Argument 1 - Stražarska kula u podnaslovu “Kada Gospodar postavlja roba nad svom svojom imovinom“, kaže:

“Kad Isus dođe suditi ljudima tijekom velike nevolje, utvrdit će da vjerni rob (koji je postavljen 1919. godine) savjesno daje pravovremenu duhovnu hranu njegovim slugama. Zbog toga će ga sa zadovoljstvom postaviti i nad svom svojom imovinom. Kršćani koji sačinjavaju vjernog roba počet će upravljati svom Kristovom imovinom kad prime nebesku nagradu i postanu njegovi suvladari.“ (str. 24)

Prije se tvrdilo da je Isus svog vjernog roba nad služinčadi postavio 33. godine, a sada se tvrdi da ga je postavio tek 1919. godine. Istovremeno se nagrađivanje vjernog roba na viši položaj upravljanja prolongirao sa 1919. godine u vrijeme uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Naime, radi se o najznačajnijoj promjeni, a to je gubitak statusa kojeg su članovi Vodećeg tijela imali do sada. Izgleda da nitko od braće nije obratio pažnju ovoj promjeni i svemu onome što ona uključuje. No, kada se uvidi da su tadašnji predsjednik upravnog odbora Društva Watch Tower i sadašnji članovi Vodećeg tijela sebe samoinicijativno već postavili na tu višu poziciju da (od 1919.) vladaju nad cijelom Isusovom imovinom, onda je sadašnji gubitak tog statusa trebao napraviti značajniju promjenu. U kom smislu? Naime, prije se tvrdilo slijedeće:

“Toj grupi ljudi koja je opisana kao sveti hram, razredu roba, Isus je povjerio svoju imovinu na Zemlji, što znači da neka prava i odgovornosti u kršćanskoj skupštini pripadaju isključivo njima. Iz tog razloga svi članovi skupštine slušaju i podupiru vjernog roba i njegovo Vodeće tijelo, smatrajući to svojom svetom dužnošću“ (Stražarska kula, 1.4.2007. str.24).

Budući da sada ova definicija više ne vrijedi, kako treba gledati na Vodeće tijelo? Isus očito još uvijek nije nikome povjerio svu svoju imovinu, odnosno nije nikome povjerio “brigu o interesima Kraljevstva ovdje na Zemlji“, a upravo se na tome temeljila uzvišena uloga Vodećeg tijela koje se tek 2000. godine odvojilo od korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania. (Stražarska kula, 15.1.2001. str.31)

Da li su time sada umanjene njihova prava i odgovornosti jer više nemaju one ovlasti a time ni ona prava koja bi imali da su zaista, kao što smo do sada mislili, bili postavljeni nad svom Isusovom imovinom? Pogledajmo kako smo ih do sada doživljavali:

“Da, kad je Gospodar došao (1918.g), našao je svog vjernog roba kako savjesno hrani sluge i propovijeda dobru vijest. No roba su tada čekale veće odgovornosti. Isus je rekao: ”Zaista vam kažem: Postavit će ga nad svom svojom imovinom“ (Matej 24:47). (Stražarska kula, 1.3.2004. str.12)

“...od 1919. povjerio mu je zadatak da upravlja svom njegovom imovinom na Zemlji.“ (Stražarska kula, 1.4.2007. str.22)

“Gospodin Isus bio je zadovoljan, te je 1919. razred tog vjernog priznatog roba proglasio sretnim. Koja je bila radosna nagrada roba za vršenje onoga za što ga je imenovao njegov Gospodar? Unapređenje! Da, povjerene su mu veće odgovornosti u promicanju interesa svog Gospodara. Budući da je Gospodar sada bio nebeski Kralj, njegovo je zemaljsko imanje, dakle, doista postalo još dragocjenije. Što je, stoga, ’sve njegovo imanje‘? To su očito sve duhovne stvari na Zemlji koje su postale Kristovim vlasništvom u povezanosti s njegovim autoritetom kao nebeskog Kralja. To je jasno uključivalo opunomoćenje da čine Kristove učenike, uz veličanstvenu prednost djelovanja kao predstavnika Božjeg uspostavljenog Kraljevstva za sve nacije svijeta.“ (Stražarska kula, 1.5.1993.str.17)

