat Russell ti nije bi neki arogantan čovjek. To je čovjek koji je samo želio unaprijediti ono što je smatrao da je ispravno. Bio je dobar čovjek, kažu. Shvaćaš li.

Primjedba: Russell je samo primjer koji pokazuje da pojedinac teško može unaprijediti ono što je ispravno unutar svoje vjerske zajednice koja ga u startu omalovažava i odbacuje.

Danijel: Kako bi brat Russell gledao na mene sada?

Nadopuna: Russell je na kršćanstvo gledao kao na Gospodinovo imanje, na njivu na kojoj raste žito i kukolj. Smatrao je da treba izbjegavati one kršćane koji žive protivno Božjim načelima i koji time ruže Krista bez obzira kojoj zajednici oni pripadaju (Stražarska kula, 15.10.1893. str.1588.). Također je rekao:

"Mi nismo od onih koji isključuju kršćansku braću zbog nekih razlika u mišljenju; ali kada je riječ o onima koji idu do točke negiranja samih temelja kršćanstva moramo im se suprotstaviti u lice, jer oni postaju neprijatelji križa Kristova" (Stražarska kula, prosinac 1882. str.423).

Po ovakvom stavu ja uopće ne bi trebao biti isključen. Nakon Russellove smrti njegov je nasljednik J.F. Rutherford osnovao religioznu organizaciju u kojoj su s vremenom unesena pravila o isključenju neistomišljenika bez obzira što svojim razmišljanjem ne dovode u pitanje temelje kršćanske vjere. Prihvaćeni su principi ponašanja Katoličke crkve u srednjem vijeku koja se borila protiv onih koji su željeli utjecati na bolje razumijevanje Biblije. Tako i sada, cilj ove Zajednice više nije bio sačuvati prave temelje kršćanske vjere nego svoje institucionalno vjerovanje koriste kako bi sačuvali temelje organizacije koju predvodi upravno ili vodeće tijelo Društva Watchtower.

Ante: Sada gledaj, stvar je u tome, što je brat Russell počeo odstupati od nekih stvari. I sad gledaj Danijele, ono pitanje što je Isus rekao i ono “mnogi će istraživati i znanje će se umnožiti“, to, taj stavak ima jedno svoje ispunjenje. Zato kažem, kad ti zalijepiš osigurač i kažeš, da svi mi trebamo istraživati, svi možemo proučavat, svi ćemo to saznati...

Komentar: On ovdje nesvjesno potvrđuje da odstupanje od službenog učenja može biti usmjereno k unapređivanju istine. Samim tim ruši svoju teoriju o osiguraču. To što netko poput Russella ima svoje mišljenje ne znači da je išao dokazivati nemoguće. Prije bi se reklo da je Zajednica zalijepila osigurač da osigura svoje svjetlo čak i onda kad je ono pod strujnim udarom drugačijeg mišljenja. Takav osigurač je pregorio u mojim mislima jer kroz njega nije više mogla teći struja iz njihove centrale. Postavio sam drugi jači osigurač koji mi osigurava jaču snagu Božje riječi i pruža dovoljno svjetla za razmatranje i razumijevanje Božje Riječi. Ta mogućnost je otvorena samo onima koji se žele iskreno posvetiti čitanju i istraživanju Biblije, a ne svakom vjerniku. Zato sam ispravio njegovu izjavu i rekao:

Danijel: Ali u Bibliji kaže da to nije dano svima...

Ante: E, OK, ali “mnogi“. Shvaćaš li, ali uzmeš “mnogi“ bez definicije tko treba to biti i koga Jehova koristi u tim stvarima, onda moraš jednu stvar razumjeti, da ...

Danijel: Ali kad gledaš povijest, vidi se tko su ti “mnogi“...

Ante: Ne, ne Danijele. Znaš, evo jedno logično pitanje. Npr. ja mogu biti taj koji tako proučava. Ja se ne moram slagati sa tobom. Ja mogu imati svoje tumačenje o tim stvarima.

Danijel: Dobro, ali postoje oni koji su mjerodavni da u tim stvarima prosuđuju da li je neko novo objašnjenje ili tumačenje ispravno bez obzira tko iza njega stoji.

Ante: Ali koji su mjerodavni. Ako je to netko tko to treba raditi onda njih treba slušati kao mjerodavne.

Primjedba: Ako se ovo objašnjenje o "mnogima“ poveže samo sa članovima Vodećeg tijela, onda ono gubi svoj pravi smisao i o tome se može raspravljati bez da se dovodi u pitanje kršćanska vjera. Tako je za vrijeme predsjedanja pastora C.T Russella, na zemlji bio samo jedan koji je spadao u tu grupu “mnogih“ i njega se smatralo jedinim “vjernim i razboritim robom“. Njega je u tom svojstvu naslijedio brat J.F Rutherford koji je nastavio s istraživanjem i pisanjem mnogih publikacija. No problem je što se ovom raspravom o “mnogim istraživačima“ može dovesti u pitanje autoritet sadašnjeg Vodećeg tijela i zato o tome nisu željeli raspravljati. Treba uzeti u obzir da su mnoga istraživanja provedena od mnogih poznatih i nepoznatih istraživača biblijske teologije, povijesti, arheologije, jezika i kulture. Vodeće tijelo se samo okoristilo tim istraživanjima i na kraju pripisalo sebi slavu da su jedino oni ti “mnogi koji će istraživati“ i preko kojih će Bog umnožiti znanje. Čak su neka učenja i tumačenja preuzeli od adventista i drugih evanđelističkih crkava.

Ante: (nastavak)... Shvaćaš li. Znači. dođeš u situaciju kada više ne znaš šta bi napravija. Čovjek je isključen. Ja želim reći da priznajem “vjernog roba“,a on (vjerni rob)mi kaže: “nemoj to raditi“. No ja volim Jehovu i idem proučavati i dođem do saznanja da zapravo bi to trebao raditi, a “on“ mi opet kaže: “nemoj to radit“. Ja moram prvo sa sobom raščistiti – da li ga priznajem ili ga ne priznajem.

Primjedba: To što su mi oni par puta govorili da prestanem sa svojim neovisnim istraživanjem, za mene nije bio razborit savjet kojeg sam mogao tek tako prihvatiti, jer sam se smatrao dovoljno zrelim kršćaninom koji svoje odluke može donositi na temelju svog vlastitog uvjerenja a ne tuđeg mišljenja koje nema uvijek svoju stvarnu težinu. Zbog toga su oni smatrali da ja ne priznajem ulogu koju ima “vjerni rob“ i da drugačijim tumačenjem izraza “mnogi koji će istraživati“ samo rušim današnju postavku po kojoj su samo članovi Vodećeg tijela jedini preko kojih klasa “roba“ daje duhovnu hranu. Ja sam takvu postavku samo želio korigirati na temelju Biblije. Prema tome, ako su mi Isus i njegovi prvi apostoli i zastupnici preko svojih poslanica dali savjet da istražujem Bibliju, da se uvjeravam u ono što starješine i učitelji govore, da li je onda zahtjev Zajednice i njenih starješina bio na mjestu kada su mi više puta rekli da to ne radim? Koga sam morao poslušati – njih ili prve apostole? Zato ovdje nije riječ o tome da li ja njih priznajem ili ne, nego do koje granice se mogu podložiti njihovim zahtjevima i uputama. Problem vidim u tome što oni Vodeće tijelo poistovjećuju s Isusovim apostolima jer su nakon mnogo stoljeća sjeli na njihovu stolicu bez ikakvog vidljivog i jasnog očitovanja svetog duha koji bi to potvrdio.

Ante: (nastavak) ...Ako ga priznajem onda, evo jedan banalni primjer. Danas postoji odbor za održavanje dvorana. Postoji odbor za suradnju s bolnicama. U prošlosti ti odbori nisu prije postojali, ali da li imaš biblijski temelj da takvo nešto postoji. Imaš! Znaš po čemu. Možda pripreme koje je Vodeće tijelo napravilo za braću u Jeruzalemu u vezi raspodjele hrane.

Nikša: I raspodjela novca.

Ante: Da, to je bila potreba da se zbog potrebe braće formira jedna grupa koja će voditi računa o raspodjeli hrane. To je Vodeće tijelo odlučilo tada. Razumiš, ne svi starješine, odnosni svi kršćani zajedno, nego jedno tijelo koje je tada tu bilo postavljeno. I sada kad pogledaš da je to tijelo tebi reklo da to napraviš onda si to napravio. Tako i danas. Postoji tijelo koje kaže: “danas treba to raditi tako i tako“, onda znači, to tijelo treba poštivati. Razumiš.

Primjedba: Treba uzeti u obzir da vodstvo kršćanske skupštine sastavljeno od starješina na lokalnoj ili široj razini može donositi odluke kako bi se riješili neki organizacijski problemi ili problemi zbog krivog razumijevanja nekih temeljnih biblijskih učenja. Protiv toga nitko ne bi trebao prigovoriti. No, poznato je da su kroz povijest kršćanstva crkveni sabori najprije uveli zakone o nepovredivosti njihovog autoriteta i nepogrešivosti crkvenog vodstva kako bi lakše uvodili svoja učenja i nesmetano upravljali masama svojih članova. Takvi zakoni su dali preveliki autoritet nekim vodećim crkvenim predstavnicima ali su ujedno i ograničavali slobodu razmišljanja i djelovanja onih kršćana koji nisu pripadali toj crkvenoj hijerarhiji. Ako se i naša Zajednica organizirala na sličnim postavkama onda je ona u tim postavkama samo kopirala Katoličku crkvu, a ne postavke prve kršćanske skupštine. Kad vrh neke kršćanske zajednice na sebe preuzima prevelik autoritet može nametnuti svoje zahtjeve kao što je to jednom učinio kralj David. On je smatrao da je njegova riječ zakon i da je se mora poštivati i sprovesti u djelo. Svi oni koji su morali po naređenju sudjelovati u tome nisu vidjeli ništa loše jer je iza tog zahtjeva stajao sam David kao pomazani kralj. No njegov sluga, iako je poštivao kralja Davida, nije izvršio njegovo naređenje jer u izvještaju stoji da je “kraljeva zapovijed bila mrska Joabu“ (1.Lje 21:6). To je samo jedan biblijski primjer po kojem i ja mogu poštivati nečiji autoritet a ujedno imati slobodu savjesti da ne izvršim nešto što sam smatrao da je izašlo iz biblijskih okvira, bez obzira što u tome većina članova zajednice ne vide ništa loše.

Poznato je da niti jedan Isusov apostol nije zahtijevao od kršćana da ne smiju neovisno od njih istraživati Bibliju i sami dolaziti do novih saznanja i o tome pisati. Naprotiv, tražili su od svih da se sami uvjeravaju u nadahnute izjave koje mogu doći od njih i drugih vodećih muževa kršćanske skupštine. Poznato je i to da ni apostol Pavle nije pripadao grupi apostola i starješina u Jeruzalemu koju naša Zajednica prikazuje kao Vodeće tijelo svih kršćana. No, Pavle je svojim istraživanjem, neovisno od tog “tijela“ došao do mnogih saznanja koja je objasnio u svojim poslanicama. Istaknuti muževi u Jeruzalemu nisu tražili od njega da ne smije istraživati Bibliju neovisno od njih i da ne smije uvoditi novo svjetlo i tumačenja koja prethodno oni nisu istražili i odobrili. Zato njegova nova saznanja i razumijevanja biblijskih istina nisu išla do Azijskih skupština preko vodećih apostola u Jeruzalemu nego direktno preko njegovih poslanica. Apostoli u Jeruzalemu se nisu zbog toga bunili i mislili kako će Pavle potisnuti njihov autoritet i osnovati neku svoju religiju. Naprotiv, čak su i oni na kraju prihvatili Pavlova tumačenja kao novo i bolje razumijevanje. Da su sebe smatrali jedinim autoritetom za davanje duhovne hrane svim kršćanima, onda bi oni uveli odbor za pisanje preko kojeg bi samo oni u Jeruzalemu predstavljali “vjernog i razboritog roba“ te pisali i slali po svim skupštinama tekstove i članke za duhovnu izgradnju skupština. No takvih nadahnutih tekstova s njihovim zajedničkim potpisom nema čak ni u Bibliju. Umjesto da su zabranili drugima da samostalno istraživaju Bibliju i pišu tekstove koji bi služili u istu svrhu, oni su čak prihvatili evanđelje koje je učenik Luka napisao nakon podrobnog istraživanja Isusovog života. Znamo da Luka nije pripadao tom apostolskom tijelu u Jeruzalemu niti je od njih dobio ovlaštenje da o tome može pisati. Iako je svoje evanđelje pisao učeniku Teofilu ono se kasnije koristilo kao duhovna hrana cijeloj Zajednici. Zar se time nije dalo primjer po kojem netko tko se posveti istraživanju Božje riječi, može neka nova saznanja podijeliti sa drugima. Čak bi i Vodeće tijelo, nakon što dođe u posjed tih tekstova, moglo donijeti odluku da se te tekstove prihvati u korist izgrađivanja cijele Zajednice. O tome sam čak napisao jedno poduže pismo Zajednici (1.9.2005.) a naknadno ga proslijedio i bratu Anti D. U njemu je izmeđuostalog pisalo:

“... Oduvijek sam tražio u Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Sada kada sam iskusio ‘dar’ koji mi je pomogao da bolje razumijem Bibliju nailazim na one koji me gledaju kao onoga koji se dira u nešto što mi nije dopušteno. To me podsjeća na one koji su prekorili Isusa govoreći: "Gledaj! Tvoji učenici čine ono što nije dopušteno činiti na sabat". Što im je Isus odgovorio? Rekao je: "Zar niste čitali što je David učinio kad su on i ljudi koji su bili s njim ogladnjeli? Kako je ušao u Božji dom i kako su jeli kruhove predstavljanja, što nije bilo dopušteno jesti ni njemu ni onima koji su bili s njim, nego samo svećenicima?" (Mt.12:1-4). Zar niste čitali? Ako po nekom pravilu smatrate da meni nije dopušteno činiti ono što se smatra privilegijom koju imaju pojedini članovi klase ‘vjernog roba’ onda bi ipak trebali imati u mislima ove slučajeve zapisane u Bibliji koji ne podliježu slijepom prihvaćanju pravila. Moja glad za istinom me primorala da posegnem za onim što smatrate ‘nedopuštenim’ za nekog tko nije direktno uključen u aktivnosti Vodećeg tijela. To što po vama kršim neko pravilo Organizacije ne dokazuje da sam po tom pitanju kriv jer je i Krist rekao ovim farizejima: "da ste razumjeli… ne biste osudili one koji su bez krivnje" (Mt.12:8). Određena pravila Organizacije moraju biti podređena Božjem duhu, a ne da duh bude podređen pravilima koja onemogućavaju pojedincima da se s razlogom obraćaju Vodećem tijelu...“

Nakon ovog pisma, on niti jednom nije negirao ovo moje razmišljanje, nego je tek sada našao načina da uz potporu drugih starješina kaže kako sam ja izašao iz okvira koje je postavila Zajednica. Čak se i njegov spomenuti primjer o prvoj saborskoj odluci apostola i starješina ne može uzeti kao mjerilo po kojem Vodeće tijelo jedino može donositi odluke o svemu jer je poznato da su pojedine kršćanske skupštine i starješine u to vrijeme donosile slične pa čak i značajnije odluke neovisno o njima. Tako je skupština u Antiohiji neovisno od apostola u Jeruzalemu uz pomoć svetog duha poslala Pavla, Barnabu i Ivana na misionarko putovanje na nova područja (Dj 13:1-5). Starješine te skupštine su imali jednu autonomiju i slobodu da djeluju pod direktnim Kristovim vodstvom, pa su mogli sami imenovati starješine i postavljati ih u službu bez da su o tome tražili potvrdu apostola u Jeruzalemu.

Ante: (nastavak)... Ako kaže da treba biti odbor za kontaktiranje s bolnicama onda je to za te potrebe. Danas je formirano to. Braća u tom tijelu nisu se, odnosno nisu se neka braća usput sama dogovorila “ajmo formirati odbor koji će to raditi“ jer je to dobra ideja. Ideja je dobra, a ako ne dođe od Vodećeg tijela onda to za nas nije dobra ideja. U tome je razlika.

Primjedba: U pismima (28.4 i 14.11.2007) sam predložio Zajednici ideju da se oforme odbori za istraživanje Biblije koji bi bili posrednici u komunikaciji sa onim “mnogima“ koji istražuju Bibliju i onima u vrhu Zajednice koji bi odlučivali što je od toga opravdano. Ti odbori bi služili braći poput mene koji imaju taj dar dubljeg uvida u Božju Riječ, a koji ne moraju biti eksponirani u zajednici na prvim mjestima da bi ih se ozbiljno shvatilo. Njihova riječ se može razmotriti ili odbiti. Za njih nitko ne bi znao čak ako bi se njihova riječ uvažila i dovela do promjena u tumačenju koju bi uveo vrh Zajednice. Izgleda da je moj prijedlog nije dobar samo zato što takva ideja nije došla od Vodećeg tijela. Zamislimo da je jedan od Kristovih učenika uvidio da bi se trebalo formirati odbor za pravilnu raspodjelu hrane u Jeruzalemu. Zar bi Isusovi učenici odbili tu ideju i taj prijedlog samo zato što nije došao direktno od apostola ili bi netko od njih ipak otišao apostolima s tom idejom. Sjetimo se da je u Bibliji zabilježeno nekoliko slučajeva gdje su obični ljudi mogli čak Jehovi dati prijedlog ili od njega zahtijevati da učini onako kako su oni mislili da je dobro (primjer Abrahama i Mojsija). Imamo također izvještaj koji govori o tome kako je jedan anđeo dao prijedlog Jehovi što bi bilo dobro da se učini kako bi se prevarilo zlog kralja. Prema tome, ako je moja ideja na mjestu i ako bi se u njoj vidjela mudrost i riješilo neke probleme, onda je tu ideju i prijedlog trebalo prije svega razmotriti, a ne odmah odbaciti samo zato što nije došla od Vodećeg tijela. Ista stvar je i sa biblijskim učenjima i novim saznanjima do kojih dolaze ljudi poput mene.

Ante: (nastavak) ... Znači, ja, ako pitam “razboritog roba“, onda se oslanjam na njega da će njega Jehova koristi na način da daje duhovnu hranu i čak ako, ono šti si ti rekao, to je istina, ja sam istraživao to zašto su bila tumačenja nekad kriva. Tamo isto kaže što je “rob“ napisao. Znači “rob“ piše sam o sebi da su neke stvari bile stvar prevelikog očekivanja ili ljudskih gledišta.

Primjedba: Nije toliki problem u krivim tumačenjima koliko u inzistiranju da se ona bez pogovora prihvate kao “trenutna istina“ dok od njih ne dođe drugačije objašnjenje. Kad se uvidi pogreška onda se zna desiti da taj “rob“ svoju pogrešku opravdava prevelikom revnošću, dok revnost onih koji su prije njih neovisnim istraživanjem već došli do ispravnog razumijevanja žele povezati s pogrešnim stavom onih koji ne čekaju na Jehovu. Osim toga, umjesto da su iskreno priznali svoju osobnu odgovornost u pogrešnom tumačenju, kojim su preko svojih članova svijetu objavljivali svoja pogrešna očekivanja, oni su krivicu prebacili na sve nas. Tako je u Stražarskoj kuli od 1.11.1995, na str 17. pisalo:

"Željan da vidi kraj ovog zlog sustava, Jehovin je narod katkada nagađao s obzirom na vrijeme izbijanja 'velike nevolje', povezujući to čak s izračunavanjima životnog vijeka naraštaja od 1914. Međutim, nagađanjem koliko godina ili dana traje naraštaj ne 'stičemo srce mudro'...."

Ono što je apsurdno u svemu tome je da su upravo oni u vrhu Zajednice nametnuli svoj sistem razmišljanja kojim se ne stiče mudro srce, a istovremeno osuđuju one koji su drugačijim razmišljanjem stekli mudro srce, a koji se nisu dali voditi njihovim tumačenjem. Te iste godine u Probudite se! od 22.6.1995. na str. 9. je pisalo:

“... Kad netko ide dalje od onog što je rekao Isus, kao što su to išli rani kršćani u Solunu i drugi nakon njih, dolazi do lažnih, to jest netočnih, predviđanja (2. Solunjanima 2:1, 2). (...Istraživači Biblije, od 1931. poznati pod imenom Jehovini svjedoci, očekivali su i da će se 1925. ispuniti divna biblijska proročanstva. Pretpostavljali su da će u to vrijeme započeti zemaljsko uskrsnuće, kad će se u život vratiti vjerni muževi starog doba kao što su Abraham, David i Danijel. U novije doba mnogi su Svjedoci nagađali da bi se zbivanja povezana s početkom Kristove Milenijske vladavine mogla početi odvijati 1975. Njihovo se očekivanje temeljilo na shvaćanju da će tada započeti sedmi milenij ljudske povijesti. Ta pogrešna gledišta ne znače da su Božja obećanja lažna, da je on načinio pogrešku. Ni u kom slučaju! Isto kao i u slučaju kršćana u prvom stoljeću, do grešaka ili pogrešnih shvaćanja došlo je stoga što oni nisu poslušali Isusovo upozorenje: ’Vi ne znate kad će vrijeme nastati.‘ Pogrešne zaključke nisu donijeli zbog zlobe ili nevjernosti Kristu, nego uslijed gorljive želje da u svoje vrijeme vide ostvarenje Božjih obećanja.“

Zar se ovo može smatrati priznanjem vlastite pogreške? Očito ne. S obzirom da se “mudro srce“ povezuje s “razboritim robom“ onda oni nisu željeli za sebe reći kako su svojim nagađanjem izašli iz okvira razboritosti i išli dalje od onoga što je rekao Isus. To su zaobišli pa su taj nemudar i nerazborit način razmišljanja prebacili na Božji narod kao cjelinu, kako bi za sebe zadržali visokozvučni epitet “vjernog i razboritog roba“. Zašto nisu rekli da upravo oni kao članovi “razboritog roba“, nisu poslušali Isusa, da su nagađali neke stvari i da takvim načinom razmišljanja nisu stekli mudro srce. To bi bilo iskreno priznanje ali bi takvom izjavom narušili svoj autoritet. Takvom izjavom nisu pokazali ponizan stav koji je imao sam David koji je nakon svoje pogreške izjavio:

“Veoma sam zgriješio što sam to učinio! Molim te, oprosti ovaj grijeh sluzi svojemu, jer sam veoma ludo (nemudro) postupio!” (...).“Nisam li ja zapovjedio da se prebroji narod? Nisam li ja zgriješio i zlo učinio? Što su ove ovce učinile? Jehova, Bože moj, neka ruka tvoja dođe na mene i na dom oca mojega, a ne na tvoj narod da ga pomori!” (1.Lje 21:8,17).

Ako sam ja zajedno sa svim Jehovinim svjedocima trebao biti spreman prihvatiti na sebe odgovornost i krivicu za njihovo nemudro razmišljanje, zašto onda ne mogu imati slobodu da kažem kako oni sa nekim tumačenjima i postavkama još uvijek pokazuju nemudro srce? Brat Ante ih brani jer su oni navodno samo pretpostavljali. Međutim to nije točno. Oni su u svoje vrijeme iznosili dogmatične tvrdnje i objavljivali svoja pogrešna gledišta, a sada nakon svega toga nova postavka Vodećeg tijela brani svoj autoritet tako što izjavljuje da su oni (koji su u to vrijeme predvodili Zajednicu) pretpostavljali da će npr. 1925. godine započeti zemaljsko uskrsnuće ili da su nagađali kako će kraj doći 1975. godine. Tako u Stražarskoj kuli od 1.11.1993. na str.12. stoji:

"... Osim toga, brošurica “Millions Now Living Will Never Die“ (Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti), koja je bila raspačana u velikom broju, iznosila je gledište da će se Božje namjere s obzirom na pretvaranje Zemlje u raj i uskrsnuće vjernih staroga doba početi ostvarivati 1925.... Godina 1925. je završila, ali kraj još nije došao! Još od 1870-ih, Istraživači Biblije služili su imajući u mislima neki rok — prvo je to bila 1914, a zatim 1925. Sada su shvatili da moraju služiti toliko dugo koliko to Jehova želi. ... Božji je narod sada gledao unaprijed, a ne unazad. ... Neki nisu bili voljni prilagoditi se ovakvom razvoju događaja, no oni koji su ustrajali bili su doista sretni. Štoviše, kad pogledamo unazad na ispunjenje ovih proročanskih razdoblja, i mi smo sretni zato što je sada ojačano naše povjerenje da je mala skupina pomazanih kršćana koji su živjeli u tim vremenima uistinu vjerni i razboriti rob....“

Ponovno se ovdje ne ističe odgovornost predsjednika i drugih članova Upravnog tijela, nego se to zaobilazi tako što se spominje kako je to pogrešno gledište iznosila brošurica, Istraživači Biblije tj. Božji narod. Osuđuju se oni koji nisu ostali odani njima i njihovoj organizaciji dok se ostalima i dalje nameće tvrdnja kako je ta mala skupina vodećih ljudi uistinu vjerni i razboriti rob. Kad je u pitanju brat Rutherford, predsjednik te male skupine istaknutih ljudi, onda se za njega kaže kako je priznao svoju grešku, ali ne cijeloj zajednici, niti javnosti, nego samo betelskoj obitelji. Tako u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18. stoji:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine (vjerni i razboriti rob), ... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925. Kad događaji nisu ispunili njegova očekivanja, on je betelskoj obitelji u Brooklynu ponizno priznao da je od sebe napravio ludu.“ (odnosno "magarca“)

Iako je tvrdio da je govorio pod vodstvom Božjih anđela, vidjelo se da je iznosio viđenja koja su dolazila iz njegovog srca, a ne iz usta Jehovinih. Kad je zbog takvog promašenog prorokovanja J.F.Rutherford smatrao da je ispao luda ili kako se on osobno izrazio "magarac“, onda su se i mnogi tako osjećali jer su povjerovali riječi tog ‘vjernog i razboritog roba’ koji je slovio kao autoritet u tumačenju Biblije. Magarac je vjeran, ali nije razborit. No kad se za nekog čovjeka dokaže da nije razborit, onda taj isti čovjek (ili grupa ljudi) nema pravo od drugih tražiti da ga slijepo slušaju, niti ima pravo sebe etiketirati kao vjernog i razboritog roba. Budući da su se mnogi tada osjećali posramljeni i namagarčeni onda su otišli jer nisu željeli biti pod centraliziranom upravom koja je sve članove podredila pravilima i statutom Zajednice kojima se prvenstveno trebalo zaštititi materijalne i pravne interese korporacije Watchtowera, što je automatski dovelo do toga da se u drugi plan stave interesi Kristovih ukućana i osude oni koji drugačije misle.

Ovdje ne želim govoriti ništa protiv njihove krivo usmjerene revnosti, ali želim reći kako oni vrlo lako opravdavaju svoje pogreške, koje odmah toleriraju svi pa i ovi starješine koje mi sude. Na takav način žele zadržati naše povjerenje kako bi ih i dalje gledali kao “vjernog i razboritog roba“ koji svoje “pogrešne zaključke nisu donijeli zbog zlobe ili nevjernosti Kristu, nego uslijed gorljive želje da u svoje vrijeme vide ostvarenje Božjih obećanja.“ S druge strane, ovi starješine ne žele prihvatiti niti jedan moj pokušaj da se opravdam sa istom tom revnošću i željom da upoznam dubine Božje, nego mi sude tako što krivo prikazuju moje poticaje. Umjesto da zadrže povjerenje u mene kao brata, oni me najstrože kažnjavaju kako me nitko više ne bi mogao smatrati bratom. To su dvostruka mjerila ili dvojaka vaga pravde koju Bog osuđuje.

Danijel: To je ta revnost za nešto...

Ante: Da, ali shvaćaš li, on za sebe to kaže. Ali druga je stvar kad on za sebe to kaže, a druga je stvar kad kaže: “ti si zabrljao, ti ne znaš, pogledaj što ja mislim, to što vjeruješ to je bez veze“.

Primjedba: Ovako nešto ja nikad nisam izjavio, niti sam svoja saznanja na takav način ikad prezentirao što je vidljivo iz svega onoga što sam im pismeno iznosio. Oni su vjerojatno to tako osobno doživjeli kad sam s dovoljno argumenata pobio neka učenja Zajednice i time dirnuo u njihovu samodopadnost i njihov nedodirljivi autoritet.

Danijel: Ja smatram da je ovdje u pitanju ista stvar – prevelika revnost prema nečemu, prema toj biblijskoj spoznaji. Ne prema nekoj vlastitoj ili prema nekoj tko zna čijoj ideji. Ja samo čitam Bibliju koja je mjerodavna za sve.

Željka: Mi u biti druge časopise niti druge literature nemamo u svojoj kući.

Danijel: Takva revnost za istinu nije samo moj slučaj. Nisam ja jedini koji na takav način pristupa Bibliji. Sad, da li bi u toj revnosti mogao pogriješiti? To je moguće. To se dešavalo i njima. Ja znam da su nas braća sa nekim uvjerenjem uvjeravala da će naraštaj od 1914-te godine uskoro završiti. Ja sam to svima s uvjerenjem govorio, a danas se ponekad sramim pred nekima. Npr. jedan sin naše sestre, a bio je moj dobar prijatelj, njega sam uvjeravao da će se kraj desiti najkasnije do 1994-te godine, da će do tada doći Harmagedon, zato što sam bio naučen da tako razmišljam.

