GOSPODINOV UPRAVITELJ (2.dio)

Pitanja: Zašto je Watchtower 2012. godine potpuno izmijenio učenje o 'vjernom robu'? Što je sve promijenjeno? Kako je bilo moguće da je prijašnje (pogrešno) učenje opstalo preko 80 godina? Da li je ovo novo tumačenje usklađeno s Biblijom? Naime, kada je Isus postavio svog upravitelja u službu u svojoj skupštini? Kada njegov upravitelj treba biti postavljen nad cijelim njegovim imanjem? U koje je vrijeme upravitelj počeo davati duhovnu hranu? Da li su apostoli bili postavljeni u službu Gospodinovog upravitelja ili je tu službu Isus dodijelio tek prvim članovima Upravnog odbora Društva Watchtower? Da li su prvi kršćani imali organiziran sustav za dijeljenje duhovne hrane? Da li je sustavan način distribucije duhovne hrane putem mjesečnih tiskanih izdanja, kojeg provodi Watchtower, dokaz za određivanje tko je Gospodinov upravitelj? Da li starješine sudjeluju u dijeljenju duhovne hrane ili taj zadatak imaju samo članovi Vodećeg tijela? Koji status su izgubili članovi Vodećeg tijela po novom tumačenju? Koje nelogičnosti se pojavljuju sa tvrdnjom da je Gospodinova žetva i sakupljanje 'pšenice' započela 1919-te godine i da je samim tim Isus tek tada postavio svog upravitelja u Skupštini?



“Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojeg će gospodar njegov postaviti nad služinčadi svojom da im daje hranu u pravo vrijeme?“ 

(Luka 12:42)

Deset godina nakon što sam istraživao ovu temu i svoje argumente i zaključke iznio u prvom dijelu sveska, došlo je na snagu novo tumačenje pojma “vjerni i razboriti rob“. Na 128. godišnjoj skupštini Watch Tover Bible and Tract Society of Pansilvanija, održanoj 6.10.2012. godine je uvedeno novo tumačenje koje je donekle izbacilo neke nelogičnosti o kojima sam do sada pisao. No, smatram da te izmjene nisu ispravile sve što je trebalo ispraviti jer se prije svega išlo za tim da Vodeće tijelo zadrži jedinstveni autoritet. Te izmjene i nova tumačenja su prezentirana u Stražarskoj kuli od 15.srpnja 2013. godine u seriji članaka u kojima je navedeno niz novih tvrdnji:

  • Isus Krist je 'vjernog i razboritog roba' imenovao tek 1919. godine, što znači da po tom novom tumačenju taj 'rob' nije imenovan niti je postojao od 33. godine kada je osnovana kršćanska skupština.
  • Apostoli i drugi starješine prvog stoljeća nisu predstavljali 'vjernog i razboritog roba' nego su postavljeni samo u nadgledničku službu. Oni su sačinjavali malu grupu starješina u Jeruzalemu kao Vodeće tijelo koje je nadgledavalo sve skupštine i duhovno hranilo sve vjernike.
  • Nakon smrti apostola se u skupštinu uvukao otpad u obliku 'kukolja' tako da u vrijeme zajedničkog rasta 'pšenice' i 'kukolja' Isus nije nikoga ovlastio da daje duhovnu hranu njegovim slugama. To je bilo omogućeno tek nakon provedene 'žetve' i čišćenja koje je trajalo od 1914-1919. godine kada je Isus ustvrdio da 'pšenica' u najvećoj mjeri raste samo u zajednici Istraživača Biblije te da je stoga samo njih trebalo pročistiti i dati im povjerenje da ga zastupaju na Zemlji.
  • Brat C.T. Russell po novom tumačenju nije pripadao klasi 'vjernog roba' jer je umro prije 1919. godine niti su Istraživači Biblije prije te godine imali 'vjernog i razboritog roba' preko kojih je Isus hranio svoje sluge.
  • 1919. godine je Isus imenovao i postavio predsjednika društva Watchtower brata J.F. Rutherforda i Upravno tijelo  za svog 'vjernog i razboritog roba'. Od tada tog 'roba' sačinjavaju samo ljudi unutar Vodećeg tijela koji služe kod pripremanja i davanja duhovne hrane. Njih treba gledati kao i apostole u Jeruzalemu, odnosno kao jednu malu skupinu preko koje Isus hrani mnoge. Oni služe u centrali WT na pripremanju i distribuciji duhovne hrane. Pojedini članovi vodećeg tijela ne moraju biti članovi 'vjernog roba' ukoliko ne sudjeluju u donošenju odluka u vezi pripremanja i distribucije duhovne hrane.
  • Budući da 'vjernog roba' treba gledati kao grupu a ne kao pojedince, onda oni kao jedinstveno Tijelo ne mogu postati 'zli rob', čime se Isusove riječi o 'zlom robu' treba gledati samo kao upozorenje ili pretpostavka koja se neće nikad ostvariti.
  • 'Vjerni rob' će tek u Božjem kraljevstvu biti postavljen nad cijelom Isusovom imovinom čime prestaje važiti taj status kojeg su sami sebi dodijelili.

Analizom ovog novog tumačenja sam uvidio da je sada samo zadnja tvrdnja potpuno suglasna s Biblijom dok su druge rezultat tradicionalnog mišljenja koje se oslanja na nekim drugim pogrešnim gledištima. Sama činjenica da su tek sada, nakon toliko godina i desetljeća, “vjernog i razboritog roba“ doveli u vezu sa Vodećim tijelom, govori da je riječ o špekulativnom tumačenju. Naime, Vodeće tijelo nije postojalo 1919-te godine, ali ako ga povezuju s Upravnim odborom poduzeća Watctower, na čelu s predsjednikom tog Društva i ako su oni bili imenovani u svojstvu 'vjernog roba' od samog Isusa Krista, onda su još tada trebali tu stvar razumjeti, a ne dozvoliti da se sve do danas svima nama daje pogrešna slika, a time i pogrešan odgovor na pitanje koje je Isus postavio kad je rekao: “tko je taj vjerni i razboriti rob“. No, da li su sada dali točan odgovor na to pitanje? Prisjetimo se što su do nedavno govorili za tumačenje koje su sada odbacili. U Stražarskoj kuli od 1.2.1995. na str.13. su napisali:

“Tijekom narednih godina, Jehova je progresivno svraćao pažnju svojih slugu na te važne pojedinosti. Godine 1927, to je uključivalo jasno razumijevanje da je ”vjerni i razboriti rob“ čitavo tijelo duhom pomazanih kršćana na Zemlji...“

Kad nam se proteklih godina govorilo da je ovo ranije tumačenje jasno razumljivo, onda nam se poručilo kako nemamo potrebu to dovoditi u pitanje jer Vodeće tijelo uz pomoć svetog duha može govoriti samo istinu. Da bi se dalo težinu takvoj tvrdnji nama je rečeno kako je 'Jehova progresivno svraćao pažnju' na te važne pojedinosti. Da li je Bog mogao biti uključen u takvo pogrešno razumijevanje? Kao što vidimo, sada su te važne pojedinosti odbačene kao što se odbacuje laž, pa se na kraju može samo konstatirati da su to bile samo dogmatične izjave, odnosno izjave koje je u to vrijeme trebalo bespogovorno prihvatiti bez preispitivanja. Isto tako je i sa nekim drugim tumačenjima koja se nisu konzultirala sa izvornim hebrejskim kontekstom. Sada kada se spoznalo da je to ipak bilo krivo razumijevanje, postavlja se pitanje, da li oni mogu sa svojim autoritetom i novim argumentima zaista reći da sada imaju 'jasno razumijevanje' o toj važnoj temi. Ako je tako, onda se ovo novo učenje nikako ne smije zasnivati na pogrešnim argumentima. Međutim, kao što sam naglasio, pogrešnih argumenata ponovo ima. Pogledajmo, koje se argumente Watctower uzeo u obzir kako bi vidjeli da li ih Biblija zaista podupire ili ih možda pobija.


Argument 1 - Stražarska kula u podnaslovu “Kada Gospodar postavlja roba nad svom svojom imovinom“, kaže:

“Kad Isus dođe suditi ljudima tijekom velike nevolje, utvrdit će da vjerni rob (koji je postavljen 1919. godine) savjesno daje pravovremenu duhovnu hranu njegovim slugama. Zbog toga će ga sa zadovoljstvom postaviti i nad svom svojom imovinom. Kršćani koji sačinjavaju vjernog roba počet će upravljati svom Kristovom imovinom kad prime nebesku nagradu i postanu njegovi suvladari.“ (str. 24)

Prije se tvrdilo da je Isus svog vjernog roba nad služinčadi postavio 33. godine, a sada se tvrdi da ga je postavio tek 1919. godine. Istovremeno se nagrađivanje vjernog roba na viši položaj upravljanja prolongirao sa 1919. godine u vrijeme uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Naime, radi se o najznačajnijoj promjeni, a to je gubitak statusa kojeg su članovi Vodećeg tijela imali do sada. Izgleda da nitko od braće nije obratio pažnju ovoj promjeni i svemu onome što ona uključuje. No, kada se uvidi da su tadašnji predsjednik upravnog odbora Društva Watch Tower i sadašnji članovi Vodećeg tijela sebe samoinicijativno već postavili na tu višu poziciju da (od 1919.) vladaju nad cijelom Isusovom imovinom, onda je sadašnji gubitak tog statusa trebao napraviti značajniju promjenu. U kom smislu? Naime, prije se tvrdilo slijedeće:

“Toj grupi ljudi koja je opisana kao sveti hram, razredu roba, Isus je povjerio svoju imovinu na Zemlji, što znači da neka prava i odgovornosti u kršćanskoj skupštini pripadaju isključivo njima. Iz tog razloga svi članovi skupštine slušaju i podupiru vjernog roba i njegovo Vodeće tijelo, smatrajući to svojom svetom dužnošću“ (Stražarska kula, 1.4.2007. str.24).

Budući da sada ova definicija više ne vrijedi, kako treba gledati na Vodeće tijelo? Isus očito još uvijek nije nikome povjerio svu svoju imovinu, odnosno nije nikome povjerio “brigu o interesima Kraljevstva ovdje na Zemlji“, a upravo se na tome temeljila uzvišena uloga Vodećeg tijela koje se tek 2000. godine odvojilo od korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania. (Stražarska kula, 15.1.2001. str.31)

Da li su time sada umanjene njihova prava i odgovornosti jer više nemaju one ovlasti a time ni ona prava koja bi imali da su zaista, kao što smo do sada mislili, bili postavljeni nad svom Isusovom imovinom? Pogledajmo kako smo ih do sada doživljavali:

“Da, kad je Gospodar došao (1918.g), našao je svog vjernog roba kako savjesno hrani sluge i propovijeda dobru vijest. No roba su tada čekale veće odgovornosti. Isus je rekao: ”Zaista vam kažem: Postavit će ga nad svom svojom imovinom“ (Matej 24:47). (Stražarska kula, 1.3.2004. str.12)

“...od 1919. povjerio mu je zadatak da upravlja svom njegovom imovinom na Zemlji.“ (Stražarska kula, 1.4.2007. str.22)

“Gospodin Isus bio je zadovoljan, te je 1919. razred tog vjernog priznatog roba proglasio sretnim. Koja je bila radosna nagrada roba za vršenje onoga za što ga je imenovao njegov Gospodar? Unapređenje! Da, povjerene su mu veće odgovornosti u promicanju interesa svog Gospodara. Budući da je Gospodar sada bio nebeski Kralj, njegovo je zemaljsko imanje, dakle, doista postalo još dragocjenije. Što je, stoga, ’sve njegovo imanje‘? To su očito sve duhovne stvari na Zemlji koje su postale Kristovim vlasništvom u povezanosti s njegovim autoritetom kao nebeskog Kralja. To je jasno uključivalo opunomoćenje da čine Kristove učenike, uz veličanstvenu prednost djelovanja kao predstavnika Božjeg uspostavljenog Kraljevstva za sve nacije svijeta.“ (Stražarska kula, 1.5.1993.str.17)

Budući da se sada ustvrdilo kako se ovo 'unapređenje' nije desilo 1919. godine, onda Isus nije nikome dao veća prava i veće odgovornosti nad njegovim zemaljskim imanjem niti je bilo koga (u svijetu kršćanstva) nagradio da služi kao predstavnik Božjeg Kraljevstva za sve nacije svijeta. Sve je ostalo na razini koja je bila prije te godine. Ta se činjenica u ovom članku iz nekog razloga prešutjela kako bi se opravdala potreba za nastavkom centraliziranog upravljanja preko Vodećeg tijela čiji su starješine, prema ovoj novoj slici, jedini koji služe u svojstvu onog roba koji daje duhovnu hranu. No, to ne može odgovarati slici Kristove prvobitne Skupštine u kojoj služe mnogi sluge sa različitim zadacima, od kojih je služba duhovnog hranjenja samo jedna od zaduženja dana pojedinim starješinama po svim skupštinama.

Ako uzmemo u obzir sve Isusove izjave u kojima on spominje sebe kao 'domaćina' i gospodara kuće i svoje učenike kao svoje 'sluge' na Božjem imanju, onda ćemo primijetiti da on u svakoj od tih priča želi nešto naglasiti kako bi dao pouku apostolima i drugim učenicima. Isus je sve svoje učenike smatrao svojim robovima i ukućanima (vidi Mt 10:24,25). Svi su oni imali svoje odgovornosti kako bi izgrađivali sebe i druge i time brinuli za dobrobit kršćanske skupštine.

Npr. u jednoj priči Isus je htio naglasiti koliko je važno da njegovi robovi pokazuju vjernost u malim stvarima. On im je prije nego je otišao, dao odgovornosti da posluju s njegovim imanjem i da povećaju njegovu vrijednost. Jedna od tih odgovornosti je bila služba duhovnog hranjenja. Kad dođe, onom robu koji se pokazao vjernim Isus će reći:

“Odlično, dobri i vjerni robe! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad mnogim.“ (Mt 25:14-28)

U drugoj sličnoj usporedbi je one robove koji su umnožili vrijednost njegove imovine nagradio na način da im je rekao:

“Odlično, dobri robe! Zato što si bio vjeran u najmanjem, vladaj nad deset (ili pet) gradova!“ (Lk 19:11-27)

U ovim usporedbama se jasno vidi da su 'robovi' imali svoja zaduženja i odgovornosti koja nisu obuhvaćala vlast i upravljanje nad cijelom Isusovom imovinom, nego samo zadatke upravljanja jednim manjim dijelom koji je pripadao svakom od njih, što odgovara zadacima i odgovornostima unutar lokalnih skupština (zajednica) u kojima su trebali izgrađivati Kristove učenike. Tek s Isusovim dolaskom, samo onima koji se pokažu vjernima i dobrima, Isus daje veće ovlasti tako što će ih postaviti, ali ne nad svim “gradovima“, nego nad mnogima, tj. nad simboličnih ‘pet’ ili ‘deset’, jer je gospodar cijele kuće i svih gradova samo Isus. On će svoju vlast nad gradovima podijeliti sa tim vjernim robovima koji će preuzeti ovlasti nad jednim manjim dijelom kraljevstva. Kad im da tu vlast, onda oni ni tada neće tvoriti centralno tijelo, nego će biti podređeni Isusu koji će sjediti na svom prijestolju u obnovljenom kraljevstvu Izrael i svoju vlast dijeliti samo sa apostolima koji će “sjesti na dvanaest prijestolja i suditi nad dvanaest plemena Izraelovih“ (Mt 19:28; Dj 1:1-6). Izrael će biti slika Božjeg kraljevstva po kojemu će se urediti vlast u svim narodima koji će preko svojih pomazanih kraljeva donositi slavu i čast u Jeruzalem pred Krista i apostole (Ot 21:22-27).

U jednoj drugoj prilici Isus ponovo govori o svom odlasku i dolasku, s tim da je u tom razdoblju trebalo održavati njegovo imanje na kojem služe mnogi njegovi robovi (sluge). Budući da će svi trebati biti zaposleni svojim zadacima Isus ističe jedan zadatak od posebne važnosti i od kojega će svi robovi (sluge) imati koristi, a to je hranjenje svih slugu (slugu i služinčadi) u Isusovom domaćinstvu od strane apostola, proroka i evanđelizatora. Zato je Isus tu usporedbu spomenuo u kontekstu budnosti kako bi svi njegovi robovi spremno dočekali svog gospodara. Ta budnost i čekanje je jako dobro prezentirana u poslanicama, što govori da su se apostoli i drugi starješine u to vrijeme brinuli da druge duhovno hrane iz Božje Riječi i drže ih budnima. To nam govori da je Isus tu službu duhovnog hranjenja smatrao jako važnom jer je trebala biti na korist svim ukućanima.

Oni koji su trebali imati taj zadatak nisu trebali biti ništa veći od drugih slugu, nego su se prema svom zadatku trebati odnositi kao i sam Isus koji je duhovno brinuo o onima koje mu je Jehova dao. Njihova služba za stolom je opisana kao najmanja jer će time služiti svim ukućanima (Lk 22:26,27). Kad Isus dođe i nađe ih da izvršavaju vjerno svoj zadatak bit će postavljeni nad svom njegovom imovinom ali ne kao centralna vlast, nego samo nad jednim dijelom imanja. Tako će svi zajedno, kad ih se gleda iz Kristove perspektive, svaki na svom mjestu zaduženja sačinjavati 'vjernog roba' koji će biti postavljen nad cijelom imovinom.

Što bi bilo kad bi se jedan ili više slugu (s jednim zadatkom) kao malo udruženje uzdignuli iznad drugih slugu (s drugim zadacima) tvrdeći da su od tog trenutka oni postavljeni nad cijelim imanjem kao izvršioci vlasti i donositelji svih odluka za cjelokupno domaćinstvo i da svi ostali sluge i služinčad moraju njih slušati i potpuno im se podložiti? Kako bi ih mogli doživjeti drugi sluge (robovi), pogotovo oni koji bi bili svjesni da Gospodar kuće nije još nikoga postavio nad cijelim svojim imanjem? Vjerojatno na isti način kako su reagirali pravi kršćani u prošlim stoljećima prema papinskom uređenju? 

U spomenutoj priči se može vidjeti da ovi sluge koji su se samoinicijativno uzdigli na viši položaj, raspuštaju službu hranjenja na lokalnoj razini i organiziraju centralnu kuhinju za sve gradove. U toj situaciji se može dogoditi da dođe do pobune ili da se pobuna spriječi određenim pravilnikom koji zahtijeva od drugih da moraju podržavati taj novi sistem upravljanja i potpuno mu se podložiti dok Isus ne dođe. Takav stav ne bi bio dobar. Stoga nije zanemarivo to što su pod upravom Vodećeg tijela mnogi vjernici bili istjerani jer su govorili kritički protiv takvog ustrojstva Zajednice, dok su drugi sami napustili Organizaciju u kojoj nije bilo one slobode koju su imali prvi kršćani. No, na kraju sve može dobro završiti kada se na vrijeme, prije Gospodarevog dolaska takvi samoproglašeni upravitelji kao sluge vrate u svoje okvire zaduženja, što bi ostali sluge na imanju vrlo rado pozdravili jer bi osjetili direktno vodstvo Krista i jedinstvo duha dok rade rame uz rame za svog Gospodara. Isus stoga svim tim slugama ukazuje na njihove odgovornosti dok on ne dođe, a ukoliko zavrijede biti postavljeni nad njegovim cjelokupnim imanjem onda će im dati i određena veća prava i odgovornosti unutar Božje kuće.

