Article Index

Božje kraljevstvo u svemiru


Božje kraljevstvo predstavlja njegovu vlast i upravu nad cijelim svemirom kojeg je stvorio. Na 'najvišim nebesima' ili 'nebu nad nebesima' je organizirana uprava sastavljena od Boga i njegovih najviših anđela. Čime oni upravljaju? Svemirom upravljaju fizikalni zakoni, dok bi nebeska uprava trebala upravljati razumnim bićima u svemiru. No, kakvo bi to bilo Kraljevstvo kad bi 99,999999999...9% svemira bila samo mrtva beskorisna materija, a samo 0,000000000...1% područja na kojem se živo biće podvrgava Božjoj upravi? To nema smisla.

Osim toga na Zemlji još nije uspostavljeno Božje kraljevstvo tako da ispada da Božje kraljevstvo uopće ne funkcionira niti postoji u materijalnom kozmosu nego samo izvan njega u nebeskom prebivalištu koje je namijenjeno za službenike kraljevstva, a ne za podanike. Da li to ima smisla? Ne, jer kakvo je to kraljevstvo koje ima službenike vlasti na nebu, a ne i podanike u svemiru, osim pojedinaca na Zemlji.  S obzirom da kraljevstvo podrazumijeva podanike, onda izgleda da ne postoji nebesko kraljevstvo o kojem Biblija govori, jer izvan Zemlje nema podanika. I kakvo je to kraljevstvo koje ima mnogostruko više službenika izvan Zemlje nego svojih podanika na Zemlji.

Biblija spominje naš materijalni svemir u kojem se Bogu klanja sva vojska nebeska. Tu se misli na sve nebeske anđele kojih je stotine milijuna, ali ako su oni u sastavu uprave, onda oni nisu podanici kraljevstva nego upravitelji i izvršitelji vlasti. Da li su te vojske stvorene prije čovjeka ili su u službu neba (kraljevstva) postavljeni tek nakon što su nastali od čovjeka i izdvojeni iz svoje civilizacije? Ovo drugo je razumnije. Upravo ta 'vojska nebeska' je u sastavu materijalnog svemira što dokazuje da se Bogu klanjaju živa bića sa mnogih planeta, kako anđeli kao planetarna bića koja ulaze u sastav uprave tako i njihova braća kao podanici tog kraljevstva. Pisci Biblije to nisu znali jer su imali krivu predodžbu zvjezdanog neba. Zbog toga su imali djelomičnu spoznaju. Zato mi danas imamo jasniju sliku svemira i možemo s razlogom govoriti da se u cijelom svemiru u mnogim susjednim i dalekim galaksijama zaista vrši volja Božja pod vladavinom univerzalnog Kraljevstva. To bi mogli imati u mislima kad molimo Boga:

“Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu (kozmosu), tako i na zemlji!“ (Mat 6:10)

Da bi se na nebu vršila Božja volja koja uključuje zajedništvo Boga i njegovih stvorenja, onda su anđeli očito bića koja žive u tom nebu i po Božjoj volji upravljaju svojim civilizacijama, a ne doslovnim zvijezdama. Kraljevstvo ne može funkcionirati bez podanika pa je razumljivo da ih je bilo na nebu (svemiru) gdje se već vršila Božja volja. Samim tim oni na tim nebesima pod svojim nebom vjerojatno već žive u rajskim uvjetima koja i mi očekujemo kad dođe to kraljevstvo i uspostavi svoj savršeni sistem upravljanja. Samo tako možemo iz jednog drugog ugla vidjeti ono što nismo vidjeli i govoriti o nebeskoj vojsci anđela koje je Bog postavio nad svojim živim stvarstvom da budu njegovi "sluge" koji služe za javno dobro, kako na nebu (svemiru s mnoštvom planeta) tako i na zemlji (Heb 1:7). Budući da je i čovjek na ovoj našoj planeti dio tog neba, on još uvijek očekuje da na Zemlji pod njegovim nebom bude uspostavljeno Božje kraljevstvo sa svojim službenicima - anđelima.

