Argument 7 – Stražarska kula kaže:

“...No, krajem 1. stoljeća situacija se promijenila. (...) Na Zemlji (nakon smrti apostola) nije bilo nikoga tko bi na sustavan, organiziran način dijelio duhovnu hranu. Međutim, to se trebalo promijeniti. No, pitanje je kada se to trebalo dogoditi. (...) (str.18. odl.12,14).

“...Žetva je svršetak ovog poretka, rekao je Isus (Mat.13:39). Razdoblje žetve započelo je 1914. (...) Nakon 1914. anđeli su počeli skupljati kršćane predočene kukoljem tako što su ih odvajali od pomazanih “sinova kraljevstva“ (str.12. odl.9,10).

“...A onda je 1919. trebalo započeti skupljati pšenicu. Je li tada napokon došlo vrijeme da Krist postavi svog zastupnika ('vjernog i razboritog roba') koji će na organiziran način dijeliti duhovnu hranu? Da, tada je došao trenutak za to!“ (str.19. odl.17).

Watchtower smatra da je Isus svog 'vjernog roba' trebao postaviti u službu tek u vrijeme žetve kada je trebalo sakupiti pšenicu i odvojiti je od kukolja. Prije se smatralo da je žetva bila od 1874. do 1914. pa se C.T. Russella moglo smatrati 'vjernim robom'. No, sada ga se više ne smatra tim 'robom' jer je po njihovom tumačenju žetva započela 1914. i završila 1919. godine nakon njegove smrti, kada je kukolj po njihovom tumačenju bio iščupan i svezan u snopove (str. 12. st. 9; str. 18. st. 13,14). No, takva slika za sobom povlači nekoliko verzija koje se nikako ne uklapaju u Isusovu priču.

Prije svega Watchtower tvrdi da 'pšenicu' predstavlja samo 144000 članova. Ako je tako onda je Sin čovječji u svojoj ruci imao točno određeni broj 'sjemena' koje je trebao posijati na svoju njivu, što znači da je Isus kao sijač morao najprije izbrojiti točan broj sjemenki i onda ga iz godine u godinu posijati po nekim svojim parcelama. Teško je zamisliti da su apostoli mogli Isusa shvatiti na taj način jer se zna kako se sije pšenica i da sijač nikada unaprijed ne broji sjeme pšenice koje je toliko brojno da se s njim može pokriti cijeli svijet (Kristova njiva). Budući da takvo tumačenje nije u skladu s apostolskim viđenjem i razumijevanjem, ono predstavlja problem i postavlja niz daljnjih nelogičnosti. No, Isus takvo nešto uopće nije spomenuo, niti postoji nikakav prihvatljivi razlog da se to poveže sa sijačem i sijanjem sjemena. Sijači su u ono vrijeme u svojim vrećama imali dovoljno sjemena kojim su mogli prekriti cijelo polje. Zamislimo da je Isus posijao veliku količinu sjemena pšenice i da je ona izrasla u velikom broju, a da je onda izabrao samo 144000 prvih zrelih klasova koje je spremio u svoju žitnicu, dok je ostalo klasje odbacio zajedno sa kukoljem. Apostoli očito nikad nisu mogli ovu usporedbu promatrati na taj način.

Tko onda predočava 'pšenicu'? Treba najprije vidjeti kako je Isus to objasnio apostolima i kako su oni to mogli razumjeti u svjetlu tadašnjeg vremena? Budući da je Isus sve Židove kao djecu Abrahamovu smatrao “sinovima kraljevstva“ među kojima su se pojavili sinovi Zloga, onda su apostoli mogli razumjeli da je u ovoj usporedbi Isus govorio o pravednim i nepravednim osobama među Božjim narodom. Sinovi kraljevstva su bili svi koji su bili u savezu s Bogom kao njegova djeca. Oni su trebali donositi plod pravednosti. Međutim, ukoliko su dozvolili Sotoni da ih učini zlim i besplodnima, onda su postajali sinovi Zloga. Kad je nevjernim Židovima rekao da će “sinovi kraljevstva biti izbačeni iz kraljevstva van u tamu“, onda je mislio samo na one Židove koji sebe smatraju sinovima kraljevstva (Abrahamovom djecom), ali koji svojom besplodnom vjerom dokazuju da su sinovi Zloga (Mt 8:12; vidi Iv 8:39,44).

Apostoli su znali da tu nije bilo mjesta nekom drugom tumačenju gdje bi sinovi kraljevstva bili samo jedna mala odabrana grupa ljudi unutar istaknute svećeničke klase, nego da je riječ o svim ljudima među Božjim narodom. Stoga je Isus objasnio apostolima da će se nešto slično desiti s njegovom Skupštinom. Polje je svijet, odnosno svi ljudi ovog svijeta kojima se u srca sije sjeme kraljevstva. Prihvaćanjem vjere u Isusa mnogi ulaze u savez za kraljevstvo čime postaju sinovi kraljevstva ili Božja djeca. Isus nije mislio na jednu malu grupu između kršćana, nego na sve koji povjeruju u njega. Samo tako su ga apostoli mogli razumjeti.

Oni po tom savezu postaju članovi njegove Skupštine koja je njegovo kraljevstvo nad kojim on ima vlast od 33. godine, kada je svetim duhom pomazao i posvetio tu skupštinu. Stoga svi kršćani, kao nekad Židovi, mogu sebe smatrati sinovima kraljevstva (klasjem pšenice) koji su preko Isusa ušli u savez s Bogom. No pšenica bi trebala donositi prepoznatljivi plod pravednosti i po tome bi se razlikovala od onih koji samo tvrde da su kršćani, a na Isusovoj njivi rastu bez ploda, poput kukolja. To su sinovi Zloga koji predočavaju one kršćane koji “druge navode na grijeh i one koji čine bezakonje“. Njih će se trebati potpuno iščupati i izbaciti iz kršćanske Skupštine tj. iz Isusovog kraljevstva prije nego on uspostavi svoje 1000-godišnje kraljevstvo (Mt 13:41; Kol 1:13).