Ante: Je, ja sam baš sebe hvatao u tim stvarima. Ja nisam nigdje rekao da se kaže da će biti tada i tada.

Danijel: Ali ja sam bio uvjeren u to jer su me (oni preko svojih publikacija) uvjeravali u to.

Ante: Znaš, ja nisam osoba koja sumnja nego volim zaista stvari istražit. Onda sam npr. razmišljao zbog čega su neki očekivali od 1914-te to i to, i od 1975-te te stvari. Ti kad pogledaš u publikaciji nigdje ne piše decidirano te i te godine, nego: “možda bi moglo biti“ ili “može se očekivati“.

Danijel: To je za 75-tu tako pisalo.

Nikša: Ne, nije pisalo za 75-tu.

Ante: Ne, ne ali kažem ti, ne piše.

Nikša: Samo je pisalo da se te godine navršava 6000 godina ljudskog postojanja.

Primjedba: Koliko god oni pokušali braniti vodstvo zajednice, argumenti govore drugačije. Naime vodstvo je samouvjereno uvjeravalo svoje članstvo, a preko njih i druge ljude, da se svijet bliži kraju na vrhuncu 1975. ili neposredno nakon te godine, a najkasnije do kraja 20.stoljeća. Kad se približavala 1975. godina koja je trebala označiti 6000 godina ljudskog postojanja, onda je sedam godina ranije u časopisu "Probudite se!" od 8.10.1968, str.13 (engl.) u članku “Što će donijeti 1970-ta?“, pisalo:

"Činjenica da su prošle pedeset četiri godine razdoblja koje se naziva "posljednjim danima", je vrlo značajna. To znači da ostaje još, najviše, samo nekoliko godina, prije nego Bog uništi trenutni korumpirani sustav stvari koji dominira zemljom."

Nešto ranije je to također nagovješteno u knjizi "Vječni život u slobodi sinova Božjih“ (1966.):

"...moguće je da kraljevstvo Krista "Gospodara subote“ započne paralelno sa sedmim tisućljećem ljudskog postojanja“.

Takvo samouvjereno očekivanje se nastavilo objavljivati sve do kraja 1975. godine. Pogledajmo:

"Zar da na temelju tog proučavanja smatramo da će u jesen 1975. već biti bitka od Armagedona prošlost i da će započeti davno očekivano hiljadugodišnje vladanje Krista? Moguće; ali mi ćemo pričekati i vidjeti, ukoliko pada zajedno sedmo 1000-godišnje razdoblje ljudske povijesti sa Sabatu sličnom hiljadugodišnjom vladavinom Krista. Ako oba ta razdoblja započinju iste kalendarske godine i ako iste kalendarske godine završavaju, tada to nije samo čisti slučaj, već to odgovara Jehovinoj ljubaznoj savremenoj namjeri. ... Međutim, šesti »dan stvaranja« mogao je završiti u toku iste kalendarske godine gregorijanskog kalendara, koje je Adam bio stvoren. Razlika može biti najviše u nekoliko tjedana ili mjeseci, ali nikako ne u godinama. (Stražarska kula, 1.4.1969. str. 19)

"Onako, kako smo pogledali natrag na prošlih pet godina, pogledajmo naprijed za pet godina u budućnost. To bi bila godina 1975. Šta ćemo onda požaliti? Šta upravo radimo ili propuštamo sada da radimo, tako da bi za nekoliko godina željeli da smo to učinili ili drugačije učinili? Jehova se pobrinuo za dosta razjašnjenja, tako da možemo sa sigurnošću znati tok budućih događaja. Njegova Riječ nam otkriva da se mi, izvan svake sumnjebrzo približavamo svršetku ovoga zlog svijeta“ (Stražarska kula, 1.6.1970. str. 5)

"Svaki bi rado znao kako dugo još ostaje da postoji taj stari svijet, i kada će se volja Božja isto tako vršiti na Zemlji kako se vrši na nebu. [...] Kako smo mi bliže došli tom kraju savremenog podijeljenog svijeta ne može se proricati, jer je i sam Isus rekao dok je djelovao na Zemlji da ni On ne zna dan ni sat. (Mat. 24:36). Ali prema biblijskoj kronologiji po kojoj je Adam bio stvoren u jesen godine 4026. prije našeg računanja vremena, godine 1975. našeg računanja vremena završilo bi 6.000 godina ljudske povijesti i tada nam još predstoji 1.000 godina Kristovog kraljevstva. Pa ako mi i ne znamo datumkraja ovoga svijetami ipak točno znamo da je to još preostalo vrijeme skraćeno i da još ostaje nekako pet godina do svršetka od 6.000 godina ljudske povijesti. (1. Kor. 7:29) To je i suglasno sa Isusovim riječima, po kojima naraštaj, koji je doživio godinu 1914. i početak prvog svjetskog rata, neće proći dok ne dođe kraj. Pravdoljubivim ljudima, dakle, preostaje još samo kratko vrijeme da dokažu Bogu da nalaze zaštitu u Njegovoj »Arhi« i da žele doživjeti blagoslove novog svijeta“ (Stražarska kula, 1.1.1971. str. 15)

"Sada se nalazimo u 1975. godini i nekoliko tisuća još živućih na Zemlji, članova pomazanog ostatka, unaprijed gledaju ostvarivanje tog radosnog izgleda. Rastuća »velika gomila«, ovcama sličnih drugova, gledaju zajedno s njima unaprijed na ulazak u novo uređenjebez prekidanja života“ (Stražarska kula 1.5.1975. str. 24)

"... mi stojimo neposredno pred Armagedonom... " (Stražarska kula, 1.9.1975. str. 14)

Sve ove izjave govore da je vodstvo dalo dosta razloga svojim članovima da očekuju kraj 1975. godine ili neposredno nakon nje. Iako nikad nisu rekli kada će se točno Harmagedon desiti jer, kako kažu, nisu znali točan datum, odnosno dan kada će doći kraj, ali su samouvjereno tvrdili da znaju približno vrijeme što se poklapalo sa svim njihovim izračunima. Kao što su i sami rekli, ti njihovi izračuni su se poklapali sa Kristovim riječima. Zato su tražili od svojih članova da ljudima iz svijeta prezentiraju ovakve izračune. U Stražarskoj kuli 1.2.1973. str.12. je tako pisalo:

"Mi se ne namjeravamo u ovom članku upuštati u računanje vremena, ali ti se možeš obratiti bez daljnjega bilo kojem Jehovinom svjedoku i zamoliti ga da ti na temelju Biblije dokaže da mi za nekoliko godina dostižemo završetak prvih 6000 godina ljudske povijesti. I pitaj ga još, što to po njegovom mišljenju znači obzirom na pravu slobodu u Božjem smislu. On će biti rado spreman da ti to objasni.“ 

Mnogi Jehovini svjedoci su to tako revno i spremno objavljivali jer se njihovo kolektivno mišljenje o tome poklapalo sa onim što je Zajednica pisala. Osim toga Zajednica je posebno apelirala na mlade da svoj život ne zaokupiraju školovanjem i visokim obrazovanjem nego punovremenom službom. (Stražarska kula, 15.3.1969. str. 171). Šest godina prije 1975.godine je u Probudite se od 22.5.1969.pisalo:

"Ako ste mlada osoba, također je potrebno suočiti se s činjenicom da nikada nećete ostarjeti u sadašnjem sustavu stvari... Ako ste u srednjoj školi i razmišljate o visokom obrazovanju, onda to znači najmanje četiri, a možda više od šest ili osam godina da završite  specijaliranu karijeru. Ali gdje će ovaj sustav stvari tada biti?“

Neki su išli toliko daleko da su prodavali svoje kuće i imanja kako bi se po savjetu Zajednice kratko vrijeme prije Harmagedona posvetili propovijedanju kraja povezanog sa 1975-tom godinom. Tih je godina rastao broj pionira tj. onih koji su se posvetili punovremenom propovijedanju. U "Službi za Kraljevstvo“ od svibnja 1974. u članku "Kako koristite svoj život“ je pisalo:

"...Mogu se ćuti izvješća za braću koja prodaju svoje domove i imovinu i da ostatak svojih dana u ovom starom sustavu planiraju završiti u pionirskoj službi. Dakako, u redu je da na takav način provedete kratko preostalo vrijeme prije kraja zlog savjeta...“

Takvo dogmatično ohrabrivanja na blizinu Harmagedona je utjecalo na život mnogih članova. Zbog načina na koji je vodstvo Zajednice ukazivalo na skori kraj bilo je dosta onih bračnih parova koji su se odlučili ne imati djecu. U vezi toga je u "Probudite se! 8. studenog 1974. str. 11. pisalo:

"Danas postoji veliko mnoštvo ljudi koji su uvjereni da uništavanje većih razmjera sada tek predstoji. Dokaz je da će Isusovo proročanstvo uskoro imati veliko ispunjenje, na cijelom ovom sustavu stvari. Ovo je bio glavni čimbenik koji je utjecao na mnoge parove da odluče ne imati djecu u ovom trenutku.“

Danijel: Znam da je i za 1925-tu jasno pisalo da će tada doći kraj.

Ante: Zato kažem, vidiš te stvari... e sada, za 1914-tu... to je jasno da, po Bibliji kad je Krist počeo vladati na nebu, najvjerojatnije tada, po znakovima. “Naraštaj“, isto objašnjenje koje je bilo tada je bilo kako je bilo, ali kažem ti, ja nisam u literaturi našao tu kalkulaciju kad bi trebao biti kraj sustava stvari s obzirom na računanje 1914-te pa na dalje u vezi naraštaja. Znači toga u publikacijama nema.

Primjedba: Činjenice govore sasvim nešto drugo samo što on s njima očito nije bio upoznat. U publikacijama se mogu naći mnoge kalkulacije o kraju ovog svijeta koje su upućivale da će se kraj uskoro desiti. Tako u Stražarskoj kuli od 1.8.1984., na str 9., piše:

"Rekao nam je [Isus] da "naraštaj" od 1914-te, od godine kada se je počeo ispunjavati znak - 'neće nikako proći dok se sve te stvari ne zbudu' (Matej 24:34). Neki od tog "naraštaja" mogli bi doživjeti kraj ovog stoljeća. Ali postoje mnogi pokazatelji da je "kraj" mnogo bliže!".

Zar ovo nije kalkulacija koja dobiva na svojoj vjerodostojnosti jer su iza takve izjave stavili da stoji sam Isus Krist? Budući da se u to vrijeme tumačilo kako Biblija govori o dužini trajanja jednog naraštaja čiji je krajnji vijek 80 godina, onda se ovdje vidi da se u publikacijama može naći tu kalkulaciju. Čak je i naslovna stranica te Stražarske kule iz 1984-te godine upućivala na to jer je nosila naslov “1914 – generacija koja neće proći“, a imala je sliku generacije starijih ljudi u svojim 70-tim i 80-tim godinama, odnosno zadnjih pomazanika, koji će biti svjedoci te kraja ovog poretka. Tako je i sama naslovna slika bila dio te kalkulacije za narednih deset godina. No, kad se približavao kraj 20.stoljeća i kada se nije ispunilo očekivani kraj, onda se vidjelo da iza toga stoje nagađanja pa čak i nemudro srce Božjeg naroda koji je povjerovao takvim kalkulacijama Vodećeg tijela s obzirom na nagađanja koliko godina traje naraštaj. Svi oni koji su bili na toj slici su umrli. Sada nakon 27 godina se ponovno u Stražarskoj kuli od marta 2012. nalazi slika novih pomazanika u svojim zadnjim godinama života kako gledaju ususret kraju ovog svijeta koji bi se trebao desiti prije nego oni umru.

No, takva nagađanja i kalkulacije su samo nastavak niza sličnih pogrešnih predviđanja. Najprije je C.T.Russell u svojim publikacijama davao do znanja da kršćani “bez ikakve sumnje od 1799. žive u posljednjim danima“. Tvrdio je da proročanstva i znakovi vremena “jasno ukazuju“ da je 1874. Isus došao i da je nevidljivo prisutan u vremenu žetve koja će trajati 40 godina, odnosno do 1914-te kada će biti izvršen sud nad političkim i religioznim sistemima ovog svijeta. On nije govorio “možda će to biti tada“ nego je druge uvjeravao u točnost svoje kalkulacije. U svojim knjigama je dao slijedeće izjave:

“1914... Božje kraljevstvo... će biti čvrsto uspostavljeno na zemlji“. (...) Smatramo utvrđenom istinom da će konačni kraj kraljevstvima ovog svijeta i uspostavi Kraljevstva Božjeg biti ostvareno na kraju AD 1914.“ ( Vrijeme je blizu, 1889. str. 77, 101)

“Za 26 godina, koje dolaze, sve sadašnje vlade savjeta biće zbačene i rasformirane.” (C.T. Russell, Studies in the Scriptures, Vol. 2, p. 98‑99, 1889)

“Oni koji čitaju naše knjige pitaju da možda nije pogrešan datum godina 1914... Mi ne vidimo nikakve potrebe da mijenjamo brojke niti ih možemo promijeniti kad bismo i htjeli da ih promijenimo. One su, mi vjerujemo, Božji datumi, a ne naši. Međutim, imajte u vidu da godine 1914. nije datum početka nego kraj velikih nevolja.” (Zion's Watchtower, Can It Be Delayed until 1914? C. T. Russell July 15, 1894, Also in Watchtower Reprints, l894 p. 1677)

Iako je Russell govorio da će 1914-te Božje kraljevstvo doći na “zemlju“ zajedno sa vidljivim dolaskom Isusa Krista, nama se danas prezentira kako su on i njegovi suradnici jedini u to vrijeme ukazivali da će kraljevstvo te godine biti uspostavljeno “na nebu“. Tako u knjizi “Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja“ na str 170 piše:

“Od svih ljudi, samo su svjedoci ukazali na 1914. kao godinu kada će Božje kraljevstvo u potpunosti biti postavljeno na nebu.

Ova izjava je negiranje prave istine. Svjedoci tada nisu ni postojali, nego Istraživači Biblije koji su govorili da će kraljevstvo biti u potpunosti postavljeno na zemlji, što je naravno podrazumijevalo i samo nebo. Iako se godinama poslije promijenilo tumačenje s obzirom na 1914-tu godinu, mi u našim časopisima dobivamo dojam kako je časopis Stražarska kula oduvijek imala ispravno tumačenje. Takav dojam dobivamo u Probudite se 8.12.1999. str. 12. u kojem piše:

"... još 1879. ta je (Stražarska kula) ukazala na 1914. kao na značajnu godinuKasnijih godina u njoj je pisalo da biblijska proročanstva knjige Danijela na tu godinu ukazuju kao na vrijeme uspostavljanja Božjeg Kraljevstva na nebu“.

Međutim, čitalac koji ne poznaje povijest Jehovinih svjedoka ovdje dobiva dojam da je “kasnijih godina“, odnosno nakon 1879. Kula stražara unaprijed ukazivala da će se 1914. godine uspostaviti kraljevstvo na nebu, iako se zna da se te “kasnije godine“ odnose na vrijeme nakon 1925. godine, odnosno nakon što se nije uspostavilo kraljevstvo na zemlji. Osim toga sve do 1925. se vjerovalo da je kraljevstvo uspostavljeno na nebu 1878, a ne 1914. Da bi se Jehovine svjedoke prikazalo kao prave i istinite proroke onda u Probudite se 22.1.1973. (engl) na str.8. piše:

“Jehovini svjedoci su unaprijed ukazivali na 1914. godinu koja je označavala početak kraja sustava stvari“.

Ova izjava također dovodi u zabludu svakog čitaoca koji nije upoznat sa poviješću Jehovinih svjedoka jer je poznato da su oni daleko nakon 1914. godine tu godinu označili kao na “početak kraja“. Ono što su oni unaprijed ukazivali s obzirom na tu godinu su raznorazni događaji koji su trebali kulminirati samim krajem ovog svijeta, što se nije ostvarilo. Prema tome oni nisu “unaprijed ukazivali na početak kraja“, odnosno na početak posljednjih dana, nego su ukazivali na sam kraj posljednjih dana koji su po tadašnjoj kronologiji započeli 1799. godine i trebali su završiti 1914-te. Zašto se onda u gornjim izjavama to nije dalo do znanja nego se jedno misli i zadržava u tajnosti, a drugo se piše kako bi se stvorio pozitivan dojam o njima kao “vjernom i razboritom robu“ koji su zaslužili da ih Krist i mi smatramo takvima.

Prema tome, takav način iznošenja činjenica dovodi do krivog prikazivanja i revidiranja povijesti što pokazuje da se čitaocima ovih časopisa i novoj generaciji Jehovinih svjedoka želi zamaskirati neke činjenice u vezi krivih predviđanja i očekivanja. To za autore ovih članaka može biti opravdano jer se ipak radi o utemeljitelju jednog kršćanskog pravca na kojem je osnovana naša Zajednica.

Stoga ne čudi činjenica da ni ovi starješine koji su me sudili ne poznaju dobro povijest vlastite organizacije pa smjelo tvrde kako u našoj literaturi nema kalkulacija jer da je je njeno vodstvo samo pretpostavljalo i govorilo da će se kraj "možda“ dogoditi te i te godine. Međutim, činjenica je da je nakon smrti Russella, njegov nasljednik sudac J.F.Rutherford u knjizi "Svršena Tajna“ (1917.) ponovio istu grešku i napisao da će 1918. “kršćanstvo doživjeti veću bol od one koju je svijet doživio u jesen 1914. i da će 1918. kršćanski svijet pasti u zaborav“ (str.62, 484,485); da će “u jesen 1920. nestati republike i da će nestati svako ljudsko kraljevstvo“ (str 258). Iako je 1918. godine iznio predavanje "Milijuni koji sada žive možda nikad neće umrijeti“, on je ubrzo promijenio naslov tog predavanja koje se iznosilo po svim skupštinama, tako da je ukinuo riječ "možda“. Zbog te samouvjerenosti tu riječ nije želio koristiti ni u naslovu svoje nove brošure koja je imala naslov “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti“ (1920). U njoj je napisao da “možemo pouzdano očekivati da će 1925. obilježiti povratak Abrahama, Izaka, Jakova i vjerne proroke starog doba...“...  Zatim je izjavio: "1925. je čak jasnije naznačena u Pismima jer je određena Božjim zakonom danim Izraelu"i da “imamo više dokaza da u to vjerujemo nego što je Noa imao razloga da zna kada će biti potop“ (Stražarska kula, 1922.str 262.). Čak je napisao: “... mi nemamo nikakve dvojbe u pogledu kronologije koja se odnosi na 1874. 1914. 1918 i 1925.... Gospodin je svojim pečatom stavio pečat na 1914 i 1918 izvan svake mogućnosti brisanja“ (Stražarska kula 1922.15.5). "Neosporne činjenice, dakle, pokazuju da je vrijeme kraja započelo 1799., da je Gospodnja prisutnost počela 1874.“ (Stražarska kula, 1.3.1922). "Biblija proročanstvo pokazuje da se Gospodin, pojavio po drugi put u godini 1874. ... Ispunjeno proročanstvo pokazuje izvan sumnje da se on jest pojavio 1874. ... Ovaj dokaz pokazuje da je Gospodin prisutan od 1874.“ (Stražarska kula 1.3.1923). "Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula, 1.1.1924). "Godina 1925 je nedvosmisleno i jasno označena u Pismima, čak i jasnije nego 1914" (Stražarska kula, 15.7.1924. str.14)

Koliko se vidi, ni on a ni Russell nisu govorili “možda bi moglo biti“, nego da je to za njih i njihove suvjernike bila “pouzdana riječ“ koja se temelji na njihovom zaključku kojeg je nemoguće osporiti. Takvim sigurnim tvrdnjama su ulijevali nadu u ostvarenje Božjih proročanstava i poticali druge na revno objavljivanje svojih viđenja vezano za 1914., 1918.,1925. i 1975. No Jehova nije nikad takvim lažnim tvrdnjama i ljudskim viđenjima poticao svoje sluge na vjernost, poslušnost i odanost kako bi izvršili neku zapovijed i izbjegli uništenje. No, mnogi su pristali uz istraživače Biblije i Jehovine svjedoke zbog straha i uvjerenja da je kraj zaista blizu i da spasenje od Harmagedona mogu naći samo u zajednici s njima.

Zar sve što sam ovdje naveo nisu bile kalkulacije koje su u to vrijeme mnoge Jehovine svjedoke potakle da ostave svoje zaposlenje, prodaju svoju imovinu i posvete se propovijedanju. Zbog razočarenja su nakon 1925. i 1975. mnogi napustili Organizaciju i njeno vodstvo kao lažnog proroka. To je bilo njihovo pravo. Dok su se neki razočarali u čovjeka nastavili su i dalje graditi svoju vjeru u Krista unutar ili izvan organizacije Jehovinih svjedoka. Pitanje je koje su do sada vjerojatno mnogi postavili: Da li su vodeći ljudi Zajednice takvim i drugim samouvjerenim izjavama sebi uzeli za pravo da se samoinicijativno proglase izabranim prorokom preko kojih Jehova daje točno razumijevanje biblijskih proročanstava i tako uzmu ulogu koja im ne pripada?

Kako bi izbjegli da se o njima govori kao o lažnom proroku, oni su ustrajali na izračunima po kojima su došli do 1914. i 1918. godine, na način da su preinačili kriva očekivanja u nešto što se ipak desilo ali nevidljivo za ljudske oči. To je samo bila repriza sličnih ranijih krivih predviđanja od strane Millera, Barbora i Russella, koji su za 1844. 1874 i 1914. godinu rekli da su samo imali kriva očekivanja ali da se ipak nešto drugo desilo u to vrijeme koje su oni kronološki izračunali. Kao što je odbačena 1874-ta godina, može se očekivati da se uskoro odbaci i 1914-ta godina.

Ovo su samo povijesne činjenice koje mnoga naša braća ne znaju pa su tim još više uvjerena u ispravnost svih tumačenja iza kojih stoje članovi Vodećeg tijela. Zbog toga je Vodeće tijelo toliko visoko pozicionirano u mislima mnogih da oni uopće ne vide pravu sliku o njima nego samo onu koja služi svrsi potpune podložnosti.

Danijel: Najnovija kalkulacija je da je i Noa čekao 120 godina.

Nadopuna: Poznato je da je Zajednica često uspoređuje Noine dane, odnosno posljednje dane tadašnjeg zlog društva koje su trajale 120 godina sa našim posljednjim danima. Time neizravno u glavama svojih članova pruža novu kalkulaciju po kojoj bi tih 120 godina moglo završiti 2035-te godine. U Stražarskoj kuli od 15.12.2003. na str. 15. piše:

U Noinim danima Jehova je rekao: ”Neće se duh moj dovijeka preti s ljudima, jer su tijelo; neka im još sto i dvadeset godina“ (1. Mojsijeva 6:3). Jehova je to rekao 2490. pr. n. e. i ta je presuda označila da je počelo vrijeme kraja tog bezbožnog svijeta. Zamisli samo što je to značilo za ljude koji su tada živjeli! Još samo 120 godina i Jehova će pustiti ’potop na zemlju, da istrijebi svako tijelo, u kojem ima živa duša pod nebom‘ (1. Mojsijeva 6:17). ... ”Nakon što je dobio božansko upozorenje o onome što se još nije vidjelo“, kaže apostol Pavao, Noa je ”pokazao strah pred Bogom i sagradio arku za spasenje svog doma“ (Hebrejima 11:7). A kako je s nama? Prošlo je oko 90 godina otkako su 1914. započeli posljednji dani ovog sustava stvari. Potpuno je sigurno da živimo u ’vremenu kraja‘ (Danijel 12:4).“

Tako se želi reći da mi još uvijek živimo u vremenu kraja bezbožnog svijeta koje je započelo 1914. godine a koje može još potrajati jedno određeno vrijeme jer je već proteklo više od 90 od ukupno 120 godina. Zar to nije neka prikrivena kalkulacija kojom se i dalje želi zadržati tumačenja vezana za 1914. godinu?

Ante: Ne, pogledaj Danijele, kad si ti maloprije govorio o istraživanju, ne zaboravi da numerologija, osim što istražuje kako iskoristiti u prirodi neke stvari, isto tako se numerologija bavi sa brojanjem biblijskih stavaka i redaka, poretkom riječi, slova i tih stvari i onda daje neko svoje mišljenje.

Nikša: Kula je isto govorila o numerologiji.

Primjedba: Ovo je očiti pokušaj da se skrene tema na nešto što uopće nema veze s kalkulacijama Zajednice nego sa ljudima izvan nje koji se bave biblijskom numerologijom kao matricom za matematičko izračunavanje i pronalaženje tajnih proročanstava sakrivenih u hebrejskim numeričkim slovima. Međutim, broj 120 je u Bibliji jasno izražen kao i broj 70 i 80 koji su se uzimali u obzir u izračunu trajanja posljednje generacije ljudi ovog svijeta koji će doživjeti Harmagedon.

Ante: Pokušaj razumjeti jedan primjer kako treba gledati na to. Korej!? On je došao u situaciju da se buni protiv Mojsija. Imao je jednu super ulogu u Božjem narodu. On je bio isto taj koji je služio oko šatora. Kao takav je mogao kao mudra osoba koju Jehova koristi u tim stvarima da poučava nekoga. Ali što se dešava? On želi jednu stvar koja mu ne pripada. Čak ni Jehova nije odmah rekao: “Treba ga ubiti i gotovo“. Bio je doveden u situaciju da preispita svoje želje i postupke i da vidi što zapravo želi i da li je to dobro, ali on je ipak ustrajao u tome pa je Jehova odlučio da ga se pogubi. Nije bilo drugog rješenja. Nije trebalo špekulirati da li treba ili ne treba. Zato kažem, u ovim stvarima o kojim pričamo, Zajednica jednostavno kaže da se kod ovih stvari treba postupiti na takav i takav način i gotovo. Mi ne kažemo da je Korej bio loš čovjek, da nije volio Jehovu, njegovu riječ i njegov narod. On je sve to cijenio ali je zanemario zašto ga Jehova koristi u Božjoj organizaciji. Tu točku je prešao i zbog toga ga je trebalo pogubiti. On se pobunio i poticao na pobunu i zato je bio pogubljen. I opet će ga Jehova uskrsnuti. Zato kažem, postoji Jehovin zakon, njegova uputa i tu nema kompromisa. A danas, ako netko opsuje oca ili majku ne bude ubijen - danas toga nema. Čak i kad bi se osoba pokajala bila bi ubijena. Danas se, ako se pokaje, ne isključuje, ako se osoba ne pokaje onda se isključuje, a opet se može vratit. I sada, glupo je sad reč, ali tamo kad je neka osoba isključena ona umre (tj. ona je pogubljena). Jehova zna sve o toj osobi. Zato je ovo pitanje (u Stražarskoj kuli) bilo: “Zašto osobe koje vjeruju u Jehovu i Isusa Krista... bivaju isključene“. Tako taj članak kaže. On ne kaže za osobe koje su nemoralne, koje hule, ne, ne... To su ljudi koje vole Jehovu, Isusa Krista i Bibliju – zašto se isključuju? Zato što jednostavno istinu koju uče Jehovini svjedoci ne žele prihvatiti na takav način nego unapređuju neko svoje učenje. I to je to. Shvaćaš li. Zato, ovoga, moraš razumjeti da ni nama nije u tom slučaju lako jer, ajmo reč, nazovimo lakše nam je osuditi neku osobu koja učini neki grijeh tipa blud i tako, i ima neki stav nepokajnički  “ja sam u pravu – šta mi ti imaš šta govorit“. To je stav koji je jako ozbiljan. Ali u ovim stvarima se mora dobro odvagnuti... Nismo htjeli biti kao policajci “hoćeš – nećeš“, nego smo razmišljali i to je to.

Primjedba: Korej je bio Levit koji se pobunio protiv Mojsija jer nije bio zadovoljan sa službom koju je dobila njegova porodica pa je tražio da bude svećenik kao i Aron i njegovi sinovi što ga je koštalo života (isključenja). Tim primjerom su mi željeli reći kako i ja nisam bio zadovoljan svojim mjestom u skupštini jer sam svojim načinom istraživanja i tumačenja Biblije tražio za sebe onu službu i slavu koja je dana samo članovima Vodećeg tijela. Očito su se uhvatili za ovaj biblijski primjer koji im je poslužilo da opravdaju svoj postupak protiv mene iako sam im želio dokazati da se ovakav primjer buntovnog Koreja uopće ne može primijeniti na meni jer se ja nisam pobunio niti poticao druge na pobunu protiv autoriteta Zajednice. Nisam za sebe tražio veći položaj nego samo suradnju između Vodećeg tijela i ljudi poput mene na zajedničkom unapređivanju biblijske istine u okviru koji to dopušta i zahtjeva Božja Riječ. Problem je u tome što je Vodeće tijelo sebe izjednačilo s položajem Mojsija čime su sjeli na njegovu stolicu. Za sebe su uzeli i najistaknutije mjesto pomazanika koju su imali Aron i njegovi sinovi. Takav položaj u organizaciji je trebalo nekako držati visoko pozicionirano pa su sami sebi odredili zadatak tumačenja Biblije i prisvojili sveti duh koji samo njima može omogućiti da ispravno razumiju Božju riječ. Zatim su zatvorili mogućnost da Bog koristi bilo kojeg običnog čovjeka iz naroda da njih ispravlja, kao što je to koristio proroke u biblijskoj prošlosti. Takvim selektivnim korištenjem biblijskih primjera su željeli učvrstiti svoj autoritet i onemogućiti da ga bilo tko dovede u pitanje. Stoga su starješine u mom istraživanju Biblije vidjeli ono što je moglo izgledati kao pobuna protiv Mojsija i Arona. No zaboravljaju da su se izraelski kraljevi i svećenici kroz povijest uzdigli više nego im je bilo dopušteno čime su prisvojili položaj kojeg je nakon Mojsija mogao imati samo Isus Krist, pa su u obrani svog autoriteta često proganjali i ubijali (isključivali) ljude iz naroda koji su govorili u Božje ime. Isus im je zbog toga prigovorio jer su oni bili sinovi svojih očeva koji su progonili i ubijali proroke koji su se više podložili Bogu nego čovjeku koji je imao istaknutu poziciju u narodu.

