Argument 5 – Stražarska kula kaže:

“[Isus je] ukazao da će njegovi apostoli pripadati maloj skupini kršćana koja će davati duhovnu hranu mnogima. (str.16. odl.5)

“... No, krajem 1. stoljeća situacija se promijenila. (...) Na Zemlji (nakon smrti apostola) nije bilo nikoga tko bi na sustavan, organiziran način dijelio duhovnu hranu.“ (str.18. odl.12,14).

Watchtower priznaje da je Isus između svojih učenika izabrao neke muževe preko kojih je davao duhovnu hranu mnogima. Smatra da je to učinjeno po principu kada je Isus umnožio hranu, pa ju je dao svojim apostolima da je razdijele velikom mnoštvu ljudi (str. 15,16. st. 3,5,7). Točno je da su u početku samo apostoli hranili mnoge u Jeruzalemu, Judeji i Samariji, ali to je trajalo kratko. Kasnije su njihovu nadgledničku službu u tim i ostalim lokalnim skupštinama preuzeli drugi starješine.

Apostol Pavle je uskoro započeo sam obraćati ljude iz drugih naroda i tu osnivao skupštine koje je prepustio imenovanim starješinama. Biblija pokazuje da su sve starješine trebale na sebe preuzeti tu istu odgovornost da hrane mnoge. Nije bilo sustavnog, organiziranog načina kojeg danas prakticira vodstvo Jehovinih svjedoka. Naime, apostoli nisu u Jeruzalemu organizirali grupu muževa koja bi pod njihovim nadzorom pisali pisma i poslanice koje bi umnožavali i slali po svim tadašnjim skupštinama. Nisu imali ni školu za istraživanje Biblije kao što su je imali Židovi. Židovi su imali učitelje koji su organizirali škole za tumačenje Zakona, a kasnije i Mišnu koja je bila zbirka komentara koji dopunjuju biblijski zakon, a temeljila se na objašnjenjima rabina nazvanih tanaiti (učitelji). Kršćani su tek u 2. stoljeću pod utjecajem filozofskog promišljanja osnivali takve škole za istraživanje Biblije ali bez centralnog autoriteta.

Osim toga, starješine nisu od apostola dobivali pisani materijal kojeg su trebali samo proslijediti svojim vjernicima u skupštini, nego su nad sobom imali Isusa kao poglavara skupštine i Božju riječ kojom su trebali hraniti članove tih lokalnih skupština. Apostoli su samo poslužili kao temelj skupštine i nakon njihove smrti ih nitko više nije trebao zamijeniti u tom svojstvu kao ni Mojsija. Iako su umrli, ostala je Kristova nauka koju su oni pripremili za sve kršćane, pa tako i za današnju generaciju. Tom pripremljenom hranom kao osnovnim sastojcima za sve propovijedi se trebaju služiti svi starješine kod dijeljenja hrane. Starješine su bili zaduženi da se sami hrane iz Božje Riječi i da je koriste kao hranu koju će redovito i u pravo vrijeme davati na obroke. Glavni sastojci hrane su već bili pripremljeni i kao takvi uvrštena u Sveto Pismo, a oni su je uzimali i davali vjernicima. Zato je Isus rekao:

“Sretan je taj rob ako ga gospodar njegov, kada dođe, nađe da tako radi!“ (Mt 24:46)

Kad je pod vodstvom brata Rutherforda starješinama oduzeta ta odgovornost onda je Upravni odbor (kasnije Vodeće tijelo) na sebe preuzelo jedinstvenu ulogu Gospodinovog roba, dok je službu starješina svelo samo kao alat u svojim rukama čime im je oduzeta njihovu ulogu da u svojim skupštinama predstavljaju tog istog roba. Zato, kad starješine u Vodećem tijelu kažu da ostali starješine u svojim skupštinama ne sudjeluju izravno u dijeljenju duhovne hrane onda i te kako griješe jer ne vide da su upravo starješine taj rob-upravitelj kojeg je Isus postavio u svojoj skupštini. Oni kao da ne žele to prihvatiti pa smišljeno prikrivaju tu istinu tako da su za starješine napisali:

"[Starješine] poučavaju (1) u službi od kuće do kuće i (2) u svojim skupštinama... No oni ne sudjeluju u dijeljenju duhovne hrane braći i sestrama diljem svijeta." (str. 22.st.9)

Ova rečenica je s razlogom ovako postavljena kako se starješine ne bi moglo povezali s upraviteljem kojemu je prvenstveni zadatak poučavati skupštinu direktno iz Božje Riječi. Kao što se vidi, u ovoj rečenici je njihovo poučavanje po skupštinama postavljeno u drugi plan tako da je njihova uloga najprije dovedena u vezi s poučavanjem od kuće do kuće, što rade i ostali Jehovini svjedoci, a zatim sa poučavanjem u skupštini. Time se njihovo osobno (lice u lice) poučavanje u skupštini svodi na nešto što je drugorazredno i sasvim drugačije u odnosu na poučavanje koje iza zavjese daleko od naših očiju i ušiju provode starješine u Vodećem tijelu, a koji nadgledavaju sav pisani materijal koji se treba putem tiskanih izdanja proslijediti po svim skupštinama.