Zato bi se na sve prave kršćane trebalo gledati kao na pšenicu. Zanimljivo je da čak i članovi odbora za pisanje, kad se na trenutak oslobode ustaljenih tradicionalnih razmišljanja, slažu s ovim, pa su u izdanju Stražarske kule od 1.11.1993. str.32 napisali:

“Isus je, objašnjavajući ovu parabolu, rekao da je on sam čovjek koji je posijao ”dobro sjeme“ — prave kršćane. Neprijatelj je Sotona, koji je po pšenici posijao ”kukolj“ — pobrinuvši se za prodiranje lažnih kršćana u skupštinu. Isus je dopustio da lažni i pravi kršćani postoje istovremeno — ali samo do žetve. Tada će biti odvojeni (Matej 24:36-44). (…) Isus je rekao da je žetva ”pošljedak ovoga vijeka [”svršetak sustava stvari“, NW]“. Budući da živimo u svršetku sadašnjeg svjetskog sustava stvari, sada mora biti vrijeme žetve! Zato sigurno usljeđuje odvajanje pravih kršćana od lažnih.“

U ovom se članku spominje svijet kršćanstva u kojem se nalaze pravi i lažni kršćani. To je u biti ispravno razumijevanje u onom svom izvornom širem kontekstu jer se pšenicu ne ograničava na unaprijed određeni broj. Međutim, ovakvo razumijevanje se prezentira samo ljudima izvan naše zajednice, dok se u člancima za zajedničko proučavanje prezentira uži kontekst po kojem se ustraje na jedinstvenom učenju o 144000 i na tvrdnji da je žetva započela 1914. godine, ali za takvo tumačenje se ne može naći potvrda jer i dalje postoje kontaverze. Naime, Stražarska kula tvrdi da pšenicu (144000) tvore mnogi koji su rođeni i kršteni nakon 1919. što znači da su oni naknadno posijani i požnjeveni te uvedeni u žitnicu, a to se nikako ne uklapa čak ni u njihovo vlastito tumačenje.

Da li je onda žetva mogla započeti 1914. sa čupanjem kukolja ako još nije bilo završeno vrijeme sjetve pšenice? To nema nikakve logike. Ako je žetva započela 1914. godine onda je u to vrijeme završeno vrijeme Božje milosti jer se više ništa nije moglo promijeniti. Ako je žetva započela, pšenica je jasno bila raspoznatljiva tako da se nije moglo očekivati da će se ona pretvoriti u kukolj. To potvrđuje i Watchtower kada kaže u Stražarskoj kuli od 15.3.2010. str.21, gdje stoji:

“Isus nije rekao da će pšenica postati kukolj, nego da je kukolj posijan među pšenicu.“

Ako ćemo tvrditi da je pšenica vezana za broj od 144000, onda je s početkom žetve taj broj 1914. godine bio konačan i nitko se više nije mogao naknadno prezentirati u tom svojstvu. Po Isusovim riječima sakupljanje pšenice započinje nakon što je iščupan sav kukolj i označen za uništenje. Do tada je pšenica trebala sazreti. No, kako je moglo započeti to skupljanje pšenice ako se još nisu ni rodili neki koji su desetljećima kasnije počeli tvrditi da su oni ta pšenica (ili pomazanici). Ako su se oni kasnije rodili, a samim tim i kasnije primili u svoja srca vjeru u Krista, onda je sjetva pšenice trajala i nakon započete žetve. Tako ispada da se nakon započete žetve i skupljanja pšenice nije moglo naći dovoljno klasja pšenice, pa je Isus morao naknadno ponovno posijati nekoliko stotina ili tisuća sjemenki koja je naknadno trebala uzrasti kako bi se popunio njen broj. To opet nema smisla niti se može uklopiti u nastavak ove priče. Naime, do 1931. godine su se svi kršteni unutar zajednice Jehovinih svjedoka smatrali pšenicom koja ulazi u taj broj. Godinama se govorilo da je posljednji klas pšenice do tada skupljen i da se nalazio u skupštini (žitnici), a onda je 2007. u jednom članku to promijenjeno pa se tvrdi kako se i nakon 1931. godine ipak nastavilo traženje i sakupljanje pšenice. U tom članku se kaže:

“...tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16,17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv. (...). Godine 1919. započela je “žetva zemaljska”, koja uključuje i sakupljanje posljednjih pomazanika (Otkrivenje 14:15,16). Od kraja 1800-tih do 1931. glavni cilj službe propovijedanja bio je sakupljanje preostalih članova Kristovog tijela.“ (Stražarska kula, 1.5.2007. str. 30).

Watchtower ovdje tvrdi da je sakupljanje pšenice započelo krajem 19. stoljeća, a znamo da se sakupljanje ne može odvijati prije žetve, koja je po njima započela 1919. godine nakon čega je samo nastavljeno sakupljanje posljednjih članova pšenice (pomazanika). Očito se ovakvim tumačenjem ne može potvrditi da je žetva započela čupanjem kukolja 1914-te godine, niti da se 1919. godine pristupilo žetvi pšenice. Isus je rekao svojim anđelima da ne čupaju kukolj nego da puste da

“oboje raste zajedno do žetve, a u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Skupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a zatim skupite pšenicu u moju žitnicu!” (Mt 13:30)

Treba uzeti u obzir da žetva ne započinje odmah čim se može raspoznati pšenicu od kukolja. Odnosno, ako se tvrdi da je početkom dvadesetog stoljeća napokon bilo jasno vidljivo tko je tko u svijetu kršćanstva, to ne mora značiti da je odmah morala započeti žetva. Ako su se pravi kršćani mogli prepoznati po svojim kršćanskim obilježjima, od njih se i dalje trebala očekivati ustrajnost do samog kraja, odnosno do Isusovog dolaska (Mt 24:13). Zato je Isus tražio od svojih slugu (anđela) da ne čupaju kukolj kako ne bi zajedno s njim iščupali i pšenicu. Trebalo je pustiti da i dalje jedni i drugi rastu zajedno do samog kraja obilježavanja jer se žetva treba obaviti u točno određeno vrijeme i ona obično traje kratko. Međutim, po gledištu Watchtowera se može reći da je žetva kukolja trajala kratko (od 1914. - 1919.), dok se žetva i skupljanje pšenice od 1919-te godine produžilo na skoro sto godina.

