Transkript br. 1  (26. prosinac, 2009.)

SASLUŠANJE PRED PRAVNIM ODBOROM


 

PRAVNI ODBOR: starješine - Šurija Vedran, Drnasin Ante, Gugić Nikša i Zilevec Stiv (pozvan iz skupštine Šibenik gdje je služio kao misionar)


 

VEDRAN: (započinje sastanak sa molitvom) Nakon molitve kaže: Ovdje je jedan izvještaj kojeg želimo iskoristiti za početak našeg razgovora s tobom. U 1.Solunjanima 1:7,8, stoji napisano: "Ali bezakonikova prisutnost, koju Sotona omogućuje svojim djelovanjem, popraćena je svakim silnim djelom i lažnim čudesnim znakovima i znamenjem i svakom nepravdom i prijevarom. Sve je to namijenjeno onima koji odlaze u propast zbog toga što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.“ ...

... Istina je sve ono što je zapisano u Bibliji... sve proročke knjige, sve ono što je Isus rekao, sva ona uputstva i zapovjedi koje su jasne i decidirane i koje je ostavio svojim sljedbenicima. Na temelju toga mi smo uvjereni da je “istina“ i ‘ono’ što, onaj kojega je on postavio nad svim domaćinstvom, a to je “vjerni i razboriti rob“, jest istina. To znači i sve ono što stoji zapisano u publikacijama... Svakako nam je žao kad čujemo da je netko, kako ovdje stoji – izgubio tu neophodnu ljubav prema toj istini. Nas u ovom trenutku zanima u kojem trenutku svog života i zbog čega si ti izgubio ljubav prema onome što vjerni i razboriti rob zastupa i iznosi kao istinu. Dok budeš razmišljao o ovome, brat Stiv ima reći nešto važno.

PRIMJEDBA: Što je istina? Da li je stvarno “istina“ sve ono što stoji zapisano u publikacijama Zajednice? Postoje činjenice koje pokazuju da je ta istina u publikacijama nepotpuna, podložna promjenama pa čak i upitna jer se dešavalo da predsjednici Društva, Upravno tijelo i sada Vodeće tijelo s nekom novom istinom odbaci staru kao lažnu. Ako se prethodna istina pokazala lažnom, onda je cijela Zajednica bila u zabludi određeno vrijeme dok je od tog “vjernog i razboritog roba“ primala i takvu upitnu duhovnu hranu. Kako i sami kažu oni nam daju tu hranu u pravo vrijeme, pa se da zaključiti da to vrijeme nije bilo vrijeme za pravu istinu nego za kriva objašnjenja. No, kako to da neka kriva tumačenja i lažna učenja mogu biti prava duhovna hrana u pravo vrijeme? Kakvo zajedništvo ima istina s lažima i zabludama? Nikakvo! Istina je uvijek istina i laž nikad ne može postati istina. Laži u kršćanskoj nauci mogu poput parazita u tijelu samo jedno vrijeme egzistirati s istinom ali ih se nikad ne smije izjednačiti sa istinom.

Da li se može reći da je Jehova želio sa krivim i netočnim informacijama hraniti i svjesno držati u zabludi svoje sluge. Naime, ako oni nisu bili svjesni svojih krivih učenja i tumačenja, onda ne mogu govoriti da je Jehova stajao iza njihovih riječi jer bi onda Jehovu mogli optužiti za laž koju je svjesno širio preko njih. Jehova ne može za komunikacijski kanal koristiti ljude koji čak nesvjesno promiču laž ili zabludu, jer bi onda to izgledalo da je Bog toga bio svjestan, a time i odgovoran. Znamo da Bog nikada ne laže. No, to se ne može reći za istaknute ljude koji vode Zajednicu. Postoje i konkretni primjeri koji to dokazuju. Naime, J.F.Rutherford, drugi predsjednik društva je zajedno sa Upravnim tijelom ukinulo neke jasne biblijske istine i uveo svoja proizvoljna i kriva tumačenja. Spomenut ću samo dva primjera. Riječ je o učenjima vezana za izraz “više vlasti“ u Rimljanima 13:1,2 i prispodobi o “ovcama i jarcima“ iz Mateja 25:31-33. Tumačenja koja su stoljećima bila prisutna u raznim crkvama kršćanstva, a koja je i Russell prihvatio, oni su zamijenili za laž i to krivo tumačenje nazivali novim svjetlom. U isto vrijeme su optuživali druge kršćanske zajednice da pripadaju lažnom kršćanstvu jer su u tim i drugim tumačenjima zamijenili istinu za laž. To im se vratilo kao bumerang u glavu jer su desetljećima kasnije bili primorani vratiti se na stara tumačenja i to upravo ona tumačenja koja su druge crkve oduvijek zastupale. Ovo su samo neki primjeri iz publikacija Zajednice koji govore o tome kako je taj koga oni smatraju “vjernim i razboritim robom“ dugo vremena zastupao laž koju je uveo nakon što je ukinuo istinu iz Božje Riječi. Nažalost, postoje opravdani argumenti koji govore da toga ima još, samo što se o tome ne smije javno govoriti. Zato, nije nikakvo čudo da je netko poput mene izgubio ljubav prema toj istini. Kad oni tvrde da su neka ranija kriva učenja i tumačenja promijenili, onda treba ispitati da li su možda i u tim primjerima zamijenili istinu za laž. Kako onda itko od Jehovinih svjedoka sa sigurnošću može tvrditi da je istina sve ono što sada piše u publikacijama Zajednice. Pogledajmo što mi je to brat Stiv imao važno za reći.

STIV: ... Mi smatramo kao Jehovini svjedoci da sve informacije koje dobivamo preko Kule stražare je istina, ali kad mi počnemo sumnjati da možda mi možemo naći istinu, to ne dokazuje da imamo ljubav prema istini u publikacijama.

PRIMJEDBA: Ova misao je ključna i zbog nje sam osuđen. Moja ljubav prema Božjoj istini se mjerila po ljubavi prema istini u publikacijama Zajednice što je očita hula na Sveti duh, jer se ljudsku riječ i publikaciju koja nije nadahnuta stavlja na mjesto koje pripada samo Bogu i njegovoj nadahnutoj Riječi. Postoje dokazi o tome da se više puta riječ Vodećeg tijela razlikovala od Božje riječi pa samim tim ljubav prema istini u njihovim publikacijama ne može zauzeti mjesto one istine koja se nalazi u Bibliji.Tako u jednoj starijem izdanju Stražarske kule piše:

"Sigurno ne postoji najmanji prostor za sumnju u srcu istinski posvećenog djeteta Božjeg da je Gospodin Isus prisutan, i to od 1874.“ (Stražarska kula, 1.1.1924).

Onaj tko je tada, u vrijeme vladavine Rutherforda, iti malo sumnjao u ovu istinu o Isusovoj prisutnosti koja je navedena u tadašnjoj publikaciji Zajednice, vjerojatno se nije mogao smatrati “istinski posvećenim Božjim djetetom“. Ovo tumačenje je kasnije promijenjeno i dovedeno u vezu s 1914-tom godinom, ali je gledište prema ovakvim promjenjivim i krivim tumačenjima očito ostalo do sada jer se i dalje traži od nas da sumnjamo u sve, ali ne i u one “istine“ koje dobivamo preko tih istih publikacija. U Stražarskoj kuli od 1.7.2001. na str.18. stoji:

“Dakako, nije svaka sumnja neispravna. Ponekad ne možeš nešto uzeti zdravo za gotovo prije nego što doznaš sve činjeniceČak su i pobude, da kad je religija u pitanju, da svemu vjeruješ i ni u šta ne sumnjaš, opasne i mogle bi dovesti do toga da budeš prevaren. Istina, Biblija kaže da ljubav ”sve vjeruje“ (1. Korinćanima 13:7). Kršćanin koji je pun ljubavi sigurno spremno vjeruje onima koji su već dokazali da su dostojni povjerenja. Pa ipak, Božja Riječ nas upozorava da nije dobro ’svašta vjerovati‘ (Priče Salamunove 14:15). Ponekad nam nečiji prijašnji postupci pružaju valjani razlog da gajimo sumnje. (...). Apostol Ivan također upozorava kršćane da ne smiju sve slijepo vjerovati. ”Ne vjerujte svakom nadahnutom izrazu“, piše on. Umjesto toga, ”ispitajte nadahnute izraze da vidite potječu li od Boga“ (1. Ivanova 4:1). ’Izraz‘, odnosno učenje ili neko mišljenje, može izgledati kao da potječe od Boga. No je li zaista tako? Gajiti određenu mjeru sumnje, nastojati ne odmah povjerovati, može biti prava zaštita jer, kao što kaže apostol Ivan, ”mnogi su obmanjivači izašli u svijet“ (2. Ivanova 7).“

Ovdje ponovno vidim da Vodeće tijelo u svojim publikacijama koristi jednu teoriju dok se oni i njihovi starješine u praksi ponašaju sasvim drugačije. S jedne strane, od nas se traži da gajimo određenu mjeru sumnje, dok s druge strane ovaj starješina meni prigovara što sam počeo sumnjati u ono što piše u publikacijama Zajednice. U gornjem tekstu se koriste savjeti koje su rani apostoli davali krštenim članovima skupštine, a koji nisu smjeli slijepo vjerovati u sve što čuju, bez obzira što te izjave mogu doći od njihovih starješina ili nekih istaknutih članova kršćanske zajednice. No, ti savjeti su puni razboritosti kad ih čitamo, ali kad ih želimo primijeniti u praksi onda smo u opasnosti da nas se proglasi nerazboritima jer smo posumnjali u neke izjave Vodećeg tijela. To se da iščitati iz gornje izjave: “Kršćanin koji je pun ljubavi sigurno spremno vjeruje onima koji su već dokazali da su dostojni povjerenja“ tako da “ne bi trebao postojati ni najmanji prostor za sumnju“  u njihova tumačenja. Naravno, podrazumijeva se da su od svih duhovnih vođa, samo članovi Vodećeg tijela dostojni povjerenja jer, kako tvrde, oni nikad nisu svjesno zamijenili istinu za laž niti su svjesno iznosili svoja kriva viđenja i očekivanja. Zato prema ovoj izjavi smatraju da onaj koji njima spremno ne vjeruje, nema onu potrebnu kršćansku ljubav. Iako se oni trude da mi izgradimo u njih povjerenje, ali neke njihove prijašnje nepromišljene izjave i pogreške ipak pružaju valjani razlog da gajimo sumnje u njihove izjave dok sami sebi ne dokažemo da su točne. Postoje i drugi razlozi koji su jasno izraženi u Bibliji, a koji nas trebaju navesti da slušamo svakog tko govori u Kristovo ime, ali da ne prihvaćamo ono što nije Kristova nauka. Ja se stoga slažem s izjavom da nije svaka sumnja neispravna, pa čak i ona koju možemo pokazivati prema duhovnom vodstvu svoje vjerske institucije jer to ponekad može biti prava zaštita.

STIV (nastavak – budući da se on slabo izražava na hrvatskom jeziku, morao sam ovdje korigirati njegove riječi da bi točnije prenio njegove misli): Prije nego sam došao ovdje imao sam čast raditi u Bruklinu gdje sam imao kontakt sa Vodećim tijelom. Moj nadglednik je bio brat Barr i brat Splane. Ali zanimljivo, oni su meni pričali, u tom uredu imaju puno pravila. Prije nego mi nešto promijenimo mora biti pet potpisa i nekoliko stvari, što je komplicirano. I onda sam ja pitao zašto je tako komplicirano. I onda su oni meni spomenuli jednu priču. Vjerojatno vi znate brata Fredrick Franz. On je bio predsjednik od 1975. kada je Knor umro do 1991. kada je on umro. On je imao brata (točnije nećaka) koji se zvao Rey (Raymond) Franz. I Ray je bio član Vodećeg tijela 1975. i on je radio na istom uredu kao brat Fredrick Franz. Zanimljivo, od 1977. i 1978. brat Ray Franz počeo misliti da mi moramo promijeniti naša razmišljanja prema propovijedanju. On je smatrao da služba propovijedanja od vrata do vrata nema baš smisla i da je dovoljno da mi dajemo svoje svjedočanstvo dobrim djelima. Oni koji to žele i imaju radost mogu ići u službu propovijedanja, ali da se to ne zahtijeva od svih. On to nije mogao otvoreno činiti (zastupati), pa je nakon što je tekst dobio dozvolu da može ići na štampanje, on je osobno odlazio u štampariju i zahtijevao da se prije štampanja neke stvari promijene. Budući da je on bio član Vodećeg tijela, ovi su rekli - može. Baš se tada počelo malo po malo mijenjati stav da služba nije tako potrebna i da je veliki teret ići od vrata do vrata te da je pošten život dovoljan. On je tako živio. Isto tako, on je sumnjao da mi kao betelska obitelj ne proučavamo dobro na zajedničkom proučavanju ponedjeljkom, odnosno da ne proučavamo dosta duboko, pa je počeo imati svoje grupe za razmatranje Kule stražare u sobi sat prije zajedničkog razmatranja. I ta je grupa počela tražiti objašnjenja za hebrejske i grčke riječi. Željeli su pogledati što nam govore te riječi i oni su počeli tražiti nova objašnjenja. Htjeli su imati duboko znanje o istini. S vremenom on je počeo razmišljati da način razmišljanja Vodećeg tijela i Zajednice nije u skladu sa onim što je on otkrio. I na kraju 1979. je otišao iz Betela te je stotine ljudi tada otišlo sa njim. I on više nije bio Jehovin svjedok jer je on smatrao da je njegov način razmišljanja u pravu a da razmišljanja druge braće (Vodećeg tijela) nije bilo ispravno. I on je tada počeo biti otpadnik jer je rekao da je njegov način razmišljanja drukčiji. Zanimljivo, kod njega je prva (pogrešna) stvar bila u vezi službe propovijedanja a druga stvar u vezi dubokog proučavanja.

NAPOMENA: Ove dvije stvari – služba propovijedanja i osobno duboko proučavanje - je istakao jer su smatrali da su one povezane s mojim sličnim razmišljanjima i stavovima koje je trebalo na ovom saslušanju dokazati i sankcionirati. Budući da je isti stav imao i brat Raymond Franz – dugogodišnji misionar a kasnije i član Vodećeg tijela, onda mi je bilo jasno da sam i ja naišao na nešto što se može otkriti samo osobnim dubokim proučavanjem. Zbog sistema prihvaćanja odluka dvotrećinskom većinom (koje je uvela Katolička crkva još u srednjem vijeku), brat Raymond nije mogao biti u pravu jer je kao pojedinac zastupao mišljenje koje drugi nisu željeli prihvatiti. Kad je vidio da Vodeće tijelo zbog održivosti svog položaja mora promicati čak i kriva učenja i postavke sa mnoštvom nametnutih pravila, onda je bio prisiljen napustiti svoj položaj i otići u svoje rodno mjesto gdje se povezao sa lokalnom skupštinom ali samo kao pasivni član. Naime, kad je vidio da ne može utjecati na neke stvari, on je to sve napustio jer mu nije bilo važan položaj kojeg je imao u organizaciji, nego položaj kojeg je želio imati pred Bogom. Da je brat Raymond bio potpuno uvjeren u ispravnost organizacije, njenog vodstva i nekih nauka onda se on vjerojatno ne bi odrekao svog položaja kojeg je imao u vrhu Zajednice i svih privilegija koje je mogao imati do kraja života. On bi šutio. No, on je uvidio neke stvari koje su mu uznemirile savjest. Čak nije htio prihvatiti materijalnu pomoć koju Zajednica daje misionarima i drugim članovima betelske obitelji kad ostare nego se zaposlio kako bi uzdržavao sebe i svoju suprugu. Kad je kasnije kontaktirao sa jednim bratom koji je bio isključen zbog svog istraživanja, onda su zbog tog postupka i njega isključili kao otpadnika jer nisu mogli naći neki drugi razlog. Zato sam nakon isključenja želio saznati više o njemu i onome što je on osobno vidio, doživio i u što se uvjerio kroz svoje preispitivanje. Ono što sam uspio saznati od jednog svog brata i prijatelja je samo dalo potvrdu mojim razmišljanjima o pogrešnim stavovima koje organizacija promiče. Brat Stiv je čak naglasio kako Ray nije smio istraživati i uvjeravati se u ona učenja koja je Zajednica do tada naučavala, a kamo li tvrditi da Zajednica u nekim stvarima ima pogrešno učenje.

STIV (nastavak): Drugo iskustvo u vezi jednog starješine koji je pisao Betelu jer je smatrao kako Zajednica ne postupa dobro u vezi problema pedofilije kada majka optuži svog supruga da je činio zlo. On je tražio da Zajednica promijeni svoje razmišljanje. Dobili smo njegovo pismo i bili smo zahvalni da on ima svoje razmišljanje u vezi nečega što smatra da nije dobro. Ali on nije samo napisao pismo već je više puta pisao i urgirao da se to mora promijeniti i kad braća nisu odmah reagirala on je pričao sa novinarima da mi moramo zabraniti dovoditi svoju djecu u istini (na sastanke). Kad je on počeo to, on je počeo pričati protiv vjernog i razboritog roba, jer je on imao svoje razmišljanje, a vjerni i razboriti rob svoje. I kad braća u skupštini nisu podupirali njegov stav, on je tražio druge koji će ga podupirati. Tada su stotine ljudi došli ispred Betela sa transparentima pa su govorili: "Mi moramo zbog djece razgovarati sa Vodećim tijelom. Mi smo u pravu“. I nažalost i taj brat je otišao iz Božje organizacije. I kasnije, Zajednica je promijenila neke stvari. Ali Bog ima svoje vrijeme za promjene. Nažalost, on je bio toliko naprijed (ispred organizacije) da je on izgubio svoj odnos sa organizacijom, sa vjernim i razboritim robom i sa Jehovom. To su dva primjera koja sam ja čuo i osobno doživio u Betelu. I sad želimo vidjeti i čuti od tebe gdje si ti u toj priči.

PRIMJEDBA: Mišljenje da Bog ima svoje vrijeme za promjene i da nitko ne bi smio javno iznositi ono s čim se ne slaže je nametnuto od strane čovjeka koji sebe želi nametnuti kao nepobitan autoritet s kojim Bog osobno komunicira preko anđela. U to je bio uvjeren i sam predsjednik Društva, J.F.Rutherford. Sličnu dogmu ima i Katolička crkva koja zastupa nepogrešivost Pape. Što stoji iza takvih dogmi, vidjet će se iz ovog procesa kao i drugih nepobitnih činjenica koji osporavaju takvo mišljenje i takav ljudski autoritet.

DANIJEL: Kao prvo nije istina da sam ja izgubio ljubav prema istini (o kojoj apostol Pavle govori u poslanici Galaćanima). Ljubav prema Bibliji mi je uvijek bio oslonac u mom životu. Moj pristup prema Bibliji je bio dublje naravi tek onda kad sam kroz životna iskustva kao starješina i punovremenoj objavitelj u suradnji sa mnogom braćom, a i kroz vlastito uvjeravanje i čitanje Biblije, osjetio da u nekom stvarima postoje neke nelogičnosti. Sama Zajednica je sebe ogradila od lažnih tumačenja. Budući da priznaje da njena tumačenja mogu biti pogrešna, ali ne svjesno pogrešna, nego nesvjesno, onda je samim tim otvorila mogućnost da svaki od nas kao pojedinac, kojemu se nameću neka pitanja, može toga postati svjestan ako ide u dublje istraživanje i dođe do novog saznanja.

NADOPUNA: U izdanju Stražarske kule od 1.9.2010. str.10 stoji:

"Iskoristite ono što vam je Jehova Bog dao. Kao prvo dao vam je razum kako biste mogli razlikovati istinu od laži (1.Iv 5:20). ... I što je najvažnije, Bog vam je dao nešto što vam može pružiti sigurnu zaštitu. Radi se o svetim spisima... Nemojte dozvoliti da vas netko prevari "nazoviznanjem“, nego pomoću Božje Riječi utvrdite što je istina.“ 

To je bio zadatak kojem sam se ja posvetio iz ljubavi prema “istini“ koja se može jasno raspoznati u Bibliji. Želio sam učiniti nešto dobro cijeloj zajednici braće jer sam tražio načina da se u Vodećem tijelu preispitaju neka njihova učenja za koja sam se uvjerio da su pogrešna. No, moji starješine su to željeli povezati sa Sotonskim djelovanjem i sa “onima koji odlaze u propast zbog toga što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasili.“ Žalosno je da organizacija svoju institucionalnu istinu koja još uvijek nije oslobođena mogućih zabluda i krivih tumačenja smatra mjerilom života i smrti. Ona time propovijeda sebe kao put, istinu i život, a ne Krista. Traži da ljudi preko njenih publikacija prihvate sva njena učenja kako bi se spasili, a ujedno im s tim učenjima zatvara vrata da uđu u zajedništvo s Kristom.

STIV: Oprosti, ako te mogu razumjeti, ti kažeš da su oni (članovi Vodećeg tijela) rekli da njihova spoznaja može biti pogrešna. Ali kako sam ja razumio (preko publikacija Zajednice), da će u tom slučaju Bog popraviti stvari u razumijevanju (preko Vodećeg tijela) a ne neki (obični) čovjek.

