Article Index

Henokova knjiga i Biblija


Da bi mogao istražiti ovu temu morao sam pročitati tu knjigu. U njenom šestom poglavlju (isto kao i u šestom poglavlju knjige Postanka) čitamo o miješanju sinova neba s ljudskim kćerima:

“1. I sinovi ljudski veoma su se namnožili na zemlji, a rodile su im se i kćeri, lijepe i ljupke. 2. Kad su ih anđelisinovi nebeski – uočili, počeli su osjećati požudu, te su stali govoriti jedan drugome: “Dođite, odaberimo sebi žene među djecom ljudskom, neka začnu sa nama i rode nam sinove.” (...) 6. Bilo je ukupno dvije stotine onih koji su se spustili na zemlju u danima čovjeka Jareda. (...)  11. Žene potom začnu i rode divove. I svaki bijaše visok 30 lakata (oko 13 metara).” (Knjiga proroka Henoka, 6:1,2,6,11; 7:2)

Usporedimo s knjigom Postanka:

“... sinovi Božji zapazili su da su ljudske kćeri lijepe. Stoga su počeli uzimati sebi za žene sve koje su poželjeli. (...) sinovi Božji su odlazili (spolno općili s) ljudskim kćerima, pa su im one rađale sinove. Bili su to silnici…“ (Knjiga Postanka 6:2,4)

Prvo što smo mogli primijetiti da se u knjizi Postanka spominje izraz 'Božji sinovi' koji je neodređen, i mogao se odnositi na nebeska i zemaljska bića, dok se u Henokovoj knjizi spominje da su to bili anđeli kao sinova neba. U njoj stoji da su nefili bili poluljudi…

“... rođeni od duhova (anđela) koji su postali tijelo.“ (Henok 16:8,11)

Čak i da nema ove apokrifne knjige, čitalac bi stekao dojam da se u knjizi Postanka ipak navodi razliku između Božjih i ljudskih bića koji su živjeli jedni s drugima, jer bi izraz 'Božji sinovi' mogao ukazivati na Nebo, dok bi izraz 'kćeri ljudske' ukazivao na Zemlju. Zato bi Henokovu knjiga netko smatrao nadopunom koja objašnjava tu razliku i zadovoljava ljudsku znatiželju. U biti, tu su knjigu u ono vrijeme neki židovski učitelji koristili kao dodatak hebrejskim svetim spisima jer se u njoj navodno iznose i oni detalje koji objašnjavaju skrivenu pozadinu tih pretpotopnih događaja. Npr. u Postanku piše kako su prvi ljudi stjecali određena znanja i vještine u obradi zemlje, metala i glazbenih instrumenata, dok u Henokovoj knjizi saznajemo imena anđela koji su im dali to znanje i podučili vještinama. Čak i više od toga, jer se navodi koji su to anđeli dali ljudima saznanja o astrologiji, vraćanju i gatanju (8.pogl). Među njima je bio i jedan od zapovjednika anđela koji je zaveo Evu i zvao se Gadrijel (69:6).

Sve zapisano u knjizi dobiva na vjerodostojnosti samo zato što iza nje navodno stoji Božji čovjek, Henok. Samim tim, kad čitamo Judinu poslanicu u kojoj on citira i kaže što je Henok prorokovao, onda bi netko mogao pomisliti da je i sve ostalo što je zapisano u knjizi Henokovoj istina koju ne treba dovoditi u pitanje. No, veliko je pitanje tko je napisao knjigu, Henok ili netko tko se krije iza njegovog imena. Ono što znamo je da su je židovski rabini smatrali krivotvorenim spisom (pseudo epigrafom) čiji se autor skrivao iza Henoka.

Inače, sama knjiga ima dodirne točke sa hebrejskim svetim spisima iz kojih su uzete mnoge proročanske slike i vizije na kojima autor temelji svoje priče s kojima je nadopunio biblijski izvještaj. On često koristi napomenu "Jehova je rekao" ili "kaže Jehova" nakon čega slijede riječi koje je izgovorio sam Bog što bi svakog čitaoca navelo da pomisli kako je knjiga nadahnuta. To ne bi bilo čudno jer bi za tog anonimnog autora to bilo opravdano u želji da među Židovima prevlada određeno mišljenje i ojača vjera u mesijanska obećanja s kojima će se učiniti kraj njihovog ugnjetavanja od okolnih naroda. Koliko god te riječi po svom smislu mogu imati dojam da ih je izgovorio sam Bog, mogao ih je napisati čovjek koji je dobro upoznat sa stilom pisanja svih Božjih objava i vizija zapisanim u hebrejskim svetim spisima.

