Argument 8 – Stražarska kula kaže:

“Je li Isus prorekao da će se u posljednjim danima pojaviti grupa ljudi predočena zlim robom? Nije. (...) Isus nije rekao da će postaviti zlog roba. Njegove su riječi zapravo upozorenje upućeno vjernom i razboritom robu. (...). Isus je zapravo htio reći slijedeće: Ako bi vjerni i razboriti rob ikada počeo loše postupati s drugim robovima, njegov bi ga gospodar po svom dolasku najstrože kaznio“ (okvir na str.24)

Watchtower ovdje tvrdi da Isus nije prorekao da će se pojaviti grupa ljudi predočena zlim robom, nego da je samo riječ o snažnom upozorenju upućenom vjernom i razboritom robu kako on ne bi postao zao. S tim žele reći kako ta mala skupina ljudi u Vodećem tijelu ne može postati zli rob, jer su riječi “ako bi taj rob postao zao“ samo pretpostavka koja se najvjerojatnije nikad neće ostvariti jer oni ozbiljno shvaćaju svoju odgovornost (str. 24, okvir). To mi sliči na doktrinu o Papinoj nezabludivosti ili nepogrešivosti. Pape su sebi pripisali tu božansku osobinu kako bi se moglo bez pogovora prihvatiti svaku doktrinu koju je Crkva pod vodstvom Pape s vremena na vrijeme uvodila u crkveni nauk. Na sličan način i Vodeće tijelo ovu Isusovu priču usmjerava u tom pravcu kako bi se bez pogovora prihvatilo njih i njihovo vodstvo, a samim tim i sve ono što oni naučavaju.

Razlog za ovakvo tumačenje je isti onaj kojeg ima i Katolička crkva. Crkva kao institucija sebi ne smije dozvoliti da se posumnja u ispravnost Papinog vodstva pa se mora zaštititi božanskim autoritetom kako se nikad ne bi pomislilo da će Isus na zemlji odbaciti svog namjesnika zbog njegovih grijeha i zabludnih učenja. Na isti način, ukoliko se na 'vjernog roba' gleda kao na jednu malu skupinu unutar jedne i jedine kršćanske zajednice, onda se nikako ne bi smjelo dogoditi da taj rob postane zao, jer bi onda Isus na zemlji ostao bez onih koji bi trebali na ispravan način upravljati njegovom Skupštinom. To bi stvorilo problem, što pokazuje da je očito problem u njihovom krivom tumačenju. Međutim, kad bi se na Gospodinove robove gledalo kao na pojedince koji svoju službu duhovnog hranjenja po skupštinama obavljaju nad onima koji se smatraju kršćanima, onda za njegovu Skupštinu ne bi postojala opasnost čak ako neki od njih postanu zli, jer je Isus obećao da ništa neće uništiti njegovu Skupštinu na zemlji.

Zato se nameće pitanje - da li na te robove treba gledati kao na jednu malu grupu koja djeluje kao jedno administrativno tijelo ili kao na pojedince koji služe unutar Kristove univerzalne skupštine? (1.Ko 12:27; Ef 1:22,23; 4:11-16). Kad bi na Gospodinovog roba gledali kao na jednu malu skupinu unutar samo jedne zajednice onda bi to bio veliki problem. Budući da je Isus ranije prorekao da njegovu Skupštinu neće nadvladati ni vrata smrti, onda bi spominjanje 'zlog roba' bilo suvišno. U kojem smislu? Naime, ako bi 'vjerni rob' kao skupina postao zao, onda bi ta zla skupina vodila Isusovu skupštinu i time omogućila Sotoni da pobijedi i izbaci Isusa iz njegove kuće. Prema tome, ako je Isus unaprijed prorekao da se takvo nešto neće desiti, onda on uopće ne bi apostolima spominjao mogućnost da će taj njegov rob postati zao. Time bi sam sebi proturječio. No kad Isusove riječi stavimo u svoj kontekst onda je lako zaključiti da unutar njegove Skupštine mogu postojati dobri i zli upravitelji, kao što su postojali unutar skupštine Izrael, ali da to neće uništiti ili poništiti savez između Boga i njegovog naroda sačinjenih od “pravih Izraelaca“ (pravih kršćana).

