Article Index

Sveto mjesto


Vratimo se ponovno na početak aktivnosti Kristovih učenika. Vidjeli smo da je za sve narode posvećen hram i njegovo novo dvorište. Tako je Isus 33. g.n.e. izvršio očišćenje za svoj dom i za cijeli židovski narod. Nakon toga su otvorena vrata u predvorje Božjeg hrama za sve ostale narode. Isus je tako...

"... za sva vremena prinio jednu žrtvu za grijehe i sjeo zdesna Bogu, (…) Jer jednim je žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenim one koji bivaju posvećeni (…) Dakle, braćo, budući da imamo potpuno pouzdanje da možemo ući u sveto mjesto po Isusovoj krvi – novim i živim putem koji je on za nas otvorio kroz zavjesu, tj. kroz svoje tijelo -  i budući da imamo velikog svećenika postavljenog nad domom Božjom,pristupimo [Bogu] iskrena srca..." (He 10:12-14, 19-22)

U koji dio svetog mjesta su kršćani mogli ući i tako pristupiti Bogu? Neki ove Pavlove riječi olako uzimaju kako bi tvrdili da je Isus nekim kršćanima otvorio put za nebo. No one u svom kontekstu ipak nemaju to značenje jer se ‘sveto mjesto’ može nalaziti na zemlji. Naime, u ‘sveto mjesto’ moglo se uči nakon posvećenja. Pripadnici Božjeg naroda (pravovjerni kršćani) ulaze u dvorište ‘svetog mjesta’ ovdje na zemlji kako bi tu vršili obožavanje (Ot 7:14,15). Čak i klasa 'neba' ulazi u ‘sveto mjesto’ pred Boga, ne osobno, nego ‘posredstvom‘ Isusove krvi, tj. oni zajedno sa ostalima iz naroda ‘preko Isusa pristupaju Bogu’ bez potrebe za odlaskom u samo nebo (He 7:25; vidi Ps 65:4). Nema potrebe ići na nebo kad Bog kaže da će On na zemlji biti među svojim narodom (Ez 43:7).

‘Sveto mjesto’ ili hram se ne odnosi samo na unutarnje svetište hrama, nego i na dvorište koje je izvan hramskog svetišta ali ipak posvećeno za svetu službu (Dj 21:26-28). Dvorište se dovodi u vezu sa ‘svetim mjestom’ jer je i veliki duhovni hram u proročanskoj viziji bio okružen zidovima sa četiri strane kako bi "razdvajali [sveto mjesto] od onoga što nije sveto" (Ez 42:20). To znači da je i dvorište uključeno u ‘sveto mjesto’ jer se nalazilo unutar zidova u kojem se nalazilo i hramsko svetište (usporedi Pr 8:10; Mt 24:15; 2.Lje 29:31; 30:8). Kroz vanjska vrata su svi mogli ulaziti u ‘sveto mjesto’, i svećenici i narod.

Prvi tabernakul je imao samo zavjese dok drvena izrezbarena vrata potpuno zamjenjuju zavjese u Ezehijelovoj viziji hrama. Zavjese su odvajale prostore i kroz njih se moglo ulaziti. Pavle tako spominje da se u Svetinji ‘iza druge zavjese’ nalazila ‘Svetinja nad svetinjama’ (He 9:2,3). Ako postoji druga zavjesa, onda je postojala i prva, a ona je poput vrata odvajala ‘Svetinju’ od ‘hramskog dvorišta’. No, ako se vratimo prvom tabernakulu tada je treća zavjesa bila postavljena i na ulasku u predvorje koje je odvajao svetište od tabora (vidi 2.Mo 40:21,28,33). Narod se nalazio izvan trijema u području koje je nazvano ‘dvorište za narod’. Kad je izgrađen hram onda se i u to dvorište ulazilo kroz vrata. Ta su vrata postavljena u viziji budućeg hrama kako bi samo dostojni mogli ulaziti u ‘sveto mjesto’ Božjeg hrama.

Dvorište je time bilo povezano sa ‘svetim mjestom’. Ono je bilo posvećeno kao sastavni dio ‘svetog mjesta’ gdje je narod bio poučavan od strane Levita i svećenika. Kasnije su osnovane sinagoge u kojima se čitao i tumačio Zakon. One su imale istu svrhu kao i ‘dvorište hrama’ jer su na neki način predočavale riznice u okviru tog hramskog dvorišta. Tako su Izraelci svojim odlaskom u sinagoge simbolično ulazili u dvorište svetog mjesta unutar hramskog uređenja.

