Article Index

NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA


Pitanja: Što je ponovno stvaranje čovjeka, neba i zemlje? Kako će Bog prebivati na zemlji s ljudima? Kako će biti organizirano 'novo nebo'? Kako će izabrani predstavnici novog neba sjediti na nebeskom prijestolju? Zašto će ta prijestolja biti na zemlji? Tko će predstavljati novo nebo i zemlju? Kako će se organizirati služba svetog hrama u Božjem kraljevstvu? Koja je razlika između Svetišta i Svetinje nad svetinjama i gdje će se ta sveta mjesta nalaziti? Tko će ulaziti u Svetinju, a tko u Svetinju nad Svetinjama? Što su stanovi u kući Božjoj? Kako će biti organizirana 'nova zemlja'?



"I vidio sam novo nebo i novu zemlju, jer su prijašnje nebo i prijašnja zemlja nestali…"
 

                                        (Otkrivenje 21:1)

 

Hebrejski sveti spisi (SZ) započinju opisom prvog stvaranja po Bogu, a kršćanski grčki spisi (NZ) opisom novog stvaranja po Kristu. Novo stvaranje je stvaranje novog čovjeka – drugog Adama. Isus je odmah na početku svog propovjedničkog djelovanja objavljivao vijest o Božjem kraljevstvu u koje je uključeno 'novo stvaranje' pa je svojim apostolima obećao da će “prilikom ponovnog stvaranja“ zajedno s njim upravljati Božjim kraljevstvom na zemlji, na kojoj će se tada potpuno vršiti Božja volja (Mt 19:28). Apostol Petar je Židovima predstavio...

“... Isusa, kojeg nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka.“ (Dj 3:20,21)

S obzirom da su proroci proricali rođenje čovjeka kojega će Bog učiniti svojim prvorođenim sinom i Mesijom (Kristom) i da su apostoli o Isusu govorili samo kao o čovjeku, a ne kao predpostojećem nebeskom biću, onda je sasvim normalno da se pitamo:

  • Što znače izjave da je Bog 'po Kristu' sve stvorio?
  • Da li se te izjave odnose na prvo stvaranje ili ukazuju na 'novo stvaranje'?

U Bibliji se spominju dva stvaranja. Jedno se odnosi na prvo stvaranje neba, zemlje i čovjeka 'po Bogu', a drugo stvaranje se odnosi na novo stvaranje, odnosno stvaranje 'novih nebesa, nove zemlje' i novog čovjeka 'po Kristu'. Sam Bog je još davno rekao:

“Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju.“ (Iz 65:17)

Zato je apostol Petar rekao:

“Ali po obećanju njegovu očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost.“ (2.Pe 3:13)

Tu pravednost će uživati nova stvorenja. Ovdje vidimo da Bog kaže kao već 'stvara nova nebesa i novu zemlju', što podrazumijeva i stvaranje 'novog čovjeka', dok apostol Petar govori da sada mi živimo u iščekivanju vremena kada ćemo živjeti u tim novim i pravednim uvjetima. Ovo stvaranje 'neba i zemlje' je simbolično tako da riječ i pojam 'stvaram' i 'stvorio' nema bukvalno značenje stvaranja nečega iz ničega nego ima jedno sasvim novo značenje u povezanosti sa obnovom postojećeg stvarstva. Kad se nešto obnovi i kad to stvarstvo ponovno počne služiti svojoj prvobitnoj svrsi, onda se može reći da je to nanovo stvoreno.

  • novo 'stvaranje' = 'obnova' već stvorenog

Sve što je sada trebalo 'stvoriti' je bila 'obnova' koja je trebala rezultirati novim stvarima neba i zemlje. Zato...

“Isusa nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka starog doba.“ (Dj 3:21)

Bog nije namjeravao sve uništiti pa sve ponovo stvarati nego je iz postojećeg stvarstva trebalo poništiti grijeh i smrt i omogućiti život (Tit 3:5). Stoga je dobra vijest uključivala Kristovu ulogu u novom stvaranju tj. u obnovi postojećeg stvarstva. Stoga, izraz 'stvoreno po Kristu' ukazuje na obnovu Božjeg stvarstva, a ne na doslovno stvaranje iz knjige Postanka. Trebamo uzeti u obzir da su Židovi riječ bã-rã ('stvoriti') koristili za 'intervenciju promjene' ili 'oblikovanje' nečega iz jedne u drugu namjenu. 

Dobra vijest o novom stvaranju, kao obnovi svega o čemu je Bog unaprijed govorio, je neminovno uključivala Krista, a ne samo Boga, jer je Isus svojim udjelom u novom stvaranju omogućio Bogu da intervenira ili stvori promjenu u čovjeku kako bi poništio djela prvog čovjeka. Kad je prvi čovjek svojim grijehom onemogućio nastavak Božjeg procesa u ostvarenju prvobitnog nauma, Bog je prokleo čovjeka i zemlju riječima:

Zemlja neka je prokleta zbog tebe. (…). U znoju lica svojega kruh ćeš svoj jesti dok se ne vratiš u zemlju, jer od nje si uzet. Jer si prah i u prah ćeš se vratiti.” (1.Mo 3:17-19)

Da bi se to prokletstvo ukinulo trebalo je obnoviti i oblikovati (stvoriti) čovjeka preko kojega bi se skinulo prokletstvo sa zemlje. Nije trebalo uništiti zemlju i čovjeka nego izvršiti obnovu postojećeg stvarstva. To je bit stvaranja. Ako je po čovjeku zemlja bila prokleta, po čovjeku je trebalo to prokletstvo poništiti i po tom čovjeku tj. po Kristu kao čovjeku obnoviti grešno čovječanstvo da bude 'novo stvorenje'.

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (2.Ko 5:17)

Kao što je obnova čovječjeg odnosa sa Bogom nazvano 'novo' ili 'ponovno rođenje' po kojem nastaju 'nova stvorenja', tako je obnova zemlje i ljudskog društva nazvano 'novo' ili 'ponovno stvaranje'.  

  • Obnova – stvaranje (ponovno stvaranje) – 'novo nebo i nova zemlja'
  • Obnova – rođenje (ponovno rođenje) – 'novi čovjek' – 'novo stvorenje'

Isus je kao prvo 'novo stvorenje' dobio svoju ulogu u ponovnom stvaranju tj. u obnovi svega što je stvoreno. Kako znamo da je Isus prvo novo stvorenje? Razmotrimo što Pavle kaže:

“Dakle, s njim smo pokopani svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Krist uskrsnut iz mrtvih Očevom slavnom moći, i mi isto tako živjeli novim životom.“ (Ri 6:4)

Apostol Pavle Isusovo iskustvo poistovjećuje s onim što mi najprije trebamo doživjeti u duhu prilikom krštenja. Isusov život, smrt i uskrsnuće trebamo promatrati kroz duhovnu prizmu koje je tim fizičkim aspektima dalo duhovnu dimenziju. Stoga Pavle kaže da mi isto kao i Isus prolazimo iz smrti u život kako bi 'živjeli novim životom'. Novi život može biti samo u novim stvorenjima pa je stoga Isus prvo novo stvorenje u kojemu je pobijeđena smrt. Apostol Pavle tu temu razrađuje jer kaže za Isusa:

“On je početak (novog stvaranja), prvi koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi.“ (Kol 1:18)

Isus Krist to potvrđuje. Kao prvo 'novo stvorenje' koje je nastalo uskrsnućem u vječni život, on je za sebe rekao da je “prvorođenac od mrtvih“ stvorenja, a samim tim i “početak Božjeg stvorenja“ tj. prvi od stvorenja koji su, ne samo rođena svetim duhom kao Božja djeca, nego koja su počela živjeti novim (vječnim) životom (Ot 1:5; 3:14 DK; Iv 1:12,13).

“Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi (pravednici) oživjeti. Ali svaki u svom redu: Krist kao prvina, a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti (o njegovom dolasku; JB), oni koji su Kristovi.“ (1.Ko 15:22, 23)

Isus je bio prvo stvorenje koje je dobilo besmrtnost, tj. život bez smrti (vječni život). On je bio prvi od novog stvorenja, a svi mi ćemo po njegovom primjeru biti oslobođeni smrti nakon njegovog dolaska. Tjelesna obilježja pripadnosti Bogu više nisu važna nego duhovna kao što piše:

“Jer nije važno ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje.“ (Ga 2:19)

Zato Isus sebe u Otkrivenju uvijek predstavlja u tom svjetlu jer za sebe kaže da je:

“Prvorođenac od mrtvih.” (1:5)

“Ja sam Prvi i Posljednji, i živ sam. Bio sam mrtav, ali, evo, živim u svu vječnost.“ (1:17,18)

“‘Prvi i Posljednji’, koji je bio mrtav i oživio.“ (2:8)

U ovim izjavama Isus sebe uvijek dovodi u vezu sa životom i smrti. Time želi reći da je On prvi i posljednji koji je živio i umro sa određenom svrhom u korist svih Božjih stvorenja koja 'po njemu' dobivaju život od Boga. Zato ima najviši autoritet na zemlji jer je u odnosu na ostala 'stvorenja' samo on 'prvi' čovjek tj. 'prvorođenac' koji zamjenjuje Adama kao oca čovječanstva, i samo je on 'posljednji' čovjek tj. “posljednji Adam“ preko kojega Bog ostvaruje svoj naum sa svojim stvorenjima (1.Ko 15:45). Zbog toga je on u odnosu na sva nova stvorenja...

“početak Božjeg stvorenja.“ (Ot 3:14 DK)

Čitaoci 'Novi svijet' prijevoda mogu biti zbunjeni jer tu piše da je Isus “početak Božjih djela stvaranja“ (Ot 3:14 NW). Time se aludira da je riječ o stvaranju iz knjige Postanka čime se sprječava da vjernik razlučuje nadahnute izjave na ispravan način. Ovdje nije riječ o početnim djelima stvaranja nego o Kristu kao prvom novom stvorenju čime je Bog počeo sa stvaranjem novog čovjeka.