Isus je zaista znao da će neki robovi postati zli i da će upravljati nekim skupštinama bez Božjeg zakona. Čovjek bez Božjeg zakona je “čovjek bezakonja“ o kojem je govorio apostol Pavle, a koji se još u prvom stoljeću trebao pojaviti u skupštinama Božjeg naroda. Taj se 'čovjek bezakonja' očitovao kroz pojedine ljude koji su se uvukli u skupštine kao lažni apostoli, lažni pastiri, lažni proroci i lažni učitelji (2.Pe 2:1; Ot 2:2). Watchtower je u prijašnjem tumačenju tvrdio da se 'zli rob' pojavio u njenim redovima. Sada u ovom izdanju Stražarske kule odbacuje tu mogućnost, ali ističe situaciju kada su čak iz Upravnog odbora 1917. godine bili otpuštena četiri člana zbog svog neslaganja sa predsjednikom Društva. Danas se još uvijek opravdava predsjednika Rutherforda koji je htio djelovati kao vođa, dok se ovu četvoricu prikazuje buntovnim urotnicima (kukoljem) kojima Božjom milošću nije uspjelo unijeti razdor. U ovoj Stražarskoj kuli (od 15.7.2013. str. 12) se kaže što se desilo nakon smrti C.T.Russella:

“Četvorica od sedmorice članova upravnog odbora korporacije Watch Tover Bible and Tract Society pobunila su se protiv odluke da brat Rutherford preuzme vodstvo u organizaciji. Pokušali su unijeti razdor među braću, ali nisu u tome uspjeli. U kolovozu 1917. morali su napustiti Betel. Bilo je to pravo čišćenje.“

Sadašnje Vodeće tijelo je izgleda stalo u obranu Rutherforda jer smatraju da je s njim Isus izabrao tadašnje vodstvo kao “vjernog i razboritog roba“. Činjenica je da su ova četvorica otpuštenih zahtijevala ono što je uvedeno tek 1971. godine, a to je da svi članovi odbora zajedno odlučuju oko svih stvari te da predsjednik ne bi trebao imati ulogu prvog čovjeka (vođe). Tko je onda mogao unijeti razdor ako je većina braće od te sedmorice bila u pravu? Očito je da oni nisu htjeli unijeti razdor, ali ih Vodeće tijelo krivo prikazuje kako bi opravdali Rutherforda a time i svoje novo tumačenje. Zato sadašnje vodstvo želi i to zamaskirati kako bi pod svaku cijenu svoje postojanje mogla temeljit na datumu kada se smatra da je Isus očistio svoj duhovni hram i izabrao one koje je postavio u svojoj kući za 'vjernog i razboritog roba'. Zato opravdavaju čak i ono što je desetljećima bilo prisutno u rukovodećem tijelu i što je odbačeno tek 1970-tih godina kada se umanjila vlast i utjecaj jednog čovjeka (predsjednika Društva).

Prema ovom novom tumačenju se brata Russella ne može više smatrati 'vjernim i razboritim robom', pa se samim tim obezvrjeđuje način na koji su u njegovo vrijeme bile vođene skupštine. Naime, Russell nije utemeljio hijerarhijsku organizaciju, nego razrede ili skupštine u kojima su duhovno zreli muževi preuzimali vodstvo u poučavanju. Skupštine su djelovali neovisno i nisu bili pod pritiskom Russella da ga bespogovorno slijede. Svi razredi su sudjelovali u istraživanju Biblije pa su mogli utjecati na jasnije razumijevanje biblijskih istina što je podrazumijevalo njihovu međusobnu suradnju i suradnju sa izdavačkom kućom kojom je upravljao Russell. Budući da je Rutherford preuzeo potpunu vlast nad izdavačkom kućom a preko nje i nad svim skupštinama kojima je oduzeo samoupravu, sadašnje Vodeće tijelo to prikazuje kao odluku koju je Isus prihvatio i podupirao sve do danas. No, da li to može biti u suglasnosti sa Isusovim stavom kojeg je pokazao prema ljudima svog vremena, a koji su “sjeli na Mojsijevu stolicu“ kako bi se prikazivali s istim autoritetom kojeg je nakon Mojsija mogao imati samo Mesija - veći Mojsije?

