Article Index

Što nam govore poslanice


Uzmimo u obzir da tadašnje poslanice nisu pisane s namjerom da uđu u biblijski kanon jer nitko od apostola nije ni zatražio da se stvori dodatak postojećim hebrejskim svetim spisima. Nitko od njih nije dobio od Boga zahtjev da se napiše knjiga koja bi se trebala čitati i razmatrati, kao što je to Bog zapovjedio Mojsiju i Jošui (2.Moj 17:12; Jošua 1:8). To isto je Bog rekao i prorocima (vidi Izaija 1:1,2; 30:8; Jeremija 1:2; 30:2; Danijel 12:4; itd.). Jedini od apostola koji je dobio zahtjev da napiše ono što je vidio i čuo je bio Ivan koji je napisao 'Apokalipsu' (Ot 1:1). Evanđelja su napisana zbog potrebe da se sačuva svjedočanstvo o Isusu. Tu odluku nisu donijeli apostoli na nekom svom vijeću, pa su evanđelja o Isusu nastala odlukom samih pisaca kao što je Luka odlučio da sve što zna zapiše i dade jednom uvaženom Teofilu koji je postao kršćaninom.

Kad su u pitanju poslanice, one su u biti samo pisma koja su kršćanski prezbiteri i apostoli pisali nekim skupštinama i pojedincima do kojih nisu mogli osobno doći. Inače da su mogli doći do njih, te poslanice ne bi bile nikad napisane. Nisu bile nadahnute od Boga niti je Bog tražio od njih da zapišu njegove riječi i upute ih određenim skupštinama i pojedincima. To su samo pisma iza koje stoje duhovno zreli, moralni i samopožrtvovni muževi koji su bili spremni duhovno brinuti i pomagati drugima da rastu u vjeri, nadi i spoznaji. Iznosili su ono u što su bili potpuno ili djelomično uvjereni jer nisu ni oni imali točnu spoznaju o svim stvarima. To priznaje i apostol Pavle koji je unatoč tome iznosio svoje razumijevanje i mišljenje koje se nije trebalo tek tako odbaciti jer je on za sebe rekao da i on ima "duha Božjeg (1.Kor 7:40; 13:9).

Imati Božji duh nije značilo biti nadahnut ili imati ovlaštenje za pisanje Božje riječi. Božji duh su trebali imati svi, pogotovo oni muževi koji su imenovani za iznošenje pouke, savjeta i uputa u skladu sa zdravom naukom koja se temelji na Pismu. Sve što je rečeno ili napisano je bilo predmet ispitivanja kako bi se vidjelo da li je nešto od Boga ili nije. Da bi se nešto prihvatilo bilo je dovoljno da dotični priznaje da je Isus došao od Boga (1.Iv 4:1-3). Međutim, nije savjetovano da se nešto što je rečeno ili napisano obavezno smatra točnom spoznajom samo zato što iza tih riječi stoje apostoli i učitelji, pa je Pavle napisao:

“... proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: (ono što je) dobro zadržite.“ (1.Solun 5:20,21)

Taj savjet je važio i kad je netko iznosio ili citirao hebrejske apokrifne knjige jer je i u njima bilo napisano mnogo toga što je bilo dobro i usklađeno sa svetim spisima. Zbog toga su se u Henokovoj knjizi moglo uočiti puno više detalja koji su mogli povećati spoznaju o onome što nije pisalo u svetim Pismima. Zato nije neobično što su Petar i Juda spomenuli neke detalje koji se mogu naći samo u toj knjizi. Nakon smrti apostola i drugih vjernih muževa koji su bili svjedoci Isusove službe su se po skupštinama čitale njihove poslanice i prepisivale kako bi ih se sačuvalo svjedočanstvo njihove vjere i službe. To je dovelo do skupljanja tih i drugih spisa i stvaranja kanona koji je trebao biti duhovni vodič svim kršćanima. Iako Bog to nije zapovjedio to se podrazumijevalo pa se sve te spise po nekim mjerilima smatralo nadahnutim.

U tom slučaju je teško doći do prave istine o palim anđelima pogotovo zato jer su oni u svoje poslanice spomenuli te anđele bez ikakvog objašnjenja ili oslanjanja na neki drugi sadržajniji tekst, pa današnji čitalac Biblije biva zatečen jer prvi put to čuje bez ikakvog uvoda. No, u ono vrijeme je čitalac to mogao povezati sa gledištem koje je bilo prihvaćeno u židovskom narodu. No to nije bila garancija da je gledište u potpunosti točno.

Židovi nisu bili imuni na iznošenje svojih izmišljenih priča pa je Pavle opomenuo kršćane na takve priče koje nisu trebale nositi glavnu riječ, niti mijenjati izvornu istinu (Tit 1:14; 2.Pet 1:16). One su se prenosile s generacije na generaciju, a neke su bile zapisane u apokrifnim knjigama. U tim knjigama su izmeđuostalog iznosile i stvarne povijesne priče i mudre riječi koje su se mogle bez problema citirati u kršćanskim spisima. No to nije značilo da je priča o palim anđelima i nefilima istinita samo zato što se oslanja na biblijski izvještaj o potopu ili zato što su neki detalji iz te priče izgledali vjerodostojno.

Mi danas ne znamo što se sve među kršćanima u ono vrijeme pričalo o palim anđelima i da li su postojale debate u kojima su se iznosili razlozi za i protiv nekog općeprihvaćenog gledišta. S obzirom da danas postoji ustaljeno mišljenje kako su poslanice koje se nalaze u kanonu nadahnuti od Boga, onda nije čudno što su mnogi rani kršćanski učitelji i teolozi u kasnijim stoljećima bez preispitivanja prihvatili tezu o palim anđelima i Nefilima. Tu nailazimo i jako diskutabilnu misao apostola Petra koji je napisao da je:

“...Isus oživljen duhom. U kojem otiđe propovijedati duhovima u tamnici, koji ne htješe da slušaju kad ih očekivaše Božje trpljenje u vrijeme Nojevo…“ (1.Pet 3:19,20)

Da li je ovu misao moguće prihvatiti ili ju je prije toga potrebno provjeriti po savjetu apostola Pavla? Ili je ne treba provjeravati samo zato što je dio izabranih poslanica koje su svrstane u kanon novog zavjeta? To naravno ovisi o nama i našem stavu prema Božjoj i ljudskoj riječi.