PRIMJEDBA: Ovo je također bila ključna stvar koju su oni željeli osuditi, a to je da jedan običan vjernik ne smije dirati u ono što je izgovorilo Vodeće tijelo iza kojeg stoji sam Bog, a kamoli ići korak dalje i ukazivati na pogreške jer to ne bi bilo u skladu sa odanošću Bogu. Tako ispada da bi Bogu bilo ispod časti kad bi tu ispravku iznio netko tko nije dio vrha jer bi ispalo da običan čovjek ispravlja onoga koga je Bog postavio za svog zastupnika. Za mene ovakvo stajalište nije imalo smisla jer se takvim stavom samo štiti njihov autoritet. Na sličan je način svoj autoritet branila i Katolička crkva. To je dobro oslikano u primjeru suđenja Galileu. O tome čitamo:

"Galileo je otišao i korak dalje. Dodao je (...) kako se ne može ”sa sigurnošću tvrditi da svi oni koji ih tumače govore pod Božjim nadahnućem“. Ta je indirektna kritika službenog crkvenog tumačenja vjerojatno bila shvaćena kao provokacija, što je dovelo do toga da je rimska inkvizicija kasnije osudila tog znanstvenika. Kako se obični laik uopće usudio dovoditi u pitanje pravo Crkve da tumači Bibliju?“ (Probudite se! 22.4.2003. str.12)

U ovom primjeru naša Zajednica vidi grijeh Katoličke crkve prema običnom laiku, a svoj grijeh prema vlastitim članovima ne želi vidjeti. Onaj tko bi pokušao osporiti pravo po kojem samo članovi Vodećeg tijela mogu tumačiti Bibliju ili bi pokušao osporiti tvrdnju da oni svoja tumačenja donose pod vodstvom Svetog duha, bi bio osuđen zbog kritizerstva. Bilo kakva kritika je za njih dokaz nelojalnosti njima, a time i prema Bogu kojeg oni zastupaju. Biti odan nekome znači biti mu potpuno lojalan, privržen i vjeran. Takvu odanost treba zavrijediti ne samo po ulozi koju netko ima kao Božji zastupnik, nego i po onome kako se dotični ljudi s vjerskim autoritetom odnose prema toj ulozi. Tako je u jednoj Stražarskoj kuli pisalo o primjerima odanih osoba koje se koristi kako bi nas se navelo da i mi pokažemo takvu odanost prema ljudima koji imaju autoritet u našoj Zajednici. U stavcima 8,9 se spominje primjer Jonatana koji je bio odan kralju Davidu. Tu izmeđuostalog piše:

“Jonatan je znao kome treba biti odan. Bio je potpuno podložan Svevišnjem Gospodinu Jehovi i u svemu je podupirao Davida kao Božjeg pomazanika. Slično je i s nama danas. Iako nemamo neka posebna zaduženja u skupštini, trebamo spremno podupirati braću koja su postavljena da nas predvode (1.Sol. 5:12,13; Hebr.13:17,24).“ (Stražarska kula, 15.4.2012. str. 10. st.8,9)

Ovo na prvi pogled izgleda sasvim razumljivo i prihvatljivo za svakog vjernika koji želi biti potpuno podložan Bogu. Međutim, ako bolje razmotrimo ovaj tekst, vidimo da se od nas neizravno traži da budemo potpuno podložni vjerskom autoritetu na način da ih u svemu spremno podupiremo. No, tu je zanemarena jedna važna činjenica jer bi takvim stavom mogli podupirati i nešto što nije po Jehovinoj volji. Treba uzeti u obzir da je Jonatan najprije bio odan svom ocu Saulu kojega je Jehova pomazao da kao kralj upravlja i predvodi Božji narod. Kad je vidio da je njegov otac zanemario pokazati potpunu poslušnost Jehovi i kad je tražio za sebe veću čast i odanost od one koja mu pripada, onda ga više nije spremno podupirao te je svoju odanost počeo iskazivati prema Davidu. U isto vrijeme su drugi Izraelci i dalje svoju odanost iskazivali prema pomazanom kralju Saulu i njegovom vladalačkom autoritetu. No i David, kad je postao vođa i kralj, nije trebao za sebe tražiti veću odanost od one koja mu pripada niti je svoj autoritet trebao koristiti kao mjerilo nečije odanosti. Zato ga vojskovođa Joab, koji mu je također bio odan, nije trebao spremno podupirati u jednoj prilici jer je “kraljeva zapovijed bila mrska Joabu“ (1.Lje 21:6). Prema tome, Vodeće tijelo ovdje zanemaruje relativnu podložnost i koristi primjer odanosti po kojem traži da mi “u svemu podupiremo“ njih kao Božje pomazanike i sve starješine koji su od njih postavljeni da nas predvode. Uopće ne ostavljaju mjesta izboru. No, oni ne bi smjeli to tražiti jer su već zbog nekih svojih pogrešnih tumačenja i krivih postavki od mnogih članova izgubili povjerenje. Meni su također određene zapovijedi i učenja Vodećeg tijela s pravom bili mrski pa ih zbog savjesti nisam želio podupirati u svemu nego samo u nekim stvarima. Unatoč tome, ja njih poštujem, ali u mjeri koju im je Bog odmjerio, a ne u mjeri koju su sami sebi odmjerili. Kakvu su oni sebi mjeru odmjerili vidljivo je u nastavku ovog članka u kojem se u stavcima 10,11, spominje drugi primjer odanosti. Tu piše:

“Još jedan čovjek koji nam je pružio dobar primjer bio je apostol Petar, koji je javno izjavio da želi ostati odan Isusu. Kad je Krist na slikovit način istaknuo koliko je važno vjerovati u njegovo tijelo i krv koje je uskoro trebao žrtvovati, mnogi njegovi učenici zgrozili su se kad su čuli što govori i napustili ga (Ivan 6:53-60, 66). Tada se Isus obratio dvanaestorici svojih apostola i upitao ih: “Hoćete li i vi otići?” Nato mu je Petar odgovorio: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Svetac Božji” (Ivan 6:67-69). Znači li to da je Petar u potpunosti razumio sve ono što je Isus rekao o svojoj žrtvi? Vjerojatno to nije sasvim razumio. Usprkos tome, odlučio je ostati odan Božjem pomazanom SinuPetar nije mislio da je Isus nešto pogrešno razumio i da će s vremenom povući ono što je rekao. Naprotiv, ponizno je priznao da Isus ima “riječi vječnog života”. A kako mi reagiramo ako u publikacijama koje dobivamo od “vjernog upravitelja” naiđemo na neku misao koju ne razumijemo ili koja se ne poklapa s našim mišljenjem? Trebamo se iskreno potruditi da je razumijemo, a ne očekivati da će doći neko novo objašnjenje koje će se podudarati s našim mišljenjem. (Pročitaj Luku 12:42)“

Za prosječnog Jehovinog svjedoka ovo objašnjenje izgleda sasvim razumno i prihvatljivo pa će velika većina njih to prihvatiti bez preispitivanja. Međutim, ovaj primjer Petra treba gledati u kontekstu vremena i situacije u kojoj se nalazio. Iako je pripadao židovskoj vjerskoj zajednici Božjeg izabranog naroda, on svoju isključivu odanost nije iskazao vjerskoj organizaciji kojoj je pripadao ni vjerskim vođama koji su sjeli na Mojsijevu stolicu, nego je svoju odanost i podložnost dao Isusu Kristu kojega je Bog osobno postavio za autoritet i dao jasno svjedočanstvo koje su drugi mogli prihvatiti kao dokaz. S druge strane, Petar kao apostol i vjerski autoritet nikad nije tražio od kršćana da budu potpuno odani njemu niti su kršćani po riječima apostola Pavla smjeli prihvaćati od njih kao apostola ono što nije bilo u skladu sa dobrom viješću o Kristu (Gal 1:8). Suprotno tome Vodeće tijelo kao vjerski autoritet zaobilazi tu činjenicu te u gornjem članku za sebe traži onu istu odanost koja pripada samo Isusu Kristu. Kad bi u tom kontekstu parafrazirali gore naglašene rečenice o Kristu, onda bi one glasile ovako: 

“Znači li to da su [neki članovi zajednice] u potpunosti razumjeli sve ono što je [Vodeće tijelo pisao o nekim učenjima]? Vjerojatno to [sasvim nisu razumjeli]. Usprkos tome, [oni su odlučili] ostati odani Božjem pomazanom [Vodećem tijelu]. [Jehovini svjedoci] ne trebaju misliti da je [Vodeće tijelo] nešto pogrešno razumjelo i da će s vremenom povući ono što je reklo. Naprotiv, trebaju ponizno priznati da [Vodeće tijelo] ima “riječi vječnog života”.

U ovom kontekstu bi se ja i svaki član Zajednice trebali potruditi da takva, za nas nejasna pa čak i kriva tumačenja i učenja, razumijemo baš onako kako su objašnjena, a ne čekati da dođe novo objašnjenje koje će se podudarati sa našim mišljenjem. Po tome bi i katolički vjernici trebali prihvatiti Trojstvo i druga učenja koje ne razumiju i potruditi se da je razumiju upravo onako kako je razumiju i njihovi teolozi. Očito se mišljenje ostalih vjernika treba ignorirati jer može pokazivati duh neovisnosti koji nije usklađen sa njihovom mjerom autoriteta kojeg su vjerski vođe sami sebi odmjerili.

Zanimljivo je da su na kraju gornjeg razmatranja željeli da mi prihvatimo taj stav potpune odanosti i podložnosti Vodećem tijelu na temelju stavka iz Luke 12:42. Međutim, za razliku od većine, za upućene je ovakvo uzimanje jednog stavka iz konteksta bio još jedan dokaz kako Vodeće tijelo s tim stavkom želi podupirali svoju tezu o našoj potpunoj odanosti i podložnosti prema njima. S tim ciljem su zanemarili cijeli kontekst onoga što je Isus tom prilikom rekao o onima koje je postavio za svog “roba“ ili “upravitelja“. U tom kontekstu Isus ukazuje na svog “roba“ kojega je ovlastio da brine o duhovnim potrebama vjernika. Međutim, Isus tu ne govori o “robu“ kao autoritetu kojemu trebamo biti potpuno odani i podložni, niti govori kako tog “roba“ treba u svemu podupirati i dati mu za pravo da se njegovu “riječ“ vrednuje kao “riječi vječnoga života“. Naime, Isus svojim učenicima govori da “taj rob“ kojeg je on postavio može odstupati od Božje riječi i u nekim stvarima pokazivati da nije u potpunosti razumio volju svog Gospodara (vidi Luka 12:42-45). Ako su te Isusove riječi ujedno i upozorenje svima nama, onda se u njima može iščitati ono što se očekuje od onih koji primaju “hranu“ pripremljenu od članova tog i drugih “Gospodinovih robova“. Odnosno, ako su članovi Vodećeg tijela do danas mnogo puta morali odbaciti ono što su govorili i tumačili, onda svaki član zajednice ima pravo preispitivati njihove izjave i primijetiti kako su oni pogrešno razumjeli neke biblijske teme i učenja. Stoga imaju pravo i očekivati da oni s vremenom povuku sve one izjave i tumačenja koja nisu u skladu s Božjom Riječi. Tu ne bi trebalo biti zlonamjernog sumnjičenja prema onima koji se uvjeravaju u sve što čuju ili čitaju, nego treba dovesti do zajedničke suradnje na unapređivanju onoga što Biblija zaista uči, pa makar to novo objašnjenje došlo od nekoga koji nema neka posebna zaduženja u skupštini. No, upravo tu nastaje problem. Ali problem nisam ja i meni slični iskreni ljubitelji Božje Riječi nego oni istaknuti muževi u vrhu koji su sa svojim postavkama sebe i svoj autoritet uzdigli u razinu s Isusom Kristom. (što je vidljivo iz njihovog teksta)

Ono što me pomalo ljuti je činjenica da su oni te zahtjeve za odanošću i potpunom podložnošću svojih članova promovirali cijeloj Zajednici pomoću spomenutih biblijskih primjera koji su izvađeni iz stvarnog konteksta i iskorišteni u svrhu promicanja i nametanja njihovog autoritativnog stava. Na isti su način i židovski vjerski učitelji koristili Pisma sa ciljem da narodu nametnu svoj autoritet na način da su zahtijevali istaknuta mjesta u mjeri visine koju je Bog dao samo Mojsiju. Zato je Isus rekao da su oni samoinicijativno sjeli na Mojsijevu stolicu kako bi od naroda zahtijevali potpunu odanost i podložnost u svim stvarima. Kao što je preko Mojsija Bog dao zakon i zapovjedi, tako su oni sebi dali za pravo da kao Božji posrednici postave mnoga druga pravila i zahtjeve kojih se narod trebao držati. No, Isus je rekao narodu da na sebe ne prihvaćaju ta pravila i zahtjeve koja su bila samo nepotrebni teret (Mt 23:2-4). Treba vidjeti da li je autoritet Vodećeg tijela i odanost kakvog oni traže od nas u potpunom skladu sa odanošću Bogu ili je riječ o ljudima koji za sebe traže ono istaknuto mjesto upravljanja koje im Bog uopće nije dao? Što na to kaže apostol Pavle? On je tražio od kršćana da svojim “gospodarima“ iskazuju čast u mjeri koja im pripada dok je ujedno od gospodara tražio da ne koriste svoju moć kako bi prijetili svojim podčinjenima (vidi 1.Ti 6:1,2; Ef 6:5-9). U skladu s tim je rekao:

“Ako tko drugačije naučava (od ovoga navedenog u 1.Ti 6:1,2; Ef 6:5-9) i ne slaže se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu, ponosan je i ne razumije ništa, nego boluje od zapitkivanja i prepirki oko riječi. To dovodi do (...) zlonamjernog sumnjičenja, žučnih prepirki o sitnicama u koje se upuštaju ljudi pokvarena uma, u kojima nema istine i koji odanost Bogu smatraju izvorom dobitka“ (1.Tim 6:3-5). 

Pavle se ovdje osvrće na one članove skupštine koji su bili gospodari za koje su radili drugi vjernici kao njihovi robovi (radnici). Bilo je sasvim pogrešno “odanost Bogu smatrati izvorom dobitka“ na način da ti gospodari pod određenom prijetnjom za sebe traže odanost, slavu i čast pod izlikom da se time pokazuje odanost Bogu. Po tom načelu nitko od vjerskih poglavara također ne smije za sebe tražiti potpunu odanost i podložnost kako bi nametnuo svoje učenje i mišljenje pod prijetnjom isključenja. To znači da nitko ne smije koristiti odanost Bogu za promicanje svog autoriteta. Oni koji zaslužuju da im se iskazuje čast ne bi smjeli to sami zahtijevati, a kamoli da traže više od onoga što im pripada. Podložnost autoritetu je potrebna ali na način da se time ističe odanost Bogu, a ne da takvi vjerski autoriteti “gospodare onima koji su vlasništvo Božje“ (1.Pe 5:3). Apostol Pavle nije bio protiv onih koji imaju bilo kakav autoritet, ali je bio protiv onih koji gospodare u ime Boga i postavljaju se kao da su vjernici njihovo vlasništvo. Naime, ako Vodeće tijelo zahtjeva od svojih članova da spremno i ponizno “u svemu podupiru svoje upravitelje“ te da ne dovode u pitanje ništa što oni uče i zahtijevaju, onda to zaista ukazuje na one Gospodinove robove koji nisu u potpunosti razumjeli volju svog Gospodara jer postavljaju stvari tako da lakše gospodare svojim članovima. Takvim stavovima, pravilima i zahtjevima olakšavaju sebi u provođenju svog autoriteta, ali ujedno nekima otežavaju doživjeti Krista kao istinu, put i život.

DANIJEL: Biblija na više mjesta govori o tome da svaki vjernik ima pravo da se uvjerava, da ispituje nadahnute izraze kako bi vidjeli da li su od Boga ili ne. Zatim kad Pavle kaže: "ako ja ili mi...“ – misleći na imenovane evangelizatore i učitelje – “...kažemo nešto drugačije od apostolske nauke“, onda on time daje mogućnost da netko unutar skupštine kaže nešto što nije u suglasnosti sa apostolskom naukom. S obzirom da smo mi danas dvije tisuće godina daleko od onoga kako su oni iz svoje pozicije gledali i razumjeli neke stvari - jer su oni direktno slušali Krista, dok je nama prezentirano samo mali dio toga, jer apostol Ivan kaže da bi se sve to moglo staviti u mnoge knjige, a apostoli su bili ta knjiga koju su u cijelosti prezentirali drugima, a nama samo djelomično kroz par evanđelja – onda sam ja sebe stavio u situaciju da sve to što je napisano gledam iz njihove pozicije. Sebe sam pokušao u mislima prebaciti među njih u prvo stoljeće kako bi kao njihov slušatelj, učenik i suradnik mogao što bolje razumjeti njihove misli i uvjerenja i tako dobiti odgovor na neka pitanja koja su mi se otvarala i na neke nelogičnosti koji su mi prezentirane iz ugla naše Zajednice.

NADOPUNA: Mene je u svemu vodila jedna misao zapisana u Stražarskoj kuli od 15.4.1995. na str.6. gdje stoji:

"Rani su kršćani ukazivali na svoju vjeru kao na ’istinu‘ (1. Timoteju 3:15; 2. Petrova 2:2; 2. Ivanova 1). Ono što je bilo istina za njih, mora biti istina i za nas danas. Jehovini svjedoci pozivaju svakoga da se sam uvjeri u to proučavajući Bibliju. Nadamo se da ćete čineći tako i vi doživjeti radost koja ne proizlazi samo iz pronalaženja religije koja nadmašuje ostale nego i iz pronalaženja istine!“

U svom istraživanju sam zapazio da:

    • prvi kršćani nisu vjerovali u neke nauke koje mi danas imam
    • ono što je bila istina za prve kršćane više nije istina za nas

Npr. ako je za prve kršćane istina bila da su u znakovima svog vremena prepoznali znakove posljednjih dana i Kristov skori dolazak kada će uz njegovu obećanu slavnu prisutnost nastupiti sam kraj ovog svijeta, onda bi i za nas trebala to biti istina. No naša je institucionalna istina suprotna njihovoj istini jer mi u znakovima posljednjih dana trebamo vidjeti da je Isusova obećana prisutnost nastupila puno prije samog kraja. Zato sam se ja vodio razmišljanjima i vjerovanjima prvih kršćana, pa sam Zajednici dao detaljno obrazloženje po kojem sam objasnio svoje novo vjerovanje u vezi Isusove prisutnosti, koje u biti nije novo učenje nego izvorno, kršćansko. Osim toga, ako su prvi kršćani očekivali kraj u svoje vrijeme onda je samo po sebi razumljivo da su oni u izrazu “druge ovce“ prepoznali druge narode koji su se pridružili prvim ovcama, tj. “malom stadu“ Židova koji su prvi ušli u novi savez i zajedništvo s Kristom, a s kojima su tvorili jedno stado i jedno veliko mnoštvo koje se u to vrijeme skupljalo po cijelom rimskom carstvu. Svi zajedno su čekali Kristovu prisutnost i kraj. U skladu sa tom svojom zajedničkom nadom i očekivanjima oni su objavljivali istine koje su se trebali očitovati prije kraja svijeta. O tome što su objavljivali zapisano je čak i u Stražarskoj kuli u kojoj stoji:

“Kršćani su od Pentekosta širili vijesti o uskrsnulom Isusu (1. Korinćanima 1:23). Objavljivali su da ljudi mogu biti usvojeni kao duhovni sinovi Jehove Boga i da mogu postati dio novog ’Izraela Božjeg‘, duhovne nacije koja će ’nadaleko objavljivati Jehovine odličnosti‘ (Galaćanima 6:16; 1. Petrova 2:9, NW). Oni koji su ostali vjerni sve do smrti trebali su naslijediti besmrtni (nebeski ?) život kao Isusovi sunasljednici u njegovom nebeskom Kraljevstvu (Matej 24:13; Rimljanima 8:15, 16; 1. Korinćanima 15:50-54). Osim toga, ti su kršćani trebali objavljivati dolazeći veliki i zastrašujući dan Jehovin.“ (Stražarska kula, 15.12.1997. str. 17).

Nema nigdje spomena da su prvi kršćani objavljivali pojavljivanje neke druge klase kršćana prije nego dođe kraj. Stoga se nigdje ne navodi da su oni još uvijek u svoje vrijeme čekali da se pojave mnoštvo “drugih ovaca“ ili da su se pitali tko su oni i kad će se pojaviti. Znali su da oni postoje među njima i da bez njihove nazočnosti ne bi mogli očekivati kraj. Njima je očito bilo jasno na što je Isus mislio, ali se nas danas dovodi u zabunu i zabludu tumačenjem da su se članovi “velikog mnoštva“ ili “druge ovce“  pojavili tek u dvadesetom stoljeću. Budući da na tom a i na drugim primjerima postoji razlika između dviju istina, onda je previše samouvjereno pozivati druge ljude da se proučavanjem Biblije uvjere u "istinu“ Jehovinih svjedoka u kojoj postoje očite kontradiktornosti. U tu istinu se ne može uvjeriti nitko tko otvorena uma čita Bibliju, nego samo oni koji nisu dobro upoznati sa biblijskom tematikom i kojima se stoga lakše nameće određeno tumačenje kroz proučavanje publikacija Zajednice. Zato će Jehovini svjedoci radije tvrditi da su prvi kršćani uz apostole imali nepotpunu spoznaju i da su po tim pitanjima bili u zabludi, nego da mijenjaju svoje pogrešno gledište i tumačenje. 

Uočio sam da su se ljudske ideje i razmišljanja često miješala sa osnovnim kršćanskim učenjima koje je sada vrlo teško razdvojiti. Prilikom nekih tumačenja zanemarila su se osnovna načela po kojima se treba voditi da bi se moglo ispravno razumjeti pojedine izraze koje su koristili pisci Biblije i njihovi suvremenici. Bilo mi je teško vidjeti kako se prepravlja izvorni biblijski tekst sa alternativnim definicijama grčkog i hebrejskog jezika kako bi se opravdalo neko tumačenje iako svaki malo bolji poznavalac Biblije može vidjeti da se takvo tumačenje ne uklapa u kontekst. Uočio sam da su se neka proročanstva pogrešno primjenjivala i prilagođavala događajima vezanim za našu Zajednicu čime se odvraćalo pažnju od stvarnog ispunjenja koje se odigralo u prošlosti ili će se tek odigrati u budućnosti, ali u jednom drugačijem kontekstu. Zato sam se ja želio nekako vratiti u vrijeme i prostor kada se Biblija pisala i nekako živjeti i doživjeti ljude tog vremena. Znao sam da su pogreške u razumijevanju moguće zbog velike vremenske, jezične, geografske i kulturološke razlike. Tu razliku sam želio premostiti u želji da dobijem bolje razumijevanje samog teksta. U tome me je vodilo načelo jednostavnosti onoga što je napisano, jer su te tekstove, izjave i fraze mogli razumjeti u ono vrijeme i najobičniji ljudi, dok je današnjim čitaocima ponekad teže razumjeti nešto što je s vremenom izgubilo isto značenje i povijesni kontekst. Zato mi je jako važno bilo odrediti cjelokupni kontekst da bi odredio pravo značenje neke riječi ili izraza koji van tog konteksta mogu imati različita značenja. Oni koji namjerno ili nenamjerno iskrive ključne tekstove često traže alternativne definicije određenih grčkih i hebrejskih riječi kako bi opravdali svoju interpretaciju, ali se ono ne uklapa u kontekst svoje izvorne primjene.