Osim toga i sam Bog je rekao da bi se u narodu mogao naći prorok koji će u Jehovino ime govoriti laži, izmišljene priče i viđenja svog srca. Čak je rekao da on to dopušta kako bi ih kušao. Takve proroke je trebalo provjeravati i ako se nešto nije dogodilo kako je on rekao, moralo ga se kazniti, pogotovo ako ih je navodio na idolopoklonstvo i krivo obožavanje. Međutim ova knjiga osuđuje sve ono što Bog osuđuje, a proročanstva su napisana tako da ih nitko nije mogao provjeravati i osporavati jer govore o događajima koja su se ispunila i onima koja bi se trebala ispuniti u dalekoj budućnosti.

Onaj tko je poznavao proročke spise i vizije je mogao na tim temeljima napisati svoja slična viđenja i proročanstva uz neke izmjene i nadopune. Zato u toj knjizi nalazimo na razna viđenja i proročanstva za razdoblje od postanka svijeta pa sve do kraja novog mesijanskog doba koja su u skladu s židovskim očekivanjima. Ona u slikama s prenesenim značenjem navodi cijelu povijest Izraela, od Adama do Makabejaca, u kojoj točno opisuje sve ono što se desilo u tom razdoblju na način kao da se to tek treba dogoditi. To spada u naknadno pisana proročanstva, a budući da se pripisuje vjernom čovjeku Henoku, a ne samom piscu, nitko u ono vrijeme nije mogao provjeriti pouzdanost informacija, pa su moglo pomisliti da se sve to ispunilo.

Međutim, ta se knjiga nigdje ne spominje u vrijeme pisanja starog zavjeta. Nije u sastavu grčkog prijevoda Septuaginte, pa je vjerojatno zapisana nakon prevođenja hebrejskih knjiga na grčki jezik. Da je knjigu pisao stvarni Henok ona bi bila čuvana iz naraštaja u naraštaj i došla bi u Mojsijeve ruke te bi bila čuvana zajedno sa njegovim knjigama. No, te knjige nema u tom periodu. Da je Mojsije imao neka saznanja o palim anđelima on bi ih napisao. On je zapisao samo ono što se prenosilo usmenim putem do njegovog vremena i razlikovalo se od egipatskih mitoloških priča.

Do Mojsija su Izraelci čuvali svoju povijest koja je sezala sve do Abrahama, a samim tim i do Noa. Mojsije im nije otkrio ništa novo kad je zapisao kratku povijest od Adama do Noe u kojem se spominju 'sinovi Božji' jer su oni morali znati tu povijest svojih korijena koja se prenosila iz naraštaja u naraštaj. Međutim, nakon babilonskog zarobljeništva, a pogotovo pod utjecajem grčke kulture postojalo je više vjerskih struja koje su zastupali različita uvjerenja među kojima je besmrtnost duše i sudbina palih anđela tj. bogova koji su sa ljudskim kćerima stvarali polubogove. Sumerani i Grci su u svojim zapisima imali takve priče, a budući da su mnogi Židovi ostali živjeli izvan svoje zemlje na područjima tih drugih naroda onda je među njima mogla nastati takva verzija i takva knjiga.

Židovi su u vrijeme Isusa Krista takvu priču vjerojatno prihvatili kao mogući scenarijo koji se odigrao prije potopa. Zato je knjiga proroka Henoka imala jak utjecaj na rane židovske i kršćanske mislioce, kao i za pisce novozavjetnih poslanica. Mnoge njene izjave o mesijanskim očekivanjima su kružile među Židovima u vrijeme Isusa i apostola, pa su neke od njih bile slične Isusovim riječima. No on je često govorio u pričama koje su imale dodirne točke sa tadašnjim shvaćanjima. Npr. u Henokovoj knjizi stoji da je taj prorok bio uzet na nebo gdje je od Boga dobio zapovijed što da kaže palim anđelima. Zatim ga je neki anđeo odveo na mjesto gdje se nalaze duše patrijarha i svetaca. Vidio je i Abela (70:1-4). Također je bio odveden u šeol gdje su duše pravednih odvojene od duša grešnika (22. pogl.) Jedni su bili na mjestu gdje duše proživljavaju muke, a drugi u vrtu života gdje se nalazi zdenac života i tu čekaju dan suda (61:8-12) Ovakve slike zagrobnog života su bile poznate među Židovima Isusovog vremena. Na temelju te priče Isus je ispričao svoju priču o bogatašu i Lazaru u kojoj spominje Abrahama i umrle duše koje su odvojene u šeolu (Luka 16:19-31). To nije značilo da je vjerovao u zagrobni život kakav je opisan u viđenjima zapisanim u toj knjizi. Nije morao ni vjerovati ni u verziju o palim anđelima jer se ona ne spominje u svetim spisima.