Osim toga stav ovih sadašnjih starješina nije identičan sa stavom kojeg je imao brat C.T.Russell, a koji je tolerirao razlike u mišljenjima sve dok osoba ne bi negirala temelje kršćanske vjere i koji bi se pokazali kao protivnici “križa Kristova“. Kad isključuju nekog tko ne prihvaća "institucionalnu istinu“, oni automatski nameću strah kojim prisiljavaju da svatko prihvati tu "istinu“ samo zato što iza nje stoje članovi Vodećeg tijela, pa makar se ona na kraju trebala mijenjati ili čak odbaciti. Međutim oni za svoje postupke isključenja nemaju opravdanje niti bilo koji primjer zapisan u Bibliji pa se hvataju nekih primjera koje vade iz konteksta. No za njihove postupke se i te kako može uzeti u obzir primjer židovskih religioznih vođa koji su pod prijetnjom izopćenja ulijevali strah među Židove da ne prihvate Isusa za Mesiju jer to nije bio njihov službeni stav. Budući da su sjeli na Mojsijevu stolicu oni su Isusa također mogli gledali kao Koreja koji se pobunio protiv njihovog autoriteta. Oni su bili ti koji su izopćavali svoje članove koji su voljeli Jehovu i Sveto Pismo samo zato što nisu prihvatili službeno gledište svojih pozicioniranih učitelja nego samo ono što su mogli zaključiti svojim vlastitim razumom.

I tko je onda kriv što sam ja primoran koristiti ovakve primjere židovskih religioznih vođa, kad u njima vidim neke slične stavove i postupke koje koristi vodstvo Zajednice. Oni u mom korištenju takvih primjera i u mojoj takvoj terminologiji vide nepoštivanje njihovog autoriteta, dok olako i izvan konteksta koriste neke biblijske primjere poput Koreja, Oze, Himeneja i Fileta da bi okarakterizirali moj stav, bez da se pitaju koliko su time obezvrijedili moju vjeru i povrijedili moje dostojanstvo. Oni u meni žele vidjeti Koreja kao što su ga farizeji mogli vidjeti u Isusu. Naime, farizeji u Isusu nisu mogli vidjeti ništa loše, ali kako bi obranili svoju stolicu u njemu su vidjeli Koreja pa su ga osudili i ubili.

Nikša: Mi vrlo cijenimo to što si nas ti pozvala. Pokazuješ da ti je veoma, veoma stalo. Ne gledamo to tako površno. Razumijemo da duboko suosjećaš sa svojim suprugom, da ti je teško, nešto vidiš da će se nešto poremetiti sada. Ali Jehova i mi vidimo stvari na koji način mi možemo pomoći Danijelu. Danijel treba jedno vrijeme dubljeg razmišljanja o toj stvari. Da nismo reagirali, onda ne bi bio možda ni naveden, ako jest naveden, da dublje razmišlja o ovom što smo mi sad elaborirali, čuvajući se da ne spominjemo iznova stvari koje smo u pravnom odboru odradili.

Željka: Ali zašto nije moglo... to tako... to konačno napraviti, nego, ako je to tako, valjda postoji prvo neka mjera ukora ili ne znam...

Ante: To je jedna stvar koja isto o njoj možeš razmišljati. Može postojati ukor za neka postupanja, a može biti i obilježavanje.

Željka: A zašto se to nije napravilo...

Ante: Gledaj, za neke stvari može biti obilježavanje, ali za ovakve stvari ne postoji obilježavanje. Za ovakve stvari postoji jedino pravni odbor, a u njemu može biti, ili nazovimo to tako, ukor ili isključenje.

Primjedba: Zajednica smatra da obilježavanje nije povezano sa uklanjanjem grešnika iz kršćanske sredine. No Biblija po mom dubokom uvjerenju govori drugačije. Biblija nigdje u kršćanskim spisima ne spominje izraz “isključenje“ ali spominje izraz “obilježavanje“ koje se može dovesti u vezu sa raznim prestupnicima. Naime, skupština je mogla nekog člana javno obilježiti kao osobu s kojom se ne bi trebalo prisno družiti zbog činjenja nekog grijeha, bez obzira da li je riječ o velikom ili manjem grijehu. Naime, ako se osoba ponaša na određeni način koji nije dostojan jednog kršćanina onda ga se takvim obilježavanjem javno označilo kako bi ga se pred svima uklonilo iz zajedništva, ali ga se i dalje smatralo kao brata kojeg je trebalo opominjati i navesti na pokajanje i ispravljanje. Kad se nekoga javno obilježi onda cijela skupština može doprinijeti njegovom duhovnom oporavku.

Naša Zajednica je uvela svoj sistem kažnjavanja po uzoru na Mojsijev zakon koji je tražio da se grešnika ubije i time odstrani iz zajednice. Po toj bi logici isključenje trebalo biti čin po kojem više nema povratka sve dok Jehova toj osobi ne presudi za vrijeme vječnog suda. Međutim takav oblik kazne se ne spominje u kršćanskim pismima pa se isključenje kakvog provodi Zajednica ne može dovesti u vezu sa takvim biblijskim stavcima. Jedini način da se nekoga odstrani je bilo javno obilježavanje što je bilo krajnja mjera kažnjavanja jer je uključivalo zahtjev da se braća s takvima prisno ne druže. Pavle je govorio o osobama koji nisu živjeli bogobojazno nego neuredno, pa je rekao: “Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju ste primili od nas... A ako tko ne posluša ono što smo rekli u ovom pismu, obilježite gane družite se više s njim, da se postidi! Ali ne smatrajte ga neprijateljem, nego ga opominjite kao brata.“ (2.So 3:6,14,15). 

Ovdje se opisuje situacija po kojoj se dotične neposlušne i nepokajničke grešnike činom obilježavanja uklanjalo iz kršćanskog zajedništva. On je mogao poput nevjernika dolaziti na sastanke, ali se braća više nisu s njim družila po načelu – “nespojivosti svjetla i tame“. Skupština je trebala biti oprezna na način da je trebala napraviti ravnotežu između odvajanja od takve braće i mogućnosti da se s njima ipak komunicira kako bi ih se i dalje opominjalo i poučavalo. Znači, nije se išlo tako daleko da ga se kažnjavalo na način da nitko, pa ni rodbina nije s njim smjela komunicirati. Cilj obilježavanja i odvajanja je bio da se takvi postide i pokaju. To možemo povezati sa jednim primjerom zabilježenim u poslanici koju je apostol Pavle uputio skupštini Korint u kojoj je jedan brat bio u nezakonitoj vezi sa ženom svoga oca. Takav brakt se također može smatrati neurednim životom, odnosno životom koji nije uređen po Božjim mjerilima niti po predaji koju su kršćani primili od apostola. Zato je za taj slučaj Pavle rekao da treba “ukloniti iz svoje sredine onoga koji je počinio to djelo... da takvoga predate Sotoni da se odstrani tjelesni utjecaj...“ (1.Ko 5:2-5). Obilježavanje je ovdje uključivalo jasno davanje do znanja pred skupštinom da je takva osoba zbog tjelesnog utjecaja grijeha upala u zamku Sotone. Nije se nekoga moglo ukloniti iz kršćanske sredine a da ga se prethodno nije obilježilo kao grešnika. Kad se nekoga obilježi i službeno preda Sotoni, to nije značilo da ga se skupština trebala potpuno odreći. Zato je činom obilježavanja trebalo razdvojiti svjetlo od tame i dobro od zla kako se skupštinu ne bi dovelo u vezu sa bilo kojim grijehom.

Onoga tko nije vršio Božju volju nego volju Sotone je trebalo javnim obilježavanjem ukloniti iz kršćanske sredine na način da se s tom osobom nije trebalo imati nikakvo duhovno zajedništvo. Tim činom on je i službeno od strane skupštine predan Sotoni. Zato u nastavku Pavle piše. “Ali sada vam pišem da se prestanete družiti sa svakim tko se zove brat, a tko je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori o drugima ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim i ne jedite!“ (1.Ko 5:11). Kao što vidimo, takvu se braću trebalo izbjegavati, odnosno s njima se nije smjelo prisno družiti zbog njihovog grešnog načina života. To ograničavanje nije značilo potpuni prestanak bilo kakve komunikacije jer se takvim buntovnim osobama koji neuredno žive trebalo pomagati da se izvuku iz Sotonine zamke. Od starješina se tražilo slijedeće: “ A Gospodinov rob ... treba poučavati one koji su buntovni, ne bi li im Bog dao da se pokaju pa da dobro upoznaju istinu  te da se urazume i izvuku iz Đavlove zamke, u koju ih je on žive uhvatio da vrše njegovu volju.“ (2.Tim 2:24-26). Pavle ni ovdje ne traži da se takve potpuno izolira iako ih se predalo Sotoni, nego da ih se poučava i navede na pokajanje kako bi se izbavili iz Đavlove zamke. U nastavku Pavle opisuje o kakvim je ljudima riječ pa kaže da će takvih ljudi koji se zovu braća a ne žive uredno naročito biti “u posljednjim danima, jer će biti, sebični, pohlepni za novcem, umišljeni, oholi, hulnici, neposlušni roditeljima, nezahvalni, nevjerni, bezosjećajni prema drugima, nespremni na bilo kakav dogovor, klevetnici, neobuzdani, okrutni, bez ljubavi prema dobroti, izdajnici, svojeglavi, ponosni, više će voljeti užitke nego Boga i naizgled će biti bogobojazni, ali neće bogobojazno živjeti. Takvih se kloni. Jer od njih dolaze oni ... što uvijek uče, ali nikako da dobro upoznaju istinu. I kao što su se Janes i Jambres protivili Mojsiju, tako se i ovi protive istini. To su ljudi krajnje pokvarena uma, kojima nema mjesta među pravim vjernicima“ (2.Tim 3:2-8).

Ovdje su u istu grupu stavljeni različiti vidovi grešnika koji žive neuredno. Takvi nemaju mjesta među pravim vjernicima i zato ih se trebalo javno obilježiti i kloniti. To su oni koji nikako da dobro upoznaju istinu pa se ponašaju neuredno. Međutim neki od njih idu toliko daleko da se “protive istini“ pod utjecajem krajnje pokvarena uma. Protiviti se istini je uspoređeno s onima koji su se protivili Mojsiju. Budući da je Isus ta “istina“, a ne Vodeće tijelo, onda je riječ o onima koji idu toliko daleko da se protive Isusu tako što odbacuju njegovu ulogu Otkupitelja i Spasitelja. Riječ je o varalicama, protivnicima ili antikristima. Da li je njih trebalo kazniti nekim činom službenog isključenja koji bi podrazumijevao potpunu izolaciju od takvih? O tome Biblija ne govori osim što kaže da se takve ne prima u dom i ne pozdravlja (2.Iv 7-11). Budući da su se svojim stavom i učenjem javno odrekli Krista, onda više ne mogu biti naša braća po Kristu pa ih se više ne može opominjati kao braću a niti pozdravljati kao braću. Njih se obilježilo kao antikriste. To je ono što uči Biblija, dok naša Zajednica pod vodstvom Vodećeg tijela uči i postupa sasvim drugačije. Oni sebe uspoređuju s Mojsijem, a svoju “institucionalnu istinu“ kao jedinu nepobitnu “istinu“, pa zabranjuju da se bilo tko svojim stavom i razmišljanjem suprotstavi toj istini, a time i njima. Stavljajući se u ulogu Mojsija a time i Krista, oni brane svoj autoritet, a u onima u kojima vidi prijetnju osuđuju kao ljude pokvarena uma kojima nema mjesta među njihovim članstvom.

Željka: Zašto nije barem ukor?

Ante: Zato što se ukor temelji na pokajanju.

Nadopuna: Ovdje se misli na mjeru javnog ukora koja je kao kazna blaža od isključenja. Javnim ukorom osoba samo gubi neke prednosti u skupštini ali ga se i dalje smatra bratom. On se čak daje onima koji su se pokajali ali je u međuvremenu njihov grijeh postao poznat ostalim članovima skupštine. Međutim Biblija javni ukor ne povezuje sa onima koji su se pokajali, nego sa onim grešnicima koji uvijek iznova čine neki grijeh, a koje se trebalo ukoriti pred svima jer piše: “One koji čine grijeh ukori pred svima da i drugi imaju straha.” (1.Tim 5:20). Ovaj ukor o kojem piše Pavle se provodi javno. To je značilo da se dotičnoga trebalo pred cijelom skupštinom obilježiti kao grešnika i tako javno ukoriti kako bi bio naveden na pokajanje. Kao što vidimo, to se nije činilo prema onima koji su možda jednom počinili grijeh nego prema onima koji konstantno "čine grijeh“ i ne kaju se. Sve dok se nakon javnog ukora, ne pokaje, grešnik nije mogao imati udjela u skupštinskim aktivnostima niti je mogao imati duhovno zajedništvo sa skupštinom. To je ukor koji je uključivao javno obilježavanje kao mjeru kojom se grešnika odvajalo od zajednice kršćana. U biti ovakav javni ukor ili obilježavanje o kojem govori Biblija je trebao biti najstroža mjera kojom se skupština distancirala od grešnika. No i dalje ga se moglo opominjati kao brata što je različito od najstrože kazne isključenja kojeg provodi naša Zajednica. U biti, ako je netko konstantno činio neki grijeh koji je jasno označen u Bibliji, onda je trebao biti javno obilježen kao grešnik i primiti takav javni ukor po kojem bi ostalim članovima bilo dano do znanja da s takvima do daljnjega nemaju nikakvo duhovno zajedništvo. Javnim ukorom pojedinca se utjecalo i na ostale članove kako bi imali onaj strah koji bi ih sprečavao da i sami ne upadnu u grijeh koji bi ih odvojio od Boga, a time i od zajednice.

Željka: Ali on ne pokazuje kajanje?

Ante: To, to će te morati vas dvoje razgovarati, a s druge strane, osoba može... sad gledaj, što je jako bitno, on može prije pravnog odbora pokazati pokajanje, može u toku pravnog odbora pokazati pokajanje, a može tek nakon odluke pravnog odbora pokazati pokajanje. U prva dva slučaja osoba može biti ukorena, a u trećem slučaju iako se poslije kaje, ona se isključuje. Zato, isključenje je jedna priprema od Jehove da bi tu osobu potaklo na razmišljanje. I ukor je jedna priprema...

Nikša: I ukor ide s pravnim odborom, zato nemoj misliti ... to je bit ukora...

Željka: Ali zašto nije ukoren?

Ante: Pa, zato što ukor mora uključiti pokajanje.

Primjedba: On kaže da sam ja mogao biti ukoren (u smislu kojim to Zajednica čini) samo onda ako sam se pokajao najkasnije pred pravnim odborom. To bi značilo da bi ja bio javno ukoren pred svima nakon pokajanja što je suprotno samom činu ukoravanja kojemu je svrha navesti osobu na pokajanje. Međutim, ukoriti nekoga znači pomoći mu ispraviti misli, stavove i postupke na način da mu se ukaže gdje griješi. Tek nakon takvog ukora se može očekivati pokajanje, a ne da se ukor daje nakon pokajanja. Nakon pokajanja slijedi opraštanje i pomaganje grešniku da duhovno ojača. Očito su i tu neke stvari krivo postavljene. Osoba se pokaje, o oni mu kažu da će se pred skupštinom čitati da je on u ime cijele skupštine ukoren i da jedno određeno vrijeme neće imati neke prednosti kao član skupštine. Međutim, David je nakon primljenog ukora i pokajanja i dalje ostao imenovani kralj. Nije ga trebalo pred cijelim Izraelom ukoravati ako se već bio pokajao. Zato ne treba skupštini objavljivati da se dotični brat ili sestra do daljnjega nalaze pod ukorom. Javni ukor ide uz javno obilježavanje onoga tko i dalje čini grijeh i ne kaje se. Kad se nekoga obilježi i ukori pred svima onda je to dokaz da je dotični nastavio živjeti kao grešnik. On je prije obilježavanja trebao biti opomenut i ukoren čak i više puta. Zato nije točno da se ukor temelji na pokajanju. Ukor se daje prije pokajanja, nakon čega se mogu samo odrediti neka privremena ograničenja dok se ne riješe, umanje ili uklone posljedice koje grijeh za sobom nosi. Oni koji odbacuju ukor i ne kaju se trebaju biti obilježeni kao grešnici na privatnoj ili skupštinskoj razini, ovisno o tome da li je zgriješio prema čovjeku ili Bogu. To je ono što uči Biblija, dok naša Zajednica i tu postupa sasvim drugačije. Naime, ona izriče javni ukor nekome tko se pokajao, a tko se nije pokajao njega isključuje i potpuno izolira od skupštine, a isključenje također smatraju javnim ukorom.

Željka: Al' se (Danijel) nije pokajao?

Ante: Sad to pokazuje stvari...

Željka: Jel on razumio da ...

Danijel:  Ja sam doživio sve to kao saslušanje ...

Željka: U tom je stvar.

Danijel: Nisam očekivao da je to samo sankcioniranje nego saslušanje jer je pitanje glasilo: “Kad i u kojem dijelu svog života si ti izgubio ljubav prema istini?“ I sad naravno, ne možeš tek tako priječi preko tog pitanja ...

Ante: To je istina, nismo tu da važemo stvari, ali sad taj pojam “prema istini“ ti se objasnio što to znači. Tako da ne bi sad ispalo da smo mi, znaš ono, kad dođe inkvizicija, pa kaže: “zašto ne voliš Boga“ ne znam i te stvari... znaš, sad da ti ne pričam o tome..

Nikša: ... pa: “Priznaj! Priznaj“!

Željka: Zar se onda na Prizivnom odboru ne može to promijeniti u ukor ili nekako...

Ante: Ne, ne...ne može. Zato što Prizivni odmor samo razmatra da li je Pravni odbor postupio ispravno.

Nikša: On gleda gdje smo mi pogriješili, ako smo pogriješili.

Ante: Ako smo mi pogriješili onda će biti njihova odluka mjerodavna.

Nikša: Je.... Neku grubu povredu pravila ako smo napravili, zakona, nekog biblijskog načela...

Ante: ...ili nismo uvažili neke važne dokaze nečijeg pokajanja. Nema tu šta. Jehova sve zna. Nismo mi neki zavjerenici...

Danijel: Ako ti priznaješ nešto. Ja npr. to u vezi Vodećeg tijela i vjernog roba nisam pobijao nekom teorijom, nekom suprotnom naukom. Moj stav je još uvijek da oni trebaju samo uskladiti neke stvari. Zato nisam mogao razumjeti tu vašu sankciju (isključenje).

Ante:Gle, pogledaj. Pokajanje...  pokajanje, nije da sada ti dođeš i kažeš: “Ja sam pogriješio“. To nije pokajanje. Svaka osoba može u svakom slučaju pokazati pokajanje. Npr. jedna od stvari je da ako neko napravi, ne znam, krađu, jedan način je da mu nadoknadi štetu. U ovom slučaju nije šteta na takav način da bi danas sutra ti morao nešto napraviti. Imaš drugu stvar koju osoba može pokazati pokajanje u tom slučaju, a to je da prvo sam za sebe preispitaš svoje mjesto u Božjoj organizaciji i za sebe doneseš odluku da li si osoba koja daje duhovnu hranu, koja sudjeluje u pripremanju sirovina, serviranje i dostava robe ili je zaista osoba koja uživa tu duhovnu hranu. Tu odluku u sebi, to razmišljanje... nitko ne može znati što je u tvojoj glavi... Kako ćeš je donijeti?

Primjedba: Pokajanje u ovom slučaju bi značilo da sam trebao priznati kako sam se postavio u položaj Vodećeg tijela i da se stoga kajem jer ne želim više posezati za istraživanjem i tumačenjem Biblije i objašnjavanje njenih učenja kojima bi mogao dovoditi u pitanje trenutnu istinu. Budući da to nisam gledao kao grijeh ili pobunu protiv autoriteta, onda se nisam ni mogao kajati.

Danijel: Ali ja nisam znao da tu trebam nešto napraviti (po pitanju kajanja). Ja sam samo istraživao Bibliju i to je nešto sasvim razumljivo.

Ante: To je u redu, ali, sad nemoj misliti da pričamo nešto što je bilo na odboru, i što smo pričali, ali npr. evo samo se prisjeti na jednu stvar, a to je da, kao šta Vodeće tijelo uzima za duhovnu hranu svjetske izvore tako mogu uzeti izvor i od određene braće kroz objašnjenja određenih stvari. E sad, shvaćaš li, stvar je u tome šta braća sa ciljem uzimaju neke izvore, sa ciljem. A u ovom slučaju ti bi se postavio kao osoba koja njima šalje te stvari.

Primjedba: Ovdje mi se ponovo nameće krivica što sam svoje komentare i objašnjenja slao prema njima bez da sam bio ovlašten od njih. Ali ako oni u vrhu mogu uzeti sebi gotove informacije od braće koju su ovlastili za to, onda bi do istih ili novih informacija mogli doći i od ostale braće, na način da se braća u Odboru za pisanje konzultiraju sa informacijama koje dolaze iz raznih izvora, pa tako i od braće poput mene. Tako bi Vodeće tijelo na stolu imalo samo ono što je Odbor za pisanje istražio i predložio za novo i bolje razumijevanje. Zato sam se postavio kao osoba koja šalje i u tome nisam vidio nikakav problem. Oni su problem vidjeli u tome što se ja nisam postavio kao malo dijete koje samo postavlja pitanja, nego kao onaj tko ukazuje na neke pogreške i nelogičnosti u tumačenju Zajednice i koji daje svoje argumente. Zasmetalo ih je to što sam se postavio kao onaj koji čvrsto stoji iza onoga što misli i govori jer to može samo Vodeće tijelo. Međutim, ja nisam imao cilj da se moji zaključci pod svaku cijenu uzmu u obzir, nego da ih se najprije razmotri u svjetlu Biblije. Ja sam ih razmotrio u svjetlu novih dokaza i u takvom obliku poslao njima, odnosno braći u Odboru za pisanje koji su zaduženi za istraživanje raznih tema. Iznosio sam argumente za koje sam smatrao da su opravdani, ali sam prebacio odgovornost na njih da sve to uzmu u obzir kod ponovnog preispitivanja određene teme.

Danijel: Ne, ne koji šalje nego... ja sam za pisma, koja sam im poslao još odavno preko Betela, smatrao da to nije nešto novo nego sasvim razumljivo, normalno, čak u teokraciji koju je Jehova vodio kroz cijelu povijest. Ima primjera gdje je Jehova uvažavao gledište svojih anđela pa čak i običnog čovjeka na zemlji. Znači, Jehova se nije postavio kao “ja sam Bog, moja riječ je glavna“, nego je dao mogućnost čovjeku da on donese tu odluku i da je Jehova prihvati kao takvu. Znači u teokraciji postoji ta linija komunikacije koju sam ja kao takvu razumio kroz svoj kršćanski život i kroz proučavanje Biblije i njenih primjera. Nisam sebe smatrao da sam ja na nekoj margini, nego, kako sam vam uvijek govorio, dio jednog tijela koje funkcionira skladno. Znači, ta komunikacija mora teći, ne samo u jednom smjeru, nego i suprotno, od pojedinaca, preko skupštine, Betela, podružnice do Vodećeg tijela i nazad. Ta komunikacija postoji, ali (po nekim krutim pravilima) tu pojedinac kao što sam ja može ući samo ako je imenovana osoba negdje u Betelu, u podružnici ...

Ante: To može biti tvoje razmišljanje i shvaćanje, ali Danijele, pitanje je da li je to tako. Znači, u nekim stvarima, ustroj...

Danijel: Ali u Bibliji nema nekog konkretnog primjera protiv ovoga što sam ja radio.

Ante: Ti znaš da kod ljudskog tijela, da uzmem takvu usporedbu, put srca ne ide ista krv, jedna ide od srca, a druga se vraća u srce. Različita je po sastavu, različita je čak i po funkciji. Jedna ti u jednom smjeru snabdjeva stanice sa kisikom, a druga čini mi se da ga vraća u pluća i natrag u srce. Zašto to želim reći? Zato što u duhovnim stvarima, pouka i objašnjenje idu od Zajednice put prstiju i udova i to. A s druge strane, pitanja, zahtjev za objašnjenje idu natrag. Zato može biti tvoje pitanje Betelu, ali postoje stvari da nešto riješiš i prije nego uputiš pismo Zajednici. Ali u vezi učenja ide samo u jedan smjer.

Danijel: To je točno, normalna stvar, ali kao što sam htio objasniti, ... mi smo kao “tijelo“ koje unutar sebe komunicira i informacije primamo putem osjetila. Točno je da krv dolazi do srca, ali informacija o kojoj ja govorim se vraća nazad do “mozga“, ne do srca, nego do mozga. Ja nisam “srce“ koje (putem krvi) opskrbljuje “tijelo“ hranjivim sastojcima i kisikom, nego možda “prst“ koji ima doticaj sa vanjskim svijetom i koji ima osjetilo na sebi koje može dati informaciju “mozgu“ u vezi nekih stvari koje svjesno dodiruje prstom ili ih želim malo bolje opipati kako bi zaključio o čemu se radi. To je informacija koju ja mogu osjetiti “prstom“, a koju “oko“ kao takvu ne vidi. Ta stvarnost između svih vrsta osjetila donosi “mozgu“ jednu informaciju koja može biti korisna u određenom momentu. “Mozak“ tu informaciju obradi i ona postane sastavni dio cijelog “tijela“. Zato sam ja sebe osjećao kao dio takvog “tijela“. Da sam možda neki drugi tip osobe, možda onaj koji nema taj afinitet prema Bibliji, vjerojatno ne bi nikad osjećao sebe u ovom smislu. Pavle je rekao da “noga ne može reći ruci ne trebam te, ti nisi važna“. Zašto bi se ruka osjećala i mislila “ja nisam dio tijela jer ja nisam noga“. Ja sam se upravo tako osjećao kao ta obezvrijeđena “ruka“. Ja moje mjesto u organizaciji nisam mogao definirati, kao da sam bio nedorečen i to osobama poput mene teško pada.

Ante: Da, sad je u pitanju samo jedna stvar. Da li ti znaš svoje mjesto u organizaciji? Tebe neke stvari  mogu zbunjivati, mogu ti biti nedorečene. Imaš situaciju da neki brat.... sad gledaj, ti možeš razmišljati kod svog proučavanja da imaš to dublje shvaćanje stvari i misliš da bi trebao biti osoba koja bi sudjelovala u pripremanju sirovina ili stvari za duhovnu hranu. Ne pripremaš cijelu hranu, ali bi svojim zaključcima mogao sudjelovati u barem začinu ili dekoru nečega što može zaista biti ukusan obrok. To može biti tvoje shvaćanje. No, imaš drugu stvar Danijele. Imaš i osobe koje smatraju da su pomazanici. Shvaćaš li. Sad možemo pričati o tome da su one te osobe ili mogu biti osobe koje nemaju taj osjećaj ali misle da je to tako pa uzimaju simbole. Oni mogu biti uvjereni da su oni ti koji su izabrani za to. S te strane, Zajednica ne može njima suditi. Zato tamo piše koliko je osoba uzelo simbole, a ne piše koliko je pomazanika. I njima ne možeš suditi, a o ovim stvarima možeš suditi.

Nikša: Simbole je uzelo sedam tisuća...

Ante: I ne moraju biti svi pomazanici... Ali u vezi duhovne hrane i tom dijelu tijela, zna se ko ima koju ulogu. Zašto ti misliš da bi ti mogao biti ta osoba koja je “prst“. Shvaćaš li? Ja te ne želim podcijeniti. Želim reći da svatko od nas može nešto mislit. Ali pusti sad to, nego treba stvari gledati u okvirima koje su mi date kao odabir. Ono što ti je pruženo to možeš izabrati, a ne nešto drugo. Ako nisi dio Vodećeg tijela i vjernog i razboritog roba, što možeš izabrati u tom tijelu da služiš? Shvaćaš li? Po sadašnjim stvarima ti nisi osoba koja priprema hranu, koja priprema sirovine, nego samo osoba koja koristi tu hranu kao što to rade mnogi koji su pomazanici čak, koji su dio vjernog roba kao takvog.