STIV: Nismo mi u prvom stoljeću, nego u 21. stoljeću i sada Bog ima “kanal“ za duhovne informacije...

PRIMJEDBA: Svaka kršćanska zajednica smatra da je Bog vodi, dok Jehovini svjedoci idu u krajnost pa samo sebe vide u povlaštenom položaju jer navodno samo oni imaju “kanal“ preko kojeg Bog komunicira s ljudima. Biblija nas uči da je Bog za komunikacijski kanal koristio razne ljude time što ih je nadahnuo da govore i pišu ono što su drugi trebali čuti i znati. Preko njih je dao napisati Bibliju. Da bi i danas imao nekoga tko bi služio kao taj kanal, onda bi taj čovjek ili grupa ljudi trebali biti nadahnuti cijelo vrijeme dok služe u tom svojstvu. Vodeće tijelo sebe smatra tim kanalom preko kojeg Bog iznosi i piše sve ono što bi nam trebalo služiti kao duhovna hrana. Stoga se nama savjetuje da :

“... koristimo u potpunosti duhovnu hranu koja stiže kroz kanal koji je imenovan da se brine za duhovne interese pravih Isusovih sljedbenika (Matej 24:45-47).“ (Stražarska kula, 1.11.1999. str.17).

Ako je netko imenovan poput drevnih proroka da posreduje i iznosi ono što Bog u određeno vrijeme želi reći i poručiti ljudima na Zemlji, onda on mora biti nadahnut. Međutim, kad se riječi istaknutih “pomazanika“ više puta nisu pokazale točne i pouzdane s obzirom na ispunjenje biblijskih nadahnutih proročanstava, onda su to pokušali opravdati time što su ustvrdili, a time i priznali da oni nisu nadahnuti od Boga. To su više puta rekli a ponovili u Stražarskoj kuli od 15.9.2012. gdje stoji:

“[Članovi Vodećeg tijela] ne tvrde da su nadahnuti Božjim duhom, nego samo žele izvršiti zadatak koji im je Gospodin Isus povjerio dok su na Zemlji“. (str.26)

Ova izjava, kad se stavi u drugi kontekst može glasiti:

“[Članovi Vodećeg tijela] ne tvrde da su kanal koji je nadahnut, nego samo žele izvršiti zadatak koji im je Gospodin Isus povjerio dok su na Zemlji“. (str.26)

Stoga je apsurdno da Vodeće tijelo i dalje sebe smatra jedinim komunikacijskim kanalom kojeg Bog vodi svojim duhom, dok istovremeno za sebe kažu da nisu nadahnuti. To je kontradiktorno biblijskoj logici. Ako nisu nadahnuti, onda je moguće da u svojoj revnosti iznose kriva očekivanja, kriva tumačenja, pa čak i da istinu zamjene za laž. Oni stoga nisu komunikacijski kanal u smislu da Bog posreduje preko njih svoje misli i objave, nego samo komunikacijski kanal koji preko svojih pisanih izdanja drugim ljudima prenose svoje razumijevanje biblijske istine među koje spadaju i ona njihova viđenja koja su djelomično ili potpuno netočna. To je kao razlika između onih proroka u Izraelu koje je Bog izabrao da prenose njegovu riječ i onih drugih samozvanih proroka koji su prenosili svoja viđenja. I jedni i drugi su zastupali Boga i koristili njegovu napisanu Riječ, samo što su pravi proroci uvijek govorili istinu koju je Bog u tom trenutku želio posredovati svom narodu, dok su lažni proroci koristili Božju Riječ da bi dobili povjerenje ljudi, a onda uz to iznosili i misli svoga srca kojim su tražili odanost vladajućoj strukturi u Jeruzalemu i time svjesno ili nesvjesno odvraćali narod od potpune odanosti Bogu.

STIV: (nastavak) ... Ima ljudi koji su pametni, koji istražuju i ako imaju pitanje onda će Vodeće tijelo to pitanje razmotriti i to je teokracija.

PRIMJEDBA: Bilo bi dobro kad bi to bila praksa, ali stvarnost je nešto drugo. U Stražarskoj kuli od 15.10.2011 u članku “Pitanja čitatelja“ se raspravlja o tome "Što bih trebao učiniti kad imam pitanje o nečemu što sam pročitao u Bibliji ili kad trebam savjet o nekom problemu osobne prirode?" Vodeće tijelo se ograđuje od onih pitanja koja do sada nisu izravno objašnjena u publikacijama Zajednice pa su napisali:

"Ni braća u podružnici ni u glavnom sjedištu nisu tu da istražuju i odgovaraju na sva pitanja o kojima nije  bilo govora u našoj literaturi..“

Vodeće tijelo i Društvo Watchtower raspolažu ogromnim sredstvima i mnogim razboritim starješinama koje stoje na raspolaganju bratstvu širom svijeta, a ipak nisu u mogućnosti da odgovore na neka iskrena pitanja svojih članova jer se boje onih pitanja koja sa sobom povlače drugačije argumente. Puno ulažu u pripremanju istovrsne duhovne “hrane“ na razini cijelog kolektiva, a malo čine da ispune svoju obavezu da daju raznovrsnu “hranu“ na osobnoj razini u skladu s potrebama pojedinaca koji traže odgovore ne neka vlastita pitanja. Tim načinom pokazuju da nemaju dovoljno volje i želje baviti se pitanjima na koja do sada nisu odgovorili, a s druge strane traže da se mi sami ne bavimo takvim pitanjima. Zašto? Vjerojatno postoje pitanja i odgovori koji bi otvorili raspravu oko nekih učenja što se očito želi spriječiti. Apostol Pavle bi postupio drugačije jer bi dao odgovore na mnoga pitanja o kojima apostoli Jeruzalemske skupštine nikad nisu raspravljali. To se vidi iz njegovih poslanica. Kad bi starješine lokalnih skupština prihvatili vodstvo Svetog duha, a ne vodećeg tijela, onda bi se takva pitanja postavljala njima, a oni bi neovisno od centrale davali odgovore i vjerojatno omogućili da se o nekim spornim pitanjima povede rasprava na višem nivou kao što je bilo u prvom stoljeću. Međutim sistem teokracije kojom dominira Vodeće tijelo odstupa od tog kršćanskog principa.

DANIJEL: To je teokracija (naše Zajednice)...

NADOPUNA: Zajednica svoje ustrojstvo smatra teokratskim. Međutim, teokracija u smislu hijerarhijske organizacije koju predvodi čovjek nije se kroz povijest pokazala mjerilom ispravnog vodstva jer čovjek ili grupa vodećih ljudi mogu zakazati čak i u najboljoj namjeri. Mogu čak iz svoje revnosti za Boga i organizaciju ubiti ili isključiti nevinog čovjeka. Zbog važnosti svog položaja i zadatka oni mogu stvoriti određenu dominaciju s kojom nameću svoj autoritet. Naime, dugo je vremena Upravnim odborom dominirao predsjednik i to do svoje smrti kao što su Russell, Rutherford, Knor, Franz itd. Princip upravljanja kao u Katoličkoj crkvi, te političkim i trgovačkim organizacijama. Predsjednik i članovi Upravnog odbora su bili birani demokratskim putem i to glasovanjem onih članova (a njih je u jednom periodu moglo biti najviše 500) koji su imali financijske udjele u korporaciji Društva. Mnoge odluke i tumačenja su uvedene snagom autoriteta predsjednika Društva, čak i onda kada se većina članova upravnog odbora nije mogla upoznati ili složiti sa novim tumačenjem, dok su druge izglasane dvotrećinskom većinom, a ne jednodušno kao u prvoj kršćanskoj skupštini. Russell je sebe smatrao Božjim glasnikom i suverenim kanalom komunikacije između Boga i ljudi. U knjizi “Otkrivena tajna“, a koja je navodno dovršena nakon njegove smrti od strane Rutherforda, se govori da on još uvijek upravlja Društvom s neba. Sve do današnjeg dana se tvrdi da su vodeći članovi Društva 'kanal komunikacije' s kojim se Bog služi. Međutim, svaki put bi se s dolaskom novog predsjednika i novih ljudi u Upravnom odboru uvodila učenja koje je prethodno vodstvo odbacilo ili bi se odbacilo ono što je prethodno vodstvo prihvatilo. Prema tome – teokracija o kojoj je ovdje riječ je uglavnom bila prožeta demokratskom principima ili autoritetom predsjednika Društva (koji je djelovao poput vođe), a ne direktnim vodstvom od Boga, što dokazuju mnoge promjene u nauci i tumačenjima među kojima još uvijek ima onih koji se ne slažu sa Biblijom i njenim kontekstom.

Stroga hijerarhijska centralizacija vlasti se oduvijek u Bibliji smatrala lošim načinom upravljanja jednim narodom. Već je prvi kralj Saul u jednoj situaciji dao pobiti svećenike Jehovine čime je pokazao da je njegova sekularna uprava iznad vjerske (1.Sa 22:16-19). Na sličan način je Rutherford ukinuo autonomiju skupština i njihovih starješina kako svoju upravu nad cijelim Društvom uzdigao iznad autoriteta ostalih starješina. Međutim, prvobitno kršćansko ustrojstvo se nije ugledalo na centralizirani vid upravljanja koji je bio prisutan od uspostavljanja kraljevstva u Izraelu, nego na teokratsko ustrojstvo koje je bilo utemeljeno preko Mojsija prije formiranja tog kraljevstva. U to vrijeme Izraelci su imali Mojsija koji je bio kralj i prorok, a time i komunikacijski kanal i posrednik kojeg je Bog koristio. Nakon njegove smrti nije postojao nitko tko bi ga zamijenio na tom položaju iako su mnogi željeli sebe prikazati kako sjede na njegovoj stolici sa istim autoritetom. Kad je Mojsije umro, postojalo je razdoblje sudija kada suci nisu imali centralnu vladalačku ulogu. Bilo je čak razdoblja kada nije bilo niti jednog sudije jer je narod živio u miru tako da im nije bio potreban vojskovođa koji bi ih izbavio od neprijateljskih naroda. Svećenici u gradovima i plemenima su autonomno upravljali Božjim narodom uvažavajući Božji zakon. Nitko od starješina se nije uzdizao nad cijelom zajednicom i sjeo na Mojsijevu stolicu jer su čekali onoga tko jedini ima pravo da bude vođa i prorok. Svećenici i starješine narodne nisu birali jedno centralizirano tijelo muževa koje bi upravljalo cijelim narodom. Takvo Božje vodstvo je omogućavalo veću autonomiju svakom pojedinom plemenu i gradovima te dozvolilo veću slobodu upravljanja u gradovima koje su predvodili lokalni stariji muževi (starješine) koji su provodili Božji zakon, dok su levitski svećenici obavljali vjerske službe. Stoga je napisano: “U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svatko je činio ono što je smatrao ispravnim“ (Su 17:6; 21:25). Zbog lošeg utjecaja okolnih naroda dolazilo je do odstupanja od Božjih zakona a time i nevolja koje je Bog dozvolio nad pojedinim plemenima kako bi ih kaznio i naveo na pokajanje podižući među njima suce koji su ih izbavljali. Izraelci su se uz pomoć tih sudaca vraćali Bogu i opet živjeli u miru s Njim. Dok god su slušali Boga, nitko od okolnih naroda ih nije mogao nekažnjeno dirati tako da je bilo više razdoblja mira nego rata.

Na tim osnovama se razvijalo i prvobitno kršćanstvo. Isus je kao posrednik zamijenio proroka Mojsija, dok su apostoli samo na kratko poslužili kao Jošua koji je Izraelce naselio po obećanoj zemlji i dao im autonomiju i odgovornost. Apostoli su po tom principu širili kršćanske teritorije i postavljali starješine u Jeruzalemu, Judeji i Samariji, nakon čega je apostol Pavle također postavljao starješine po skupštinama Azije i Evrope i davao im odgovornosti. No nitko od njih nije sjeo na Kristovu stolicu i bio vođa cijele zajednice. Točno je da je u prvih tri stoljeća bilo skupština koje su pod utjecajem različitih tumačenja odstupale od nekih učenja ili su nametali svoja učenja zbog kojih je dolazilo do podjela na doktrinarnoj osnovi. Ako je bilo naznake da će se u kršćanstvo uvući kriva učenja, onda je manja vjerojatnost da se cijela zajednica iskvari ukoliko nema vođe koji bi svim skupštinama nametao takva učenja. Zato su se pojavljivali ljudi koji su branili biblijska učenja i ukazivali na pogrešna tumačenja. Unatoč tome, sve skupštine su i dalje prihvaćali Krista za svog posrednika i nisu imali potrebu za nekim centraliziranim vodstvom sve do četvrtog stoljeća kada je rimski car Konstantin zbog čestih vjerskih rasprava stvorio centraliziranu crkvenu upravu. To vjerojatno nije bilo po Božjoj volji kao što nije bilo ni onda kada su Izraelci tražili da imaju kralja. No, izgleda da je Bog dozvolio takav razvoj stvari kako bi ponovno pokazao da čovjekovo uzdizanje može dovesti samo do štetnih posljedica. Jedna od njih je nametanje svog autoriteta, te krivih učenja i nepotrebnih pravila cijeloj zajednici kršćana.

Teokracija u vrijeme sudaca bez centralizirane vlasti je dobro funkcionirala. Naime, kad bi se stvorio globalni problem onda bi se sastali svi vodeći plemenski starješine i našli načina da to riješe. No, kad su tražili da imaju ljudskog kralja, odnosno monarhiju poput drugih naroda, onda je Bog rekao da su time odbacili njegovo direktno vodstvo preko Zakona (koji je bio duhovan). Naime, monarhija je bila vlast čovjeka koju su nasljeđivali njegovi sinovi tako da je Bog mogao izabrati samo prvog kralja, ali poslije toga više nije imao izbor jer je to ovisilo o obiteljskoj liniji. Prvi izabrani kralj je bio Saul kojega je trebao naslijediti njegov sin Jonatan. Međutim, Jonatan je još uvijek na teokratsko vodstvo gledao kroz prijašnje uređenje po Mojsiju tako da nije želio nametnuti sebe kao kralja nego je prihvatio Božji izbor. Tako je kraljevska vlast bez problema prešla na Davidovu obiteljsku liniju. No, kad je ostala u toj obitelji, nastali su veliki problemi.

U takvoj centraliziranoj teokraciji je bilo jako malo kraljeva koji su bili potpuno odani Bogu. Već nakon Davidovog sina Salamuna dolazi do podjele Izraela na dva kraljevstva i čestih ratova. Bog je dozvolio da njegov izabrani narod osjeti negativne strane takvog centraliziranog ustrojstva koje je imalo pravo nametati svoju vlast i postavljati razne uredbe kako bi se održalo i to često na teret i štetu naroda. Kraljevi su uglavnom iza Božjeg imena i izabranog grada Jeruzalema promovirali svoj autoritet. Čak je i organizirano svećenstvo bilo podređeno autoriteti prvih svećenika u obiteljskoj liniji koji su svoje ime pa čak i loše postupke skrivali iza reputacije Božjeg hrama u Jeruzalemu u kojem su često bili primorani podržavali kralja i njegovu način upravljanja narodom. Takva teokracije je bila manjkava i podložna ljudskoj autoriteti a ne Božjoj, pa je često odbacivala Božje riječi i upozorenja koje je On davao preko svojih izabranih proroka. Božji proroci, uzeti iz običnog naroda, su bili protuteža takve centralizirane teokratske vlasti. Zato su bili nepopularni. Za razliku od imenovanja svećenika i kraljeva nije postojao bilo kakav službeni postupak za imenovanje proroka. Stoga je svakom pojedinom Izraelcu bilo ostavljeno da sam utvrdi da li dotični prorok doista zastupa Božju Riječ. Zanimljivo je da proroci nikad nisu bili organizirani u neko centralizirano tijelo koje bi služilo kao jedan kanal. Uvijek su djelovali samostalno i izvan okvira centralne vlasti koja im je znala oduzimati pravo da govore u Božje ime, pa su često bili proganjani, izopćeni i protjerani od strane organizacije iza koje su stajali pomazani kraljevi i svećenici. Takva vlast je pod svaku cijenu nametala jedinstvo naroda kako bi zaštitila svoj autoritet. Treba zapaziti da je narod više volio da nad njima upravlja kraljevi i svećenici preko hijerarhijskog ustrojstva kakvog su imali okolni narodi nego da nad njima upravlja Bog preko svoje Riječi i proroka. Nije čudno to što su kraljevi zbog održavanja svoje vlasti nametali teret narodu nego što su i svećenici svjesno ili nesvjesno tlačili narod koristeći svoju vlast. No još čudnije je što je “narod to volio“ (vidi Jr 5:31). To su i te kako iskoristili židovski religiozne vođe koji su se toliko istaknuli svoj položaj da su sjeli na Mojsijevu stolicu kako bi nametnuli narodu svoj autoritet pod izlikom da iza njih stoji sam Bog.

Po tom principu je kršćanstvo od četvrtog stoljeća odbacilo ono teokratsko ustrojstvo u kojem su skupštine i pokrajine imale svoju autonomiju te se organiziralo u jednu centraliziranu upravu sa hijerarhijskim ustrojstvom čime je preuzela tadašnju praksu neznabožačkih institucija. Ta crkvena uprava je s jedne strane nametnula doktrinarno jedinstvo te je ugušila slobodu mišljenja i izražavanja koje bi bilo neovisno od unaprijed ustaljenih gledišta crkve. Tu više nije bilo mjesta za proroke, odnosno za ljude koji bi progovorili u Božje ime bez da su dio hijerarhijskog ustrojstva svećeničke klase. Čak i svećenici nisu mogli javno iznositi svoja gledišta koja bi bila drugačija od službenog nauka Crkve koja je bila u sprezi sa državnom politikom.

Slično je i sa prihvaćanjem vodstva preko manje skupine ljudi koje čini administrativno tijelo Jehovinih svjedoka, a koji su svoj autoritet zasnovali na sličnim sekularnim principima upravljanja. Naime, princip upravljanja je bio preuzet iz trgovačkih sistema ovog svijeta u kojim su glavnu riječ imaju predsjednici uspravnog tijela. Oni su od samog početka formiranja tog Društva vodili glavnu riječ u odlučivanju. Voljeli su propagirati sebe i svoje poduzeće i stoga nisu dozvoljavali da se bilo tko miješa u njihov posao osim članova Upravnog odbora Stražarske kule. Sadašnje vodeće tijelo zbog svoje važnosti u toj hijerarhiji čak ne dozvoljava slobodu mišljenja i neovisnog uvjeravanja budući da tvrde kako iza njihovih izjava stoji sam Bog. U takvom ustrojstvu nema mjesta onim pojedincima koji bi slobodno iznositi izjave koje temelje na nadahnutoj Riječi Božjoj. Nema mjesta onima koji bi slobodno progovorili u Božje ime, pogotovo kad imaju što reći o onima koji predvode vjernike. Automatski tu nema mjesta ni za slobodno uvjeravanje i ispitivanje njihovih izjava od strane svakog pojedinog vjernika. Nema mogućnosti da se takvi javno izraze jer se ostalim vjernicima zabranjuje da ih slušaju.

Ljude u toj upravi su od samog početka na tu poziciju izabirali članovi korporacije Društva Watchtower a ne Bog. Iako se Vodeće tijelo tek 2000-te godine formalno odvojilo od korporacije Društva, ono i dalje služe i upravljaju odborima tog društva. Unatoč dobroj namjeri i ciljevima oni ne mogu dokazati da ih je tu izabrao i postavio Bog, ali su raznim manipulativnim tumačenjima uspjeli prikazati sebe kako sjede na apostolskoj stolici kao jedini vrhovni autoritet kojem se ljudi moraju potpuno podložiti. Oni koriste svoju vlast u organizacijskom i vjerskom, odnosno u sekularnim i duhovnim stvarima. Dok s jedne strane mogu svoju vlast nametati u organizacijskim stvarima, oni je u istoj mjeri nameću i u duhovnim stvarima čime svjesno ili nesvjesno stavljaju teret na svoje članove raznim besmislenim formalnostima. Činjenica je da velika većina članova zajednice poput Izraelaca voli takvo centralizirano ustrojstvo koje im određuje svoje zahtjeve, norme, ciljeve, odredbe, načela itd.

DANIJEL: (nastavak) ...ali oni koji predvode tom teokracijom trebaju uzeti u obzir to što Biblija kaže da će “u posljednje vrijeme mnogi istraživati“. Znači, ako ja imam taj duh istraživanja, onda se postavlja pitanje da li taj duh ja trebam potisnuti samo zato što se tvrdi da nisam od onih koji trebaju istraživati. Ja imam taj duh na koji me potiče Biblija. Čak me i Organizacija navodi na to kad kaže: "Istražujte duboko“, "čitajte sa razumijevanjem“, "uvjeravajte se u ono što čujete ili čitate“. Znači ja trebam sam sebe uvjeriti. Ako se kroz publikaciju Zajednice ne mogu uvjeriti u tumačenje nekog izraza, pojma, nauke ili tematike, onda se ja moram osloniti na ono što kaže Biblija. I ja sam tako u svom istraživanju ispitivao stvari koje sam razmotrio u puno dubljem i širem kontekstu nego što sam ikad pročitao kroz publikaciju Zajednice.