Isus spominje dva vremenska razdoblja koja idu jedan za drugim. Prvo razdoblje je vrijeme sjetve i rasta, odnosno “vrijeme do žetve“, a drugo razdoblje je “vrijeme žetve“. Vrijeme sjetve i rasta odgovara dužem vremenu Božje milosti, dok je vrijeme žetve jedno kraće vrijeme skupljanja i odvajanja kršćana jednih od drugih odmah nakon što je isteklo vrijeme milosti. Kad počne žetva, onda se za ljude više ništa ne može promijeniti jer piše:

“Tko je nepravedan, neka i dalje čini nepravdu. (...). A tko je pravedan, neka i dalje čini pravdu. (...). Evo, dolazim brzo i donosim plaću, da platim svakome prema djelu njegovu“ (Ot 22:11,12)

Vrijeme milosti ističe svima u isto vrijeme, ali po njihovom tumačenju, to nije tako. Ukoliko je do 1919. godine iščupan sav kukolj i svezan u snopove da se spali, onda je tada trebalo za sve lažne kršćane isteći vrijeme milosti. Pšenica bi bila jasno prepoznatljiva i ne bi bilo problema u jednom kratkom vremenu svu je požnjeti i unijeti u žitnicu.

U povezanosti sa ovom žetvom o kojoj je Isus govorio apostolima, on je tu sliku prikazao apostolu Ivanu u jednoj viziji koju je ovako opisao:

“I jedan drugi anđeo izašao je iz hramskog svetišta vičući na sav glas onome koji sjedi na oblaku: “Zamahni srpom svojim i žanji, jer je došao čas da se žanje, zrela je žetva zemaljska!” I onaj koji sjedi na oblaku zamahnuo je srpom na zemlju i zemlja je bila požnjevena.“ (Ot 14:15,16)

Ovaj događaj ide nakon jedne objave dobre vijesti koja uključuje činjenicu da je došao “čas suda“ (Ot 14:6,7). Žetva očito započinje sa tom objavom kojom započinje Božji sud. No, da li je taj sud mogao započeti 1914. godine? Točno je da su kršćani povezani s društvom Watchtower prije i nakon 1914. godine počeli objavljivati da je došao čas suda, ali se pokazalo da ta objava nije bila usklađena s anđeoskom, pa se više puta pokazala preuranjenom. Tako su npr. još u tom početnom razdoblju svoje propovjedničke aktivnosti preko svojih glasila svijetu objavljivali da će kraj nastupiti 1925. godine. No čas suda ni tada nije došao, a niti kasnije kad se objavljivalo da će doći oko 1975., a najkasnije do 2000. godine, do kada će izumrijeti naraštaj ljudi koji je doživio 1914. godinu. Da li onda tu anđeosku objavu o času suda mogu u svoje vrijeme prenijeti članovi Vodećeg tijela, jer se sa svakom sljedećom njihovom objavom može dovesti u pitanje njihova riječ koja je već izgubila vjerodostojnost zbog dosadašnjih preuranjenih objava?

Prema prvim očekivanjima Istraživača Biblije (Jehovinih svjedoka) žetva je trebala završiti 1914. godine jer je po tadašnjem tumačenju ona započela 40 godina ranije, odnosno 1874. No, kada kraj nije došao, oni su nakon 1919. godine pod vodstvom predsjednika Društva J.F. Rutherforda započeli posebnu kampanju propovijedanja koje po prirodi zadatka odgovara nastavku sjetve i rasta, a ne žetvi i sakupljanju pšenice, tako da i to govori o kontradiktornosti i zbunjujućem tumačenju. Takva aktivnost u vezi propovijedanja dobre vijesti bi bio samo nastavak 'sijanja' koje je započelo u 1. stoljeću, što se ne uklopa u logičan slijed događaja. Zbog nastavka 'sijanja' može izgledati da su anđeli 1914. godine postupili protivno Isusovom nalogu, tj. da su započeli odvajati kukolj prije nego je nastupilo pravo vrijeme za žetvu, odnosno u vrijeme kad se vjerojatno moglo raspoznati žito od kukolja, ali kada klasje još uvijek nije bilo potpuno sazrelo, pa čak i prije nego je na nekom dijelu polja ono uopće i posijano. Ova se nelogičnost pokušava otkloniti tvrdnjom da je 1914. započela žetva kukolja koji se trebao odvojiti od pšenice kako bi se stvorila zajednica kršćana u kojoj prevladava samo pšenica, a da se od 1919. započelo iz svijeta sakupljati pšenicu (ostatak od 144000) koja je ostala na polju i donositi je u očišćenu skupštinu. No, to nije u kontekstu onoga što je Isus govorio.

Pretpostavimo da je žetva zaista započela 1914. godine kako tvrdi Stražarska kula. Početak žetve podrazumijeva da više nema ni sjetve ni rasta. Rast pšenice i kukolja je trebao tada potpuno završiti pa bi svi ljudi u tom vremenu bili označeni i odvojeni jedni od drugih. Isus ne bi smatrao potrebnim da izumre cijela tadašnja generacija pšenice i kukolja i da se pojavi nova generacija ljudi u čija srca će biti posijano sjeme dobre vijesti, kako bi se tek nad njima izvršilo završno razlučivanje tko je pšenica, a tko kukolj. Prema tome, propovijedanje godine milosti ili sijanje dobre vijesti u srca ljudi koje je započelo u 1. stoljeću još uvijek traje. Ono će svoj vrhunac doživjeti kada dvojica proroka počnu objavljivati dan osvete nad kućom Božjom i nad cijelim ovim svjetskim poretkom (Ot 11:1-7; Iz 61:1,2). Kad završi njihovo svjedočanstvo, tada će po Isusovim riječima doći kraj razdoblja Božje “godine milosti“, i započeti “dan suda“ te će anđeli moći pristupiti žetvi, odnosno konačnom odvajanju pšenice od kukolja. To će biti kratko vrijeme završne faze velike nevolje u kojoj će se ljudi slični kukolju jasno označiti kada prime žig divlje zvijeri i stanu na stranu Sotone jer će se odvojiti od pravih kršćana (pšenice) koji će na čelima imati pečat Božji (Ot 9:4; 14:11). Zatim će u kratkom vremenu biti izvršeno sakupljanje 'pšenice' jer će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta...“ u žitnicu tj. u kraljevstvo koje je za njih pripremljeno od postanka svijeta (Mt 24:31,34). Ovakav slijed događaja je u kontekstu Biblije, a ne onaj kojeg zastupa Watchtower. Međutim kad njihovo Vodeće tijelo pokušava svoje (pogrešno) tumačenje staviti u taj kontekst, onda stvara zbunjujuće tvrdnje. Npr. oni kažu:

“No u to vrijeme (početak 20. stoljeća) je bilo mnogo vjerskih zajednica koje su tvrdile da slijede Krista. Stoga je trebalo odgovoriti na važno pitanje: Tko je od njih simbolična pšenica?“ (str. 11. odl. 6)

Ovakvim tumačenjem se daje naglasak na grupu (zajednicu) a ne na pojedince. Ovim se želi reći da su se prije žetve, pšenica i kukolj sami od sebe rasporedili po kršćanskim zajednicama i to uz pomoć brata C.T. Russella i njegovih bliskih suradnika koji su izvršili “zadatak koji bi se mogao usporediti s onim što je radio Ivan Krstitelj“ (str. 11. odl. 6). Pokajnici su se - po toj tvrdnji - pridružili grupi Istraživača Biblije koji su predočavali simboličnu pšenicu koja se već velikim dijelom sakupila u njihovim skupštinama. Kad je Isus navodno došao 1914. da pregleda svoju Skupštinu vidio je da je pšenica (koja je brojila oko 5000 članova) već skupljena unutar te zajednice tako da je svoju pažnju usmjerio samo prema njima kako bi ih dodatno pročistio. Oni su se navodno spremno...

“... podložili Isusovom procesu čišćenja i napravili potrebne promjene. Zbog toga ih je Isus proglasio pravim kršćanima, odnosno pšenicom.“(str.12. odl.8).

“Nakon 1914. anđeli su počeli skupljati kršćane predočene kukoljem, tako što su ih odvajali od pomazanih “sinova kraljevstva“. Kako je sakupljanje napredovalo, tako je razlika između pšenice i kukolja postajala sve očitija“ (str.12. odl.10,11).

Ovakvim tumačenjem se dolazi do zaključka kako je Isus do 1919. godine tražio parcelu tj. grupu ili zajednicu kršćana gdje ima više pšenice, a odbacio sve ostale parcele (zajednice) gdje je bilo više kukolja. To mi uopće ne sliči na žetvu, nego na preuzimanje nadzora nad jednom malom parcelom uz odbacivanje ostalog dijela polja u kojem se pšenica nije mogla naći u potrebnoj količini da bi zavrijedila čišćenje. To se ne slaže sa slikom po kojoj je Isus rekao da je cijelo polje njegovo i da ono predstavlja njegovo područje javnog objavljivanja dobre vijesti o kraljevstvu svim otkupljenim ljudima, dok istovremeno neprijatelj tajno u srca tih ljudi sije kukolj (1.Ti 2:6).

Isus Krist je znao da će se tokom vremena sjetve na svakom dijelu polja nalaziti i pšenica i kukolj. No, Watchtower je to prilagodio sebi, pa ispada da je zajednički rast pšenice i kukolja bio stvar slučajnosti. Naime, ako je na jednom dijelu polja bilo puno pšenice, među kojom su se nalazi pojedinačne stabljike kukolja, onda ispada kao da je Isus samo na taj dio posadio pšenicu gdje je kukolj tu slučajno došao s vjetrom. S druge strane, ako se na ostalom dijelu polja nalazio samo kukolj među kojim se nalazio pojedinačni klas pšenice, onda na tom dijelu nije ni bilo sjetve pšenice nego su ptice ili vjetar slučajno s jednog dijela polja prenijeli sjeme pšenice među kukolj. Tako ispada da je Isus pšenicu posadio samo na jednom malom izabranom dijelu polja i da je 1914. godine svoju pažnju usmjerio upravo na taj dio kojeg je trebalo očistiti od kukolja. Budući da tu nije mogao naći dovoljno stabljika pšenice, kako bi zaokružio broj od 144 000, onda je naredio da se i sa ostalog dijela polja počupa sav kukolj kako bi se pronašao preostali klas pšenice koji se tamo slučajno našao. Ta slika izgleda upravo ovako kad se razmatra tumačenje kojeg Watchtower zastupa i ne može se uklopiti u Isusovu verziju događaja.

Prema tome, ako je po Watchtoweru do 1919. godine izvršeno odvajanje kukolja, onda je svaka kršćanska zajednica, koja je tvrdila da slijedi Krista, trebala do tada biti očišćena, a ne samo jedna mala parcela. Svagdje se trebala vidjeti jasna razlika između pšenice i kukolja. Zašto bi Isus prihvatio samo jednu zajednicu u kojoj je bilo veći postotak pšenice, a time i manje posla za čupanje kukolja, a odbacio sve ostale zajednice sa manjim postotkom pšenice? Ako je cijelo polje trebalo biti očišćeno od kukolja, onda tu više ne igra ulogu omjer po parcelama, jer je trebalo iz svih zajednica samo sakupiti pšenicu u žitnicu. Osim toga, ako je kukolj u roku od četiri i pol godine iščupan i svezan u snopove, što je puno teži i zahtjevniji posao, onda je skupljanje pšenice trebalo biti rutinski posao jer se nakon odvajanja kukolja samo ona nalazila na polju. Zašto se za tako malo posla trebalo odvojiti oko sto godina s tim da taj zadatak još nije završen. Očito nešto ne štima sa ovim tumačenjem jer je sjetva pšenice i kukolja nastavljena do danas. No, po svemu sudeći, žetva se tada nije odigrala jer se i dalje nastavio čekati dan suda kada će svaki pojedinac biti označen kao kukolj ili pšenica prije započete žetve. To znači da još uvijek sve zajednice (skupštine) i dalje tvore kuću Božju koja će biti suđena kad Isus dođe. Tek tada će Isus odvojiti pšenicu od kukolja, i sve pravedne uvesti u svoje kraljevstvo kao priznate članove svoje posvećene Skupštine.