Budući da se sada ustvrdilo kako se ovo 'unapređenje' nije desilo 1919. godine, onda Isus nije nikome dao veća prava i veće odgovornosti nad njegovim zemaljskim imanjem niti je bilo koga (u svijetu kršćanstva) nagradio da služi kao predstavnik Božjeg Kraljevstva za sve nacije svijeta. Sve je ostalo na razini koja je bila prije te godine. Ta se činjenica u ovom članku iz nekog razloga prešutjela kako bi se opravdala potreba za nastavkom centraliziranog upravljanja preko Vodećeg tijela čiji su starješine, prema ovoj novoj slici, jedini koji služe u svojstvu onog roba koji daje duhovnu hranu. No, to ne može odgovarati slici Kristove prvobitne Skupštine u kojoj služe mnogi sluge sa različitim zadacima, od kojih je služba duhovnog hranjenja samo jedna od zaduženja dana pojedinim starješinama po svim skupštinama.

Ako uzmemo u obzir sve Isusove izjave u kojima on spominje sebe kao 'domaćina' i gospodara kuće i svoje učenike kao svoje 'sluge' na Božjem imanju, onda ćemo primijetiti da on u svakoj od tih priča želi nešto naglasiti kako bi dao pouku apostolima i drugim učenicima. Isus je sve svoje učenike smatrao svojim robovima i ukućanima (vidi Mt 10:24,25). Svi su oni imali svoje odgovornosti kako bi izgrađivali sebe i druge i time brinuli za dobrobit kršćanske skupštine.

Npr. u jednoj priči Isus je htio naglasiti koliko je važno da njegovi robovi pokazuju vjernost u malim stvarima. On im je prije nego je otišao, dao odgovornosti da posluju s njegovim imanjem i da povećaju njegovu vrijednost. Jedna od tih odgovornosti je bila služba duhovnog hranjenja. Kad dođe, onom robu koji se pokazao vjernim Isus će reći:

“Odlično, dobri i vjerni robe! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad mnogim.“ (Mt 25:14-28)

U drugoj sličnoj usporedbi je one robove koji su umnožili vrijednost njegove imovine nagradio na način da im je rekao:

“Odlično, dobri robe! Zato što si bio vjeran u najmanjem, vladaj nad deset (ili pet) gradova!“ (Lk 19:11-27)

U ovim usporedbama se jasno vidi da su 'robovi' imali svoja zaduženja i odgovornosti koja nisu obuhvaćala vlast i upravljanje nad cijelom Isusovom imovinom, nego samo zadatke upravljanja jednim manjim dijelom koji je pripadao svakom od njih, što odgovara zadacima i odgovornostima unutar lokalnih skupština (zajednica) u kojima su trebali izgrađivati Kristove učenike. Tek s Isusovim dolaskom, samo onima koji se pokažu vjernima i dobrima, Isus daje veće ovlasti tako što će ih postaviti, ali ne nad svim “gradovima“, nego nad mnogima, tj. nad simboličnih ‘pet’ ili ‘deset’, jer je gospodar cijele kuće i svih gradova samo Isus. On će svoju vlast nad gradovima podijeliti sa tim vjernim robovima koji će preuzeti ovlasti nad jednim manjim dijelom kraljevstva. Kad im da tu vlast, onda oni ni tada neće tvoriti centralno tijelo, nego će biti podređeni Isusu koji će sjediti na svom prijestolju u obnovljenom kraljevstvu Izrael i svoju vlast dijeliti samo sa apostolima koji će “sjesti na dvanaest prijestolja i suditi nad dvanaest plemena Izraelovih“ (Mt 19:28; Dj 1:1-6). Izrael će biti slika Božjeg kraljevstva po kojemu će se urediti vlast u svim narodima koji će preko svojih pomazanih kraljeva donositi slavu i čast u Jeruzalem pred Krista i apostole (Ot 21:22-27).