Isus je 'početak' ili prvi koji je po Bogu dobio slavu vječnog života. Sva ostala ljudska stvorenja moraju još čekati svoju slavu pa apostol Pavle kaže:

“Stoga smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom (vječnog života) koja će se objaviti na nama (kao što se objavila na Isusu). Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih (Isus je prvi koji je objavljen kao sin Božji, prvo novo stvorenje). Jer stvorenje je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada da će i samo stvorenje (poput Isusa) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje (cijeli ljudski rod) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. I ne samo to, nego i mi (nova stvorenja) koji imamo prvine, naime duh (zalog života u sebi), i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (raspadljivog) tijela putem otkupnine.“ (Ri 8:18-23)

Da bi razlučili dva stvaranja o kojima Biblija govori, moramo uzeti u obzir one izjave u kojima se koriste točno određeni izrazi, a koji nam pomažu da razlučimo ta dva stvaranja kako bi Isusa smjestili u onaj kontekst koji potpuno odgovara njegovoj mesijanskoj ulozi. Zašto je to jako važno napraviti? Apostol Petar kaže za Pavlove poslanice: “No u njima ima teško razumljivih misli, koje neupućeni i nepostojani izvrću“ (2.Pe 3:16). Koje su to misli koje je teško razumjeti? To je lako primijetiti, a među njih su upravo one koje govore o novom stvorenju i novom stvaranju po Kristu.

Treba uzeti u obzir da je Pavle u svojim poslanicama o Isusu govorio kao čovjeku koji je živio, umro i uskrsao te da će Bog preko tog čovjeka suditi svijetu i ukinuti smrt zauvijek. Nigdje nema dokaza da je govorio o doslovnoj inkarnaciji jer bi ga onda Židovi i po tom pitanju optuživali, budući da to nije bilo židovsko gledište koje bi se moglo potvrđivati hebrejskim spisima.

Židovski vjerski vođe koji su čuli Pavlove javne propovijedi su ga progonili samo zato što je tvrdio da je Bog tog čovjeka Isusa kojeg su oni ubili, učinio Gospodinom i Kristom. U jednoj prilici su ga glavari svećenički i starješine židovski optuživali pred Festom. Tada je Fest rekao kralju Agripi da tužitelji nisu Pavla “optužili ni za kakvo zlodjelo (…) nego su s njim imali nekakve sporove o svojim vjerovanjima i o nekom Isusu (čovjeku) koji je umro, ali za kojega Pavao tvrdi da je živ.“ (Dj 25:13-21). Očito nitko Pavla nije optuživao da je govorio o anđelu (ili Bogu) koji je postao čovjek.

Pavle je svoje poslanice pisao kako bi istakao dobru vijest koja je uključivala svetu tajnu novog stvaranja 'po Kristu'. On je imao vizije u kojima je vidio novu stvarnost te je u svojim poslanicama pisao o novom početku stvaranja 'po Kristu'. Zato trebamo njegove riječi sagledavati u tom duhu njegovog izražavanja i pisanja jer je samo na takav način mogao objaviti svetu tajnu dobre vijesti.

Ukoliko zanemarimo kontekst novog stvaranja, pa izraz 'stvorio' dovodimo u vezu samo sa prvim stvaranjem onda možemo ići dalje od onoga što je napisano jer oni koji su išli dalje od duha onoga što je bilo izraženo, su na tim riječima išli toliko daleko da su Isusa povezali sa sustvoriteljem koji je učestvovao u prvom stvaranju i na kraju ga izjednačili sa samim Bogom Stvoriteljem. Naime, kad bi stvaranje 'po Kristu' doslovno tumačili onda bi neupućeni u Pavlov način izražavanja to pripisali prvom doslovnom stvaranju i tako propovijedali “drugačijeg Isusa“ (2.Ko 11:4).

  1. Stvaranje – stvori Bog nebo i zemlju (doslovno izražavanje)
  2. Stvaranje – stvori Bog novo nebo i novu zemlju (simbolično izražavanje)

Prvo stvaranje


Što je Pavle mogao saznati iz hebrejskih spisa u vezi prvog stvaranja? Pogledajmo:

“Bog je tada stvorio čovjeka na sliku svoju, na Božju ga je sliku stvorio — stvorio ih je muško i žensko… Bog je tako stvorio sve što je i naumio načiniti.“ (1.Mo 1:17; 2:3)

“Ja, Jehova, činim sve, sam nebesa razapinjem, zemlju rasprostirem. Pomaže li mi tko u tome?“ (Iz 44:24)

On kaže: “Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

“Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj.“ (Iz 45:12)

Već u samom uvodu poslanice Rimljanima Pavle govori o Bogu kao Stvoritelju čija se svojstva vide u svemu onome što je stvorio. Zato je napisao:

“Jer njegova se nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvoreno.“ (Ri 1:20)

Pavle u drugom dijelu ove poslanice kaže za Stvoritelja:

Jer sve je od njega i po njemu i za njega“ (Ri 11:36).

Pavle ovdje ne govori o novom stvaranju nego o prvom stvaranju svega što postoji – od stvaranje neba (svemira) i zemlje do stvaranja svih živih bića. Tu misao Pavle ističe kada je Atenjanima rekao:

“Bog koji je načinio svijet i sve što je na njemu, (…) on sam daje svima život i dah i sve. I od jednog je čovjeka načinio sav ljudski rod da prebiva po svemu licu zemlje (…) Jer po [Bogu] imamo život i mičemo se i postojimo.“ (Dj 17:24-28)

Kad je u pitanju prvo stvaranje Pavle ne spominje Isusa Krista, niti misao da je Bog preko njega načinio svijet. On spominje samo Boga kao Stvoritelja, onoga “koji je sve stvorio“ (Ef 3:9). Bog sam daje život svima, ne daje ga preko Krista. Taj život je udahnuo u sva nebeska i zemaljska stvorenja a na kraju i u čovjeka Adama. Svi ljudi 'po njemu' (po Bogu) imaju život u raspadljivom materijalnom tijelu koji je na sve ljude prenesen preko prvog čovjeka, a ne preko Isusa. No, u 'ponovnom stvaranju' preko drugog čovjeka – drugog Adama – će svim pravednim ljudima posredovati onaj pravi život tj. vječni život. Zato je Pavle tek u nastavku svog izlaganja rekao za Boga:

“Jer je odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih.” (Dj 17:31)

Taj 'dan' kojeg je Bog odredio je dan ponovnog stvaranja čovjeka, ali ne od praha zemaljskog nego od duha i to preko novog čovjeka koji je postao duh koji daje život (1.Kor 15:45).

Što su proroci starog doba mogli vidjeti u vizijama? U knjizi proroka Izaije se može čitati o viziji koja je prikazivala slavu Jehovinu. U njoj vidimo Svevišnjeg Boga na prijestolju, a uz njega serafe - nebeska bića sa šest krila. Ta bića su stalno uz njega i u njegovoj pratnji. No ne vidimo neko jedinstveno posebno biće koje bi bilo uz Boga i uz ta nebeska bića (Iz 6:1-4). U viziji opisanoj u Otkrivenju se uz ta četiri bića (serafe) vidi i vijeće sastavljeno od 24 poglavara koji također stoje oko jednog i jedinog Božjeg prijestolja (Ot 4:2-8).

U jednoj drugoj prilici su Židovi u svojim svetim spisima mogli vidjeti gdje se Bog obraća, ne nekom svom jedinstvenom nebeskom Sinu, nego vijeću anđela i pita ih da li tko od njih zna kako prevariti kralja Ahaba. Više njih se javilo za riječ i “I jedan je rekao ovako, a drugi onako. Naposljetku je izašao jedan duh, stao pred Jehovu“ i rekao kako bi on to učinio, pa je njegov prijedlog Bog prihvatio te mu rekao: “Idi i učini tako!“ (1.Kr 22:19-25). To je i Židovima u ono vrijeme pomoglo uvidjeti s kim je Bog razgovarao kad je rekao: “Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog“ (1.Mo 1:26).

“U početku stvori Bog nebo i zemlju“, a na kraju stvaranja Bog stvori čovjeka, odnosno muškarca i ženu. Isus je to potvrdio kad je govorio “da ih je stvoritelj njihov u početku načinio kao muško i žensko“ (Mt 19:4; 1.Mo 1:1,27: 5:2). Također je ljudima govorio o “početku svijeta, što ga je Bog stvorio“ (Mk 13:19), Isus nije ni tada a ni u bilo kojoj drugoj situaciji izjavio da je Bog po njemu stvorio čovjeka i sve ostalo na nebu i na zemlji. Ako neki tvrde da je Isus za sebe govorio da je doslovno 'sišao s neba', i da je izrazom 'sin Božji' mislio na svoje nebesko božanstvo, zašto onda on nije ovom prilikom to potvrdio na način da je dodao kako je Bog 'po njemu' načinio čovjeka?

Isus je koristio zagonetke i simboličan jezik kako bi istakao svoju mesijansku ulogu koja mu je bila određena prije rođenja, ali njegovi apostoli nisu bili navedeni da te riječi i pojmove pripišu preegzistenciji jer bi onda i sami bili navedeni da Isusa gledaju kao nebesko biće, a ne kao čovjeka i vjerojatno bi ga pitali o stvarima neba u koja čovjek želi zaviriti. No, takvih pitanja i izjava nema.

U Otkrivenju vidimo Boga “koji sjedi na prijestolju“ a nebeska bića gdje mu se klanjaju govoreći:  

“Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.” (Ot 4:10,11)

Kad je u pitanju cjelokupno stvarstvo onda ni anđeli ne daju čast Isusu kao sustvoritelju nego samo Bogu koji je sve stvorio. Da je Isus bio sustvoritelj, onda bi i njemu iskazivali čast kao takvome. Također vidimo jednog od moćnih anđela, koji se...