Ovakvo gledište je u suprotnosti sa dosadašnjim uvjerenjem po kojem su najprije u jednom trenutku stvoreni milioni nebeskih bića (anđela), a onda na kraju čovjek i to samo na jednoj planeti. Takvo uvjerenje nema smisla ukoliko su anđeli trebali biti u javnoj službi ljudske civilizacije. Da li bi ijedan razuman biznismen u jedan dan prikupio nekoliko tisuća hotelskih radnika, kuhara, vratara, sobarica, recepcionara i direktora za rad u stotinu hotela, a nakon toga počeo tražiti zemljište za gradnju hotela. I onda napravi prvi hotel u kojem zaposli tek 0,0001% svojih radnika dok drugi moraju još čekati.

Božji princip upravljanja je jasan. Po tom principu je najprije stvoren biljni i životinjski svijet a tek onda čovjek kojega je Bog postavio da upravlja nad živim i neživim stvarstvom. To nam govori da je čovjek kao upravitelj stvoren tek nakon što je stvoren svijet nad kojim će upravljati. Kako bi čovječanstvo raslo tako bi se organizirala ta uprava koju bi predvodili izabrani ljudi. Na društvenom nivou bi se također organizirala uprava nebeskog kraljevstva koja bi bila u službi Boga i čovjeka. U toj službi bi bili izabrani ljudi koji bi u svojstvu anđela na više razina povezivali Zemlju sa nebom. Dok su najviši anđeli (poglavari, kerubi i serafi) mogli biti stvoreni prije čovjeka kako bi s Bogom imali udjela u oblikovanju planeta za život i svim pripremama, tako su drugi anđeli kao Božji zemaljski službenici mogli biti uzeti iz čovječanstva kako bi Bog preko njih imao vidljivu upravu na svim planetima.

Zašto bi Bog stvarao milione anđela, ako su oni trebali služiti čovjeku i čovječanstvu, a ne beživotnoj materiji ogromnog svemira? Zašto su morali besposleno stajati i čekati tisuće godina da se oblikuje prva planeta za prebivalište, a onda nakon stvaranja čovjeka čekati još stotine i tisuće godina dok se formira čovječanstvo i organizira u skupine koje bi tek tada stekle uvjete dovoljne da bar neki nebeski službenici počnu sa svojom službom? Cijelo to vrijeme bi velika veličina anđela bili samo figure izvan službe i pitanje je da li bi onda drugi i dalje morali čekati svoj red ukoliko je Bog namjeravao stvoriti ljude na slijedećoj planeti i tako sve dok svi ne dođu na red da služe čovjeku na jednoj od bezbroj planeta. To nema smisla jer anđeli nisu stvoreni da budu oko Boga i da mu se samo klanjaju. Kakav bi to bio Bog kad bi cijelo to vrijeme samo uživao u tome da mu se drugi neprestano klanjaju i da ga pjesmom samo hvale i uzvisuju? Bog nije narcisoidno i samodopadno biće. On je Bog reda pri čemu dolazi do izražaja organiziranost i svrha koju je tražio i od čovjeka.

Zato u Bibliji možemo spoznati jedan drugi princip Božjeg stvaranja i organiziranja koji ima smisao. Naime, Bog je nakon stvaranja čovjeka čekao da se Abrahamovo potomstvo namnoži na zemlji pa je onda iz tog izabranog naroda izdvojio pojedince za društvene i hramske službe. Oni su bili zemaljski anđeli (glasnici). Kako je narod rastao i organizirao u dvanaest plemena tako se umnožio broj službenika. Bog nije najprije stvorio zemaljske službenike (anđele) i onda čekao da se po Adamu stvori narod kojem su trebali služiti. On je od čovjeka stvorio narod, a onda iz naroda odvojio svoje službenike i postavio ih za svoje anđele ili glasnike svog kraljevstva (usporedi Hagej 1:13; Mal 2:7).

