Argument 2 – U navedenom članku je istaknut argument koji je trebao poslužiti kao dokaz da je Isus 'vjernog i razboritog roba' postavio nad drugima da im služi u svojstvu duhovnog hranjenja tek 1919. godine, a ne prilikom osnivanja njegove skupštine 33. godine. Takvo novo tumačenje izlazi iz okvira i ide sada u drugu krajnost. Stražarska kula kaže:

“U dijelu svog proročanstva zapisanom u Mateju 24:29 – 25:46 Isus je prvenstveno govorio o tome što će se događati tijekom ovih posljednjih dana i tijekom predstojeće velike nevolje. U tim je recima osam puta spomenuo svoj dolazak“ (str.7. odl.15).

“U recima koji slijede nakon Mateja 24:29 Isus je prvenstveno govorio o događajima koji će se odigravati u naše vrijeme... U tom je kontekstu, odnosno kad je govorio o događajima koji će se zbivati u posljednjim danima, ispričao usporedbu o vjernom robu. Stoga možemo zaključiti da su se njegove riječi o vjernom robu počele ispunjavati tek nakon što su 1914. započeli posljednji dani. Takav je zaključak razuman.“ (str.21, odl.6).

Da li se ovaj argument može smatrati dovoljno čvrstim i razumnim da ga se može prihvatiti bez sagledavanja svih činjenica?

Ako je u određenom biblijskom tekstu kojeg treba analizirati prvenstveno riječ o završnom razdoblju, to ne znači da treba automatski potpuno zanemariti ono početno razdoblje koje Isus također spominje u jednom dijelu tog istog teksta. Ako je osam puta spomenut Isusov dolazak, to ne znači da treba zanemariti činjenicu da se tu bar jednom spominje i Isusov odlazak. Naime, kad govorimo o tom dijelu teksta (Matej 24:29 – 25:46) onda tu izmeđuostalog nailazimo na Isusovu usporedbu gdje on govori o svom odlasku 33. g.n.e, a zatim o dolasku koje se odigrava u završnom razdoblju nakon velike nevolje (vidi Mt 25:14,19).

Treba zapaziti da u toj usporedbi, Isus postavlja svoje robove i daje im zadatak oko njegovog imetka. Nakon što ih je postavio za upravitelje, on odlazi na jedno neodređeno vrijeme, te u točno određeno vrijeme, koje nitko ne zna, dolazi kako bi s njima sredio račune. Isus nigdje ne spominje situaciju gdje su nakon njegovog odlaska svi robovi prestali raditi, i da će prije svog dolaska morati intervenirati kako bi ponovno formirao svoju Skupštinu i postaviti druge robove s istim zadatkom. To bi onda značilo da je sa ovim prvim robovima sredio račune do 1919. godine, a da će tek sa ovim novim to učiniti prilikom svog dolaska. No, to se ne može iščitati iz Isusove usporedbe. On u svojoj priči samo pravi razliku između jednih koji su kroz cijelo to vrijeme u čekanju njegovog dolaska revno radili i drugih koji su zanemarili svoju ulogu. Prema tome, treba uzeti u obzir cijeli kontekst, a ne izbaciti ovaj dio u kojem se spominje Isusov odlazak i njega smatrati nevažnim samo zato što se on spominje samo jednom. Upravo to početno vrijeme kad je on otišao, a na koje se Isus ponovno osvrće s ovom usporedbom, je važno za točno preciziranje vremena kada je Isus postavio svog 'roba' nad skupštinom.

Kad analiziramo cijeli tekst 24. i 25. poglavlja Matejevog evanđelja, onda je lako prepoznati da je tekst o 'vjernom i razboritom robu' neovisan od prethodnog dijela teksta u kojem je opis znakova kraja. Naime, Isus u 24. poglavlju Matejevog evanđelja najprije opisuje znakovite događaje vezane za židovski društveni sistem koji je trebao završiti 70. godine n.e. (stavci 4-22), iako u tim stavcima ubacuje misao o događajima koji će se odigravati i nakon uništenja hrama u Jeruzalemu, pa čak i o nekim događajima koji su vezani za sam kraj ovog poretka. Zatim im u drugom dijelu (u stavcima 23-27) daje upozorenje u vezi lažnih znakova i događaja koji će biti prisutni sve do njegovog dolaska. Na kraju ukazuje na samu veliku nevolju kada će se uzdrmati nebeske sile i vidjeti jasan znak njegovog dolaska (stavci 29-31). Nakon ovog opisivanja, Isus svojim učenicima daje do znanja da će moći vidjeti, prepoznati i razumjeti sve što je spomenuo, a što uključuje jasne znakove i događaje koje će oni vidjeti pred kraj židovskog poretka, a također i događaje koji će se moći prepoznati pred kraj cjelokupnog svjetskog poretka (stavci 29-35). Isus tada daje do znanja kako će svijet zanemariti znakove kraja i da će ih njegov dolazak zateći nespremne, pa im daje savjet o budnosti jer oni neće znati točno vremensko razdoblje kada će On doći (stavci 36-44). S ovim Isus završava svoj govor kao odgovor na njihovo pitanje o tome “što će biti znak njegove prisutnosti i svršetka ovog poretka“.