“... zakleo se onim (tj. s Bogom) koji živi u svu vječnost, koji je stvorio nebo i ono što je na njemu, zemlju i ono što je na njoj i more i ono što je u njemu.“ (Ot 10:5,6)

U ovim riječima nema nikakve naznake da je u prvo stvaranje uključen Isus. U Bibliji možemo čitati kako Božja ‘riječ’ stvara, jer stoji napisano:

“Riječju Jehovinom nebesa su sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova... Jer on je rekao i nastalo je, on je zapovjedio i postalo je.” (Ps 33:6,9)

Kad u evanđelju čitamo da je sve “postalo preko Božje riječi” onda je pisac mislio na samog Stvoritelja u kojemu je prisutna njegova “riječ” kao izraz najviše mudrosti po kojoj je sve stvoreno. No, kad Pavle i Ivan ukazuju na Isusa po kojemu je nastao svijet i za kojega je sve stvoreno onda to ima jednu drugu dimenziju povezanu s novim stvaranjem. To je bila tajna sakrivena od postanka svijeta (čovječanstva) o kojoj je Pavle često ukazivao u svojim poslanicama. Kad je ta tajna otkrivena, onda su apostoli to uzeli u obzir te su je objavljivali svima kroz dobru vijest. I kad pisci kršćanskih spisa spominju dobru vijest, ona je uključivala novo stvaranje po Kristu tako da to ne smijemo zanemariti. Krist je bio samo jedan novi način kojeg je Bog uveo u svoj plan stvaranja svijeta nakon što je prvobitni naum bio doveden u pitanje Adamovim odvajanjem od Božjeg plana.


Novo stvaranje


Kada apostol Pavle u svojim poslanicama govori o novom stvaranju onda on tu uključuje Isusa Krista što je i razumljivo jer se ne radi o doslovnom stvaranju neba i zemlje i doslovnom stvaranju čovjeka nego o stvaranju svega što će po Kristu biti obnovljeno (nanovo stvoreno). Najprije obratimo pažnju dvjema izjavama:

  • Za Boga se kaže: “Jer sve je od njega i po njemu i za njega.“ (Ri 11:36)
  • Za Krista se kaže: “Sve je stvoreno po njemu i za njega.“ (Kol 1:16)

Prvo stvaranje je “od Boga, po Bogu i za Boga“, a

♦drugo tj. ponovno stvaranje je od Boga “po Kristu i za Krista“.

Ne smijemo previdjeti ovu biblijsku tematiku jer ako to radimo, onda namjerno zanemarujemo smisao evanđelja koje se u to vrijeme propovijedalo. Naime, tada se propovijedalo da je Bog po Kristu počeo sve novo stvarati, a da je sve ono što je do tada stvoreno - prijašnja nebesa i zemlja i sam čovjek - bilo stvoreno po Bogu i za Boga, a ne po Kristu i za Krista.

Ako dobro razmotrimo obje gornje izjave, onda vidimo da je u prvoj izjavi Bog prikazan kao Stvoritelj jer je sve 'od njega'. U drugoj izjavi se za Isusa ne kaže da je sve od njega, nego samo da je sve stvoreno (obnovljeno) 'po njemu', što znači da je Isus prvo 'novo stvorenje' po kojemu Bog obnavlja svoje stvarstvo. Apostoli nisu Židove uvjeravati u prvo stvaranje po Bogu, jer su oni poznavali i vjerovali u tu istinu, nego su ih uvjeravali u novo stvaranje po Kristu po kojem će Bog sve obnoviti, pa je sve ono što je napisano i izjavljeno u vezi Isusa i novog stvaranja bilo sastavni dio dobre vijesti. Međutim, i ovo drugo (novo) stvaranje je po Bogu i za Boga, samo što je u to stvaranje sada uključen i Isus Krist sve do završetka obnove čovječanstva kada će ljudi uživati u prvobitnoj slavi vječnog života.

“Jer dolikovalo je [Bogu] radi kojega je sve (stvoreno) i po kojemu je sve (stvoreno) da, dovodeći mnoge sinove u slavu (vječnog života), patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihova spasenja.“ (Heb 2:10)

Pavle ovdje ponovo samo Boga vidi kao Stvoritelja 'po kojemu je sve stvoreno', a zatim ukazuje na pripremu spasenja koje je trebalo dovesti do novog stvaranja tj. obnavljanja svijeta (neba i zemlje) po Kristu kao njegovom Zastupniku. On vjerojatno uzima Božju izjavu: “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju“ (Iz 65:17). Po toj izjavi on govori da Bog 'sve novo stvara'. U biti čim je Adam sagriješio i svoje potomke uveo u svijet koji završava smrću, Bog je počeo stvarati preduvjete za obnovu čovječanstva u 'novi svijet' tj. 'novo nebo i novu zemlju'. Ta nova uprava (nebo) nad ljudskim društvom (nad zemljom) je 'ljudsko kraljevstvo' koja je unaprijed bilo određeno da bude u rukama čovjeka koji će zamijeniti Adama (Da 4:7).

Prvo što je Bog učinio je stvaranje preduvjeta za dolazak tog čovjeka, drugog Adama preko kojega će stvoriti (obnoviti) novo ljudsko društvo. Taj čovjek je u cijelom tom naumu bio temelj za ostvarenje 'novog neba i nove zemlje'. Zato je on, čak i prije nego je doveden u postojanje bio onaj zbog kojega je Bog stvarao te preduvjete. On je bio cilj i sredstvo. Do tog cilja je Bog stvarao određene uvjete. Izmeđuostalog, stvorio je narod tj. okruženje u kojem će se taj čovjek roditi i djelovati pa je rekao:

“Sjeti se toga, Jakove, i ti, Izraele, jer si ti sluga moj! Ja sam te stvorio.“ (Iz 44:21)

Kad Bog kaže da je stvorio Izrael za svog slugu onda se može reći da ga je stvorio za sebe i za ostvarenje svog nauma kako bi iz Izraela mogao dovesti onoga po kojemu će započeti novo stvaranje. Zato je rekao Izraelu:

“Dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, svakoga tko se zove imenom mojim i koga sam stvorio na slavu svoju, koga sam sazdao i koga sam načinio!’“ (Iz 43:6,7)

Izrael je stvoren “od Boga, po Bogu i za Boga“ tj. za njegovu slavu, ali se može konstatirati da je stvoren zbog Isusa Krista i za Isusa Krista koji još nije rođen jer je tada postojao samo u Bogu, kao njegova namjera ili naum.

Npr. kad je Bog namjeravao po Adamu stvoriti i naseliti cijelu zemlju savršenim razumnim stvorenjima, on ju je počeo stvarati i oblikovati po mjeri čovjeka i za čovjeka. Adam tada nije postojao, ali je već bio u Bogu (u Božjem planu) kao savršeno biće po kojem je Bog započeo stvarati boravište za njega i njegovo potomstvo. Mogli bi reći da je zemlja stvorena po njemu i za njega. Kad je stvarao zemlju i preduvjete za život, onda ih je Bog stvorio po toj ideji o savršenom čovjeku koji će tu živjeti, pa je samim tim zemlja stvorena po čovjeku ili po njegovoj mjeri prije nego je on stvoren. Isto tako je bilo kad je Bog stvorio Izraelski narod zbog Krista i za Krista. Naime, kad su stvoreni svi preduvjeti za Krista, onda je Bog doveo u postojanje tog čovjeka kojemu je dao ime Yehošua (Isus).

Kad je došlo vrijeme novog stvaranja, Isus je u svoje vrijeme od dana kada je pomazan za Božjeg glavnog Zastupnika činio djela s kojima je svjedočio da njegov nebeski Otac preko njega radi na ostvarenju tog cilja. Zato je farizejima rekao: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim” (Iv 5:17). Da je Isus bio od samog početka s Bogom prilikom prvobitnog stvaranja, i da je s Bogom radio na stvaranju Izraela, onda bi rekao: “Otac moj i ja radimo sve do sad“, ali on to nije rekao. Iako to nije rekao, neki su ipak uspjeli nametnuti svoju ideju o njemu kao sustvoritelju i suradniku koji je živio s Bogom prije nego je postao čovjek.

Pravi smisao Isusovih riječi je da se on od dana svog pomazanja pridružio svojem nebeskom Ocu u ostvarenju njegovog nauma sa čovjekom čime se podložio svom Bogu i njegovoj volji. U tom kontekstu je apostol Pavle često u svojim poslanicama govorio o onome što je već bilo u tijeku, a to je novo stvaranje u kojega su uključeni Isus kao prvo 'novo stvorenje' i svi oni koji se odazovu na poziv da budu 'nova stvorenja' koja će živjeti za Boga i koji će po Kristu živjeti vječnim životom. U tom kontekstu je rekao:

“Ali mi imamo jednoga Boga Oca, od kojega je sve (stvoreno, NW) i mi za njega i jednoga Gospodina Isusa Krista, po kojemu je sve (stvoreno, NW), i mi po njemu.“ (1.Ko 8:5,6, IŠ)

Mnogi u ovim riječima ne žele vidjeti da je riječ o ovom drugom stvaranju ili obnovi (intervenciji promjene) već stvorenog pa se brzopleto hvataju za ovu izjavu kako bi dokazali da je Isus prije svog rođenja živio na nebu i bio sustvoritelj, odnosno onaj preko kojega je Bog sve stvorio. No da li se te riječi mogu tumačiti na takav način?