To znači da su sva ona veća prava koja su predsjednik Upravnog odbora i članovi Vodećeg tijela imali do 2012. bila imaginarna jer ih nisu uopće ni imali. U tom vremenu oni nisu smjeli uzeti sebi za pravo i ovlaštenje da upravljaju cijelom Isusovom imovinom na globalnoj razini, a kad u Božjem kraljevstvu dobiju veće ovlasti onda će svi (oni i drugi unutar kršćanstva) koji to zasluže dobiti i to pravo, ali na način da će biti postavljeni samo nad jednim dijelom Kristovog imanja jer će tadašnji svijet biti organiziran u narode sa svojim pomazanim kraljevima ili višim upraviteljima (Iz 60:3; Ot 21:24). Sada, kad su članovi Vodećeg tijela pismeno priznali pred svima nama da ipak nisu bili postavljeni nad svom imovinom, onda to za sobom automatski povlači gubitak svih onih prava i odgovornosti koja su samoinicijativno preuzeli 1971. godine od strane predsjednika Upravnog odbora. Uzimajući to u obzir oni više ne bi trebali služiti kao Vodeće tijelo kršćanske Skupštine, nego samo kao administrativno Upravno tijelo društva Watchtower, a kao starješine bi trebali svoju odgovornost i zadatke dijeliti sa svim starješinama (Gospodinovim robovima) koji služe u svojim skupštinama kao što je bilo u prvim stoljećima.

Gubitkom tog dosadašnjeg statusa višeg upravitelja se sve treba vratiti na onu razinu koja je bila prisutna kod Istraživača Biblije jer se tvrdi da je upravo takvu zajednicu Isus prihvatio kao različitu od svih drugih hijerarhijskih kršćanskih zajednica. Od tada su svi starješine samo trebali nastaviti služiti na postavljenim mjestima, od kojih su učitelji Božje Riječi, koji istražuju Bibliju i poučavaju na sastancima, trebali duhovno hraniti ostale sluge koji su im dodijeljeni po skupštinama. Kao što su starješine sa svojim duhovnim darovima trebali služiti svojim skupštinama i onim članovima Isusove univerzalne Skupštine koji su im bili dodijeljeni u službu, tako su trebali i ostali sluge kao članovi svake pojedine skupštine ispravno upravljati svojim duhovnim darovima na izgradnju sebe i drugih kao što je napisao:

"Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:9,10)

Naime, služba duhovnog hranjenja je bila uvedena odmah na početku osnivanja Kristove skupštine tako da su pojedini duhovno sposobni muževi po tom zadatku bili prepoznati u Isusovoj priči o vjernom i razboritom robu. Oni nisu čekali sud nad kućom Božjom da počnu duhovno hraniti Isusove ukućane jer su znali da će tek nakon tog suda, oni koji se pokažu vjernima, primiti veće ovlasti. Nisu ni dobili bilo kakvu sliku o tome da će Isus prije svog dolaska postaviti neko tijelo starješina da služi u tom svojstvu. ‘Gospodinov rob’ je zajednički naziv koji se odnosi na sve one sluge koji služe Kristu u njegovoj skupštini, dok je izraz ‘vjerni i razboriti’ samo atribut koji prvenstveno opisuje njih i njihov odnos prema drugim ukućanima nad kojima su postavljeni da im služe. Prema tome, ovo postavljanje tog ‘Gospodinovog roba’ od strane Watchtowera u novi vremenski okvir nema smisla jer je Isus tog 'roba' postavio u svojoj skupštini daleke 33. godine. Zato treba vidjeti koji argument koristi Watchtower za ovo svoje novo tumačenje.


Argument 2 – U navedenom članku je istaknut argument koji je trebao poslužiti kao dokaz da je Isus 'vjernog i razboritog roba' postavio nad drugima da im služi u svojstvu duhovnog hranjenja tek 1919. godine, a ne prilikom osnivanja njegove skupštine 33. godine. Takvo novo tumačenje izlazi iz okvira i ide sada u drugu krajnost. Stražarska kula kaže:

“U dijelu svog proročanstva zapisanom u Mateju 24:29 – 25:46 Isus je prvenstveno govorio o tome što će se događati tijekom ovih posljednjih dana i tijekom predstojeće velike nevolje. U tim je recima osam puta spomenuo svoj dolazak“ (str.7. odl.15).

“U recima koji slijede nakon Mateja 24:29 Isus je prvenstveno govorio o događajima koji će se odigravati u naše vrijeme... U tom je kontekstu, odnosno kad je govorio o događajima koji će se zbivati u posljednjim danima, ispričao usporedbu o vjernom robu. Stoga možemo zaključiti da su se njegove riječi o vjernom robu počele ispunjavati tek nakon što su 1914. započeli posljednji dani. Takav je zaključak razuman.“ (str.21, odl.6).

Da li se ovaj argument može smatrati dovoljno čvrstim i razumnim da ga se može prihvatiti bez sagledavanja svih činjenica?

Ako je u određenom biblijskom tekstu kojeg treba analizirati prvenstveno riječ o završnom razdoblju, to ne znači da treba automatski potpuno zanemariti ono početno razdoblje koje Isus također spominje u jednom dijelu tog istog teksta. Ako je osam puta spomenut Isusov dolazak, to ne znači da treba zanemariti činjenicu da se tu bar jednom spominje i Isusov odlazak. Naime, kad govorimo o tom dijelu teksta (Matej 24:29 – 25:46) onda tu izmeđuostalog nailazimo na Isusovu usporedbu gdje on govori o svom odlasku 33. g.n.e, a zatim o dolasku koje se odigrava u završnom razdoblju nakon velike nevolje (vidi Mt 25:14,19).

Treba zapaziti da u toj usporedbi, Isus postavlja svoje robove i daje im zadatak oko njegovog imetka. Nakon što ih je postavio za upravitelje, on odlazi na jedno neodređeno vrijeme, te u točno određeno vrijeme, koje nitko ne zna, dolazi kako bi s njima sredio račune. Isus nigdje ne spominje situaciju gdje su nakon njegovog odlaska svi robovi prestali raditi, i da će prije svog dolaska morati intervenirati kako bi ponovno formirao svoju Skupštinu i postaviti druge robove s istim zadatkom. To bi onda značilo da je sa ovim prvim robovima sredio račune do 1919. godine, a da će tek sa ovim novim to učiniti prilikom svog dolaska. No, to se ne može iščitati iz Isusove usporedbe. On u svojoj priči samo pravi razliku između jednih koji su kroz cijelo to vrijeme u čekanju njegovog dolaska revno radili i drugih koji su zanemarili svoju ulogu. Prema tome, treba uzeti u obzir cijeli kontekst, a ne izbaciti ovaj dio u kojem se spominje Isusov odlazak i njega smatrati nevažnim samo zato što se on spominje samo jednom. Upravo to početno vrijeme kad je on otišao, a na koje se Isus ponovno osvrće s ovom usporedbom, je važno za točno preciziranje vremena kada je Isus postavio svog 'roba' nad skupštinom.

Kad analiziramo cijeli tekst 24. i 25. poglavlja Matejevog evanđelja, onda je lako prepoznati da je tekst o 'vjernom i razboritom robu' neovisan od prethodnog dijela teksta u kojem je opis znakova kraja. Naime, Isus u 24. poglavlju Matejevog evanđelja najprije opisuje znakovite događaje vezane za židovski društveni sistem koji je trebao završiti 70. godine n.e. (stavci 4-22), iako u tim stavcima ubacuje misao o događajima koji će se odigravati i nakon uništenja hrama u Jeruzalemu, pa čak i o nekim događajima koji su vezani za sam kraj ovog poretka. Zatim im u drugom dijelu (u stavcima 23-27) daje upozorenje u vezi lažnih znakova i događaja koji će biti prisutni sve do njegovog dolaska. Na kraju ukazuje na samu veliku nevolju kada će se uzdrmati nebeske sile i vidjeti jasan znak njegovog dolaska (stavci 29-31). Nakon ovog opisivanja, Isus svojim učenicima daje do znanja da će moći vidjeti, prepoznati i razumjeti sve što je spomenuo, a što uključuje jasne znakove i događaje koje će oni vidjeti pred kraj židovskog poretka, a također i događaje koji će se moći prepoznati pred kraj cjelokupnog svjetskog poretka (stavci 29-35). Isus tada daje do znanja kako će svijet zanemariti znakove kraja i da će ih njegov dolazak zateći nespremne, pa im daje savjet o budnosti jer oni neće znati točno vremensko razdoblje kada će On doći (stavci 36-44). S ovim Isus završava svoj govor kao odgovor na njihovo pitanje o tome “što će biti znak njegove prisutnosti i svršetka ovog poretka“.

Ono što treba primijetiti je da Matej nakon ovog Isusovog govora ubacuje tekst gdje Isus daje jedno zajedničko upozorenje svojim robovima koje je namjeravao postaviti u službu poučavanja o riječi Božjoj, a koji su se kroz posljednje dane židovskog, a zatim i cjelokupnog sistema trebali pokazati budnima, te vjernima i razboritima dok daju tu duhovnu hranu. Samim tim, to ne znači da je Isus spomenuo 'roba' nakon spominjanja tih znakova kraja, nego je sam pisac Matej tu Isusovu izjavu ubacio kako bi povezao određene misli. Naime, taj tekst (u stavcima 45-51) je povezan s usporedbama koje se u nastavku provlače kroz cijelo 25.poglavlje, a u kojem, kao što smo vidjeli, Isus spominje svoj odlazak i dolazak, a samim tim i vrijeme između ta dva događaja u kojem će djelovati oni koje je postavio za upravitelje. Prema tome, taj se tekst o 'vjernom robu' ne može dovoditi u vezu samo sa zadnjim danima ovog svijeta samo zato jer se on u Matejevom evanđelju spominje odmah nakon opisa specifičnih znakova prepoznavanja vremena kraja. To možemo provjeriti pomoću Lukinog evanđelja, a poznato je da je Luka kod svog istraživanja, sve događaje i Isusove izjave pomno ispitao sve od početka, pa ih je odlučio napisati “sve po redu“ (Lk 1:1-4).

Luka je taj pisac koji je spomenuo tu Isusovu izjavu o vjernom robu. Pišući “sve po redu“, on tu izjavu ubacuje dosta ranije tako da je ne dovodi u izravnu vezu sa Isusovim proročanskim izjavama o znakovima posljednjih dana koje se nalaze zapisane tek pred kraj njegovog evanđelja. Kod njega su te Isusove izjave odvojene. Zato je lako zaključiti da je u Matejevom evanđelju ta izjava o vjernom robu sama po sebi neovisna od ostatka teksta, pogotovo zato što je sadržaj te izjave samo djelomično iznesen i to s razlogom. Kad kažemo da je taj tekst samo djelomično iznesen u Matejevom izvještaju, onda mislimo na istu tu izjavu koju je Isus u cijelosti iznio jednom ranijom prilikom pred mnoštvom ljudi, a ne samo pred apostolima, a zapisana je u Evanđelju po Luki 12. poglavlje. Tom prilikom je svojim apostolima ispričao jednu usporedbu o bdijenju i čekanju njegovog dolaska u slavi, zbog čega je Matej smatrao potrebnim da upravo tu Isusovu izjavu ubaci u tekst gdje Isus spominje znakove posljednjih dana i potrebnu budnost.

Pomoću te usporedbe Isus je ukazao svojim učenicima da će se to čekanje vjerojatno produžiti sve do “trećeg razdoblja straže“, ali da je za njih jako važno da, ukoliko prođe prvo, pa čak i drugo razdoblje straže, a on ne dođe, da oni i dalje ostanu budni do kraja treće straže. Kada je Isus završio s tom usporedbom "tada je Petar upitao: “Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Da bi odgovorio Petru na koga se ova usporedba odnosi Isus je spomenuo upravo to retoričko pitanje:

“Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojega će njegov gospodar postavit (...)“. Zatim je dodao: “No ako bi taj rob rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’ (...). Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, od njega će se više tražiti." (Lk 12:42,45,48)

Isus je s ovim neizravno odgovorio Petru da se ta usporedba o čekanju Isusovog dolaska ne odnosi na sve koji su tada slušali Isusovu propovijed, a bilo ih je nekoliko tisuća znatiželjnih slušatelja, nego samo na njih koje je tom istom prilikom nazvao “malo stado“ (Lk 12:32). To se stado sastojalo od apostola i drugih vjernih učenika koji su slijedili Isusa, a koji su svoje uloge ‘upravitelja’ i ‘slugu’ trebali prepoznati još dok je on bio među njima, odnosno prije nego je "otputovao" (Mt 25:14-19). Prema tome, Isus je prema Lukinom izvještaju, vjernog roba, u povezanosti s spomenutom usporedbom, doveo u vezu sa cijelim razdobljem čekanja njegovog dolaska (od prve do treće straže), a ne samo s posljednjom stražom ili zadnjim danima svjetskog poretka. Zato im je dao nagovijestiti da će zbog dužeg čekanja njegovog dolaska neki ‘robovi’ imati osjećaj kašnjenja.

Mi sada znamo da Isus nije došao za vrijeme prve straže koja je vjerojatno uključivala razorenje hrama 70. g.n.e. Nije došao ni za vrijeme druge straže koja je najvjerojatnije bila u vrijeme buđenja iz srednjovjekovnog mraka. Čekanje se produžilo do današnjih dana kad je vjerojatno na sceni osvit zore u vrijeme zadnje straže kad je još uvijek potrebno imati dovoljno ulja u našim srcima jer je Isus u toj usporedbi najprije rekao:

"Neka vam budu svjetiljke upaljene. I budite kao oni koji čekaju gospodara svojega." (Lk 12:35,36)

Kad spominje svjetiljke, onda to možemo lako povezati sa usporedbom o 10 djevica sa svjetiljkama koje su izašle u susret mladoženji, a koje je u Mateju opisano odmah nakon što se spominje Gospodinov rob i sluge. To nam također govori da je cijeli taj dio o usporedbama (Matej 24:45 do 25:46) Matej ubacio kako bi se tekstualno povezao sa Isusovim ukazivanjima na “stražu“ i “budnost“ koji se spominju u Mateju 24:42-44. U tim stavcima se Isus obraća direktno svojim učenicima i njima kaže “da budu spremni.“ Samim tim im je neizravno rekao da su oni taj 'rob' i te 'sluge' od kojih očekuje da budu vjerni i razboriti do samog kraja. Zato Matej s razlogom ubacuje ovu izjavu o Gospodinovom robu jer se ona tematski odnosila na situaciju kada je Isus, prema usporedbi, već postavio tog 'roba' neposredno prije svog odlaska.

Zanimljivo je da je Luka zapisao situaciju gdje Isus govori kako će “postaviti“ tog roba, dok Matej spominje situaciju gdje je rob već “postavljen“. Dok Luka doslovno iznosi Isusovu izjavu u kontekstu vremena kada je ona izrečena citirajući Isusa koji spominje roba "kojega će njegov gospodar postaviti", Matej najvjerojatnije uzima slobodu u izražavanju jer opisuje situaciju koja je već u tijeku, gdje je taj rob već postavljen jer piše:

"... kojega je njegov gospodar postavio".

On time dovodi Isusove savjete o bdijenju i čekanju u izravnu vezu sa tadašnjim apostolima i starješinama koji su trebali ustrajno čekati dolazak svog Gospodara. Dok ga budu čekali morali su biti svjesni svoje uloge u skupštini u kojoj je među njima izabrao i postavio nadglednike koji će drugima davati duhovnu hranu u pravo vrijeme, odnosno koji će tu duhovnu hranu davati kroz cijelo to razdoblje čekanja.

Kad se uzme pravi kontekst onda se iz svega ovoga može vrlo jasno vidjeti da je Isus, spominjući svog 'roba', govorio o nadgledničkoj službi u koju je najprije postavio svoje apostole, a preko njih i ostale starješine u tu službu pastira i učitelja. Od svih njih se očekivalo da budu vjerni i razboriti u svojoj ulozi i svjesni toga da se među njima s vremenom mogu pojaviti i oni koji će zaspati u čekanju misleći kako će on vjerojatno kasniti. Kroz cijelu povijest je bilo onih koji su bdjeli i čekali Isusa te davali slugama duhovnu hranu u pravo vrijeme. Oni se još uvijek nalaze u raznim kršćanskim zajednicama i samo Isus može znati tko su ti koji su udovoljili njegovim uvjetima.


Argument 3 – Stražarska kula kaže:

“Kad je govorio o znaku svoje prisutnosti, rekao je da će preko vjernog i razboritog roba davati svojim slugama “hranu u pravo vrijeme“ (Matej 24:45-47). On preko tog vjernog roba hrani svoje prave sljedbenike u ovom vremenu kraja“ (str. 20. odl. 2).

Watchtower 'pravo vrijeme' dovodi u vezu sa vremenom kraja povezano sa 1914. godinom. No, kad je Isus spomenuo 'pravo vrijeme', da li je mislio na vrijeme “treće straže“ pred sam kraj ili na cijelo vrijeme čekanja njegovog dolaska? U jednom članku je bilo rečeno za Istraživače Biblije da su:

“... bili i ’mudri‘, jer su spoznali da je tada [kad su se oni pojavili] bilo pravo vrijeme za dijeljenje hrane.“ (Stražarska kula, 15.5.1995. str.16. odl.5).

Ovom izjavom se željelo reći kako do tada nije bilo "pravo vrijeme" za dijeljenje točno određene duhovne hrane, a samim tim da je bilo nemudro od drugih robova prije njih što su se trudili u svoje vrijeme biti budni i čekati Kristov dolazak. Sada po novom tumačenju također ispada da je "pravo vrijeme" samo vrijeme posljednjih dana u kojima mi živimo i da stoga nije bilo razumno očekivati pojavu tog Gospodinovog roba dok on ne bude postavljen u vrijeme koje je Isus navodno odredio, a to je 1919. godine. Međutim, u kontekstu Isusovih savjeta, opomena i usporedbi se vidi da on već tada prije svog odlaska priprema svoje učenike na njihovu ulogu. Stoga su oni znali što je Isus mislio kad je spomenuo pravo vrijeme. Taj izraz ne ukazuje na posljednju ili zadnju etapu čekanja nego se odnosi na razborito razlučivanje po kojem 'robovi' trebaju znati određivati kada je pravo vrijeme za određenu duhovnu hranu kroz cijelo vrijeme čekanja.

Jedino ispravno biblijsko gledište Watchtowera je argument da ‘Gospodinovog roba’ iz Isusove izjave može predstavljati samo onaj tko je postavljen s zadatkom da drugim slugama služi u svojstvu onoga koji brine za njihovo duhovno prehranjivanje, tako da otpadaju svi oni (braća i sestre) koji nikada nisu bili imenovani da se “posvete poučavanju o riječi Božjoj” (Dj 6:4). No, tko je sve uključen u duhovno prehranjivanje - da li samo nekolicina ili svi starješine? Budući da je usmeno poučavanje bila direktna metoda koju je Isus koristio, a koja se kao takva mogla provoditi samo po skupštinama, onda je bilo razumljivo da Isus nije postavio ljude koji će služiti daleko od očiju njegovih sljedbenika iza zatvorenih vrata te pisati poslanice i propovijedi koje će drugi starješine samo pročitati i proslijediti na svojim sastancima. Takva metoda nije ni bila uvedena u prvom stoljeću, tako da nema nigdje osnove da je tog 'roba' sa tim zadatkom trebalo predstavljati samo nekolicina (velikoj većini potpuno nepoznatih) ljudi koji će služiti iz jednog distributivnog centra. Vodeće je tijelo očito napravilo samo djelomičnu promjenu svog pogrešnog gledišta kako bi sa novim pogrešnim tumačenjem zadržalo svoj status jedinih istaknutih starješina sa tim zadatkom. 