Ako je poučavanje iz Božje Riječi poistovjećeno s dijeljenjem duhovne hrane, onda svatko onaj tko ima službu poučavanja dijeli tu hranu, a ne samo jedna mala grupa starješina. Osnova za pripremanje i dijeljenje duhovne hrane je poučavanje. Onaj tko je postavljen da poučava je taj 'rob', tj. onaj koji upravlja Božjom riječju. On se mora sam hraniti dok čita Božju riječ i razmišlja o njoj u okvirima Kristove nauke kako bi druge mogao poticati i poučavati (1Ti 4:6,13). Osim toga, to što skupštinski starješine ne dijele hranu po cijelom svijetu ne može izbrisati činjenicu da oni i kao pojedinci i kao mala grupa starješina to rade u svojim skupštinama gdje hrane mnoge licem u lice. Čak i apostoli nisu dijelili duhovnu hranu diljem tadašnjeg svijeta, nego su tu odgovornost na sebe preuzeli svi starješine, pa samim tim 'Gospodinovog roba' (robove) sačinjavaju svi starješine po skupštinama.

Kako bi osporili ulogu skupštinskih starješina, Vodeće tijelo njihovu ulogu učitelja pokušava razlikovati od svoje uloge i želi nametnuti starješinama jednu drugačiju sliku kako oni sebe ne bi vidjeli u toj ulozi Gospodinovog roba koji sudjeluje u davanju duhovne hrane. Da bi to nekako ilustrirali oni su u nastavku napisali:

“...među pomazanim kršćanima ima i poniznih sestara, koje nikad ne bi pokušale preuzeti ulogu učitelja u skupštini" (1.Ko 11:3; 14:34). (str.22. odl.9).

Ovim se uspoređivanjem želi reći kako ni starješine ne bi smjeli na sebe preuzeti ulogu 'vjernog i razboritog roba'. Odnosno, ako takve žene ne bi trebale pokušati poučavati skupštinu jer nisu imenovane za učitelje, onda ni starješine ne bi smjele davati duhovnu hranu skupštini jer nisu imenovane za Gospodinovog roba. Ima li to smisla? Naravno da nema. Zato gornja konstatacija nikako ne može biti pravovaljani argument protiv onih starješina izvan Vodećeg tijela koji također mogu preuzeti ulogu učitelja u mjesnoj skupštini kojoj  daju duhovnu hranu kroz duhovnu pouku.

Pavle nije mislio reći da ženama nije dopušteno preuzeti ulogu apostola što se podrazumijeva, nego da ne bi smjele preuzeti ulogu učitelja, tj. onih muževa koji poučavaju i hrane mjesnu skupštinu. Apostola je bilo samo dvanaest i mnogi ih vjerojatno nikad nisu vidjeli, a učitelji su se nalazili u svim skupštinama kao što stoji u 1.Korinčanima 14:34: “Kao i u svim skupštinama (množ.) svetih, žene neka šute, jer im nije dopušteno govoriti“ ili, nije im dopušteno poučavati skupštinu u svojstvu učitelja (starješina). Samim tim, to što žene ne bi trebale preuzeti ulogu učitelja tj. starješina koji poučavaju skupštinu, se nikako ne može uzeti kao argument kojim bi se ustvrdilo kako ni starješine ne bi nikad smjeli pokušali preuzeti ulogu učitelja (upravitelja Božje riječi) koji članovima skupštine u pravo vrijeme daju duhovnu hranu.

Pavle ovdje neizravno kaže da je Isus po svim skupštinama postavio muževe za učitelje, kao što je to bio poznati običaj u židovstvu, gdje su muškarci mogli u sinagogama čitati i tumačiti Božju riječ. Poučavanje iz Božje riječi je temelj svakom učitelju, a ne ljudska riječ koja nije nadahnuta, a koja dolazi iz nekog centra koji nadgledava štamparije i odlučuje o duhovnoj hrani za sve skupštine. Uz pomoć svetog duha svaki starješina treba odlučivati što je u danom trenutku prava duhovna hrana i tako pripremljenu davati je članovima svoje skupštine. Stoga bi svi starješine trebali izravno iz Biblije pripremati duhovnu hranu, a ne neizravno kao posrednici jedne male skupine starješina u sjedištu Watctowera koji su snagom svoje riječi drugim starješinama oduzeli njihovo ovlaštenje koje su dobili od Isusa, a sve kako bi se samo njih kao Vodeće tijelo gledalo u svojstvu Gospodinovog upravitelja Božje riječi. To Isus ne može prihvatiti niti trpiti ali dozvoljava da starješine čuju što 'duh govori skupštinama' kako bi unutar takvih okvira ipak na ispravan način upravljali i davali duhovnu hranu.