Bez obzira što su Božjoj Riječi nadodali svoju nauku i mnoga pravila, pismoznanci i farizeji su tražili od naroda da sve to prihvate kao da dolazi od Boga. Isus je osudio taj njihov stav i autoritet nad Božjom Riječi i Božjom kućom, pa je narodu rekao da ih ne slijede bespogovorno (Matej 23:2-4). Time je dao pouku i samim apostolima koji su pazili da se nad drugima nikad ne postave na isti način kao pismoznanci i farizeji. Zbog toga oni nikad nisu sebe postavili na tu poziciju da vladaju svim skupštinama preko starješina, nego su postavljali starješine i “povjeravali ih Bogu i njegovoj poruci“ (Dj 20:27,28,32). Nakon njihove smrti je došlo do ponovnog isticanja pojedinih nadglednika (biskupa) kojima se trebalo dati sav primat u cjelokupnoj Skupštini, a što je uspjelo formiranjem Katoličke crkve.

Takav stav je trebalo izbaciti iz Kristove skupštine, što su rani Istraživači Biblije i učinili i držali se toga sve dok nije na vlast došao Rutherford. Prema tome, da bi Isusove riječi mogli ispravno razumjeti, onda na njegovog 'roba' ne treba gledati kao na jednu malu skupinu ili zajedničko administrativno tijelo (kako to tvrdi Watchtower), nego kao na pojedince koji služe u tom svojstvu unutar svih zajednica i njihovih skupština (skupština, crkvi, župa i sl.). Isus je rekao da bi takvi pojedinci mogli “tući druge robove“ (Mt 24:49). Primjećujemo da se ovdje spominje množina robova, pa je razumljivo da rob nije jedno zajedničko administrativno tijelo nego se odnosi na pojedine upravitelje koji mogu postupati vjerno ili zlonamjerno prema onima s kojima surađuju u skupštini. 

Kad bi po tumaćenju Watchtowera, 'rob' djelovao kao jedna nerazdvojna skupina (poput vodećeg tijela), onda on ne bi mogao tući one unutar tijela jer bi ispalo da bi taj 'rob' tukao samog sebe. No ukoliko bi taj rob kao jedno zajedničko tijelo tukao druge robove onda bi trebalo postojati više vodećih tijela, te bi jedna skupina vodećeg tijela koja bi postala zla tukla “druge robove“ ili druge skupine vodećih tijela. Tako bi ispalo da unutar skupštine mogu postojati i druge skupine 'robova' koji također služe u tom svojstvu, a samim tim i više vodećih tijela. Očito je da je ovo novo tumačenje o 'vjernom robu' samo po sebi kontradiktorno.

Kad ispravno postavimo stvari onda vidimo da Isus nije postavio u službu 'zlog roba', ali da se on s vremenom pojavljuje kao takav dok služi svom Gospodinu. To se može lako razumjeti jer Isus govori o njemu kao pojedincu koji se prema ostalim vjernim robovima ponaša na zao način, odnosno s visoka, s poniženjima, uvredama, omalovažavanjima pa čak i izbacivanjima iz skupštine. Tako imamo primjer u 1. stoljeću gdje su neki starješine postali toliko zli da su verbalno tukli druge robove. Npr. židovski starješine koji su se revno držali Zakona su govorili protiv Pavla i drugih starješina koji nisu zastupali neke židovske običaje i time ih verbalno tukli (Dj 15:1-5, 21:21; Gal 2:4).

Jedan od zlih robova bio je i Diotref koji je želio biti prvi u skupštini. On je činio zlo drugim starješinama jer je o njima govorio zlobnim riječima (3.Iv 9-11). Pavle je govorio o sebi kao o robu Kristovom, a o njima kao o lažnoj braći i lažnim apostolima koji mu stvaraju nevolje, a koji su se uvukli u skupštine da bi obezvrjeđivali njegove riječi i druge učinila robovima Zakona (Gal 2:4; 4:17; 6:17; 2.Ko 10:10-12; 11:13). On je sebe i druge nadglednike smatrao ‘Božjim upraviteljima’, pa je tako svom suradniku Titu napomenuo da mora biti ‘razborit’ i ‘vjeran’ “koji se pri poučavanju treba držati vjerodostojne riječi“ kako bi se mogao suprotstaviti onima (zlim robovima) koji govore i uče radi nepoštenog dobitka (Tit 1:7-11).