NADOPUNA: Ovdje ću ubaciti stav Zajednice po kojoj sam suđen i izjavu koju je Stiv spomenuo dvije godine kasnije kada se razmatralo moju 4. molbu za primanje nazad u Zajednicu. On je tada izjavio:

“Ja sam dobio direktno od brata Sidlika (član Vodećeg tijela) savjet. On je rekao da “vjerni i razboriti rob“ su dobili zadatak za Božje stado. Oni imaju autoritet. To znači, (Danijel Sidlik) kaže: “Ako mi (Vodeće tijelo) smo rekli da ne smijemo više plavu košulju nositi, kao Jehovini svjedoci moramo biti poslušni.“ I ako mi (vjernici) kažemo: “Gdje to piše u Bibliji da ne smijemo nositi plavu košulju?“ - mi (Vodeće tijelo) kažemo: “Nigdje, ali vjerni i razboriti rob ima autoritet“. ...To znači da oni imaju autoritet da kažu da mi ne smijemo više nositi plavu košulju. Jer u Bibliji ne piše ni da moramo nositi plavu košulju. Zato oni (Vodeće tijelo) nisu išli protiv Biblije jer to ne piše u Bibliji, ali oni imaju autoritet u nekim drugim stvarima. U tom smislu jako je teško stav za proučavanje gdje netko kaže za činjenice o vjerni i razboriti rob: “Pa gdje to piše u Bibliji?“ Jednostavno, oni imaju pravo ako mi priznamo da je to Božji kanal. On (Danijel Sidlik) je htio pojednostavniti stvari. Nema više istraživanja na taj način. Oni (Vodeće tijelo) imaju pravo.“

PRIMJEDBA: Brat Stiv je s ovom izjavom želio objasniti činjenicu da Vodeće tijelo kao Božji kanal može donositi odluke i pravila o stvarima o kojima Biblija čak i ništa ne piše. On mi je time želio objasniti da sam pogriješio što sam kod proučavanja Biblije zanemario njihov autoritet i njihovo pravo da nam tumače Bibliju i postavljaju pravila. Međutim, kad se uzme u obzir Božji autoritet, onda Vodeće tijelo ide protiv Biblije kada zastupa svoje stajalište u vezi proučavanja Biblije. U Bibliji nigdje ne piše da li možemo ili ne možemo nositi plavu košulju i tu bi oni mogli donijeti jednu odluku koju bi iz nekih opravdanih razloga vjerojatno i poslušali, ali kad u Bibliji stoje zapisani savjeti i primjeri po kojima se mi trebamo “uvjeravati u sve“, “istraživati da vidimo je li to tako“, “ispitivati nadahnute izraze da vidimo jesu li od Boga“, “ne prihvatiti neku drugu dobru vijest, čak ako bi je objavili anđeli i apostoli“, onda Vodeće tijelo ne može imati toliki autoritet koji bi moga poništiti te biblijske smjernice. Međutim, kad oni kažu da “nema više istraživanja Biblije na takav način“, onda se u tom njihovom stavu može vidjeti kako oni sebe doživljavaju kao jedini vrhovni autoritet koji u svojim rukama ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja ima pravo ukinuti čak i biblijske smjernice.

Isus je za takve vjerske vođe svog vremena citirao Psalmista koji je rekao vodećim starješinama: “Bogovi ste... kao svatko od knezova pasće te“ (Ps 82:1,6). Naime, kad su u pitanju takvi ljudski autoriteti, onda je biblijski savjet za sve nas: “Ne uzdajte se u dostojanstvenike, niti u kojega drugog čovjeka zemaljskog, od kojega nema spasenja!“ (Ps 146:3). Osim toga, takav njihov autoritet podrazumijeva imati moć donositi vlastite zakone i zahtjeve po pitanju dobra i zla. Takvu mogućnost je Sotona ponudio prvom ljudskom paru kojemu je rekao da će po tom pitanju biti kao Bog (1.Mo 3:5). Prema tome, kad neki čovjek ili grupa ljudi uzimaju za sebe veće ovlasti nego što su im dane, pa zabranjuju ono što Bog zahtijeva od svojih slugu ili možda ono što Bog ne osuđuje oni prosude kao zlo, onda je dokaz da su i oni upali u zamku. To nije ništa čudno jer je i Božji pomazanik David pao u tu zamku. On se toliko osilio kao kralj da je izdao zahtjev o popisivanju kojem se narod nije mogao suprotstaviti jer u njemu nije bilo ništa loše, ali je ipak u želji da sprovede svoj zahtjev naišao na neodobravanje onih pojedinaca koji su u tom zahtjevu vidjeli da je on izašao izvan okvira svoje ovlasti koje mu je dao Bog. Jedan od tih pojedinaca se nije mogao usprotiviti Davidu jer je kraljeva riječ bila jača, ali zbog svoje savjesti nije poslušao Davida niti je izvršio njegovu naredbu. Da Jehova nije reagirao David bi vjerojatno kaznio svog zapovjednika Joaba za neposlušnost. Danas Jehova ne reagira kad se tako nešto uvijek iznova događa pa se nažalost suprotno Božjoj volji kažnjavaju takvi pojedinci koji ne pokazuju potpunu podložnost i odanost Vodećem tijelu i Organizaciji koju oni predvode.

STIV: Jeli ti onda smatraš da je tebi Božji sveti duh pomagao da ti razumiješ one stvari koje Organizacija nije objasnila?

KOMENTAR: Na ovo pitanje im nisam odgovorio kao što ni Isus nije odgovorio glavarima svećeničkim i pismoznancima kad su ga pitali: "Ako si Krist, reci nam! Je si li ti Sin Božji“ A on im je rekao: "Ako vam i kažem, nećete vjerovati. I ako vas upitam, nećete odgovoriti" (Lk 22:67-71). Isus je želio da oni sami to kažu na temelju ispitivanja onoga što je on govorio i činio. Tako sam i ja smatrao da su oni mogli donijeti zaključak o meni samo da su se željeli uvjeriti u ono što sam govorio i napisao. Po meni nije važno tko je izrekao istinu, nego da li je to istina ili ne. Ako je to što sam rekao istina koja se može dokazati Biblijom, onda iza nje može stajati sveti duh. No, oni su unaprijed odbacili tu mogućnost. Da sam im rekao kako mi Sveti duh zaista može objasniti stvari koje Društvo nije točno objasnilo onda mi ne bi vjerovali jer bi to proturječio njihovom razmišljanju i ništa ne bi postigao s tim, osim što bi zaključili da sam ponosan. Čak i kad sam u podružnicu poslao jedno novo objašnjenje i tražio od njih da mi odgovore da li je ono dokaz da me u mom razmišljanju vodi Sveti duh ili ne, oni mi to nikad nisu odgovorili. Vjerojatno ne bi ni Isusu (kao običnom vjerniku) potvrdno odgovorili na to pitanje zbog svog sadašnjeg stava jer oni smatraju da Sveti duh daje razumijevanje samo vodećim ljudima. Vodeće tijelo je tu čast prigrlilo samo za sebe tako što je donijelo objašnjenje da su svi drugi članovi po tom pitanju izvan dosega Svetog duha. Zbog toga su čak i članove koji tvrde da su pomazani (njih preko 11 000), izjednačili sa onima koji nisu pomazani, samo kako bi oni zadržali svoj autoritet nad Božjom riječi i cijelom Organizacijom. Tako su u Stražarskoj kuli od 15.6.2009. str. 23. st. 15,16. napisali:

“...kršćani koji su doista pomazani duhom (njih više od 11000) ne zahtijevaju da im se ukazuje posebna pažnjaOni ne smatraju da zbog svog nebeskog poziva duhovne stvari razumiju bolje od drugih, čak i od nekih iskusnih pojedinaca iz “velikog mnoštva... Jesu li svi pomazanici kojih ima po cijelom svijetu na neki način međusobno povezani te da li svi sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Ne.” (slično stoji i u SK 1.5.2007. str.31)

Ovo je u suprotnosti sa onim što piše u Stražarskoj kuli od 15.9.2010. na str.23:

"U ovim posljednjim danima Krist je “svu imovinu svoju” — sve što je na Zemlji povezano s Kraljevstvom — povjerio “vjernom i razboritom robu” i njegovom predstavniku, Vodećem tijelu, koje sačinjavaju pomazani kršćani (Mat. 24:45-47).“

Ako je Isus svu svoju imovinu povjerio “vjernom i razboritom robu“ kao tijelu, odnosno tisućama kršćana koje oni smatraju pomazanicima, zašto su onda članovi te klase potpuno odbačeni i degradirani? Ako im je Isus povjerio svu svoju imovinu, zašto oni ne upravljaju tom imovinom, nego to čine samo nekolicina samoproglašenih apostola i njihovih suradnika? Zašto se Vodeće tijelo ne konzultira s njima kod uvođenja novih biblijskih spoznaja? Ne samo da ne surađuje sa njima, nego čak niti ne zna tko su oni jer “nema popis svih onih koji uzimaju simbole na obilježavanju Kristove smrti“ (vidi Stražarsku kulu od 15.8.2011. str.22).

Sve te i druge nelogičnosti su se pokušale razjasniti s novim objašnjenjem koje je stupilo na snagu potkraj 2012. godine kada je Vodeće tijelo iz klase “vjernog i razboritog roba“ izbacilo sve pomazanike, a zadržalo samo one koji služe u Vodećem tijelu. S ovim najnovijim tumačenjem se želi reći da samo nekolicina vodećih ljudi u vrhu Zajednice mogu zahtijevati da im se “ukazuje posebna pažnja“ jer samo oni sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja. Svim ostalim članovima zajednice se ne može ukazivati takva pažnja jer nikome od njih sveti duh neće pomoći da sami razumiju Bibliju drugačije i ispravnije od Vodećeg tijela. Međutim, u Stražarskoj kuli od 1.1.2013. na str. 9. je napisano da Bog otkriva istinu “maloj djeci“ dok je sakriva od onih koji sebe smatraju posebnima zbog svoje božanske mudrosti. Izmeđuostalog tu stoji:

“... ispravno razumijevanje biblijske istine dar je koji ne dobivaju svi bez razlike. (...) [Jehova] ima pravo odlučiti od koga će sakriti istinu iz svoje Riječi, a kome će je otkriti. No valja imati na umu da Bog nije pristran i da svim ljudima pruža priliku da upoznaju biblijsku istinu. Iz Biblije saznajemo da Jehova s naklonošću gleda na ponizne osobe te da mu oholi nisu po volji.“

Kako ne bi ispalo da je Jehova neke istine sakrio od Vodećeg tijela, a otkrio meni i ljudima poput mene, onda je jedini mogući zaključak mogao biti da sam ja ponosna osoba koja se usudila ustvrditi da može razumjeti biblijsku istinu bez pomoći Vodećeg tijela. Uopće nisu razmišljali da Bog i u toj stvari nije pristran te da jedan običan čovjek može razumjeti neke biblijske istine samo uz Božju pomoć, odnosno bez pomoći onih koji misle da imaju božansku mudrost. Tako u nastavku ovog članka stoji:

“Ne smijemo zaboraviti da njemu nisu po volji oni koji sebe smatraju mudrima i umnima. Naprotiv, njegovu naklonost imaju ponizni ljudi na koje društvo često gleda s visoka.“

Ne samo da Vodeće tijelo sebe smatra “mudrim“, nego si je prisvojilo naziv i titulu “mudrog upravitelja“. Možda je i tu razlog zašto oni ne mogu razumjeti neke jednostavne istine koje su zamijenili za laž. Umjesto da prihvate činjenicu da i drugi, pa čak i obični vjernici kao “mala djeca“ mogu razumjeti duh Božje riječi, oni su se toliko uzdigli da su čak i sve tzv. “pomazanike“ koji nisu dio njihovog rukovodstva svrstali u one kojima ne treba obraćati posebnu pažnju. Prema tome, ako tvrde da čak i oni koji se smatraju tzv. "pomazanicima“ ne mogu bolje razumjeti Bibliju od njih, onda po toj logici nema šanse da to mogu ja i meni slični koji nismo u toj grupi. Zato nisam želio odgovoriti na ovo njegovo pitanje jer ni oni meni nisu odgovorili na moje pitanje. Umjesto toga sam želio da oni sami uvide da li je Vodeće tijelo donosilo neka objašnjenja pod vodstvom Svetog duha ili po svojim ljudskim ograničenim viđenjima pa sam rekao slijedeće:

DANIJEL: Kad se gleda povijest naše Zajednice, onda je poznato da su greške i pogrešna tumačenja i očekivanja bila prisutna i kao takva prezentirana nama i široj javnosti. Tako je Kula stražara od svog prvog izlaženja 1879. godine nosila naslov "Glasnik Kristove prisutnosti“ smatrajući da je njegova nevidljiva prisutnost započela 1874-te godine i da će kulminirati 1914-te godine. Tako je sam naslov tog časopisa godinama i desetljećima dovodio ljude u zabludu tvrdeći da se nevidljivo za ljude desilo nešto što se u biti nije desilo. To je bio kanal za (pogrešno) razumijevanje Biblije. Da li je Božji sveti duh pomogao bratu Russellu i njegovim suradnicima da na taj način dobiju pogrešan uvid u Bibliju i da krivo protumače znakove vremena koje su javno objavljivali drugima kao dobru vijest?

NADOPUNA: Današnja Organizacija Jehovinih svjedoka je odbacila neka učenja i tumačenja koja je uveo C.T.Russell. Da li je onda – kako se tvrdi - Isus mogao 1919-te godine izabrati taj kanal koji je u to vrijeme bio pun pogrešnih očekivanja i uvjerenja koja su ljudima ulijevali lažnu nadu. Naime, taj časopis je u to vrijeme tvrdio da su 1799. godine započeli posljednji dani; da je 1874-te Isus uspostavio svoje kraljevstvo na nebu, da je 1878-došlo do uskrsnuća na nebo; da je 1881. završeno skupljanje nebeske klase i da oni od 1874-te žive u vremenu žetve koje je trajalo 40 godina sve do 1914-te kada je Isus trebao uspostaviti kraljevstvo na zemlji nakon što uništi sve vlade i crkve kršćanstva. Sve su to oni vidjeli svojim očima vjere koja je bila zasnovana na pogrešnim činjenicama. Kad se sve to nije dogodilo, taj je časopis i dalje ukazivao na kraj ovog svijeta 1915, 1918, 1920, a posebno 1925-te kada je po predsjedniku J.F.Rutherfordu trebalo doći do uskrsnuća vjernih muževa iz daleke biblijske povijesti te da će se tada ostvariti toliko očekivana pobjeda nad smrću da milijuni koji su tada živjeli nikad neće okusiti smrt. No, kad se ni to nije ostvarilo, onda je časopis od 1943. preko noći bez ikakvog objašnjenja promijenio tumačenja te ukazivao da je Isus tek 1914-te, nevidljivo za ljudske oči, uspostavio svoje kraljevstvo na nebu i da je tek od tada (a ne od 1874-te) nevidljivo prisutan kao kralj. Stoga je taj časopis – za kojeg se i dalje tvrdilo da je kanal preko kojeg Bog daje svoje objave – u svom opisu svim čitaocima ukazivao da će Bog učiniti kraj ovom svijetu i uspostaviti svoje Kraljevstvo na zemlji prije nego izumre naraštaj koji je vidio događaje iz 1914-te godine. Međutim, kad se 1990-tih godina vidjelo da se ni to neće desiti, onda je i ta nada preko noći ukinuta.

Preko publikacija je Društvo Watchtower često ljude uznemiravalo o blizini Jehovinog dana i kraja ovog svijeta. Čak su i prvi kršćani zbog takvih izjava bili uznemireni pa ih je apostol Pavle smirivao riječima:

"A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje“ (2.So 2:1,2).

Pavle ovdje ne priznaje one "nadahnute izjave“ koje su dolazila od nekih učitelja i samozvanih apostola koji su vjerojatno na svoj način tumačili Isusove riječi i apostolska pisma čime su svojim izjavama o blizini Božjeg dana uznemiravali druge kršćane. Takvih je uznemiravajućih izjava i prosuđivanja bilo i od strane ove Zajednice koja je na svoj način tumačila Isusove riječi i apostolske izjave. Kako onda da se ja odnosim prema takvim ‘navodno nadahnutim izjavama’ koja dolaze putem publikacija Zajednice? Da li da ih priznam kao jedini Božji komunikacijski kanal ili da budem oprezan kako se ne bi dao “pokolebati u njihovom prosuđivanju“ i “uznemiriti nekom njihovom nadahnutom izjavom“ kao što je to bio slučaj sa milijunima drugih do sada? Ako je Pavle odbacio takve izjave koje su dolazile od samozvanih apostola, onda one nisu mogle imati ništa sa tadašnjim kanalom nadahnutih izjava koje su dolazile od Gospodinovih apostola. Kako onda sve ove gore spomenute pogrešne i uznemiravajuće izjave mogu biti dio nekog jedinstvenog kanala pomazanika kojim se Bog služi? Ako se Isus nije takvim kanalom služio u prvom stoljeću, onda se vjerojatno ne bi služio ni sada. On je očito prepustio stvari onima koji žele predvoditi njegovo stado, jer je unaprijed upozorio da će se s njima obračunati kad dođe. Do tada on neće imati neki jedinstveni kanal preko koga će direktno davati svoje izjave. No, svaka zajednica sama za sebe može imati taj kanal, ali ne kanal preko koga Isus govori nego kanal po kojem oni svojem stadu prenose svoje vlastite izjave koje bi trebale biti usklađene s nadahnutom Riječi iz Biblije.

Zar Isus nije upozorio svoje učenike govoreći: “Pazite da ne budete zavedeni! Jer mnogi će doći u moje ime i govoriti “Ja sam Krist (pomazanik)“ i “Vrijeme se približilo“. Nemojte ići za njima!“ (Lk 21:8). Čak i Isus ovdje traži od svojih sljedbenika da budu oprezni upravo kako ne bi bili zavedeni preko izjava koje škakljaju uši onima koji i sami žele da Bog napokon izvrši kraj. Takve izjave dobivaju na težini ako iza njih stoje oni koji sebe smatraju Božjim pomazanicima. Tako je još u svoje vrijeme C.T.Russell napisao da njegova “grupa kršćana spada u razred Svetaca ili posvećenih vjernika koji su pomazani Svetim Duhom a koji zajedno s Isusom čine Jehovinog Pomazanika – Krista“ (Božanski plan vjekova 1906. str.81,82). To je slično kao da su svi oni kao grupa u Isusovo ime govorili u jedan glas: “Ja sam Krist (pomazanik)“. No, Isus je već unaprijed rekao: "Nemojte ići za njima“. Kako je onda Isus mogao za svoj jedinstveni kanal izabrati upravo one koji su sebe isticali kao jedine pomazanike, a protiv kojih je govorio, bez obzira na njihove najbolje namjere. Čak ako je i vidio njihove dobre namjere, opet je upitno da će Isus koristi nekoga tko može druge čak nesvjesno zavoditi i uznemiravati svojim viđenjima i tumačenjima. To je nespojivo sa načinom kojim je Isus poučio svoje apostole.

Točno je da su prvi kršćani bili pomazani svetim duhom, ali ih to nije moglo izjednačiti s Isusom, jer se tu radi o dvije vrste pomazanja. Isus je bio pomazan za Kralja, Spasitelja i Otkupitelja, tako da je izraz "Krist“ jedinstvena titula za Isusa, dok je cijela kršćanska skupština bila pomazana kako bi svojom vjerom u Krista bila posvećena u zajedništvu s njim i s Jehovom. Nositi ime Krist, samo po sebi nije izvan nekih pravila. I Božji narod je nosio ime “Jakov“ po svojem praocu, pa nije ništa neobično kad se neka grupa kršćana smatra “Kristom“ jer su dio njegovog tijela (5.Mo 32:9). No, Isus upozorava da će se pojaviti takve grupe koje će predvoditi njihove vođe, a koje će se predstavljati za Krista.

Umjesto da u Bibliji pomazanje prvih kršćana dovedu u vezu sa posvećenjem cijele kršćanske skupštine (slično onome kako je posvećena cijela Izraelska zajednica preko Mojsija) vođe ove Zajednice su to pomazanje Svetim duhom povezali s službom kraljeva i svećenika koji su trebali biti prvi skupljani u skupštinu kršćana, nakon čega bi se trebalo početi skupljati veliko mnoštvo drugih kršćana koji nisu pomazani. Tako su izvan biblijskog konteksta stvorili dvije klase kršćana koji ne odgovaraju biblijskom opisu niti ispunjenju biblijskih proročanstva. Tvrditi da se "pomazanje“ odnosi na skupljanje i izabiranje iz svijeta onih koji će biti kraljevi i svećenici s Kristom je objašnjeno na način koji se nikako nije mogao uklopiti u biblijski i povijesni kontekst, nego je prilagođen viđenju jednog čovjeka. Osim toga, tvrditi da se to skupljanje duhovno rođenih kršćana odnosi na broj od 144000 i da je ono završeno do 1881. (po prvom tumačenju) ili do 1935-te (po izmijenjenom tumačenju koje je vrijedilo do 2007.godine), je smješno kad se zna da su još u prva dva stoljeća živjeli stotine tisuća kršćana koji su bili svjesni toga da su kršteni Svetim duhom i da je to "pomazanje u njima“ kao dokaz da su Božja djeca. U prva dva stoljeća pa sve do danas je s tom nepromijenjenom spoznajom živjelo nekoliko milijuna kršćana, koji su bili proganjani, od kojih su stotine tisuća bili ubijeni. Svi su oni poistovjećeni s velikom mnoštvom kršćana koji se spominje u Otkrivenju, a ne sa 144 000 izabranika. Zbog brzog širenja kršćanstva i velikog broja posvećenih Židova (prvih ovaca) i nežidova (drugih ovaca), oni su još u prvom stoljeću bili svjedoci tog mnoštva koje se pridruživalo Kristu i njegovoj posvećenoj skupštini na zemlji (1.Iv 2:27). Nije se trebalo čekati još 2000 godina da se to veliko mnoštvo počne skupljati. Stoga su veliko mnoštvo kršćana sastavljeno od Židova i nežidova moglo još u prvom stoljeću misliti da je sve spremno za Isusov drugi dolazak.