Watchtower tvrdi da je čupanje kukolja i čišćenje bio točno određeni dio zadatka anđela koji su tu žetvu izvršili preko zemaljskih zastupnika, na način da su takve osobe isključili iz skupštine ili ih doveli u situaciju da sami napuste izabranu Zajednicu. To bi značilo da je takav sistem čišćenja ili čupanje kukolja trebao biti prisutan i u ostalim zajednicama. Ako se to nije desilo, onda kukolj uopće nije bio na taj način iščupan sa polja nego je ostavljen da se spali bez da ga se iščupa pa se kroz službu propovijedanja išlo po svijetu kako bi se pronašle preostale stabljike pšenice među obraslim kukoljem. To je onda obrnuti proces gdje se u ostatku kršćanstva najprije tražila i čupala pšenica, da bi se kukolj ostavio u polju kako bi ga se na kraju požnjelo i spalilo. No, ni takva slika ne odgovara onome što je Isus govorio. Watchtower prelazi preko svih ovih nelogičnosti i onda u ovom članku na str. 12. odl. 12. piše:

“Isus je zapovjedio anđelima: “Skupite pšenicu u moju žitnicu!“ (Mat.13:30). Od 1919. odvija se skupljanje pomazanih kršćana u očišćenu kršćansku skupštinu.“

Gdje se pšenica nalazila ako ju je trebalo samo sakupiti nakon što je požnjevena? Izgleda da je po tumačenju Watchtowera od 1800-tih do 1919. godine pšenica požnjevena i sakupljena na neko mjesto kako bi se 1919. godine počela unositi u žitnicu. Od tada se pšenicu (navodne pomazanike) sakupljalo po polju i unosilo u žitnicu sve do 1931. godine. Svi oni koji do te godine nisu bili skupljeni su se izgleda u slijedećim godinama nesvjesno skrivali u skupštini Jehovinih svjedoka i tu ih je trebalo pronaći kad shvate da i oni pripadaju pomazanicima. U tom članku se kaže da su nakon 1935. godine skoro svi novokršteni izražavali da nisu ta simbolična pšenica.

No, u zadnjih nekoliko godina su neki od tih novih kršćana s vremenom počeli tvrditi da su oni ipak ta 'pšenica' i jedini način da ih se raspozna je bio, ne po pravoj vjeri i djelima, nego po tome što su počeli uzimati simbole kruha i vina. Opet čudna situacija. Pšenica se počela pojavljivati tako što su se pojedini pravi kršćani preko noći preobrazili u posebnu klasu kršćana. Naime, ako su se svi pravi kršćani zajedno nalazili u kršćanskoj skupštini koja predstavlja žitnicu, onda su svi oni pšenica, a ne samo navodni pomazanici. Po toj slici izgleda da u toj žitnici postoje dvije vrste pšenice koju je nakon skupljanja trebalo odvojiti, ne od kukolja, nego jednu od drugih. Upravo o tome Biblija govori, ali na jedan drugi način jer će Isus između svoji slugu tj. pšenice ili ovaca izabrati one koje će pomazati i postaviti nad cijelim svojim imanjem. Tako ponovno dolazimo do činjenice da Watchtower svojim tumačenjem ulazi u niz kontradiktornosti i nelogičnosti, pogotovo kad ih se pokušava sagledati kroz Isusovu priču o ovcama i jarcima.

Po onome kako Watchtower sagledava stvari, izgleda da su do 1935. godine anđeli tražili te preostale članove pšenice koji su se nalazili u polju kršćanstva i dovodili ih u žitnicu među Jehovine svjedoke. No nakon toga se više nije tražilo pšenicu (pomazanike) jer su oni bili navodno sakupljeni, pa se išlo u traženje velikog mnoštva simboličnih ‘ovaca’ koje se trebalo izdvojiti između jaraca. I njih je trebalo dovesti u očišćenu Skupštinu. Ali gdje ih smjestiti ako ta Skupština predstavlja žitnicu? Pošto se prihvaća činjenica da su jarci ujedno i kukolj, jer je riječ o lažnim kršćanima, onda bi trebalo prihvatiti i to da su ovce ujedno i pšenica - pravi kršćani. Da li se problem može riješiti ako se Skupštinu gleda na dva odvojena načina - kao žitnicu za pšenicu i kao tor za ovce? Teško, jer o tome Biblija ni Isus uopće ne govore.

Treba zapaziti da je u ovom članku (str. 6. odl. 11), Watchtower priznao svoju grešku kada je odvajanje ovaca od jaraca stavio u period koji je započeo 1914. godine, te je zaključio da se to odvajanje pravih od tzv. kršćana treba odvijati na kraju, tj. u vrijeme velike nevolje (Mt 25:31-34,41,46). Slično odvajanje se opisuje i kroz usporedbu o žitu i kukolju jer je tu također riječ o pravednim i nepravednim kršćanima. U oba slučaja se i jedni i drugi, koji Krista oslovljavaju s “Gospodine“, nalaze pod Kristovom vlašću (kraljevstvu) sve dok Isus ne stigne u svojoj slavi sa svojim anđelima kojima će dati zadatak da odvoje jedne od drugih. Ove druge (jarce ili kukolj) će izbaciti van, odnosno u kraljevstvo Sotone – vladara ovoga svijeta, a koji će zajedno s njim doživjeti svoju sramotnu osudu. Zanimljivo je da je Watchtower poistovjetio jarce sa kukoljem jer je u ovom članku (na str. 6. odl. 12) napisao:

“Oni koji budu proglašeni jarcima “tada će proplakati“ jer će shvatiti da će “otići u vječnu smrt“.