Apostol Pavle je kao starješina i nadglednik ispunio svoju ulogu tako što je druge vjernike najprije hranio mlijekom, a kasnije tvrdom hranom. On se pokazao kao Gospodinov rob koji je vjerno i razborito upravljao Božjom Riječi (1.Ko 3:2; Heb 5:12). Stoga su sve generacije kršćana do sada trebale imati mogućnost da ih se preko takvih robova u pravo vrijeme poučava, savjetuje, opominje, ukorava, upozorava, hrabri, tješi i izgrađuje u vjeri kroz pouku iz Božje Riječi. Nažalost, mnogo kršćana je zanemareno od strane nevjernih Kristovih zastupnika, pa su bili i ostali duhovno neishranjeni – bez prave vjere i nade i potrebe da budno čekaju Kristov dolazak u svoje vrijeme.

Svi kršćani su trebali živjeti u očekivanju Kristovog dolaska u slavi pa su svoje vrijeme življenja trebali smatrati sastavnim dijelom posljednjih dana (koji su podijeljeni u tri noćne straže), kao što su to smatrali i sami apostoli u svoje vrijeme. Samo tako su mogli ostati budni i jaki u vjeri. Da su propovijedali kako će posljednji dani nastupiti tek s trećom stražom, onda bi to bilo suprotno Isusovoj izjavi da nitko ne može znati kad će taj dan doći. Apostoli i ostali imenovani muževi su mogli Isusove riječi o 'Gospodinovom robu' primijeniti na sebe, jer je Isus u nekim usporedbama govorio o tom 'robu' kojeg on postavlja u službu prije svojega odlaska, a ne o 'robu' koji se još nije ni pojavio na zemaljskoj sceni, a kojega će on postaviti u neko buduće vrijeme nakon smrti apostola. Da je Isus mislio to reći, onda bi oni znali da ne trebaju njega čekati za vrijeme svog života, odnosno za vrijeme prve straže. Budući da to nije rekao, onda su oni sebe smatrali tim 'Gospodinovim upraviteljem' koji treba postupati vjerno i razborito i truditi se da Isusovim slugama daju duhovnu hranu u pravo vrijeme.

Watchtower priznaje da su apostoli i drugi starješine u prvom stoljeću to činili, ali tvrdi da Isus, kod spominjanja 'vjernog i razboritog roba', ipak nije mislio na njih nego na istaknute ljude koji su povezani s Društvom Watch Tover od 1919. godine. Koji je njihov argument?


Argument 4 – Stražarska kula kaže:

“Koju su ulogu trebali preuzeti apostoli? Kako se približavala Pedesetnica 33. godine, tako je postajalo sve jasnije da će apostoli preuzeti “nadgledničku službu“ (...) Tako je Isus ukazao na to da će njegovi apostoli pripadati maloj skupini koja će davati duhovnu hranu mnogima“ (...). Kao i u prvom stoljeću, Isus je opet trebao organizirati malu skupinu kršćana preko koje će hraniti mnoge. (...). Kad je govorio o znaku svoje prisutnosti, rekao je da će preko vjernog i razboritog roba davati svojim slugama “hranu u pravo vrijeme“. (...).

Jesu li Istraživači Biblije koji su djelovali prije 1914. bili Kristovi zastupnici preko kojih je on hranio svoje ovce? Nisu. (...) Stoga se vjerni rob sastoji od male skupine pomazane braće (povezane sa društvom Watchtower) koja (od 1919.g.) izravno sudjeluje u pripremanju i dijeljenju duhovne hrane tijekom Kristove prisutnosti.“ (str.16-19. odl. 7,12,14,16,18; str.20-22. odl.2,10).

Ovim se želi dokazati kako je Isus u 1. stoljeću za dijeljenje hrane postavio apostole, koji su služili u “nadgledničkoj službi“, dok je u 20. stoljeću postavio upravno tijelo Watchtowera sa predsjednikom na čelu koji služe u toj istoj službi ali pod službenim nazivom “vjerni i razboriti rob“. Time se tadašnje upravno tijelo Društva pokušava izjednačiti s grupom apostola na kojima je Isus utemeljio svoju skupštinu, s naglaskom da je Isus sada ponovo utemeljio svoju Skupštinu, ali na temeljima društva Watchtower.

Međutim, apostoli su svoju nadgledničku službu, koja je izmeđuostalog zahtijevala dijeljenje duhovne hrane drugima, prenosili na sve starješine po svim skupštinama kako bi i oni davali tu hranu, dok su predsjednik Upravnog tijela i sadašnje Vodeće tijelo tu ulogu sa tim zadatkom organizirali na način da su odgovornost hranjenja oduzeli drugim starješinama i zadržali je samo za sebe, a između braće izabrali pojedince koji služe u odboru za pisanje, kako bi samo oni istraživali Bibliju i pisali članke u obliku duhovne hrane. Time su umanjili vrijednost hranjenja usmenim poučavanjem kojeg su koristili Isus, apostoli i ostali starješine. Ujedno su time oduzeli odgovornost da se svaki starješina vidi u toj ulozi Gospodinovog roba koji bi se trebao u službi svog Gospodara ispravno koristiti Božjom Riječi u smislu davanja ispravne duhovne hrane drugim slugama (2.Tim 2:15).

Ovo novo gledište pokušava svoju potporu naći u učenju da se dvanaest prijestolja koja je Isus obećao apostolima odnosi na sve pomazanike do danas, njih 144000 koji će vladati s Kristom, a ne na sve starješine, pa je samim tim bilo lako novovremenog Gospodinovog roba odvojiti od ostalih starješina tvrdnjom kako je obećanje dano tom robu isto ono koje je Isus dao apostolima jer su  svi zajedno pomazani da sjede na prijestoljima i vladaju s Isusom. U vezi toga su napisali:

“Kada Isus daje vjernom robu drugi zadatak, odnosno kada ga postavlja “nad svom imovinom svojom”? Isus je rekao: “Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svom imovinom svojom” (Mat. 24:46, 47). Zapazi da će Isus dati robu taj drugi zadatak nakon što dođe i nađe ga “da tako radi”, odnosno da savjesno dijeli duhovnu hranu. (…)

Da li vjerni rob dobiva veću nagradu na nebu od ostalih pomazanih kršćana? Ne dobiva. Nagradu koja je u nekom trenutku obećana maloj grupi ljudi na koncu mogu dobiti i drugi. Na primjer, prisjetimo se što je Isus rekao jedanaestorici vjernih apostola u noći prije svoje smrti. (Pročitaj Luku 22:28-30.) Isus je toj maloj grupi obećao divnu nagradu zato što su bili vjerni. Oni će sjediti s njim na prijestolju i kraljevati. No godinama kasnije Isus je rekao da će svih 144 000 pomazanih kršćana sjediti na prijestoljima i vladati s njim (Otkr. 1:1; 3:21). Slično tome, u Mateju 24:47 obećao je da će mala grupa ljudi — pomazana braća koja sačinjavaju vjernog roba — biti postavljena nad svom njegovom imovinom. No zapravo će svih 144 000 pomazanih kršćana biti postavljeno nad svom Kristovom imovinom (Otkr. 20:4, 6).“ (str. 24,25)

Međutim, kad je Isus rekao apostolima da će sjediti na dvanaest prijestolja i suditi narodu Izrael, onda su ga oni u kontekstu svega onoga što im je govorio o Božjem kraljevstvu mogli razumjeti da im govori u doslovnom smislu gdje Izrael ne predstavlja sve narode. Tih dvanaest prijestolja su bila prva mjesta do Krista u obnovljenom kraljevstvu Izrael i nisu predstavljala 144000 prijestolja (Lk 22:28-30; Dj 1:1-6). Ono što je Isus obećao njima kao maloj grupi se razlikuje od uloge koju će imati drugi pomazanici. Zajedničko je to što će svi vladati s njim ali samo će apostoli sjediti na prvih dvanaest prijestolja i tako biti postavljeni nad Isusovom imovinom koja će uključivati narod Izrael. No, u proširenom smislu Izraelsko građanstvo dobivaju ljudi iz svih drugih naroda koji se priključuju Božjem izabranom narodu. Oni će živjeti unutar granica svog naroda i imati svoju upravu (prijestolja) koja će biti podređena Isusu i apostolima. Stoga svi zajedno, i apostoli i ostali vjerni upravitelji spadaju u jednu te istu grupu koja će biti postavljena nad cijelom Isusovom imovinom (Izrael i ostali narodi).

Kad je Isus 'vjernom robu' obećao da će ga postaviti nad cijelom svojom imovinom, onda je razumljivo da svi oni predstavljaju tog Gospodinovog roba, s tim da će svaki od njih imati udjela u upravljanju jednim dijelom novog svjetskog poretka. Stoga nema smisla tvrditi da Gospodinovog roba čine samo mala grupa nadglednika koji služe u Vodećem tijelu društva Watchtower i da u tu grupu ne ulaze apostoli. Prema teme, ako je Isus nešto obećao grupi koja predstavlja njegovog 'vjernog roba' onda ne možemo iz te grupe izbaciti apostole. S druge strane, ono što je obećao apostolima kao maloj skupini unutar grupe 'vjernog roba' se ne odnosi na sve koji će imati udjela u kraljevanju s Kristom, nego samo na apostole.

Osim toga, vladanje s Kristom nad narodima nije isto što i obećanje dano vjernim članovima skupštine kojima je Isus rekao da će im dati da sjednu na njegovo prijestolje (Ot 3:21). Sjediti na Isusovom prijestolju je nagrada koju će svi primiti jer Isus to nije obećao samo jednoj maloj grupi ili samo toj skupštini kojoj se obraćao. On je tada rekao: “Onome tko pobjedi…“, što uključuje sve ljude koji svojom vjerom pobjeđuju svijet kojim vladaju grijeh i smrt. Njima tj. svim vjernima, u što spadaju i 144000 je tom prilikom potvrđeno obećanje da će dobiti vlast nad grijehom i smrću, a to znači sjediti s Kristom na njegovom prijestolju i tako dijeliti s njim njegovu slavu i pobjedu nad grijehom i smrću. To je obećao svima, ali samo će izabrani među njima kraljevati s Kristom i nad ljudskim društvom (Ri 5:17; 2.Ti 2:10-12).

Prema tome, besmisleno je tvrditi da je Gospodinovog roba predstavlja samo ta mala grupa muževa koji od 1919. godine upravljaju društvom Watchtower jer bi to, u kontekstu onoga što je obećano vjernom robu, značilo da će samo oni biti postavljeni nad cijelim Isusovim imanjem u Kraljevstvu, odnosno nad cijelom njegovom Skupštinom. Time bi oni dobili puno veće ovlasti od apostola koji po novom tumačenju ne spadaju u grupu označenu kao 'vjerni rob'. Stoga se ovim novim tumačenjem upravitelje društva Watchtower nesvjesno uzdiže iznad apostola čime se i dalje ustraje na mišljenju kako je Isus ponovno formirao svoju Skupštinu, ali ovaj put ne na temeljima apostola nego na temelju Vodećeg tijela koje je izraslo iz upravljačkog odbora Društva Watchtower i to na način koji nije uključivao vidljivo djelovanje svetog duha kao što je to bilo 33. godine. Za mene je takvo gledište besmisleno jer se ne uklapa u biblijski i povijesni kontekst. Evo kako Watchtower to argumentira.


Argument 5 – Stražarska kula kaže:

“[Isus je] ukazao da će njegovi apostoli pripadati maloj skupini kršćana koja će davati duhovnu hranu mnogima. (str.16. odl.5)

“... No, krajem 1. stoljeća situacija se promijenila. (...) Na Zemlji (nakon smrti apostola) nije bilo nikoga tko bi na sustavan, organiziran način dijelio duhovnu hranu.“ (str.18. odl.12,14).

Watchtower priznaje da je Isus između svojih učenika izabrao neke muževe preko kojih je davao duhovnu hranu mnogima. Smatra da je to učinjeno po principu kada je Isus umnožio hranu, pa ju je dao svojim apostolima da je razdijele velikom mnoštvu ljudi (str. 15,16. st. 3,5,7). Točno je da su u početku samo apostoli hranili mnoge u Jeruzalemu, Judeji i Samariji, ali to je trajalo kratko. Kasnije su njihovu nadgledničku službu u tim i ostalim lokalnim skupštinama preuzeli drugi starješine.

Apostol Pavle je uskoro započeo sam obraćati ljude iz drugih naroda i tu osnivao skupštine koje je prepustio imenovanim starješinama. Biblija pokazuje da su sve starješine trebale na sebe preuzeti tu istu odgovornost da hrane mnoge. Nije bilo sustavnog, organiziranog načina kojeg danas prakticira vodstvo Jehovinih svjedoka. Naime, apostoli nisu u Jeruzalemu organizirali grupu muževa koja bi pod njihovim nadzorom pisali pisma i poslanice koje bi umnožavali i slali po svim tadašnjim skupštinama. Nisu imali ni školu za istraživanje Biblije kao što su je imali Židovi. Židovi su imali učitelje koji su organizirali škole za tumačenje Zakona, a kasnije i Mišnu koja je bila zbirka komentara koji dopunjuju biblijski zakon, a temeljila se na objašnjenjima rabina nazvanih tanaiti (učitelji). Kršćani su tek u 2. stoljeću pod utjecajem filozofskog promišljanja osnivali takve škole za istraživanje Biblije ali bez centralnog autoriteta.

Osim toga, starješine nisu od apostola dobivali pisani materijal kojeg su trebali samo proslijediti svojim vjernicima u skupštini, nego su nad sobom imali Isusa kao poglavara skupštine i Božju riječ kojom su trebali hraniti članove tih lokalnih skupština. Apostoli su samo poslužili kao temelj skupštine i nakon njihove smrti ih nitko više nije trebao zamijeniti u tom svojstvu kao ni Mojsija. Iako su umrli, ostala je Kristova nauka koju su oni pripremili za sve kršćane, pa tako i za današnju generaciju. Tom pripremljenom hranom kao osnovnim sastojcima za sve propovijedi se trebaju služiti svi starješine kod dijeljenja hrane. Starješine su bili zaduženi da se sami hrane iz Božje Riječi i da je koriste kao hranu koju će redovito i u pravo vrijeme davati na obroke. Glavni sastojci hrane su već bili pripremljeni i kao takvi uvrštena u Sveto Pismo, a oni su je uzimali i davali vjernicima. Zato je Isus rekao:

“Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi!“ (Mt 24:46)

Kad je pod vodstvom brata Rutherforda starješinama oduzeta ta odgovornost onda je Upravni odbor (kasnije Vodeće tijelo) na sebe preuzelo jedinstvenu ulogu Gospodinovog roba, dok je službu starješina svelo samo kao alat u svojim rukama čime im je oduzeta njihovu ulogu da u svojim skupštinama predstavljaju tog istog roba. Zato, kad starješine u Vodećem tijelu kažu da ostali starješine u svojim skupštinama ne sudjeluju izravno u dijeljenju duhovne hrane onda i te kako griješe jer ne vide da su upravo starješine taj rob-upravitelj kojeg je Isus postavio u svojoj skupštini. Oni kao da ne žele to prihvatiti pa smišljeno prikrivaju tu istinu tako da su za starješine napisali:

"[Starješine] poučavaju (1) u službi od kuće do kuće i (2) u svojim skupštinama... No oni ne sudjeluju u dijeljenju duhovne hrane braći i sestrama diljem svijeta." (str. 22.st.9)

Ova rečenica je s razlogom ovako postavljena kako se starješine ne bi moglo povezali s upraviteljem kojemu je prvenstveni zadatak poučavati skupštinu direktno iz Božje Riječi. Kao što se vidi, u ovoj rečenici je njihovo poučavanje po skupštinama postavljeno u drugi plan tako da je njihova uloga najprije dovedena u vezi s poučavanjem od kuće do kuće, što rade i ostali Jehovini svjedoci, a zatim sa poučavanjem u skupštini. Time se njihovo osobno (lice u lice) poučavanje u skupštini svodi na nešto što je drugorazredno i sasvim drugačije u odnosu na poučavanje koje iza zavjese daleko od naših očiju i ušiju provode starješine u Vodećem tijelu, a koji nadgledavaju sav pisani materijal koji se treba putem tiskanih izdanja proslijediti po svim skupštinama.

Ako je poučavanje iz Božje Riječi poistovjećeno s dijeljenjem duhovne hrane, onda svatko onaj tko ima službu poučavanja dijeli tu hranu, a ne samo jedna mala grupa starješina. Osnova za pripremanje i dijeljenje duhovne hrane je poučavanje. Onaj tko je postavljen da poučava je taj 'rob', tj. onaj koji upravlja Božjom riječju. On se mora sam hraniti dok čita Božju riječ i razmišlja o njoj u okvirima Kristove nauke kako bi druge mogao poticati i poučavati (1Ti 4:6,13). Osim toga, to što skupštinski starješine ne dijele hranu po cijelom svijetu ne može izbrisati činjenicu da oni i kao pojedinci i kao mala grupa starješina to rade u svojim skupštinama gdje hrane mnoge licem u lice. Čak i apostoli nisu dijelili duhovnu hranu diljem tadašnjeg svijeta, nego su tu odgovornost na sebe preuzeli svi starješine, pa samim tim 'Gospodinovog roba' (robove) sačinjavaju svi starješine po skupštinama.

Kako bi osporili ulogu skupštinskih starješina, Vodeće tijelo njihovu ulogu učitelja pokušava razlikovati od svoje uloge i želi nametnuti starješinama jednu drugačiju sliku kako oni sebe ne bi vidjeli u toj ulozi Gospodinovog roba koji sudjeluje u davanju duhovne hrane. Da bi to nekako ilustrirali oni su u nastavku napisali:

“...među pomazanim kršćanima ima i poniznih sestara, koje nikad ne bi pokušale preuzeti ulogu učitelja u skupštini" (1.Ko 11:3; 14:34). (str.22. odl.9).

Ovim se uspoređivanjem želi reći kako ni starješine ne bi smjeli na sebe preuzeti ulogu 'vjernog i razboritog roba'. Odnosno, ako takve žene ne bi trebale pokušati poučavati skupštinu jer nisu imenovane za učitelje, onda ni starješine ne bi smjele davati duhovnu hranu skupštini jer nisu imenovane za Gospodinovog roba. Ima li to smisla? Naravno da nema. Zato gornja konstatacija nikako ne može biti pravovaljani argument protiv onih starješina izvan Vodećeg tijela koji također mogu preuzeti ulogu učitelja u mjesnoj skupštini kojoj  daju duhovnu hranu kroz duhovnu pouku.