Kao što su Židovski religiozni vođe odbacili Sveti duh kojim je Isus pomazan i kojim je kasnije posvećen izabrani mali ostatak Židovskih kršćana i njima pridruženih vjernika iz drugih naroda, tako su prvi Istraživači Biblije na čelu s Rutherfordom prisvojili pomazanje samo za sebe kako bi se izjednačili s Kristom i odbacili pomazanje koje pripada svim posvećenim kršćanima koje je Isus doveo u svoju obitelj iz svih naroda kao jedno stado. Time su stvorili svoju grupu, a kasnije i organizaciju koju su podijelili na višu i nižu klasu kršćana, tj. na malobrojnu “Božju djecu“ i mnogobrojne “tuđince“. No, zanimljivo je da Jehovini svjedoci danas ne uče mnogo toga što je C.T.Russell vjerovao i kad bi on danas došao sa tim svojim učenjima, bio bi proglašen otpadnikom i heretikom. Međutim, učenje o pomazanicima kao kraljevima se održalo jer se jedino na tom učenju mogla stvoriti jezgra onih ljudi koji će s autoritetom moći svijetu govoriti: "Ja sam kanal“, odnosno "Ja sam Krist  (pomazanik)“ i "Vrijeme se približilo“. Kad je Isus rekao: "Nemojte ići za njima“, onda je to imalo isto značenje kao i za Židove koje su do tada vodili njihovi učitelji koji su sjeli na Mojsijevu stolicu. On im nije rekao da napuste svoju religioznu zajednicu i sinagoge gdje su ih oni poučavali iz Božje Riječi. Čak je rekao da slobodno čine i drže sve što vjerski učitelji kažu na temelju Pisma, iako je napomenuo da su neki od njih slijepi vođe koje ne treba u svemu slijediti i vjerovati im što govore. Time im je ukazao na relativnu podložnost ljudima koji mogu u svojoj slijepoj revnosti predvoditi vjerske zajednice i organizacije u Božje ime. Takvi mogu naštetiti samo onima koji ih slijepo slijede, ali ne i onima koji slijede direktno Boga i Krista (Mt 15:14; 23:2,3, 16-25). Svoje je židovske učenike upoznao sa reformacijom koju će oni morati prihvatiti u skladu Božjom namjerom da ukine snagu institucionalne religije sa njenim uredbama i pravilima i tako unaprijedi pravu duhovnost i pobožnost na osobnom odnosu sa Bogom u zajednici sa Kristom i drugim vjernicima (Iv 4:21-24). Kršćani se nisu trebali ugrađivati u neku organiziranu religiju nego u duhovni hram kojemu je temelj Isus Krist (1.Pe 2:4-6). Budući da je Isus došao na ovaj svijet da progledaju oni koji su slijepi, a da oslijepe oni koji misle da vide, onda je lako razumjeti zašto oni, koji samouvjereno tvrde da zastupaju istinu iz Božje Riječi, ne vide u nekim stvarima njeno pravo značenje nego progone one koji su progledali bez njihovog vodstva (Iv 9:39-41).

STIV: Ja volim povijest. Ja sam lud za teokratskom povijesti. Meni je to zanimljivo. Mi smo u Gilead školi trebali proučavati knjigu "Proclaimers...“ od A do Ž, i datume i sve, ali kroz moje iskustvo sam vidio da, kad su u organizaciji slavili Božić u Betelu, jedan brat je rekao da to nije dobro i da on ima dokaze da to nije kršćanski blagdan. I on je počeo biti toliko buntovan da je otišao iz organizacije.

PRIMJEDBA: Budući da on voli povijest ove Zajednice, onda ću u nastavku uz njihove i moje izjave ubaciti još neke povijesne činjenice i dokaze koji će govoriti više od onoga što je rečeno na ovom procesu, pa neka povijest sudi našim izjavama. Vjerojatno je on u Gileadu dobio samo neke informacije ali ne i one koji bi vjerojatno negativno utjecale na duh onih koji su se željeli baviti misionarenjem i pridobivanjem novih članova. Članovi Vodećeg tijela polaznicima Gilead škole ne govore negativno o mnogim svojim pogrešnim učenjima, tumačenjima i postavkama koje su promicali preko svojih publikacija. Čak ne potiču da se čitaju starije publikacije, a pogotovo ne ono što je pisao osnivač C.T.Russell, jer bi se vidjeli dokazi koji bi išli protiv njihovog sadašnjeg vodstva. To što su neki pojedinci ukazivali da Društvo Watchtower promiče neka pogrešna učenja, se uvijek proglašavalo kao napad na njihov autoritet, pa se na takve pojedince gledalo sa prezirom kao buntovnike, pogotovo kad ne pokažu odanost organizaciji. U toj organizaciji se riječ tih malih pojedinaca ne cijeni nego se gazi njihova sloboda savjesti i dostojanstvo. Međutim, koliko god oni pokušavali mene povezivati sa buntovništvom, oni nisu imali niti jedan dokaz za takvo nešto, što je još gore za njih jer su i to stavili u isti koš. Sada na svom vlastitom primjeru znam da ima onih koji nisu ni zli, ni buntovnici, a ipak ih se krivo prikazuje kao takve.

DANIJEL: To je druga stvar. Ja nisam buntovan i nikad nisam pokazao tu buntovnost. Ja sam dao do znanja braći da ja želim biti dio zajednice u kojoj sam stekao ljubav prema Bibliji. Ja nisam zanemario istinu. Ta ljubav prema istini je kod mene uvijek prisutna, možda čak više nego kod mnoge braće. Ja sam uvijek imao na umu Kristove riječi kad je rekao svom Ocu: "Tvoja je Riječ istina“. U tu istinu sam se uvijek želio uvjeravati. Međutim, čovjek je kroz cijelu povijest kršćanstva, ali i kroz povijest naše Zajednice, pokazao da istina može ponekad biti pogrešna interpretacija nekog čovjeka, ali dublje razmatranje Biblije može svakom čovjeku pomoći da je drži iznad ljudskog tumačenja. Krist je rekao “tko kuca otvorit će mu se, tko traži naći će“. Ja sam išao s tom namjerom da razumijem ono što mi je nelogično i upravo tu nelogičnost sam sebi dokazao pomoću Biblije. Da li me je u tome vodio sveti duh je stvar koju vi ne želite priznati. Čak i da me nije vodio, to ništa nije drugačije od onih koji su kroz publikaciju iznosili nešto što su smatrali da je istina ili novo svjetlo koje im je navodno omogućio Božji sveti duh... Ja sam, sve to što sam zapisivao, namjeravao držati za sebe jedno vrijeme. Zatim sam želio stvoriti komunikaciju sa braćom u Betelu kako bi oni kroz neke jednostavne primjere mojih tumačenja u mene stekli povjerenje i da ta linija komunikacije bude otvorena.

NADOPUNA: Jedan primjer takvog tumačenja kojeg sam im poslao je bio u vezi tumačenja Mateja 11:11. gdje sam podrobno objasnio značenje Isusove izjave koju Zajednica tumači izvan konteksta. Ovo tumačenje je trebalo poslužiti tome da oni steknu u mene jedno povjerenje kao brata koji može svoj dar razumijevanja koristiti za unapređivanje biblijske istine. No, oni mi nikad nisu dali do znanja da li je moje razumijevanje pogrešno ili ne. Mudro su šutjeli tako da nisu ni pokušali stati, ne na moju stranu, nego na stranu istine koja bi vjerojatno bila u sukobu sa trenutnim tumačenjima koje je još uvijek na snazi. Da bi sebe zaštitili, morali su ustati protiv mene. To me podsjeća na događaje vezane za apostole. Nakon što su dokazali da iza njihovih riječi stoji Bog, saduceji su ih zatvorili i time zatvorili usta da više ne govore. Kad su oni ipak izašli uz pomoć anđela, nastavili su govoriti. Zatim se sastalo sudbeno vijeće da ih ispita. Iako su bili u nedoumici što bi to moglo biti, zbog jasnog dokaza da iza apostola stoji Bog, oni su im opet naredili da šute i da ne iznose svoje učenje (Dj 5:17-29). Slično tome, kad sam svojim tumačenjem Pisma dokazao da zastupam istinu, oni su mi najprije zatvorili usta prijetnjom da bi mogao biti isključen (zatvoren). Ja sam osjetio slobodu od tog straha kao da me je anđeo izbavio iz te njihove tamnice pa sam im nastavio pisati i dokazivati što Biblija uči u vezi nekih tema. Budući da nisu mogli pobiti dokaze koje sam iznosio, vjerojatno su se i oni pitali što bi to moglo biti – odnosno da li iza mojih riječi zaista stoji Bog. No, poput židovskog sudbenog vijeća i vijeća starješina, moji su starješine i sudbeno vijeće odbacili svaku mogućnost da me u tome vodi Sveti duh, pa su me prekorili dajući mi do znanja da su mi strogo naredili da ne iznosim svoje učenje.

DANIJEL (nastavak): Ja sam im (starješinama u podružnici u kasnijem pismu od 1.rujna 2005) to predočio kroz primjer jednog ‘tijela’. Ja u tom tijelu (zajednice) nisam glava ili ruka koja bi upravljala ili rukovodila mnogim važnim zadacima. Ja sam sebe predočio sa prstom jedne ruke. Tako glava, bez da u nekom trenutku koristi oči, može doći do informacija pomoću prsta koji svojim osjetom opipa “vidi“ neke stvari koje dodiruje. Oči možda mogu zaključiti da je u ruci papir, ali prst je taj koji osjeća finoću tog papira, da li je on gladak ili hrapav. Tako postoji informacija koja mora biti sukladna sa onim što oči vide. Ponekad oči dobiju neku prividnu sliku koju mozak krivo protumači. No, ukoliko ja svojim prstom dobijem informaciju o nekoj temi koja mi je prezentirana na način da opisuje samo ono što su oči vidjele i pogrešno zaključile, a što ja svojim dodirom ne doživljavam na taj način, onda imam razloga da nekome kažem ono što je prst osjetio kako bi informacija bila u potpunom kontekstu s Biblijom. Ako sam ja tu informaciju doživio osjetom prsta, onda ona mora nekako svjesno doći do mozga, jer mozak često ne registrira svaku informaciju koju smatra nevažnom. Ako ta informacija, koju ja smatram važnom ne dođe do mozga, onda postoji prekid komunikacije. Zar može glava reći prstu da taj papir nije hrapav, samo zato što su oči to vidjele i zaključile drugačije. Zato, ako se zabranjuje da takve važne informacije uopće dođu do mozga, onda ne postoji ni ta linija komunikacije, tako da mi to sliči na tijelo sa amputacijom ili kako Biblija kaže, na razdvajanje kostiju od moždine. Takvo tijelo (Organizacija) može savršeno funkcionirati, ne samo uz pomoć (invalidskih) pomagala, nego i usavršavanjem onih osjetila i mišića koji preuzimaju zadatke amputiranih ili obamrlih udova. To je ono što je meni malo zasmetalo, jer sam se osjećao kao dio tijela koji nema svoju pravu funkciju. No, ipak sam se nadao da će odgovorna braća pokazati razumijevanje za mene koji se u takvoj postavci Zajednice osjećam suvišan i nepotreban.

STIV(Iznosi svoje iskustvo kako je on odrastao u istini i kako se krstio od 13 godina i kako je počeo sa pionirskom službom...) Zatim kaže: Kad sam bio u Betelu i Gilead školi, nigdje u publikacijama i govorima članova Vodećeg tijela nemamo informaciju da su oni rekli da mi moramo sami neovisno istraživati Bibliju i kad nađemo nešto što nije u skladu da moramo napisati Betelu ili sami u to vjerovati. Ne, oni su rekli da moramo biti poslušni vjernom i razboritom robu i ako nešto nije jasno, moramo samo čekati jer oni će objasniti neke stvari pogotovo, oni su rekli da naš stav, kad istražujemo ne smije biti taj da mi podupiremo svoje razmišljanje, nego da moramo razumjeti neku stvar onako kako je razumije vjerni i razboriti rob, i ako ne razumijemo kako su oni to objasnili mi moramo samo čekati. Oni su nas tako poučili.

PRIMJEDBA: Točno je da nas Zajednica tako poučava. U Stražarskoj kuli od 15.4.2012. na str.11. stoji:

A kako mi reagiramo ako u publikacijama koje dobivamo od “vjernog upravitelja” naiđemo na neku misao koju ne razumijemo ili koja se ne poklapa s našim mišljenjem? Trebamo se iskreno potruditi da je razumijemo [onako kako su je oni razumjeli], a ne očekivati da će doći neko novo objašnjenje koje će se podudarati s našim mišljenjem.“

Međutim, da li je to biblijsko načelo ili njihovo? Ako u Bibliji stoji da “Riječ Božja nije okovana“ (2.Tim 2:9), onda niti jedan čovjek ne može onemogućiti Svetom duhu da djeluje na točno razumijevanje Božje Riječi. U mom slučaju se dešavalo da nisam mogao razumjeti neku biblijsku misao ili nauku onako kako su je oni razumjeli pa se kasnije njihovo novo objašnjenje podudaralo s mojim ranijim mišljenjem. Oni ne vole kad se tako nešto desi pa to žele unaprijed spriječiti kako se ljudi poput mene ne bi javno očitovali o svojem mišljenju koje bi se u tom trenutku pokazalo ispravnijim od njihovog. Kad ljudi u Vodećem tijelu žele nametnuti svoj autoritet onda kažu da mi ne trebamo dovoditi u pitanje njihovo mišljenje, a kad u sklopu neke druge teme žele istaknuti Bibliju onda kažu nešto sasvim drugo:

“Isus je obećao svojim učenicima da će im poslati pomoćnika, “sveti duh“. Zatim je rekao: “On će vas poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam ja rekao“ (Ivan 14:26). (...) “Riječ je Božja živa i djelotvorna“, ali samo ako je znamo ispravno koristiti“ (Stražarska kula, 15.12.2012).

Ovakvo upućivanje pojedinca na Bibliju i Sveti duh kao izravni komunikacijski kanal preko kojeg nam Bog i Isus govore zaobilazi instituciju čovjeka koji se želi nametnuti kao posrednik u razumijevanju Božje riječi. Međutim, ova gornja misao gubi svoj smisao kad se uzme u obzir da se ne smije zaobići instituciju u razumijevanju biblijskih istina. Zato sadašnji kruti stav Zajednice nije biblijski jer je upravo takav nerazboriti stav kroz cijelu kršćansku povijest gušio slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Takav stav može nametnuti kršćanima da prihvaćaju čak i neka ljudska razmišljanja iza kojih uopće ne stoji Bog ni Biblija. Npr. u Kuli stražari od 1. rujna 1916. je pisalo:

Zamišljali smo da će se djelo Žetve sakupljanja Crkve [pomazanih] provesti prije svršetka Vremena neznabožaca [1914]; no, ništa u Bibliji nije ukazivalo na to. (...)“

Slično su pogrešno zamišljali i u vezi nekih drugih stvari. Tako je najprije 1923. godine od strane J.F.Ratherforda, drugog predsjednika Društva, odbačeno ispravno tumačenje po kojem će Isus nakon Harmagedona suditi i odvajati ljude jedne od drugih prema svojoj prispodobi o ovcama i jarcima. Uvedeno je drugačije, odnosno krivo tumačenje po kojem se to odvajanje vrši od 1914.godine, s čime se dao naglasak na važnost sudjelovanja u službi propovijedanja. Kod uvođenja tog novog razumijevanja ili novog svjetla je izgledalo kao da iza toga stoji Sveti duh jer su napisali:

“Kada svjetlo nezadrživo raste, (...) ono rezultira točnijem razumijevanju Isusovih prispodoba. (...).Dugo se mislio da će ova usporedba (o ovcama i jarcima) biti ispunjena tijekom Kristove 1000-godišnje vladavine. Ali onda su Jehovini Svjedoci vidjeli da se to jednostavno nije moglo primijeniti u tom trenutku. ... Dakle, to mora biti ispunjeno sada, kado ustoličeni Isus sa neba okuplja narode za presudu, o čemu svjedoče činjenice koje vidimo da se  ispunjuju. ( Stražarska kula, 1.12.1981, str. 23-25)

“Tako se godine 1923. ispravno razumjelo Isusovo veliko proročanstvo o ovcama i jarcima i shvatilo se da cijeli svijet stoji na sudu“. ( Stražarska kula, 1.9.1986, str. 24)

Ovom izjavom su ukazali da je novo svjetlo pomoću Svetog duha rezultiralo točnom razumijevanju pa su odbacili ono što se prije toga dugo smatralo točnim. Međutim, 1995.godine su morali odbaciti to novo svjetlo i opet se vratiti na prijašnje tumačenje. Stoga su u Stražarskoj kuli od 15.10.1995. na str. 19, 22. morali napisali:

Dugo smo mislili da je u paraboli prikazano kako Isus 1914. sjeda kao Kralj na prijestolje te da otada donosi sudske odluke — vječni život za osobe koje pokazuju da su nalik ovcama, vječnu smrt za jarce. (...). Odnosi li se ova parabola na 1914. kad je Isus u kraljevskoj moći sjeo na prijestolje, kao što smo dugo vremena mislili? (...). Ipak ništa ne ukazuje na to da je Isus onda, ili odonda, sjeo kako bi ljude svih naroda konačno presudio kao ovce ili kao jarce.“

Ako ništa u Bibliji ne ukazuje na određeni način razmišljanja i tumačenja, da li ćemo dugo čekati da netko od vodećih ljudi to raščisti sam sa sobom ili imamo tu slobodu da se sami oslobodimo njihovog krivog razmišljanja i da svoje misli prilagodimo Bibliji. To se pogotovo odnosi na ona tumačenja koja su odavno odbačena iako su u sebi sadržavali istinu. Kao što su u ovom slučaju mogli odbaciti točna razmišljanja svojih prethodnika, onda su očito mogli odbacili i razmišljanja apostola i prvih kršćana, pa je razumljivo što su dugo vremena mislili da je istina nešto što je bila zabluda i obrnuto. Budući da postoji veliki vremenski i kulturološki period između prvih kršćana i nas danas, pitanje je da li su možda odbačena još neka istinita biblijska razmišljanja i uvedena ona razmišljanja na koja ništa u Bibliji ne ukazuje da su točna. U knjizi Jehovah’s Witnesses—Proclaimers of God’s Kingdom (Jehovini svjedoci — objavitelji Božjeg Kraljevstva, 1993) koju je Stiv u Bruklinu proučavao od a-ž, u vezi s tim stoji:

”Godine od 1914. do 1918. uistinu su se za Istraživače Biblije pokazale ’razdobljem ispitivanja‘.“ Hoće li dozvoliti da se njihova vjera pročisti a njihovo razmišljanje prilagodi...?“

Tih godina je trebalo odbaciti svaku laž, zabludu i kriva očekivanja kako bi izgledalo da su oni pročišćeni u svom umu. Međutim, ovaj gornji primjer samo pokazuje da su oni godinama kasnije svoje razmišljanje prilagodili sebi a ne Isusovim riječima. Od njih se tražilo da prilagode svoje razmišljanje stvarnim činjenicama koje su im trebale otvoriti oči u vezi krivih očekivanja koja su imali u vezi 1914-te godine, kada su očekivali kraj i uspostavu kraljevstva na zemlji. Međutim, Istraživači Biblije (i sadašnji Jehovini svjedoci) su i nakon tog fijaska i razočarenja svoje razmišljanje prilagodili, ali ne Bibliji, nego opet onim ljudima koji su se proglasili “vjernim i razboritim robom“, pa su slična razočarenja ponovno doživjeli 1918. 1920. 1925. i 1975. godine, što se nastavilo sve do kraja 20.stoljeća. Ako je toliko puta dokazano da nije dobro povoditi se za ljudskim razmišljanjima i očekivanjima, zašto se onda traži da svoje razmišljanje prilagodimo sa novim tumačenjima na način da ih moramo razumjeti baš onako kako su ih razumjeli članovi Vodećeg tijela? Ja sam zato imao želju da svoje misli i razmišljanja jednom zauvijek prilagodim biblijskom načinu shvaćanja onoga što ona u sebi sadrži kao istinu, a ne da ga stalno prilagođavam i korigiram ljudskom razmišljanju koji se može opet pokazati pogrešnim. Sebi sam već dokazao da mogu razumjeti neka proročanstva i vidjeti ih u točnom vremenskom ispunjenju prije nego su toga bili svjesni članovi Vodećeg tijela, jer su oni morali mijenjati svoja tumačenja, a ne ja.

Član betelske obitelji u Zagrebu, brat Henrik Kovačić je 6.svibnja 2012. u našoj skupštini održao predavanje “Slaže li se tvoje razmišljanje s Božjim“. Niti jednom nije spomenuo da se naše razmišljanje treba slagati sa razmišljanjem Vodećeg tijela, jer se očito to samo po sebi podrazumijeva. Nas se uvijek iznova podsjeća kako se njihovo razmišljanje slaže s Božjim iako se zna da su upravo oni često imali pogrešna razmišljanja po pitanju nekih učenja i tumačenja i još ih uvijek imaju. Umjesto da nas se školuje kako možemo razviti sposobnost kritičkog promišljanja, od nas se traži da moramo razumjeti neku stvar onako kako su je oni razumjeli jer je to jedan od načina postizanja vječnog života. Ako to ne razumijemo onda se od nas traži da ipak potvrdimo kako se slažemo s tim njihovim riječima jer nema potrebe da ih preispitujemo. Moramo u njihov autoritet imati toliko povjerenje da njihove riječi smatramo kao da je riječ o Božjem glasu. Takvo postavljanje stvari odgovara onome što je Pavle rekao kad je ukazao da će se neki Božji zastupnici toliko “uzvisiti iznad svakoga koga se naziva “bogom” ili ga se štuje, te će sjediti u hramu Božjem prikazujući se bogom“ (2.So 2:4). Ono što se u ovom procesu protiv mene može zapaziti je činjenica da sam često ukazivao pravnom odboru kako sam u svom čitanju i istraživanju Biblije nastojao prije svega uskladiti svoje razmišljanje sa Božjim, dok su oni uvijek iznova tražili da ja svoje razmišljanje trebam uskladiti sa njihovim (jer oni su očito iznad svakoga koga se naziva “bogom“). Zato sam iznosio neke misli koje su trebale opravdati moj stav i argumente kojim sam želio dokazati da se moje razmišljanje potpuno slaže s Božjim iako se ne slaže s njihovim. Budući da to nisu mogli ničim pobiti oni su mi stalno prigovarali da to nije ono što uči Zajednica, ali da jednog dana to može biti upravo onako kako sam ja objasnio.

Kad je u pitanju neovisno istraživanje onda to Zajednica želi prikazati u negativnom svjetlu jer ga uglavnom dovodi u vezu sa neovisnošću od Boga kojeg promiče Sotona. Kako bi nas odbilo od neovisnog razmišljanja oni su napisali kako se ono očituje kod “ispitivanja učenja koja pruža Božja vidljiva organizacija“ što je po njima opasno, pogotovo ako netko zaključi da na neovisno ispitivanje ima pravo jer ga na to navodi sama činjenica da je Zajednica često vršila prilagodbe svojih učenja (Stražarska kula, 15.1.1983. str.22,27. engl). Međutim, s druge strane naša Zajednica prigovara što je katolički kler stoljećima dominirao ljudskim životima jer je zapovijedao svojim vjernicima što smiju, a što ne smiju čitati, vjerovati i raditi. Međutim, naša Zajednica će vrlo rado kritizirati stavove Katoličke crkve, dok svoje opravdava. Žalosna je činjenica da je Zajednica javno osuđivala druge kršćanske crkve i tvrdila da pripadaju sotonskim organizacijama jer nisu dozvoljavale slobodu mišljenja i izražavanja nego su izopćavale one koji su kritizirali neka crkvena učenja. U Stražarskoj kuli od 1.10.1930. na str 301. i u Stražarskoj kuli od 1.3.1952. str 131,134 stoji napisano:

"Sotonska organizacija tvrdi da je Božja organizacija i progoni one koji su zapravo članovi Božje organizacije. Sotonska organizacija plovi pod visokozvučnim imenom "kršćanstva". Ona ima članstvo od preko 500 milijuna osoba. Njegovi članovi koji su u ropstvu vjerovanja, običaja, obreda i ceremonija, se ne usuđuju odreći ih se ili ih kritizirati ili ih izbjegavatiKad bi to učinili to bi im se oborilo na glave kroz ismijavanje, predbacivanje, istjerivanje i progon. Mnoge tisuće Gospodinovih ljudi se održavaju u tim denominacijama kao zarobljenici jer se boje izraziti svoje neslaganje sa vjerovanjima, metodama i običajima organizacije".