Primjedba: Budući da oni nemaju nekih vidljivih dokaza po kojima bi mogli dokazivati ili osporavati onu braću koja za sebe kažu da su Svetim duhom pomazani za Isusove suvladare, onda dozvoljavaju toj braći da se pred drugima prikazuju u tom svjetlu iako s njihove strane postoje sumnje da je riječ o lažnim pomazanicima. To su osobe koje u srcu zaključe da su postali pomazanici (vidi Stražarska kula, 1.5.2007. str 30). Oni im ne sude da su prešli granicu i da su time pokazali nepoštivanje prema Isusu kao najvećem autoritetu. Znamo da je Isus prekorio svoje apostole koju se samoinicijativno željeli postaviti u položaj njegovih suvladara. Zašto onda i oni to ne učine ukoliko zastupaju Isusov način razmišljanja i postavljanja stvari. Ako je Vodeće tijelo komunikacijski kanal, zašto se onda Krist preko njih ne obrati tim lažnim pomazanicima. Ako nemaju načina da takve prekoravaju, zašto onda prekoravaju one koji tvrde da ih je vjerojatno Božji duh vodio kod istraživanja Biblije? Zašto njihovu tvrdnju smatraju napadom na svoj autoritet? Zar je njihov autoritet veći od Kristovog? Zašto tvrde da sam prešao granicu i zastranio? Ja sam im čak želio dati vidljive dokaze na temelju Biblije koji bi ih uvjerili da moje tvrdnje nisu za odbaciti, a kamo li za osudu. To što su oni moje istraživanje Biblije smatrali povredom njihovog prava, je potpuno neutemeljeno na Bibliji, ali je utemeljeno na stavu kojim se pod svaku cijenu želi sačuvati autoritet Vodećeg tijela koje se želi nametnuti kao jedinstveni kanal preko kojeg sveti duh komunicira s nama i daje nam duhovnu hranu temeljenu na Božjoj Riječi. Nažalost, oni do sada to nisu mogli ničim dokazati i stoga je jasno zašto imaju takav negativan stav prema drugima koji otvorena uma pristupaju čitanju i istraživanju Biblije. Svaka biblijska istina dolazi od svetog duha i nije važno tko ju je izrekao nego što je dotični rekao. U tom svjetlu treba po savjetu apostola Ivana ispitivati nadahnute izjave u svjetlu Biblije, a ne ih odmah odbaciti po mjerilima jedne organizacije. Ako nekoj vjerskoj instituciji i njihovom vodstvu nije toliko važno što je rečeno i da li je to istina, nego tko je to rekao, onda oni promiču jedan opasan stav kojeg su u prošlosti imali samo samozvani proroci i lažni apostoli.

Nikša: Ti možeš biti izvrstan učitelj i izvrstan komentator i po vokaciji to i jest tvoj dar, ali što ti želimo reći. Mi od tebe očekujemo da u budućnosti jednog dana, da budeš aktivan komentator, da svojim komentarima na temelju Kule stražare koja je pisana na temelju Biblije, možeš obradovati i jačati skupštinu. Na neki način to u posljednje vrijeme nismo mogli vidjeti od tebe ko zna od kad, i rekao si nam svoj stav. Zbog čega, zašto? ...

Nadopuna: Točno je da sam prestao davati komentare jer sam se po pravilima morao držati mišljenja i tumačenja s kojima se nisam mogao složiti. Nisam smio postavljati pitanja ili davati argumente koji bi uzimali u obzir drugo mišljenje. Zato sam na neke studijske članke dao komentare braći starješinama, ali ne na javnim sastancima nego samo putem meila. Evo prvi primjer:

Dragi brate!

Ovo je moj prešutni komentar kao reakcija na komentar kojeg se moglo čuti na razmatranju članka "Anđeli...“. U stavku 15. je pisalo:

"Anđeli su nam primjer i što se tiče strpljivosti. Premda su jako zainteresirani za Božje svete tajne, nisu im sve otkrivene. Biblija kaže: “U to i anđeli žele zaviriti” (1. Petr. 1:12). Što poduzimaju u vezi s tim? Strpljivo čekaju dok Bog ne kaže da je došlo vrijeme da se “preko skupštine” obznani “raznolika mudrost Božja” (Efež. 3:10, 11)“ (Stražarska kula, 15.5.2009. str.24. st.15).

Vašim komentarom na sastanku je bio stavljen naglasak na to da ‘oštroumna braća u skupštini poput anđela moraju šutjeti i strpljivo čekati da Bog preko skupštine obznani svoju raznoliku mudrost’. Znam da se taj komentar odnosio na mene. Smatram da to pravilo, po kojem ‘oštroumni moraju šutjeti’ funkcionira na štetu cijele Zajednice. Toga sam postao svjestan kad sam i sam uvidio da se kroz skupštinu obznanjuje, ne samo Božja mudrost, nego i ona ljudska. Naime, sve dok ‘oštroumna braća’ moraju šutjeti druga će braća i dalje ‘preko skupštine obznanjivati i onu ljudsku mudrost’ sve dok to Bog navodno odobrava. Ta ljudska mudrost je prisutna u tumačenju mnogih biblijskih stavaka tako da je, očito nesvjesno, preko takvih tumačenja prekrivena ona izvorna Božja mudrost, što nam ne ide na čast kao onima koji se hvale da zastupamo samo istinu.

Ja već odavno ‘šutim’ na skupštinskim sastancima jer ne želim u spornim stvarima dovoditi u pitanje neke izjave i tumačenja. Da sam u skupštini želio vašem komentaru dodati svoj, tada bi rekao:

"Sasvim je u redu kad se preko skupštine obznanjuje Božja mudrost, no što ako se preko skupštine nesvjesno obznanjuje ljudska mudrost – da li oštroumna braća i tada moraju šutjeti?“

Takvim komentarom bi ostavio otvoreno pitanje u mislima svih prisutnih. No ja sam i to prešutio, ali sam zato slobodan da vam objasnim kako komentar o tome da ‘oštroumni moraju poput anđela šutjeti i čekati’ nije na mjestu jer se osniva na biblijskim stavcima iz 1.Petrove 1:12 i Efežanima 3:10 koji nemaju nikakvu zajedničku povezanost. Naime, Isus nije postavio stvari tako da on preko svoje zemaljske skupštine obznanjuje svojim anđelima neke tajne i istine. Postoje tri biblijska argumenta koja želim navesti:

1) Ako uzmemo kontekst, onda Pavle uopće ne misli na anđele kao "vladare i vlasti na nebesima" nego na ljudske vladare. Izraz "na nebesima" se ne odnosi na doslovna nebesa gdje prebivaju anđeli, nego na uzvišen položaj vladara i vlasti u odnosu na ljude koji su im podložni. Tako apostol Pavle kaže da kršćani "trebaju biti podložni i pokorni  vladarima i vlastima" koji na zemlji zauzimaju svoj visoki položaj (Tit 3:1). Naime, on kaže da je "svaku vlast postavio Bog na njezin položaj", pa je razumljivo da one imaju visoki ili nebeski položaj (Ri 13:1).

Kad su u pitanju ‘nebesa’ koja zauzima Kristova skupština na zemlji onda se ona odnose na uzvišeni položaj službe i odgovornosti koju od samog početka dobivaju vjerni i zreli muževi u skupštini koja je Svetim duhom povezana sa samim nebom. Te kršćane je simbolično govoreći Bog ‘uskrsnuo’ i ‘posjeo na nebesa’. (Ef 2:6). Njihove službe u skupštini odgovaraju ‘nebeskim mjestima’ jer služe interesima nebeskog Kraljevstva. Preko njih Jehova i Isus provode svoju nebesku vlast. Zato se za sve starješine u svim skupštinama može reći da su kao darovi u ljudima postali ‘robovi’ za Krista koji ih je u svom ‘kraljevstvu’ postavio na ‘nebeska mjesta’ u skupštini. Oni koji se nalaze na tom nebeskom položaju mogu svijetliti poput nebeskih "zvijezda", ali također mogu zbog svoje nevjernosti pasti s neba na zemlju (Ot 1:20; 2:1,5; 12:4). Biblijski izrazi ‘zvijezde’ i ‘nebesa’ imaju svoje simbolično značenje kako bi se ukazalo na uzvišeno mjesto (‘nebesa’) na koje su postavljeni nadglednici u ‘kraljevstvu Isusa Krista’ ovdje na zemlji (Kol 1:13). Nebo ukazuje na visoki položaj tako da se umjesto biblijskog izraza ‘nebeski’ može koristiti i svjetovni izraz ‘visoki’. Tako npr. imamo izraze kao što su ‘visoki dužnosnik’, ‘visoki povjerenik’, ‘visoki državnik’ i sl.

Vršeći određene službe, nadglednici su podređeni Kristu koji je glava skupštine, a kojega je Jehova "podigao iz mrtvih i posjeo sebi zdesna na [nebeskim mjestima]  daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave…" (Ef 1:20-23; bi2-C). Zato Pavle kaže da se Isus nalazi ‘daleko iznad svih nebesa’, što podrazumijeva da postoje i druga ali niža ‘nebesa’ (Ef 4:10). Isus se nalazi ne samo ‘iznad nebesa’ svoje zemaljske skupštine, već i iznad svake svjetovne vlasti. Tako se svjetovna ‘nebesa’ nalaze, ne samo ispod Kristovog nebeskog položaja, nego čak ispod ‘nebesa’ onih koji su postavljeni u skupštini. Zbog toga je crkva u prošlosti iskoristila tu činjenicu kako bi svoju vlast stavila iznad svjetovne vlasti. Naime i za svjetske vlasti i vladavine koje su u rukama Sotone i demona Pavle u Efežanima 3:10 i 6:12 kaže da sjede na ‘nebesima’ ili ‘nebeskim mjestima’. Zašto? Zato jer oni sačinjavaju ‘nebo’ ovog zlog poretka. To je razlog da ih se naziva ‘višim vlastima’ ili ‘vlastima’ kojima je Bog dao djelomičnu vlast(Ri 13:1). Sotona je postavio svoje nebesko ‘prijestolje’ na zemlji. Tu na zemlji je preko ‘vladara i vlasti’ zauzeo simbolična ‘nebesa’ koja će u budućnosti pripasti Isusu i njegovim suvladarima. Zato je Bog, koristeći taj izraz ‘nebesa’, mogao reći da će se ‘na nebesima njegov mač natopiti’ (Iz 34:4,5; Ot 2:13).

Svi koji u ovom poretku imaju od Krista dani autoritet sjede na ‘nebeskim mjestima’ u skupštini i kao takvi predstavljaju ‘nova nebesa’ koja čekaju da na zemlji preuzmu vladalački autoritet (2.Pe 3:13). Bog je tako preko svog Sina usred sotonskog poretka uspostavio nebesku ‘upravu’ koju je dao u ruke Isusovom ‘upravitelju’. Ta uprava će postojati i ‘u poretku koji dolazi’ (Ef 1:21). Te činjenice predstavljaju Božju mudrost u vezi Krista i njegove kraljevske uloge koju je trebalo obznanjivati putem dobre vijesti. Zato Pavle kaže: "Svrha je toga bila da se preko skupštine sada vladarima i vlastima na [nebeskim mjestima] obznani raznolika mudrost Božja prema vječnom naumu koji on ima u vezi s Kristom…" (Ef 3:10,11).

2) U kontekstu svega ovoga, apostol Pavle je u stavcima prije, spomenuo da je "njemu ukazano povjerenje da dobru vijest obznani ljudima" (Ef 3:8,9). Međutim, on je tu dobru vijest o Kristu trebao obznanjivati i "kraljevima" jer ga je Isus kod postavljanja u službu ovlastio da "nosi njegovo ime neznabošcima i kraljevima", "malima i velikima“ (vidi Dj 23:11,24; 26:22,26,32). Ta činjenica se uklapa u stavke Efežana 3:8-10 prema kojima Pavle najprije spominje "ljude" (‘male’) a zatim i "vladare i vlasti na nebesima" (‘velike’) kojima se "preko skupštine" kojoj je i on pripadao "trebalo obznaniti Božja raznolika mudrost" (Dj 9:15).

3) Biblija nigdje ne ukazuje da anđeli na nebu trebaju čekati da im Jehova ‘preko skupštine’ obznani neku svoju tajnu povezanu s Kristom. Budući da ljudi na zemlji često imaju iskrivljena tumačenja koja s vremena na vrijeme moraju mijenjati i korigirati, onda je jasno da se anđeli ne mogu čekati i osloniti se na zemaljsku skupštinu koja je često govorila da iza njenog - sada pogrešnog - tumačenja stoji Isus. Anđeli bi bili zbunjeni kad bi prihvaćali neka tumačenja koja naizgled odgovaraju istini, a kasnije se pokažu kao pogreška. 

Prema tome, kontekst same poslanice Efežanima, a i širi kontekst povezan sa Pavlovom službom, nam jasno objašnjava da Bog svoju mudrost u vezi Krista ne obznanjuje svojim anđelima preko skupštine.Preko skupštine se Božja mudrost obznanjuje svim vrstama ljudi, ‘malima i velikima’,i običnim ljudima i zemaljskim vladarima i vlastima koji će morati prepustiti svoju vlast Kristu. Anđeli samo žele poput nas svojim očima zaviriti u ‘ono slavno što dolazi poslije patnji koje su zadesila Krista’ na zemlji(1.Pe 1:11,12). Sasvim je razumljivo da Jehova ima pravo u svoje vrijeme otkrivati što donosi budućnost. No, anđeli će kao i do sada biti svjedoci mnogih stvari koji se pripremaju na nebu prije nego se obznane i budu očite nama na zemlji.

S ovim primjerom sam vam želio reći kako naši komentari na sastancima mogu izaći iz konteksta ako ne zavirimo dublje u kontekst Biblije. U zadnjih nekoliko godina sam često bio svjedok toga, ali sam jedno vrijeme šutio i istraživao mnoge biblijske stavke kojima sam vratio izvorno značenje. Smatram da je sasvim u redu šutjeti kad se "preko skupštine obznanjuje Božja raznolika mudrost". No, što ako se ‘preko skupštine obznanjuje ljudska mudrost’, da li onda oštroumna braća moraju šutjeti? Biblija nas savjetuje da "ispitujemo izjave koje je navodno nadahnuo Bog kako bi vidjeli da li takve izjave potječu od Boga" (1.Iv 4:1). Čak je i Pavle upozorio kršćane da je moguće da "i mi" tj. "i apostoli i drugi imenovani muževi mogu objaviti drugačiju dobru vijest od one koja je već objavljena" (Ga 1:8).

U Jeremiji 23:28,31 stoji: "onaj u kojega je riječ moja neka objavljuje riječ moju istinito!” “Što slama ima sa žitom?” kaže Jehova. “Evo, dolazim na proroke”, kaže Jehova, “koji svoje riječi govore, a kažu: ‘Došla je riječ Božja!’” Na sličan se način u izdanjima zajednice ponekad citiraju Božje i Kristove riječi, kojima se očito nesvjesno daje drugačije značenje. Osobno znam kako to izgleda kad se mojim riječima da pogrešno značenje. Zato ne mogu šutjeti, nego ću i dalje upozoravati svu odgovornu braću da zastupaju istinu iz Božje riječi. Na njima je da ne ignoriraju takva upozorenja koja su u pravilu često dolazila od pojedinaca iz ‘običnog naroda’. Ako Jehova kaže: “Što slama ima sa žitom?” , onda i mi trebamo paziti da se ljudskoj riječi ne daje Božje značenje i obrnuto.

Zamislimo kako bi svijet kršćanstva izgledao da su svi kršćanski vjernici a posebno oni oštroumni šutjeli s obzirom na sveprisutnu ljudsku mudrost koja se obznanjivala preko Katoličke crkve. Iako je vrh Crkve donosio neke promjene, najveće promjene su nastupile preko pojedinih ‘oštroumnih’ ljudi koji su doveli do reformacije i mogućnosti da se Biblija prevede na jezike mnogih naroda. Iako je to dovelo do osnivanja mnogih manjih kršćanskih zajednica, a time i do naše, ljudska mudrost je određenoj mjeri i dalje ostala prisutna u svima njima, pa tako i u našoj. Mi to čak i priznajemo, ali kao da ne želimo da netko od ‘običnog naroda’ postane toga svjestan kroz vlastiti ispitivanje i istraživanje Biblije. 

Kad ja čujem drugačiju dobru vijest od one koju su objavljivali apostoli i drugačija tumačenja od onih koja su postavljena od apostola, zar da šutim i olako prelazim preko toga?  Da se ‘oštroumnoj braći’, tj. onima ‘mnogima koji će posljednjim danima istraživati’, omogućilo da govore, danas bi naša skupština vjerojatno ‘obznanjivala isključivo Božju mudrost’ a ne i onu ljudsku koja nas u nekim čak važnim stvarima drži u zabludi (Da 12:4). Prva kršćanska skupština nije obznanjivala ljudsku mudrost sve dok nije došlo do prihvaćanja krivih učenja. A ako se želimo identificirati sa prvom skupštinom koju su vodili apostoli, onda bi se trebali distancirati od svega što je ljudsko i poticati ‘oštroumnu braću’ da ne šute nego da istražuju Bibliju i da nekom linijom komunikacije budu povezani sa onom izabranom braćom koja nose odgovornost da ‘preko skupštine obznanjuju Božju mudrost’.

Ja sam već ranije uputio ‘pismo’ zajednici s prijedlozima kako bi trebala funkcionirati naša organizacija po ovom pitanju jer vjerujem da bi tada ‘oštroumna braća’ po cijelom svijetu mogla biti povezana ‘preko skupštine’ sa Vodećim tijelom koje bi uzimalo u obzir njihove opravdane argumente. Ta ‘oštroumna braća’ se ne bi isticala kao pojedinci jer bi se i dalje samo ‘preko skupštine obznanjivala Božja mudrost’. Na ovo navedeno pismo od 14.11.2007. još nisam dobio odgovor od Zajednice pa smatram da nisi ni ti upoznat sa njegovim sadržajem. Stoga ti ovom prilikom dajem na uvid i razmatranje i to pismo. 

Nemoj mi zamjeriti što sam uvijek ovako opširan. Ne želim te umarati s ovim stvarima koje možda za sada nemaju vrijednost u tvojim očima, ali to je za sada jedini način da kažem ono što mislim, a da ujedno i šutim kako ne bi u ovo uvlačio druge. Međutim, kad bi tebe pitao da li imam po Bibliji pravo da istražujem Bibliju i sa drugom braćom raspravljam na temelju Pisma, što bi mi ti savjetovao?

Lijep pozdrav

Tvoj brat Danijel

Nikša: (nastavak) Na neki način i Željka je prestala komentirati. Možda mogu pretpostavljati. Da li te tvoj muž ponukao ili nije, to je vaša stvar...

Željka: Ne...

Nikša: Ali, ti si nekad komentirala.

Željka: Pa, rijetko, rijetko.

Nikša: Dobro ne želim sad ulaziti u te stvari.

Željka: Što se tiče Danijelovih istraživanja, ja gotovo skoro ništa ne znam. Eto skoro ništa ne znam.

Nikša: To nam je i on rekao...

Željka: Isto tako, njegova knjiga - nit sam je čitala, niti imam vremena za to. Ja sam više s drugim stvarima okupirana. I ne samo to, ja sam isto tako puno razočarana, jako puno. Ne znam, kad bi vam sad stala pričati od samog upoznavanja istine pa do dana današnjeg, jako puno sam razočarana.

Moje upoznavanje istine – kako je bilo? Došla sam kao izbjeglica kod svoje ujne u Njemačku koja je tada bila interesent. Ja sam pušila, ona je pušila. Ona je krenula u službu kao nekršteni objavitelj, a i dalje je pušila. Ona je radila pola radnog vremena a ja sam bila kući doslovno njena robinja. Morala sam čistiti, kuhati, spremati i morala sam, pošto je ona išla u njemačku skupštinu, morala sam podcrtavati njene časopise i publikaciju. Ako to ne bi napravila to bi bilo, ono, pravi pakao. Morala sam pod njenim pritiskom ići na sastanke, morala sam proučavati. Volila je piti, bila je alkoholičarka, do zadnjeg dana prije nego se krstila, to veće je, ne znam koliko cigareta ispušila. Sutra dan se išla krstiti. Nakon toga, nisam je vidjela da puši, ali osjetila se po duhanu, ali je i dalje nastavila piti. Kad sam i ja krenula i htjela upoznati Jehovu u pravom smislu, počela sam proučavati, odvikla sam se pušenja, nakon toga zatražila da budem nekršteni objavitelj. Prvi put kad sam išla u službu, normalno, u meni je bio neki strah, ali radovala sam se jer sam tada mogla posjećivati izbjeglice u jednom kampu u azilantski dom. Moja sestra je također bila kod te moje ujne. Kad sam drugi put tako išla, naišao je kod ujne starješina iz moje (jugoslovenske) skupštine, a tada je već bila malo nacvrckana, a ona je njemu svašta protiv mene izgovorila, kako sam otišla tko zna gdje, kako me nema po cijeli dan, da se ne javljam, da se ona brine. Moja sestra je umrla od straha što je ona njemu svašta govorila i brinula se što će sada biti samnom. Zato što je moja sestra dobila od jedne žene da čita onu knjigu koja govori protiv nas, onu “Zatvor bez zidova“ i zato se ona doslovno uplašila šta će biti kad ja odem u dvoranu i šta će meni napraviti starješine. To je bila subota, i kad sam se ja vratila kući, ona je na mene vikala i sutra dan kad sam došla u dvoranu, starješina je, prvo što je napravio, doslovno me ovako uhvatio za rukav, „Dođi ovamo. Kakav je to način, kako ti možeš otići, ne javiti se, ona je tamo umrla od brige, nema te“... Ja nisam mogla vjerovati iako me je sestra upozorila na to. Nisam mogla vjerovati, pa sam počela plakati i rekla sam ovoj sestri koja je sa mnom proučavala da odlazim i da se više nikad neću vratiti. Ali, eto, ona me pokušala urazumiti da ostanem. Ostala sam, nisam otišla i ostala sam tu. Znači, moja sestra je kod nje sa 65 kila pala na 48 kila. Ja sam tada isto tako bila jako mršava. Čak, koliko je ona nas maltretirala i šta je svašta radila od nas tako da je moj ujak morao moju sestru voditi na injekcije da ostane živa. Taj doktor je mislio da je ona sada došla iz konc-logora kad je vidio kako je ona izgledala. Doslovno je bila kost i koža. Kasnije smo preko jedne sestre došli do jednog stana i malo smo se smirili. Ja sam radila, ali se desilo da je u toj firmi bilo malo posla i netko je morao otići. Taj šef je i mene i moju sestru cijenio kao radnike i rekao je da jedna mora od nas ići i nek izaberemo koja će otići, ali ćim se pokaže prilika da ima posla vratit će se. Dogovorili smo se da ja odem jer sam mlađa pa bi lakše mogla naći neki drugi posao, čistiti kuće, ne znam šta. Moja je sestra bila od mene starija 17 godina. Ali što se desilo. Ja sam u međuvremenu išla u službu. Išla sam redovito sa jednim starješinom i čim sam ostala bez posla, prvi puta kad smo dogovorili službu, bilo je to jutro, on je rekao da idemo prvo do dvorane. Otišli smo u dvoranu i on je nešto uzeo i rekao da idemo u kafić popiti kavu. To je bio jedan poseban kafić. Znali smo tamo otići, iako je taj starješina bio oženjen, imao je svoju obitelj tako da ono ... I on je, kad smo sjeli i naručili kavu, on je ispunjavao jedan papir i pitao me je li znam što je ovo. Ja sam rekla: “Ne znam, ne mogu pretpostaviti što bi to moglo biti“.  I onda se ovako okrenuo prema meni i rekao: “Ajd potpiši“. Ja gledam šta je. To je bila “Molba za opću pionirsku službu“. Ja sam rekla da ne smatram da to još mogu. Ipak je tada bilo sedamdeset sati norma za tu službu. Imala sam se puno vožnje do dvorane, autobus, pa tramvaj i nisam imala zainteresiranih ponovnih posjeta koje bi mogla ukalkulirati u tu satnicu. Imala sam veliku stanarinu za plaćati za koju sam i ja morala raditi. Nisam mogla ostaviti sestru na cijedilo. Al ne, on je rekao da može i da ćemo mi svaki tjedan bar jedan dan ići zajedno u službu i rekao je: “Lako ćeš ti to organizirati“... I ja sam to trebala potpisati... i ja sam to potpisala. I kad sam zvala ovu sestru i rekla joj što se desilo, ona nije mogla vjerovati. Rekla mi je da to nisam trebala potpisati jer nisam ni tako dugo bila krštena. Ja sam rekla: “Sad je gotovo, to sam potpisala“ i onda sam našla negdje da čistim samo dva dana u tjednu, ali to nije bilo dovoljno. Moja sestra me je molila da još negdje provam naći neki posao jer je njena plaća bila jako mala. Za nju više nisam imala vremena jer sam morala samo trčati i trčati za satima. To nije bilo ništa drugo nego trčanje za satima (kako bi ispunila normu od 70 sati mjesečno) i onda kad se ukazala prilika i kad je ponovno krenuo posao u firmi poslodavac me je tražio da se vratim...

Nikša: Zašto se nisi suprotstavila, ovaj, žešće? Morala si raditi...

Željka: Nikad nisam... Ja sam ista kao i on (moj suprug). Ja sam samo vidjela da je to ovako postavljeno (u Organizaciji) i nisam znala da se smijem bilo kome suprotstaviti u tim stvarima. Mislila sam da tako mora biti jer je on (kao starješina) tako rekao. Zato sam plakala i rekla da ne mogu ići na posao. Moja sestra je plakala. Nikad nisam imala vremena za nju... što mi je danas jako, jako žao. Ona je umrla... eto. Žao mi je zbog nekih stvari....

Ante: Kada je umrla?

Željka: 2001 godine, od najtežeg oblika raka. Isto tako, (1995.) sam došla u Hrvatsku, u Gradac, i bila sam još uvijek pionir, a tu gdje sam došla bilo je jako malo braće i opet sam morala trčati za satima a dobivala sam samo 100 kn socijalne pomoći. Moj otac je imao jako malu mirovinu. Išla sam s jednim bratom svaki tjedan dva dana u službu jer je i on bio pionir, ali nekima je to smetalo jer čak, kako su govorili “niti bračni parovi toliko ne idu zajedno u službu a vi ste i jedno i drugo neoženjeni i ne možete toliko biti zajedno“... I tu sam ono... Ne znam... I onda kad smo (došli ja i moj muž u Split) ja doslovno ... u zadnje vrijeme, više ne idem u službu od vrata do vrata i to već od kad sam zatrudnila (2003).

Nikša: Vi ste tada pripadali Makarskoj skupštini...

Željka: Isto tako što smo doživjeli uz ovu kuću, mene je to sablaznilo. Mene nije ovo ... jer on nikad nije, on me je uvijek poticao, hrabrio da je Jehova uz nas. Da me on nije hrabrio, ja bi odavno otišla iz Zajednice... iskreno rečeno... Doživjeli smo i to da nismo imali govor za vjenčanje...

Ante: Svašta...

Željka: Da, svašta... Došli smo tamo (u dvoranu Makarska), došli smo s našim gostima, a on (predsjedavajući starješina) nam je rekao da ne može održati govor.

Ante: Govor je već bio određen?

Željka: Je...čak je i objavljen skupštini.

Ante: Ko mu je zabranio?

Željka: Nitko, sam sebi, tako je u zadnji čas odlučio.

Ante: Koji starješina?

Željka: Rade.

Danijel: To je trebalo biti (u nedjelju navečer) nakon sastanka. Braća su čekala. Sastanak je završio, a mi smo na kraju došli iz Splita sa gostima, sa braćom iz Njemačke, iz Holandije i rodbinom. Kad smo došli, on je na kraju sastanka rekao prisutnima da ne moraju ostati jer neće biti govora.

Nikša: Zašto? Daj obrazloži.

Danijel: Pa zato što nismo došli na taj skupštinski sastanak.

Željka: Mi nismo mogli pozvati sve na svadbu. Ja sam siromašna. On isto tako. Nismo mogli doći jer on ima veliku rodbinu. Oni su i braća dolazili tog dana sa svih strana (kako bi bili s nama). I kad smo došli u Makarsku, braća nisu mogli razumjeti zašto on nije htio održati govor. Svi su čekali. Još smo donijeli kolače koje smo stavili na stol u dvorištu.

Nikša: Je li možda sada doživljavaš i ovu situaciju na isti način?

Primjedba: Situacija je slična jer nikad braći nije bilo obrazloženo zašto meni, koji sam tada bio starješina u toj skupštini, nije taj drugi starješina htio održati govor za vjenčanje. Svako je šutio, nitko nije pitao tako da je svatko mogao misliti kako sam ja povrijedio neko biblijsko načelo i da nisam bio dostojan da imam kršćanski govor. To je neke vjerojatno zbunjivalo, jer sam ja i dalje zadržao imenovanje i vodio skupštinu. Slično tome, mnogima u ovoj situaciji nije jasno kako sam preko noći isključen kao otpadnik, ako me nitko od njih nije nikad tako doživljavao. Braći nije javno objašnjeno koji sam ja to grijeh učinio nego je bio jedan govor u kojem je bilo riječi o općenitim stvarima zbog kojih netko može biti isključen, izmeđuostalog i zbog otpadništva. To je također zbunjivalo braću, pogotovo što su znala kakva sam ja osoba.

Željka: Ova mi je situacija najgora... eto... najgora. (govori kroz suze i plač). Sve mi je bilo bolno, ali ovo...