Treba uzeti u obzir da riječi 'stvorio' i 'stvoreno' ne postoje u izvornom tekstu pa su prevodioci NW (Novi svijet) prijevoda sami oblikovali tekst i dodali te riječi. Iako se ta riječ može ubaciti u tekst, pitanje je s kojom svrhom je ubačena od strane prevoditelja. Ukoliko prevoditelj Biblije vjeruje da je Isus bio sustvoritelj iz knjige Postanka, onda ta riječ prije svega služi da svaki čitalac prvo pomisli na početak nastanka neba i zemlje koje je završeno sa stvaranjem čovjeka kako bi se aludiralo da je to ono što je po Isusu Kristu sve 'stvoreno'. Međutim, ako gledamo kontekst u kojem se te dvije izjave izrečene onda je ova izjava o Kristu izrečena u kontekstu novog stvaranja u kojem je po Kristu sve 'obnovljeno'. Razmotrimo taj kontekst.

1) Iako je samo po sebi razumljivo da je Bog sve 'stvorio', ali ono što je Pavle želio reći je ono što je vezano za novu stvarnost pa je na početku svoje poslanice rekao:

“Naime, odlučio sam da među vama neću govoriti ni o čemu drugom osim o Isusu Kristu, i to pribijenom na stup. (…). Naprotiv, govorimo o Božjoj mudrosti izraženoj u svetoj tajni, o sakrivenoj mudrosti. Bog je prije vjekova unaprijed odredio taj svoj naum za našu slavu (…) O tome i govorimo, ne riječima kojima uči ljudska mudrost, nego onima kojima uči duh, dok se služimo duhovnim riječima da objasnimo ono što je duhovno“ (1.Ko 2:2-6).

On očito u svojoj poslanici ne govori o početku fizičkog stvaranja nego govori o stvarima koje su unaprijed bile određene za ljudsku slavu, a koje su mogle nastati samo po novom stvaranju. U tom kontekstu spominje Isusa Krista i sve one stvari koje potječu od Boga, a koje je Bog 'po Kristu' stvorio tj. obnovio. On se koristi duhovnim riječima, a ne riječima koje imaju doslovno značenje, pa trebamo njegove riječi razmotriti u tom duhovnom značenju.

2) Samim tim što Pavle koristi riječ 'Krist' (Pomazanik) 'po kojemu je sve', on definira vrijeme radnje. To vrijeme nije početak stvaranja iz knjige Postanka jer tada nije bio potreban Krist (Pomazanik). Vrijeme radnje uključuje sve one stvari koje nisu mogle biti dovedene u postojanje tj. nisu mogle biti obnovljene, dok nije “Bog Isusa učinio i Gospodinom i Kristom“ (Dj 2:36). Te stvari su vezane uz 'svetu tajnu' novog stvaranja po Kristu, a ne uz doslovno stvaranje (iz Postanka) po Bogu. Dobra vijest koju su objavljivali apostoli govori o novom stvaranju i o novom stvorenju, a početak toga je u Isusu, prvom čovjeku koji je pobijedio smrt i uskrsao u vječni život čime je zamijenio Adama i tek tada “postao početak Božjeg stvorenja“, a ne prije toga (Ot 3:14).

3) Ako malo bolje pogledamo što je rečeno u 1.Korinčanima 8:5,6, onda ćemo zapaziti da se nisu mogle izgovoriti prije Isusove smrti. Naime, da li je prije toga itko mogao reći da postoji 'po Kristu' ili kako kaže prijevod NW “po kojemu mi živimo“? Ne. Jer je do Krista u svijetu bila smrt, a ne život.

“Jer plaća za grijeh je smrt, a dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa, Gospodina našega.“ (Ri 6:23)

Do tada su u Adamu svi umirali, a Krista su očekivali kako bi im Bog po njemu omogućio život da bi po njemu živjeli. Bog u ovom drugom stvaranju (obnavljanju stvorenog) daje i posreduje život, ne preko prvog čovjeka koji je zakazao, nego preko Krista – drugog čovjeka koji je kao “Posljednji Adam postao duh koji daje (vječni) život“ (1.Ko 15:45). Pavle ne kaže da je Isus postao 'duh' ili utvara koja nema kosti, imeso, nego kaže da je postao 'duh koji daje život', a to je nešto sasvim drugo. Naime, kao što je prvi čovjek, nakon što je Bog u njega udahnuo duh života i dalje ostao čovjek, tako je i drugi čovjek, nakon što je Bog u njega udahnuo duh vječnog života, i dalje ostao čovjek. Za razliku od Adama koji je izgubio vječni život u sebi, Isus ga je stekao svojom poslušnošću za sebe i sve koji u njega povjeruju.

“Jer kao što Otac ima (vječni) život (duh života) u sebi, tako je i Sinu dao da ima (vječni) život (duh života) u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je Sin čovječji.“ (Iv 5:26,27)

Prvi svijet, 'prijašnja nebesa i zemlja' (ljudsko društveno uređenje) su osuđeni po Bogu, a 'sadašnja nebesa i zemlja' (sadašnje društveno uređenje) će biti osuđeni po Kristu jer će kao takvi nestati zauvijek, a svim ljudima kao pojedincima koji su bili pod tim društvenim sistemima je Bog “naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio“ (2.Pe 3:5-7; Dj 17:31). Očito Isus nije postao 'duh' bez mesa i kosti jer je rekao: “Opipajte me i vidjet ćete, jer duh (utvara) nema meso i kosti kao što vidite da ja imam” (Lk 24:39). Pojam duh se u ovom kontekstu odnosi na nebesko ili zemaljsko biće čiji lik se može vidjeti kao utvaru ili ukazanje. Tako su neki apostoli vidjeli odavno umrle proroke Iliju i Mojsija iako oni nisu bili tu osobno prisutni u svom tijelu (Mt 17:3). No, u ovom drugom kontekstu Isus je postao 'duh' od mesa I kostiju po kojem mi živimo jer je “postao mudrost od Boga, i pravednost i posvećenost i oslobođenje otkupninom” (1.Ko 1:31).

  • postao duh = postao mudrost od Boga, pravednost, posvećenost... 

4) Pavle u spomenutom citatu ne govori o svim ljudima koji svoj život duguju Bogu po prvom stvaranju nego govori o nama vjernicima koji živimo za Boga jer 'po Kristu' od njegovog uskrsnuća postojimo i “živimo novim životom“ (Ri 6:4). Do tada nije nitko mogao živjeti po Kristu jer Bog preko Isusa još nije otvorio put u vječni život. Tek s Isusovim uskrsnućem, mi živimo po Kristu. Da bi živjeli novim životom onda je razumljivo da je Krist onaj 'po kojemu je sve' stvoreno (obnovljeno) za takav nov život.

Ovo su razlozi da Pavlove gornje riječi iz poslanice Korinćanima (8:5,6) treba gledati u kontekstu novog stvaranja jer je samo u tom kontekstu po Kristu sve načinjeno, odnosno sve što je bilo potrebno za obnovu čovjeka, 'neba i zemlje'.

Sada kada smo vidjeli da je riječ o ponovnom stvaranju tj. o obnovi Božjeg stvarstva preko Krista, zanima nas što znači da je “po njemu sve“, odnosno što bi to uključivalo 'sve'.  Za Krista je u jednoj drugoj poslanici također rekao:

Sve je stvoreno po njemu i za njega“ (Kol 1:16b).

Naime, kad je riječ o prvom stvaranju neba i zemlje iz knjige Postanka onda izraz 'sve' uključuje sve što je stvoreno, sve ono što vidimo i što ne možemo vidjeti svojim očima.  Isto tako kad se  kaže da Bog “stvara nova nebesa i novu zemlju“, onda i u tom slučaju izraz 'sve' uključuje ono što je vidljivo i nevidljivo, ali samo u smislu obnove svega onoga što već postoji (Iz 65:17). Pogledajmo kontekst da vidimo što Pavle sve uključuje u to stvaranje (obnovu).

“[Bog] nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi. (tj. po njemu smo mi postali 'nova stvorenja'). On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac svega što je stvoreno (obnovljeno). Jer preko njega (u njemu, po njemu) je sve stvoreno (obnovljeno) na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve (to) je stvoreno (obnovljeno) preko njega (u njemu, po njemu) i za njega. On je (stvoren, obnovljen) prije svega (toga) i preko njega (po njemu) je sve (to) nastalo." (Kol 1:13-17)

Da li u ovim riječima možemo igdje vidjeti da je riječ o stvaranju fizičkih stvari kao što su svemir, zemlja, čovjek, životinje i ostalo? Ne, Pavle ne govori o tome nego o vidljivim i nevidljivim aspektima Božjeg kraljevstva koje je stvoreno po Kristu i za Krista. On je znao da "nebo mora zadržati Isusa do vremena obnove svega" što je stvoreno. Neki aspekti su se počeli obnavljati po novim stvorenjima.

Isus nije svojim uskrsnućem postao prvorođenac neživog materijalnog stvarstva nego prvorođenac u odnosu na ljude koji su oslobođeni smrti jer u nastavku piše:

“On je glava tijela, skupštine (kraljevstva). On je početak, prvi koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi.  Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu i da preko njega (po njemu) — uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu — pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kol 1:18,19).

Isus je ovdje objavljen kao 'početak' novog stvaranja, a ne kao početak stvaranja iz knjige Postanka. Sve što je po njemu nastalo je povezano sa njegovom Skupštinom ili njegovim kraljevstvom. Sjetimo se što su pitali apostoli Isusa prije nego ih je napustio: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti (tj. načiniti DK;, uspostaviti, JB) kraljevstvo?” (Dj 1:6).

Obnoviti = stvoriti, načiniti

Obnova kraljevstva u Izraelu je isto što i stvaranje novog Izraela. Npr. u današnjim političkim krugovima često možemo čuti slične izjave. Tako je prof dr. Milan Kujundžić predsjednik Hrvatske zore, na službenoj objavi svoje kandidature za predsjedničke izbore rekao: “Moramo stvoriti novu Hrvatsku, zemlju slobodnih, odlučnih i hrabrih ljudi“. U takvo stvaranje podrazumijeva stvaranje svega što je s tim povezano, a prije svega stvaranje nove vlasti i novog državnog uređenja.