Zar se ovo ne može odnositi i na našu Zajednicu koja također plovi pod visokozvučnim imenom kršćanstva. U našoj Zajednici se nitko ne osuđuje javno odreći i kritizirati neka vjerovanja, metode i običaje ove organizacije jer bi im se to oborilo na glavu kroz istjerivanje iz Zajednice. To samo daje naslutiti da se na tisuće njenih vjernika osjećaju kao zarobljenici jer se boje izraziti svoje mišljenje i neslaganje. Tako vjernik u našoj Zajednici ne može niti smije ukazivati na moguće pogreške u učenju i tumačenju kojih je postao svjestan svojim ispitivanjem i uvjeravanjem jer će biti isključen kao krivovjerac i otpadnik. U čemu je onda razlika? Što se to dogodilo da Zajednica koja se smatra Božjom organizacijom danas postupa slično kao i neke crkve koje je ona upravo zbog takvih krutih stavova dovela u vezu sa sotonskom organizacijom? Zašto postavke ostalog dijela “kršćanstva“ osuđujemo ako i naša Zajednica ima iste postavke kojima brani svoj autoritet? Zašto Zajednica prakticira isto ono što navodno prakticira i sotonska organizacija koja postavlja prepreke na putu slobode mišljenja i izražavanja.

Za Zajednicu nije bitno da li dotični brat možda govori istinu, nego joj je bitno da to što vjeruje i zastupa nije u skladu sa njenim trenutnim učenjem. Ovdje dolazi do izražaja činjenica da Zajednica više drži do jedinstva na doktrinarnoj razini nego do same doktrinarne istine, a želja za takvim kolektivnim jedinstvom dovodi čak do prisilnog prihvaćanja nekih trenutnih zabludnih i krivih učenja. Iako nas Zajednica potiče da ispitujemo doktrine u svjetlu Pisma, ona ipak s druge strane ne dopušta slobodu prihvaćanja onoga do čega smo došli svojim vlastitim ispitivanjem, a kamo li da se odreknemo, kritiziramo ili izbjegavamo ono što smatramo krivim. To je zato što ova Zajednica nikad neće priznati da trenutno u njenom temeljnom učenju ima pogrešaka, pa ne dopušta da mi osobno provjeravamo pomoću Biblije “je li to tako“, nego nas navodi na osjećaj dužnosti po kojoj moramo podržavati njena učenja bez obzira je su li točna ili ne.

Zajednica je znala prigovoriti Katoličkoj crkvi što njeni vjernici zbog straha od klera nisu smjeli čitati našu literaturu ili pitati za neka vjerska pitanja, jer je crkva učila svoje vjernike da bi takvo “pripitivanje svoje religije bio dokaz demonstracije nedostatka vjere u Boga i Crkvu“. Tako je naša Zajednica uvidjela da su mnogi katolici izbjegavali neovisno razmišljanje od Crkve što je dovelo do toga da su postali “žrtve“ straha od ljudi i svećenika. U zaključku jednog takvog kritičkog članka su naveli da je “sloboda takvih zarobljenih kršćana na vidiku“ (vidi Stražarsku kulu 1.8. 1958. str.460. engl.). Dok su katolici tražili slobodu kako bi mogli samostalno razmišljati o nekim vjerskim pitanjima, mnogi od njih su napustili svoje crkve i postali članovi ove Zajednice gdje im se navodno nudila drugačija istina. No tu su ponovno bili suočeni s pravilom kojim se zabranjuje sloboda neovisnog razmišljanja pa su po istom principu ponovno postali žrtve, ovaj put žrtve Društva Watchtower. U međuvremenu je Katolička crkva počela tolerirati neovisno mišljenje pa u svojim redovima ima čak i svećenike i teologe koji javno iznose svoje kritičke stavove prema Crkvi s namjerom da se ona i dalje reformira prema duhu pravog kršćanstva. Koliko će u tome uspjeti ostaje da vidimo. No, činjenica je da su Katolička crkva i zajednica Jehovinih svjedoka po tom pitanju zamijenili pozicije. Ono načelo slobode mišljenja i uvjeravanja kojeg je zagovarao osnivač Društva C.T Russell je preuzela Katolička crkva, a onu zabranu takve slobode koju je u povijesti provodila Katolička crkva je preuzela zajednica Jehovinih svjedoka.

Ako je za kršćane važno da ne postanu žrtve religiozne organizacije koja brani neovisno razmišljanje, onda iza takvog zahtijeva za neovisnim razmišljanjem ipak ne stoji Sotona nego Bog koji daje ljudima tu slobodu. Sotoni je čak draže da ljudi ne dovode u pitanje učenja svoje vjerske zajednice jer tako može lakše mase ljudi držati u zabludi. Jedno je biti neovisan od Boga, a drugo je biti neovisan od čovjeka i organizacije. Onaj tko koristi tu slobodu neovisnog razmišljanja koju daje Bog ne može upasti u zamku da postane neovisan od Boga. Upravo suprotno, ljudi koji su bili slijepo podložni i poslušni čovjeku su postale žrtve raznih zabluda ljudskih religioznih organizacija koje zabranjuju neovisno razmišljanje. Kada organizacija traži potpunu podložnost svojih članova njenom vodstvu, ona time nameće zamku u koju su mnogi upali jer su obezvrijedili svoj odnos s Bogom i Kristom. Što je onda opasno? Da li je opasno neovisno ispitivati i propitivati svoja uvjerenja ili biti potpuno podložan učenjima svoje Zajednice? Odgovor se nameće sam po sebi.

DANIJEL: Ja sve to razumijem. Manje više tako su stvari postavljene i u nekim drugim kršćanskim zajednicama. Međutim kad gledam prvo stoljeće i kako je prva skupština djelovala onda vidim da je postojala ta mogućnost gdje su braća među sobom raspravljala na temelju Pisma. Nije se čekalo da ta stvar bude najprije objašnjena kroz neki kanal, nego su o tome slobodno raspravljali među sobom. Da se šutjelo o pitanju obrezanja, onda možda nikad ne bi to pitanje bilo razjašnjeno. No neka braća su to pitanje dovela do nekog vrhunca, u što se upleo i sam apostol Pavle koji je želio da se to raspravi među apostolima i starješinama u Jeruzalemu, jer upravo iz Jeruzalema su dolazili oni koji su nametali obrezanje kršćanima koji nisu bili porijeklom Židovi, što znači da apostoli i starješine u Jeruzalemu još uvijek nisu donijele zajednički stav o tome. Hoću reći, ako nema mogućnosti da ja iznesem neke argumente na temelju Biblije pred starješinama ili ako ne smijem stvoriti raspravu o tome, onda ta stvar stoji nerazjašnjena. Ona mene tišti i možda je naša Zajednica nikad neće razmotriti. No, ako bi postojala neka mogućnost da s tim upoznam odgovornu braću i to tim teokratskim putem preko starješina, onda se možemo pozabaviti tim pitanjem i onda ta stvar može doći do Vodećeg tijela. Zato sam ja uputio pismo Betelu u kojem sam tražio mogućnost da se formiraju odbori za ovakva pitanja. Naime, kad je postala potreba da se pomogne braći kod beskrvnog liječenja onda su formirani odbori OKB koji su trebali služiti kao komunikacijski kanal između pacijenta i liječnika. Isto tako su se formirali odbori za gradnju dvorana jer je situacija to zahtijevala. Zato sam vidio prostora da se i u ovom pitanju mogu i trebaju formirati odbori koji bi služili kao komunikacijski kanal ili veza između braće poput mene i Vodećeg tijela. Naime, ako se zna i ako smo čak upoznati da u svijetu među nama ima braće koji samostalno ili u grupama istražuju Bibliju, zašto onda ne bi postojao odbor koji bi omogućio toj braći da iznesu svoje mišljenje najprije pred svojim starješinama. Ako starješine vide da njihov argument nije produkt špekulacija, nagađanja ili filozofiranja nego da se oslanja na Bibliju, onda to mogu proslijediti u Betel koji bi sazvao postojeći odbor da tu stvar razmotri. I kad bi taj odbor vidio opravdanost nekog pitanja ili argumenata, onda mogu tu stvar predočiti Vodećem tijelu. Tako bi do Vodećeg tijela došlo, ne sve, nego samo ono što je opravdano i argumentirano. I kad bi došlo do promjene, Vodeće tijelo bi to prezentiralo svima preko svojih publikacija. Tako bi linija komunikacije bila otvorena.

NADOPUNA: Da li je ovakvo moje postavljanje stvari dokaz buntovnosti ili nepoštivanje autoriteta Zajednice? No oni su do kraja zadržali svoj stav kojim su željeli ukazati da se ja stavljam u ulogu Vodećeg tijela. Ja sam to negirao, ali oni tome nisu obraćali pažnju, vjerojatno zato što su me samo tako mogli osuditi, a što će se vidjeti u nastavku ovog saslušanja kao i svih ostalih susreta sa njima. Ako sam ja kao član kršćanskog domaćinstva želio komunikaciju sa upraviteljem tog domaćinstva, onda se u ovoj situaciji može nazirati samo činjenica kako se taj “upravitelj“ kojeg osobno ne poznajem krije iza svojih tiskanih izdanja. Starješine u skupštini i podružnici nisu željeli da moja pisma budu prevedena i dostavljena Vodećem tijelu zato što znaju da ono uopće nije spremno ispuniti svoju duhovnu ulogu na osobnoj razini. Koliko znam, apostoli ne bi odvraćali članove svog domaćinstva da im osobno pristupaju sa pitanjima jer je i Isus uvijek bio dostupan onima koji su s njim željeli osobno razgovarati. On i njegovi apostoli ne bi nikad rekli: Nemojte nas osobno kontaktirati jer sve što želite znati je već napisano. Oni nisu imali takav odbojan stav, niti su odvraćali ljude da im se približe. Kako onda Isus može biti zadovoljan sa onima današnjim “upraviteljima“ koji ne slijede njegov primjer.

STIV: Ali to nije tako. Mi znamo da naša organizacija ima “kanal“ po kojem informacije idu od Vodećeg tijela do podružnica i Betela, a zatim po cijelom svijetu. To je kao rijeka koja ide u jedan smjer, a ne u oba smjera. To ne postoji kod nas i nema potreba da za to postoje odbori.

PRIMJEDBA: Jednosmjerna komunikacija je obilježje kultova ili strogo centralizirane organizacije koja sebi, svojim riječima i izjavama daju karizmu i božanski autoritet. Čak su i neki Izraelski kraljevi, svećenici i proroci upali u tu zamku. Isus je bio protiv takve teokracije koju su provodili židovski religiozni vođe. Primijetio sam da je brat Stiv u ovoj izjavi slučajno ili namjerno izostavio Jehovu, tako da je spomenuo samo kanal od vrha Zajednice do njenih članova ali ne i kanal informacija koji ide od Boga do ljudi, a koji može zaobići vrh hijerarhijskog sistema bilo koje vjerske zajednice. Ja prihvaćam taj kanal koji ide od Boga do ljudi, ali ne i pravilo koje je naša Zajednica uvela kako bi Bogu osporila pravo da svojim duhom zaobilazi vrh naše Zajednice. Da je Vodeće tijelo Božji kanal onda bi postojali pokazatelji koji bi to potvrđivali, a ne mnoga pogrešna predviđanja i tumačenja koja osporavaju tu činjenicu. To što Vodeće tijelo za sebe tvrdi da su oni izabrani direktno od Boga u jedini “kanal“ kojim se On služi je stvar njihove subjektivne prosudbe po kojoj žele unaprijed odbaciti i osuditi bilo kojeg člana zajednice koji se usudi reći nešto što bi možda poljuljalo njihov autoritet i stolicu na kojoj sjede u kući Božjoj. Oni time poput Izraelskih kraljeva i svećenika također odbacuju protutežu koju Bog preko nekih pojedinaca (proroka) ima pravo postaviti njihovoj centraliziranoj teokratskoj vlasti. Odbacivanjem tih pojedinaca koji ukazuju na Božju Riječ, oni snagom svog autoriteta samo žele nametnuti kolektivnu osudu nad svakim koga oni protjeraju iz zajednice kao otpadnika. No upravo zbog takve kolektivne osude je Isus prekorio sve koji su podupirali svoje religiozne vođe u proganjanju i ubijanju proroka i drugih pojedinaca koji bi stali na stranu Božje riječi.

Sjetimo se proroka Jeremije. On je bio optužen za nelojalnost, kada je pozvao Judejce da napuste grad i zemlju koji su predvodili pomazani kraljevi i svećenici. On je narod pozvao da odbace odanost toj teokratskoj organizaciji (Jr 38:2). Oni koji su bili odani organizaciji su na Jeremiju gledali kao na otpadnika i pobunjenika. Umjesto da poslušaju njegov savjet, oni su se oglušili jer su slušali jeruzalemske proroke koji su smatrali da je njihova sigurnost u Jeruzalemu kao sjedištu teokratske vladavine i hramske službe. No, prorok im je rekao: “Ne uzdajte se u lažne riječi i ne govorite: ‘Hram Jehovin, hram Jehovin, ovo je hram Jehovin!’ (Jr 7:4). Tada je Božja teokratska organizacija raspuštena, a to se desilo i stotinama godina kasnije kada je Isus bio član obnovljene teokratske organizacije u Judeji sa središtem hramske službe u Jeruzalemu. Isus se nije potpuno podložio toj teokratskoj vlasti koja je sjedila na Mojsijevoj stolici niti je to tražio od svojih učenika. Jedan od razloga je bio to što su rabini u svojoj revnosti uveli i neke ljudske zapovjedi koje su nametnuli narodu (Mt 15:8,9). Čelnici organizacije su strogo zahtijevali od svojih članova potpunu poslušnost jer bi u suprotnom izopćavali one koji bi imali svoje mišljenje, pogotovo ako bi tim mišljenjem ugrozili njihov autoritet. Da bi sačuvali svoj autoritet oni su bili "odlučili da izopće iz sinagoge svakoga tko Isusa prizna za Krista“ (Iv 9:22). Tada su Židovi u 1.stoljeću ponovno morali birati između odanosti organizaciji i odanosti Bogu. Budući da je sve ovo napisano nama za pouku onda treba imati u mislima da odanost organizaciji može u određenom trenutku biti pogubna. Uvijek se može desiti trenutak kada Božje sluge moraju birati između odanosti čovjeku i organizaciji ili odanost samome Bogu.

STIV (nastavak): Ti si spomenuo problem obrezanja u prvom stoljeću. Neka braća su imala krive ideje da je ono potrebno i Pavao koji je bio kanal je rekao da to nije potrebno. Njima je on poslao pismo i opet šest godina kasnije kad su neki držali ovaj stav za obrezanje, on je poslao još jedno pismo. Tako su neki sumnjali u ono što je Vodeće tijelo reklo o tom pitanju. I u poslanici Titu, kaže na kraju da su nažalost morali isključiti neke ljude zbog stava prema obrezanju. Zamisli, oni su mislili da su oni bili u pravu jer su mislili da obrezanje ukazuje na čistoću. No ipak su morali biti isključeni.

PRIMJEDBA: Povezivanje mog slučaja sa ovim primjerom nekih židovskih kršćana nema osnova. Razlog zbog kojeg su pobornici obrezanja bili strogo ukoreni je taj što su zastupali židovstvo unutar kršćanstva, odnosno učenja koja su obezvrjeđivala spasenje putem otkupnine, a time i same temelje kršćanstva. Zato je Pavle branio vjeru u Krista i ukazivao da se ljude pravednima proglašava na temelju vjere u Krista Isusa, a ne na temelju vršenja djela propisanih Zakonom te da obrezanje stoga nije zahtjev za kršćane, odnosno da obrezanje ne spašava. Tako su rani kršćani oslobođeni zapovijedi tih i drugih ceremonijalnih zahtjeva Mojsijevog zakona pa je Pavao kršćanima u Galaciji mogao reći: ”Za tu slobodu Krist nas je oslobodio“ (Ga 5:1).

Stoga se taj primjer ne može uzeti u obzir kod slučajeva gdje nema osporavanja temeljnih kršćanskih učenja kao što je slučaj kod mene koji potpuno prihvaćam sva kršćanska temeljna učenja. Ja nisam uvodio ni zastupao nikakva učenja koja bi iskrivila dobru vijest o Kristu i Božjem kraljevstvu, pa nisam trebao biti tretiran kao pobornici obrezanja koji su to činili. Upravo suprotno, ono što sam želio istaknuti je sloboda u Kristu, a ne robovanju nekim ljudskim zahtjevima i pravilima koliko god oni izgledali opravdani sa stajališta nekih ljudi koji predvode Zajednicu. Treba uzeti u obzir da su u ovom primjeru kršćani imali slobodu javno iznositi svoje osobno uvjerenje, a ne ga zadržavati za sebe. Mogli su stvoriti raspravu oko toga i iznositi argumente u prilog svojem razumijevanju, čak i onda kada bi se ti argumenti na kraju pokazali pogrešnima. Nisu zbog toga sankcionirani, nego ih se saslušalo i omogućilo raspravu na višem nivou u kojoj su i oni učestvovali. No mene se odmah u startu pokušali zaustaviti bez ikakve rasprave. Zbog takvog stava nitko ne smije javno ili u društvu drugih vjernika iznositi neko svoje drugačije mišljenje o učenjima koja smatra spornima.

Osim toga, u prvom stoljeću nije postojao Upravni odbor ili Vodeće tijelo, bar u obliku koji postoji u našoj Zajednici, niti je neko administrativno tijelo upravljalo svim skupštinama. Stoga se taj izraz niti ne spominje u Bibliji. Čak ne postoje ni neki drugi izrazi koji bi opisali tu grupu istaknutih muževa. Ovi spomenuti izrazi se koriste u današnjem suvremenom društvu unutar političkih i trgovačkih korporativnih društava. Osim toga, u Bibliji nigdje nema izjave gdje se od kršćana traži da vjeruju svemu što dolazi od nekog birokratskog upravnog odbora ili Vodećeg tijela. Kod donošenja odluke o tome što se treba zahtijevati od nežidovskih kršćana se nije sastalo neko unaprijed izabrano Vodeće tijelo, nego apostoli, odnosno samo neki od dvanaestorice i još neki starješine koji su predvodili skupštine u Jeruzalemu te nekoliko starješina koji su došli iz Antiohije, a također i braća koja su potakla tu raspravu. Skupština u Jeruzalemu se vjerojatno sastojala od nekoliko manjih skupština iz tog grada tako da su izgleda mnoge starješine učestvovale u raspravi i donošenju odluka tog sabora, a ne samo neko unaprijed izabrano upravno tijelo. Svi starješine koji su pozvani na tu raspravu su imali pravo glasa i pravo mišljenja te su slobodno sudjelovali u raspravi.

Pavle je čak prije sazivanja tog sabora javno iznosio svoj stav o obrezanju i u tome su ga podržavali starješine i kršćani u azijskim skupštinama. Može se zaključiti da su skupštine u maloj Aziji imali drugačija i jasnija učenja koja su bila ispred učenja skupština u Jeruzalemu i Judeji u kojima su postojale dvije različite struje sa svojim čvrstim uvjerenjem. Iz njihove sredine, tj. iz Jeruzalema, su proizašli učitelji koji su sa svojim čvrstim uvjerenjem otišli u Aziju kako bi nežidovskim kršćanima nametnuli zahtjeve u vezi držanja Zakona. Izgleda da ih ni Isusovi apostoli svojim autoritetom nisu mogli razuvjeriti pa je Isus upotrijebio apostola Pavla.

Pavle je u to vrijeme dobio objavu s neba koja se vjerojatno odnosila na ovaj problem. U dogovoru sa braćom u Antiohiji je zajedno sa Barnabom i Titom otišao u Jeruzalem da riješi taj problem (Gal 2:1,2). Kad je došao u Jeruzalem onda se najprije sastao nasamo s apostolima, pa je čak rekao: “A oni koje se smatralo uglednima (...) meni ti istaknuti muževi zapravo nisu dali ništa novo“ (Gal 2:6). Da su ti istaknuti starješine predstavljali neko Vodeće tijelo onda bi oni dobili objavu s neba da riješe taj problem, a ne Pavle. On nije došao u Jeruzalem da mijenja svoje učenje, nego da upravo tim starješinama u Judeji i Jeruzalemu dokaže kako je njegovo učenje o obrezanju u suglasnosti sa Kristovim učenjem i da usput dokaže svoje apostolstvo koje su neki osporavali. Očito je trebalo riješiti problem tamo odakle je dolazio i zato je tražio da se time pozabave apostoli i starješine u Jeruzalemu. Da je problem došao od neke druge sredine, onda bi otišao tamo i problem riješio sa starješinama dotične skupštine. Tako je Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n.e. Rim kako bi raspravljao o pitanju održavanja Gospodinove večere jer su u Rimu starješine odredili nedjelju za dan proslave dok su Azijske skupštine to činile na dan koji je odgovarao 14. nisanu.