Pavle nije mislio reći da ženama nije dopušteno preuzeti ulogu apostola što se podrazumijeva, nego da ne bi smjele preuzeti ulogu učitelja, tj. onih muževa koji poučavaju i hrane mjesnu skupštinu. Apostola je bilo samo dvanaest i mnogi ih vjerojatno nikad nisu vidjeli, a učitelji su se nalazili u svim skupštinama kao što stoji u 1.Korinčanima 14:34: “Kao i u svim skupštinama (množ.) svetih, žene neka šute, jer im nije dopušteno govoriti“ ili, nije im dopušteno poučavati skupštinu u svojstvu učitelja (starješina). Samim tim, to što žene ne bi trebale preuzeti ulogu učitelja tj. starješina koji poučavaju skupštinu, se nikako ne može uzeti kao argument kojim bi se ustvrdilo kako ni starješine ne bi nikad smjeli pokušali preuzeti ulogu učitelja (upravitelja Božje riječi) koji članovima skupštine u pravo vrijeme daju duhovnu hranu.

Pavle ovdje neizravno kaže da je Isus po svim skupštinama postavio muževe za učitelje, kao što je to bio poznati običaj u židovstvu, gdje su muškarci mogli u sinagogama čitati i tumačiti Božju riječ. Poučavanje iz Božje riječi je temelj svakom učitelju, a ne ljudska riječ koja nije nadahnuta, a koja dolazi iz nekog centra koji nadgledava štamparije i odlučuje o duhovnoj hrani za sve skupštine. Uz pomoć svetog duha svaki starješina treba odlučivati što je u danom trenutku prava duhovna hrana i tako pripremljenu davati je članovima svoje skupštine. Stoga bi svi starješine trebali izravno iz Biblije pripremati duhovnu hranu, a ne neizravno kao posrednici jedne male skupine starješina u sjedištu Watctowera koji su snagom svoje riječi drugim starješinama oduzeli njihovo ovlaštenje koje su dobili od Isusa, a sve kako bi se samo njih kao Vodeće tijelo gledalo u svojstvu Gospodinovog upravitelja Božje riječi. To Isus ne može prihvatiti niti trpiti ali dozvoljava da starješine čuju što 'duh govori skupštinama' kako bi unutar takvih okvira ipak na ispravan način upravljali i davali duhovnu hranu.


Argument 6 - Stražarska kula kaže:

“Uostalom, apostoli – prvi članovi vodećeg tijela – mogli su jasno dokazati da imaju Božju podršku. (...). Zato oni koji su postali kršćani (u to vrijeme) nisu imali razloga pitati se preko koga Krist hrani svoje ovce. No krajem 1. stoljeća situacija se promijenila.“ (str.18. st.12).

“Razmisli na trenutak o pitanju: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob?“ U 1. stoljeću nije bilo razloga postaviti to pitanje. ... apostoli su činili čuda i čak prenosili čudesne darove na druge, pokazujući tako da imaju Božju podršku. Zašto bi onda netko uopće trebao pitati koga je Krist postavio da predvodi skupštinu? No 1914. situacija je bila potpuno drugačija (...) Stoga se na početku razdoblja žetve pojavilo (to) važno pitanje... Usporedba o vjernom robu pružila je odgovor na to pitanje.“ (str.21. odl.7)

Watchtower ovdje tvrdi da se ovo, za kršćane važno pitanje ("tko je vjerni rob"), nije trebalo postavljati u 1. stoljeću jer prvi kršćani nisu imali razloga pitati se preko koga Krist hrani svoje ‘ovce’ budući da je u to vrijeme svima bilo jasno prepoznatljivo da apostoli to čine uz jasna očitovanja svetog duha koji je preko njih činio razna čuda. Samim tim ispada da taj ‘rob’ nije bio postavljen tada jer bi takvo pitanje - “tko je taj vjerni rob“ - bilo suvišno i nije ga trebalo postavljati. No, to ne može biti nikakav pravi argument. To bi bilo isto kao kad bi rekli da se Židovi nisu trebali pitali - 'tko je taj Mesija o kojem govori Pismo' - u vrijeme kad je Isus počeo sa svojom službom, budući da su vidjeli čudesne znakove i sve dokaze koji pokazuju da Isus ima Božju podršku. Takvo pitanje nije bilo suvišno i svatko ga je mogao postaviti radi sebe kako bi dobio potvrdan odgovor temeljen na čvrstim dokazima.

Ako prihvatimo ovaj argument Watchtowera onda izgleda da su kršćani nakon smrti apostola, još od drugog stoljeća kroz cijelu povijest trebali, umjesto Krista, najprije očekivati pojavljivanje i očitovanje tog ‘Gospodinovog roba’ sa novim zadatkom. Isus im je onda trebao dati jasne znakove kako bi tog 'roba' prepoznati po toj novoj ulozi, ali takvih navoda uopće nema osim upozorenja o lažnim prorocima, lažnim kristima, a samim tim i lažnim i zlim upraviteljima (str. 19. st. 18; str. 20. st. 2).

Prema tome ovaj navedeni argument nikako ne može biti dokaz da to pitanje Isus nije postavio za tadašnju generaciju kršćana nego, kako sada tvrde, za neku drugu generaciju koja neće imati priliku vidjeti jasna očitovanja svetog duha koji bi potvrđivao tko je taj “rob“. Treba uzeti u obzir da apostoli i drugi kršćani nisu smatrali da je riječ o nekoj drugoj generaciji koja će se pojaviti daleko nakon njihove smrti. Prvi kršćani su se prema apostolima i drugim nadglednicima u svojim skupštinama postavili kao prema tom 'robu' koji im je davao potrebnu duhovnu hranu u pravo vrijeme jer su vjerovali da žive u posljednjim danima. Oni su očito dobili odgovor na to pitanje – 'tko je taj Gospodinov rob'? Ono što je bila istina za njih bi trebala biti istina i za nas.

Naravno, Watchtower je ovim argumentom nametnuo sebe kao Božju zemaljsku organizaciju i kao jedinu pravu kršćansku zajednicu, pa od vjernika svoje i svih drugih kršćanskih zajednica zahtijeva da u Vodećem tijelu, koje upravlja Društvom za tiskanje vjerske literature, nađu odgovor na Isusovo pitanje i tako prepoznali one koji daju duhovnu hranu u pravo vrijeme. No to nije pravi argument jer Isus nije postavio pitanje koje je trebalo od 1. stoljeću stalno visjeti u zraku dok u dalekoj budućnosti ne postavi tog 'roba'. Isus je ovdje postavio jedno retoričko pitanje na koje su njegovi apostoli trebali dati odgovor svojom vjernom službom. Ako je to pitanje trebalo postati aktualno tek nakon smrti apostola, zašto su onda kršćani, gladni duhovne hrane, uvijek tražili one koji udovoljavaju tom zadatku i njima davali svoje povjerenje? Zar to znači, da ih nisu mogli naći jer nitko od njihovih duhovnih pastira nije davao duhovnu hranu?

U 1. stoljeću se svaki vjernik mogao pitati tko je taj rob kojeg Isus spominje. Naime, oni kojima je u srce bila posijana dobra vijest morali su se pitati da li će imati redovitu 'hranu' i tko će im zadovoljiti njihove duhovne potrebe dok ne dođe Isus (gospodar). Da ne bi odlutali od Krista njima je dan jedan savjet u vezi onih koji će ih predvoditi i duhovno brinuti o njima, pa im je rečeno:

“Budite poslušni onima koji vas predvode i budite im podložni — jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će za to položiti račun — kako bi to činili radosno, a ne uzdišući, jer bi vam to bilo na štetu.“ (Heb 13:17)

Nakon što su dobili odgovor na to pitanje i spoznali da je Isus postavio svog 'roba' da brine o njima oni su se mogu podložiti njihovom vodstvu pazeći da ne slijede čovjeka (roba) nego Isusa. Razlog tome je mogućnost da neki robovi (starješine) zanemare svoju dužnost ili se postave kao duhovni vođe. U toj situaciji su se vjernici trebali više pokoravati Bogu nego čovjeku.

Pitanje koje je Isus postavio je bilo retoričko pa je i sam Isus znao na njega odgovoriti već tada, a posebno kod pregledavanja svojih robova u sedam Azijskih skupština kako bi vidio tko je od njih vjeran i razborit (Ot 1:10 - 3:22). Isto retoričko pitanje je postavio kad je rekao: "kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?" ili ako preformuliramo to pitanje ono bi glasilo “tko je taj moj vjerni sluga. Blago tom vjernom sluzi kad Sin čovječji dođe i nađe vjeru u njega“ (Lk 18:8). Samo je on mogao dati pravi odgovor tko odgovara vjernim slugama i to nakon pregledavanja svoje Skupštine. Vjernih 'sluga' je bilo u sva vremena. On će sigurno naći vjeru na zemlji, ali je pitanje kod kojih će je kršćana naći. Tako će biti i kod ispitivanja ‘roba’ kojeg je on postavio u svojoj Skupštini još u 1. stoljeću. 


Argument 7 – Stražarska kula kaže:

“...No, krajem 1. stoljeća situacija se promijenila. (...) Na Zemlji (nakon smrti apostola) nije bilo nikoga tko bi na sustavan, organiziran način dijelio duhovnu hranu. Međutim, to se trebalo promijeniti. No, pitanje je kada se to trebalo dogoditi. (...) (str.18. odl.12,14).

“...Žetva je svršetak ovog poretka, rekao je Isus (Mat.13:39). Razdoblje žetve započelo je 1914. (...) Nakon 1914. anđeli su počeli skupljati kršćane predočene kukoljem tako što su ih odvajali od pomazanih “sinova kraljevstva“ (str.12. odl.9,10).

“...A onda je 1919. trebalo započeti skupljati pšenicu. Je li tada napokon došlo vrijeme da Krist postavi svog zastupnika ('vjernog i razboritog roba') koji će na organiziran način dijeliti duhovnu hranu? Da, tada je došao trenutak za to!“ (str.19. odl.17).

Watchtower smatra da je Isus svog 'vjernog roba' trebao postaviti u službu tek u vrijeme žetve kada je trebalo sakupiti pšenicu i odvojiti je od kukolja. Prije se smatralo da je žetva bila od 1874. do 1914. pa se C.T. Russella moglo smatrati 'vjernim robom'. No, sada ga se više ne smatra tim 'robom' jer je po njihovom tumačenju žetva započela 1914. i završila 1919. godine nakon njegove smrti, kada je kukolj po njihovom tumačenju bio iščupan i svezan u snopove (str. 12. st. 9; str. 18. st. 13,14). No, takva slika za sobom povlači nekoliko verzija koje se nikako ne uklapaju u Isusovu priču.

Prije svega Watchtower tvrdi da 'pšenicu' predstavlja samo 144000 članova. Ako je tako onda je Sin čovječji u svojoj ruci imao točno određeni broj 'sjemena' koje je trebao posijati na svoju njivu, što znači da je Isus kao sijač morao najprije izbrojiti točan broj sjemenki i onda ga iz godine u godinu posijati po nekim svojim parcelama. Teško je zamisliti da su apostoli mogli Isusa shvatiti na taj način jer se zna kako se sije pšenica i da sijač nikada unaprijed ne broji sjeme pšenice koje je toliko brojno da se s njim može pokriti cijeli svijet (Kristova njiva). Budući da takvo tumačenje nije u skladu s apostolskim viđenjem i razumijevanjem, ono predstavlja problem i postavlja niz daljnjih nelogičnosti. No, Isus takvo nešto uopće nije spomenuo, niti postoji nikakav prihvatljivi razlog da se to poveže sa sijačem i sijanjem sjemena. Sijači su u ono vrijeme u svojim vrećama imali dovoljno sjemena kojim su mogli prekriti cijelo polje. Zamislimo da je Isus posijao veliku količinu sjemena pšenice i da je ona izrasla u velikom broju, a da je onda izabrao samo 144000 prvih zrelih klasova koje je spremio u svoju žitnicu, dok je ostalo klasje odbacio zajedno sa kukoljem. Apostoli očito nikad nisu mogli ovu usporedbu promatrati na taj način.

Tko onda predočava 'pšenicu'? Treba najprije vidjeti kako je Isus to objasnio apostolima i kako su oni to mogli razumjeti u svjetlu tadašnjeg vremena? Budući da je Isus sve Židove kao djecu Abrahamovu smatrao “sinovima kraljevstva“ među kojima su se pojavili sinovi Zloga, onda su apostoli mogli razumjeli da je u ovoj usporedbi Isus govorio o pravednim i nepravednim osobama među Božjim narodom. Sinovi kraljevstva su bili svi koji su bili u savezu s Bogom kao njegova djeca. Oni su trebali donositi plod pravednosti. Međutim, ukoliko su dozvolili Sotoni da ih učini zlim i besplodnima, onda su postajali sinovi Zloga. Kad je nevjernim Židovima rekao da će “sinovi kraljevstva biti izbačeni iz kraljevstva van u tamu“, onda je mislio samo na one Židove koji sebe smatraju sinovima kraljevstva (Abrahamovom djecom), ali koji svojom besplodnom vjerom dokazuju da su sinovi Zloga (Mt 8:12; vidi Iv 8:39,44).

Apostoli su znali da tu nije bilo mjesta nekom drugom tumačenju gdje bi sinovi kraljevstva bili samo jedna mala odabrana grupa ljudi unutar istaknute svećeničke klase, nego da je riječ o svim ljudima među Božjim narodom. Stoga je Isus objasnio apostolima da će se nešto slično desiti s njegovom Skupštinom. Polje je svijet, odnosno svi ljudi ovog svijeta kojima se u srca sije sjeme kraljevstva. Prihvaćanjem vjere u Isusa mnogi ulaze u savez za kraljevstvo čime postaju sinovi kraljevstva ili Božja djeca. Isus nije mislio na jednu malu grupu između kršćana, nego na sve koji povjeruju u njega. Samo tako su ga apostoli mogli razumjeti.

Oni po tom savezu postaju članovi njegove Skupštine koja je njegovo kraljevstvo nad kojim on ima vlast od 33. godine, kada je svetim duhom pomazao i posvetio tu skupštinu. Stoga svi kršćani, kao nekad Židovi, mogu sebe smatrati sinovima kraljevstva (klasjem pšenice) koji su preko Isusa ušli u savez s Bogom. No pšenica bi trebala donositi prepoznatljivi plod pravednosti i po tome bi se razlikovala od onih koji samo tvrde da su kršćani, a na Isusovoj njivi rastu bez ploda, poput kukolja. To su sinovi Zloga koji predočavaju one kršćane koji “druge navode na grijeh i one koji čine bezakonje“. Njih će se trebati potpuno iščupati i izbaciti iz kršćanske Skupštine tj. iz Isusovog kraljevstva prije nego on uspostavi svoje 1000-godišnje kraljevstvo (Mt 13:41; Kol 1:13).

Zato bi se na sve prave kršćane trebalo gledati kao na pšenicu. Zanimljivo je da čak i članovi odbora za pisanje, kad se na trenutak oslobode ustaljenih tradicionalnih razmišljanja, slažu s ovim, pa su u izdanju Stražarske kule od 1.11.1993. str.32 napisali:

“Isus je, objašnjavajući ovu parabolu, rekao da je on sam čovjek koji je posijao ”dobro sjeme“ — prave kršćane. Neprijatelj je Sotona, koji je po pšenici posijao ”kukolj“ — pobrinuvši se za prodiranje lažnih kršćana u skupštinu. Isus je dopustio da lažni i pravi kršćani postoje istovremeno — ali samo do žetve. Tada će biti odvojeni (Matej 24:36-44). (…) Isus je rekao da je žetva ”pošljedak ovoga vijeka [”svršetak sustava stvari“, NW]“. Budući da živimo u svršetku sadašnjeg svjetskog sustava stvari, sada mora biti vrijeme žetve! Zato sigurno usljeđuje odvajanje pravih kršćana od lažnih.“

U ovom se članku spominje svijet kršćanstva u kojem se nalaze pravi i lažni kršćani. To je u biti ispravno razumijevanje u onom svom izvornom širem kontekstu jer se pšenicu ne ograničava na unaprijed određeni broj. Međutim, ovakvo razumijevanje se prezentira samo ljudima izvan naše zajednice, dok se u člancima za zajedničko proučavanje prezentira uži kontekst po kojem se ustraje na jedinstvenom učenju o 144000 i na tvrdnji da je žetva započela 1914. godine, ali za takvo tumačenje se ne može naći potvrda jer i dalje postoje kontaverze. Naime, Stražarska kula tvrdi da pšenicu (144000) tvore mnogi koji su rođeni i kršteni nakon 1919. što znači da su oni naknadno posijani i požnjeveni te uvedeni u žitnicu, a to se nikako ne uklapa čak ni u njihovo vlastito tumačenje.

Da li je onda žetva mogla započeti 1914. sa čupanjem kukolja ako još nije bilo završeno vrijeme sjetve pšenice? To nema nikakve logike. Ako je žetva započela 1914. godine onda je u to vrijeme završeno vrijeme Božje milosti jer se više ništa nije moglo promijeniti. Ako je žetva započela, pšenica je jasno bila raspoznatljiva tako da se nije moglo očekivati da će se ona pretvoriti u kukolj. To potvrđuje i Watchtower kada kaže u Stražarskoj kuli od 15.3.2010. str.21, gdje stoji:

“Isus nije rekao da će pšenica postati kukolj, nego da je kukolj posijan među pšenicu.“

Ako ćemo tvrditi da je pšenica vezana za broj od 144000, onda je s početkom žetve taj broj 1914. godine bio konačan i nitko se više nije mogao naknadno prezentirati u tom svojstvu. Po Isusovim riječima sakupljanje pšenice započinje nakon što je iščupan sav kukolj i označen za uništenje. Do tada je pšenica trebala sazreti. No, kako je moglo započeti to skupljanje pšenice ako se još nisu ni rodili neki koji su desetljećima kasnije počeli tvrditi da su oni ta pšenica (ili pomazanici). Ako su se oni kasnije rodili, a samim tim i kasnije primili u svoja srca vjeru u Krista, onda je sjetva pšenice trajala i nakon započete žetve. Tako ispada da se nakon započete žetve i skupljanja pšenice nije moglo naći dovoljno klasja pšenice, pa je Isus morao naknadno ponovno posijati nekoliko stotina ili tisuća sjemenki koja je naknadno trebala uzrasti kako bi se popunio njen broj. To opet nema smisla niti se može uklopiti u nastavak ove priče. Naime, do 1931. godine su se svi kršteni unutar zajednice Jehovinih svjedoka smatrali pšenicom koja ulazi u taj broj. Godinama se govorilo da je posljednji klas pšenice do tada skupljen i da se nalazio u skupštini (žitnici), a onda je 2007. u jednom članku to promijenjeno pa se tvrdi kako se i nakon 1931. godine ipak nastavilo traženje i sakupljanje pšenice. U tom članku se kaže:

“...tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16,17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv. (...). Godine 1919. započela je “žetva zemaljska”, koja uključuje i sakupljanje posljednjih pomazanika (Otkrivenje 14:15,16). Od kraja 1800-tih do 1931. glavni cilj službe propovijedanja bio je sakupljanje preostalih članova Kristovog tijela.“ (Stražarska kula, 1.5.2007. str. 30).