Činjenice pokazuju da su od samih početaka postojali oni 'robovi' koji su po Isusovim riječima zaista tukli surobove koji su s njima služili u Kristovoj skupštini. Ova činjenica, kad je se stavi u povijesne okvire kršćanstva, govori o tome da na 'Gospodinovog roba' treba gledati kao veliku skupinu imenovanih osoba koji od Isusovog odlaska na nebo, upravljaju raznim skupštinama, a ne kao grupu od nekoliko ljudi koja u tom svojstvu iz jednog centra služi i to samo unutar jedne zajednice u zadnjih nekoliko desetljeća. Samo tako se može prihvatiti činjenica da će među onima koji bi trebali biti vjerni i razboriti, biti i onih zlih robova o kojima je Isus govorio. To je u skladu sa prispodobom o pšenici i kukolju gdje je lako zaključiti da se i među vjernicima i među starješinama kao upraviteljima može pokazati zlo i besplodno srce, odnosno kukolj. Budući da je neprijatelj na Isusovoj njivi posijao kukolj među pšenicu, njemu je od najvećeg interesa da se taj kukolj nalazi među Kristovim upraviteljima i zato je Isus dao snažno upozorenje upravo njima koji će nositi najveću odgovornost.

Prema tome, njegove riječi “ako bi taj rob postao zao“ nisu nikakva pretpostavka bez mogućnosti da se one ikad ostvare (kako tvrdi Watchtower). Sličnu pretpostavku je Isus koristio kad je rekao: “Ako bi kome od vas jedina ovca koju ima u subotu upala u jamu, tko je od vas ne bi dohvatio i izvadio“ (Mt 12.11). Nitko ne može reći da se ovo nikad ne može dogoditi jer pastir brižno bdije nad svojom ovcom. Isus je bio protiv bilo kakve samouvjerenosti njegovih učenika. Jednom je apostol Petar rekao: “Ako bih morao umrijeti s tobom, neću te se odreći“. Tako su rekli i svi drugi učenici“ (Mt 26:35). Apostoli su samouvjereno iznijeli pretpostavku koja se pokazala krivom jer su pobjegli i odrekli se Isusa čim su osjetili smrtnu opasnost. Zato, kad su primili upozorenje od Isusa, oni su ga ozbiljno shvatili znajući da to što Isus kaže nije samo puka pretpostavka nego realna mogućnost koja se može pojaviti u točno određenoj situaciji. O kojoj je situaciji riječ? Isus je rekao:

“No ako bi taj [moj] rob bio zao i rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni’, pa bi počeo tući druge robove...“ (Mt 24:49)

Zanimljivo je zapaziti da je i za 'zle robove' Isus rekao da je on ‘njihov gospodar’ što znači da će oni kao takvi pripadati ‘kući Božjoj’ u vrijeme njegovog dolaska. Točno je da Isus nije postavio zlog roba, ali je dao mogućnost da pojedini rob ipak postane zao čime bi odbacio volju svog gospodara. Isus je jako dobro znao da će se neki njegovi robovi umoriti od čekanja njegovog drugog dolaska pa je zato i spomenuo tu činjenicu koja odgovara jednom dužem vremenskom razdoblju čekanja. Da je Isus mislio na jednu malu skupinu robova čije će formiranje biti usko povezano sa vremenom Isusovog neposrednog dolaska i koja će stoga biti svjesna života u vremenu posljednjeg naraštaja, onda ne bi morao spominjati svoje kašnjenje, jer bi se njegov dolazak očekivao unutar tog posljednjeg vremena straže. Upravo ta činjenica još više potkopava ovo novo tumačenje Watchtowera koja, s obzirom na posljednje vrijeme, stalno upozorava da živimo u posljednjem naraštaju i da je samim tim Isusov dolazak blizu, pred vratima.

Ako taj rob kaže za sebe da zna da živimo u tom posebnom vremenu kraja koje je započelo s njegovim postavljanjem za 'vjernog roba', onda se tu ne može čak ni pomisliti da bi baš sada, nakon stoljeća čekanja, taj 'rob' počeo misliti kako njegov gospodar kasni. To su mogli govoriti samo oni robovi koji su živjeli u proteklim stoljećima (prve i druge straže) kada se činilo da je njegov dolazak odgođen za neko drugo i daleko vremensko razdoblje. 