Na sličan način Kristovo kraljevstvo uključuje najprije stvaranje novog čovjeka jer samo takvi ljudi mogu upravljati novim društvenim uređenjem. Stoga njegovu skupštinu koja je tada bila uspostavljena sačinjavaju 'nova stvorenja' koje je Bog pomirio sa sobom i tako obnovio svoje zajedništvo sa njima. Unaprijed je predviđeno da neka od njih u njegovom kraljevstvu budu postavljena na prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti koju će dijeliti sa anđelima sa nevidljivog neba.

Vidljivo i nevidljivo 'nebo' kao način upravljanja 'zemljom' je i prije postojalo u Izraelu, ali je Bog 'preko Krista i za njega' kojega je postavio 'glavom' nad svima, sve to nanovo stvorio tj. obnovio tako da od tada imamo novo teokratsko uređenje neba i zemlje - "Izrael Božji" po kojem će se blagosloviti svi narodi na zemlji (Gal 6:15,16). Izrael Božji se sastoji od svih onih koji su nanovo rođeni i postali Kristovi. Oni već sada ulaze u sastav novog neba i nove zemlje koje će biti uspostavljeno odmah nakon Kristovog dolaska.

Da li i mi po dobroj vijesti vidimo to novo stvaranje, tj stvaranje 'novog čovjeka', 'novog neba i nove zemlje' koje je već započelo i koje će biti završeno na kraju Kristove vladavine? U to novo stvaranje je izravno uključen Isus Krist, jer je u tom smislu sve 'po njemu i za njega sve stvoreno'. Kad Isus preda sve svom Ocu i kad ponovo Bog bude sve svima, onda će zauvijek biti ono što je trebao biti po Božjem obećanju - “prvorođenac svega što je stvoreno“ na Božju slavu (Kol 1:15,17).


Teokratsko uređenje 


Biblija nam otkriva nešto o čovjeku s kojim je Bog imao određeni naum:

"Jer nije anđelima podložio budući svijet, o kojoj govorimo (…) ‘Što je čovjek da misliš na njega, ili sin čovječji da se za njega brineš? Učinio si ga malo nižim od anđela, slavom i čašću okrunio si ga i postavio si ga nad djelima ruku svojih. Sve si podložio pod noge njegove’(…) No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo, ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo nižim od anđela, okrunjen slavom i čašću zbog toga što je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj nezasluženoj dobroti za svakoga okusio smrt." (He 2:5-9)

Što nam ove riječi otkrivaju? Budući da je čovjek zbog Adamove neposlušnosti izgubio svoju slavu kojom je bio okrunjen kao savršeno biće na zemlji, onda je izgubio prednost da mu bude sve podloženo. Zato je Isus, koji nije trebao umrijeti, okusio smrt da bi ponovno čovjeka povratio u prvobitno stanje. Božja namjera nije bila da nebeskim anđelima podloži nastanjenu zemlju, nego čovjeku, stvorenju od krvi i mesa. Samo tako bi čovjek ispunio svoju svrhu postojanja. Očito je da će nastanjena zemlja biti podložena čovjeku koji će biti ponovno okrunjen slavom i čašću kao savršeno stvorenje. Isus je tu slavu već dobio kao prvi čovjek koji je dobio vječni život.

S obzirom da se on do svog povratka trebao nalaziti na nebu, a do povratka nije došlo u prvih sto godina, vrlo brzo su prihvaćene ideje o nebeskom Kristu koji se inkarnirao u čovjeka i vratio na nebo. Od tada je nebo postalo tema za razvoj novih doktrina. Jedna od njih je tvrdnja da će Isus i njegovi ljudski suvladari vladati s neba. No što kaže Biblija? Da li će čovjek morati postati nebesko biće kako bi mu Bog podložio buduću nastanjenu zemlju? Ne.

Ako bi Isusovi suvladari morali postati nebeska bića kako bi uspješno vladali nad ljudima, onda bi to samo pokazalo kako je na zemlji nemoguće imati takve mudre i sposobne ljude koji bi uspješno upravljali i vladali ljudskim društvom. Oni koji će vladati s Kristom ne moraju živjeti na nebu i imati nebeska tijela da bi uspješno vladali. Mogu biti poput Isusa koji je kao čovjek pod vodstvom Božjeg duha mogao liječiti bolesti, uskrsavati mrtve, hraniti gladne, čitati ljudske misli, poučavati ljude kao oni koji imaju autoritet i biti dobri organizatori. Isusa su zbog svih tih osobina i moćnih djelovanja ljudi htjeli učiniti kraljem (Mt 7:29; Iv 6:14,15). I mi bi željeli imati na zemlji takve vladare i upravitelje koji će zastupati Božje kraljevstvo.

Da bi izabrani ljudi mogli steći preduvjete za Isusove suvladare bilo je potrebno da budu oblikovani po slici Božjeg Sina, tj. po njegovoj osobnosti (Ri 8:29). Budući da će uz pomoć Božjeg duha moći ispoljavati mudrost poput Salamuna, a i druge božanske osobine koje je imao Isus, onda će njihov autoritet biti opće prihvaćen od strane zemaljske klase. To će biti posebno naglašeno kad se na zemlji bude odvijalo uskrsavanje i podizanje ljudi do potpunog savršenstva. Naime, sve ove nadnaravne aktivnosti će se moći odvijati samo uz njihovu moć koja će im biti dana. Isusovi apostoli su već u maloj mjeri okusili tu moć dok su surađivali s Isusom.

Biblija nam pokazuje da je moguće na zemlji stvoriti teokratsko uređenje sastavljeno od ljudi koje će uz Božji blagoslov moći postići veličanstvene rezultate. Npr. za vrijeme Salamuna...

"…Jude i Izraela bilo je mnogo kao što je pijeska mnogo na obali morskoj. Jeli su, pili i veselili se (…) živjeli su bez straha, svatko pod svojom lozom i pod svojom smokvom." (1.Kr 4:20,25)

Ako je kralj Salamun u vremenu svoje vladavine mogao uz takvo teokratsko uređenje ‘neba’ postići mir i blagostanje ‘zemlje’, kolike li će tek veličanstvene stvari moći postići Isusovi suvladari pod njegovim vodstvom (vidi Iz 65:17-25). Da bi na cijeloj zemlji vladao mir i blagostanje kao za vrijeme Salamuna, trebalo bi narode organizirati u mnogo takvih teokratskih uređenja nad kojima bi vladali ljudi poput Salamuna i Isusa. Ako pod ovim otežanim okolnostima vjerni muževi mogu voditi skupštinu, zašto bi onda pod daleko savršenijim okolnostima morali ići na nebo kako bi odatle upravljali zemaljskim stvarima? To očito neće biti potrebno.

Zemaljski upravitelji će imati mnogo posla i trebat će dobru suradnju i podložnost svih ljudi kako bi uspješno obavili svoj zadatak. Budući da će biti samo ljudi od krvi i mesa, vjerojatno će se često osjećati kao Isus. Trebat će im podrška i naša ljubav. Bog zaista treba imati takve zastupnike na zemlji a ne na nebu. Sve što je do sada istraženo na tu temu ukazuje na to da će oni svoju službu obavljati među ljudima. Oni stoga neće morati ići na nebo kako bi svoju službu vršili u višem djelu neba jer će njihovo simbolično ‘nebo’ i nebeska prijestolja biti na zemlji među Božjim narodom. Prema tome, ‘novi Jeruzalem’ će ‘sići s neba’ na zemlju a s njim i nebeska slava koja će ukrašavati zemlju kao mjesto Božjih nogu (Iz 60:13; 66:1). S ‘novim Jeruzalemom’ će i sam Bog biti s ljudima. Kako?


Bog će prebivati s ljudima


Saznali smo da će pravedni ljudi biti članovi ‘nove zemlje’, dok će izabrani svećenici i kraljevi biti članovi ‘novog neba’ kao teokratske uprave. Ako Biblija kraljeve i druge upravitelje uvijek dovodi u vezu s ‘nebom’ kao uzvišenim mjestom s kojeg se upravlja i vlada u Božje ime, onda je razumljivo da oni moraju biti na Zemlji kao članovi ’novog Jeruzalema’. No, u knjizi ‘Raspravljanje’ na str. 418, postavljeno je pitanje:

Hoće li pravednici biti uzeti na nebo, a potom vraćeni na Zemlju nakon što s nje budu istrijebljeni zli? Potvrđuje li Otkrivenje 21:2, 3 takvo vjerovanje? Ondje stoji: “Vidio sam i sveti grad, Novi Jeruzalem, kako silazi s neba od Boga, pripremljen kao nevjesta ukrašena za muža svojega. Tada sam začuo jak glas od prijestolja kako govori: ‘Evo šatora Božjeg među ljudima! Bog će prebivati s njima i oni će biti narod njegov i sam Bog bit će s njima.’” (Za Boga se ovdje kaže da će ‘prebivati s ljudima’ te da će ‘biti s njima’. Znači li to da će on postati materijalno biće? Nipošto ne, jer Jehova je rekao Mojsiju: “Ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ” [2. Mojs. 33:20]. Prema tome, ni članovi Novog Jeruzalema neće se vratiti na Zemlju kao materijalna bića. Što, onda, znače riječi: “Sam Bog bit će s njima”, i kako će to Novi Jeruzalem “sići s neba”? U razumijevanju tih izraza može nam pomoći 1. Mojsijeva 21:1, gdje se kaže da je Bog “pohodio” Saru [Ša, 2006], što zapravo znači da ju je blagoslovio omogućivši joj da u starosti rodi sina. U 2. Mojsijevoj 4:31 [JB] piše da je Jehova “pohodio” Izraelce, čime se želi reći da im je poslao Mojsija kao osloboditelja. A u Luki 7:16 [JB] stoji da je Bog “pohodio” svoj narod tako što mu je poslao Isusa. U drugim se prijevodima u tim recima koriste drugačiji izrazi, kao što su “sjetiti se” [JB u 1. Mo. 21:1] ili “zauzeti se” [Ša, 2006, u 2. Mo. 4:31]. Prema tome, Otkrivenje 21:2, 3 očigledno znači da će Bog ‘biti s ljudima’ posredstvom djelovanja nebeskog Novog Jeruzalema, putem kojega će njegovi blagoslovi pristizati poslušnom čovječanstvu).“