Watchtower ovdje tvrdi da je sakupljanje pšenice započelo krajem 19. stoljeća, a znamo da se sakupljanje ne može odvijati prije žetve, koja je po njima započela 1919. godine nakon čega je samo nastavljeno sakupljanje posljednjih članova pšenice (pomazanika). Očito se ovakvim tumačenjem ne može potvrditi da je žetva započela čupanjem kukolja 1914-te godine, niti da se 1919. godine pristupilo žetvi pšenice. Isus je rekao svojim anđelima da ne čupaju kukolj nego da puste da

“oboje raste zajedno do žetve, a u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Skupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a zatim skupite pšenicu u moju žitnicu!” (Mt 13:30)

Treba uzeti u obzir da žetva ne započinje odmah čim se može raspoznati pšenicu od kukolja. Odnosno, ako se tvrdi da je početkom dvadesetog stoljeća napokon bilo jasno vidljivo tko je tko u svijetu kršćanstva, to ne mora značiti da je odmah morala započeti žetva. Ako su se pravi kršćani mogli prepoznati po svojim kršćanskim obilježjima, od njih se i dalje trebala očekivati ustrajnost do samog kraja, odnosno do Isusovog dolaska (Mt 24:13). Zato je Isus tražio od svojih slugu (anđela) da ne čupaju kukolj kako ne bi zajedno s njim iščupali i pšenicu. Trebalo je pustiti da i dalje jedni i drugi rastu zajedno do samog kraja obilježavanja jer se žetva treba obaviti u točno određeno vrijeme i ona obično traje kratko. Međutim, po gledištu Watchtowera se može reći da je žetva kukolja trajala kratko (od 1914. - 1919.), dok se žetva i skupljanje pšenice od 1919-te godine produžilo na skoro sto godina.

Isus spominje dva vremenska razdoblja koja idu jedan za drugim. Prvo razdoblje je vrijeme sjetve i rasta, odnosno “vrijeme do žetve“, a drugo razdoblje je “vrijeme žetve“. Vrijeme sjetve i rasta odgovara dužem vremenu Božje milosti, dok je vrijeme žetve jedno kraće vrijeme skupljanja i odvajanja kršćana jednih od drugih odmah nakon što je isteklo vrijeme milosti. Kad počne žetva, onda se za ljude više ništa ne može promijeniti jer piše:

“Tko je nepravedan, neka i dalje čini nepravdu. (...). A tko je pravedan, neka i dalje čini pravdu. (...). Evo, dolazim brzo i donosim plaću, da platim svakome prema djelu njegovu“ (Ot 22:11,12)

Vrijeme milosti ističe svima u isto vrijeme, ali po njihovom tumačenju, to nije tako. Ukoliko je do 1919. godine iščupan sav kukolj i svezan u snopove da se spali, onda je tada trebalo za sve lažne kršćane isteći vrijeme milosti. Pšenica bi bila jasno prepoznatljiva i ne bi bilo problema u jednom kratkom vremenu svu je požnjeti i unijeti u žitnicu.

U povezanosti sa ovom žetvom o kojoj je Isus govorio apostolima, on je tu sliku prikazao apostolu Ivanu u jednoj viziji koju je ovako opisao:

“I jedan drugi anđeo izašao je iz hramskog svetišta vičući na sav glas onome koji sjedi na oblaku: “Zamahni srpom svojim i žanji, jer je došao čas da se žanje, zrela je žetva zemaljska!” I onaj koji sjedi na oblaku zamahnuo je srpom na zemlju i zemlja je bila požnjevena.“ (Ot 14:15,16)

Ovaj događaj ide nakon jedne objave dobre vijesti koja uključuje činjenicu da je došao “čas suda“ (Ot 14:6,7). Žetva očito započinje sa tom objavom kojom započinje Božji sud. No, da li je taj sud mogao započeti 1914. godine? Točno je da su kršćani povezani s društvom Watchtower prije i nakon 1914. godine počeli objavljivati da je došao čas suda, ali se pokazalo da ta objava nije bila usklađena s anđeoskom, pa se više puta pokazala preuranjenom. Tako su npr. još u tom početnom razdoblju svoje propovjedničke aktivnosti preko svojih glasila svijetu objavljivali da će kraj nastupiti 1925. godine. No čas suda ni tada nije došao, a niti kasnije kad se objavljivalo da će doći oko 1975., a najkasnije do 2000. godine, do kada će izumrijeti naraštaj ljudi koji je doživio 1914. godinu. Da li onda tu anđeosku objavu o času suda mogu u svoje vrijeme prenijeti članovi Vodećeg tijela, jer se sa svakom sljedećom njihovom objavom može dovesti u pitanje njihova riječ koja je već izgubila vjerodostojnost zbog dosadašnjih preuranjenih objava?

Prema prvim očekivanjima Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka) žetva je trebala završiti 1914. godine jer je po tadašnjem tumačenju ona započela 40 godina ranije, odnosno 1874. No, kada kraj nije došao, oni su nakon 1919. godine pod vodstvom predsjednika Društva J.F. Rutherforda započeli posebnu kampanju propovijedanja koje po prirodi zadatka odgovara nastavku sjetve i rasta, a ne žetvi i sakupljanju pšenice, tako da i to govori o kontradiktornosti i zbunjujućem tumačenju. Takva aktivnost u vezi propovijedanja dobre vijesti bi bio samo nastavak 'sijanja' koje je započelo u 1. stoljeću, što se ne uklopa u logičan slijed događaja. Zbog nastavka 'sijanja' može izgledati da su anđeli 1914. godine postupili protivno Isusovom nalogu, tj. da su započeli odvajati kukolj prije nego je nastupilo pravo vrijeme za žetvu, odnosno u vrijeme kad se vjerojatno moglo raspoznati žito od kukolja, ali kada klasje još uvijek nije bilo potpuno sazrelo, pa čak i prije nego je na nekom dijelu polja ono uopće i posijano. Ova se nelogičnost pokušava otkloniti tvrdnjom da je 1914. započela žetva kukolja koji se trebao odvojiti od pšenice kako bi se stvorila zajednica kršćana u kojoj prevladava samo pšenica, a da se od 1919. započelo iz svijeta sakupljati pšenicu (ostatak od 144000) koja je ostala na polju i donositi je u očišćenu skupštinu. No, to nije u kontekstu onoga što je Isus govorio.

Pretpostavimo da je žetva zaista započela 1914. godine kako tvrdi Stražarska kula. Početak žetve podrazumijeva da više nema ni sjetve ni rasta. Rast pšenice i kukolja je trebao tada potpuno završiti pa bi svi ljudi u tom vremenu bili označeni i odvojeni jedni od drugih. Isus ne bi smatrao potrebnim da izumre cijela tadašnja generacija pšenice i kukolja i da se pojavi nova generacija ljudi u čija srca će biti posijano sjeme dobre vijesti, kako bi se tek nad njima izvršilo završno razlučivanje tko je pšenica, a tko kukolj. Prema tome, propovijedanje godine milosti ili sijanje dobre vijesti u srca ljudi koje je započelo u 1. stoljeću još uvijek traje. Ono će svoj vrhunac doživjeti kada dvojica proroka počnu objavljivati dan osvete nad kućom Božjom i nad cijelim ovim svjetskim poretkom (Ot 11:1-7; Iz 61:1,2). Kad završi njihovo svjedočanstvo, tada će po Isusovim riječima doći kraj razdoblja Božje “godine milosti“, i započeti “dan suda“ te će anđeli moći pristupiti žetvi, odnosno konačnom odvajanju pšenice od kukolja. To će biti kratko vrijeme završne faze velike nevolje u kojoj će se ljudi slični kukolju jasno označiti kada prime žig divlje zvijeri i stanu na stranu Sotone jer će se odvojiti od pravih kršćana (pšenice) koji će na čelima imati pečat Božji (Ot 9:4; 14:11). Zatim će u kratkom vremenu biti izvršeno sakupljanje 'pšenice' jer će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta...“ u žitnicu tj. u kraljevstvo koje je za njih pripremljeno od postanka svijeta (Mt 24:31,34). Ovakav slijed događaja je u kontekstu Biblije, a ne onaj kojeg zastupa Watchtower. Međutim kad njihovo Vodeće tijelo pokušava svoje (pogrešno) tumačenje staviti u taj kontekst, onda stvara zbunjujuće tvrdnje. Npr. oni kažu:

“No u to vrijeme (početak 20. stoljeća) je bilo mnogo vjerskih zajednica koje su tvrdile da slijede Krista. Stoga je trebalo odgovoriti na važno pitanje: Tko je od njih simbolična pšenica?“ (str. 11. odl. 6)

Ovakvim tumačenjem se daje naglasak na grupu (zajednicu) a ne na pojedince. Ovim se želi reći da su se prije žetve, pšenica i kukolj sami od sebe rasporedili po kršćanskim zajednicama i to uz pomoć brata C.T. Russella i njegovih bliskih suradnika koji su izvršili “zadatak koji bi se mogao usporediti s onim što je radio Ivan Krstitelj“ (str. 11. odl. 6). Pokajnici su se - po toj tvrdnji - pridružili grupi Istraživača Biblije koji su predočavali simboličnu pšenicu koja se već velikim dijelom sakupila u njihovim skupštinama. Kad je Isus navodno došao 1914. da pregleda svoju Skupštinu vidio je da je pšenica (koja je brojila oko 5000 članova) već skupljena unutar te zajednice tako da je svoju pažnju usmjerio samo prema njima kako bi ih dodatno pročistio. Oni su se navodno spremno...

“... podložili Isusovom procesu čišćenja i napravili potrebne promjene. Zbog toga ih je Isus proglasio pravim kršćanima, odnosno pšenicom.“(str.12. odl.8).

“Nakon 1914. anđeli su počeli skupljati kršćane predočene kukoljem, tako što su ih odvajali od pomazanih “sinova kraljevstva“. Kako je sakupljanje napredovalo, tako je razlika između pšenice i kukolja postajala sve očitija“ (str.12. odl.10,11).

Ovakvim tumačenjem se dolazi do zaključka kako je Isus do 1919. godine tražio parcelu tj. grupu ili zajednicu kršćana gdje ima više pšenice, a odbacio sve ostale parcele (zajednice) gdje je bilo više kukolja. To mi uopće ne sliči na žetvu, nego na preuzimanje nadzora nad jednom malom parcelom uz odbacivanje ostalog dijela polja u kojem se pšenica nije mogla naći u potrebnoj količini da bi zavrijedila čišćenje. To se ne slaže sa slikom po kojoj je Isus rekao da je cijelo polje njegovo i da ono predstavlja njegovo područje javnog objavljivanja dobre vijesti o kraljevstvu svim otkupljenim ljudima, dok istovremeno neprijatelj tajno u srca tih ljudi sije kukolj (1.Ti 2:6).

Isus Krist je znao da će se tokom vremena sjetve na svakom dijelu polja nalaziti i pšenica i kukolj. No, Watchtower je to prilagodio sebi, pa ispada da je zajednički rast pšenice i kukolja bio stvar slučajnosti. Naime, ako je na jednom dijelu polja bilo puno pšenice, među kojom su se nalazi pojedinačne stabljike kukolja, onda ispada kao da je Isus samo na taj dio posadio pšenicu gdje je kukolj tu slučajno došao s vjetrom. S druge strane, ako se na ostalom dijelu polja nalazio samo kukolj među kojim se nalazio pojedinačni klas pšenice, onda na tom dijelu nije ni bilo sjetve pšenice nego su ptice ili vjetar slučajno s jednog dijela polja prenijeli sjeme pšenice među kukolj. Tako ispada da je Isus pšenicu posadio samo na jednom malom izabranom dijelu polja i da je 1914. godine svoju pažnju usmjerio upravo na taj dio kojeg je trebalo očistiti od kukolja. Budući da tu nije mogao naći dovoljno stabljika pšenice, kako bi zaokružio broj od 144 000, onda je naredio da se i sa ostalog dijela polja počupa sav kukolj kako bi se pronašao preostali klas pšenice koji se tamo slučajno našao. Ta slika izgleda upravo ovako kad se razmatra tumačenje kojeg Watchtower zastupa i ne može se uklopiti u Isusovu verziju događaja.

Prema tome, ako je po Watchtoweru do 1919. godine izvršeno odvajanje kukolja, onda je svaka kršćanska zajednica, koja je tvrdila da slijedi Krista, trebala do tada biti očišćena, a ne samo jedna mala parcela. Svagdje se trebala vidjeti jasna razlika između pšenice i kukolja. Zašto bi Isus prihvatio samo jednu zajednicu u kojoj je bilo veći postotak pšenice, a time i manje posla za čupanje kukolja, a odbacio sve ostale zajednice sa manjim postotkom pšenice? Ako je cijelo polje trebalo biti očišćeno od kukolja, onda tu više ne igra ulogu omjer po parcelama, jer je trebalo iz svih zajednica samo sakupiti pšenicu u žitnicu. Osim toga, ako je kukolj u roku od četiri i pol godine iščupan i svezan u snopove, što je puno teži i zahtjevniji posao, onda je skupljanje pšenice trebalo biti rutinski posao jer se nakon odvajanja kukolja samo ona nalazila na polju. Zašto se za tako malo posla trebalo odvojiti oko sto godina s tim da taj zadatak još nije završen. Očito nešto ne štima sa ovim tumačenjem jer je sjetva pšenice i kukolja nastavljena do danas. No, po svemu sudeći, žetva se tada nije odigrala jer se i dalje nastavio čekati dan suda kada će svaki pojedinac biti označen kao kukolj ili pšenica prije započete žetve. To znači da još uvijek sve zajednice (skupštine) i dalje tvore kuću Božju koja će biti suđena kad Isus dođe. Tek tada će Isus odvojiti pšenicu od kukolja, i sve pravedne uvesti u svoje kraljevstvo kao priznate članove svoje posvećene Skupštine.

Watchtower tvrdi da je čupanje kukolja i čišćenje bio točno određeni dio zadatka anđela koji su tu žetvu izvršili preko zemaljskih zastupnika, na način da su takve osobe isključili iz skupštine ili ih doveli u situaciju da sami napuste izabranu Zajednicu. To bi značilo da je takav sistem čišćenja ili čupanje kukolja trebao biti prisutan i u ostalim zajednicama. Ako se to nije desilo, onda kukolj uopće nije bio na taj način iščupan sa polja nego je ostavljen da se spali bez da ga se iščupa pa se kroz službu propovijedanja išlo po svijetu kako bi se pronašle preostale stabljike pšenice među obraslim kukoljem. To je onda obrnuti proces gdje se u ostatku kršćanstva najprije tražila i čupala pšenica, da bi se kukolj ostavio u polju kako bi ga se na kraju požnjelo i spalilo. No, ni takva slika ne odgovara onome što je Isus govorio. Watchtower prelazi preko svih ovih nelogičnosti i onda u ovom članku na str. 12. odl. 12. piše:

“Isus je zapovjedio anđelima: “Skupite pšenicu u moju žitnicu!“ (Mat.13:30). Od 1919. odvija se skupljanje pomazanih kršćana u očišćenu kršćansku skupštinu.“

Gdje se pšenica nalazila ako ju je trebalo samo sakupiti nakon što je požnjevena? Izgleda da je po tumačenju Watchtowera od 1800-tih do 1919. godine pšenica požnjevena i sakupljena na neko mjesto kako bi se 1919. godine počela unositi u žitnicu. Od tada se pšenicu (navodne pomazanike) sakupljalo po polju i unosilo u žitnicu sve do 1931. godine. Svi oni koji do te godine nisu bili skupljeni su se izgleda u slijedećim godinama nesvjesno skrivali u skupštini Jehovinih svjedoka i tu ih je trebalo pronaći kad shvate da i oni pripadaju pomazanicima. U tom članku se kaže da su nakon 1935. godine skoro svi novokršteni izražavali da nisu ta simbolična pšenica.

No, u zadnjih nekoliko godina su neki od tih novih kršćana s vremenom počeli tvrditi da su oni ipak ta 'pšenica' i jedini način da ih se raspozna je bio, ne po pravoj vjeri i djelima, nego po tome što su počeli uzimati simbole kruha i vina. Opet čudna situacija. Pšenica se počela pojavljivati tako što su se pojedini pravi kršćani preko noći preobrazili u posebnu klasu kršćana. Naime, ako su se svi pravi kršćani zajedno nalazili u kršćanskoj skupštini koja predstavlja žitnicu, onda su svi oni pšenica, a ne samo navodni pomazanici. Po toj slici izgleda da u toj žitnici postoje dvije vrste pšenice koju je nakon skupljanja trebalo odvojiti, ne od kukolja, nego jednu od drugih. Upravo o tome Biblija govori, ali na jedan drugi način jer će Isus između svoji slugu tj. pšenice ili ovaca izabrati one koje će pomazati i postaviti nad cijelim svojim imanjem. Tako ponovno dolazimo do činjenice da Watchtower svojim tumačenjem ulazi u niz kontradiktornosti i nelogičnosti, pogotovo kad ih se pokušava sagledati kroz Isusovu priču o ovcama i jarcima.

Po onome kako Watchtower sagledava stvari, izgleda da su do 1935. godine anđeli tražili te preostale članove pšenice koji su se nalazili u polju kršćanstva i dovodili ih u žitnicu među Jehovine svjedoke. No nakon toga se više nije tražilo pšenicu (pomazanike) jer su oni bili navodno sakupljeni, pa se išlo u traženje velikog mnoštva simboličnih ‘ovaca’ koje se trebalo izdvojiti između jaraca. I njih je trebalo dovesti u očišćenu Skupštinu. Ali gdje ih smjestiti ako ta Skupština predstavlja žitnicu? Pošto se prihvaća činjenica da su jarci ujedno i kukolj, jer je riječ o lažnim kršćanima, onda bi trebalo prihvatiti i to da su ovce ujedno i pšenica - pravi kršćani. Da li se problem može riješiti ako se Skupštinu gleda na dva odvojena načina - kao žitnicu za pšenicu i kao tor za ovce? Teško, jer o tome Biblija ni Isus uopće ne govore.

Treba zapaziti da je u ovom članku (str. 6. odl. 11), Watchtower priznao svoju grešku kada je odvajanje ovaca od jaraca stavio u period koji je započeo 1914. godine, te je zaključio da se to odvajanje pravih od tzv. kršćana treba odvijati na kraju, tj. u vrijeme velike nevolje (Mt 25:31-34,41,46). Slično odvajanje se opisuje i kroz usporedbu o žitu i kukolju jer je tu također riječ o pravednim i nepravednim kršćanima. U oba slučaja se i jedni i drugi, koji Krista oslovljavaju s “Gospodine“, nalaze pod Kristovom vlašću (kraljevstvu) sve dok Isus ne stigne u svojoj slavi sa svojim anđelima kojima će dati zadatak da odvoje jedne od drugih. Ove druge (jarce ili kukolj) će izbaciti van, odnosno u kraljevstvo Sotone – vladara ovoga svijeta, a koji će zajedno s njim doživjeti svoju sramotnu osudu. Zanimljivo je da je Watchtower poistovjetio jarce sa kukoljem jer je u ovom članku (na str. 6. odl. 12) napisao:

“Oni koji budu proglašeni jarcima “tada će proplakati“ jer će shvatiti da će “otići u vječnu smrt“.

