Argument 6 - Stražarska kula kaže:

“Uostalom, apostoli – prvi članovi vodećeg tijela – mogli su jasno dokazati da imaju Božju podršku. (...). Zato oni koji su postali kršćani (u to vrijeme) nisu imali razloga pitati se preko koga Krist hrani svoje ovce. No krajem 1. stoljeća situacija se promijenila.“ (str.18. st.12).

“Razmisli na trenutak o pitanju: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob?“ U 1. stoljeću nije bilo razloga postaviti to pitanje. ... apostoli su činili čuda i čak prenosili čudesne darove na druge, pokazujući tako da imaju Božju podršku. Zašto bi onda netko uopće trebao pitati koga je Krist postavio da predvodi skupštinu? No 1914. situacija je bila potpuno drugačija (...) Stoga se na početku razdoblja žetve pojavilo (to) važno pitanje... Usporedba o vjernom robu pružila je odgovor na to pitanje.“ (str.21. odl.7)

Watchtower ovdje tvrdi da se ovo, za kršćane važno pitanje ("tko je vjerni rob"), nije trebalo postavljati u 1. stoljeću jer prvi kršćani nisu imali razloga pitati se preko koga Krist hrani svoje ‘ovce’ budući da je u to vrijeme svima bilo jasno prepoznatljivo da apostoli to čine uz jasna očitovanja svetog duha koji je preko njih činio razna čuda. Samim tim ispada da taj ‘rob’ nije bio postavljen tada jer bi takvo pitanje - “tko je taj vjerni rob“ - bilo suvišno i nije ga trebalo postavljati. No, to ne može biti nikakav pravi argument. To bi bilo isto kao kad bi rekli da se Židovi nisu trebali pitali - 'tko je taj Mesija o kojem govori Pismo' - u vrijeme kad je Isus počeo sa svojom službom, budući da su vidjeli čudesne znakove i sve dokaze koji pokazuju da Isus ima Božju podršku. Takvo pitanje nije bilo suvišno i svatko ga je mogao postaviti radi sebe kako bi dobio potvrdan odgovor temeljen na čvrstim dokazima.

Ako prihvatimo ovaj argument Watchtowera onda izgleda da su kršćani nakon smrti apostola, još od drugog stoljeća kroz cijelu povijest trebali, umjesto Krista, najprije očekivati pojavljivanje i očitovanje tog ‘Gospodinovog roba’ sa novim zadatkom. Isus im je onda trebao dati jasne znakove kako bi tog 'roba' prepoznati po toj novoj ulozi, ali takvih navoda uopće nema osim upozorenja o lažnim prorocima, lažnim kristima, a samim tim i lažnim i zlim upraviteljima (str. 19. st. 18; str. 20. st. 2).

Prema tome ovaj navedeni argument nikako ne može biti dokaz da to pitanje Isus nije postavio za tadašnju generaciju kršćana nego, kako sada tvrde, za neku drugu generaciju koja neće imati priliku vidjeti jasna očitovanja svetog duha koji bi potvrđivao tko je taj “rob“. Treba uzeti u obzir da apostoli i drugi kršćani nisu smatrali da je riječ o nekoj drugoj generaciji koja će se pojaviti daleko nakon njihove smrti. Prvi kršćani su se prema apostolima i drugim nadglednicima u svojim skupštinama postavili kao prema tom 'robu' koji im je davao potrebnu duhovnu hranu u pravo vrijeme jer su vjerovali da žive u posljednjim danima. Oni su očito dobili odgovor na to pitanje – 'tko je taj Gospodinov rob'? Ono što je bila istina za njih bi trebala biti istina i za nas.

Naravno, Watchtower je ovim argumentom nametnuo sebe kao Božju zemaljsku organizaciju i kao jedinu pravu kršćansku zajednicu, pa od vjernika svoje i svih drugih kršćanskih zajednica zahtijeva da u Vodećem tijelu, koje upravlja Društvom za tiskanje vjerske literature, nađu odgovor na Isusovo pitanje i tako prepoznali one koji daju duhovnu hranu u pravo vrijeme. No to nije pravi argument jer Isus nije postavio pitanje koje je trebalo od 1. stoljeću stalno visjeti u zraku dok u dalekoj budućnosti ne postavi tog 'roba'. Isus je ovdje postavio jedno retoričko pitanje na koje su njegovi apostoli trebali dati odgovor svojom vjernom službom. Ako je to pitanje trebalo postati aktualno tek nakon smrti apostola, zašto su onda kršćani, gladni duhovne hrane, uvijek tražili one koji udovoljavaju tom zadatku i njima davali svoje povjerenje? Zar to znači, da ih nisu mogli naći jer nitko od njihovih duhovnih pastira nije davao duhovnu hranu?

U 1. stoljeću se svaki vjernik mogao pitati tko je taj rob kojeg Isus spominje. Naime, oni kojima je u srce bila posijana dobra vijest morali su se pitati da li će imati redovitu 'hranu' i tko će im zadovoljiti njihove duhovne potrebe dok ne dođe Isus (gospodar). Da ne bi odlutali od Krista njima je dan jedan savjet u vezi onih koji će ih predvoditi i duhovno brinuti o njima, pa im je rečeno:

“Budite poslušni onima koji vas predvode i budite im podložni — jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će za to položiti račun — kako bi to činili radosno, a ne uzdišući, jer bi vam to bilo na štetu.“ (Heb 13:17)

Nakon što su dobili odgovor na to pitanje i spoznali da je Isus postavio svog 'roba' da brine o njima oni su se mogu podložiti njihovom vodstvu pazeći da ne slijede čovjeka (roba) nego Isusa. Razlog tome je mogućnost da neki robovi (starješine) zanemare svoju dužnost ili se postave kao duhovni vođe. U toj situaciji su se vjernici trebali više pokoravati Bogu nego čovjeku.

Pitanje koje je Isus postavio je bilo retoričko pa je i sam Isus znao na njega odgovoriti već tada, a posebno kod pregledavanja svojih robova u sedam Azijskih skupština kako bi vidio tko je od njih vjeran i razborit (Ot 1:10 - 3:22). Isto retoričko pitanje je postavio kad je rekao: "kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?" ili ako preformuliramo to pitanje ono bi glasilo “tko je taj moj vjerni sluga. Blago tom vjernom sluzi kad Sin čovječji dođe i nađe vjeru u njega“ (Lk 18:8). Samo je on mogao dati pravi odgovor tko odgovara vjernim slugama i to nakon pregledavanja svoje Skupštine. Vjernih 'sluga' je bilo u sva vremena. On će sigurno naći vjeru na zemlji, ali je pitanje kod kojih će je kršćana naći. Tako će biti i kod ispitivanja ‘roba’ kojeg je on postavio u svojoj Skupštini još u 1. stoljeću.