Prema tome, razumnije je stvari promatrati iz biblijske perspektive. To bi značilo da je Bog najprije stvorio anđele koji su trebali s Njim formirati planetarna prebivališta za ljude. Nakon stvaranja ljudi, oni bi u početku upravljali razvojem ljudskog društva na svakoj pojedinoj planeti i postepeno uvodili pojedine ljude u sastav zajedničke uprave da im služe kao anđeli (glasnici) i izvršitelji Božje volje dok upravljaju stvarima zemlje. Zemaljski anđeli bi bili poveznica Zemlje i neba i suradnici ili produžene ruke viših bića u univerzumu.

Stoga je samo manji broj anđela stvoreno i smješteno u području Božjeg prebivališta kao najviši upravitelji (serafi, kerubi i poglavari) dok veći broj anđela potječe s područja drugog neba (svemira) u kojem je stvoreno mnogo planetarnih prebivališta. Kao savršena i besmrtna bića su mogli vladati materijom i prostorom što im je omogućilo dodatne sposobnosti i mogućnosti međuplanetarnog i međuzvjezdanog putovanja kako bi uspješno izvršavali i dodatne zadatke izvan svoje matične planete. Čak i Isus trenutno ima zadatke izvan svoje planete. Tako je trebala biti uređena i naša civilizacija koja bi bila povezana i umrežena s njima i s Božjim nebeskim uređenjem kojeg Bog sa svojim najvišim sinovima održava u svetosti preko keruba i serafa. Zbog svih tih stvorenja raspoređenih po raznim galaksijama i zvjezdanim sustavima, svemir je samo na ovaj način mogao biti pretvoren u živi organizam u kojem se vrši Božja volja. Samo tako Božje kraljevstvo može postojati i funkcionirati na nebu jer ima podanike izvan Zemlje koja je još uvijek odvojena od te univerzalne Božje obitelji.

Zemlja je za nas ljude prostor u kojem prebivamo i za koji smo vezani 24 sata na dan, a za neke vanzemaljske anđele višeg reda je ona samo službeno okruženje tako da oni po zadatku dolaze ovdje da bi izvršili pojedine aspekte Božjeg plana, nakon čega se vraćaju u svoja prebivališta među svoju civilizaciju kojoj služe anđeli nižeg reda. Takvo nebesko uređenje je očito postojalo prije nastanka života na našoj planeti. U tom slučaju je život na našoj planeti nastao u drugoj ili kasnijoj fazi stvaranja ljudskih bića tako da je ona po Božjoj riječi oblikovana za život po uzoru na druge planete na kojima je već postojao život. Iako ovakva slika univerzuma ima mjesta u stvarnosti, mi takvu stvarnost ne možemo saznati iz Biblije jer je to knjiga koja nam o tim stvarima daje samo fragmente ili dijelove koje bi trebalo uklopiti u jednu pravu sliku Božjeg kraljevstva. Povijest naše planete i civilizacije je samo jedno poglavlje u sastavu te knjige. Ako dobro poznajemo to poglavlje, mogli bi naslućivati sadržaj cijele knjige i vidjeti da je naša planeta kao zrno prašine jako važna u Božjim očima.

Isus je jednom rekao da Bog ne može zaboraviti niti jednog vrapca koji je pao kao žrtva zbog ljudskih grijeha, iako oni imaju malu vrijednost u ljudskim očima. No, oni su dio planetarnog eko sustava u kojem vrabac dobiva na vrijednosti. Isto tako je za nas jedna vlas kose beznačajna dok Bogu nije jer on zna čak i broj vlasi kose na našoj glavi (Lk 12:6,7). Jedna vlas ne i imala nikakvu vrijednost na glavi, ali dobiva na vrijednosti samo ako je dio tjemena glave koje sa drugim vlasima stvara kosu. Tako je i svaka planeta značajna jer je dio njegovog univerzuma u kojem je svaka pojedina planeta dio umreženog galaktičkog i svemirskog sustava. Jedan živi planet može imati samo umreženi društveni sistem, ali ne bi imao nikakav značaj za toliki svemir.