Naime, oni su ovdje povezali stavke iz Mateja 13:41 (kukolj koji će plakati) sa stavcima 25:46 (jarci odlaze u vječnu smrt). Po toj logici se onda mogu 'ovce' i 'pšenica' također poistovjetiti sa jednim te istim osobama koje dobivaju blagoslov. Isus je često sa različitim usporedbama opisivao jednu te istu situaciju, ali sa nekim dodatnim pojedinostima koje su se mogle istači samo kroz drugačiju usporedbu. Stoga se ne može govoriti da ‘pšenica’ kao jedna grupa predstavlja samo 144000 kršćana, a ‘ovce’ kao druga grupa ne samo 144000 nego i sve ostale prave kršćane, dok ‘kukolj’ i ‘jarci’ zajedno predstavlja sve lažne kršćane. Nasuprot lažnim kršćanima mogu postojati samo pravi kršćani, a ne neka grupa pomazanika izdvojena između pravih kršćana. Odnosno, ako bi ‘pšenica’ predstavlja one koje je Isus pomazao za svoje suvladare, onda bi ‘kukolj’ predstavljao samo one među njima koji su primili to pomazanje i s vremenom se pokazali lažnima, a ne bi predstavljao milijune lažnih kršćana koji nikad nisu ni tvrdili da su primili takvo pomazanje (str. 9. odl. 2,3; str. 13. odl. 13). Prema tome, ako je bilo potrebno usporedbu o ‘ovcama i jarcima’ prebaciti u vremenski okvir koji započinje s velikom nevoljom, tako treba učiniti i sa ovom usporedbom o ‘pšenici i kukolju’, tj. o žetvi koja očito počinje s velikom nevoljom, a koja će trajati jedno određeno kraće vrijeme – vrijeme svršetka. Tada će se pšenica skupiti i uvesti u žitnicu?

Što je onda ‘žitnica’?

Watchtower tvrdi da je 'žitnica' - kršćanska skupština 'Istraživača Biblije' koja je 1919. godine bila očišćena od kukolja. No, da li se to slaže sa onim što je Isus rekao? Žitnica bi trebala biti nešto različito od polja na kojem pšenica raste i na kojem se žanje. “Polje je svijet“, a taj svijet je Isus kupio i postao njegov vlasnik tako da je to polje postalo Isusovo kraljevstvo koje je povjerio svojim robovima. Zato se o Isusu govori kao o ...

“... čovjeku koji je zasijao sjeme u polju svojemu.“

Znači, polje predočava područje koje pripada njemu i na tom području je Isus zasijao “dobro sjeme“, tj. sjeme dobre vijesti koje je trebalo izniknuti u “sinove kraljevstva“ (Mt 13:38). Prije nego se pokaže plod se javlja stabljika pšenice koja predočava sve one koji se smatraju kršćanima tako da je kršćanstvo sa svojim zajednicama sastavni dio njegovog polja. No, neprijatelj je ušao u polje i kriomice u mnoga ljudska srca posijao kukolj tako da unutar kršćanstva postoje i ono klasje koje ne donosi kršćanski plod (Mt 13:24,25).

Samo pšenica može imati zajedništvo sa Kristom jer ju je on posadio, pa se može reći kako Kristovu Skupštinu sačinjavaju samo ljudi vjere koji se nalaze u raznim kršćanskim zajednicama pomiješani s kukoljem. Kad se bude čupao kukolj, Isus će reći anđelima da ga odstrane iz polja tj. “iz kraljevstva njegova“ (Mt 13:41). Isus kršćane ne promatra kroz institucije nego kroz svoj zakon zapisan u njihovim srcima. Njihov odnos prema tom zakonu će pokazati što su oni - pšenica ili kukolj. Kao što Isus u srca ljudi sije svoje zakone po kojima bi trebali rasti u vjeri i dobrim djelima, tako i Sotona svojim slugama u srca sije sjeme bez zakona kako bi u njima proizveo bezakonje. Ono što prevlada na tom polju izrasta u pšenicu ili kukolj. Zato se na svim parcelama (skupštinama i zajednicama) moglo očekivati da oboje rastu zajedno jedno s drugim, ali u različitim omjerima.

Žitnica nije isto što i polje na kojem se nalaze različite kršćanske zajednice. Po svemu sudeći ona ne može biti skupština ili zajednica jedne od mnogih grupa kršćana unutar Isusovog polja. Ona je različito od svih skupština ili zajednica koje su ljudi formirali u tom polju. Ona predstavlja Božje kraljevstvo koje čekamo, a koje će svoja vrata otvoriti nakon što prođe žetva.

ŽITNICA - Božje kraljevstvo

Sada je 'žitnica' još uvijek prazna ali spremna da se u nju prikupi sva pšenica. Kad oni budu skupljeni u toj žitnici, potpuno odvojeni od kukolja koji će biti spaljen, “tada će“ - kako Isus kaže - “pravednici poput sunca sjati u kraljevstvu svoga Oca“ (Mt 13:42). Ova 'žitnica' stoga nije jedna od mnoštvo različitih kršćanska zajednica, nego jedno konačno odredište pšenice, a to je “kraljevstvo koje je pripremljeno“ za njih od postanka svijeta (Mt 25:34).

Očito je pogrešno što Watchtower tvrdi da njegova organizacija predočava tu žitnicu. To ne može biti istina jer bi onda ispalo da je Isus od 1914-1919. izvršio pregledavanje i čišćenje svoje žitnice u kojoj je već bila skupljena pšenica. Žitnica je po tom gledištu trebala do 1919. godine biti prazna, a ipak nije bila jer se tvrdi da je Isus kod pregledavanja u toj skupštini (žitnici) našao pšenicu koju su anđeli skupljali od kraja 1800-tih. Kako se to pšenica mogla naći u žitnici prije žetve?  

Izgleda da su po toj njihovoj predodžbi anđeli uz pomoć brata Russella i njegovih bliskih suradnika, prije vremena već požnjeli jedan dio njive i pobrali pšenicu kako bi obradovali Isusa. Oni su napravili neku svoju žitnicu koja je trebala predočavati pravu kršćansku zajednicu. I kad je Isus navodno došao 1914. vidio je da je pšenica već bila skupljena u žitnici, tako da ju je trebalo samo očistiti od pljeve (Mt 3:12). No, ni to se očito ne uklapa u ovu priču jer ispada da je žetva započela daleko prije 1914. što je protivno čak i onome što Watchtower tvrdi. ‘Žitnica’ stoga nikako ne može predočavati zajednicu ili skupštinu Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka u koju se trebala sakupiti pšenica. Zašto možemo to tvrditi?

Isus je objasnio da je u njegovom polju bilo moguće da zajedno rastu i pšenica i kukolj, dok je žitnica nešto puno više od toga, jer se u nju unosi samo pšenica. Pšenica se sa svojom stabljikom odvaja od kukolja izvan žitnice. Također se izvan žitnice čisti i odvaja od pljeve tako da se ne može tvrditi da je sadašnja organizacija Jehovinih svjedoka ta žitnica. Žitnica je nešto potpuno sveto i odvojeno od kukolja a time i sadašnjih kršćanskih zajednica u kojima se još uvijek nalazi taj kukolj. Kukolja je od 1919. godina sve do sada bilo i u skupštini Jehovinih svjedoka (ex Istraživača Biblije) jer se zna da je sve do sada samo u ovoj Zajednici bilo na tisuće osoba koje su isključene zbog bezakonja, dok vjerojatno ima još tisuće takvih, među kojima su i navodni pomazanici. Po onome što je Isus rekao, 'pšenicu' će se tek nakon žetve očistiti i uvesti u žitnicu koja predočava Božje kraljevstvo u koje će ih on nakon svog dolaska skupiti, uvesti i blagosloviti. Tako dolazimo do jasnijeg razumijevanja Isusovih riječi:

“Žetva je svršetak ovog poretka.“ (Mt 13:39)

Žetva je vrijeme koje započinje nakon donesene presude nad cijelom Božjom kućom tako da ona ne može biti dovedena u vezu sa vremenom kada se ljudima donosi dobra vijest. Sa žetvom se označava kraj ili svršetak jednog perioda u kojem su pšenica i kukolj zajedno rasli do svoje zrelosti. Ako je zrelost označila kraj perioda milosti, onda je početak žetve trebao označiti Božji sud po kojem će jedni dobiti osudu, a  drugi priznanje.

Govoreći o ovoj žetvi Watchtower tvrdi da će svi koji pripadaju krivoj religiji ili kukolju, kad dođe velika nevolja, shvatiti da ne mogu izbjeći uništenje te će u očaju plakati kao što je Isus prorekao kad je rekao da će u tom trenutku “proplakati sva plemena zemaljska“ (Mt 24:30; Ot 1:7). Stražarska kula u vezi toga sada kaže:  

“Što će se desiti nakon što anđeli svežu kukolj u snopove? Govoreći o tome u kakvom će stanju biti simbolični kukolj, Isus je rekao da će “plakati i škrgutati zubima“ (Matej 13:42). Ispunjavaju li se ove riječi danas? To se ne bi moglo reći. (...) Oni koji predočavaju kukolj trenutno ne plaču nego se smatraju jako važnima. No to će se uskoro promijeniti.“ (str.13. odl.13).

I ovdje se kukolj ne povezuje sa 144000 lažnih pomazanika unutar jedne zajednice, nego na sve lažne kršćane iz cjelokupnog svijeta kršćanstva, pa je nelogično istovremeno tvrditi da pšenica ne predstavlja sve prave kršćane nego samo njih 144000. Budući da je Watchtower označavanje i odvajanje kukolja stavio u vrijeme koje je započelo prije sto godina, onda je stvorio jednu čudnu situaciju o kojoj Isus nigdje ne govori. Naime, da bi opravdao svoje tumačenje o neodređenom i dugačkom razdoblju sakupljanja pšenice nakon žetve, morao je u svom članku napisati kako ljudi slični kukolju (lažni kršćani), iako su izdvojeni za uništenje, trenutačno još “ne plaču“ To spada u svjesno nadodavanje i vlastito tumačenje koje se ne uklapa u kontekst Isusovih riječi.

Nelogično je da su anđeli do 1919. odvojili kukolj i svezali ga u snopove, a da ti nepravednici nisu postali svjesni svog odvajanja i svoje osude. Naime, milijuni takvih su do sada umrli a da nisu proplakali, pa su se našli u istoj situaciji kao i milijuni ljudi prije njih koji su također umrli prije suda i bez spoznaje o svom udesu zbog kojeg bi proplakali. To nema smisla.

To bi bilo kao da kažete da će neki od loših radnika u proizvodnji i upravi, kad dođe stečajni upravitelj, dobiti otkaz zbog kojeg će proplakati, a oni ipak i dalje svi rade, dobivaju plaču dok ne odu u mirovinu kao i svi drugi loši radnici prije njih. Takvi uopće ne mogu proplakati jer rade i žive zajedno (do žetve) s poštenim i marljivim radnicima i dobivaju plaću. Očito stečajni upravitelj još nije došao niti je svojoj upravi dao nalog za čišćenjem poduzeća od loših radnika.

Tako je i s ovom 'žetvom' jer je očito da se još nije dogodila. Prema tome, pšenica i kukolj su još uvijek zajedno prisutni u kršćanskim zajednicama i skupštinama u različitim omjerima, što je i logično jer do konačne žetve još nije došlo. Samim tim se ne može tvrditi da je žetva započela, a kamo li da je ona dokaz po kojem je Isus još 1919. godine proglasio Istraživače Biblije pšenicom, a sve ostale skupine i zajednice (skupštine) kukoljem jer se to ne može uklopiti u Isusovu priču.

U članku se olako iznose još neke izjave koje se nikako i ničim ne mogu potvrditi. Npr:

“Isus ih je (Istraživače Biblije) proglasio pravim kršćanima, odnosno pšenicom. S druge strane, odbacio je sve lažne kršćane (između Istraživaća Biblije), pa tako i one (lažne kršćane) koji su pripadali raznim crkvama kršćanstva“ (str.12. st.8)

Ako analiziramo ovu izjavu, onda se u njoj krije i nešto što nije rečeno, a što bi ipak trebalo istaknuti kako bi se dobila cjelovita slika. Budući da Watchtower ovo odvajanje žita od kukolja gleda kao odvajanje jedne grupe kršćana od svih ostalih grupa, ona ipak tome ovdje proturječi jer kaže da je Isus odbacio kukolj koji se nalazio među njima, a tako i onaj kukolj koji je pripadao raznim crkvama kršćanstva. Ako je tako, onda je pšenica ostala prisutna ne samo u zajednici Istraživača Biblije, nego i u raznim crkvama kršćanstva jer u gornjoj izjavi piše kako je Isus "odbacio ... i one lažne kršćane koji su pripadali raznim crkvenim zajednicama", što znači da je u svim tim zajednicama prihvatio 'pšenicu'. Kako je onda Isus mogao samo Istraživače Biblije proglasiti jedinim pravim kršćanima ako je i u drugim zajednicama odbacio njihov kukolj, a zadržao pšenicu? Iz te pozicije gledanja Krist je u svakoj zajednici još tada trebao imati prave kršćane u manjem ili većem broju i njih je moglo gledati kao na svoju univerzalnu Skupštinu koja se ne može poistovjetiti s bilo kojom institucionalnom kršćanskom zajednicom.

Kad se ovu prispodobu o žetvi sagledava u kontekstu 1919. godine iz kuta gledišta Watchtowera, onda nailazimo na još neke čudne detalje. Naime, ako je Isus samo jednu grupu kršćana proglasio pšenicom i dozvolio anđelima da odbace druge grupe kao kukolj, onda su anđeli u drugim zajednicama do 1919. godine iščupali kukolj zajedno s pšenicom koja se tu našla. Zašto se to može tako vidjeti? Prema Isusovoj priči, odbaciti znači iščupati kukolj iz zemlje i svezati u snopove da se spali. Tako ispada da su anđeli do 1919. godine iščupali taj kukolj, a zatim pristupili sakupljanju pšenice koju su trebali spremili u žitnicu. Ako je to tako, onda se pšenica trebala nalaziti u polju odvojeno od kukolja jer je on iščupan sa cijelog polja, a ne samo iz jedne zajednice. Međutim, Istraživači Biblije uz pomoć anđela još uvijek nisu mogli među tadašnjim kršćanima u drugim zajednicama prepoznati pšenicu od kukolja, jer nije bila odvojena, pa je i to dokaz da žetva nije bila sazrela, a kamoli da je započela od strane anđela. Izgleda da se po toj verziji požnjevena pšenica više nije nalazila u zemlji nego među snopovima iščupanog kukolja, pa su samim tim anđeli pogriješili jer su čupajući kukolj iščupali i pšenicu.

Tražiti pšenicu nakon 1919. je moglo značiti samo to da su (po ovoj verziji) sada anđeli zbog svoje greške trebali potražiti tu pšenicu među iščupanim kukoljem prije nego se on spali, a da bi to mogli koristili su se Istraživačima Biblije i Jehovinim svjedocima, koji su se već nalazili u žitnici, da idu u svijet (polje), i propovijedaju snopovima iščupanog kukolja kako bi se klasje pšenice označilo i odvojilo iz kukolja. Budući da je u žitnicu (obnovljenu skupštinu???) uneseno i puno onih koji su s vremenom isključeni, onda su anđeli prilikom skupljanja pšenice unijeli i kukolj, što opet ne odgovara Isusovoj usporedbi.

Druga tvrdnja koja se ne može uklopiti u Isusovu priču glasi:

“Isus i anđeli su bili jako sretni kad su vidjeli da Sotonin kukolj nije uspio ugušiti te malobrojne (Istraživače Biblije).“ (str.11. st.7).

Zašto bi se Isus radovao samo pšenici u jednoj zajednici koju kukolj nije uspio ugušiti, a ne i ovoj drugoj pšenici koja se također u svojim zajednicama nalazila među obraslim kukoljem. Čak bi ovoj pšenici u drugim zajednicama trebalo više snage da opstanu jer su bili u manjini i anđeli bi zbog njih još više bili sretni što ih kukolj nije uspio ugušiti. Ako je Isus počeo čistiti svoju kuću (svijet kršćanstva), kako to da je očistio samo jednu zajednicu, a druge nije? Zar Biblija ne spominje čišćenje cijele kuće a ne samo jednog stana? Zašto bi ove druge ostavio na milost i nemilost kukolju samo zato što se igrom slučaja njegovi učenici nisu našli tamo gdje ima više pšenice? Očito je tumačenje Watchtowera prilagođeno promicanju vlastite slike o sebi kako jedinoj pravoj Skupštini što ne odgovara slici koju nam otkrivaju biblijska proročanstva.

Žetva nije trebala odvojiti jednu zajednicu kršćana od drugih, jer u svakoj ima i pšenice i kukolja, nego je prije samog kraja trebala odvojiti pojedince (ovce od jaraca; žito od kukolja) unutar cijelog svijeta kršćanstva kako bi na sebi doživjeli priznanje ili odbacivanje od Isusa kada on dođe (Mt 16;27; Lk 12:8,9). On će tek tada očistiti svoju Skupštinu ili Božju kuću i na njenim izvornim teokratskim temeljima uspostaviti svoje kraljevstvo koje će sići s neba.

Prema svemu ovome dokazi pokazuju da se pšenica i nakon 1919. nalazila u ostalim kršćanskim zajednicama, što znači da su svi takvi kršćani pripadali pravoj Kristovoj skupštini paralelno sa onom pšenicom koja se nalazila u zajednici Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka. Te pojedince se smatra dijelom Božjeg naroda. Kad se sve ovo uzme u obzir onda se početak službe Gospodinovog roba ne može staviti u vrijeme ove konačne žetve koja očito još nije ni započela nego u vrijeme sjetve koja je započela još davne 33. g.n.e. To potvrđuju činjenice, ali ih Watchtower ne želi sagledati u njihovom izvornom kontekstu jer bi time izgubio status jedine prave religije. U skladu s prispodobom o pšenici i kukolju ide i činjenica da će neki upravitelji biti među kukoljem. Isus je apostolima dao do znanja da neće svi robovi vjerno i razborito izvršavati svoj zadatak. Zato on mora kod pregledavanja i sređivanja računa s njima odgovoriti na pitanje: "Tko je vjerni i razboriti rob?" Za pretpostaviti je da nasuprot tom 'vjernom robu' mora postojati 'zli rob' o kojem je Isus govorio. No Watchtower to sada osporava novim učenjem i to slijedećim argumentom.


Argument 8 – Stražarska kula kaže:

“Je li Isus prorekao da će se u posljednjim danima pojaviti grupa ljudi predočena zlim robom? Nije. (...) Isus nije rekao da će postaviti zlog roba. Njegove su riječi zapravo upozorenje upućeno vjernom i razboritom robu. (...). Isus je zapravo htio reći slijedeće: Ako bi vjerni i razboriti rob ikada počeo loše postupati s drugim robovima, njegov bi ga gospodar po svom dolasku najstrože kaznio“ (okvir na str.24)

Watchtower ovdje tvrdi da Isus nije prorekao da će se pojaviti grupa ljudi predočena zlim robom, nego da je samo riječ o snažnom upozorenju upućenom vjernom i razboritom robu kako on ne bi postao zao. S tim žele reći kako ta mala skupina ljudi u Vodećem tijelu ne može postati zli rob, jer su riječi “ako bi taj rob postao zao“ samo pretpostavka koja se najvjerojatnije nikad neće ostvariti jer oni ozbiljno shvaćaju svoju odgovornost (str. 24, okvir). To mi sliči na doktrinu o Papinoj nezabludivosti ili nepogrešivosti. Pape su sebi pripisali tu božansku osobinu kako bi se moglo bez pogovora prihvatiti svaku doktrinu koju je Crkva pod vodstvom Pape s vremena na vrijeme uvodila u crkveni nauk. Na sličan način i Vodeće tijelo ovu Isusovu priču usmjerava u tom pravcu kako bi se bez pogovora prihvatilo njih i njihovo vodstvo, a samim tim i sve ono što oni naučavaju.