Nikša: Zar se to svima nama ne može dogoditi? To je... Ja ne želim biti demagog, Željka, ali htio bi te utješiti na način da ti kažem... mislim, najteže je sad baciti nešto pred tebe, ali isključenje je samo jedna od Jehovinih ...

Željka: To je za mene nešto najgore... Meni je ovo svetinja.

Ante: Željka, pokušaj jednu stvar, ako možeš... mislim, ne mogu, jer u toj situaciji nisam ni bio, ali mislim, meni je zaista žao što ste to proživjeli.

Željka: Ja ovo vama ne želim ispričati da vi promijenite svoje mišljenje. To ne želim. Želim samo ispričati da možete razumjeti zašto i ja možda šutim (ne dajem komentare), zašto ne idem u službu (propovijedanja) kao drugi.

Ante: Željka, ja sam bio kod vas u posjeti kad smo prvi put dobili pismo od Betela nakon što je Danijel pisao Betelu. Ja (prije toga) nisam nikad bio kod vas u posjeti ... Bio je Danijel R. i Vinko

Željka: I tada sam ti se žalila kako sam (nakon te pastirske posjete) trebala razmišljati da će me Jehova ubiti...

Ante: (smije se jer zna o čemu je riječ, ali Nikša ne zna)

Željka: Znaš zašto brate Nikša.  Zato što... Tada sam bila trudna a nisam znala da sam trudna. Prodavala sam oglasnik. Ponedjeljkom nam je bio studij knjige po grupama i ja nisam par puta bila na tom sastanku. Ja bi došla kući, nešto bi pojela i ne bi mogla, jednostavno ne bi imala snage. Nisam znala šta mi je. Ne što se dešavalo. Ne znam četiri ili pet puta nisam bila na tom sastanku zaredom. Oni su došli u pastirski posjet i rekao mi je brat nek čitam te stavke. Kad nisam tada poludila... ja nisam godinu dana došla sebi. I dan danas kad promislim da će me Jehova ubiti. Ali, koja je to žestina bila ... doslovno “a“ nisi mogao reć, doslovno “a“. Što si god rekao ...

Ante: (smije se) ... Željka se šokirala što je taj pastirski posjet bio zaista čudan (i dalje se smije)

Željka: Pa je...Nisam mogla vjerovati... nisam mogla vjerovati... eto. ...

Ante: Ja zaista cijenim tebe. Nije običaj da mi pričamo o svim ovim stvarima. Nije ništa loše. Ovo oko Danijela i odbora mi ne pričamo detalje i pojedinosti koje ne trebamo... ali, znači, mi njega gledamo kao budućeg brata. Ako on shvati u čemu je problem. Vjerujem da će shvatiti, ne vjerujem da neće razumjeti. A s druge strane gledamo tebe kao sestru ... I sad govorim u svoje ime. Meni je jako drago što si ti tražila ovaj razgovor. Možda bi neki starješina rekao “nemamo šta pričati“. Imaš dosta članaka koji govore o tome, o članovima obitelji koji su i dalje naša braća kad netko od njihovih bude isključen. A ovdje još nitko nije isključen. Postoji odluka, ali postoji jedan proces koji još nije gotov kao takav. Danijel je i dalje brat. To ti samo pokazuje, da ako i bude potvrđena odluka, ako ga više ne budemo pozdravljali, da nije stvar da ga ne cijenimo kao osobu, nego se radi o stvarima gdje nam Jehova daje savjet kroz svoju Riječ. Također znaš kako se netko raduje kad se netko vrati. Ako gleda na ispravan način ljude.

Primjedba: Zabrana kulturnog pozdravljanja isključenih osoba je uvedena je tek 1981. godine kada je vodeće tijelo zauzelo kruto i ekstremno gledište farizeja. Do tada su imali razumno gledište kakvog je pokazivao i Isus. Osim toga do tada su bili svjesni onoga što je zapisano u Stražarskoj kuli, 1.3.1975 na str. 14. st.22. gdje stoji:

"... mi nemamo nikakve dokaze da Židovi, koji su zauzimali ujednačeno stajalište i držali se svetih pisama, nisu ni pozdravljali neznabošce i carinike“ 

Što je navelo vodeće tijelo da zauzme ekstremno i kruto gledište bit će objašnjeno u članku “Isključenje po Watchtoweru“. (članak je u pripremi)

Željka: Dobro, u kojem roku se može vratiti?

Ante: Pa, mislim... prema knjizi “od“ (“Organizirano izvršujmo našu službu“), tamo kaže, zapravo, kad se osoba koja je isključena, da bi se vratila, praktički, nikoga ne sprečava da odmah nakon isključenja da molbu za ponovno primanje. To je njegova stvar. Druga je stvar što o tome treba razgovarati... I kažem ti, netko može shvatiti da je pogriješio i žao mu je. Znači, u sebi je raščlanio određene stvari, shvatio je koliko je to ozbiljna stvar što je napravio. Netko shvati što je napravio kad izgubi sve. Možda do tada ne zna što radi i da je to tako ozbiljno. Onda shvati što je napravio i počne drugačije razmišljati i shvati svoje mjesto općenito u kojem živi, u obitelji, u bilo čemu.

Nikša: Pouka je i to što je sad počeo sutra razmišljati o tome. Šta? Sad će čekati godinu dana pa će onda pisati molbu. Ne. Zato kažem...

Ante: Željka, nemoj me krivo razumjeti. Ja sam sretan što sam u skupštini sa Nikšom i sa Vedrom kao starješinama. Znaš što je bilo prije u skupštini. Jer nije lako kada imaš osobu koja drugačije gleda a da pri tome napravi stvari koje tebe sprečavaju ... Zato, ja sam sretan što sam sa Nikšom i Vedranom, jer je to za mene blagoslov.

Nikša: I na taj način on može imati stalnu komunikaciju sa starješinama, naravno, ne kao do sada, ali na jedan bitno drukčiji način.

Ante: Na takav način koji ima smisla da se vidi da li osoba shvaća i to je to. Al, s druge strane, što da ti kažem, ajmo se vratiti na tog brata u Sibiru... kad je stvar trajala na drugi način ... mislim, vjeruj mi, Nikša je došao u skupštinu nedavno. Ja, ja nisam znao da ta stvar tako dugo traje. Ja to nisam znao. Ne mogu razumjeti s moje strane kako neka stvar može tako dugo trajati bez da se jasno ukaže na neke situacije. Jer ovo je zapravo sada kulminiralo sa određenim stvarima. A ja isto smatram osobno, dobro, nisam od jučer u skupštini, da su neke stvari mogle  ... a, mislim, šta da vam kažem. Ima sto stvari, kažem ti i u vezi... i govor za vjenčanje i stvari koje ste doživjeli i sve što vas je popratilo, to je sve, ono, zaista jako tužno i žalosno. I čovjeku je žao. Znamo što o tome govori Biblija. A o ovim stvarima, opet, kažem ti, Danijel nije... Sad ti (obraća se meni) govorim kao bratu. Nisi osoba koja je zla, koja je ...

Danijel: Evo, samo taj slučaj. Ja sam mogao prekinuti suradnju sa tim bratom (starješinom koji mi nije održao govor za vjenčanje). Mogao sam otići odmah iz te skupštine, ali sam nastavio kao da se nije ništa desilo. (nikome od braće nisam ništa rekao protiv njegove odluke niti sam je želio komentirati kako bi ga prikazao u lošem svjetlu)

Ante: Znam...

Danijel: To samo pokazuje kako ja cijenim braću koja služe u skupštini, ne samo u skupštini nego i u Vodećem tijelu, tako da moj odnos prema organizaciji nikad nije bio negativan. To što sam ja imao jednu sliku, al opet kažem, na temelju Biblije, iz nekog uvjerenja koje mi je ona dala, da mogu stvoriti neku komunikaciju sa odgovornom braćom. Al' nisam naišao na razumijevanje zbog nekih postavki koji su takvi kakvi jesu, iako znam da u Bibliji postoje primjeri iz povijesti gdje je Jehova u svom narodu uvijek imao i davao vodstvo preko pomazanih svećenika, ali je uvijek s vremena na vrijeme imao i neke osobe u narodu koje je koristio, a koje ovi (na vrhu) nisu ni prihvaćali. To su bili obični ljudi iz naroda koji su ukazivali na neke greške. Krist im je rekao: “Jehova vam je slao proroke, a vi ste ih ubijali“. Hoću reći, ne želim se staviti u tu ulogu proroka, nego hoću reći da je Jehova uvijek imao mogućnost da neke stvari na vrhu ispravi preko tih malih ljudi. I ono, kad ste vi meni rekli na odboru, da sam ja izgubio ljubav prema istini, onda evo jedan konkretni primjer. Ja imam ljubav prema tebi kao bratu. Bratska ljubav na djelu u svakom pogledu. I onda ja tebi ukažem na nešto što vidim da je pogrešno. Ti ne vidiš, al ja vidim i ja ti želim ukazati na tu stvar. Da li to znači da sam ja izgubio ljubav prema tebi i da te ne poštujem?

Ante: Ne, ne. Zato kažem, ti imaš krivu sliku. Ljubav prema istini ... Iz ovoga članka ti baš kaže, tako da shvatiš da to nije nešto što bi trebalo biti sablažnjavajuće pa će misliti što si to napravio. Al gle, što kaže ovdje: “Pripadati Jehovinim svjedocima, znači prihvatiti čitav niz istinitih učenja Biblije, uključujući i ona biblijska vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke.“ Razumiš! To je znači to. Kad kažeš “istini“, ne mislim samo na biblijska učenja, nego i ono što uče Jehovini svjedoci kao takvi. Tu je zapravo ono šta, kad se kaže "istini“, se misli na to.

Primjedba: Jedno je pripadati zajednici Jehovinih svjedoka, a drugo je pripadati izvornoj kršćanskoj zajednici. Po načelima prve kršćanske zajednice ja ne bi bio izopćen jer bi prihvaćao sva temeljna kršćanska vjerovanja, ali po načelima organizacije Jehovinih svjedoka ja bi trebao biti isključen jer uz to nisam prihvatio i neka učenja koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke. U tome je problem - kako prihvatiti neko učenje i smatrati ga istinitim, ako se ono može pokazati zabludom kao što se to već dešavalo? Po tom bi principu svaka kršćanska zajednica trebala postupati isto i iz svojih redova izbaciti one koji ne prihvaćaju njihove sporne doktrine i dogme. Ono što je jedinstveno za Jehovine svjedoke ne znači da je svaki Svjedok primoran vjerovati u nešto u što se ne može uvjeriti, pogotovo ako se pomoću Biblije uvjeri u nešto drugo. Kršćani prvog stoljeća nisu bili primorani vjerovati u nešto što bi se temeljilo na shvaćanju nekih učitelja i apostola, a što se nije moglo potkrijepiti Biblijom. Pavle je rekao “neka svatko bude uvjeren u svoju misao“ i stoga je podržavao razlike u nekim vjerovanjima, stavovima i postupcima s kojima se ne dovodi u pitanje temelj kršćanske vjere. Tadašnje vodstvo nije nametalo jednoumlje u nekim učenjima koja se ne mogu potkrijepiti Biblijom samo zato kako bi prikazalo svijetu da su kršćani potpuno jedinstveni u svim vjerovanjima. No, naša Zajednica traži da se prihvati čitav niz vjerovanja koja su jedinstvena za Jehovine svjedoke. Poznato je da među takvim vjerovanjima ima i onih koji su se već nekoliko puta mijenjali. Zato se ne može suditi pojedincima koji takva vjerovanja ne prihvaćaju pa čak i kad svojim neovisnim čitanjem Biblije dođu do argumenata koji ih pobijaju. Tamo gdje je Pavle dopuštao slobodu razmišljanja i savjesti, Zajednica je nametnula kolektivnu savjest i svoje mišljenje koje se mora prihvatiti po cijenu isključenja. Ono što je važno i za kršćane i za kršćanske zajednice je da budu dogmatični samo ondje gdje je i Biblija dogmatična, a da izbjegavaju dogmatičnost ondje gdje je Biblija ne pokazuje. To su nastojali i rani Istraživači Biblije jer za njih piše:

“Za razliku od vjerskih vođa tog doba, Istraživači Biblije (kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci) odlučili su da njihov vodič bude Sveto pismo, a ne tradicija ili ljudska dogma.“ (Stražarska kula, 15.3.2000. str.12)

Unatoč tome oni su ipak izlazili iz okvira Biblije i iznosili vlastite dogme. Pokazalo se da su vodeći ljudi znali biti dogmatični tamo gdje to nije trebalo biti pa je u Stražarskoj kuli od 1.12.1993. str.18. rečeno:

"Joseph F. Rutherford ... je bio odvažan zastupnik biblijske istine... Jednom je iznio neke dogmatične izjave s obzirom na to što bi kršćani trebali očekivati u 1925.“

Iste takve dogmatične izjave članovi sadašnjeg Vodećeg tijela daju s obzirom na 1914, 1918 i 1919. godinu u povezanosti sa učenjima o “Isusovoj prisutnosti“ i “vjernom i razboritom robu“ koja su jedinstvena samo za Jehovine svjedoke. Oni od nas traže da ih trebamo prihvatiti kao istinu jer su oni zastupnici biblijske istine. No, kako pomiriti jedno s drugim, odnosno kako pomiriti zastupnike Božje riječi sa dogmatičnim izjavama i učenjima? Očito biblijska istina po nekima može egzistirati sa dogmama jer joj te dogme daju neki novi smisao o organizaciji koji takvima škalja uši i drži ih u nekom posebnom zanosu i osjećaju važnosti. Čak i krivo tumačenje može navesti članove zajednice na posebnu revnost, dok druge pojedince mogu takva tumačenja sablazniti kad vide da nisu istinita.

Ante: To je ono što mi kao Jehovini svjedoci učimo.

Danijel: Dok su god ta učenja na snazi, ja sam tu... (bez obzira što se s njima ne slažem) ...

Ante: Al' gledaj Danijele, evo, ja sam u skupštini manje nego Nikša. Prvi put sam bio kod vas (sa pokrajinskim nadglednikom, bratom Budišćakom) kada smo baš pričali o tim stvarima. Danijele, kad je to bilo? Je li 2005. ili 2006. godine, kad sam bio kod vas. Znači, prošlo je tri godine. Ti nisi isti Danijel od tada. Znači, u vezi ovoga ti nisi isti Danijel. Sad neću reći kakav si bio u vrijeme kad je bio Rade Galonja, kad je bio starješina s tobom u skupštini Makarska i kako ste surađivali. Al ti si se u tri godine promijenio. Ne kažem da si postao gori čovjek, nego ti govorim o stvarima o kojima govoriš. Tvoj stav je drugačiji. Razumiš. Možda i to što se netko mijenja i ako ne shvati gdje ga neke stvari mogu dovesti, može otići u tu krajnost da izgubi tu krajnost.

Primjedba: Stav prema neovisnom istraživanju i stav prema onima koji predvode Zajednicu je u biti ostao isti, samo što sam u zadnje vrijeme bio otvoreniji u direktniji u izražavanju. U svom stavu sam izražavao ljubav i poštovanje prema njima ali i slobodu po kojoj sam s dobrom namjerom ukazivao na neke njihove pogreške. Npr. prorok Natan je kralja Davida usporedio s nerazumnim i bezosjećajnim bogatašem, a ja sam svoje učitelje usporedio sa onim židovskim rabinima koji su u svojoj revnosti za Boga uveli nepotrebna pravila i kriva učenja. David se nije našao uvrijeđen jer je uvidio gdje je pogriješio, a oni su se očito našli uvrijeđeni jer smatraju da sam ja takvim ukazivanjima prešao svoju granicu koju su mi oni postavili. Da sam ih prikazao kao one farizeje koji zaslužuju gehenu, onda bi imali pravo da me optuže za krivokletstvo. No ja sam prešao granicu samim time što sam uzeo sebi za pravo da ih usporedim sa židovskim rabinima i farizejima u Isusovo vrijeme, pa makar se radilo o onim dobronamjernim osobama koji su u svojoj revnosti prema Bogu i Pismu uvodili nepotrebna pravila i učenja. Ako je u pitanju samodopadnost i nedodirljivost Vodećeg tijela tj. idoliziranje ljudi koje se treba poštivati kao nepogrešivog i nelažnog Boga onda ovi starješine svojim stavom idu dalje od mene i prelaze granicu koju je Bog postavio. Umjesto da vide u koju su krajnost otišli oni zajedno s Vodećim tijelom, oni tu krajnost pripisuju meni.

Ante: (nastavak) ... Kažem ti, mislim, nije sto posto taj primjer, iz Salamunovog vremena. Tu je primjer Oze. U svakom slučaju taj primjer ti može pokazati kako se čovjek lako zanese i izgubi granicu. A u drugim stvarima se uopće nije prominio kao čovjek. I kažem ti, moj razgovor, odnosno naš razgovor u vezi tih stvari prije tri godine je drugačiji nego razgovor prije, možda više od po godine, a da ne kažem sada. Razumiš. I to samo može pokazati da jedna osoba koja te gleda tako zaista primijeti razliku.

Primjedba: S primjerom čovjeka Oze, on je želio meni pokazati kako sam se ja malo zanio i prešao granicu koja me je koštala života u Zajednici. Međutim, Oza je bio jedan od izabranih starješina koji su prihvatili jedno novo pravilo u vezi nošenja Božjeg kovčega, te je dobio čast da sa svojim bratom bude u pratnji kola koja su nosila kovčeg. U kovčegu su se nalazile kamene ploče s Božjim zapovijedima koje su bile Božja Riječ. Budući da je David sjedio na Božjem prijestolju on je sazvao vođe naroda koji su predstavljali sam vrh teokracije u Izraelu. Dogovorili su se da sakupe sve starješine - poglavare, svećenike i levite iz svih krajeva Izraela kako bi zajedno prenijeli kovčeg iz Karijat-Jarima u Jeruzalem. Kad su došli starješine cijele Izraelske zajednice, njih oko 30000, onda su stavili kovčeg pravoga Boga na kola kojeg su vukla goveda, što je bilo drugačije od propisanog načina nošenja kovčega. To novo pravilo su očito donijeli David i svećenici. Oni su imali najbolju namjeru kako bi se pokazala dostojna briga za svete stvari. Ja u ovome vidim sadašnje Vodeće tijelo, a također i one starješine koji olako bez prigovora prihvaćaju sve njihove upute. Gdje sam ja onda u cijeloj toj prići?

Kad se ova priča malo bolje sagleda, ja bi u njoj najbolje odgovarao jednom Izraelcu koji se tu ne spominje, a koji bi u tom događaju postupio poput mene. Zamislimo sada kako se u tu priču ubacuje taj neimenovani čovjek koji možda nije pozvan u tu povorku starješina, ali je ipak želio vidjeti što se dešava na tom mjestu. Kad je iz daleka vidio da su kovčeg stavili na kola, skupio je hrabrosti da ode do dvojice starješina koji su bili iz njegovog grada. Pozvao ih je sa strane i rekao im da su David i svećenici pogriješili. Ukazao im je da je Bog preko Mojsija zapovjedio da kovčeg na ramenima nose četvorica svećenika. No, oni ga nisu htjeli saslušati. Prekorili su ga da to nije njegov posao niti njegova uloga pa su ga potjerali. Smatrali su da on ne treba dovoditi u pitanje odluku iza koje je stajao sam pomazanik David i svećenici. Objasnili su mu da je u svemu tome najvažnije bilo da se kovčeg prenese tamo gdje će mu se iskazati dostojna čast i briga, jer se u Saulovo vrijeme nisu brinuli za taj kovčeg. No, ovaj čovjek je bio uporan jer je Božju Riječ smatrao važnijom od Davidove iskrene želje i revnosti za Božji kovčeg. Kad je želio da njegova primjedba preko tih starješina dođe do Davida, oni su ga odvukli dalje od tog skupa te mu zaprijetili da će biti ubijen ako ne zašuti i ne poštuje kraljeve odredbe. Bojali su se da on ne pokvari započeto slavlje pa su mu zatvorili usta citiranjem Pisma u kojem se spominje primjer gunđanja i prigovaranja protiv Mojsija i Arona (4.Mo 14:1-4).

Što se kasnije desilo, to nam je svima poznato. Nitko se nije suprotstavio tom novom načinu prenošenja kovčega. Kolima su upravljali Oza i Ahjo – dvojica levita. Oni su zajedno sa Davidom i svećenicima učinili najprije jednu grešku koja je dovela do druge kobnije greške. Nisu uzeli u obzir način kako se treba nositi kovčeg iako su imali najbolju namjeru. Znali su da je to što su namjeravali učiniti ‘ugodno Jehovi’, no u toj su svojoj revnosti zanemarili, a samim tim i obezvrijedili Božju Riječ, a da toga nisu bili svjesni jer su svećenike zamijenili sa životinjskom zapregom. Možda to na prvi pogled nije bilo važno jer je cilj bio prenijeti kovčeg s jednog mjesta na drugi. No cilj i namjera, koliko god bila dobra, dovela ih je u situaciju da Oza učini kobnu grešku. Naime, Jehova je jasno rekao da ‘nitko ne smije dodirnuti kovčeg kako ne bi poginuo’ (4.Mo 4:15). To je podrazumijevalo oprez i savjesno postupanje sa kovčegom kako se nitko ne bi doveo u opasnost da izgubi život. To je slično Jehovinoj zapovjedi da se na krovu kuće napravi ograda kako netko ne bi pao i izgubio život (5.Mo 22:8). Zato Ozi ne treba pripisivati krive poticaje kada je u najboljoj namjeri makinalno ‘pružio ruku da pridrži kovčeg jer su ga goveda skoro prevrnula’. Njegovu najbolju namjeru ne možemo smatrati ohološću i drskošću nego trenutnom reakcijom bez ikakve zle namjere u kojoj je brzopleto pokazao nepoštovanje prema svetim stvarima.  Njemu se desilo kao i Mojsiju koji je u trenutku slabosti zanemario iskazati čast Jehovi zbog čega nije mogao uči u obećanu zemlju. Umro je prije cilja. Tako je i Oza umro prije cilja kojem se unaprijed radovao. Prešao je preko granice dopuštenog i izgubio život. Naime čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ, a isto tako i dirnuti sveti kovčeg i ostati živ. To što je Oza poginuo nije moglo skinuti ili umanjiti puno veču odgovornost koju su imali David i svećenici, niti su oni manje krivi samim tim što su ostali živi. No, Zajednica je u ovom događaju pokušala najviše okriviti Ozu koji je navodno poštapio oholo i svojevoljno (Stražarska kula od 1.2.2005.str.26)

U Stražarskoj kuli od 1.4.1996. str,28,29 stoji: "Korištenje kola za prijevoz Kovčega predstavljalo je kršenje svih uputa koje je Jehova u vezi s tim dao. (...). Može li se to ponekad i nama dogoditi?“ Kraj citata. Iako je ovo zadnje pitanje Vodeće tijelo uputilo svima nama, ono se u ovom slučaju prije svega treba odnosi na njih jer se upravo njima također može dogoditi da pređu granicu dopuštenog dok upravljaju Božjom riječju donoseći neka nova pravila i odredbe u vezi Božjih zapovjedi. To je posebno važno u stvarima u kojima od Jehove nema brze osude za mnoge stvari pa čovjek, grupa ljudi ili čitava zajednica može živjeti u uvjerenju da čini ispravno, a što se može pretvoriti u tradiciju koju je kasnije teško mijenjati. To se upravo desilo Davidu i cijeloj zajednici koja je jedno određeno vrijeme pratila kola sa kovčegom uz pjesme i hvalospjeve Jehovi. Cijelim tim putem Jehova nije reagirao na to kršenje njegovih uputa, a možda ne bi reagirao ni do kraja puta da se nije desila nezgoda sa kolima koja je dovela do nesreće. No to ne znači da je Jehova to odobravao. Isto tako svi mi možemo biti u uvjerenju da na svom putu pravog obožavanja imamo Jehovino vodstvo i podršku u svim stvarima dok mu iznosimo hvalospjeve u kojima predvode vodeći imenovani muževi Zajednice. No, pitanje je da li Jehova neke od tih stvari odobrava ili samo dopušta jer vidi iza toga nečiju dobru namjeru. No, koliko kod u pitanju bila dobra namjera, pojedinci poput mene mogu biti osjetljivi na bilo kakvo zanemarivanje Božje riječi, pogotovo ako se time nameću nepotrebna pravila i kriva učenja koja prelaze u tradiciju.

Nova kola na koja je Zajednica stavila kovčeg odgovaraju novom načinu za prenošenje i distribuciju Biblije, a to je preko korporacije Watchtower. Ona je formirana i uređena kako bi se Božju riječ dovelo do mjesta koje će svima biti dostupno. Da bi se dobra vijest propovijedala po cijelom svijetu, u kola su upregnuti svi članovi zajednice. Tako se ovlaštenje koje je bilo dano Levitima prenijelo na ‘goveda’ koja su bez prigovora to trebali prihvatiti. Cilj je bio prihvatljiv u očima onih koji su na takav način htjeli uzdignuti pravo obožavanje i proslaviti Boga. Zajednica je od tada krenula naprijed misleći da su kola i njeni kotači čvrsto povezani sa svim Božjim zapovjednima. Da bi se ‘goveda’ usmjeravalo i tjeralo naprijed koristio se prut koji predstavlja pravila i naredbe koje se moralo poslušno prihvaćati bez ikakvog prigovora. I zaista, sve se nas tretira kao nerazumnu životinju koja ne smije dati svoju primjedbu, tako da nesvjesno prihvaćamo svoju novu časnu ulogu objavitelja dok robujemo ljudima i prenosimo Božju Riječ i publikaciju Zajednice.

Dok neki mogu s razlogom govoriti da nešto ne valja u prenošenju Božje riječi, drugi mogu vidjeti kako su neka kriva učenja i pravila postala tradicije koje se ne mogu mijenjati sve dok se ne zaustave Watchtover kola. Da li će se ta kola zaustaviti tek nakon što budu u opasnosti da se prevrnu ili će ih se zaustaviti prije toga, ovisi o svima nama, a prije svega o starješinama koji predvode kola i cijelu povorku. Kad se kola nagnu ili možda pođu u krivom smjeru, netko će se vjerojatno od njih zanijeti i priječi granicu. Kad vodeći starješine prijeđu onu granicu koju je Jehova postavio, to kad-tad dovodi neke članove u situaciju da prijeđu onu granicu koju je postavilo starješinstvo.

Ovaj primjer Davidove odluke u vezi kovčega pokazuje kako čak i istaknuti starješine mogu kod zajedničkog razmatranja i odlučivanja donijeti odluke koje odstupaju od Božje riječi. Oni mogu ostale starješine pozvati da podupiru njihove odluke i vjerojatno će starješine to učiniti kad vide da one imaju ispravan cilj. Međutim, ovaj primjer ipak pokazuje da ponekad ne treba dovoditi u pitanje neki cilj nego način kako se do tog cilja želi doći. Svaki starješina bi trebao odvagnuti te odluke i prvenstveno misliti na svoju skupštinu koju vodi ukoliko vidi da može postati sudionik u posljedicama koje se mogu nepotrebno odraziti na članove skupštine. To pokazuje koliko je važno da starješine imaju ulogu kakva im je bila namijenjena od početka i da se prvenstveno podlože Bogu a ne čovjeku, pa makar se on smatrao pomazanikom.

Danijel: Razlika je u tome što ovo zadnje što sam vama prezentirao ... (u vezi službe propovijedanja)

Ante: Točno, Danijele. Ali i ti si i prije imao neka shvaćanja, ali način, terminologiju koju koristiš je velika razlika. Ne želim da sada pričamo o tome, ali stav prema “razboritom robu“ se drastično promijenio. Shvaćaš li. I zato, kažem ti, pokušaj ono što si prije rekao da...

Primjedba: Terminologija koju sam u zadnje vrijeme koristio je vezana uz moje uspoređivanje i opisivanje biblijskih primjera iz povijesti koje sam pokušao dovesti u vezu sa vodstvom Zajednice. Biblija u sebi sadrži primjere koji su zapisani za pouku svima nama a posebno onima koji tvrde da zastupaju Boga i njegovu riječ. Međutim, Zajednica čak i primjere vodećih ljudi – kraljeva, svećenika i religioznih učitelja - uglavnom koristi da bi ukazala na grijehe i propuste svojih članova i starješina ali niti jedan takav primjer ne dovodi u vezu sa vodećim ljudima u vrhu organizacije. Time izbjegavaju čak i biblijsku terminologiju kojom bi takvim primjerom ukazali na moguće pogreške koje su bile ili koje bi se mogle pojaviti u samom Vodećem tijelu. Takvim pristupom uzdižu sebe i štite svoju nedodirljivost. No, ja sam slobodno koristio takve biblijske primjere kako bi usporedio neke pogrešne stavove i postavke Vodećeg tijela i starješina sa sličnostima koje sam pronalazio u pogrešnom vodstvu Izraelskih pomazanih kraljeva i svećenika, te rabina, farizeja i saduceja. Zato su oni takvu moju terminologiju doživjeli kao kritizerstvo umjesto da su vidjeli onu objektivnu i konstruktivnu kritiku. Naime, ja sam se služio takvim primjerima i terminologijom samo u ograničenom smislu jer sam ukazivao i na one pozitivne strane. To znači da nisam rekao kako je Vodeće tijelo slično onim zlim i licemjernim farizejima koji zaslužuju gehenu. Čak i Isus nije na takav način generalizirao stvari. On je znao da među farizejima ima iskrenih ljudi koji ljube Boga i revnuju za njegovu Riječ, a koji možda nesvjesno podupiru one postavke koje nisu u duhu Zakona. Ja sam u Bibliji tako naišao na sličnosti u stavovima i postupcima tih istaknutih muževa iz biblijske prošlosti koje sam želio pripisati onim starješinama u našoj Zajednici koji su, unatoč svojoj revnosti i ljubavi za Boga i ljude, upali u istu zamku a da toga možda nisu ni svjesni. Zar biblijski primjeri iz prošlosti nisu pisani i za starješine u Vodećem tijelu, a ne samo za obične starješine i vjernike? Budući da se nitko od nas ne usudi koristiti Bibliju na takav objektivan način, onda se u mojoj terminologiji vidjela ta velika razlika. No, bez obzira što se moj stav prema istaknutim starješinama u Vodećem tijelu promijenio, ja sam još uvijek zadržao razumnu mjeru poštovanja prema njima. Nisam ih više gledao kao Božje izabrane proroke i Isusove pomazane sukraljeve, ali ih nikad nisam usporedio ni sa onim zlim i licemjernim farizejima koji zaslužuju osudu gehene. 