Iako se ovdje tvrdi da će članovi novog Jeruzalema biti uzeti na nebo i da se više neće vraćati na Zemlju, mi možemo primijetiti da ovo objašnjenje ipak ne podupire tu tvrdnju. Upravo suprotno. Svi ovi navedeni primjeri pokazuju da Bog nije osobno silazio s neba, već da je bio nevidljivo prisutan s ljudima preko svojih vidljivih zastupnika ili je prebivao s njima preko svog vidljivog hramskog uređenja u Jeruzalemu. Zanimljivo je to što su u vrijeme kada je ‘Bog bio s ljudima’ ili im ‘obraćao pažnju’ svi zastupnici pa čak i nebeska bića bili u zemaljskom obličju, a ne u božanskom. Naime, u gornjem objašnjenju su uzeti primjeri koji u sebi sadrže misao o tome kako je Bog ‘pohodio’ i ‘bio s ljudima’ u određenim situacijama, a da nije trebao biti osobno prisutan s njima nego preko svojih vidljivih zastupnika. No, ti primjeri idu u prilog činjenici da će Bog na sličan način ‘biti s ljudima’ preko novog Jeruzalema, kao što je u prošlosti ‘bio s ljudima’ preko Mojsija i hramskog uređenja u Jeruzalemu. Da li se onda može tvrditi da će predstavnici novog Jeruzalema biti na nebu i daleko od ljudskih očiju? Očito ne može.

Kad se uzme u obzir ‘hram’ koji je bio na zemlji, tada se moglo reći da je Bog ’prebivao’ s ljudima preko vidljivog hramskog uređenja tj. preko vidljivih svećenika koji su služili u hramu i koji su u Božje ime dolazili osobno pred narod (2.Lje 6:2; 1.Kr 6:13; Ez 43:7).

Slično tome, Bog je ’pohodio’ ili ‘pogledao’ Saru na način da je poslao anđela u vidljivom tjelesnom obliku koji je Abrahamu najavio rođenje Izaka. U biti, Saru je pohodio preko Abrahama, vidljivog čovjeka na zemlji, preko kojega je rođen potomak na kojoj je utemeljio lozu u kojoj će se blagosloviti svi narodi.

Bog je kasnije sišao i ’pohodio’ Izraelce tako što je ‘sišao’ preko anđela i poslao izbavitelja Mojsija, čovjeka u vidljivom tjelesnom obliku, kojemu je Bog dao da čini znakove i čuda i posreduje Zakon (1.Mo 18:1,2,10; 21:1; 2.Mo 3:1-7; 4:31).

Zatim je ’Bog došao’ među svoj narod preko anđela Gabrijela koji je najavio Ivanovo i Isusovo rođenje. Njih dvojica su također kao i Mojsije bili u vidljivom tjelesnom obliku. Ljudi su tada mogli govoriti da je Bog pohodio svoj narod. Bog je tada preko Isusa činio čuda i ‘ispitivao kakva su njihova djela’ (Lk 1:78; 19:44).

Svi ovi primjeri pokazuju da je Bog bio s ljudima preko svojih ljudskih zastupnika koje je izabirao da ga zastupaju među ljudima. Zato izraz (u Otkrivenju 21:2,3) ‘sam Bog bit će s njima’ naglašava činjenicu da će Bog na takav vidljiv način ‘biti s ljudima’ tek u tom periodu iako je danas prisutan s nama samo posredstvom svetog duha. Bog će ponovo ‘pohoditi’ svoj narod preko Isusa Krista kao što ga je u prvom stoljeću ‘pohodio’ kada je pomazao i poslao Isusa za Spasitelja. Isus je bio čovjek. Ljudi su ga mogli vidjeti i biti s njim, kao i njegove apostole. Tako će opet Bog biti nevidljiv a njegovi zastupnici, Isus, apostoli i ostali suvladari vidljivi. Uzimajući u obzir te i druge primjere možemo vidjet da oni ne podupiru tvrdnju po kojoj će članovi novog Jeruzalema živjeti na nebu i biti nevidljivi za ljude.

Prema tome, kad je Isus rekao: "ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka" može značiti samo to da on sada u ovom periodu prebiva sa Božjim narodom indirektno preko ‘svetog duha’ (Mt 28:20). Isus je prije svog odlaska obećao da će se vratiti. Zato Božji sluge i dalje očekuju vrijeme kada će Bog ponovno preko Krista ‘biti s ljudima’. S obzirom da je sam Bog tvorac ‘novog Jeruzalema’ onda se može reći da će taj grad ‘sići s neba’ od Boga. 

Taj grad nije doslovna građevina nego nebesko uređenje kao kopija nebeskog uređenja koje će biti smješteno na zemlji, najvjerojatnije u zemaljskom Jeruzalemu. Izabrani anđeli će mu davati nebesku slavu na način da će pomagati izabranim ljudima na zemlji da provode Božju volju među ljudima. Na takav način će ‘novi Jeruzalem’ postati stvarna i za ljude vidljiva vladavina sastavljena od Isusa i 144000 zemaljskih zastupnika koji će ‘biti s ljudima’. Zbog toga što se sve do tog vremena može smatrati starim i odbačenim, onda se u Otkrivenju o ovom gradu govori kao o novom Jeruzalemu (Ot 21:2,10). Izraz “novi“ samo ukazuje da ono predstavlja 'novo nebo' (novo teokratsko uređenje).

Primjeri koji su navedeni u knjizi 'Raspravljanje' su pokazatelj da je u prošlosti uvijek netko silazio s neba od Boga kako bi Bog preko svoje nebeske organizacije i izabranih ljudi na zemlji izvršio svoju volju. Tako će biti i u budućnosti kad je u pitanju način na koji će ‘Bog biti s ljudima’ preko svog ‘šatora’ ili ‘novog Jeruzalema’. Naime, kada je u Jeruzalemu sagrađen hram, on je bio slika onoga nebeskog pa se može reći da je hram sišao s neba. Isto tako je i s Božjim prijestoljem na kojem su sjedili kraljevi u Davidovoj lozi. Samo prijestolje je bilo sagrađeno ljudskim rukama, ali ono nije bila ljudska zamisao nego Božja tako da su kraljevi bili svjesni da sjede na nebeskom prijestolju koje je sišlo s neba. Za vrijeme kralja Salamuna su mnogi kraljevi dolazili u Jeruzalem i donosili svoju slavu u njega. U tom smislu se kaže da će na sličan način “kraljevi zemaljski donijet u [Jeruzalem] slavu svoju“ (Ot 21:24). To će moći jer će Jeruzalem kao grad imati novu nebesku slavu koja će sići s neba.

Kada razmotrimo gore navedene primjere kako bi ih usporedili s ‘novim Jeruzalemom’ tada u svima njima možemo prepoznati tri međusobno povezana sudionika. S jedne strane je Bog koji prebiva na nepristupačnom nebu, a s druge strane je njegov narod na zemlji. Treći sudionik služi kao zastupnik između Boga i njegovog naroda. Taj treći sudionik je u svim situacijama bio umjesto Boga na zemlji među ljudima u vidljivom obličju iza kojih su stajali anđeli. Ukoliko je riječ o čovjeku ili hramskom uređenju kao zastupniku onda su oni bili u direktnoj vezi s anđelima koji su ‘sišli na zemlju’. U svakom slučaju je treći sudionik bio na zemlji, a ne na nebu. Bio je u direktnom kontaktu s ljudima, a ne nevidljiv i nepristupačan. Samo je Bog u tim prilikama bio na nebu.

‘Novi Jeruzalem’ kojeg će predstavljati Isus sa svojim suvladarima će također biti Božji zastupnik na zemlji u situaciji kada će ‘Bog’ ponovno ‘biti s ljudima’ kao što je jasno vidljivo u viziji koju je Ivan vidio i zapisao u Otkrivenju 21:2,3 gdje Ivan vidi Jeruzalem i Božji narod, ali ne vidi Boga:

Ivan u ovoj viziji vidi Božju nevidljivu prisutnost preko vidljive zemaljske organizacije:

  1. Novi Jeruzalem silazi s neba od Boga; šator Božji među ljudima;  (Božja vladavina)
  2. Bog će prebiva s njima i oni će biti njegov narod           (Božja nevidljiva prisutnost) 

Biblija nam otkriva da će ‘novi Jeruzalem’ biti teokratsko uređenje Božjeg kraljevstva koje će imati ulogu da predstavlja Božju prisutnost na zemlji, što znači da će u tu svrhu članovi ‘novog Jeruzalema’ svoju službu vršiti u svom ljudskom obličju tako da uopće neće morati otići na nebo. Zanimljivo je zapaziti da se u knjizi ‘Raspravljanje’ na kraju daje slijedeći zaključak: ‘(...)

“Prema tome, Otkrivenje 21:2,3 očigledno znači da će Bog ‘biti s ljudima’ posredstvom djelovanja nebeskog Novog Jeruzalema, putem kojega će njegovi blagoslovi pristizati poslušnom čovječanstvu’.“

Da, novi Jeruzalem će biti ‘posrednik’, a kao takav može biti samo vidljiv zajedno sa svojim zemaljskim zastupnicima. To ne može biti teokratsko uređenje neba jer ono ima svoje uređenje. Riječ je o zemaljskom uređenju. Prema tome, objašnjenje u knjizi ‘Raspravljanje’ je netočno, jer nije uzelo u obzir da je Bog u svim povijesnim primjerima ‘bio na zemlji’ preko vidljivih posrednika.