Razlog za ovakvo tumačenje je isti onaj kojeg ima i Katolička crkva. Crkva kao institucija sebi ne smije dozvoliti da se posumnja u ispravnost Papinog vodstva pa se mora zaštititi božanskim autoritetom kako se nikad ne bi pomislilo da će Isus na zemlji odbaciti svog namjesnika zbog njegovih grijeha i zabludnih učenja. Na isti način, ukoliko se na 'vjernog roba' gleda kao na jednu malu skupinu unutar jedne i jedine kršćanske zajednice, onda se nikako ne bi smjelo dogoditi da taj rob postane zao, jer bi onda Isus na zemlji ostao bez onih koji bi trebali na ispravan način upravljati njegovom Skupštinom. To bi stvorilo problem, što pokazuje da je očito problem u njihovom krivom tumačenju. Međutim, kad bi se na Gospodinove robove gledalo kao na pojedince koji svoju službu duhovnog hranjenja po skupštinama obavljaju nad onima koji se smatraju kršćanima, onda za njegovu Skupštinu ne bi postojala opasnost čak ako neki od njih postanu zli, jer je Isus obećao da ništa neće uništiti njegovu Skupštinu na zemlji.

Zato se nameće pitanje - da li na te robove treba gledati kao na jednu malu grupu koja djeluje kao jedno administrativno tijelo ili kao na pojedince koji služe unutar Kristove univerzalne skupštine? (1.Ko 12:27; Ef 1:22,23; 4:11-16). Kad bi na Gospodinovog roba gledali kao na jednu malu skupinu unutar samo jedne zajednice onda bi to bio veliki problem. Budući da je Isus ranije prorekao da njegovu Skupštinu neće nadvladati ni vrata smrti, onda bi spominjanje 'zlog roba' bilo suvišno. U kojem smislu? Naime, ako bi 'vjerni rob' kao skupina postao zao, onda bi ta zla skupina vodila Isusovu skupštinu i time omogućila Sotoni da pobijedi i izbaci Isusa iz njegove kuće. Prema tome, ako je Isus unaprijed prorekao da se takvo nešto neće desiti, onda on uopće ne bi apostolima spominjao mogućnost da će taj njegov rob postati zao. Time bi sam sebi proturječio. No kad Isusove riječi stavimo u svoj kontekst onda je lako zaključiti da unutar njegove Skupštine mogu postojati dobri i zli upravitelji, kao što su postojali unutar skupštine Izrael, ali da to neće uništiti ili poništiti savez između Boga i njegovog naroda sačinjenih od “pravih Izraelaca“ (pravih kršćana).

Isus je zaista znao da će neki robovi postati zli i da će upravljati nekim skupštinama bez Božjeg zakona. Čovjek bez Božjeg zakona je “čovjek bezakonja“ o kojem je govorio apostol Pavle, a koji se još u prvom stoljeću trebao pojaviti u skupštinama Božjeg naroda. Taj se 'čovjek bezakonja' očitovao kroz pojedine ljude koji su se uvukli u skupštine kao lažni apostoli, lažni pastiri, lažni proroci i lažni učitelji (2.Pe 2:1; Ot 2:2). Watchtower je u prijašnjem tumačenju tvrdio da se 'zli rob' pojavio u njenim redovima. Sada u ovom izdanju Stražarske kule odbacuje tu mogućnost, ali ističe situaciju kada su čak iz Upravnog odbora 1917. godine bili otpuštena četiri člana zbog svog neslaganja sa predsjednikom Društva. Danas se još uvijek opravdava predsjednika Rutherforda koji je htio djelovati kao vođa, dok se ovu četvoricu prikazuje buntovnim urotnicima (kukoljem) kojima Božjom milošću nije uspjelo unijeti razdor. U ovoj Stražarskoj kuli (od 15.7.2013. str. 12) se kaže što se desilo nakon smrti C.T.Russella:

“Četvorica od sedmorice članova upravnog odbora korporacije Watch Tover Bible and Tract Society pobunila su se protiv odluke da brat Rutherford preuzme vodstvo u organizaciji. Pokušali su unijeti razdor među braću, ali nisu u tome uspjeli. U kolovozu 1917. morali su napustiti Betel. Bilo je to pravo čišćenje.“

Sadašnje Vodeće tijelo je izgleda stalo u obranu Rutherforda jer smatraju da je s njim Isus izabrao tadašnje vodstvo kao “vjernog i razboritog roba“. Činjenica je da su ova četvorica otpuštenih zahtijevala ono što je uvedeno tek 1971. godine, a to je da svi članovi odbora zajedno odlučuju oko svih stvari te da predsjednik ne bi trebao imati ulogu prvog čovjeka (vođe). Tko je onda mogao unijeti razdor ako je većina braće od te sedmorice bila u pravu? Očito je da oni nisu htjeli unijeti razdor, ali ih Vodeće tijelo krivo prikazuje kako bi opravdali Rutherforda a time i svoje novo tumačenje. Zato sadašnje vodstvo želi i to zamaskirati kako bi pod svaku cijenu svoje postojanje mogla temeljit na datumu kada se smatra da je Isus očistio svoj duhovni hram i izabrao one koje je postavio u svojoj kući za 'vjernog i razboritog roba'. Zato opravdavaju čak i ono što je desetljećima bilo prisutno u rukovodećem tijelu i što je odbačeno tek 1970-tih godina kada se umanjila vlast i utjecaj jednog čovjeka (predsjednika Društva).

Prema ovom novom tumačenju se brata Russella ne može više smatrati 'vjernim i razboritim robom', pa se samim tim obezvrjeđuje način na koji su u njegovo vrijeme bile vođene skupštine. Naime, Russell nije utemeljio hijerarhijsku organizaciju, nego razrede ili skupštine u kojima su duhovno zreli muževi preuzimali vodstvo u poučavanju. Skupštine su djelovali neovisno i nisu bili pod pritiskom Russella da ga bespogovorno slijede. Svi razredi su sudjelovali u istraživanju Biblije pa su mogli utjecati na jasnije razumijevanje biblijskih istina što je podrazumijevalo njihovu međusobnu suradnju i suradnju sa izdavačkom kućom kojom je upravljao Russell. Budući da je Rutherford preuzeo potpunu vlast nad izdavačkom kućom a preko nje i nad svim skupštinama kojima je oduzeo samoupravu, sadašnje Vodeće tijelo to prikazuje kao odluku koju je Isus prihvatio i podupirao sve do danas. No, da li to može biti u suglasnosti sa Isusovim stavom kojeg je pokazao prema ljudima svog vremena, a koji su “sjeli na Mojsijevu stolicu“ kako bi se prikazivali s istim autoritetom kojeg je nakon Mojsija mogao imati samo Mesija - veći Mojsije?

Bez obzira što su Božjoj Riječi nadodali svoju nauku i mnoga pravila, pismoznanci i farizeji su tražili od naroda da sve to prihvate kao da dolazi od Boga. Isus je osudio taj njihov stav i autoritet nad Božjom Riječi i Božjom kućom, pa je narodu rekao da ih ne slijede bespogovorno (Matej 23:2-4). Time je dao pouku i samim apostolima koji su pazili da se nad drugima nikad ne postave na isti način kao pismoznanci i farizeji. Zbog toga oni nikad nisu sebe postavili na tu poziciju da vladaju svim skupštinama preko starješina, nego su postavljali starješine i “povjeravali ih Bogu i njegovoj poruci“ (Dj 20:27,28,32). Nakon njihove smrti je došlo do ponovnog isticanja pojedinih nadglednika (biskupa) kojima se trebalo dati sav primat u cjelokupnoj Skupštini, a što je uspjelo formiranjem Katoličke crkve.

Takav stav je trebalo izbaciti iz Kristove skupštine, što su rani Istraživači Biblije i učinili i držali se toga sve dok nije na vlast došao Rutherford. Prema tome, da bi Isusove riječi mogli ispravno razumjeti, onda na njegovog 'roba' ne treba gledati kao na jednu malu skupinu ili zajedničko administrativno tijelo (kako to tvrdi Watchtower), nego kao na pojedince koji služe u tom svojstvu unutar svih zajednica i njihovih skupština (skupština, crkvi, župa i sl.). Isus je rekao da bi takvi pojedinci mogli “tući druge robove“ (Mt 24:49). Primjećujemo da se ovdje spominje množina robova, pa je razumljivo da rob nije jedno zajedničko administrativno tijelo nego se odnosi na pojedine upravitelje koji mogu postupati vjerno ili zlonamjerno prema onima s kojima surađuju u skupštini. 

Kad bi po tumaćenju Watchtowera, 'rob' djelovao kao jedna nerazdvojna skupina (poput vodećeg tijela), onda on ne bi mogao tući one unutar tijela jer bi ispalo da bi taj 'rob' tukao samog sebe. No ukoliko bi taj rob kao jedno zajedničko tijelo tukao druge robove onda bi trebalo postojati više vodećih tijela, te bi jedna skupina vodećeg tijela koja bi postala zla tukla “druge robove“ ili druge skupine vodećih tijela. Tako bi ispalo da unutar skupštine mogu postojati i druge skupine 'robova' koji također služe u tom svojstvu, a samim tim i više vodećih tijela. Očito je da je ovo novo tumačenje o 'vjernom robu' samo po sebi kontradiktorno.

Kad ispravno postavimo stvari onda vidimo da Isus nije postavio u službu 'zlog roba', ali da se on s vremenom pojavljuje kao takav dok služi svom Gospodinu. To se može lako razumjeti jer Isus govori o njemu kao pojedincu koji se prema ostalim vjernim robovima ponaša na zao način, odnosno s visoka, s poniženjima, uvredama, omalovažavanjima pa čak i izbacivanjima iz skupštine. Tako imamo primjer u 1. stoljeću gdje su neki starješine postali toliko zli da su verbalno tukli druge robove. Npr. židovski starješine koji su se revno držali Zakona su govorili protiv Pavla i drugih starješina koji nisu zastupali neke židovske običaje i time ih verbalno tukli (Dj 15:1-5, 21:21; Gal 2:4).

Jedan od zlih robova bio je i Diotref koji je želio biti prvi u skupštini. On je činio zlo drugim starješinama jer je o njima govorio zlobnim riječima (3.Iv 9-11). Pavle je govorio o sebi kao o robu Kristovom, a o njima kao o lažnoj braći i lažnim apostolima koji mu stvaraju nevolje, a koji su se uvukli u skupštine da bi obezvrjeđivali njegove riječi i druge učinila robovima Zakona (Gal 2:4; 4:17; 6:17; 2.Ko 10:10-12; 11:13). On je sebe i druge nadglednike smatrao ‘Božjim upraviteljima’, pa je tako svom suradniku Titu napomenuo da mora biti ‘razborit’ i ‘vjeran’ “koji se pri poučavanju treba držati vjerodostojne riječi“ kako bi se mogao suprotstaviti onima (zlim robovima) koji govore i uče radi nepoštenog dobitka (Tit 1:7-11).

Činjenice pokazuju da su od samih početaka postojali oni 'robovi' koji su po Isusovim riječima zaista tukli surobove koji su s njima služili u Kristovoj skupštini. Ova činjenica, kad je se stavi u povijesne okvire kršćanstva, govori o tome da na 'Gospodinovog roba' treba gledati kao veliku skupinu imenovanih osoba koji od Isusovog odlaska na nebo, upravljaju raznim skupštinama, a ne kao grupu od nekoliko ljudi koja u tom svojstvu iz jednog centra služi i to samo unutar jedne zajednice u zadnjih nekoliko desetljeća. Samo tako se može prihvatiti činjenica da će među onima koji bi trebali biti vjerni i razboriti, biti i onih zlih robova o kojima je Isus govorio. To je u skladu sa prispodobom o pšenici i kukolju gdje je lako zaključiti da se i među vjernicima i među starješinama kao upraviteljima može pokazati zlo i besplodno srce, odnosno kukolj. Budući da je neprijatelj na Isusovoj njivi posijao kukolj među pšenicu, njemu je od najvećeg interesa da se taj kukolj nalazi među Kristovim upraviteljima i zato je Isus dao snažno upozorenje upravo njima koji će nositi najveću odgovornost.

Prema tome, njegove riječi “ako bi taj rob postao zao“ nisu nikakva pretpostavka bez mogućnosti da se one ikad ostvare (kako tvrdi Watchtower). Sličnu pretpostavku je Isus koristio kad je rekao: “Ako bi kome od vas jedina ovca koju ima u subotu upala u jamu, tko je od vas ne bi dohvatio i izvadio“ (Mt 12.11). Nitko ne može reći da se ovo nikad ne može dogoditi jer pastir brižno bdije nad svojom ovcom. Isus je bio protiv bilo kakve samouvjerenosti njegovih učenika. Jednom je apostol Petar rekao: “Ako bih morao umrijeti s tobom, neću te se odreći“. Tako su rekli i svi drugi učenici“ (Mt 26:35). Apostoli su samouvjereno iznijeli pretpostavku koja se pokazala krivom jer su pobjegli i odrekli se Isusa čim su osjetili smrtnu opasnost. Zato, kad su primili upozorenje od Isusa, oni su ga ozbiljno shvatili znajući da to što Isus kaže nije samo puka pretpostavka nego realna mogućnost koja se može pojaviti u točno određenoj situaciji. O kojoj je situaciji riječ? Isus je rekao:

“No ako bi taj [moj] rob bio zao i rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni’, pa bi počeo tući druge robove...“ (Mt 24:49)

Zanimljivo je zapaziti da je i za 'zle robove' Isus rekao da je on ‘njihov gospodar’ što znači da će oni kao takvi pripadati ‘kući Božjoj’ u vrijeme njegovog dolaska. Točno je da Isus nije postavio zlog roba, ali je dao mogućnost da pojedini rob ipak postane zao čime bi odbacio volju svog gospodara. Isus je jako dobro znao da će se neki njegovi robovi umoriti od čekanja njegovog drugog dolaska pa je zato i spomenuo tu činjenicu koja odgovara jednom dužem vremenskom razdoblju čekanja. Da je Isus mislio na jednu malu skupinu robova čije će formiranje biti usko povezano sa vremenom Isusovog neposrednog dolaska i koja će stoga biti svjesna života u vremenu posljednjeg naraštaja, onda ne bi morao spominjati svoje kašnjenje, jer bi se njegov dolazak očekivao unutar tog posljednjeg vremena straže. Upravo ta činjenica još više potkopava ovo novo tumačenje Watchtowera koja, s obzirom na posljednje vrijeme, stalno upozorava da živimo u posljednjem naraštaju i da je samim tim Isusov dolazak blizu, pred vratima.

Ako taj rob kaže za sebe da zna da živimo u tom posebnom vremenu kraja koje je započelo s njegovim postavljanjem za 'vjernog roba', onda se tu ne može čak ni pomisliti da bi baš sada, nakon stoljeća čekanja, taj 'rob' počeo misliti kako njegov gospodar kasni. To su mogli govoriti samo oni robovi koji su živjeli u proteklim stoljećima (prve i druge straže) kada se činilo da je njegov dolazak odgođen za neko drugo i daleko vremensko razdoblje. 

Poznato je da su Židovski kršćani odgodili to vrijeme jer su vidjeli da Isus nije došao prilikom razorenja Jeruzalema 70. god.n.e. Kasnije su crkveni oci često odgađali Kristov dolazak. U djelu A Dictionary of the Bible (Biblijski rječnik) koje je izdao James Hastings stoji:

”Kada je Augustin poistovjetio Milenij s razdobljem vojujuće Crkve, drugi je advent odgođen za daleku budućnost.“(Stražarska kula, 1.3.1997. str.10).

Prema njegovom tumačenju Milenij je počeo s Isusovim rođenjem, pa se 1000. godine očekivao Kristov dolazak i sud. Kad se to nije desilo, ponovno se moglo govoriti o njegovom kašnjenju. Takva očekivanja i razočarenja su bila prisutna i tokom 19. i 20. stoljeća, pa čak i kod Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka) koji su Kristov dolazak i kraj očekivali 1914., 1925., 1975. godine i pred kraj 20 stoljeća. Prema tome, apsurdno je govoriti da se 'Gospodinov rob' trebao pojaviti u posljednjim danima ovog svijeta, odnosno odmah nakon početka posljednjeg naraštaja (koji je navodno započeo teći od 1914. godine), i da baš tada ti isti robovi kao grupa pomisle da njihov Gospodin kasni. To su mogli pomisliti samo ukoliko bi živjeli prije očitih obilježja posljednjih dana. To ujedno znači da su ti 'robovi', ako ih promatramo kao grupu unutar Isusove univerzalne Skupštine ili kao pojedince u pojedinim zajednicama i skupštinama, trebali postojati cijelo vrijeme postojanja Kristove skupštine. Među njima su se u tom periodu zaista pojavljivali 'robovi' koji su svojim razmišljanjima negativno utjecali na duhovno stanje kršćana, a taj utjecaj se nastavio sve do sada, iako se u svijetu kršćanstva vide mnoge pozitivne aktivnosti koje čine neki 'robovi' u svojim kršćanskim zajednicama, a koji upozoravaju ljude na Isusov skori dolazak.

Kada su vodeći ljudi unutar zajednice Jehovinih svjedoka (Istraživača Biblije), izračunali da je Isus došao u točno u utvrđeno vrijeme (1914. godine), onda oni više ne mogu 'vjernog roba' povezati sa Isusovim riječima po kojima bi taj 'rob' pomislio da njegov gospodar kasni. Zašto bi itko od njih pomislio da Isus kasni baš u vrijeme kada je po njihovom tumačenju s pojavom 'vjernog roba' označio i početak kraja? O kašnjenju bi mogli pomišljati samo oni 'robovi' koji su živjeli do 1914. godine, a izgleda da do tada taj 'rob' po njihovom tumačenju uopće nije ni postojao. Zato su oni pokušali ovu nelogičnost objasniti kao da je tu samo riječ o snažnom upozorenju kako se slučajno ne bi desilo - a izgleda da se ni ne može desiti - da taj 'rob' u tom zadnjem vremenu zanemari svoju ulogu i počne razmišljati kako njegov gospodar kasni. Bilo bi zaista nerazumno tako nešto pomišljati baš u ovom vremenu jer bi time pokazao da unatoč jasnim dokazima ima potpuno kriva očekivanja.