Naime, oni su ovdje povezali stavke iz Mateja 13:41 (kukolj koji će plakati) sa stavcima 25:46 (jarci odlaze u vječnu smrt). Po toj logici se onda mogu 'ovce' i 'pšenica' također poistovjetiti sa jednim te istim osobama koje dobivaju blagoslov. Isus je često sa različitim usporedbama opisivao jednu te istu situaciju, ali sa nekim dodatnim pojedinostima koje su se mogle istači samo kroz drugačiju usporedbu. Stoga se ne može govoriti da ‘pšenica’ kao jedna grupa predstavlja samo 144000 kršćana, a ‘ovce’ kao druga grupa ne samo 144000 nego i sve ostale prave kršćane, dok ‘kukolj’ i ‘jarci’ zajedno predstavlja sve lažne kršćane. Nasuprot lažnim kršćanima mogu postojati samo pravi kršćani, a ne neka grupa pomazanika izdvojena između pravih kršćana. Odnosno, ako bi ‘pšenica’ predstavlja one koje je Isus pomazao za svoje suvladare, onda bi ‘kukolj’ predstavljao samo one među njima koji su primili to pomazanje i s vremenom se pokazali lažnima, a ne bi predstavljao milijune lažnih kršćana koji nikad nisu ni tvrdili da su primili takvo pomazanje (str. 9. odl. 2,3; str. 13. odl. 13). Prema tome, ako je bilo potrebno usporedbu o ‘ovcama i jarcima’ prebaciti u vremenski okvir koji započinje s velikom nevoljom, tako treba učiniti i sa ovom usporedbom o ‘pšenici i kukolju’, tj. o žetvi koja očito počinje s velikom nevoljom, a koja će trajati jedno određeno kraće vrijeme – vrijeme svršetka. Tada će se pšenica skupiti i uvesti u žitnicu?

Što je onda ‘žitnica’?

Watchtower tvrdi da je 'žitnica' - kršćanska skupština 'Istraživača Biblije' koja je 1919. godine bila očišćena od kukolja. No, da li se to slaže sa onim što je Isus rekao? Žitnica bi trebala biti nešto različito od polja na kojem pšenica raste i na kojem se žanje. “Polje je svijet“, a taj svijet je Isus kupio i postao njegov vlasnik tako da je to polje postalo Isusovo kraljevstvo koje je povjerio svojim robovima. Zato se o Isusu govori kao o ...

“... čovjeku koji je zasijao sjeme u polju svojemu.“

Znači, polje predočava područje koje pripada njemu i na tom području je Isus zasijao “dobro sjeme“, tj. sjeme dobre vijesti koje je trebalo izniknuti u “sinove kraljevstva“ (Mt 13:38). Prije nego se pokaže plod se javlja stabljika pšenice koja predočava sve one koji se smatraju kršćanima tako da je kršćanstvo sa svojim zajednicama sastavni dio njegovog polja. No, neprijatelj je ušao u polje i kriomice u mnoga ljudska srca posijao kukolj tako da unutar kršćanstva postoje i ono klasje koje ne donosi kršćanski plod (Mt 13:24,25).

Samo pšenica može imati zajedništvo sa Kristom jer ju je on posadio, pa se može reći kako Kristovu Skupštinu sačinjavaju samo ljudi vjere koji se nalaze u raznim kršćanskim zajednicama pomiješani s kukoljem. Kad se bude čupao kukolj, Isus će reći anđelima da ga odstrane iz polja tj. “iz kraljevstva njegova“ (Mt 13:41). Isus kršćane ne promatra kroz institucije nego kroz svoj zakon zapisan u njihovim srcima. Njihov odnos prema tom zakonu će pokazati što su oni - pšenica ili kukolj. Kao što Isus u srca ljudi sije svoje zakone po kojima bi trebali rasti u vjeri i dobrim djelima, tako i Sotona svojim slugama u srca sije sjeme bez zakona kako bi u njima proizveo bezakonje. Ono što prevlada na tom polju izrasta u pšenicu ili kukolj. Zato se na svim parcelama (skupštinama i zajednicama) moglo očekivati da oboje rastu zajedno jedno s drugim, ali u različitim omjerima.

Žitnica nije isto što i polje na kojem se nalaze različite kršćanske zajednice. Po svemu sudeći ona ne može biti skupština ili zajednica jedne od mnogih grupa kršćana unutar Isusovog polja. Ona je različito od svih skupština ili zajednica koje su ljudi formirali u tom polju. Ona predstavlja Božje kraljevstvo koje čekamo, a koje će svoja vrata otvoriti nakon što prođe žetva.

ŽITNICA - Božje kraljevstvo

Sada je 'žitnica' još uvijek prazna ali spremna da se u nju prikupi sva pšenica. Kad oni budu skupljeni u toj žitnici, potpuno odvojeni od kukolja koji će biti spaljen, “tada će“ - kako Isus kaže - “pravednici poput sunca sjati u kraljevstvu svoga Oca“ (Mt 13:42). Ova 'žitnica' stoga nije jedna od mnoštvo različitih kršćanska zajednica, nego jedno konačno odredište pšenice, a to je “kraljevstvo koje je pripremljeno“ za njih od postanka svijeta (Mt 25:34).

Očito je pogrešno što Watchtower tvrdi da njegova organizacija predočava tu žitnicu. To ne može biti istina jer bi onda ispalo da je Isus od 1914-1919. izvršio pregledavanje i čišćenje svoje žitnice u kojoj je već bila skupljena pšenica. Žitnica je po tom gledištu trebala do 1919. godine biti prazna, a ipak nije bila jer se tvrdi da je Isus kod pregledavanja u toj skupštini (žitnici) našao pšenicu koju su anđeli skupljali od kraja 1800-tih. Kako se to pšenica mogla naći u žitnici prije žetve?  

Izgleda da su po toj njihovoj predodžbi anđeli uz pomoć brata Russella i njegovih bliskih suradnika, prije vremena već požnjeli jedan dio njive i pobrali pšenicu kako bi obradovali Isusa. Oni su napravili neku svoju žitnicu koja je trebala predočavati pravu kršćansku zajednicu. I kad je Isus navodno došao 1914. vidio je da je pšenica već bila skupljena u žitnici, tako da ju je trebalo samo očistiti od pljeve (Mt 3:12). No, ni to se očito ne uklapa u ovu priču jer ispada da je žetva započela daleko prije 1914. što je protivno čak i onome što Watchtower tvrdi. ‘Žitnica’ stoga nikako ne može predočavati zajednicu ili skupštinu Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka u koju se trebala sakupiti pšenica. Zašto možemo to tvrditi?