Poznato je da su Židovski kršćani odgodili to vrijeme jer su vidjeli da Isus nije došao prilikom razorenja Jeruzalema 70. god.n.e. Kasnije su crkveni oci često odgađali Kristov dolazak. U djelu A Dictionary of the Bible (Biblijski rječnik) koje je izdao James Hastings stoji:

”Kada je Augustin poistovjetio Milenij s razdobljem vojujuće Crkve, drugi je advent odgođen za daleku budućnost.“(Stražarska kula, 1.3.1997. str.10).

Prema njegovom tumačenju Milenij je počeo s Isusovim rođenjem, pa se 1000. godine očekivao Kristov dolazak i sud. Kad se to nije desilo, ponovno se moglo govoriti o njegovom kašnjenju. Takva očekivanja i razočarenja su bila prisutna i tokom 19. i 20. stoljeća, pa čak i kod Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka) koji su Kristov dolazak i kraj očekivali 1914., 1925., 1975. godine i pred kraj 20 stoljeća. Prema tome, apsurdno je govoriti da se 'Gospodinov rob' trebao pojaviti u posljednjim danima ovog svijeta, odnosno odmah nakon početka posljednjeg naraštaja (koji je navodno započeo teći od 1914. godine), i da baš tada ti isti robovi kao grupa pomisle da njihov Gospodin kasni. To su mogli pomisliti samo ukoliko bi živjeli prije očitih obilježja posljednjih dana. To ujedno znači da su ti 'robovi', ako ih promatramo kao grupu unutar Isusove univerzalne Skupštine ili kao pojedince u pojedinim zajednicama i skupštinama, trebali postojati cijelo vrijeme postojanja Kristove skupštine. Među njima su se u tom periodu zaista pojavljivali 'robovi' koji su svojim razmišljanjima negativno utjecali na duhovno stanje kršćana, a taj utjecaj se nastavio sve do sada, iako se u svijetu kršćanstva vide mnoge pozitivne aktivnosti koje čine neki 'robovi' u svojim kršćanskim zajednicama, a koji upozoravaju ljude na Isusov skori dolazak.

Kada su vodeći ljudi unutar zajednice Jehovinih svjedoka (Istraživača Biblije), izračunali da je Isus došao u točno u utvrđeno vrijeme (1914. godine), onda oni više ne mogu 'vjernog roba' povezati sa Isusovim riječima po kojima bi taj 'rob' pomislio da njegov gospodar kasni. Zašto bi itko od njih pomislio da Isus kasni baš u vrijeme kada je po njihovom tumačenju s pojavom 'vjernog roba' označio i početak kraja? O kašnjenju bi mogli pomišljati samo oni 'robovi' koji su živjeli do 1914. godine, a izgleda da do tada taj 'rob' po njihovom tumačenju uopće nije ni postojao. Zato su oni pokušali ovu nelogičnost objasniti kao da je tu samo riječ o snažnom upozorenju kako se slučajno ne bi desilo - a izgleda da se ni ne može desiti - da taj 'rob' u tom zadnjem vremenu zanemari svoju ulogu i počne razmišljati kako njegov gospodar kasni. Bilo bi zaista nerazumno tako nešto pomišljati baš u ovom vremenu jer bi time pokazao da unatoč jasnim dokazima ima potpuno kriva očekivanja.

Sa ovakvim tumačenjem su pokušali sa sebe odmaknuti mogućnost da ih se ikad izravno poveže sa takvim nerazboritim robovima, ali zato ne mogu sa sebe skinuti činjenicu koja ih na jedan drugi način dovodi u vezu sa onima koji također objavljuju svoja kriva očekivanja. Za razliku od onih koji bi pomišljali da njihov gospodar kasni, oni su često pomišljali da je Isus pred vratima pa su često govorili: “Vrijeme se približilo“. No, time su upali u vlastitu zamku. Isus je naime upozorio i na takve učitelje koji će doći u njegovo ime kao njegovi zastupnici i govoriti “Ja sam Krist’ (tj. ja sam pomazanik) i ‘Vrijeme se približilo’. Isus je zatim upozorio:

“Nemojte ići za njima! (Lk 21:8)

Za njima mogu ići samo oni koji u njima vide svoje vođe, a to se uspjelo postići upravo sa ovakvim krivim tumačenjem s kojim se pod svaku cijenu želi stvoriti dojam kako su samo ljudi u Vodećem tijelu taj “vjerni i razboriti rob“ izabran i postavljen od samog Isusa i da samo njih treba slijediti na putu spasenja.