Uzmimo u obzir da se u Otkrivenju 21:2,3 ne govori da će novi Jeruzalem biti s ljudima posredstvom nekoga koga se ovdje ne spominje, nego da će Bog posredstvom novog Jeruzalema biti sa svojim narodom. Taj će grad ‘sići s neba od Boga’ jer će njegovo novo organizacijsko uređenje, po uzoru na nebesko, biti preneseno na zemlju preko nebeskih anđela koji će služiti ljudima zajedno s zemaljskim zastupnicima (He 1:14). Isus će kao glavni vidljivi posrednik preko tog teokratskog uređenja vladati kao kralj nad svom zemljom (1.So 4:16,17). On će zajedno sa svojim zastupnicima predstavljati ‘novo nebo’ koje će zamijeniti sadašnje ‘nebo’. Novo ‘nebo’ neće zamijeniti vlast u Božjim rukama na nedostupnom i nepristupačnom nebu koje nije potrebno mijenjati nekim novim uređenjem, nego će zamijeniti vlast ljudi koju na zemlji provodi Sotona preko svojih ljudskih zastupnika. Stoga je razumljivo da ‘novo nebo’ predstavlja zemaljsku upravu preko koje će Isus provoditi svoju vlast ovdje na zemlji.

Da bi Bog prebivao s ljudima i obraćao im pažnju, On na zemlji mora imati svoje vidljive zastupnike koji će predstavljati ’novo nebo’. To znači da će Bog ‘pohoditi’, ‘pogledati’, ‘prebivati’ ili ‘biti s ljudima’ preko ‘novog Jeruzalema’, čiji će izabrani članovi zajedno s Isusom biti osobno ‘među nama’. Biblija nigdje ne govori da će članovi novog Jeruzalema ‘prebivati’ s ljudima posredstvom anđela ili imenovanih ljudi. Kad bi oni bili na nebu, onda Bog ne bi mogao ‘prebivati’ s ljudima na zemlji jer u tom slučaju njegov ‘šator’ ne bi bio s ljudima. Da bi Bog ‘prebivao’ s ljudima, članovi ‘novog neba’ moraju biti s ljudima kao što je i Isus bio ‘među ljudima’ za vrijeme svoje službe. Isus je čak rekao svojim apostolima da će se, kad dođe Božje kraljevstvo, vratiti na zemlju i ponovno s njima ‘jesti i piti za njegovim stolom’ (Lk 22:18,30). Nikad im nije govorio da će oni biti ti koji će uzaći na nebo kako bi bili s njim. Zato se nikako ne može održati tvrdnja kako će članovi ‘novog Jeruzalema’ otići na nebo i da se neće vračati na zemlju.

U Ezehijelovoj viziji se prikazuje grad koji po svom opisu odgovara opisu ‘novog Jeruzalema’.

"A ime tom gradu od toga dana neka bude: ‘Jehova Je Ondje.’" (Ez 48:31-35; Ot 21:3,12; usporedi Ps 135:21)

Za Jehovu znamo da se nalazi na nedostupnom mjestu, ali kad se kaže da ‘je On ondje’ onda se zna da se tu misli na njegovu prisutnost na zemlji posredstvom ‘grada’ koji će biti na svetom mjestu koje ćemo vidjeti. Tada će se moći reći da Bog ‘prebiva s ljudima’ preko svog vidljivog ‘šatora’ ili zemaljskog uređenja ‘novog neba’. Vidjeli smo da se takav način Božje prisutnosti u prošlosti već odigrao. Mojsije, Aron i izabrani starješine su ulazili u područje gore Sinaj koja je bila pokrivena oblakom, kako bi se mogli licem u lice susretati s anđelom koji je zastupao Boga. Kasnije je ‘šator’ ili tabernakul bilo mjesto u kojem je bio moguć susret između čovjeka i Boga. Taj ‘šator’ je bio ‘među ljudima’ na zemlji, a sačinjavali su ga svećenici, Leviti i kraljevi. Oni su kasnije predstavljali Božju vlast i kraljevstvo u Jeruzalemu. U vrijeme proroka Jeremije Bog je morao reći:

"Šator je moj opustošen, pokidana je sva užad šatora mojega. Sinovi su moji otišli od mene, nema ih više. Nitko više ne razapinje šator moj i ne podiže šatorska krila moja. Jer pastiri se vladaju nerazumno i ne traže Jehovu (…) i sva su im se stada raspršila." (Jr 10:20,21)

‘Božji šator’ se je srušio kad su ‘pastiri’ kao vidljivi zemaljski posrednici zanemarili Boga. Oni su obezvrijedili Božje zakone pa su oslabili užad koja se vremenom pokidala. Time su se pokidale veze između neba i zemlje što je dovelo do toga da se narod raspršio kao ovce bez pastira. Nije bilo onih koji bi ponovno uspostavili teokratsko uređenje koje bi poput ‘šatora’ skupilo narod pod Božje okrilje. Zato je Isus postavljen sa zadatkom da Božji narod ponovno skupi pod Božji šator. On je bio pastir koji je ponovo podigao taj šator. Međutim, na kraju je svoje službe žalosno rekao:

"Jeruzaleme (…) Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila!" (Mt 23:37)

Kada je Isus organizirao novi narod ‘Izrael’ omogućio mu je da se ponovno nađe pod Božjim ‘šatorom’ kojeg su od tada sačinjavali kršćanski pastiri – Isusovi zastupnici. Od tada je taj ‘šator’ dobio novu duhovnu dimenziju u obliku Isusovog ‘kraljevstva’ nad skupštinom, s tom razlikom što Isus nije osobno prisutan u tom zemaljskom šatoru. Međutim, ovaj ‘šator’ je samo privremena kopija onoga ‘šatora’ koji će uskoro imati sva obilježja Božjeg kraljevstva na zemlji. Stoga nije čudno da Ivan s divljenjem opisuje njegovo pojavljivanje na zemlji jer piše:

"Evo šatora Božjeg među ljudima! Bog će prebivati s njima i oni će biti narod njegov i sam Bog bit će s njima." (Ot 21:3)

Ivan ovdje koristi izraz ‘šator’ koji se u Svetim spisima koristio kako bi se opisalo Božje teokratsko uređenje na zemlji a ne na nebu. Da je zaista riječ o zemaljskoj upravi govori nam proročanstvo o obnovi ‘svetišta’ među Božjim narodom, koje je opisano potpuno istim riječima:

"Šator će moj biti nad njima, i ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj. I tada će narodi znati da sam ja, Jehova, posvetio Izraela, kad među njima postavim svetište svoje da zauvijek bude ondje." (Ez 37:27; usporedi Ezr 5:2; 2.Ko 6:16)

Kad kaže da će ‘šator biti nad njima’ onda se misli na simbolična ‘nebesa’ koje poput doslovnog neba Bog ‘razapinje kao šator za stanovanje’ (Iz 40:22; 65:17). Njega sačinjavaju anđeli i pomazani ljudi koji su u Božje postavljeni nad narodom. ‘Šator’ će ujedno biti ‘među njima’ jer će ‘ondje’ na zemlji biti  vidljivo ‘svetište’. Sjetimo se da je Isus rekao Židovima: "… kraljevstvo je Božje među vama" (Lk 17:21). To je mogao reći jer je on kao izabrani kralj tog kraljevstva bio ‘među njima’ kao predstavnik tog kraljevstva i to nakon što je kao Božji izabrani zastupnik bio ‘među njima’. Osim toga, među njima je bio i svetište koje je Bog postavio, a za kojeg je Isus rekao da je to dom njegova Oca.

Bog će tako na zemlji ponovno imati svoje vidljive zastupnike koji će s Kristom predstavljati ‘Božje kraljevstvo’. Oni će služiti na zemaljskim prijestoljima i služiti u zemaljskom svetištu kojega će krasiti nebeska slava. Na taj način...

"... onaj koji sjedi na prijestolju razapet će šator svoj nad njima." (Ot 7:15-17)

Novi ‘Božji šator’ će nastati nakon što se Isus susretne sa svojim izabranim zastupnicima ‘novog neba’. Kao što smo već vidjeli taj će se susret odigrati u prostoru naše planete zemlje a ne na nedostupnom nebu. Da bi opisao taj susret s Kristom ‘u zraku’, Pavle govori da će ‘sveti’ nakon što uskrsnu, zajedno sa živim članovima biti odneseni u oblacima gdje će se susresti s Kristom ‘u zraku’ (1.So 4:17). Vjerojatno će tada među njima biti izdvojeni 144000 onih koji će predstavljati taj 'šator', a koji će pristupiti Isusu kao što su trojica apostola to učinila prilikom Isusovog preobraženja. Zato je nemoguće zamisliti da će ljudski predstavnici neba biti fizički nedostupni i tako nepoznati velikom broju ljudi. Međutim, svi predstavnici ‘novog neba’ i kraljevi i svećenici koji će biti pozvani na sveto mjesto i dalje će biti u stalnom kontaktu s narodom. Narod će ih poznavati po imenu jer će biti poznati kao osobe s kojima će zajedno služiti ‘dan i noć u Božjem hramu’ pod njegovim ‘šatorom’ (Ot 7:15 ). Taj uzvišeni položaj koji će izabrani dobiti je kao podizanje na simbolično ‘nebo’ gdje će biti postavljeni za ‘Božje zvijezde’.