Isus je objasnio da je u njegovom polju bilo moguće da zajedno rastu i pšenica i kukolj, dok je žitnica nešto puno više od toga, jer se u nju unosi samo pšenica. Pšenica se sa svojom stabljikom odvaja od kukolja izvan žitnice. Također se izvan žitnice čisti i odvaja od pljeve tako da se ne može tvrditi da je sadašnja organizacija Jehovinih svjedoka ta žitnica. Žitnica je nešto potpuno sveto i odvojeno od kukolja a time i sadašnjih kršćanskih zajednica u kojima se još uvijek nalazi taj kukolj. Kukolja je od 1919. godina sve do sada bilo i u skupštini Jehovinih svjedoka (ex Istraživača Biblije) jer se zna da je sve do sada samo u ovoj Zajednici bilo na tisuće osoba koje su isključene zbog bezakonja, dok vjerojatno ima još tisuće takvih, među kojima su i navodni pomazanici. Po onome što je Isus rekao, 'pšenicu' će se tek nakon žetve očistiti i uvesti u žitnicu koja predočava Božje kraljevstvo u koje će ih on nakon svog dolaska skupiti, uvesti i blagosloviti. Tako dolazimo do jasnijeg razumijevanja Isusovih riječi:

“Žetva je svršetak ovog poretka.“ (Mt 13:39)

Žetva je vrijeme koje započinje nakon donesene presude nad cijelom Božjom kućom tako da ona ne može biti dovedena u vezu sa vremenom kada se ljudima donosi dobra vijest. Sa žetvom se označava kraj ili svršetak jednog perioda u kojem su pšenica i kukolj zajedno rasli do svoje zrelosti. Ako je zrelost označila kraj perioda milosti, onda je početak žetve trebao označiti Božji sud po kojem će jedni dobiti osudu, a  drugi priznanje.

Govoreći o ovoj žetvi Watchtower tvrdi da će svi koji pripadaju krivoj religiji ili kukolju, kad dođe velika nevolja, shvatiti da ne mogu izbjeći uništenje te će u očaju plakati kao što je Isus prorekao kad je rekao da će u tom trenutku “proplakati sva plemena zemaljska“ (Mt 24:30; Ot 1:7). Stražarska kula u vezi toga sada kaže:  

“Što će se desiti nakon što anđeli svežu kukolj u snopove? Govoreći o tome u kakvom će stanju biti simbolični kukolj, Isus je rekao da će “plakati i škrgutati zubima“ (Matej 13:42). Ispunjavaju li se ove riječi danas? To se ne bi moglo reći. (...) Oni koji predočavaju kukolj trenutno ne plaču nego se smatraju jako važnima. No to će se uskoro promijeniti.“ (str.13. odl.13).

I ovdje se kukolj ne povezuje sa 144000 lažnih pomazanika unutar jedne zajednice, nego na sve lažne kršćane iz cjelokupnog svijeta kršćanstva, pa je nelogično istovremeno tvrditi da pšenica ne predstavlja sve prave kršćane nego samo njih 144000. Budući da je Watchtower označavanje i odvajanje kukolja stavio u vrijeme koje je započelo prije sto godina, onda je stvorio jednu čudnu situaciju o kojoj Isus nigdje ne govori. Naime, da bi opravdao svoje tumačenje o neodređenom i dugačkom razdoblju sakupljanja pšenice nakon žetve, morao je u svom članku napisati kako ljudi slični kukolju (lažni kršćani), iako su izdvojeni za uništenje, trenutačno još “ne plaču“ To spada u svjesno nadodavanje i vlastito tumačenje koje se ne uklapa u kontekst Isusovih riječi.

Nelogično je da su anđeli do 1919. odvojili kukolj i svezali ga u snopove, a da ti nepravednici nisu postali svjesni svog odvajanja i svoje osude. Naime, milijuni takvih su do sada umrli a da nisu proplakali, pa su se našli u istoj situaciji kao i milijuni ljudi prije njih koji su također umrli prije suda i bez spoznaje o svom udesu zbog kojeg bi proplakali. To nema smisla.

To bi bilo kao da kažete da će neki od loših radnika u proizvodnji i upravi, kad dođe stečajni upravitelj, dobiti otkaz zbog kojeg će proplakati, a oni ipak i dalje svi rade, dobivaju plaču dok ne odu u mirovinu kao i svi drugi loši radnici prije njih. Takvi uopće ne mogu proplakati jer rade i žive zajedno (do žetve) s poštenim i marljivim radnicima i dobivaju plaću. Očito stečajni upravitelj još nije došao niti je svojoj upravi dao nalog za čišćenjem poduzeća od loših radnika.

Tako je i s ovom 'žetvom' jer je očito da se još nije dogodila. Prema tome, pšenica i kukolj su još uvijek zajedno prisutni u kršćanskim zajednicama i skupštinama u različitim omjerima, što je i logično jer do konačne žetve još nije došlo. Samim tim se ne može tvrditi da je žetva započela, a kamo li da je ona dokaz po kojem je Isus još 1919. godine proglasio Istraživače Biblije pšenicom, a sve ostale skupine i zajednice (skupštine) kukoljem jer se to ne može uklopiti u Isusovu priču.

U članku se olako iznose još neke izjave koje se nikako i ničim ne mogu potvrditi. Npr:

“Isus ih je (Istraživače Biblije) proglasio pravim kršćanima, odnosno pšenicom. S druge strane, odbacio je sve lažne kršćane (između Istraživaća Biblije), pa tako i one (lažne kršćane) koji su pripadali raznim crkvama kršćanstva“ (str.12. st.8)

Ako analiziramo ovu izjavu, onda se u njoj krije i nešto što nije rečeno, a što bi ipak trebalo istaknuti kako bi se dobila cjelovita slika. Budući da Watchtower ovo odvajanje žita od kukolja gleda kao odvajanje jedne grupe kršćana od svih ostalih grupa, ona ipak tome ovdje proturječi jer kaže da je Isus odbacio kukolj koji se nalazio među njima, a tako i onaj kukolj koji je pripadao raznim crkvama kršćanstva. Ako je tako, onda je pšenica ostala prisutna ne samo u zajednici Istraživača Biblije, nego i u raznim crkvama kršćanstva jer u gornjoj izjavi piše kako je Isus "odbacio ... i one lažne kršćane koji su pripadali raznim crkvenim zajednicama", što znači da je u svim tim zajednicama prihvatio 'pšenicu'. Kako je onda Isus mogao samo Istraživače Biblije proglasiti jedinim pravim kršćanima ako je i u drugim zajednicama odbacio njihov kukolj, a zadržao pšenicu? Iz te pozicije gledanja Krist je u svakoj zajednici još tada trebao imati prave kršćane u manjem ili većem broju i njih je moglo gledati kao na svoju univerzalnu Skupštinu koja se ne može poistovjetiti s bilo kojom institucionalnom kršćanskom zajednicom.