U jednoj drugoj prilici Isus ponovo govori o svom odlasku i dolasku, s tim da je u tom razdoblju trebalo održavati njegovo imanje na kojem služe mnogi njegovi robovi (sluge). Budući da će svi trebati biti zaposleni svojim zadacima Isus ističe jedan zadatak od posebne važnosti i od kojega će svi robovi (sluge) imati koristi, a to je hranjenje svih slugu (slugu i služinčadi) u Isusovom domaćinstvu od strane apostola, proroka i evanđelizatora. Zato je Isus tu usporedbu spomenuo u kontekstu budnosti kako bi svi njegovi robovi spremno dočekali svog gospodara. Ta budnost i čekanje je jako dobro prezentirana u poslanicama, što govori da su se apostoli i drugi starješine u to vrijeme brinuli da druge duhovno hrane iz Božje Riječi i drže ih budnima. To nam govori da je Isus tu službu duhovnog hranjenja smatrao jako važnom jer je trebala biti na korist svim ukućanima.

Oni koji su trebali imati taj zadatak nisu trebali biti ništa veći od drugih slugu, nego su se prema svom zadatku trebati odnositi kao i sam Isus koji je duhovno brinuo o onima koje mu je Jehova dao. Njihova služba za stolom je opisana kao najmanja jer će time služiti svim ukućanima (Lk 22:26,27). Kad Isus dođe i nađe ih da izvršavaju vjerno svoj zadatak bit će postavljeni nad svom njegovom imovinom ali ne kao centralna vlast, nego samo nad jednim dijelom imanja. Tako će svi zajedno, kad ih se gleda iz Kristove perspektive, svaki na svom mjestu zaduženja sačinjavati 'vjernog roba' koji će biti postavljen nad cijelom imovinom.

Što bi bilo kad bi se jedan ili više slugu (s jednim zadatkom) kao malo udruženje uzdignuli iznad drugih slugu (s drugim zadacima) tvrdeći da su od tog trenutka oni postavljeni nad cijelim imanjem kao izvršioci vlasti i donositelji svih odluka za cjelokupno domaćinstvo i da svi ostali sluge i služinčad moraju njih slušati i potpuno im se podložiti? Kako bi ih mogli doživjeti drugi sluge (robovi), pogotovo oni koji bi bili svjesni da Gospodar kuće nije još nikoga postavio nad cijelim svojim imanjem? Vjerojatno na isti način kako su reagirali pravi kršćani u prošlim stoljećima prema papinskom uređenju? 

U spomenutoj priči se može vidjeti da ovi sluge koji su se samoinicijativno uzdigli na viši položaj, raspuštaju službu hranjenja na lokalnoj razini i organiziraju centralnu kuhinju za sve gradove. U toj situaciji se može dogoditi da dođe do pobune ili da se pobuna spriječi određenim pravilnikom koji zahtijeva od drugih da moraju podržavati taj novi sistem upravljanja i potpuno mu se podložiti dok Isus ne dođe. Takav stav ne bi bio dobar. Stoga nije zanemarivo to što su pod upravom Vodećeg tijela mnogi vjernici bili istjerani jer su govorili kritički protiv takvog ustrojstva Zajednice, dok su drugi sami napustili Organizaciju u kojoj nije bilo one slobode koju su imali prvi kršćani. No, na kraju sve može dobro završiti kada se na vrijeme, prije Gospodarevog dolaska takvi samoproglašeni upravitelji kao sluge vrate u svoje okvire zaduženja, što bi ostali sluge na imanju vrlo rado pozdravili jer bi osjetili direktno vodstvo Krista i jedinstvo duha dok rade rame uz rame za svog Gospodara. Isus stoga svim tim slugama ukazuje na njihove odgovornosti dok on ne dođe, a ukoliko zavrijede biti postavljeni nad njegovim cjelokupnim imanjem onda će im dati i određena veća prava i odgovornosti unutar Božje kuće.