Sabor koji se sastao u Jeruzalemu je trebao samo ispitati i vidjeti što se stvarno može zahtijevati od nežidovskih kršćana. Kad su Pavle i Barnaba došli u Jeruzalem vidjeli su da i među jeruzalemskim starješinama ima onih koji zastupaju Zakon. Apostoli nisu javno govorili protiv držanja odredbi Zakona nego su čak dozvolili da se u Jeruzalemu i judejskim skupštinama židovski kršćani “revno drže Zakona“ (Dj 21:20). To je čak omogućilo kršćanima u Jeruzalemu i Judeji da imaju mir s ortodoksnim Židovima (Dj 9:31). Zbog takve tolerancije se omogućilo da neki među njima zastupaju učenje koje je isticalo važnost držanja Zakona. Apostoli to nisu spriječili svojim autoritetom niti su zatvoriti usta braći koja su revno zastupali Zakon. U takvom ozračju se desilo da su neki iz revnosti za Boga pokušavali nametnuti zahtjeve i učenja s kojima se drugi kršćani nesu slagali. U toj revnosti su neki starješine mogli ići toliko daleko da izopće braću koja se ne bi slagala s njihovim učenjem. Isus ih je unaprijed upozorio da će do toga doći, ali ovaj sabor je uspio to preduhitriti i riješiti nastali problem (Iv 16:2). Međutim, u kasnijem razvoju kršćanstva se nažalost ipak dešavalo ono što je Isus predvidio jer su neki sabori nametnuli svoja učenja i na temelju toga nepravedno izopćavali svoju braću kao heretike. Na tome se zasnivaju i pravni procesi koje naša Zajednica vodi protiv svoje braće.

Kao što se zna, apostoli nisu potpali pod utjecaj nekih učenja koja su s jedne strane imala izvorište u Bibliji, ali ipak nisu imali obvezujuću snagu za kršćane. Iako su se pred Pavlom pohvalili kako židovski kršćani revno drže Zakon, ipak su dali do znanja da ne stoje iza onih učitelja koji su zastupali držanje Zakona među nežidovskim kršćanima, niti da su im oni dali nalog da u njihovo ime zastupaju odredbe tog zakona (Dj 15:24). Može se vidjeti da su učesnici tog sabora na kraju bili primorani da na zahtjev Pavla prepoznaju problem i da promijene svoje mišljenje. Naime, apostoli i starješine jeruzalemske skupštine nisu trebali utjecati na promjenu učenja koja su već imali nežidovski kršćani, već su trebali korigirati svoja različita mišljenje o tom problemu i tako ušutkati neke u svojoj sredini koji nisu dobro razumjeli kršćanski nauk. To bi bilo slično situaciji koju sam ja prezentirao, po kojoj se može sastati odbor koji je na temelju nekih otvorenih rasprava uvidio problem nekog učenja koji nije točno definiran od strane Vodećeg tijela, i osobno ili pismenim putem uputio prijedlog da se to ispravi.

Isusovo upravljanje skupštinama nije ovisilo samo od nekolicine čelnih ljudi nego od svih starješina preko kojih vodi lokalne skupštine po svijetu. Svi su oni imali Božju Riječ i temeljnu apostolsku nauku na kojoj su trebali upravljati skupštinama. Kad bi se ukazala potreba onda bi se ti starješine trebali sastajati na nekom saboru radi zajedničke potrebe za usuglašavanjem nekih mišljenja koja se pojavljuju u njihovim sredinama. Budući da su na saboru u Jeruzalemu bili prisutni i apostoli koji su zajedno s drugim starješinama jednodušno došli do točnijeg razumijevanja, onda su mogli svojim autoritetom utjecati na prihvaćanje i odbacivanje određenih razmišljanja koja su se uvlačila u skupštine. Apostola više nema, ali zato ima onih koji se žele s njima izjednačiti. Upravo su oni na osnovu ovog primjera uspjeli stvoriti crkvenu hijerarhiju s apostolatom koja je postavila novo pravilo da o pitanjima kršćanske vjere i nauke odlučuju samo izabrani biskupi pod vodstvom Pape. Ta hijerarhija je stvorila kruta pravila po kojima je zabranjivala nižoj klasi vjernika i svećenika da dovode u pitanje službeno učenje ili da ukazuju na promjene i nova učenja. Takvo ustrojstvo je prisutno i u našoj Zajednici koja ne dopušta da se netko drži svojih uvjerenja koja temelji na Bibliji. Ona će radije sankcionirati svoju braću s ispravnim razmišljanjima, nego dozvoliti da se najprije stvore rasprave po tom pitanju na nekom saboru koji bi uključivao i one starješine koji nisu dio Vodećeg tijela. To je drugačije od onoga što piše u knjizi "Temeljito svjedočimo" na str. 102:

"U Lukinom izvještaju stoji: “Kad je nastala velika prepirka i rasprava Pavla i Barnabe s njima [odnosno “nekim ljudima iz Judeje”], dogovorili su [starješine] da Pavao i Barnaba i još neki od njih odu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog tog spora” (Djela 15:2). Ta je “prepirka i rasprava” otkrila da obje strane imaju čvrsta uvjerenja koja gorljivo zastupaju, tako da skupština u Antiohiji nije mogla riješiti taj problem. Kako bi se održao mir i jedinstvo, skupština je mudro odlučila da se to pitanje iznese pred “apostole i starješine u Jeruzalemu”.

Kad netko u skupštini ima svoja čvrsta uvjerenja temeljena na Bibliji, a koja se možda suprotstavljaju čvrstom uvjerenju većeg dijela zajednice, pa čak ako su ona i pogrešna, onda je iz ovog primjera vidljivo da takvim pojedincima ne treba odmah zatvoriti usta i isključiti ih kako bi se održao mir i jedinstvo. Ako moji starješine nisu mogli mene razuvjeriti, jer sam svoje zaključke temeljio čvrsto na Bibliji, onda su i oni trebali postupiti mudro kako bi problem riješili na višem nivou, a ne me odmah okarakterizirati kao otpadnika i heretika. Pavle je tek kasnije, nakon što je sabor u Jeruzalemu donio zaključak o tome da se neznabošci ne trebaju obrezivati, tražio od Tita da se zatvore usta onih koji su svojim stavom o obrezanju potkopavali vjeru u Krista, ali nikad nije tražio da se zatvore usta onih koji su raspravljali o pitanjima koja su se nametala kršćanima, a pogotovo ne o pitanjima koja nisu potkopavala kršćansku vjeru. Naime, on je rekao da se izbjegavaju, ne sva ispitivanja, nego samo ona "bezumna ispitivanja i istraživanja“, koja su "beskorisna i isprazna“,  što znači da postoje i ona razumna istraživanja koja mogu biti korisna i prihvatljiva (Tit 1:10,11; 3:9). Pavle nije bio protivnik novih saznanja, jer ih je i sam uvodio po svom dubljem razumijevanju Svetog Pisma, nego je bio protivnik onih krivih učenja koja se "ne slažu se sa zdravim riječima, riječima našega Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu“ (1.Ti 6:3,4). Npr. jedno takvo sporno pitanje koje se ne suprotstavlja Kristovim riječima, a koje ne bi potkopavalo vjeru u njega niti bi narušilo nečiji odnos s Bogom, bi se moglo odnositi na 1914-tu godinu i "naraštaj“ povezan s tom godinom. Za mene ta i mnoga druga slična učenja sa sobom povlače mnoga razumna pitanja koja se otvaraju vjernicima. Međutim, bez obzira na čvrste argumente koje može imati neki pojedinac, nama je zabranjeno da o njima govorimo drugima i da stvorimo raspravu o tome. Takvima će pravni odbor zatvoriti usta isključenjem iz Zajednice, čime ga se prikazuje opasnim za druge. Takvo postupanje ide preko onoga što stoji u Bibliji.

Zar se treba bojati javno iznositi određena mišljenja i tražiti da se ona preispitaju na višem nivou? Zar bi bilo čudno kad bi neki starješine (poput Barnabe i Pavla) u jednoj ili više skupština koje su u duhovnim stvarima ispred drugih, samoinicijativno uveli neka nova učenja i razmišljanja do kojih su došli oni ili neki njihovi članovi? Zar moraju ostati na određenoj duhovnoj razini i u ograničenoj spoznaji sve dok to ne shvate druge skupštine na nekom drugom geografskom području (poput Judeje) ili dok to ne shvate neki uvaženi članovi Zajednice (poput apostola u Jeruzalemu). Ako su ona temeljena na Bibliji i ako ih savjest ne osuđuje da time obezvrjeđuju i potkopavaju vjeru u Krista i odanost Bogu, onda bi te skupštine i dalje bile pod Kristovim vodstvom. Kad bi drugi zbog toga stvorili sporno pitanje, onda bi starješine mogle inzistirati da se o tome povede rasprava na nekom zajedničkom saboru na koji bi bili sazvani predstavnici svih skupština. Tada bi se mogle učiniti jasnijim neka učenja pa bi svi zajedno donijeli odluku o prihvaćanju tog novog učenja na globalnoj razini. Takvo postavljanje stvari ne bi bilo protivno teokraciji ali bi bilo protivno današnjoj centraliranoj birokraciji koja je nastala na principima crkvene hijerarhije srednjeg vijeka. Unatoč svemu, povijest je pokazala da ni crkveni sabori nisu uvijek donosili ispravne odluke u vezi prihvaćanja ili odbacivanja nekih učenja i zahtijeva jer su bile izglasavane dvotrećinskom većinom samo vodećih crkvenih učitelja. Čak je i Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka na taj isti princip glasovanja više puta griješilo tako da su neka nebiblijska učenja zamijenila istinu i bila na snazi jedno vrijeme dok su druga takva pogrešna učenja još uvijek prisutna. Sistem dvotrećinskog glasovanja podrazumijeva da među njima vjerojatno ima pojedinaca koji se ne slažu s ostalima, ali moraju popustiti. Tu onda nema mjestu Svetom duhu. Kad bi Sveti duh bio na strani dvotrećinske većine onda se njihova odluka ili tumačenje nikad ne bi trebalo mijenjati. Iako je sadašnje Vodeće tijelo promijenilo tu praksu i svoje odluke donosi tek onda kad se svi usuglase, to opet ne daje razloga da mislimo kako će njihove odluke biti nepogrešive jer se mogu donositi s ciljem da prije svega na njima ojačaju i održe svoj autoritet ili se mogu oslanjati na pogrešnim učenjima i tumačenjima koja su još uvijek na snazi i za koja su emotivno vezani.

Prema tome, običan vjernik i dalje svoju podložnost i poslušnost prvenstveno duguje Bogu uz relativnu podložnost ljudima koji tvrde za zastupaju Boga i Krista. Osim toga, prvi kršćani nisu imali neko centralizirano vodstvo. Da su starješine svih skupština imali svoje vodstvo u Jeruzalemu ili nekom drugom gradu, onda se Isus, nakon smrti apostola, ne bi obraćao skupštinama u Aziji samo preko apostola Ivana nego preko nekog centralnog tijela. Ivan je u to vrijeme bio samo zadnji predstavnik Isusovih apostola. Očito je služio kao apostol azijskih skupština nakon smrti apostola Pavla. To što se Isus preko Ivana obratio starješinama svake pojedine skupštine ukazuje da su skupštine imale svoju lokalnu autonomiju i da su svi starješine bili Gospodinovi robovi koji su trebali biti vjerni i razboriti kod upravljanja skupštinom i brigom za duhovnim prehranjivanjem domašnjih članova na toj lokalnoj razini. Svi ti lokalni starješine su imali Sveto Pismo, temeljno apostolsko učenje i svoju upravu nad skupštinom koja im je dodijeljena od Krista. Nisu bili u rukama nekog centralnog administrativnog tijela starješina, nego u rukama Isusa Krista koji ih je mogao po Svetom duhu voditi ili čak odbaciti. Biblija i povijest kršćanstva nam pokazuju da su postojali apostoli skupština kao što su bili Pavle, Tit, Timotej i drugi koji su nadgledavali više provincijskih skupština, bez da ih je na tu poziciju postavilo neko centralno tijelo. Zato je i Pavao mogao izvan Judeje i Jeruzalema otvoreno iznositi stvari u vezi Mojsijevog zakona koje drugi starješine pa čak ni Isusovi apostoli nikad nisu javno iznosili u Jeruzalemu i Judeji. Iako su apostoli skupština imali veći duhovni autoritet, to nije značilo da su mogli nametati svoja nova učenja bez daljnjeg preispitivanja. Tako je Pavle upozorio starješine efeške skupštine na krive učitelje koji će se pojaviti među njima (vjerojatno s autoritetom apostola). On ih nakon svog odlaska nije povjerio apostolima i starješinama u Jeruzalemu nego ih je povjerio Bogu i njegovoj poruci (Dj 20:28-32). Što je to značilo? Ako pogledamo što je Isus rekao toj skupštini nakon mnogo godina vidjet ćemo da ih je on pohvalio što se nisu dali tek tako uvjeriti u ono što su učili neki koji su se predstavljali kao apostoli. (Ot 2:2,3). Očito je da skupštinu u Efezu, a i druge skupštine nisu predvodili ljudi iz neke centrale. U to vrijeme su samo postojali poslanici (apostoli) koji su osnivali skupštine na temelju zajedničke vjere u Krista i zajedno sa lokalnim starješinama brinuli o skupštinama. 

Treba zapaziti da se nakon smrti Kristovih apostola nigdje ne spominje neka grupa izabranih apostola ili starješina koja bi sa jednog mjesta upravljala svim skupštinama i koja bi imala ekskluzivno pravo da pišu poslanice svim skupštinama. Umjesto toga su pojedini vjerni nadglednici i učitelji samoinicijativno pisali poslanice kako bi izgrađivali skupštine u vjeri i branili kršćansku nauku. U to vrijeme su postojali i pojedini kršćani kao branitelji vjere (apologeti) i apostolski oci koji su se u obrani apostolske nauke suprotstavljali nekim krivim učenjima i razmišljanjima svoga vremena. Mogli su slobodno iznositi svoje mišljenje i pisati poslanice što govori da nije postojalo neko vodeće tijelo koje bi bilo mjerodavno u obrani vjere i nauke. To što se kršćanstvo kasnije centraliziralo je za crkvene vođe imalo nekih prividnih prednosti, ali se zna da su lokalni starješine time izgubili svoju pravu ulogu jer su bili direktno odgovorni crkvenom vrhu a ne Kristu. Prema tome vodeće tijelo se pojavljivalo kroz povijest u raznim oblicima kroz centralizaciju kršćanske zajednice. Tako se pojavilo i u našoj Zajednici kao što piše:

"Pružajući informacije o razvoju današnjeg Vodećeg tijela, izdanje Kule stražare od 15. decembra 1971 (engl.) objašnjava: ”Pet godina kasnije [1884] osnovano je Traktatno društvo Sionska Kula stražara i služilo je kao ’posrednik‘ da bi se duhovna hrana poslužila tisućama iskrenih osoba koje žele upoznati Boga i razumjeti njegovu Riječ. . . Predani, kršteni, pomazani kršćani povezali su se s tim Društvom u centrali u Pennsylvaniji. Bilo kao Upravni odbor ili ne, oni su se stavili na raspolaganje da obave specijalno djelo kao razred ’vjernog i razboritog roba‘. Pomagali su u hranjenju i rukovođenju razredom roba, i tako se pojavilo vodeće tijelo. To je očito bilo pod vodstvom Jehovine nevidljive djelujuće sile, odnosno svetog duha. Isto tako, to je bilo pod vodstvom Poglavara kršćanske skupštine, Isusa Krista.“(Stražarska kula 1.7.1990.str.14)

Da li je pojavljivanje vodećeg tijela u našoj zajednici bilo pod Božjim vodstvom ili ne, treba zaključiti na osnovu stvarnih činjenica. Jedna od činjenica je da vodeća tijela raznih kršćanskih zajednica po svojem ustrojstvu i djelovanju više nalikuje Židovskom Sanhedrinu nego grupi apostola. Naime, kada se starješine, svećenici ili pastori po svojoj savjesti koja im nalaže da više slušaju Boga, ne bi u svim stvarima podredili crkvenom vrhu, izgubili bi svoju službu. Isto je tako i sa vjernicima. Ako se ne bi u svim stvarima podložiti čovjeku nego prvenstveno Bogu bili bi protjerani iz zajednice ili progonjeni kao heretici. Kad iz te pozicije razmatramo Bibliju i kršćansku povijest onda možemo razumjeti neke savjete koji su dani starješinama i samim vjernicima u vezi zajedničke izgradnje tijela skupštine, u vezi istraživanja Pisma, uvjeravanja i ispitivanja nadahnutih izjava koji su dolazili od njihovih učitelja. (više o ovoj tematici sam pisao u knjizi "Tajne nebeskog kraljevstva“ svezak 7 "Gospodinov upravitelj")

DANIJEL: Iako je postojao taj (apostolski) kanal preko kojeg su dolazile neke važne informacije do svih skupština, ipak Pavle u svojoj poslanici traži od kršćana da se uvjeravaju. Kad je rekao: “kad bi vam mi rekli nešto drugo“, onda je ukazao da može i unutar skupštine čak nesvjesno doći neka kriva informacija koja nije u skladu sa Božjom riječju. Kroz povijest kršćanstva je poznato da su se mnoge stvari promijenile. Tako je došlo do obrnute situacije u kojoj je cijela skupština ili zajednica po vodstvu svojih istaknutih biskupa (učitelja) uvodila neka vjerovanja i tumačenja koje se nisu mogle potpuno dokazati Pismom, dok su pojedinci uvijek isticali istinu i njenu jednostavnost onako kako su je razumjeli i pokazalo se da su bili u pravu. To je zato što su neka shvaćanja bila rezultat nečijih krivih tumačenja, razmišljanja i očekivanja koja su se pod svaku cijenu morala prihvatiti, a koja su se kasnije pokazala netočnima. Takvih primjera je bilo i u našoj Zajednici.

NADOPUNA: Zajednica je unatoč svojem pogrešnom stavu ipak prisiljena da u pozitivnom svjetlu prikazuje one pojedince koji u svojoj zajednici javno progovaraju. Tako je u Stražarskoj kuli od 15.2.2000. na str. 26. opisala djelovanje jednog čovjeka po imenu Lukaris u pravoslavnoj crkvi. Tu izmeđuostalog stoji:  

“LUKARIS nije živio dovoljno dugo da bi (...) doživio ispunjenje svog drugog sna — da vidi kako se Pravoslavna crkva vraća ”evanđeoskoj jednostavnosti“. (...). Lukaris se zaprepastio i kad je vidio da se duhovni autoritet crkvenih otaca izjednačava s riječima Isusa i apostola. ”Ne mogu više podnositi to što ljudi kažu da ono što se tumači u ljudskim tradicijama vrijedi jednako kao i Biblija“, napisao je (Matej 15:6). (...) Prizivanjem ”svetaca“, rekao je, vrijeđa se Posrednika, Isusa (1. Timoteju 2:5). (...). Ljude je savjetovao da se ”dobro upoznaju sa sadržajem cijele [Biblije]“ i rekao da se jedini način za učenje ”onoga što predstavlja točno poimanje vjere (...) krije u svetom Evanđelju nadahnutom od Boga“ (Filipljanima 1:9, 10).

Komentar: U njegovom primjeru vidim sebe. Naime, ja se poput njega ipak nadam da ću doživjeti i vidjeti kako se naša Zajednica Jehovinih svjedoka vraća evanđeoskoj jednostavnosti. Mene je također zaprepastilo kad sam vidio da se duhovni autoritet Vodećeg tijela izjednačava s riječima Isusa i apostola. Nisam mogao podnositi da neka tumačenja koja su prešla u tradiciju vrijede jednako kao i Biblija. Također ne mogu podnositi to što se priznavanjem “svetaca“ – njih 144000 – vrijeđa Isusa kao Posrednika svih nas. Po učenju Vodećeg tijela Isus je posrednik samo za njih, a oni su postavljeni za naše posrednike i ukoliko nisi aktivno povezan sa njima i organizacijom koju oni vode ne možeš imati Isusa kao jedinu vezu s Bogom. Zato sam se osobno želio dobro upoznati sa sadržajem cijele Biblije jer je to jedini način za učenje onoga što predstavlja točno poimanje vjere.

(nastavak). “U Ženevi je 1629. objavio Confessio fidei (Ispovijest vjere). Bila je to osobna izjava o vjerovanjima za koja se nadao da će ih Pravoslavna crkva usvojiti. U knjizi The Orthodox Church stoji da Confessio ”pravoslavne doktrine o svećenstvu i svetim redovima lišava svakog značenja...“. Confessio se sastoji od 18 članaka. U drugom se članku izjavljuje da je Biblija nadahnuta od Boga te da njen autoritet nadilazi crkveni. U njemu stoji: ”Vjerujemo da je Sveto pismo dao Bog. (...) Vjerujemo da je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta Crkve. Biti poučen od Svetog Duha potpuno je drugačije nego biti poučen od čovjeka“ (2. Timoteju 3:16). Osmi i deseti članak tvrde da je Isus Krist jedini Posrednik, Prvosvećenik i Poglavar skupštine. Lukaris je napisao: ”Vjerujemo da naš Gospodin Isus Krist sjedi zdesna Našem Ocu i tamo posreduje za nas te da samo on zauzima položaj pravog i zakonitog prvosvećenika i posrednika“ (Matej 23:10). U 12. članku navodi se da Crkva može zastranitismatrajući ispravnim ono što je pogrešno, ali i da svjetlo svetoga duha može spasiti Crkvu putem napora vjernih svećenika. (...).“

Komentar:. Ja sam napisao knjigu “Tajne Božjeg kraljevstva“ s 20 svezaka, u kojoj sam iznio vjerovanja za koja sam se nadao da će ih Zajednica preispitati i usvojiti ukoliko su potpuno utemeljena na Bibliji. Zato sam im slao neka tumačenja s tim ciljem, ali su ih oni bez ikakvog preispitivanja odbacili samo zato što sam ja običan vjernik. U toj knjizi sam istaknuo kako je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta bilo koje pa i naše kršćanske Zajednice (crkve). Kroz istraživanja tajni zapisanih i sakrivenih u Bibliji sam shvatio da je važnije se dati voditi poukama Svetog duha nego učenjima nekog čovjeka. Naime, u učenjima ove Zajednice se izmeđuostalog krivo prikazuje Isusova uloga Posrednika i naša uloga posvećenih vjernika. Zato sam iznio činjenice po kojima i naša Zajednica može u nekom stvarima zastraniti, smatrajući ispravnim ono što je pogrešno i obrnuto. Kao i Lukaris, tako sam i ja smatrao da svjetlo Svetog duha može pomoći Zajednici (crkvi) putem napora vjernih ljubitelja Biblije (vjernika i starješina). Takve napore sam smatrao potrebnim jer sam u svom istraživanju vidio ono što je bilo sakriveno čak i od starješina u vrhu Zajednice. Međutim, suočio sam se s njihovim protivljenjem kojem se nisam nadao jer sam mislio da se on dešava samo u crkvenim institucijama koje su sudile ljude poput Lukarisa, a koje je zbog toga naša Zajednica prikazivala u lošem svjetlu.