U Henokovoj knjizi se često spominje Sin čovječji te se navodi da će on biti "Nojev potomak" i "potomak žene" (62:5; 65:2). No, to se znalo i bez te knjige jer su Židovi očekivali Mesiju, sina čovječjeg koji je trebao biti učinjen prvorođenim sinom Božjim. U toj knjizi je opisano viđenje Sina čovječjeg, upravo onako kako ga je vidio i prorok Danijel gdje ga Bog imenuje za kralja svim narodima, pa čitamo:

“I ugledao sam Pradavnoga [ili: “Onoga koji je od prastarih dana”], kojemu je kosa bila bijela kao čista vuna, a uz Njega je bilo neko biće slično čovjeku, a lice mu je zračilo blaženstvom, kao lice svetog anđela.

I upitao sam anđela koji je bio sa mnom i otkrio mi sve sakrivene stvari, upitao sam o onom Sinu čovječjem – tko je on i zašto je tamo uz Pradavnoga?

A on mi je odgovorio rekavši: “Ovo je Sin čovječji, on je pravedan i pravednici će biti uz njega, on će im biti utočište. On će otkriti sva blaga koja su bila sakrivena, jer ga je za to odredio Jehova nad duhovima. On ima posebno uzvišen položaj pred Jehovom nad duhovima, zauvijek u pravednosti.

Ovaj Sin čovječji, kojeg si vidio, on će [podići] kraljeve i moćnike sa njihovih položaja, i snažne sa njihovih prijestolja, ukinut će vlast tih moćnika, i razbiti zube grešnicima.“ (47:1-4)

“I u taj čas Sin je čovječji bio imenovan u prisutnosti Jehove nad duhovima, i njegovo je ime došlo pred Pradavnoga.

Zaista, prije nego su Sunce i znamenja bila stvorena, prije nego što su zvijezde nebeske bile načinjene, njegovo je ime bilo (on je bio) kod Jehove nad duhovima. (...)

U dan njihove boli nastupit će vrijeme odmora za zemlju, jer takvi [nepravedni] će pasti i neće više ustati. I neće biti nikoga tko bi im pružio ruku i podigao ih – tako će završiti svi oni koji su odbacili ime Jehove nad duhovima i Njegovog Pomazanika [hebrejski: “Njegovog Mesiju”; grčki: “Njegovog Krista”]. Neka je blagoslovljeno ime Jehove nad duhovima.“ (48:2,3,10)

Ovo je potpuno isti opis onoga što je zapisano u Danijelovoj knjizi (7.pogl.), samo što Danijel ne govori da je Sin čovječji bio na nebu prije svog imenovanja, dok Henok tu misao ubacuje i navodi, ne samo u gornjim riječima nego u još jednom dijelu gdje kaže da je Bog skrivao, čuvao i držao Sina čovječjeg u svojoj prisutnost (62:8; 70:1). Naravno, i ovo je za nekoga mogla biti podloga iz koje se mogla stvoriti ideja o Isusovoj inkarnaciji. U nastavku se opisuju još neki detalji o Sinu čovječjem (vidi još 52:4; 53:3-6; 62:1-5; 67:27-29), a za oko opet upadaju neke riječi koje su zapisane i u Bibliji (Starom zavjetu) jer piše:

Henok: “Na njemu (Sinu čovječjem) počiva duh mudrosti, duh koji daje razboritost, duh snage koji daje razumijevanje, duh onih koji su “pali (ili zaspali) zbog pravednosti”. (Henok 49:3)

Biblija: “Na njemu će duh Jehovin počivati, duh mudrosti i razuma, duh znanja I straha Gospodnjeg.“ (Iz 11:2)

Henok: “Jer ga je Jehova nad duhovima postavio na prijestolje svoje slave, duh pravednosti izliven je na njega. Riječima usana svojih pogubit će sve grešnike…“ (62:2)

Biblija: “Prutom svojih usta udarit će zemlju, dahom svojih usta pogubit će zle.“ (Iz 11:4)

Henok: “Jer će u danima kada Izabranik ustane sva zemlja klicati od sreće, i tada će pravednici prebivati na zemlji i izabranici će živjeti na njoj.“ (51:5)

Biblija: “Jer će pravednici prebivati na zemlji i bezazleni će ostati na njoj.“ (Izreke 2:21)