Tko onda može ući kroz zavjesu ili vrata u ‘sveto mjesto’? Da li samo oni koji sačinjavaju svećeničku klasu? Isus je svojom smrću svima omogućio put ulaska u ‘sveto mjesto’ kroz zavjesu tj. kroz svoje tijelo. Tako svatko tko vjeruje u vrijednost Isusove životne krvi, s kojom se može doći u pravedan i čist položaj pred Bogom, može ulaziti u ‘sveto mjesto’. Naše pristupanje u sveto mjesto je predočeno s odlaskom na naša mjesta okupljanja koja se u protuslici nalaze u dvorištu nebeskog hrama. Svaki iskreni i pravi vjernik može biti u zajedništvu sa Bogom i Kristom i doći tamo gdje je Isus kao poglavar skupštine prisutan svojim duhom.

Isusovi svećenici mogu ulaziti u unutarnji trijem koji je na zemlji. U unutarnjem trijemu svetišta je bio postavljen oltar koji predstavlja Božju volju s obzirom na ljude. On služi za naše simbolične žrtve paljenice, žrtve zahvalne i žrtve u obliku darova Bogu (3.Mo 1-3.pogl.). "Žrtve paljenice" stavljamo na taj oltar kada spremno ‘dajemo svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu..." (Ri 12:1; 3.Mo 1:3). Zatim tu su "žrtve zahvalne" koje upućujemo Bogu tako da "po Isusu uvijek prinosimo žrtvu hvale, to jest plod usana koje objavljuju njegovo ime" (He 13:15). Naši "darovi Jehovi" koje prinosimo na oltar su povezani s našim djelima jer nam se savjetuje: "…ne zaboravljajte dobro činiti i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu" (He 13:16). Niti jedna od spomenutih žrtava se nije unosila u Svetinju.

U Svetinju je ulazio svećenik koji je prinosio žrtvenu krv za svoje nehotične grijehe i grijehe cijelog naroda (2.Mo 30:10; 3.Mo 4.3-5, 13-16). No, to je Isus već učinio za svećeničku klasu i cijeli narod tako da do kraja ovog poretka nije potrebno da itko od imenovanih muževa (svećenika) ulazi u Svetinju. Druga svrha Svetinje je bila da u njoj veliki svećenik svakodnevno prinosi kâd (2.Mo 30:7,8). Kâd predočava molitve svetih, a one su se trebale prinositi preko Isusa – velikog svećenika. On te molitve prihvaća i posreduje Bogu preko izabranih anđela koji svakodnevno prinose kâd na žrtvenik dok Bog sluša molitve svojih slugu (Iv 14:6; 15:7; 16:24; Ot 5:8; 8:3).

To nam također govori da članovi nebeske klase svećenika još uvijek nemaju pristup u nebesku Svetinju sve dok izabrani među njima, koji će služiti kao svećenici, ne budu postavljeni na svoje nove nebeske položaje. U Svetinju će ulaziti u vrijeme uspostave Božjeg kraljevstva kada bude potrebno da se pokriju "grijesi" uskrsnulih nepravednih ljudi koji još uvijek nisu pod Kristovim zakonom. "Jer do Zakona grijeh je bio u svijetu, ali nikoga se ne tereti za grijeh kad nema zakona" (Ri 5:13). Svi će nepravedni biti nečisti pred Bogom jer će i dalje biti pod osudom smrti preko Adamovog grijeha. Zato će biti potrebno da se oslobode tog grešnog i smrtnog stanja. 

Pitanje je kako se danas Božji narod čisti od svih grijeha učinjenih iz neznanja? Tko prinosi njihove molitve pred Jehovu? U Ivanovoj viziji vidimo Božje hramsko svetište i one koji se klanjaju u njemu (Ot 11:1). Oni koji se klanjaju ili obožavaju Boga su kršćani koji stoje u dvorištima hramskog svetišta. Na zemlji može postojati teokratsko uređenje koje predočava to svetište na nebu jer u Bibliji stoji da ‘čovjek bezakonja sjedi u hramu Božjem’ (2.So 2:3,4). On ne sjedi u nebeskom savršenom svetištu tako da ni Ivan u vizijama ne vidi ni njega a niti izabrane ‘svece’ sa zemlje. Ako tome obratimo pažnju vidjet ćemo samo anđele koji se nalaze u tom nebeskom hramskom svetištu i koji izlaze iz svetišta (Ot 14:6,15-17). Oni su službeno postavljeni u svetištu Božjeg nebeskog hrama. Serafi su ti koji vrše službu očišćenja, a u tu svrhu više ne koriste simbolični "živ ugljen" nego Isusovu životnu krv (Iz 6:6,7; 1.Iv 1:7). Vidjeli smo da je onaj dio ‘svetog mjesta’ koji je povezan sa zemljom unutarnji trijem svetišta koji se nalazi ispred ulaska u Svetinju. Božji anđeli se, iako ih ne vidimo, nalaze na zemlji u zadacima koja vrše u Svetinji, ali i u dvorištima hrama suradnji sa imenovanim muževima (1.Kr 6:27-35; He 1:14). Oni stoga idu "posred neba" i preko Isusovih zemaljskih zastupnika objavljuju dobru vijest svima nama i svim ljudima na zemlji (Ot 14:6).