Danijel: Kao što sam rekao, ljubav čak i kada je malo drugačije izražena, ona ostaje. Ne znam, možda sam došao u neku fazu kada sam postao dovoljno samouvjeren u neke stvari, pa sam možda htio naglasiti nešto, al nisam znao na koji način nego samo na takav način.

Ante: Je, al gle. Da li uopće naglašavati neke stvari?

Danijel: To je pitanje!

Ante: Je, ali shvaćaš li? Kažem ti, ako shvatiš svoju ulogu ... znači, ja mogu sada formirati jednu grupu i odrediti svoju ulogu i znati da je moja uloga takva i takva. Mogu neke stvari super dobro shvaćati, i možda ću čak ići korak ispred ali i dalje znam koja je moja uloga. Ali jednoga dana lako se dogodi da izgubim razmišljanje i točno mišljenje o svojoj ulozi i onda uzmem možda sebi nešto što mi ne pripada. I zato kažem, ti nisi osoba koja je zla i kažem, vi ste meni izvrsna obitelj, ali jednostavno po onome što smo mi poučeni, ovo je jedini način da se postupa u ovoj situaciji. A sve ostalo Danijele ostaje na tebi. Kad ćeš ti pisati molbu. Sad nemoj, sad gledaj, dok ne prođe prizivni odbor ti se nećeš branit. Sad zamisli da prizivni odbor potvrdi tu odluku. Nemoj sad začiniti ljutnjom i misliti kako smo to mi krivi zbog toga, i toga i toga. Kad bi uzeo ovaj članak i prošao ga sa Željkom vidiš da nema drugog rješenja. Shvaćaš. Mi te i dalje cijenimo i volimo i mislimo da ćeš ti o tome razmišljati i razumjeti ozbiljnosti toga. I dalje možeš proučavati i istraživati, ali ako znaš kako Jehova daje svoju riječ i kako je dao objašnjenja onda o stvarima koja nisu upitna u vezi temeljnih stvari istine, onda ne bi trebao stvarati određena pitanja koja te mogu dovesti na put da zastraniš i odeš u krivu religiju.

Primjedba: Upravo zato što znam kako Jehova daje svoju riječ ljudima, ja sam bio naveden da postavljam određena pitanja i ukazujem na određene argumente koja su bila na mjestu. No, to je po njihovom gledištu bilo izvan granica koje je Zajednica postavila svojim pravilnikom. Međutim kad se određeni biblijski stavci razmotre u širem kontekstu, onda oni nemaju ono značenje koje nam se želi nametnuti. S druge strane, ja nisam postavio niti jedno pitanje koje bi me moglo dovesti da zastranim od Boga i Krista i odem u neku krivu tj. nekršćansku religiju.

Nikša: Ti imaš još jednu olakšavajuću okolnost. Ti nisi to eklatantno skrivao, nisi rovario, otvoreno si išao, rekao bih naivno...

Željka: Je, to je...

Nikša:... i što ti sad želim reći. To je suštinska razlika između pritajenih reformatora, varalica i prevaranata koji kucaju na vrata. Živi su i aktivni su po skupštinama širom svijeta.

Primjedba: Ni Isus nije bio pritajeni reformator, varalica i prevarant. Poput njega ni ja ne spadam među one koji pokazuju zao duh i pravo lice otpadništva. Zašto me onda pošto poto žele svrstati među otpadnike koje treba sankcionirati i isključiti? Zar me time ne stavljaju na stup srama zajedno sa pravim otpadnicima, kao što su i Isusa stavili među zločince koji su po prirodi grijeha zaslužili smrtnu kaznu. Isus je po gledištu religioznih vođa trebao biti smatran otpadnikom jer je uvodio novu nauku i ljude odvraćao od potpune podložnosti vodstvu tadašnje teokratske organizacije. Međutim, Božji zakon im nije davao za pravo da ga osude po tom pitanju jer je zahtijevao da se lažne proroke sankcionira tek onda kad se vidi da su govorili laž u Božje ime, a ne što su govorili nešto novo što se može potkrijepiti Božjom riječi. Zato ni mene nisu trebali osuditi prije nego dokažu da sam govorio laž. Ako sam govorio nešto novo, ono je bilo iznijeto s puno biblijskih argumenata koje oni nisu ničim osporili, osim što su konstatirali da tako za sada ne uči Zajednica. Postupili su kao farizeji protiv Stjepana. Mogli bi reći da i Stjepan nije svoju novu spoznaju eklatantno skrivao niti je rovario protiv postojećeg religioznog uvjerenja svoje židovske vjerske zajednice. Nije bio varalica i prevarant, nego je išao otvoreno i naivno. Ušao je u spor sa nekim Židovima i vjerskim poglavarima koji se “nisu mogli suprotstaviti mudrosti i duhu kojim je govorio“ jer mu je Isus dao riječi mudrosti kao što je i obećao kad je rekao: “jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti“ (Lk 21:15). Budući da oni nisu mogli osporiti njegove izjave i dokazati da je on u krivu, onda su ga odveli pred Sudbeno viječe. Kako bi obranili svoja službena učenja optužili su ga da iznosi “hulne riječi na Mojsija“, te da “govori protiv svetog mjesta i Zakona“ i o nekim “izmjenama“. Kad je Stjepan pred Sudbenim vijećem iznio svoje zaključke temeljene na Bibliji i ukazao vjerskim starješinama da se oni opiru svetom duhu, oni su se naljutili, “začepili uši rukama“ da ga više ne slušaju te ga dali ubiti kao otpadnika (Dj 6:8-15; 7:51-60).

Na sličan sam način i ja otvoreno ušao u spor sa starješinama svoje skupštine. S punim uvjerenjem sam iznosio ono o čemu Biblija jasno govori znajući da je to pomalo drugačije pa čak u nekim stvarima i suprotno od onoga što uči Zajednica. Ukazao sam im na potrebne izmjene koje bi trebalo usuglasiti sa Biblijom. Posebno im je smetalo to što su neke moje izjave njima izgledale kao omalovažavanje njih i Vodećeg tijela. Umjesto da dokažu gdje griješim i pobiju moje argumente oni su izabrali onaj isti način kojim se služilo Sudbeno viječe u procesu protiv Stjepana pa su me odbacili i simbolično osudili na smrt (isključenje od zajednice i od vječnog života). Time što nisu htjeli da ja i dalje iznosim svoje argumente i zaključke temeljene na Bibliji oni su simbolično “začepili svoje uši“. Naime, u kasnijim razgovorima mi čak nisu dali da bilo što citiram ili čitam iz Biblije niti da na njenim izjavama branim svoj stav.

Ovakav njihov postupak je u Bibliji usporediv sa postupcima Židova i farizeja protiv Stjepana i nema nikakve sličnosti sa onim što se desilo kad je u Antiohiji nastao velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s nekom braćom iz Jeruzalema koja su imala svoje viđenje o nekim učenjima. Ta braća nisu bili pritajeni reformatori, varalice i prevaranti iako bi ih današnji starješine upravo tako okvalificirali i isključili. Za razliku od starješina moje zajednice, Pavle nije tražio od ove braće da šute i da svoje mišljenje zadrže za sebe. Nije sazvao ni pravni odbor kako bi ih optužio za otpadništvo i onemogućio da pred drugom braćom iznose svoje mišljenje. Nije tražio da apostoli iz Jeruzalema svojom autoritetom kažu što je istina a što ne i da objave doktrinarnu istinu koja bi onima sa drugačijim mišljenjem trebala zatvoriti usta. On je u dogovoru sa sudionicima ovog spora zatražio da se o tom učenju provede javna rasprava pred apostolima i starješinama u Jeruzalemu. Rasprava je bila javna jer su na njoj bila i ona braća koja su izazvala spor te su se na raspravi najprije iznosila različita mišljenja jer je svako imao neke svoje opravdane razloge. Svako je imao prilike čuti razloge za i protiv određenog učenja. Zaključak nije donesen tajnim zasjedanjem nekog odbora čija bi riječ bila zakon, nego zajedničkom odlukom cijelog sabora koji je uvidio u kom ih je pravcu razmišljanja vodio sveti duh. To što se tada desilo je u Bibliji ostalo zapisano kao princip po kojem je kršćanima dozvoljena sloboda javno iznositi svoje mišljenje pred drugom braćom ukoliko smatraju da se ono slaže sa Biblijom bez obzira da li će se ono na kraju pokazati točno ili ne. Budući da se o tome može javno razgovarati i raspravljati onda mnoga braća mogu ćuti neke nove argumente i prije nego se uvede neko novo učenje. Stoga je razumljivo da će se ti argumenti uzeti u obzir kada se sazove neka rasprava na višem nivou. Budući da su svi argumenti postali poznati javnosti, onda bilo koja odluka sabora ne može biti donesena uz omalovažavanje i odbacivanjem opravdanih argumenata jer bi javnost to uvidjela i time izgubila povjerenje u vodstvo. No kad se nama brani da javno iznosimo svoje mišljenje i da o tome raspravljamo s drugom braćom onda se time štiti nečiji autoritet, a ne biblijsku istinu. Međutim, autoritet istine bi trebao biti važniji od istine bilo kojeg ljudskog autoriteta jer je poznato da argument autoriteta nije nikakav argument ukoliko se ne zasniva na činjenicama koje je moguće potvrditi ispitivanjem.

Nikša (nastavlja): Trebaš shvatiti tu psihologiju: Tko je taj “vjerni i razboriti rob“? Onaj ... Kad bi se reformirala ta stvar u okviru Jehovine organizacije i kad bi iz članova velikog mnoštva postojali oni koji mogu reformirati što hoće i žele i postavljati pitanja, to bi bili redovi. Raspala bi se naša organizacija. Ona je sada praktična i postavlja temelje za novi svijet, za uskrsenje mrtvih, a ne za neka pitanja koja će se možda promijeniti u vidu tvog rješenja. Zaboravio si čekati. Nama sad treba... pogledaj taj sistem gradnje dvorana širom svijeta i ti odbori za gradnju. Tako će novi svijet funkcionirati uza sve žalosti koje ste doživjeli uz braću i sestre i to je tako. Ali vjeruj mi ovaj, to što ćeš malo dublje sada (nakon isključenja) razmišljati o toj stvari. Mi nismo dogmatici da ti sad želimo reći: “Ti se sad moraš pokajati na način da dođeš i klekneš na koljena i kažeš: “promijenio sam svoje mišljenje o svemu tome“. Razmišljaj malo o tome. 

Primjedba: Tko je taj “vjerni i razboriti rob“? Russell je neslužbeno sebe smatrao jednim od "vjernih i razboritih robova“, a do 1927. godine se na njega gledalo kao na jedinog takvog unutar Društva Watchtower. Nakon toga su se postepeno mijenjala tumačenja koja su se prilagođavala Organizaciji koja je formirana nakon Russellove smrti. Tumačenje se prilagođavalo sve dok se Upravnom tijelu Društva nije dalo veći autoritet čime je potisnuta vodeća uloga predsjednika Društva. Ti istaknuti ljudi koji su sačinjavali Upravni odbor su bili direktori raznih odbora korporacije, a time i administratori u upravljanju Društvom. Tako se 1971. godine pojavilo Vodeće tijelo kao što piše:

“Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo“ (Stražarska kula, 1.7.1990. str.14)

Vodeće tijelo je tako nastalo od Upravnog tijela jedne korporacije i to daleko nakon formiranje grupe Istraživača Biblije i daleko nakon stvaranja organizacije Jehovinih svjedoka. Ono što je zanimljivo u svemu tome je da je Vodeće tijelo sebe imenovalo za istaknutog zastupnika "vjernog i razboritog roba“ na kojemu se temelji Kristova skupština. Međutim, kasnije se išlo u još jedno reformiranje pa možemo reći da je Vodeće tijelo kakvog danas poznajemo nastalo tek 2000. godine. Takav vremenski slijed odudara od načina na koji je formirana Kristova skupština u 1.stoljeću. Isus je najprije utemeljio apostole oko kojih se formirala skupština, dok su u ovom slučaju najprije utemeljeno poduzeće za štampanje i distribuciju biblijske literature sa svojim Upravnim odborom, oko kojeg su se formirale grupe sljedbenika Russellovih učenja sa svojim starješinama, a desetljećima kasnije tek Vodeće tijelo koje bi po nekim sličnostima trebalo odgovarati Isusovim apostolima. Da je Isus želio u novije vrijeme stvoriti jednu posebnu kršćansku zajednicu on bi to učinio na jasnim temeljima formirajući odmah izabrano tijelo po uzoru na apostole i to bi potvrdio čudesnim nadnaravnim znakovima koji bi potvrdili ulogu njegovih novovremenih zastupnika. Ovako je vodstvo jedne korporacije sebe samoinicijativno proglasilo jedinim Kristovim zastupnikom i najvažnijim zastupnicima "Gospodinovog roba“ koji imaju ekskluzivno pravo na Sveti duh kojim se može razumjeti i tumačiti Biblija. Točno je, kad bi se ta stvar reformirala, raspala bi se i naša organizacija. Od vremena Russella do danas se ipak već nekoliko puta reformiralo to pitanje na način da se organizacija ne raspadne nego da se još više ojača u rukama prvih i istaknutih ljudi.

Sada (od 2013) oni kao Vodeće tijelo više nisu zastupnici klase “vjernog i razboritog upravitelja“ i njegov nevažniji dio, nego su po novom tumačenju jedino oni taj “upravitelj“ kojega je Isus od 1919. godine postavio nad svojom skupštinom. Zar ne bi bilo razumno zaključiti da su oni još te 1919. godine trebali shvatili tko je “vjerni i razboriti upravitelj“ a ne sada nakon devedeset godina govoriti kako su tek shvatili da je riječ samo o njima unutar Vodećeg tijela. Kad je Isus izabrao dvanaestoricu svojih učenika i dao im zadatak da ga zastupaju kao evangelizatori, on ih je nazvao “apostolima“ i taj službeni naziv se za njih koristio od samih početaka njihove službe, a ne tek desetljećima kasnije (Mk 3:14). Isto tako su i članovi tadašnjeg Upravnog tijela, ukoliko ih je Isus imenovao i postavio u posebnu službu, trebali znati naziv svoje službe koja im je dodijeljena, a ne da tokom svih ovih desetljeća ne znaju točno objasniti što je i na koga je Isus mislio kad je spominjao tog “upravitelja“. Sve to pokazuje da se vlastitim tumačenjima samo manipuliralo ovom Isusovom izjavom kako bi se što lakše prve i istaknute članove Društva Watchtower nametnulo kao upravitelje i gospodare naše vjere.

Ja sam na sve to gledao pomalo drugačije i tražio načina da se neke stvari izmjene. Nisam čekao pokrštenih ruku jer sam osjećao da će svaka nova promjena od Zajednice biti još jedan promašaj ukoliko se ne izmjene osnovne stvari. No, to je njima zasmetalo jer sam ipak trebao čekati. To može smetati samo onima koji odbacuju Sveti duh i one ljude poput mene koji imaju tu slobodu da neovisno o njima javno iznose argumente za novo i bolje razumijevanje iza kojeg može stajati duh Božje Riječi. Isusov učenik Stjepan nije čekao da njegova vjerska zajednica sama uvede novo učenje, nego je otvoreno iznosio ono što se moglo dokazati svetim Pismima, a čemu se židovska zajednica trebala na vrijeme prilagoditi. Ja se poput Stjepana ne mogu više vraćati na ona zacementirana učenja koja treba kad-tad srušiti, pa se i ne može očekivati da promijenim sadašnje mišljenje i dođem pred njih sa iskrenim pokajanjem.

Ante: Kad je neka osoba podmukla i kuje zavjeru ili prevaru, onda ti kod tih osoba trebaš biti jako oprezan da bi procijenio pravo pokajanje. Znaš, osoba je prefrigana i sad se on kaje. Kako ja mogu znati da se on kaje. Ti trebaš (Danijele) da samo malo razmisliš i da vidiš kako naći odgovor na to pitanje je si li razumio svoju ulogu u Božjoj organizaciji. Nisi osoba koja je neiskrena, koja će se pretvarati. To je moj osobni sud.

Nadopuna: Ja se nisam imao za što kajati. Ako sam se kasnije i pokušao vratiti, onda to samo dokazuje da mi nisu dali izbora nego da odglumim svoje pokajanje kako bi sa sebe skinuo njihove zabrane komunikacije i ograničenja koja smetaju meni i mojim bližnjima. Pravio sam se lud kao i David u jednoj prilici. Biti lud ili prefrigan može biti jedini način mudrog postupanja kojim sebe izbavljamo iz loše situacije a da nikom ne štetimo. Takvim postupkom nisam povrijedio Boga jer od njega nisam ni otišao niti sam se njemu trebao vratiti. Njemu se nitko ne može vratiti pretvaranjem, dok se zajednici možemo vratiti na takav neiskren način budući da nas na nepravedan način može osuditi i izbacila van.

Nikša: Ti si dijete svog oca kojega sam ja nadasve poštovao i ličiš na njega po svojoj dobroti. Tvoj je otac bio jedan predivan čovjek, samozatajan, al koji je toliko poštovao braću i sestre i sve što je dolazilo kroz Jehovinu organizaciju. Imaš jedno naslijeđe. On je bio dosta teški radnik, mučenik takorekuć.

Primjedba: Moj otac je sa mnom i ostalom svojom djecom redoviti tjedno proučavao publikaciju Zajednice i zajednički smo se pripremali za sastanke. Ono što mi je ostalo u sjećanju je da je i on znao negodovati zbog nekih tumačenja jer ih nije mogao razumjeti onako kako su objašnjeni. No, on za razliku od mene nije imao vremena i motivacije da to dublje istraži pa se prepustio rutini kakvu je propisivala Zajednica.

Ante: Željka, kažem, vi ste jedna divna obitelj. Sad ti je možda razumljivo kad ovo pričamo i zašto uzimamo primjer Koreja. Znaš. Ne kažem da je Danijel tako radio, al možda taj princip da će Jehova uskrsnuti Koreja, ali zakon je tada bio takav i nema tu kombinacija. Ako budemo natezali te stvari onda to više nije to. U ovim stvarima Kula isto kaže da su to iste stvari.

Nikša: Mi smo zato pozvali u odbor četvrtog člana, brata Stiva. To je ta stvar za koju on ima puno iskustva i čuo si što ti je sve ispričao.

Nadopuna: Sjećam se da je odmah nakon mog prvog pisma Betelu 2004. godine, došao jedan starješina iz Betela (brat Liović) i iznio predavanje koje je po tematici bilo upućeno upravo onima koji neovisno istražuju Bibliju. To nije bila slučajnost. Isto tako, da li je slučajnost da je brat Stiv poslan iz Amerike baš u Hrvatsku i to nedugo nakon što sam ja Zajednici uputio još neka pisma sa argumentima koji u novom svijetlu objašnjavaju neke biblijske stavke, s napomenom da imam pripremljenu knjigu. Dodijelili su ga odmah u našu pokrajinu gdje je naučio naš jezik, ali ne odmah u moju skupštinu kako ne bi bilo sumnjivo, ali dovoljno blizu da ga se može uzeti za člana Pravnog odbora kad za to bude otvoreno zeleno svjetlo. Čuo sam da u Americi ima dosta braće koja neovisno istražuju Bibliju i dovode u pitanje učenja Zajednice. Zato starješine iz Amerike koji su prošli školu Gilead imaju dosta informacija i uputa od Vodećeg tijela koje mogu iskoristiti tamo gdje se pojavljuju novi jasni slučajevi neovisnog istraživanja Biblije. Odmah nakon završetka pravnog postupka protiv mene, on je po nalogu u roku mjesec dana Zajednice došao služiti baš u moju skupštinu od četiri koliko ih ima u Splitu. Da li je to slučajnost ili ne, ali indicije pokazuju da je vrh Zajednice godinama unaprijed planirao igrati svoju igru protiv mene. Zar nije čudno da jedan starješina iz Amerike koji se školovao za misionara dođe služiti u Split, u grad i okolicu koju su Jehovini svjedoci detaljno i više puta prošli sa svojim propovjedničkim aktivnostima. Zar nije kao misionar trebao biti poslan u neobrađena područja svijeta, a ne ovdje gdje njegova uloga gubi svoj smisao i gdje nije ništa posebno mogao učiniti za skupštinu. To očito nije slučajnost. Sumnjam da Vodeće tijelo na takav način školuje i koristi neku braću za svoje inkvizitore. Budući da su takvi navodni misionari financirani od strane Zajednice onda oni ne smiju sami sebi rezati granu na kojoj sjede već trebaju zastupati stavove i učenja Vodećeg tijela. U srednjem vijeku je Katolička crkva u svojoj strukturi vlasti posvuda imala takve ljude kao inkvizitore koji su strogo štitili njeno ustrojstvo.

Ante: I kažem ti, sam početak ti je pokazao da nismo donijeli odluku koja je kao takva nego da se zapravo ukazivalo na posljedicu određenih stvari, razumiš.

Danijel: Ja sam krivo postupio na tom odboru. Krivo sam se postavio, naivno. To sam doživio kao saslušanje, kao da sam morao objasniti kako sam ja došao do nekih zaključaka. I to je ispalo kao da sam ja ponavljao jedno te isto, odnosno kao da ustrajem na svojim razmišljanjima.

Ante: Dobro, sad da ne pričamo o detaljima. Znao si kako se postupa na odboru. Znao si zašto smo tu. Sjeti se, već se unaprijed reklo što bi značilo u nekim stvarima bit osoba koja je nestrpljiva, koja ne čeka i tako. Razumiš. Znači, bez da uopće pričamo o ičemu što si napravio ti si imao sliku kroz određene stvari ljudi u svijetu, odnosno braće tada u svijetu koja su imala iskustva gdje su jednostavno loše prošla jer neke stvari nisu htjeli prihvatiti. Mi smo mislili da svaki čovjek kad mu se to kaže, da će shvatiti ozbiljnost u kojoj se on nalazi. Sad je druga stvar kad netko nešto zna, on ne može se pomiriti s time da to ne bude svima jasno jer to bude tako. A u tim stvarima moraš sam sa sobom raščistiti jer pitanje je razboriti rob i ti, odnosno (proročanstvo Danijela) “kad će mnogi istraživati i znanje će se umnožiti“ – da li ti spadaš u tu grupu, na takav način da si dio razboritog roba, a to moraš sa sobom vidjeti... Zato kažem, tu smo da ti se pomogne da budeš dio Božjeg naroda. Ako bi bilo drugačije onda bi bio veći problem i za tebe i za skupštinu i praktički za Jehovu i njegov narod. Shvaćaš. Ovo nije primjer drugima. Nikad nemoj misliti da mi mislimo, barem ja s braćom s kojom surađujem, da mislimo kako nekoga recimo treba opalit za primjer drugima. To ne. To je protiv Božjeg duha i Božjeg načina postupanja.

Primjedba: Da li sam ja dio Gospodinovog roba ili ne je pitanje o kojem se može raspravljati na temelju Biblije. Božja Riječ mi kaže da sam po primjeru kršćanske skupštine iz prvog stoljeća kao nadglednik bio sastavni dio tog “Gospodinovog roba“ koji daje hranu i da sam nosio odgovornosti koje se od njih tražilo. Nikad se nisam odrekao te službe nego sam je samo želio zamrznuti dok ne riješim svoje životne okolnosti. No drugi starješina s kojim sam služio u Makarskoj je bio protiv odlaska pa je napisao pismo skupštini u koju sam vratio (Split-Firule) da me do daljnjega ne prihvate kao starješinu. To mi je na neki način čak i odgovaralo jer sam u tom periodu započeo sa dubljim istraživanjem i pisanjem komentara koje sam slao Zajednici. Uzeo sam u obzir da su u prvom stoljeću svi starješine smatrani Gospodinovim robom sa zadatkom da pripremaju i daju duhovnu hranu. Oni su poput Pavla istraživali Hebrejska Pisma i predaje i poslanice apostola te iznosili saznanja kojima su hranili članove svojih skupština. Postupali su na istim principima kao i duhovni pastiri u drevnom Izraelu. Jehova je preko proroka Jeremije rekao: “Dat ću vam pastire po srcu svojemu i oni će vas pasti (hraniti) znanjem i razboritošću.“ (Jr 3:15). Jehova im nije dao neko centralizirano tijelo starješina nego Zakon, pa zato u Izraelu nije ni postojalo jedno istaknuto tijelo svećenika ili starješina koje se isticalo sa znanjem i razboritošću, nego su svi pastiri u svim Izraelskim gradovima trebali imati tu duhovnu vrlinu da razumiju duh Zakona. Tako je bilo i u kršćanskim skupštinama. Apostoli su se kao pastiri isticali od drugih samo zato što su imali prednost da budu izravni svjedoci Isusovog djelovanja koji su utemeljili kršćansku nauku na onome što je Isus govorio. Nisu imali titulu ili ime “vjerni i razboriti rob“ već su to nastojali biti kako bi udovoljili Isusovom zahtjevu. Stoga su oni i svi drugi starješine kao pastiri trebali ispuniti svoju ulogu da budu razboriti i da svojim znanjem i uvidom u Pisma pasu, tj. da hrane članove kućanstva. Starješine tu ulogu i odgovornost nisu prepustili samo apostolima kojima bi oni bili samo produžena ruka. Naravno, bilo je i onih pastira i učitelja koji su iznosili neka kriva shvaćanja, ali su zato drugi starješine i članovi skupština savjetovani da ispituju nadahnute izjave i provjere na temelju Biblije i apostolske predaje da li su neke izjave od Boga ili ne. Razni poslanici, evangelizatori i učitelji su pojedinim skupštinama pisali poslanice u kojima su također iznosili neka svoja nova i dublja shvaćanja čime su samo doprinijeli općem i boljem razumijevanju Svetih Pisama i njihovom proročanskom ispunjenju. Čak ni oni nisu služili u skupštini kao konobari koji bi čekali da apostoli ili neki istaknuti Gospodinovi robovi iz Jeruzalema šalju njima gotovu pripremljenu “duhovnu hranu“ koju bi oni samo proslijedili. Bili su slobodni prihvatiti istraživanja i tekstove svojih članova koji nisu služili na istaknutim mjestima u skupštini kao što je bio učenik Luka koji je napisao Evanđelje i Djela apostolska.

U tom biblijskom smislu ja sam kao starješina i nadglednik mogao sebe smatrati Gospodinovim robom, a ne dijelom sadašnjeg ustrojstva Vodećeg tijela s titulom “vjernog i razboritog roba“. Dok sam po biblijskom uzoru jedno vrijeme služio u tom svojstvu upravitelja koji se trudi biti vjeran i razborit, ja sam kao i drugi starješine bio ograničen pravilima Zajednice koja je još u vrijeme J.F Rutherforda diskreditirala “pastire“ time što im je oduzela pravo da sami istražuju Božju Riječ na kojoj su trebali pripremati i davati hranu ukućanima svoje skupštine u skladu sa svojim dubljim razumijevanjem. Od tada su skupštine izgubile autonomiju, dok su starješine izgubili svoju slobodu i postali produžena ruka Upravnom i Vodećem tijelu koje samo sebe vidi kao “vjernog i razboritog roba“. Ono što sam priželjkivao je decentralizacija kako bi svi starješine, od putujućih do skupštinskih nadglednika, imali veću slobodu i veća ovlaštenja čime bi mogli po primjeru iz prvog stoljeća mnoge stvari, pa čak i imenovanja provoditi neovisno od Vodećeg tijela. Tada bi mogli i ljudi poput mene imati slobodu da bez straha od isključenja neovisno istražuju Bibliju i otvaraju debate. Ono što je biblijski utemeljeno, starješine bi mogli prihvatiti, na način da o tome otvore raspravu na višem nivou, a ne čekati. Po primjeru iz 1.stoljeća takve skupštine bi imale pravo zastupati novo i drugačije biblijski utemeljeno učenje prije nego se o tome provede rasprava u Vodećem tijelu.