Ono što treba primijetiti je da Matej nakon ovog Isusovog govora ubacuje tekst gdje Isus daje jedno zajedničko upozorenje svojim robovima koje je namjeravao postaviti u službu poučavanja o riječi Božjoj, a koji su se kroz posljednje dane židovskog, a zatim i cjelokupnog sistema trebali pokazati budnima, te vjernima i razboritima dok daju tu duhovnu hranu. Samim tim, to ne znači da je Isus spomenuo 'roba' nakon spominjanja tih znakova kraja, nego je sam pisac Matej tu Isusovu izjavu ubacio kako bi povezao određene misli. Naime, taj tekst (u stavcima 45-51) je povezan s usporedbama koje se u nastavku provlače kroz cijelo 25.poglavlje, a u kojem, kao što smo vidjeli, Isus spominje svoj odlazak i dolazak, a samim tim i vrijeme između ta dva događaja u kojem će djelovati oni koje je postavio za upravitelje. Prema tome, taj se tekst o 'vjernom robu' ne može dovoditi u vezu samo sa zadnjim danima ovog svijeta samo zato jer se on u Matejevom evanđelju spominje odmah nakon opisa specifičnih znakova prepoznavanja vremena kraja. To možemo provjeriti pomoću Lukinog evanđelja, a poznato je da je Luka kod svog istraživanja, sve događaje i Isusove izjave pomno ispitao sve od početka, pa ih je odlučio napisati “sve po redu“ (Lk 1:1-4).

Luka je taj pisac koji je spomenuo tu Isusovu izjavu o vjernom robu. Pišući “sve po redu“, on tu izjavu ubacuje dosta ranije tako da je ne dovodi u izravnu vezu sa Isusovim proročanskim izjavama o znakovima posljednjih dana koje se nalaze zapisane tek pred kraj njegovog evanđelja. Kod njega su te Isusove izjave odvojene. Zato je lako zaključiti da je u Matejevom evanđelju ta izjava o vjernom robu sama po sebi neovisna od ostatka teksta, pogotovo zato što je sadržaj te izjave samo djelomično iznesen i to s razlogom. Kad kažemo da je taj tekst samo djelomično iznesen u Matejevom izvještaju, onda mislimo na istu tu izjavu koju je Isus u cijelosti iznio jednom ranijom prilikom pred mnoštvom ljudi, a ne samo pred apostolima, a zapisana je u Evanđelju po Luki 12. poglavlje. Tom prilikom je svojim apostolima ispričao jednu usporedbu o bdijenju i čekanju njegovog dolaska u slavi, zbog čega je Matej smatrao potrebnim da upravo tu Isusovu izjavu ubaci u tekst gdje Isus spominje znakove posljednjih dana i potrebnu budnost.

Pomoću te usporedbe Isus je ukazao svojim učenicima da će se to čekanje vjerojatno produžiti sve do “trećeg razdoblja straže“, ali da je za njih jako važno da, ukoliko prođe prvo, pa čak i drugo razdoblje straže, a on ne dođe, da oni i dalje ostanu budni do kraja treće straže. Kada je Isus završio s tom usporedbom "tada je Petar upitao: “Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Da bi odgovorio Petru na koga se ova usporedba odnosi Isus je spomenuo upravo to retoričko pitanje:

“Tko je dakle vjerni i razboriti upravitelj kojega će njegov gospodar postavit (...)“. Zatim je dodao: “No ako bi taj rob rekao u srcu svojemu: ‘Gospodar moj kasni u dolasku’ (...). Svakome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti. Kome je mnogo povjereno, od njega će se više tražiti." (Lk 12:42,45,48)