Kad se ovu prispodobu o žetvi sagledava u kontekstu 1919. godine iz kuta gledišta Watchtowera, onda nailazimo na još neke čudne detalje. Naime, ako je Isus samo jednu grupu kršćana proglasio pšenicom i dozvolio anđelima da odbace druge grupe kao kukolj, onda su anđeli u drugim zajednicama do 1919. godine iščupali kukolj zajedno s pšenicom koja se tu našla. Zašto se to može tako vidjeti? Prema Isusovoj priči, odbaciti znači iščupati kukolj iz zemlje i svezati u snopove da se spali. Tako ispada da su anđeli do 1919. godine iščupali taj kukolj, a zatim pristupili sakupljanju pšenice koju su trebali spremili u žitnicu. Ako je to tako, onda se pšenica trebala nalaziti u polju odvojeno od kukolja jer je on iščupan sa cijelog polja, a ne samo iz jedne zajednice. Međutim, Istraživači Biblije uz pomoć anđela još uvijek nisu mogli među tadašnjim kršćanima u drugim zajednicama prepoznati pšenicu od kukolja, jer nije bila odvojena, pa je i to dokaz da žetva nije bila sazrela, a kamoli da je započela od strane anđela. Izgleda da se po toj verziji požnjevena pšenica više nije nalazila u zemlji nego među snopovima iščupanog kukolja, pa su samim tim anđeli pogriješili jer su čupajući kukolj iščupali i pšenicu.

Tražiti pšenicu nakon 1919. je moglo značiti samo to da su (po ovoj verziji) sada anđeli zbog svoje greške trebali potražiti tu pšenicu među iščupanim kukoljem prije nego se on spali, a da bi to mogli koristili su se Istraživačima Biblije i Jehovinim svjedocima, koji su se već nalazili u žitnici, da idu u svijet (polje), i propovijedaju snopovima iščupanog kukolja kako bi se klasje pšenice označilo i odvojilo iz kukolja. Budući da je u žitnicu (obnovljenu skupštinu???) uneseno i puno onih koji su s vremenom isključeni, onda su anđeli prilikom skupljanja pšenice unijeli i kukolj, što opet ne odgovara Isusovoj usporedbi.

Druga tvrdnja koja se ne može uklopiti u Isusovu priču glasi:

“Isus i anđeli su bili jako sretni kad su vidjeli da Sotonin kukolj nije uspio ugušiti te malobrojne (Istraživače Biblije).“ (str.11. st.7).

Zašto bi se Isus radovao samo pšenici u jednoj zajednici koju kukolj nije uspio ugušiti, a ne i ovoj drugoj pšenici koja se također u svojim zajednicama nalazila među obraslim kukoljem. Čak bi ovoj pšenici u drugim zajednicama trebalo više snage da opstanu jer su bili u manjini i anđeli bi zbog njih još više bili sretni što ih kukolj nije uspio ugušiti. Ako je Isus počeo čistiti svoju kuću (svijet kršćanstva), kako to da je očistio samo jednu zajednicu, a druge nije? Zar Biblija ne spominje čišćenje cijele kuće a ne samo jednog stana? Zašto bi ove druge ostavio na milost i nemilost kukolju samo zato što se igrom slučaja njegovi učenici nisu našli tamo gdje ima više pšenice? Očito je tumačenje Watchtowera prilagođeno promicanju vlastite slike o sebi kako jedinoj pravoj Skupštini što ne odgovara slici koju nam otkrivaju biblijska proročanstva.

Žetva nije trebala odvojiti jednu zajednicu kršćana od drugih, jer u svakoj ima i pšenice i kukolja, nego je prije samog kraja trebala odvojiti pojedince (ovce od jaraca; žito od kukolja) unutar cijelog svijeta kršćanstva kako bi na sebi doživjeli priznanje ili odbacivanje od Isusa kada on dođe (Mt 16;27; Lk 12:8,9). On će tek tada očistiti svoju Skupštinu ili Božju kuću i na njenim izvornim teokratskim temeljima uspostaviti svoje kraljevstvo koje će sići s neba.

Prema svemu ovome dokazi pokazuju da se pšenica i nakon 1919. nalazila u ostalim kršćanskim zajednicama, što znači da su svi takvi kršćani pripadali pravoj Kristovoj skupštini paralelno sa onom pšenicom koja se nalazila u zajednici Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka. Te pojedince se smatra dijelom Božjeg naroda. Kad se sve ovo uzme u obzir onda se početak službe Gospodinovog roba ne može staviti u vrijeme ove konačne žetve koja očito još nije ni započela nego u vrijeme sjetve koja je započela još davne 33. g.n.e. To potvrđuju činjenice, ali ih Watchtower ne želi sagledati u njihovom izvornom kontekstu jer bi time izgubio status jedine prave religije. U skladu s prispodobom o pšenici i kukolju ide i činjenica da će neki upravitelji biti među kukoljem. Isus je apostolima dao do znanja da neće svi robovi vjerno i razborito izvršavati svoj zadatak. Zato on mora kod pregledavanja i sređivanja računa s njima odgovoriti na pitanje: "Tko je vjerni i razboriti rob?" Za pretpostaviti je da nasuprot tom 'vjernom robu' mora postojati 'zli rob' o kojem je Isus govorio. No Watchtower to sada osporava novim učenjem i to slijedećim argumentom.