Nikša: Zašto je “vjerni i razboriti rob“ želio to spomenuti. Neću reć toliko škrt u riječima, toliko koncizan, kratak u tim časopisima studijskim s jako puno biblijskih stavaka, a toliko malo teksta. Koliko tu treba još duboko proučavati da bi ja dao suvisli komentar, a ti koji si toliko sklon tome, ti možeš, ovaj, nevjerojatne stvari napraviti, za svoje osobno dobro, za dobro obitelji, a i drugih braće i sestara. Al, ti si išao, ti si otišao u jednu sasvim drugu stranu. Ti si u jednom momentu rekao, kad si komunicirao sa mnom, da si sam sebe stavio na velike muke, a to se primijeti kad s tobom razgovaram.

Danijel: Meni je muka kad nešto znaš, a moraš šutjeti.

Ante: Da, to je činjenica. Npr., neke stvari meni nisu bile jasne, ne da ih ne mogu prihvatiti, jer imaš neke stvari, konkretno gdje su braća stavila upitnik. Znaš. Sad ja mogu ići to da istražujem i reć “slušaj to mora biti tako“. Što mi znači da čekam? Sad bi mogao razviti mnoge teorije za sto stvari, ali mene to ne interesira. Mislim, interesira me, ali da će o tome ovisiti moja vjera, da ću sad ja reć kako je “rob“ krivo objasnio neke stvari jer neke stvari nije uzeo u obzir... to nema smisla. Na kraju krajeva, i “rob“ će znati i ja u novom svijetu točno što je bilo. Zato kaže “pretpostavimo“. Razumiš!

Primjedba: Ako njega neka tumačenja ne interesiraju u istoj mjeri kao mene, to je njegovo pravo. Ja ne moram poput njega biti zainteresiran za iste duhovne stvari niti me može ukalupiti u svoj obrazac razmišljanja. Točno je da naša vjera ne ovisi o nekim stvarima koje ni Biblija detaljno ne objašnjava. O tome nisam puno istraživao, nego uglavnom o jasnim stvarima koje se mogu dokučiti dubljim uvidom u Bibliju. Za razliku od njega, za mene ima smisla “uvjeravati se“ u ono što taj “rob“ govori i to je moje pravo dano od Boga koje mi nitko ne bi smio oduzeti.

Nikša: Moja supruga još dan danas ne može razumjeti kako je David mogao napraviti onakav grijeh. (učinio blud sa Betsabejom i skovao urotu kako bi njen muž poginuo u ratu). Ja kažem: “ženo, ne razumijem ni ja“ i ja joj ne pokušavam ništa objasniti.

Ante: I kako nitko na dvoru nije znao što je David učinio. Kako nitko nije rekao. Čak ni njegov vojskovođa, Joab, koji je bio uvijek uz kralja. Kako Joab to nije znao? Kako mu nije rekao da je pogriješio? Niko mu nije rekao, a to je bila obavezaZašto je npr. Ivan Krstitelj rekao Herodu u vezi incestne veze? Zato što je dužnost bila brat bratu reći šta radi, neka je on bio kralj. Kako Davidu to niko nije rekao (prigovorio), a isto je imao braću koja su bila tu? Shvaćaš li? Sad kako? Eto tako.... Iz tih primjera možemo učiti...

Primjedba: Ovdje je on iznio dva primjera, a da nije bio svjestan kako oni ne govore protiv mog stava, nego upravo protiv njegovog. Oba primjera se odnose na kraljeve koji su u Božje ime upravljali Božjim narodom. David je učinio preljub i ubojstvo, a da mu nitko od njegovih slugu nije skrenuo pažnju na njegov grijeh i urotu. To su prešutili čak i neki koji su bili uključeni u prenošenju zapovjedi da se Uriju smjesti tamo gdje će najvjerojatnije poginuti. Neki su možda čak i sumnjali u Davidov grijeh ali nisu smjeli progovoriti protiv njega kako ne bi doveli u pitanje njegov autoritet i time izgubili život. Zato su radije šutjeli i gledali svoja posla. S druge strane, Ivan Krstitelj je javno progovorio protiv Heroda u vezi njegovog grijeha i na kraju je to platio životom.

Ako iz tih primjera možemo učiti, onda u cijeloj ovoj stvari možemo postupiti na dva načina. Ili ćemo šutjeti i gledati samo svoja posla kako bi sačuvali svoje mjesto u zajednici ili ćemo progovoriti protiv istaknutih ljudi ako vidimo grijeh pa makar zbog toga morali snositi sankcije od onih koji se smatraju autoritetom. Iz ovog se jasno vidi da ovi starješine postupaju kao Davidove sluge, a ja kao Ivan Krstitelj. Čak je maloprije jedan od njih rekao da nema smisla uvjeravati se u to da li je “rob“ kao autoritet pogriješio. Zato meni sude jer sam postupio drugačije od njih, a svojim postupkom protiv mene su samo željeli olakšati svoju savjest jer su time svoj način postupanja proglasili ispravnim. Žalosno ali istinito. Isus je rekao farizejima: "Zar niste čitali“ kako bi im skrenuo misli na biblijske misli i primjere koje služe za pouku i opomenu. Oni su čitali u svojim sinagogama o ovim navedenim primjerima ali očito u tome nisu pokušali vidjeti sebe i svoje krivo razmišljanje. Tako i ovi starješine spominju iste primjere iz Biblije a ne vide da oni upravo govore protiv njih i njihovog stava a ne protiv mene i mog stava.

Ante: (nastavak) Vi opet imate obitelj. Činjenica je da ako ovo bude potvrđeno, neke stvari se među vama ne ukidaju. Zna se kako u tim stvarima treba postupit. Ti i dalje imaš svoga muža... Sve ovisi o Danijelu, odnosno Danijele o tebi. O nama jako malo ovisi. Mi nismo osobe koje kažu: “Slušaj, sad ću ja vidjeti jeli zaista Danijel takav“. Ne, stvar je samo u tebi koja će biti vidljiva, sigurno. Ako si sad neke stvari razumio onda ti je jasno... Ako si to shvatio, onda je to jedan, ne korak, sedamdeset posto si napravio sad.

Nikša: Počeo si, evo ja vidim da si počeo analizirati stvari. Takvu analizu nastavi. Uvući se pod našu kožu i ono što smo ti rekli. A sad eto još komuniciraš sa Prizivnim odborom. To su isto braća. Ne znam u kojoj je to fazi, je li komuniciraš sa Prizivnim odborom?

Danijel: Pa Drago Debak (starješina iz skupštine Split-Maksimir) mi je rekao za salušanje u ponedjeljak.

Nikša: Eto, imaš još prilike razgovarati s njima.

Komentar: Nijedan od trojice starješina Prizivnog odbora nije smatrao potrebnim da razgovara s mnom prije saslušanja kako bi dobili neke jasnije činjenice i odgovore na neka pitanja kojih je očito bilo, nego su se oslanjali na bilješke i mišljenja starješina Pravnog odbora i žalbu koju sam napisao. 

Ante: Dobro, neću sad reć što da kažeš, ali shvaćaš, bitna je stvar da shvatiš da budeš osoba koja jesi. Nemoj se mijenjati zbog nas, ni zbog bilo čega. Budi ono što jesi.

Nikša: Tako je. Nesmiš imati neki adut u rukavu. Nemoj se držati nekakvih asova.

Nadopuna: Ja nikad nisam želio imati neki skriveni adut u rukavu. Zato sam jednom napisao pismo starješini Anti u kojem sam izmeđuostalog rekao:

“... No zašto sam ti želio podastrijeti sve argumente na kojima se temelji moja novostečena spoznaja? S jedne strane, meni je poznata sva argumentacija koju sam stekao preko izdanja Zajednice, tako da ja donekle imam uvid u tvoje razumijevanje Biblije u vezi određenih tema. No, znam da ti nemaš jednaki uvid u moju spoznaju koja se u mnogim stvarima razlikuje od institucionalnog tumačenja. Samim tim ja ne želim držati skrivenog asa u rukavu, nego želim da dobiješ uvid u sve argumente do kojih sam ja došao kako bi – kad god je to moguće – razgovarali i raspravljali o tim stvarima....“

Željka: A da je držao te asove, ne bi do ovoga ni došlo.

Ante: Ne treba sad to minjat. Kažem ti. Neko može da izgubi, da ne kažem sada sve. Ti i dalje imaš obitelj. To ti nitko ne može oduzeti. To je blagoslov od Jehove. Ali kad čovjek izgubi sve u pogledu da naruši odnos s Jehovom, sa obitelji u duhovnim stvarima, sa Zajednicom, sa braćom, onda zapravo shvati dokle ga neke stvari mogu dovesti. Jedno je što braća razmišljaju. Ne kažem da ćeš ti sada mijenjati svoj način razmišljanja o tim stvarima. To ne vjerujem da ćeš to promijeniti. I ne moraš to mijenjati ako je to ispravno. Ja ne mogu reći: “Slušaj, napiši disertaciju po kojoj sve pobijaš što si napisao“. To bi bilo žalosno. Ubio bi dostojanstvo čovjeka.Nije problem što si ti to tako proučavao i što si tako zaključivao. Problem u ulozi koju si sebi uzeo. Ti trebaš imati ispravan stav prema onima koji nose tu ulogu da istražuju.

Primjedba: Ja nisam izgubio sve, niti se narušio moj odnos s Jehovom i Kristom. To što se mojim isključenjem narušio odnos sa Zajednicom nije dokaz gubitka Božjeg priznanja. Biblija daje primjere gdje se pojedinci i obitelji osjećaju zaštićeno čak i onda kad cijela zajednica ide svojim putem. Tako je Jozua rekao: “Ja i moj dom služit ćemo Jehovi“ a nije rekao “Ja i moj narod“ (Jz 24:15). Njemu nisu zajednica i organizacija bili mjerilo odanosti Bogu. Osim toga, Isus je rekao: “Gdje su dvojica ili trojica sakupljeni u moje ime, ondje sam i ja među njima“ (Mt 18:20). Nikad nisam bio sam jer sam se u ovom periodu još više povezao s jednim bratom koji razmišlja poput mene. On mi je puno pomogao da se još više približim Kristu. Nažalost i on je nedavno isključen iako ga se nije saslušalo pred Pravnim odborom. Njihova prijetnja isključenjem mi tada a ni sada nije mogla pomoći da shvatim svoj grijeh kojega po meni nije bilo, ali mi je pomoglo da shvatim neke druge stvari o kojima ovdje još jasnije progovaram. Iako mi sude zbog drugačijeg razmišljanja i učenja, ovaj starješina ovdje kaže da ja to ne moram mijenjati ako je ispravno. Morao sam samo šutjeti i čekati. Budući da to nisam držao samo za sebe onda oni vide problem u ulozi koju sam uzeo, a koja automatski umanjuje vrijednost uloge koju je Vodeće tijelo rezerviralo samo za sebe čime sam izašao iz okvira koja su oni postavili. No, kad sagledamo pozadinu svega, onda se vidi da su oni po nekim pokazateljima sjeli na “Mojsijevu stolicu“, kao Božji glasnogovornik i vođa. U takvoj teokraciji moja uloga da istražujem i koristim Božju Riječ za ispravno postavljenje stvari, poprima negativnu konotaciju, jer me vide kao suparnika i buntovnika. Dok ovi starješine vide problem u mojoj ulozi očito nisu ni svjesni da su upravo svojom reakcijom doveli u pitanje, ne samo svoju ulogu, nego i ulogu Vodećeg tijela.

Nikša: Željka, da ti pomognemo (u razmišljanju) kod isključenja. Starješine donose odluku. Jedno je mišljenje nesavršenih ljudi, starješina na temelju svog tog materijala od Zajednice, nauke organizacije, našeg mišljenja o bratu Danijelu, a drugo je što u tom trenutku misli Jehova i kako on razmišlja. To su neke stvari koje su nama nesavršenim ljudima nedokučive. Ali u što smo sigurni? Sigurni smo u to da je to mjera karanja od Jehove jer se to tako razlaže u Bibliji, i sigurni smo u to da će Jehova počet procjenjivat stvar možda slično (kao mi) ako se brat Danijel tako postavi. U to smo sigurni. Dakle, Jehova ima svoj stav, svog Sina. Svog “slugu“ (vjernog roba) stavi na određeno mjesto i čekamo odgovor. On može čitati srce, može raditi što god hoće, ali, pošto ono što je svezano na zemlji biva svezano i na nebesima, i zato nas je ovlastio nebeski kralj, odnosno njegova produžena ruka – vjerni i razboriti rob – ali mi i te kako imamo, ovaj, ogromnu odgovornost za to što radimo. Vjeruj mi da o tome tako razmišljamo i tako radimo. Ali sve je u njegovim rukama, kako je rekao brat.

Primjedba: On ovdje kaže da oni sude na temelju svog mišljenja kojeg temelje na onome što kaže Zajednica. Zatim kaže da je jedno njihovo mišljenje, a da je sasvim nešto drugo mišljenje Jehove. Kako onda mogu biti tako sigurni da se Jehova slaže sa njihovim mišljenjem? Da je Isus bio toliko siguran u one koji će ga zastupati na zemlji, onda ne bi u svojim usporedbama dao do znanja da će biti onih “upravitelja“ koji prema njegovom mišljenju neće u potpunosti izvršavati svoju dužnost na pravi način iako će sebe smatrati vjernima i razboritima. No Isus je znao da će neki od njih željeti imati istaknuta mjesta u njegovom kraljevstvu, pa ih je želio poučiti da se s tim ne igraju kako ne bi postupali kao i vladari ovog svijeta. Nažalost, nakon smrti apostola su se počele formirati zajednice sa svojim ustrojstvom koje je sjelo na apostolsku stolicu kako bi sebe promovirali kao najistaknutije Isusove zastupnike kojima se treba potpuno podložiti. Ti najistaknutiji vođe kršćanskih zajednica su išli preko svojih ovlaštenja pa su sebi dali još veću ulogu, dok su ostale starješine u toj hijerarhiji podredili svojoj volji. Odgovornost ovih starješina sa dna hijerarhije je prije svega udovoljiti zahtjevima tih najistaknutijih ljudi koji se promoviraju kao “vjerni i razboriti rob“ tako da sam nakon ove njegove izjave shvatio kako će sve ovo završiti.

Ante: Je, kažem ti, mi smo se time vodili. Primjer Koreja i Davida. Kako Jehova gleda svoje sluge koje ga vjerno služe. Nikad ne zaboravlja stvari koje ste vi kao obitelj radili i koje je Danijel sam radio kao Božji sluga. I mi, kad smo se tim stvarima vodili, gledali smo što bi Jehova u tom slučaju napravio.Jer, ako mi napravimo krivo, a Jehova to radi na drugačiji način, onda smo mi pogriješili. I mi zapravo moramo vidjeti što bi Jehova napravio u tom slučaju. I zato je ta stvar važna, jer ako znaš da smo se tim stvarima vodili onda ti je jasno da, a to ti je da pogledaš ... Jehova u Jobu kaže d će “zaželjeti djelo ruku svojih“. A Isus kad priča u Luki o izgubljenom sinu kaže da otac je rekao: “Evo moj sin koji je bio mrtav pa je oživio“. I sad kad pogledaš sliku kako se netko raduje kad netko oživi. Izgubljen sin je u smislu duhovnog mrtvila, ajmo reć, on je bio duhovno mrtav, otišao je, napustio je oca, pa se vratio. Znači Jehova ne može imati osjećaj, znači, vratio si nekoga u život, u biti može, Jehova može sve, može osjećati, ali nije kao čovjek. Ja mogu razumjet osjećaj koji Jehova ima kada se netko vrati natrag na način kao što bi se ja sad radovao kad bi vidio svoju mamu koja je mrtva i ti svoju sestru. I kad znaš kako ti očekuješ to, tome se raduješ, onda ti je jasno koliko Jehova očekuje. Jehova se raduje kad se netko vrati. I ako ja želim upoznati Jehovine misli i po njima suditi onda ti je jasno kako se radujem ja kad primijetim najmanji znak da netko o svojima razmišlja. Shvaćaš li. I onda po tome ti je jasno da i odluka prva je bila s takvim stavom, a odluka druga će biti s takvim stavom. I zato ne ovisi ništa o nama. Ovisi samo o Danijelu i Jehovi. Danijel, zato što je njegova želja, njegova stvar, a Jehovi, zato što znamo što on misli o tim stvarima.

Primjedba: Oni su me svojim isključenjem željeli proglasiti "mrtvim“ iako sam je moja vjera u Boga i Krista živa. Ja nisam napustio Jehovu, nego su me oni izbacili van iz Zajednice. Ja se stoga ne trebam vratiti Jehovi nego Zajednici, a da bi se vratio, moram prihvatiti sva njena pravila i učenja pa makar neka od njih bila kriva. Isključivanjem braće dokazuju svojoj skupštini kako zastupaju Božji Riječ, a očekivanjem nečijeg povratka podižu svoju pravednost na još veći nivo dokazujući drugima kako su bili u pravu jer je dotična osoba shvatila grijeh zbog kojeg su oni bili primorani da je isključe. Stoga su oni očekivali da Prizivni odbor potvrdi njihovu odluku, dok sam ja napisao žalbu tražeći od tog odbora da postupi drugačije.

Željka: Dobro, što sad može ovaj drugi Prizivni odbor?

Ante: Samo će ispitat da li smo mi pogriješili. Da li smo zanemarili stvari koje pokazuju kajanje kad se tako sudilo, ne sada nego tada. Znači, Danijel će imati svoje argumente u tom razgovoru, a mi imamo svoje argumente i oni će vidjeti...

Nikša: Usporedit će njegovu žalbu sa svim spisima...

Ante: ... sa svim onim što smo mi rekli. Znači on može, evo da ne govorimo o procesu Danijelu nego o tamo nekom bratu,... on može reći ovako: “ja sam vam rekao da mi je žao, da ja tako i tako gledam“. A onda će odbor reć: “Slušaj, nije baš tako. Ti si tada rekao nešto drugačije. Rekao si to, to i to“. Shvaćaš li. Jer čovjek možda nakon što kaže već nakon pola sata drugačije misli, ali...

Željka: Ponekad netko nešto kaže što ne misli tako. To mi se isto znalo desiti.

Ante: Je, ali moraš razumjeti tu stvar. Zato kad se to radi, onda treba biti jako i s poštovanjem prema osobi. Jer bilo bi jako ružno kad bi neko nekoga poštivao i onda taj iz gnjeva, kaže stvari koje bi ga mogle dovesti do toga da bude isključen.

Primjedba: Svojim izjavama nisam želio nikoga povrijediti niti sam to činio u svom gnjevu. Samo sam uspoređivao neke njihove stavove sa stavovima i postavkama židovskih religioznih učitelja, kao što su bili farizeji. Farizeji su u ono vrijeme bili poštovani u narodu, samo što mi danas na njih gledamo uglavnom po negativnim stvarima jer je među njima bilo i onih licemjernih kojima nije godilo da ih netko razotkriva kao takve. Međutim, Isus je poštivao neke farizeje, ali je progovorio protiv nekih njihovih postavki koje su obezvrijedile Božju riječ i Božji narod. Čak se i razgnjevio na njih što im je dalo povoda da ga isključe tj. ubiju. Kad sam iznosio te usporedbe, onda sam i ja pokazivao poštovanje prema onima koji predvode kršćansku zajednicu, ali sam progovorio o stvarima koje mi se nisu dopadale jer sam u njima osjetio da guše kršćansku slobodu. Nisam tražio da se mene poštuje, nego da se uzme u obzir Božja riječ i da se određene stvari dovedu u ispravno stanje po pitanju nekih učenja i po pitanju postavki jer bi to dovelo do izgrađivanju skupština na izvornim temeljima. Te stvari nisam iznosio u nekom svom gnjevu nego iz želje da starješine skinu sa svojih očiju organizacijske naočale i da vide te stvari u pravom svjetlu. 

Ante: To je isto bilo kada bi se čovjeka ubilo. I nakon toga osoba može biti povrijeđena i gnjevna i ljuta i ojađena zbog situacije u koju je dovedena i pokaže određeni stav. I zato to pokazuje zbog čega treba biti siguran da braća koja znaju kako Jehova radi uvijek pokušavaju nekome prikazati neke stvari koje mogu dovesti tu osobu u situaciju koja je pogubna za nju. Čak u odboru kad bude, neće ti sad reć. “Slušaj, nemoj to radit, to će te koštat života“. To je bez veze. Ali ga možeš na neki način potać na razmišljanje, da mu ukažeš na neke primjere koji su doveli do određene stvari tako da on, već u odboru, kad se s njim razgovara, može pokazati pokajanje. I nije sad da treba neku osobu nagovorit, nego dovest na pokajanje. To je razlika. Znaš. Nekoga treba navest na pokajanje, da razmišlja ... Ja ga ne mogu dovest, to ne valja, jer ja, ako nekoga vučem, vučem i vučem i on se sad pokajao i rekao je sve što treba reć ...

Nikša: ...izvlačimo iz njega, svaku riječ...

Ante: I sad tako može svatko reć: “Vidiš on se kaje“. Mislim, to nema smisla.

Nikša: Mi smo pokazali poštovanje time što smo pet sati s njim razgovarali, sa strpljenjem, argumentima, ovim, onim. Skoro pet sati smo razgovarali. Ej, pet sati! Znači, nije bilo ono “sjeci“. On je čovjek, ima svoje dostojanstvo.

Ante: I sada jedan stvar, da pokušate malo razumjet, Danijele, ti, evo sada... Neke stvari koje mogu potaći na razmišljanje kako se te stvari rješavaju. I zato ja, neću sumnjati u odluke pravnog odbora, ako braća tako rade. Npr. “otpad“ je jako ružna riječ.

Željka: Je, to je jako ružno...

Ante: Zato ti kažem, sad gledaj. Zašto si ti rekao, onoga, kad se kaže da je netko “izgubio ljubav prema istini“. To je isto tako ružna riječ. Kao kad netko kaže da si ostavio istinu. Jako ružna riječ.

Željka: Je...

Ante: ... Razumiš! I zato, npr. jedna od stvari, taj Odbor tamo u Sibiru bi trebao razmišljati da možda izbjegava stvari da često koristi riječ “otpad“ nego da više koristi izraze koji ukazuju na djela koja se mogu tako označiti. Shvaćaš li. Je, kad čovjeku kažeš “otpadnik“ onda se može pobunit i reć, jer je gnjevan: “kako ti mene možeš tako nazivat“. Ako mu kažeš: “Slušaj, znaš da ti zapravo učiš o stvarima  koje nisu u skladu onoga kako uči Zajednica“, ti aludiraš da je otpadnik, ali ne prouzročuješ onu gorčinu koju čovjek može osjećat, jer ne želiš da prouzročiš u njemu da se osjeća kao (namjerni) ubojica, jer to možeš prouzročiti kod čovjeka, iako djelo je takvo. Tako se definira. ... Ako se želi ustanoviti zaista koliko neka osoba u nekim stvarima ustraje, da li zaista pokazuje pokajanje, i treba biti jako oprezan jer jači stisak može ga slomit, a Jehova tako ne radi. Jehova zločinca polako oblikuje ako se da oblikovat. I kroz pitanja i kroz razgovor, kroz sve. Neću sad pričat o detaljima, ali to pokazuje da Pravni odbor, prije nego se uopće sastane ima zaista na neki dobar način i ljubavi prema bratu jer ga želi dobiti za sebe, onda toliko razgovara o svim tim detaljima. Zato, kad bude odluka, onda ja smatram da je utemeljena, jer se išlo iz ljubavi prema Jehovi i tom bratu.

Primjedba: Koliko god oni pokušavali uljepšati stvari, ja se ipak osjećam kao namjerni ubojica. Oni žele dokazati da su u riječima obazrivi, a s postupkom isključenja pokazuju da su potpuno neobazrivi na moje osjećaje i osjećaje moje obitelji. Iako su svjesni da i sami mogu pogriješiti, oni ipak svima žele dokazati da su u pravu i da nitko nebi smio preispitivati njihovu odluku. Međutim uopće nisu odvagnuli stvari u vezi mog slučaja. Da li je moja namjera bila, da tako kažem, ubiti nekoga jer ga mrzim ili sam slučajno i nenamjerno ubio nekoga. Ubojstvo se u Izraelu kažnjavalo smrću (isključenjem), ali je zato postojala priprema gdje se nenamjerni ubojica mogao zaštititi od krvnika. O tome ukratko piše u Stražarskoj kuli od 15.11.1995. na str.12:

“Pažnje je vrijedno da je čak i netko tko je nenamjerno postao ubojica, prema Božjoj odredbi trebao biti pogubljen: ”Ko prolije krv čovječniju, njegovu će krv proliti čovjek.“ Dakle, nenamjerni je ubojica samo zbog milosrdne pripreme Jehove Boga mogao bježati u jedan od gradova utočišta. Očigledno je narod općenito suosjećao sa svakim tko je bježao od krvnog osvetnika, jer su svi bili svjesni da bi i oni nenamjerno mogli počiniti sličan prijestup te bi trebali utočište i milosrđe. (...) Međutim, čak i da si stigao u grad utočišta, ti ne bi bio oslobođen svake odgovornosti za ono što se dogodilo. Iako bi te gostoljubivo primili, ti bi starješinama na vratima grada utočišta morao iznijeti svoj slučaj. Nakon što bi ušao u grad, poslali bi te natrag kako bi ti se sudilo pred starješinama koji predstavljaju skupštinu Izraela na vratima grada koji je nadležan za područje na kojem se dogodilo ubojstvo. Tamo bi imao priliku dokazati svoju nedužnost. Nesumnjivo bi tijekom suđenja pred starješinama na vratima nadležnoga grada sa zahvalnošću primijetio da se velika važnost pridaje tvom prijašnjem vladanju. Starješine bi pažljivo odvagnuli tvoj odnos sa žrtvom. Jesi li tog čovjeka mrzio, jesi li čekao u zasjedi i jesi li ga namjerno smrtno udario? Ako jesi, starješine bi te morali predati krvnom osvetniku i ti bi bio pogubljen. (...)  Slično tome, kršćanski starješine koji danas vode neki pravni postupak trebaju dobro poznavati Pisma i postupati u skladu s njima uzimajući u obzir prijašnji stav i vladanje prijestupnika.“

Komentar: Ja sam doveden pred Pravni odbor kao namjerni grešnik. Nisam imao mogućnost adekvatne obrane pred krivo postavljenom optužnicom. No imao sam dokaze da nisam imao namjeru osporavati autoritet Vodećeg tijela. To je bilo pismo upućeno podružnici u kojem sam dao prijedlog o formiranju odbora koji bi služili kao linija komunikacije sa njima i po kojem bi oni na kraju stajali iza svih novih i jasnijih objašnjenja pa čak i promjena jer bi ih iznosili preko svojih publikacija. To je dokaz da ih nisam mrzio, da nisam želio zaobilaziti njih kao zadnju instancu, da nisam želio pokazati nepoštovanje prema njima. Ono što sam napravio, učinio sam u najboljoj namjeri koja bi na kraju bila od interesa i izgradnju cijele Zajednice. Ako sam po zakonu trebao biti isključen zbog samog postupka koji je njima izgledao kao čin nepoštivanja Vodećeg tijela, onda sam trebao naći utočište kod onih starješina koji bi pravedno odvagnuli stvari i dali mi zaštitu, a ne me predali krvniku da me isključi (ubije) samo zato što sam nekim usporedbama i izjavama nehotice povrijedio njegovo dostojanstvo.

Nikša: I na kraju Pravnog odbora se daje tzv. pravni lijek i Danijel sve zna na temelju toga što treba.

Željka: Mogu sad nešto pitat. Čemu onda služi taj Prizivni ako se ne može ništa promijenit?

Ante: Pa može. Možda smo mi neku stvar pogriješili u proceduri. Možda uopće nije bilo konkretno. Zamisli da starješinstvo formira Pravni odbor protiv tebe jer nisi posjećivala sastanke, tada studije knjige jer smatra da s tim činom ne poštivaš pripremu razboritog roba, da ne poštuješ njega nego da postupaš kao otpadnik. Banalno rečeno. Razumiš. Ili neka osoba može reć: "Slušaj, kad nisi na sastanku, ti si sebi oduzeo zajednicu“.

Nikša: Sam se isključija...

Ante: Tako se to može reći, ali nemaš uporišta za tako nešto reći. I sad netko zbog toga i takvog razmišljanja formira Pravni odbor. Ti se ne kaješ jer si u pravu, Željka. Ti nisi otpadnik, nisi osoba koja ne cijeni razboritog roba, koja ne cijeni braću. Ti imaš svoj razlog i ne možeš se kajati kad to nije istina. Kad bi se kajala, bila bi kao neka osuđena za vješticu na lomaču, a na kraju se pokajala, i isto bila ubijena. Nije čarala i ništa takvo nije radila, ali je pod pritiskom to rekla (priznala). Ali šta, opet je bila ubijena. Znači, to bi bila stvar u tom slučaju. I ti se ne kaješ i budeš isključena. I onda napišeš žalbu. I onda, Prizivni odbor prvo analizira da li uopće postoji temelja za pokretanje pravnog postupka. I može se utvrditi da uopće nije trebao pravni postupak. Shvaćaš. Sve to ima smisla.