Iako toga ima još, ja bi izdvojio još jedan citat kojeg je nepoznati autor ove sporne knjige kopirao iz Biblije:

Henok: “I vidio sam da će u tim danima Pradavni sjesti na svoje slavno prijestolje, i knjige života otvorit će se pred Njim. I sva mnoštva nebeska koja pripadaju Njemu, i svi koji Mu služe – svi će stati pred Njega.“ (47:3)

Biblija: “Gledao sam i prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjedne… tisuće tisuća služahu mu i mirijade (nebrojena mnoštva) stajahu pred Njim. Sud sjede i knjige se otvoriše.“ (Dan 7:9,10)

Razlika je samo u tome što navodni Henok kaže da vidi ono što će se desit, a Danijel opisuje ono što vidi da se dešava u budućnosti. Ovakvim se prepisivanjem i korekcijama htjelo vezati uz priznate proroke i druge biblijske pisce kako bi se ostavio dojam da je sličnost sama po sebi razumljiva jer su proroci vidjeli isto ali u različitim vremenima. Samim tim bi se lakše prihvatilo i ono što nije pisalo u hebrejskim spisima nego samo u toj (apokrifnoj) knjizi. Bez obzira što knjiga nije bila nadahnuta, ona je imala neku duhovnu vrijednost tako da su mnogi Židovi, pa čak i apostoli bili upoznati s njenim sadržajem. Apostol Pavle je neke informacije i stil izražavanja iz te i drugih knjiga koristio u svojim poslanicama. Kao što je citirao jednog rimskog pjesnika, tako je za opis čovjeka bezakonja zapisao sličnu misao koja se nalazi u Henokovoj knjizi u kojoj piše:

Henok: “Tada će na njih iznenada doći bol, kao što bolovi dolaze na porodilju,...“ (62:4)

Biblija: “Tada će iznenada napasti na njih pogibao kao bol na trudnu ženu, i neće uteći.“ (1.Solun 5:3)

U knjizi Otkrivenju, koja je po nekim vizijama slična Henokovim opisima neba, šeola i vatrenog jezera se nalazi slična misao koja bi mogla biti citirana ili pisana u duhu tog vremena:

Henok: “U tim će danima zemlja predati one koji su joj bili povjereni, i Šeol će vratiti one koje je dobio, i Podzemlje će vratiti one koje duguje.“ (51:1)

Biblija: “I more dade svoje mrtvace, i smrt i podzemlje dadoše svoje mrtvace…“ (Otk 20:13)

Nakon ovog uvida se još uvijek pitamo zašto su Petar i Juda koristili priču o palim anđelima i nefilima koja se kao takva ne nalazi u Bibliji nego samo u Henokovoj knjizi. Što su oni mogli saznati iz nje?

U njoj stoji da su nepokorni anđeli kažnjeni nakon što su napustili svoje obitavalište na nebu. Piše kako je Jehova rekao arhanđelu Rafaelu da kazni Azazela koji je prvi pokazao neposlušnost i povukao druge za sobom, na način da mu na ruke i noge stavi lance i baci u duboku jamu i zatrpa tako da nikada više svjetlo ne dopre do njega jer će mu to biti vječna tamnica do sudnjeg dana kada će biti bačen u bezdan. To je isto čekalo i ostale nebeske sinove i njihovog vođu Samjazu, koji su u zatočeništvu trebali čekati konačni sud. Nad njima je postavljen anđeo Urijel koji je bio zadužen za Tartar kao doslovno mjesto zatočeništva (Henok 10:4-6; 11-13; 11:1,8; 14:5; 54:5).

To potpuno odgovara izrazima 'obitavalište', 'mračni bezdan', 'vječni okovi', 'gusta tama', 'tartar' i 'dan suda' koji su spomenuti u Petrova i Judinoj poslanici. Očito su apostoli i rani kršćani na taj izvještaj iz knjige Postanka gledali kroz tu apokrifnu knjigu, jer ona navodno odgovara na pitanja koja Biblija ne daje.

Međutim, pitanje je koliko su prvi kršćani u to sami mogli biti uvjereni ukoliko tu knjigu nisu smatrali nadahnutom od Boga. Osobno nisu mogli imati točnu spoznaju o svemu niti su mogli nekoga uvjeravati u suprotno, pogotovo ako je to gledište u njihovo vrijeme bilo opće prihvaćeno, a biblijski ga se nije moglo pobijati jačim argumentima. Zato je svatko mogao biti uvjeren u svoju misao (Rim 14:5).