Iz svega ovoga može se zaključiti da je ‘sveto mjesto’ ustvari Božja kuća kao uređenje koje On koristi da bi vodio svoj narod. To uređenje je utemeljeno na nebu, dok je istovremeno povezano s hramskim dvorištem na zemlji. Stoga su i ‘stanovi’ zemaljske a ne nebeske prirode, jer se nalaze izvan ‘Svetinje’, a ipak unutar hramskog uređenja koji povezuje nebo i zemlju.

Bog je Izraelsku naciju organizirao u jedan tor i jedno stado. No, to se stado sastojalo od mnogo ‘torova’. Oni su se nalazili unutar granica koje je obuhvaćalo Božje teokratsko uređenje (Ez 34:14,31; Jr 23:3,4). Tako je od 33. g.n.e. trebala biti organizirana Božja kuća. Ona je globalno gledajući bila jedan ‘tor’ s jednim stadom, koje je trebalo biti organizirano u pojedinačne torove unutar granica Božjeg naroda. Kako su se granice širile, što je također bilo prorečeno, otvarali su se mnogi novi ‘torovi’ koji su i dalje bili dio jednog univerzalnog tora. U tim torovima su se trebali sakupljati kršćani radi zajedničkog obožavanja, pod vodstvom duhovnih pastira. Svaki ‘tor’ je predstavljao jednu kršćansku obitelj sastavljenu od kršćana koji su tu služili Bogu.

Prema tome, ‘stanovi’ su u Božjoj kući najvjerojatnije mjesta gdje su se trebali skupljati oni koji će čuti glas Isusa kao svog Pastira. U tim mjestima se Isus sastaje sa svojim ovcama preko unajmljenih pastira ili simboličnih ’Levita’, pa je u skladu s tim rekao: "jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima" (Mt 18:20). Simbolični ‘stanovi’ mogu predočavati mjesta posvećena svetoj službi u okvirima ‘novog saveza’. Te službe predvode imenovani muževi u zajedništvu s drugim obožavateljima. One su podređene Isusu preko kojeg ’svoja tijela dajemo kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služimo Bogu koristeći svoj razum’ (Ri 12:1). Ove zajedničke duhovne aktivnosti i službe odgovaraju onim blagovaonicama koje su se nalazile u vanjskom predvorju hrama, a u kojima su Leviti služili narodu dok je narod prinosio žrtve Bogu. No, što su ‘blagovaonice’ koje su se nalazili u unutarnjem trijemu hrama? U kom smislu su one bile drugačije prirode?

Treba zapaziti da su jedne blagovaonice bile za Levite koji su služili oko doma a druge za Svećenike (Levite, sinove Sadakove) koji su služili kod oltara. To najbolje opisuje različite službe koje danas poput Levita predvode vjerni muževi u Skupštini. No, to ‘mjesto’ koje je Isus trebao pripremiti nije bio zemaljski Jeruzalem nego ‘mjesto’ njihove službe u okviru Isusovog kraljevanja nad skupštinom. Prvi izabrani muževi su na to mjesto postavljeni odmah nakon osnivanja i pomazanja skupštine 33. g.n.e. čime su zauzeli istaknuta mjesta u kršćanskom ‘Jeruzalemu’. Oni su bili ‘ugledni’ članovi Božjeg kućanstva koji su trebali slijediti primjer Isusa Krista koji je bio Evanđelizator, Pastir i Učitelj (vidi Ga 2:6,9). Danas je to istaknuto ‘mjesto’ odvojeno za službe u Božjem domu sa svrhom da se Božja kuća ispuni Božjom slavom (4.Mo 3:9; Ef 4:8,11,12). Oni služe kod oltara tj. žrtvenika pred kojim pristupaju Bogu i Kristu. Kod uspostave Božjeg kraljevstva takva će mjesta biti sastavni dio vidljivog uređenja ‘novog neba’ kojeg će tvoriti kraljevsko svećenstvo sa različitim službama (Ot 21:3).