Primjedba: Ovaj primjer je u biti vezan za moj slučaj. Nisam se kajao jer sam smatrao da nisam otpadnik niti da sam počinio grijeh za koji bi se trebao kajati. Smatrao sam da je njihova odluka neutemeljena jer sam imao opravdane razloge za svoj stav i svoje postupke. Zato sam im rekao da nisam otpadnik (u smislu kojim Biblija koristi taj izraz) i da unatoč svemu poštujem one koji služe u Zajednici na svojim odgovornim mjestima. Zbog toga sam uložio žalbu nakon čega je sazvan Prizivni odbor. Budući da oni svoju odluku smatraju ispravnom, onda je logično što od mene očekuju da priznam svoj grijeh i da se kajem. No imao sam dovoljno razloga da se ne kajem za nešto što smatram da nije grijeh. Tako su me svojom odlukom o isključenju stjerali u kut kako bi pod pritiskom priznao da sam otpadnik.

Nikša: I onda je ta odluka konačna.

Ante: Tako, kažem ti, mi osjećamo mir, jer smo napravili sve kako treba. S druge strane, Danijel isto ima mir da se žali. To je njegovo pravo i to ne znači da je buntovnik ako se žali. Danijele, nemoj misliti da si ti buntovan. Ne, ti imaš svoje mišljenje i ja ga poštujem. Shvaćaš li. Smatram da sve ove stvari mi radimo kako Jehova kaže. Ne zbog neke ljutnje i neke gorčine. Evo razgovaramo, ne znam druge primjere, ali kad je netko donio odluku o isključenju ne bi mu se više javio kao bratu. Ako se ti žališ, ti si i dalje brat. Da se nisi žalio ja se ne bi javio. Razumiš. Sve dok se ti žališ i dok se to ne riješi ti si i dalje moj brat. Jer zašto? Ja ne moram biti savršen čovjek, ni ja ni Nikša ni petorica braće i možemo svi pogriješiti. Ako smo pogriješili, nama je žao i zato možemo imati sankcije. Dok si ti dio skupštine, ti si brat. Shvaćaš. To ti pokazuje kako smo kao osobe zaista da vas prije svega volimo kao braću, kao obitelj...

Danijel: Brat Russell je Storsa smatrao bratom, a on je bio adventista.

Ante: Znam to. Al treba uzeti jednu stvar da je brat Russell bio samo jedan koji je govorio o tim stvarima.

Nikša: Supruga koja je rovarila protiv njega i govorila krive nauke, a on je o njoj govorio kao o svojoj ljubljenoj ženi. Kaže: “Nadam se da će u bilo koje vrijeme moja ljubljena žena shvatit gdje je pogriješila“.

Ante: Znači, to ti je Željka, znači žalba i to će ispitati Prizivni odbor. Sad kakva će odluka bit mi ne znamo. Ako potvrde odluku, onda je to to. Nakon toga Danijel može pisati molbu. Kažem ti, mi smo čvrsto uvjereni da je on osoba koja nije podmukla i podla koja nešto radi, nego je jednostavno izgubio busulu što se dešava, kako stvari idu i neka tako nastavi. Nije on nerazuman i da ne valja kao osoba, shvaćaš. Uzmi za primjer tog čovjeka koji se zanio i zaboravio da ima granicu koju ne smije preć. On je prešao i gotovo.

Primjedba: Objašnjenje Zajednice u vezi “mnogih koji će istraživati“, a koje je protumačila na način da se izraz “mnogi“ odnosi samo na nekoliko članova Vodećeg tijela je stvorilo umjetnu i nepovredivu granicu između njih i njihovih članova. Ja nisam mogao prihvatiti to objašnjenje koje je za mene gubilo svoj izvorni smisao i time ograničilo moju duhovnu aktivnost, pa sam si dozvolio da istražujem Bibliju i biblijska učenja neovisno od njihovog gledišta o toj stvari. On ovdje ponovno koristi primjer Koreja kako bi dokazao da sam ja prešao granicu svoje uloge jer sam sebe svrstao među te “mnoge koji će istraživati“. Međutim, taj biblijski primjer prije svega služi da bi se upozorilo na one koji sebe žele predstaviti u istoj slavi koju su imali Mojsije a kasnije i Krist.

Korej i njegova družina se pobunila tako što su osporavali jedinstvenu službu koju je Jehova dao Mojsiju i Aronu. Tražili su tu službu i slavu za sebe kako bi narod i njih gledao u tom svojstvu. Zato je Mojsije želio pred cijelim narodom dokazati koga je Jehova postavio. Jehova je jednim jasnim nadnaravnim očitovanjem svoje sile cijelom narodu pokazao koga je on ovlastio da vodi narod. No kako je vrijeme prolazilo takvo direktno Božje vodstvo nisu mogli dokazati kraljevi i židovski religiozni vođe, pogotovo na kraju židovske ere. Time što su sjeli na Mojsijevu stolicu neki vjerski upravitelji su za sebe prisvojili onaj autoritet kakav je imao samo Mojsije. Dokaz da su upravo oni prešli granicu je vidljivo iz reakcije apostola koji su na njihovu zabranu rekli da se treba više pokoravati Bogu nego njima. Budući da je Isus kao autoritet protuslika Mojsijevog autoriteta danog od Boga, onda današnji religiozni vođe koji za sebe traže potpunu podložnost u biti sjede u kući Božjoj na Kristovoj stolici i prelaze granicu svog autoriteta.

Vodeće tijelo Zajednice nema niti jedan nadnaravni dokaz da su postavljeni na zemlji kao vođe Božjeg naroda, jer je jedino Isus vođa kojemu se trebaju podložiti svi kršćani i njihovi pastiri. Isusovi apostoli su poput Mojsija to mogli dokazati očitovanjem nadnaravnih znakova, a poslije njihove smrti i utemeljenja skupštine više nije bilo potrebe za takvim autoritetom. Iako su apostoli umrli, njihov jedinstveni autoritet živi kroz Božju Riječ. Zato nitko od starješina se nije smio usuditi uzeti za sebe službu koja je pripadala apostolima i to smatrati opravdanim jer su apostoli mrtvi tj. neaktivni. Trebali su znati svoju ulogu i čekati da Isus prilikom svog drugog dolaska utemelji svoje kraljevstvo na apostolima koji i dalje slove kao 12 kamena temeljaca novog Jeruzalema (vidi Ot 21:14). To mi sliči na Saula koji nije mogao čekati proroka Samuela nego je na sebe preuzeo njegovu službu svećenika i prinio žrtvu Bogu. U Stražarskoj kuli od 1.4.1989. str. 11. stoji:

“Osoba može izgubiti poniznost, postati ponosna i uzvisivati se, a to vodi do oholosti i propasti. Saul, prvi pomazani izraelski kralj, doživio je upravo to. Kad je tek izabran za kralja, bio je ’malen u svojim očima‘ (1. Samuelova 15:17). Međutim, nakon samo dvije godine vladanja postupio je oholo. Zanemario je Jehovinu uputu da prorok Samuel mora prinijeti žrtve i pronašao izgovore za to što je stvar uzeo u svoje ruke (1.Samuelova 13:1, 8-14). Bio je to prvi u nizu događaja koji su sasvim očito pokazali da nije ponizan. Zbog toga je izgubio Božji duh i naklonost, što je na koncu dovelo do sramotne smrti (1.Samuelova 15:3-19, 26; 28:6; 31:4). Iz toga izvlačimo jasnu pouku...“

Da bi narod lakše podložili sebi, židovski religiozni vođe se nisu osvrtali na negativne primjere poput ovog nego su uzeli stvar u svoje ruke. Uzeli su autoritet koji je trebao pripadati samo Isusu. Oni su u sinagogama vjerojatno čitati i koristili spomenuti izvještaj o Mojsiju i Koreju kako bi sebe nametnuli kao vrhovni autoritet u Božjoj kući u koji se nitko pa čak ni Isus ne smije dirati. Mogli su koristiti taj i druge primjere svetog Pisma kako bi Božji narod držali u potpunoj podložnosti. No Isus ih je skinuo s te pozicije i rekao narodu da ih slušaju samo kad im čitaju iz Božje riječi, ali da ne čine neke stvari koje oni od njih traže, a koje nisu u duhu Božje Riječi. Isus je tako pokazao da članovi židovske zajednice ne bi trebali na njih gledati kao jedinstveni Božji kanal komunikacije već da im se podlože samo u onoj mjeri koja im pripada. Zbog takvog mišljenja i stava bi danas svatko mogao biti isključen iz zajednice Jehovinih svjedoka pa čak i čovjek poput Isusa. Isus je mogao zastupati takvo mišljenje jer je Sveto Pismo sadržavalo i one primjere kada se Božji narod nije trebao podložiti svojim duhovnim vođama, jer oni nisu mogli dokazati svoj božanski autoritet kao Mojsije. Naime, poznato je da je u Izraelovoj povijesti bilo kraljeva i svećenika koji su nametnuli svoj autoritet na pogrešan način. Postoje primjeri koji pokazuju da se Božji vjerni sluge nisu uvijek osjećali obaveznima podložiti se tom vodstvu kad su vidjeli da on odudara od mjerila koje je Bog postavio za njih. Upravo takvi primjeri ruše koncept potpune podložnosti bilo kojem vodstvu čovjeka i daju slobodu kršćanima još od prvog stoljeća da ispituju i provjeravaju svoje nadglednike, pastire i učitelje te da ih slušaju samo onoliko koliko im to Božja Riječ nalaže. Takav koncept relativne podložnosti je posebno potreban nakon smrti apostola koji su poput Mojsija i Arona utemeljili Božji narod na savezima i koji su raznim nadnaravnim čudima mogli dokazati da iza njih stoji Bog. Ako bilo koji čovjek ili grupa vodećih ljudi želi nametnuti svoj apsolutni autoritet, a ne može na sličan način dokazati da je postavljen od Boga, onda oni nemaju ona božanska prava koja su sebi pripisali. Oni su ti koji uzimaju stvari u svoje ruke i prelaze granicu i umjesto da to vide, oni sude drugima što diraju u njihov nedodirljivi autoritet i što prelaze granicu koju su oni postavili.

Zato moj slučaj treba sagledavati kroz primjere kada je Bog na zemlji imao i one pojedince koji se nisu bunili, a koji su samo ukazivali svom vodstvu na ono što Bog kaže kroz svoju Riječ. Katolička crkva je prva uvela instituciju biskupa koji su pod vodstvom Pape jedini mogli donositi tumačenja Biblije i progoniti one koji drugačije misle, a taj princip slijedi i naša Zajednica. Mnogi u prošlosti koji su prešli tu granicu su bili proganjani i ubijani zbog hereze, pa je zanimljivo to što danas naša Zajednica ima dobro mišljenje o njima jer se takvi pojedinci nisu dali podložiti krutom autoritativnom hijerarhijskom ustrojstvu Crkve koja je zabranjivala slobodu mišljenja i kritičkog promišljanja. Zato je apsurdno što Vodeće tijelo sa cijelim svojim ustrojstvom starješina zabranjuje da se po skupštinama Jehovinih svjedoka pojavljuju pojedinci koji bi koristili tu slobodu ispitivanja i kritičkog promišljanja.

Ante: Eto, to je to.

Željka: Što nam je sve ovo trebalo?

Ante: Željka, ti nikad ne znaš je li neka stvar dobra.

Nikša: Tko zna zašto je to dobro.

Ante: Nikad ne znaš u životu dok je čovjek živ da ga neka stvar ne može naučit.

Nikša: E sad dolazimo pred onu stvar i imamo neke biblijske izjave koje, o kojima možda nikad ne razmišljamo pa se iznenadimo. Jedna od njih je “koga Jehova kara toga i ljubi“. S tom se izjavom ne možeš nabacivati kao s bonbončićima ili keksima.

Ante: Evo, opališ čovjeka i kažeš “evo ja te ljubim“.

Nikša: Tako je. Ne možeš.

Ante: Jehova će to riješiti.

Nikša: Ako možete o tome diskutirati (sa članovima Prizivnog odbora) – ne znam tko je sve u odboru - onda ćeš biti mirnija.

Željka: Ovo je nešto za mene bolno. To je ista bol od onog dana kad sam čula. Ovakvu bol nikad nisam osjećala. Ne poznam je. ... Prije vas sam popila tabletu za smirenje, al ne ide. Ne ide. Suze same idu. To je tako.

Ante: Danijele, nije baš načelno da te pitam, ne zbog Željke, ali volio bi da shvatiš koliko smo kao osobe razmišljali o svemu tome. I ovaj posjet je nešto neuobičajeno. Nisam nikad imao primjera da netko u odboru tako...

Danijel: Nema pravila za svaku situaciju.

Ante: Kažem. Ali znaš, nije baš uobičajeno. To samo pokazuje kako... ne bi želio da sad kao obitelj zbog toga padnete, a s druge strane je jedini način po onome što imamo upute da se stvari postave baš tako. Shvaćaš. Ja ti ne mogu reć i Nikša kako se može pokazati pokajanje i na koji način. Ne možeš ti izbrisat svoje misli iz glave, te stvari, nego samo stav o tome, to se može popravit. Da nisi osoba koja je podmukla koja je loša, to je istina, al to se tako radi. Samo razmisli o tome šta to znači.

Primjedba: Ovo samo pokazuje kako su njima vezane ruke jer moraju slijediti upute koje postavilo vodstvo Zajednice. Zato ne mogu na mene gledati u svjetlu Biblije iako sam im na to često ukazivao. Tražili se da se i ja potpuno podredim volji druge osobe i da se pokajem što sam u ovim stvarima koristio svoju volju. Zato ću ponovno citirati slijedeću izjavu:

“Poslušnoist je moj slobodan izbor. No kada takozvani autoritet želi mojoj volji nametnuti volju druge osobe, ili pak emocionalni ili intelektualni pritisak za nošenje istog, ne poštuje moju moralnu slobodu. Mogu se prilagoditi ili pobuniti, no nijedno od toga neće donijeti nikakvo pravo zadovoljstvo.“

Željka: Ne pamtim, nisam nikad u svijetu pretrpila ovoliko straha koliko sada. Čak ni kad je bio rat, kad sam bježala onda (iz Slavonije). Nisam taj strah imala i toliko bola kao sad. Kad sam izgubila sve moje, i ove sam tj. prošle godine sam izgubila i oca. Brat je samo radi koristi sa mnom u nekim odnosima. Jednostavno, čak kad mi je umro otac, ja sam zvala svu rodbinu da dođu na pogreb. Nitko nije htio doć zato što sam ih ja zvala. Kad mi je mama umrla, onda je moj brat zvao i onda su došli radi njega, a radi mene niko nije došao. Znači, nemam nikoga i opet mi to nije toliko bitno. A ovo. Ne znam.

Ante: Željka, vi i dalje ste u braku.

Željka: Meni je ovo tragedija. Svaki dan pijem tablete za smirenje. Idem na posao a ne radim. Kući sam a ne funkcioniram. Jednostavno... ne znam kako dalje. Stvarno ne znam kako dalje. Zato što nisam nikad mislila da će do ovog doć. O smrti razmišljaš. Mama mi je bila dugo bolesna, razmišljala sam o tome. Sestra mi je bila dugo bolesna. Gledala sam je koliko pati. Molila sam Jehovu da umre, ali o ovome jednostavno nisam razmišljala i onda je to došlo.

Nikša: Ništa se nije poremetilo u vašem braku. To je najvažnije. A sigurno, taj prvi šok je najgori.

Željka: Ma nije ovo prvi šok, ovo je već... Zašto ne prolazi?

Ante: Ali vezano za ovo.

Nikša: Mislim, vezano za ovo.

Željka: A dobro, zašto ne prolazi? Već koliko je dana prošlo, zašto ne prođe ova bol koju osjećam?

Ante: Dobro Željka, sad, ne mogu ja ništa reć o tome što je Danijel napravija. Ali, kažem ti, ako Danijel tako želi i tako smatra, raščisti sa sobom te stvari, on može dat molbu isti sekund. A kažem ti, barem s te strane, ne znam što misliš o nama kao starješinama ove skupštine...

Nikša: Mi kad odlučimo, mislim, kad stvar bude gotova, kad nam da obavijest Prizivni pravni odbor, mi iz poštovanja prema tebi i tvome mužu, vi možete znat kad će se to čitati u skupštini. Ne morate uopće doći taj dan i mi nećemo to naopako gledat. Mi razumijemo ljudske osjećaje. Shvaćaš li. Ne moraš gledat na ljude. Pusti ljude. Pusti braću.

Željka: Neka braća već pričaju. Ja ne znam odakle, kako, šta, ali već se nešto šuška.

Ante: Ko o tome priča?

Željka: Ne znam, tako imam osjećaj.

Danijel: U Bibliji imamo primjer javnog iznošenja grijeha. Znalo se da je zbog bluda isključen jedan brat iz Korintske skupštine.

Ante: Gledaj, nakon isključenja, čak i nakon ukora, se po potrebi skupštine održi govor koji ukazuje na oblik ponašanja koji je uključen u taj razlog. Ali sad ja ne znam kad će biti obavijest i kad će to bit, ali kad se to dogodi i ako netko od nas bude držao govor, i ako bi ukazivali na stvari koje nisu te prirode, onda je to jako ružna stvar. Znači, ako bi mi sad govorili da postoji neko podmuklo djelovanje, i neki takav primjer, to bi bila jako ružna stvar. To bi bila odvratna stvar. I ne znam što bi nepravija s takvim starješinama.

Nikša: To bi bilo kao mlataranje šibom, mačem...

Ante: To bi bilo odvratno. To bi bilo kao kada osoba bude isključena, ne znam, zato što je učinila blud, a onda držiš govor gdje se spominje spiritizam, vračanje i blud među ostalima. U ovim stvarima, tebi je jasno da postoje objašnjenja i čovjek mora znati granicu dokle može nešto raditi i kad se granica pređe dokle to može dovesti osobu. Tako da možeš znati ukratko što taj govor može uključivati u vezi tebe. To je ta stvar. Nema nešto... nema da si ti osoba koja je huškala, podrivala, ne znam šta radila. Stvar je u tome da doslovno netko dođe u situaciju da postane kao druga religija. Zato što je nešto proučavao, istraživao i zaboravio da pripada Božjoj organizaciji u kojoj Jehova daje hranu preko razboritog roba i prešao granicu i otišao u situaciju da bude nova religija. I to je to.

Primjedba: Ovo naglašeno podebljanim slovima je čista nebuloza oko koje su cijelo vrijeme gradili svoju argumentaciju i samu osudu. Nema smisla drugačije mišljenje i stavove smatrati drugom religijom. No, tako je najlakše izbaciti nekoga iz zajednice koja na druge religije gleda s prezirom, a sebe jedinom pravom religijom. Zato sam mu kasnije napisao jedno pismo (vidi 'Pismo jednom članu odbora')

Nikša: To je stvar krajnje jednostavna. Tu nam je Isus puno, puno pomogao. Jer da nije tako, da je zaboravio to reć, pa šta bi bilo od kršćanstva. Da neke stvari nisu rečene, al sve su ti vrlo bitne stvari rečene koje nas zaustavljaju, koje nas koče u našoj slabosti i nesavršenosti i to je to. Jadan ti sam ja čovjek, kaže Pavle. Da ja nisam u istini, ja bi sigurno bio revolucionar. Sedamdeset i treće kad je bilo, ja bi bio anarhista.

Primjedba: Točno je da nam je Isus želio puno pomoći kad je spomenuo nužnost postojanja “vjernog i razboritog roba“. Zato su već od samog početka apostoli i svi starješine prvog stoljeća služili skupštinama u svojstvu tog “Gospodinovog roba“ koji je trebao biti vjeran i razborit. Međutim, naša Zajednica je, kao što sam to već objasnio, izmijenila te Kristove jednostavne riječi i krivo protumačila tako što je tog “roba“ najprije vidjela u ulozi prvog predsjednika Russella. Umjesto da je tog “roba“ vidjela u ulozi i zadacima koje imaju starješine ona ga je kasnije identificirala sa onima koji uzimaju simbole kruha i vina na Gospodinovoj večeri i koji time ulaze u broj izabranih od 144 000 pomazanika što je odudaralo od svake logike. Iako nije bilo nikakve osnove za takvo tumačenje, oni su takve navodne pomazanike identificirali kao članove svoje zajednice, među kojima su najistaknutiji članovi Vodećeg tijela. Takvo tumačenje je bilo i ostalo izvan biblijskog konteksta ali je zato zadovoljio neke postavke Zajednice kojima se prisvojilo mesijansku ulogu i Isusa zatvorilo unutar Društva Stražarske kule gdje on nevidljivo prisutan komunicira sa najistaknutijim članovima Društva.

Kao što sam pretpostavio takvo se tumačenje u mnogim segmentima nije moglo održati zbog svoje nelogičnosti. Kad tad je moralo doći do promjene u tumačenju pa je od 06.10.2012. uvedeno još jedno tj. novo učenje po kojem klasu “vjernog i razboritog roba“ ne sačinjavaju svi pomazanici nego samo oni koji u centrali Društva sudjeluju u pripremanju i distribuciji duhovne hrane, a to su uglavnom članovi Vodećeg tijela i neki koji s njima aktivno surađuju u tom zadatku pod uvjetom da su pomazanici (koji bi sutra mogli uči u sastav Vodećeg tijela). Takvo tumačenje samo ispravlja jednu nelogičnost, ali u drugim segmentima ponovno stvara zabludu. Naime, po tom novom tumačenju Isus je tek 1919. godine postavio ili imenovao “vjernog i razboritog roba“ sa zadatkom da daje duhovnu hranu. Tako se prvog predsjednika C.T.Russella izbacilo iz te klase jer je umro prije te godine, dok je njegov nasljednik i drugi predsjednik Društva J.F.Rutherford i ostali članovi upravnog odbora kojim je predsjedao bili prvi članovi te posebne i izdvojene grupe. Čak su i Isusovi apostoli i ostali starješine preko noći izbačeni iz te izabrane grupe iako su u ulozi Gospodinovog roba napisali nadahnute spise koji svjedoče o njihovoj vjernosti i razboritosti, a koji do danas služe kao duhovna hrana svim kršćanima. Tako ispada da su apostoli i prvi starješine u Jeruzalemu kao nadglednici služili u svojstvu Vodećeg tijela, ali da nisu bili postavljeni u svojstvu “vjernog i razboritog roba“ nego samo u nadgledničku službu. Ali postoji jedna ključna činjenica koje je zanemarena u ovom novom objašnjenju. Budući da se iz poslanica vidi kako su apostoli i prvi kršćani Isusov drugi dolazak i ponovnu prisutnost očekivali još za vrijeme svog života, onda se podrazumijeva da su oni među sobom već imali one vjerne nadglednike koji su služili u svojstvu Gospodinovog roba i da su razumjeli na koga se odnose Isusove riječi. Oni koji su se vidjeli u tom svojstvu, među kojima je bio i apostol Pavle, su se trudili ispuniti zahtjeve koje je Isus postavio pred njih prije nego ponovno dođe i sredi s njima račune. Kako bi inače mogli očekivati Kristov dolazak ako među njima još nije imenovao i postavio svoje upravitelje nad skupštinom? Samim tim što su očekivali njegov dolazak, a time i sređivanje računa s njima, oni su ujedno očekivali da one vjerne i razborite robove među njima postavi nad cijelom imovinom. To što Isus nije došao u to vrijeme ne znači da su apostoli krivo razumjeli njegove riječi jer one su izgovorene u kontekstu vremena koji se proteže od Isusovog odlaska na nebo do njegovog ponovnog dolaska na zemlju.

Ovo novo tumačenje je samo dokaz koliko se biblijski tekst i Isusove misli ponovno koriste izvan konteksta s ciljem da se stave u organizacijske okvire Društva Watchtower i time opravda njegovo formiranje, te postojanje i mesijanska uloga Upravnog tijela koje je navodno od 1919. godine postavljeno kao vjerni i razboriti rob. Ono što je bilo jednostavno za shvatiti, oni su opet zakomplicirali toliko da se više ni sami ne mogu iz toga izvući pa uvode tumačenja koja i dalje stvaraju zabunu zajedno sa nekim drugim tumačenjima. Umjesto da razumijemo Isusove riječi u kontekstu onoga kako su ih razumjeli apostoli, nama se danas nudi drugačije razumijevanje kako bi nas se što čvršće držalo u okvirima institucionalnog razmišljanja. Time se samo postiže slijepa poslušnost i odanost organizaciji koju vode neki novi apostoli. Koliko god njih možemo poštivati i cijeniti zbog odgovornog zadatka u ovoj organizaciji, ipak ih možemo svrstati među samozvane apostole jer se ovakvim tumačenjem žele izjednačiti pa čak i uzdignuti iznad Isusovih apostola.

Brat Nikša se pita što bi bilo od kršćanstva da je Isus zaboravio spomenuti postojanje “vjernog i razboritog roba“ i njegovu ulogu. Međutim, za kršćanstvo je još gore kada se Isusove riječi izvrću i krivo tumače. Ja se samo pitam što bi bilo od zajednice Jehovinih svjedoka kad bi se te i još neke Isusove izjave ispravno protumačilo. Tada bi Vodeće tijelo izgubilo reputaciju koju je samo sebi izabralo. Najgore je to što su upravo najistaknutiji članovi Društva Stražarske kule nametnuli svoju volju i svoje zahtjeve čime su nepotrebno opteretili braću nekim zahtjevima i pravilima kojima se lakše drži masa ljudi u pokornosti. Na takav način se uređuju i neka ljudska društva pa čak i komunizam protiv koga je Nikša u mladosti želio podići svoj glas. Kao što je on zbog osjećaja pravednosti i potrebe za ljudskom slobodom mogao postati revolucionar i anarhista u društvu u kojem je živio, tako sam i ja zbog osjećaja za istinu i slobodu pokušao biti reformator u svojoj zajednici. Mislio sam da će me Nikša najbolje razumjeti, ali on se očito zadovoljio sa svojim mjestom i ulogom u Zajednici koja je i njega podredila ljudskoj volji i institucionalnom načinu razmišljanja. Kao što je rekao, “da nije u istini on bi bio revolucionar“, a ja ću dodati: “da je istina u njemu on bi bio reformator“. Nikad se ne zna, možda jednog dana i postane.

Ante: ... Baš anarhista. ... Tako da u vezi toga... A mislim... da sad ne govorim. Znaš kad si pričala o onoj posjeti kad ti je rečeno za četvrtu Mojsijevu, to je za mene bilo stvar koja ... neću reć šta bi,  kakav bi stav imao prema tom starješini ili bratu koji bi tako nešto o nekome rekao, a ima odgovornost da brine o skupštini. To netko može reć u nespretnosti, u nerazboritosti, a ako ima stav da zaista tako mora, to je tako, onda je to ozbiljna stvar. I kad bi mi održali tako jedan govor i tako nešto napravili, to bi bila tužna stvar. To je odvratno. To je gore nego samo isključenje. Jer takav način ponašanja osobu više nikad neće navesti da se vrati natrag.

Komentar: On ovdje osuđuje određene stavove starješina koji se znaju pojaviti u skupštinama, a ne vidi da čini istu grešku dok podržava stav Zajednice u procesu protiv mene. Zato ja, ovim svojim komentarima i primjedbama, želim pomoći ovakvim starješinama da u čistom ogledalu Božje Riječi vide svoje pravo lice, ne ono koje oni vide u mutnom ogledalu Stražarske kule koje sliči bakrenom ogledalu 1.stoljeća “koje ne daju jasnu sliku“ (vidi 1.Ko 13:12). Vjerojatno će mnogi od njih, kad se vide u svjetlu svega ovdje iznijetoga, postupiti po onome što je rekao učenik Jakov: “on je kao čovjek koji promatra svoje lice u ogledalu, ali kad se promotri, ode i odmah zaboravi kakav je“ (Jk 1:23,24). Oni će i dalje inzistirati na stavovima koja ih prikazuju u svjetlu svoje pravednosti. Od mene traže da se kajem, a sami će se kad tad morati suočiti sa Božjom pravdom. Možda će tražiti da se prema njima postupi milosrdno, a sami nisu bili milosrdni jer su milosrđe podredili institucionalnoj odgovornosti.

Nikša: Sad (Željka) kad smo ti dali ... stvarno mislim da smo ti lijepo objasnili. Vidjela si da smo sve stvari razlučili. Ovo sad na kraju što smo ti rekli i sve smo stvari razlučili. Nemoj više biti toliko žalosna zbog toga. Mislim da ti Danijel može u tome puno pomoć.

Danijel: Ja to drugačije doživljavam nego ona. To za mene nije nešto novo ili strano ili tako ružno kako ona to doživljava.

Ante: Zato što na kraju krajeva odluka o povratku ovisi o tebi, tako da te stvari moraš, ne, ne moraš, ali pokušaj razumjeti. Lako je meni neke stvari razlučiti i razumjeti i reć da to tako ne ide i gotovo. A kad to uključuje moju obitelj, moju suprugu, a to ovisi o meni, onda zapravo to nju drugačije pogađa nego mene.

Nikša: Molitvu ti nitko ne može oduzeti i sad ostaje ona unutarnja prilagodba, onaj unutarnji razgovor sam sa sobom gdje je prilagodba časna jer Jehova će je poštovat i sve prilagodbe koje ćeš napravit u smislu ovog razgovora. To je to. Jehova nije krut, on najbolje zna tvoje srce.

Primjedba: Dok oni očekuju da se ja prilagodim zahtjevima Zajednice ja pred sobom vidim koliko se još trebam prilagoditi Božjim zahtjevima.

Ante: Malo smo više ostali, ali jesmo li više ostali, šta misliš? Ne znam što reć.

Nakon ovog razgovora sam čekao saslušanje pred Prizivnim odborom koji je u međuvremenu razmatrao moju žalbu. O tome će biti riječi u nastavku.