Isus je s ovim neizravno odgovorio Petru da se ta usporedba o čekanju Isusovog dolaska ne odnosi na sve koji su tada slušali Isusovu propovijed, a bilo ih je nekoliko tisuća znatiželjnih slušatelja, nego samo na njih koje je tom istom prilikom nazvao “malo stado“ (Lk 12:32). To se stado sastojalo od apostola i drugih vjernih učenika koji su slijedili Isusa, a koji su svoje uloge ‘upravitelja’ i ‘slugu’ trebali prepoznati još dok je on bio među njima, odnosno prije nego je "otputovao" (Mt 25:14-19). Prema tome, Isus je prema Lukinom izvještaju, vjernog roba, u povezanosti s spomenutom usporedbom, doveo u vezu sa cijelim razdobljem čekanja njegovog dolaska (od prve do treće straže), a ne samo s posljednjom stražom ili zadnjim danima svjetskog poretka. Zato im je dao nagovijestiti da će zbog dužeg čekanja njegovog dolaska neki ‘robovi’ imati osjećaj kašnjenja.

Mi sada znamo da Isus nije došao za vrijeme prve straže koja je vjerojatno uključivala razorenje hrama 70. g.n.e. Nije došao ni za vrijeme druge straže koja je najvjerojatnije bila u vrijeme buđenja iz srednjovjekovnog mraka. Čekanje se produžilo do današnjih dana kad je vjerojatno na sceni osvit zore u vrijeme zadnje straže kad je još uvijek potrebno imati dovoljno ulja u našim srcima jer je Isus u toj usporedbi najprije rekao:

"Neka vam budu svjetiljke upaljene. I budite kao oni koji čekaju gospodara svojega." (Lk 12:35,36)

Kad spominje svjetiljke, onda to možemo lako povezati sa usporedbom o 10 djevica sa svjetiljkama koje su izašle u susret mladoženji, a koje je u Mateju opisano odmah nakon što se spominje Gospodinov rob i sluge. To nam također govori da je cijeli taj dio o usporedbama (Matej 24:45 do 25:46) Matej ubacio kako bi se tekstualno povezao sa Isusovim ukazivanjima na “stražu“ i “budnost“ koji se spominju u Mateju 24:42-44. U tim stavcima se Isus obraća direktno svojim učenicima i njima kaže “da budu spremni.“ Samim tim im je neizravno rekao da su oni taj 'rob' i te 'sluge' od kojih očekuje da budu vjerni i razboriti do samog kraja. Zato Matej s razlogom ubacuje ovu izjavu o Gospodinovom robu jer se ona tematski odnosila na situaciju kada je Isus, prema usporedbi, već postavio tog 'roba' neposredno prije svog odlaska.

Zanimljivo je da je Luka zapisao situaciju gdje Isus govori kako će “postaviti“ tog roba, dok Matej spominje situaciju gdje je rob već “postavljen“. Dok Luka doslovno iznosi Isusovu izjavu u kontekstu vremena kada je ona izrečena citirajući Isusa koji spominje roba "kojega će njegov gospodar postaviti", Matej najvjerojatnije uzima slobodu u izražavanju jer opisuje situaciju koja je već u tijeku, gdje je taj rob već postavljen jer piše:

"... kojega je njegov gospodar postavio".

On time dovodi Isusove savjete o bdijenju i čekanju u izravnu vezu sa tadašnjim apostolima i starješinama koji su trebali ustrajno čekati dolazak svog Gospodara. Dok ga budu čekali morali su biti svjesni svoje uloge u skupštini u kojoj je među njima izabrao i postavio nadglednike koji će drugima davati duhovnu hranu u pravo vrijeme, odnosno koji će tu duhovnu hranu davati kroz cijelo to razdoblje čekanja.

Kad se uzme pravi kontekst onda se iz svega ovoga može vrlo jasno vidjeti da je Isus, spominjući svog 'roba', govorio o nadgledničkoj službi u koju je najprije postavio svoje apostole, a preko njih i ostale starješine u tu službu pastira i učitelja. Od svih njih se očekivalo da budu vjerni i razboriti u svojoj ulozi i svjesni toga da se među njima s vremenom mogu pojaviti i oni koji će zaspati u čekanju misleći kako će on vjerojatno kasniti. Kroz cijelu povijest je bilo onih koji su bdjeli i čekali Isusa te davali slugama duhovnu hranu u pravo vrijeme. Oni se još uvijek nalaze u raznim kršćanskim zajednicama i samo Isus može znati tko su ti koji su udovoljili njegovim uvjetima.