(nastavak) “Iako Lukaris u doba duhovnog mraka u kojem je živio nije mogao u potpunosti razabrati sve pogreške, njegova nastojanja da Bibliju učini autoritetom crkvene doktrine i da pouči ljude o njenim učenjima za svaku su pohvalu. Odmah nakon što je Confessio izdan, ponovno je došlo do vala protivljenja usmjerenog prema Lukarisu. (...). Trideset i četiri godine nakon njegove smrti sinod u Jeruzalemu prokleo je njegova vjerovanja i proglasio ih herezom. Na sinodu je izjavljeno da Bibliju ”ne smije čitati svatko, nego samo oni koji mogu zaviriti u duboke stvari duha nakon što su ih na prikladan način istražili“ — odnosno samo navodno obrazovano svećenstvo.“

Komentar: Dok Zajednica smatra da su Lukarisovo neovisno čitanje i istraživanje Biblije i njegova nastojanja da kriva učenja zamjeni biblijskima za svaku pohvalu, oni to isto u mom slučaju osuđuju, što pokazuje da i oni ne žele u svojim redovima imati ljude poput Lukarisa. Budući da za njega nije bilo osude na biblijskoj osnovi, on je ipak ubijen na političkoj osnovi zbog navodne veleizdaje Osmanijskog carstva. Ja sam također isključen iz organizacije zbog izdaje organizacije jer se otpadništvo smatra izdajom. Kako bi zaštitilo svoj autoritet po pitanju čitanja i tumačenja Biblije, naša je Zajednica postupila kao i gore spomenuta pravoslavna crkva koja je na svom sinodu donijela gornju izjavu. Naime, Zajednica smatra da Bibliju ne smije tumačiti svatko, nego samo oni koji mogu zaviriti u duboke  stvari nakon što su ih na prikladan način istražili – odnosno samo Vodeće tijelo. To je vidljivo iz nastavka ovog procesa protiv mene.

STIV: Vodeće tijelo nije nikad nešto mijenjao zbog nekih ljudi koji bi im poslali neko pitanje ili argumente. Oni nisu rekli to je odlično pitanje i mi moramo promijeniti stav. To nije bio razlog nekih promjena. Naša odgovornost je da mi budemo poslušni. Biti Jehovin svjedok znači znati da Vodeće tijelo nema interes za pitanja u kojima će netko pitati zašto ste vi to tako objasnili...(Na žalost, ovdje se prekida transkript jer za nastavak nisam više imao snimljenog materijala (istrošena baterija). Žao mi je što ne mogu predočiti cijeli tok ovog prvog saslušanja...)

PRIMJEDBA: Ovo što je on rekao je kruti stav Zajednice koji se zasniva na strogoj centralizaciji u čijoj ruci je zakonodavna, sudska i izvršna vlast i čija riječ mora biti zadnja. Taj stav se ne uklapa u način razmišljanja prvih apostola i prvog sabora starješina. Naime, kao što sam već objasnio, prvi sabor je ispitao učenje o držanju Mojsijevog zakona za nežidovske kršćane nakon što se stvorila rasprava o tom pitanju i nakon što su neki starješine dali svoje opravdane argumente. No, kao što je Stiv rekao, današnje Vodeće tijelo to ne radi tako. Zato Vodeće tijelo nikad nije dalo do znanja da je spremno mijenjati svoja učenja na koja ih upućuju njihovi članovi, pogotovo zato što oni te pojedince zbog svojih drugačijih zaključaka smatraju otpadnicima. Novi vjernici prije krštenja moraju proći biblijski tečaj, ali uglavnom ne mogu steći sliku o tome kako funkcionira naša Zajednica niti poznaju njenu povijest. Ne poznaju ni onu njenu lošu stranu, kao što poznaju povijest Izraelske zajednice sa svim njenim pogreškama kojima su doprinijeli upravo ljudi na vrhu. Budući da se druge kršćanske religije svima njima prikazuju u negativnom svjetlu, a posebno Katolička crkva, onda se dobije dojam kako je naša Zajednica sušta suprotnost ostalim crkvama. Međutim, oni koji poput mene žele osjetiti slobodu u Kristu i živjeti po svim savjetima Biblije po kojima se imaju pravo uvjeravati u sve što čuju, kad tad naiđu na stavove koji su identični povijesnim stavovima Katoličke crkve po kojima je u prošlosti sudila navodnim krivovjercima (hereticima) samo zato što nisu vjerovali u sve što ona uči, nego su zastupali neka drugačija učenja koja uopće nisu pobijala temeljnu istinu i kršćansku vjeru. No to se promijenilo tako što je Katolička crkva u novije vrijeme uvela slobodu razmišljanja, dok se naša Zajednica i dalje bori protiv te slobode. Ona se osvrće na one negativne strane koje vidi u drugim crkvama, a te iste greške ne vidi među svojim redovima. Tako u izdanju Stražarske kule od 15.1.2012. na str. 11. stoji:

“Sve do danas mnogi (ne svi) svećenici više cijene nenadahnute izjave takozvanih crkvenih otaca nego Božju Riječ! To smo sigurno zapazili ako smo razgovarali o Trojstvu s nekim studentom teologije.“

Da li se to može odnositi i na starješine ove Zajednice? U razgovoru s njima se također može zapaziti kako oni više cijene ono što su rekli članovi Vodećeg tijela (crkveni oci) nego ono što zaista piše u Bibliji. Ja sam se uvjerio da je to tako, a u to će te se i vi uvjeriti kroz nekoliko razgovora koja sam ja vodio s njima u ovom procesu. Zašto je to tako? Odgovor leži u jednoj činjenici koja je također navedena kao negativna crta Katoličke crkve. U istom izdanju Stražarske kule u nastavku stoji:

“Premda je crkvenim dostojanstvenicima bilo teško utvrditi tko je uistinu bio Isus Krist, mnogim običnim ljudima to nije predstavljalo problem. Budući da im nije bilo stalo do toga da napune džepove carevim zlatom ni da napreduju u crkvenoj hijerarhiji, mogli su sagledati stvari objektivnije, u svjetlu Biblije. Po svemu sudeći to su i učinili! Grgur iz Nise, teolog koji je živio u to vrijeme, podrugljivo je rekao o običnom puku: “Prodavači odjeće, mjenjači novca, trgovci hranom – svi su oni postali teolozi“ (...). Da, za razliku od svećenstva, mnogi obični ljudi svoje su zaključke donosili na temelju Božje RiječiDa su ih barem Grgur iz Nise i njegovi istomišljenici poslušali!“

Smatram da i u našoj Zajednici postoje stvari koji ne dozvoljavaju starješinama u cijeloj hijerarhijskoj strukturi da utvrde što je istina u vezi nekih učenja. To možda nije novac ili vlast, nego samouzvišenost i samodopadnost do koje je Zajednica uzdigla sebe kao jedinu pravu religiju u kojoj oni imaju prva mjesta do pomazanika. Poznato je da je upravno tijelo, od samih početaka imalo jak utjecaj na razvoj nekih učenja i postavki kroz nametanje volje pojedinih predsjednika Društva koji su djelovali kao vođe. Stoga je mnogim starješinama stalo prije svega do funkcioniranja same organizacije, a nekima od njih i do svog položaja i napredovanja u toj hijerarhijskoj strukturi. Ja sam se oslobodio tih stvari pa sam za razliku od starješina počeo objektivnije u svjetlu Biblije sagledavati sva sporna učenja Zajednice i donositi zaključke na temelju Biblije. Tražio sam da me starješine bar saslušaju, a ako su moji argumenti opravdani da me i poslušaju. No, oni su se podrugljivo odnosili prema meni kao nekome tko je običan vjernik čija riječ ne može vrijediti pa makar se kasnije pokazala istinitom. Žalosno zar ne. S druge strane, oni se ponose sa svojim “duhovnim praočevima“ iz 19. stoljeća jer u istom članku piše:

“Doista je ohrabrujuće znati da su ti vjerni muškarci, naši “duhovni praoci“ koji su živjeli krajem 19.stoljeća, svoja vjerovanja čvrsto temeljila na Božjoj Riječi, baš kao i apostoli i starješine iz 1.stoljeća!“

Ako su naši “duhovni praoci“ sva svoja vjerovanja čvrsto temeljili na Bibliji, zašto onda danas više ne smijemo zastupati neka njihova vjerovanja i učenja koja su se odbacila kao labava, lažna i špekulativna? Za mene to nije ohrabrujuće saznanje jer ne želim svojim duhovnim ocima smatrati one koji svoja vjerovanja ne temelje čvrsto na Bibliji nego na labavim temeljima svoje mudrosti. Ja ih mogu cijeniti zbog njihove revnosti za Bibliju, ali ih ne mogu poistovjetiti sa apostolima i starješinama iz 1.stoljeća. Ako ćemo birati svoje duhovne praoce, onda ću radije izabrati ono što su vjerovali apostoli, a ne ono u što vjeruju “očevi“ ove Zajednice koji su u nekim stvarima odstupili od apostolskog učenja i stvorili svoja nova učenja koja su utemeljili na svom pogrešnom uvjerenju.

 


Ovaj prvi dio razgovora je uglavnom bio između mene i brata Stiva. Kasnije su se u razgovor ubacili i ostali članovi pravnog odbora sa svojim primjedbama u pokušaju da mi dokažu krivicu. Žao mi je što taj drugi dio ovog saslušanja ne mogu predočiti, ali s tim nije sve izgubljeno jer se mnogo toga ponavljalo u kasnijim susretima. Zato ću u nastavku objasniti svoj stav kojega sam tom prilikom iznosio i pokušao braniti pomoću Biblije.

Naime, u nastavku ovog saslušanja sam branio one biblijske stavke i misli koji su mi davali određenu slobodu da se uvjeravam u svu istinu i držim samo ono što od mene zahtijeva Bog. Glavna debata se vodila oko mog stava prema Vodećem tijelu i mojoj podložnosti njima. Naglasio sam da je sasvim razumljivo to što Zajednica ima tu slobodu i pravo da neke svoje postavke i pravila nametne svim svojim članovima kako bi se ostvario određeni cilj kao što je želja da se sa Biblijom i biblijskom publikacijom nekim volonterskim radom (službom propovijedanja) obuhvati što veći broj ljudi. Međutim, ja sam želio dati do znanja kako su neka pravila postavljena čak pod izlikom nekih biblijskih stavaka koji – kad ih se sagleda u užem i širem kontekstu – nemaju taj smisao, a samim tim niti tu snagu ili obavezu da ih mora izvršavati svaki kršćanin. Upravo ta pravila sam poistovjetio sa židovstvom u kojem su neki učitelji Zakona u najboljoj namjeri uvodili pravila kako bi narod sačuvali od kršenja nekih zakona, ali su kod mnogih postigli suprotan efekt jer su narod opteretili teretom pod kojim su mnogi bili potišteni i izgubljeni, a mnogi su i padali duhom jer kroz slovo zakona koji im se nametao nisu osjetili duh Božjeg vodstva. Kao što je zakon o sabatu proširen mnogim dodacima, pravilnicima i jediničnim mjerama tako je i zapovijed o evangelizaciji proširena raznim pravilima i mjernim jedinicama kojima se gospodarilo nad objaviteljima i stvaralo podjele na ove i one objavitelje, aktivne i neaktivne, redovite i neredovite, djelotvorne i nedjelotvorne, duhovne i neduhovne. Ta i neka druga pravila se mogu dovesti u vezu sa jednim negativnim trendom jer zbog njih mnogi napuštaju našu Zajednicu, drugi ne dolaze na sastanke i ne idu u službu propovijedanja te bivaju obilježeni.

Najgore je onima koje Zajednica proglasi otpadnicima jer iznose svoj kritički stav prema takvom ustrojstvu. Budući da sam ranije nekim svojim pismima i prilikom ovog saslušanja isticao neke negativnosti zbog kojih najveću odgovornost imaju vodeći članovi zajednice, onda su ta moja razmišljanje i sam stav procijenjeni u negativnom svjetlu, pogotovo što su se našli prozvanima u mojim čestim uspoređivanjima ove Zajednice sa nekim postavkama i pravilima židovstva, pa čak i Katoličke crkve. Sve ono što sam želio potkrijepiti Biblijom ili nekim primjerom iz biblijske povijesti se nije uzelo u obzir jer – kako su stalno isticali – Zajednica ne spominje te stvari na način na koji sam ih ja opisivao. Da bi osporili neke moje izjave koje su se temeljile na Bibliji, oni su iznosili komentare koji iskači uz konteksta, samo kako bi njihova riječ bila jača od moje a time i zadnja. Zato su mi u kasnijim kontaktima zabranili da koristim Bibliju i da bilo što iz nje citiram i uzimam kao primjer. Iako sam na kraju ovog saslušanja isključen kao otpadnik, ja to nisam bio u biblijskom smislu riječi.

Neki židovski kršćani su mogli Pavla označiti otpadnikom jer su čuli da on druge naučava kako se neke odredbe Mojsijevog zakona više ne treba pridržavati. No, takva osuda ne bi bila pravedna s obzirom na ono što je Pavle naučavao, a što je bilo u skladu sa Božjom voljom. U biti on je trebao prigovoriti što se oni i dalje revno drže Mojsijevog zakona kojeg su zastupali židovski religiozni vođe. No, nije želio s njima prepirati oko toga nego je po savjetu jeruzalemskih starješina tolerirao njihovo tradicionalno mišljenje pa je čak svojim postupcima u vezi obrednog čišćenja želio pokazati da poštuje Mojsijev zakon. Bio je spreman prilagoditi se i poslušati druge, dokle god to ne bi od njega zahtijevalo da prekrši Božja načela. Ranije je napisao: “Onima pod zakonom bio sam kao pod zakonom — premda ja nisam pod zakonom — da pridobijem one pod zakonom” (1.Ko 9:20). U ovom slučaju Pavao je surađivao s jeruzalemskim starješinama i bio je “kao pod zakonom”. Treba zapaziti da ga te starješine nisu smatrali otpadnikom jer su po Bibliji i sami mogli doći do istih zaključaka koji su mogli potvrditi njegovo novo učenje, a koje se nije slagalo sa učenjima tadašnjeg židovskog religioznog autoriteta. Zanimljivo je da su ti starješine djelovale u okviru judaizma kao religije koju su smatrali “pravim putem“ (Djela 21:24). To nam govori da se oni nisu željeli potpuno podložiti tadašnjem religioznom vodstvu nego samo Kristu. Također su očekivali da i židovske religiozne vođe s vremenom prihvate ta nova biblijska učenja i tumačenja koja su dolazila od običnih ljudi.

I ja sam na neki način očekivao da vodeći ljudi naše Zajednice prilagode svoja tradicionalna učenja s onim što je bilo otkriveno kroz biblijsku i apostolsku nauku. Očekivao sam da i moji starješine stanu na stranu istine, a ne na stranu autoriteta. S druge strane ja sam s onima u skupštini koji revno žive pod uputama Zajednice pokušao biti poput njih – premda se nisam smatrao obaveznim da ih se pridržavam. Ako sam i naučavao drugačije poput Pavla, i ako su to neki mogli smatrati otpadništvom, starješine moje skupštine su to trebali provjeriti i zaštititi me od onih koji bi me mogli smatrati otpadnikom. No, za razliku od jeruzalemskih starješina, koji su bili svjesni da je Pavle u pravu, oni su zanemarili svoju isključivu podložnost Kristu i dali prednost najvišem autoritetu vjerske zajednice kojem su se potpuno podložili te su me olako proglasili otpadnikom.

“Tako ne uči Zajednica“

Starješine koji su mi sudili su smatrali da moje odvraćanje od ”istine“ koju zastupa Zajednica nije samo posljedica duhovne slabosti nego i mojeg pogrešnog načina istraživanja Biblije. Tokom saslušanja su me nastojali uvjeriti:

  • da sam ja ‘izgubio ljubav prema istini’ koju zastupa Zajednica,
  • da sam trebao bez ispitivanja poslušno prihvaćati svako tumačenje,
  • da sam trebao samo čekati na Jehovu koji preko njih daje nova objašnjenja,
  • da se uopće nisam smio uvjeravati u ono što dolazi od Zajednice,
  • da nisam trebao koristiti Bibliju kako bi se uvjeravao u istinitost onoga što Zajednica piše,
  • da nisam smio razgovarati o tome čak ni s istomišljenicima,
  • da nisam smio sumnjati i dovoditi u pitanje čak ni ono što se kasnije pokazalo netočnim,
  • da nisam smio donositi odluke na temelju svog razumijevanja Biblije

Tu je nastao mali sukob mišljenja jer sam ja želio opravdati svoj stav kojeg sam temeljio na Bibliji i činjenicama iz povijesti naše Zajednice, ali bezuspješno. No, i oni su me bezuspješno pokušavali uvjeriti u svoje stavove za koje sam vidio da nemaju svoje uporište u Bibliji. Moje mišljenje - da imam pravo istraživati i provjeravati pomoću Biblije da li je istina ono što čitam u publikacijama Zajednice - je više puta prekidano sa izjavom da “tako ne uči Zajednica“. Zbog tog sukoba mišljenja ja sam isključen jer se smatralo da ja ustrajem pri svojim uvjerenjima i da sam zbog toga nepokajnički grešnik. Da li sam trebao biti isključen i u kojem slučaju? Budući da su me unaprijed već osudili kao otpadnika onda se prema meni uopće nisu postavili kao prema Božjem slugi kojemu je potrebno pokazati razumijevanje. Zbog toga:

  • starješine mi nisu uspjeli pomoći da razumijem svoj grijeh jer su ga tumačili iz perspektive gledišta organizacije Društva Watchtover, a ne Biblije. Nisu uzimali u obzir one biblijske stavke koje mi daju slobodu u onim stvarima za koje mi se spočitava grijeh i koji ne dozvoljavaju kruta gledišta i jednoobraznost, dok su s druge strane isticali samo one biblijske stavke s kojima su u jedan koš stavljali i ono što se ne odnosi na mene i što ne spada u otpad.
  • nisam mogao uvidjeti da je moj grijeh povezan s otpadom i zato me nisu mogli suditi prije nego mi to jasno dokažu iz Biblije. Nisam ih mogao moliti za oproštenje za nešto što nisam smatrao otpadom od Krista i njegovih učenja. Nisam mogao biti dirnut u srcu nekom njihovim izjavama jer mi je ono govorilo da sam u pravu, pogotovo kad sam jasno vidio u njihovim izjavama da govore samo ono što ide u prilog njihovom unaprijed stvorenom zaključku i da nikako ne prihvaćaju moje stavove koje sam temeljio na Bibliji.
  • savjest mi u takvoj situaciji nije nalagala da se moram pokoriti ljudima koji su više zastupati statut Zajednice i njen sud nego Božju riječ i Božji sud. Budući da su oni otpad od Zajednice i njenih učenja izjednačili s otpadom od Boga i biblijskih učenja, onda sam suđen po mjerilima koja mi nisu išla u prilog.

Ja sam iskreno tražio pomoć na način da oni mene ne sude kao otpadnika, niti da mi pripisuju krive poticaje, nego da me razumiju kao jednog od onih koji svoju ljubav prema biblijskoj istini ispoljava kroz vlastito uvjeravanje držeći Bibliju iznad svake ljudske institucije. Želio sam im dati do znanja da se ja ne uzdam u ljude koji često mijenjaju svoja razmišljanja i stavove, nego u Jehovu koji za sebe kaže: “Ja Jehova ne mijenjam se“. Također sam im želio ukazati da sam ja kršćanin i da mi ne mogu oduzeti to pravo bez obzira na stav Zajednice koja oduzima nekome svoje članstvo jer u Bibliji piše: "Ako je tko uvjeren da je Kristov, neka sam ponovno razmisli o ovome: kao što je on Kristov, tako [sam i ja]“ (2.Ko 10:7). Kako bi me uvjerili da ja ipak ne mogu više biti Jehovin svjedok (a po njihovom mišljenju niti Kristov sljedbenik), pročitali su mi pitanje iz knjige ‘Organizirano izvršujmo našu službu’ koje se postavlja onima koji stoje pred krštenjem, a koji glasi:

  • Koji je važan zadatak prema Bibliji povjeren svim kršćanima? (Matej 24:14; Matej 28:19,20).

Zatim su me pitali:

  • Da li ja mogu sa sadašnjim mojim razumijevanjem odgovoriti na to pitanje i reći da je služba propovijedanja taj važan zadatak koji je povjeren svim kršćanima?

S ovim pitanjem su me htjeli dovesti u zamku da ja sam sebe osudim kao krivovjerca. Takvu zamku su farizeji postavili i Isusu. Naime, kad bi ja rekao da je svim kršćanima povjereno da propovijedaju, onda bi se to suprotstavilo mojim tvrdnjama koje sam im iznio u svojim tekstovima. No ja sam im ipak rekao da se mogu smatrati kršćaninom jer cijenim i podupirem evanđelizaciju bez obzira što sebe više ne smatram ovlaštenim propovjednikom nego samo objaviteljem koji je također svjestan svoje uloge da drugima govori o dobroj vijesti. Nažalost, oni me zbog toga ipak nisu željeli smatrati pravim kršćaninom. Međutim, moja me savjest nije osuđivala. Ja sam im pokušao objasniti da Isus nije unaprijed ovlastio sve svoje učenike za jedan takav odgovoran zadatak u kojem će ga svi kršćani zastupati pred drugim ljudima kao evangelizatori, kao što ga ne mogu svi zastupati kao pastiri i učitelji. Dao sam im na znanje zbog čega u našoj Zajednici postoji takvo ovlaštenje za propovjednike i da je ono usko povezano s ciljevima Društva Watchtower koje može samo na takav način imati brojne volontere za distribuciju njihovih tiskanih izdanja. Sve to sam im predočio u još nekoliko pisama koja su imali prilike detaljno proučiti. Riječ je o pismima koja sam proslijedio svojim starješinama (Nikši G. i Anti D.) i pokrajinskom nadgledniku Orlandu. Ovih nekoliko pisama su samo jedan dio onoga što sam istražio i zaključio u vezi službe propovijedanja, a što bi sigurno interesiralo sve Jehovine svjedoke jer se u njima nalazi odgovor na sva njihova pitanja i nedoumice. (sve to što sam im pisao se sada nalazi u knjizi 'Evangelizacija po Watchtoweru).