To znači da su sva ona veća prava koja su predsjednik Upravnog odbora i članovi Vodećeg tijela imali do 2012. bila imaginarna jer ih nisu uopće ni imali. U tom vremenu oni nisu smjeli uzeti sebi za pravo i ovlaštenje da upravljaju cijelom Isusovom imovinom na globalnoj razini, a kad u Božjem kraljevstvu dobiju veće ovlasti onda će svi (oni i drugi unutar kršćanstva) koji to zasluže dobiti i to pravo, ali na način da će biti postavljeni samo nad jednim dijelom Kristovog imanja jer će tadašnji svijet biti organiziran u narode sa svojim pomazanim kraljevima ili višim upraviteljima (Iz 60:3; Ot 21:24). Sada, kad su članovi Vodećeg tijela pismeno priznali pred svima nama da ipak nisu bili postavljeni nad svom imovinom, onda to za sobom automatski povlači gubitak svih onih prava i odgovornosti koja su samoinicijativno preuzeli 1971. godine od strane predsjednika Upravnog odbora. Uzimajući to u obzir oni više ne bi trebali služiti kao Vodeće tijelo kršćanske Skupštine, nego samo kao administrativno Upravno tijelo društva Watchtower, a kao starješine bi trebali svoju odgovornost i zadatke dijeliti sa svim starješinama (Gospodinovim robovima) koji služe u svojim skupštinama kao što je bilo u prvim stoljećima.

Gubitkom tog dosadašnjeg statusa višeg upravitelja se sve treba vratiti na onu razinu koja je bila prisutna kod Istraživača Biblije jer se tvrdi da je upravo takvu zajednicu Isus prihvatio kao različitu od svih drugih hijerarhijskih kršćanskih zajednica. Od tada su svi starješine samo trebali nastaviti služiti na postavljenim mjestima, od kojih su učitelji Božje Riječi, koji istražuju Bibliju i poučavaju na sastancima, trebali duhovno hraniti ostale sluge koji su im dodijeljeni po skupštinama. Kao što su starješine sa svojim duhovnim darovima trebali služiti svojim skupštinama i onim članovima Isusove univerzalne Skupštine koji su im bili dodijeljeni u službu, tako su trebali i ostali sluge kao članovi svake pojedine skupštine ispravno upravljati svojim duhovnim darovima na izgradnju sebe i drugih kao što je napisao:

"Služite jedni drugima — svatko darom koji je primio — kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine.“ (1.Pe 4:9,10)

Naime, služba duhovnog hranjenja je bila uvedena odmah na početku osnivanja Kristove skupštine tako da su pojedini duhovno sposobni muževi po tom zadatku bili prepoznati u Isusovoj priči o vjernom i razboritom robu. Oni nisu čekali sud nad kućom Božjom da počnu duhovno hraniti Isusove ukućane jer su znali da će tek nakon tog suda, oni koji se pokažu vjernima, primiti veće ovlasti. Nisu ni dobili bilo kakvu sliku o tome da će Isus prije svog dolaska postaviti neko tijelo starješina da služi u tom svojstvu. ‘Gospodinov rob’ je zajednički naziv koji se odnosi na sve one sluge koji služe Kristu u njegovoj skupštini, dok je izraz ‘vjerni i razboriti’ samo atribut koji prvenstveno opisuje njih i njihov odnos prema drugim ukućanima nad kojima su postavljeni da im služe. Prema tome, ovo postavljanje tog ‘Gospodinovog roba’ od strane Watchtowera u novi vremenski okvir nema smisla jer je Isus tog 'roba' postavio u svojoj skupštini daleke 33. godine. Zato treba vidjeti koji argument koristi Watchtower za ovo svoje novo tumačenje.