Sa ovakvim tumačenjem su pokušali sa sebe odmaknuti mogućnost da ih se ikad izravno poveže sa takvim nerazboritim robovima, ali zato ne mogu sa sebe skinuti činjenicu koja ih na jedan drugi način dovodi u vezu sa onima koji također objavljuju svoja kriva očekivanja. Za razliku od onih koji bi pomišljali da njihov gospodar kasni, oni su često pomišljali da je Isus pred vratima pa su često govorili: “Vrijeme se približilo“. No, time su upali u vlastitu zamku. Isus je naime upozorio i na takve učitelje koji će doći u njegovo ime kao njegovi zastupnici i govoriti “Ja sam Krist’ (tj. ja sam pomazanik) i ‘Vrijeme se približilo’. Isus je zatim upozorio:

“Nemojte ići za njima! (Lk 21:8)

Za njima mogu ići samo oni koji u njima vide svoje vođe, a to se uspjelo postići upravo sa ovakvim krivim tumačenjem s kojim se pod svaku cijenu želi stvoriti dojam kako su samo ljudi u Vodećem tijelu taj “vjerni i razboriti rob“ izabran i postavljen od samog Isusa i da samo njih treba slijediti na putu spasenja.


Argument 9 – Stražarska kula kaže:

“...vjerni rob sastoji od male skupine pomazane braće... Godine 1919, tijekom duhovne obnove, Isus je između njih izabrao zrelu pomazanu braću da budu vjerni i razboriti rob te ih je postavio nad svojim slugama“ (str.22. odl.10,12).

U Stražarskoj kuli od 15.7.2015. na str. 9. točno dvije godine nakon izlaska ovog članka o 'vjernom robu' je rečeno da je do 1970-tih postojalo vrijeme kada je ...

“... Božji narod dobivao upute od Predsjednika Društva a ne od Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka“,

što samo govori da 'rob' (za kojeg se sada smatra da predstavlja Vodeće tijelo) ipak nije postavljen 1919. godine od strane Krista. Zar to nije kontradiktorno? Naime, dvije godine prije ove izjave se ustvrdilo da se vjerni rob sastoji od male skupine pomazane braće koja izravno sudjeluju u pripremanju i dijeljenju duhovne hrane tijekom Kristove prisutnosti, a sada se kaže nešto sasvim suprotno, a to je da ta grupa nije mogla ispunjavati svoju ulogu koju je na sebe preuzeo predsjednik Upravnog odbora čiji su oni bili članovi. Stoga se u ovom novom članku neizravno priznalo da Vodeće tijelo nije postojalo do 1970-tih godina pa je u skladu s tim rečeno:

Posljednjih je desetljeća (od 1970-te) Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka taj vjerni rob (a ne svi pomazanici).“ (Stražarska kula, 15.7.2013. str. 22,23)

Po ovom novom učenju ostali kršćani koji se smatraju pomazanicima više nisu članovi 'vjernog roba' osim nekoliko njih koji su u sastavu Vodećeg tijela. Kako to da ti navodni pomazanici do sada nisu znali tu činjenicu? Kako su neki od njih, (koji su se od 1931. – 2013. godine pred drugima predstavljali za pomazane suvladare), mogli sa sigurnošću tvrdili da su izabrani u tu skupinu kraljeva, ako su ujedno u to vrijeme sa sigurnošću tvrdili da pripadaju i skupini 'vjernog i razboritog roba', što se pokazalo netočnim? Ako sada velika većina njih ne može više tvrditi da pripadaju skupini 'vjernog roba', kako i dalje mogu sa sigurnošću tvrditi da pripadaju skupini pomazanih kraljeva? Naime, tvrdi se da im sam sveti duh daje nepogrešivo svjedočanstvo kako bi se samo oni prepoznali kao Isusovi suvladari koji će otići na nebo. U Stražarskoj kuli od 1.2.2002. str. 20. st. 8 stoji:

"Kako pomazanici znaju da imaju nebeski poziv? Oni dobivaju nepogrešivo svjedočanstvo svetog duha."

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str.19,21,22. st.7,18. stoji slijedeće:

"Sveti duh djeluje na duh pomazanika tako što oni u svojoj nutrini osjećaju da se ono što Biblija govori o Jehovinoj duhovnoj djeci odnosi na njih (1. Ivanova 3:2). Božji duh daje im osjećaj da su njegovi sinovi i budi u njima jedinstvenu nadu. Premda će vječni život u kojem će ljudi biti savršeni te okruženi članovima obitelji i prijateljima biti nešto veličanstveno, to nije nada koju su oni dobili od Boga. On putem svog duha u njima budi toliko snažnu nadu u odlazak na nebo da su spremni odreći se svega što ih veže za ljude i život na Zemlji (2. Korinćanima 5:1-5,8; 2. Petrova 1:13,14)."

Sve ovo sada dodatno gubi na uvjerljivosti jer su osjećaji stavljeni ispred razuma. Isus nikad nije apelirao na osjećaje nego na razum i vjeru koju se može dokazivati istinom. Vjera je rezultat svetog duha, a vjerovati u nešto mora biti stvar sigurnosti, a ne stvar osjećaja koji gube na sigurnosti jer je naše srce varljivo (Heb 11:1; Jr 17:9). Navodnim pomazanicima su osjećaji govorili da imaju jedinstvenu ulogu u Božjem naumu - kako sada tako i u budućnosti – sada kao članovi vjernog roba, a u budućnosti kao Isusovi suvladari. No, izgleda da su se po ovom novom učenju u jednoj stvari jako prevarili, a vjerojatno i u obje. Zašto u obje? Zato što se vjeru treba dokazati. Kao što tisuće njih do sada nisu ničim, pa ni Biblijom mogli dokazati da su u članstvu 'vjernog roba', iako su u to do sada i sami vjerovali, tako ničim ne mogu dokazati da su pomazani za Isusove suvladare. Oni i dalje samo vjeruju u tu mogućnost koja im je nametnuta učenjem koje se prihvatilo 1927. godine kada su svi (pomazani ???) članovi zajednice Istraživača Biblije proglašeni 'vjernim i razboritim robom' koja je postavljena nad cijelom Isusovom imovinom. Samim tim su se vidjeli u ulozi pomazanih kraljeva koji će nastaviti upravljati svom Isusovom imovinom nakon Harmagedona. Ako je jedno bilo povezano s drugim, onda gubitkom tog statusa 'upravitelja' (roba), gube i status pomazanih kraljeva. U proteklom razmatranju smo već ustvrdili da će taj status pomazanih suvladara Isus dodijeliti izabranima tek u svom kraljevstvu kad nagradi vjerne robove i postavi ih na te nove i veće dužnosti.

Budući da se takvu vjeru u pomazanje ne može jasno dokazati, onda sve ostaje izvan domene razumskog prihvaćanja. Činjenica je da mnogo toga što se smatra vjerom je u biti lakovjernost i praznovjerje, odnosno spremnost vjerovati u nešto iako za to ne postoji opravdani temelj ili razlog. Lakovjernost se često zasniva na prolaznoj emociji i praznovjerju. To nije dobro utemeljena vjera zato što nema pouzdane osnove za vjerovanje. Netko je rekao da pripadaš klasi 'vjernog roba' i ti si povjerovao bez da si sam sagledao što o tome stvarno piše u Bibliji. Sada to više nije službeno učenje. Isto tako ti je netko rekao da postoji mogućnost da budeš 'pomazan' za Isusovog suvladara i ti si to povjerovao bez da si se suočio sa stvarnim činjenicama o kojima govori Biblija. Zato je sve više onih koji s vremenom počnu vjerovati da su i oni u toj grupi jer misle da im Božji duh to govori kroz Bibliju, ne znajući da se ono što čitaju ne odnosi na izdvojenu klasu nego na sve pravovjerne kršćane. Nisu svjesni da ih je netko krivo uputio i da taj svoj osjećaj ne mogu ničim dokazati. Onaj tko ih je krivo uputio sada ne može nikome osporavati njegovo uvjerenje jer su zanemarili pravo značenje biblijskih stavaka. Biblija ne promiče lakovjernost. Ona zagovara vjeru koja se temelji na dokazima. Apostol Pavao je napisao: ”Sve ispitujte da se u to uvjerite...“ (1.So 5:21).

Kad su kroz navedenu Stražarsku kulu isplivale na vidjelo drugačije činjenice, preko noći su skoro svi navodni pomazanici izgubili status 'vjernog i razboritog roba'. Kako to da je svim pomazanicima Božji duh svjedočio da pripadaju skupini 'vjernog roba' ako se sada tvrdi da mnogi od njih nikad nisu ni pripadali toj skupini? Odgovor se nameće sam po sebi. Navodni 'pomazanici' tvrde samo ono što im se nameće kroz Stražarsku kulu koja je često apelirala na njihove osjećaje jer se te stvari nikad nisu mogle razumski objasniti u kontekstu tradicionalnog učenja Zajednice. No sada Vodeće tijelo apelira na razum tih istih navodnih 'pomazanika' pokušavajući ih uvjeriti da oni više nisu u članstvu 'vjernog roba'. Nakon svega ovoga je teško ikome od navodnih pomazanika vjerovati da su izabrani u sastav Isusove nebeske vlade.

Postavlja se pitanje - kako oni mogu tvrditi da to jasno raspoznaju, a nisu mogli kroz Bibliju jasno raspoznati da u to isto vrijeme nisu bili u sastavu 'vjernog i razboritog roba'. Ako nisu mogli razumjeti i raspoznati te zemaljske stvari u koje su bili direktno ili indirektno uključeni, kako mogu raspoznati nebeske stvari u koje još nitko od ljudi nije uključen? To je isto ono retoričko pitanje koje je Isus postavio Nikodemu:

“Ako [ne razumijete] kad vam govorim o onom što je zemaljsko, kako ćete [razumjeti] ako vam budem govorio o onom što je nebesko?“ (Iv 3:12)

Stoga je kontradiktorno da oni, a posebno članovi Vodećeg tijela, imaju nepogrešivo svjedočanstvo od Boga o nebeskim stvarima, jer tim istim duhom nisu ni prije ni sada razumjeli što im o zemaljskim stvarima govori Božja nepogrešiva riječ.

U svakom slučaju, pokazalo se da riječ i autoritet Vodećeg tijela ima prvenstvenu moć uvjeravanja, a ne sveti duh. To Tijelo je prije svega samo sebe uvjerilo u ideju koju su sami stvorili i u svoju istaknutu ulogu unutar te ideje, po kojoj su samouvjereno tvrdili da ih je Isus kao grupu 1919. godine postavio nad cijelom njegovom imovinom. Sada su bili primorani odbaciti taj univerzalni položaj vladanja, ali su i dalje zadržali učenje da je sud nad kućom Božjom započeo sa žetvom 1914. godine kako bi održali ideju o jedinoj pravoj zajednici kršćana koju oni predvode. Tu sliku će se teško moći bezbolno eliminirati jer bi se time potkopao temelj organizacije Jehovinih svjedoka.

Kao što je sada Vodeće tijelo svojim argumentima apeliralo navodnim pomazanicima na prihvaćanje činjenice da nisu svi oni taj 'vjerni i razboriti rob', tako bi trebao netko apelirati i na njihov razum, odnosno na činjenice koje jasno pokazuju da je Isus svog roba koji će davati hranu ukućanima postavio u službu 33. godine, odnosno u isto vrijeme kao i ostale robove. I ne samo to, činjenice govore da nitko od njih ne može dobiti jasno svjedočanstvo svetog duha da su pomazani za Isusove suvladare. Bibliju su u ovim i nekim drugim stvarima pogrešno interpretirali pa je moguće da je i sveti duh kojim je ona pisana pogrešno shvaćen na način da za sebe tvrde nešto što misle i osjećaju, a što nije u suglasnosti sa Biblijom, a time i sa svetim duhom. Kad se otvorena srca i uma čitaju Kršćanski spisi dobivamo drugačiju i jasniju sliku o mnogim stvarima koje se odnose na Božji narod i Kristovu skupštinu koja je do danas poprimila sva obilježja koja prethode sudu nad kućom Božjom.


ZAKLJUČAK: Iz ovoga istraživanja sam mogao zaključiti da i ovo novo učenje o 'Gospodinovom robu' nema prave argumente koji se mogu potkrijepiti Biblijom i stvarnim činjenicama, jer se sve svodi na to da se Vodećem tijelu, a samim tim i Društvu Watchtower koju oni predvode dade istaknuto mjesto u kršćanskom svijetu. Smatram da takav stav isključivosti treba izbjegavati jer ništa ne dokazuje da je Isus 1919. godine obnovio svoju Skupštinu na temeljima jednog Društva (poduzeća) koje je bilo formirano za štampanje vjerske literature. To Društvo je bilo samo jedno od mnogih biblijskih društava osnovanih sa ciljem da se širi Božja Riječ i evanđelje o Kristu, a ne da se ljude sudi i dijeli na pšenicu i kukolj ili ovce od jaraca. Samo Isus može imati te ovlasti da prosuđuje tko je tko u njegovoj kući tj. njegovom ‘polju’ ili ‘toru’. Zajednica 'Svjedoka' svoju isključivost temelji samo na prispodobi o žetvi, a upravo argumenti koje sam naveo dovode u sumnju da je takva žetva mogla započeti 1914. godine. Jedno od proročanstava Isusa Krista koje to potvrđuje je zapisano u Luki 24:46-48, jer upravo ono dokazuje da žetva nije počela. Naime Isus je rekao svojim učenicima:

“Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati o pokajanju koje je potrebno za oproštenje grijeha. Počevši od Jeruzalema, vi ćete biti svjedoci toga“.

Počevši od 33. godine, dobra vijest o kraljevstvu, a koja je potekla iz Jeruzalema, propovijedala se u povezanosti s pokajanjem, najprije Židovima, a zatim ostalim narodima. Činjenica je da se do 1914. godine još uvijek nije propovijedala po svim narodima te su Istraživači Biblije i drugi svo do danas nastavili propovijedati kako bi dostigli sve narode. Dok je god omogućeno pokajanje žetva ne može započeti. Ako nije započela žetva, onda Isus još uvijek nije proveo konačno odvajanje te sve stoji onako kako je bilo i prije. Po tim i svim drugim pokazateljima 'žetva' se još nije dogodila, a samim tim ni sud nad kućom Božjom.

Takav zaključak je moguće donijeti jer se oslanja na drugim tumačenjima koja su se prije nekoliko godina korigirali i prebacili iz jednog u drugi vremenski okvir. Prebacivanje u drugi vremenski okvir je već učinjeno s ‘parabolom o ovcama i jarcima’, a također i po pitanju ‘gadost koja pustoši i sjeda na sveto mjesto’, te za pad Babilona Velikog. Za ta tumačenja se mislilo da su se počela ispunjavati početkom 20. stoljeća ali su morala biti prebačena u budućnost u povezanosti sa Božjim konačnim sudom. Sada je i ‘postavljanje Gospodinovog vjernog roba nad Isusovom imovinom’ prebačeno u budućnost. To prebacivanje iz jednog vremenskog okvira u drugo je bilo potrebno napraviti još odavno i po pitanju ‘Kristove prisutnosti u slavi’, ‘suda nad kućom Božjom’ i po pitanju ‘prispodobe o žetvi’ jer su u izravnoj povezanosti sa navedenim proročanstvima koja se trebaju dogoditi u povezanosti sa Isusovim dolaskom.

Isus je još uvijek odsutan i svoju Kuću tj. Skupštinu je predao onim muževima koji su smatrali da na sebe mogu preuzeti odgovornosti koje uključuju duhovno vodstvo i brigu nad onima koji su im dodijeljeni. Isus stoga ima svoje nevidljivo kraljevstvo na Zemlji (Kol 1:13). Njegovo vidljivo i vanjsko obilježje je sačinjeno od svih koji tvrde da su kršćani, kako vjernici tako i oni muževi koji ih predvode u svojim skupštinama ili zajednicama vjernika. Međutim, unutarnje obilježje prave Skupštine čine upravo pravi kršćani koji se kao pšenica još uvijek nalaze među kukoljem.

Lijepo je živjeti u uvjerenju da pripadamo lokalnoj skupštini ili pak jednoj većoj zajednici koja drži do temeljnih duhovnih vrijednosti i Kristovih učenja, ali ne smijemo dozvoliti da se kao pojedinci i cijela Zajednica postavljamo u ulogu sudaca i u tom svojstvu zastupamo ona gledišta kojima se ističe važnost i superiornost nad drugim kršćanskim vjernicima koji pripadaju drugim kršćanskim zajednicama jer “tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Njegov gospodar odlučuje hoće li on stajati ili pasti“ (Rim 14:4). Krist je čak i zlog slugu nazvao svojim slugom i samo on može suditi svojim robovima kojima je dao različite službe unutar Božje kuće. Još uvijek nitko od robova ili upravitelja ne može tvrditi da je Isus došao i da su od njega dobili veće ovlasti. Do tog zaključka su napokon došli i čelnici ove Zajednice tako da ih više ne možemo gledati kao vladare u Božjoj kući kao što smo ih gledali od vremena kada je brat Rutherford preuzeo vodstvo nad Društvom Watchtower, a preko tog Društva i nad svim skupštinama Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka). 

Kao što je poznato, Rutherford je poduzeće Watchtower iskoristio kao sredstvo za upravljanje kršćanskim skupštinama. Budući da su se Istraživači Biblije na neki način poistovjetili sa časopisom Watchtower, onda je Rutherford preko tog Društva preuzeo vlast nad svim skupštinama.

“Objasnio je da je cilj bio da to poduzeće (Watchtower) bude “(vidljivo) sredstvo, instrument, ili kanal kroz koji će se biblijska istina proslijediti Crkvi Božjoj“ (Stražarska kula, 1.svibnja 1921. str.135).

Tako su skupštine Istraživača Biblije po Društvu Watchtower dobile vidljivo obilježje s predsjednikom na čelu, što se nije svidjelo jednom dijelu Istraživača Biblije koji su zadržali svoje izvorno gledište o Kristovoj skupštini po učenju brata Russella koji nije želio kršćane ujarmiti u bilo kakav organizacijski sistem sa centralističkim hijerarhijskim obilježjem. Zbog toga su se mnogi odvojili od tog Društva. O tome čitamo:

“... nakon smrti prvog predsjednika Udruženja Kule stražare, Charlesa Tazea Russela, (neki Istraživaći Biblije) nisu u potpunosti prihvatili duh razvoja s vidljivim instrumentom Jehove Boga pod novim predsjednikom, J. F. Rutherfordom.“  (Svjetska sigurnost, str.44)

Velika većina Istraživača Biblije nije prihvatila da im vođa bude čovjek jer su skupštine po tom novom modelu upravljanja izgubile svoju autonomnost s kojom su bili isključivo vezani uz Krista kao svog vođu. Sada nakon skoro sto godina se mogu analizirati dobre i loše strane ovakvog centralističkog sistema upravljanja kršćanskim skupštinama. Smatram da bi se ovo novo tumačenje, po kojem Gospodinov rob još nije nagrađen većim ovlastima, trebalo iskoristiti za nove promjene kako bi ova Zajednica napustila hijerarhijski sistem upravljanja temeljenom na Društvu Watchtower. To Društvo može imati svoj upravni odbor i predsjednika kao što je imalo i ranije, dok bi kršćanske skupštine imale svoju upravu koja bi se temeljila na izvornoj teokraciji u kojoj je Isus glava svakom muškarcu, a time i svakom nadgledniku skupštine. Tako ćemo imati izvorno kršćansko gledište po kojemu sve imenovane osobe u Kristovoj skupštini služe svojoj braći u svojstvu 'Gospodinovog roba' od kojega se traži da bude vjeran i razborit.

KRAJ