Naime, radi usporedbe pogledajmo kako Babilon (tj. njegovi kraljevi i svećenici) govori:

"do nebesa ću se uzdići. Iznad zvijezda Božjih podignut ću prijestolje svoje i sjest ću na zbornoj gori …" (Iz 14:13)

No, Bog za njega kaže:

"kad bi se Babilon do neba uzdigao i kad bi se u nepristupačnim visinama snažno utvrdio, ipak bi od mene došli na njega pustošitelji" (Jr 51:53; usporedi Am 9:2,3; Ob 2,3)

Kao što vidimo ‘nebo’ i u ovom slučaju znači visoki vladajući položaj nad zemljom. S druge strane taj položaj je trebao biti utvrđen. Naime, mnogi utvrđeni gradovi su se gradili na uzvisinama pa je njih bilo teško osvojiti. Babilon je sagrađen u dolini rijeke Eufrat, ali je zbog visokih utvrđenih zidova to izgledalo kao da se nalazi na nepristupačnim visinama zbog čega se jedno vrijeme osjećao kao da se ‘popeo na nebo’. Kad je grad pao, njegovi zagovornici su sigurno željeli vratiti slavu i moć Babilona a to bi značilo simbolično ga preseliti i izgraditi na nekoj sigurnoj uzvisini što bi značilo utvrditi ga i zaštititi visokim i sigurnim bedemima.

Bog je zato želio reći da za Babilon nema nade da se nakon osvajanja osigura visokim bedemima koji bi bili neosvojivi poput nepristupačnih visina. Prema tome, gradovi i kraljevstva nad kojima je vladao Sotona su imali svoje simbolično ‘nebo’ koje je predočavalo uzvišeni položaj moći i slave. Da bi tu moć stekli i zadržali onda su gradovi bili građeni na doslovnim visinama ili drugim mjestima koja su osiguravala grad sa svih strana. Osvojiti takve gradove je bilo često nemoguće kao što je ljudima bilo nemoguće popeti se na doslovno nebo. Zato se Babilon želio na takav način ‘popeti na nebo’ i ‘na nepristupačnoj visini utvrditi silu svoju’.

Predstavnici nebeskog staleža koji će uskrsnuti, ‘zajedno’ će s preživjelim predstavnicima neba biti uzeti ‘iz’ 12 plemena Božjeg naroda (Ot 7:4). Dvanaest Izraelovih plemena su ostala postojati i nakon što je Bog odbacio otpadnički dio Izraela zajedno sa njegovom upravom. Oni su se asimilirali među Židove. Malo stado Židova rasijanih po cijelom svijetu su predstavljali tih 12 Izraelovih plemena, a na njihove prirodne grane su se pricjepljivale ‘ovce’ iz drugih naroda koje su po duhu postajali dio ‘svete masline’. I oni su se asimilirali među tih postojećih dvanaest plemena Izraelovih. Tako do danas imamo ‘Izrael Božji’ čiji je broj ‘kao pijeska na moru i kao zvijezda na nebu’ čime se ispunilo obećanje koje je Bog dao Abrahamu. (Ri 11:1,7,13,17,18; 1Mo 22:15-18).

Između tog velikog mnoštva su postavljeni sposobni muževi koji su vodili Božji narod tako da će odabrani među njima biti uzeti iz 'dvanaest plemena' i formirati teokratsku upravu ‘novog neba’. Božji narod će tako znati tko će od ljudi nad njima imati vladalački autoritet. Takvi će biti pozvani da svi zajedno, njih 144000 zapečaćenih, pristupe Gospodinu ‘u oblaku’, kao što je Bog pozvao Mojsija, Arona, svećenike i starješine Izraelove na goru Sinaj da se sretnu s njim, čija je slava u vidu oblaka ispunjavala ‘zrak’ koji je okruživao goru Sinaj. Narod je bio pozvan pred goru da budu svjedoci tog događaja.

Po tom principu će i predstavnici zemaljske klase biti pozvani na svadbu između Krista i njegove nevjeste koja će se odigrati na svetoj gori (Ot 19:7-9). Svadba uključuje radostan događaj Božjeg naroda kod postavljanja novog Jeruzalema u položaj kraljice koja će uz Krista imati vlast u svojim rukama. Isus će tako postati naš ‘Vječni Otac’, a nebeska uprava novog Jeruzalema ‘naša majka’ (kraljica). U području ’Svetinje’ će se Isus sastajati s svojom nevjestom. Tu će se obavljati služba u korist Božjeg naroda.


Svetište


Nakon što je 33. g.n.e. Bog napustio zemaljski hram, kršćani su imali prednost da u zajedništvu s Kristom ‘izrastu u sveti hram za Jehovu’. Vanjske zidove kao vidljiva obilježja hrama su tvorili svi pripadnici Božjeg naroda, dok su svećenici i anđeli tvorili unutarnja obilježja hrama u kojima je prebivao Bog. Tako su svi kršćani u organizacijskom smislu ‘neba i zemlje’ sačinjavali ‘građevinu u kojoj Bog prebiva duhom’ (Ef 2:20-22).

U Bibliji stoji da Ivan u  novom Jeruzalemu nije vidio hram jer će Jehova, koji predstavlja nebesku Svetinju nad svetinjama, i Isus, koji predstavlja zemaljsku svetinju, sa svojim ulogama povezivati nebo i zemlju. U biti, kao što novi Jeruzalem nije doslovna materijalna građevina nego duhovno obilježje teokratske uprave koju će na zemlji obnašati izabrani ljudi, tako je i hram samo duhovno obilježje u rukama Boga i Krista, a ne neka fizička građevina. No, vidjeli smo da će te duhovne slike ispunjavati zemlju, a time i sveta mjesta koja će biti izgrađena na zemlji i u kojima će služiti kraljevi i svećenici zajedno s Isusom. Grad i hram su dvije odvojene službe pa stoga hram ne može biti u sastavu grada. Grad ili teokratsko uređenje kraljevstva će se nalaziti uz dvorište tog nebeskog hrama (Ot 21:22; vidi 11:2). Narodi kao članovi ‘nove zemlje’ će pristupati gradu i hramu. Tako će svi koji imaju tu prednost moći preko Božjih zastupnika ulaziti u grad pred Isusa koji će predstavljati nebesku ‘Svetinju’ i pred Boga koji će predstavljati ‘Svetinju nad svetinjama’ (Ot 21:24-26).

Aronsko svećenstvo nije živjelo u Svetinji, već je samo u tom djelu hrama obavljalo svoju službu u korist naroda. Nakon obavljene službe živjeli su izvan hrama i to u četrdeset osam gradova koji su se nalazili u svim plemenima Izraelovim. Vjerojatno se može pretpostaviti da će tako biti i sa svećeničkom klasom ‘novog neba’. Kroz cijelu su povijest ‘nebo’ sačinjavali ljudi od krvi i mesa. Zato nije moguće zamisliti da će ‘novo nebo’ biti sastavljeno od bića sa nebeskim tijelom koji bi za ljude bili nevidljivi i nedostupni.

Bog nije članovima nebeske klase namijenio život na nebu, već samo službu koju će vjerojatno obavljati kao svećenici na svetim mjestima koji će predstavljati zemaljsku ‘Svetinju’. Ona će imati nebesku slavu jer će u njoj služiti Isus uz prisutnost izabranih i svetih anđela (usporedi Tu 2:1). Na zemlji moraju postojati ljudi koji će formirati upravno, zakonodavno i sudsko tijelo. Samo takvi izabrani ljudi mogu sačinjavati ‘novo nebo’ koje će zamijeniti ‘prijašnje nebo’. Iako ćemo moći služiti s njima u nebeskom hramu, mi za razliku od njih nećemo imati pristup nebeskoj Svetinji. O tome govori i Ezehijelova vizija hrama.

                                                                                                 

U toj viziji vidimo knezove i svećenike, a ne vidimo kralja i velikog svećenika. Zašto? Očito zato što je Jehova kao kralj i veliki svećenik nevidljiv ljudima. Isus Krist je samo njegov zastupnik u istim ulogama te će samo on svoju službu obavljati u toj 'Svetinji nad svetinjama' koja je za ljude na nedostupnom mjestu na nebu. On će sa svećeničkom klasom služiti u 'Svetinji' koja će biti na zemlji. U Svetinji nekadašnjeg zemaljskog hrama su s unutarnje strane po zidovima bili naslikani anđeli kako bi se prikazalo da su oni od Boga postavljeni na zemlji, a "kojima je dužnost služiti, i koji su poslani da služe onima koji će naslijediti spasenje" (He 1:14). Tako će biti i u slučaju zemaljske Svetinje u kojoj će služiti anđeli i svećenici. No, gdje će se Svetinja nalaziti kako bi svećenici mogli ulaziti u nju?

‘Svetinja’ je područje izvan grada i odnosi se na prvo područje neba koje je u direktnoj vezi sa našom planetom zemljom. Svemirsko prostranstvo je međuprostor koje odvaja glavno Svetište od Svetinje (2.Ko 12:1-4). Taj svemirski prostor u sebi ima prolaz koji povezuje nedostupno nebo i našu zemlju preko simboličnih ‘nebeskih ljestava’ putem kojih anđeli dolaze na zemlju (1.Mo 28:12,13). Na početku i na kraju tih ljestava su ‘vrata’ kroz koja se ulazi u nebesku ‘Svetinju nad svetinjama’ s jedne strane i u zemaljsku ‘Svetinju’ s druge strane (Ot 4:1; 11:19). ‘Svetinja nad svetinjama’ je sastavni dio trećeg neba i u nju neće moći ulaziti zemaljski svećenici. U nju će, osim keruba koji tu služe, imati pristup samo Isus kao veliki svećenik. On će iz zemaljske ‘Svetinje’ u točno određeno vrijeme (možda jednom godišnje) izlaziti kako bi prošao kroz materijalni svemir i ušao u nebesku ‘Svetinju nad svetinjama’ pred Boga. Anđeli koji služe u zemaljskoj ‘Svetinji’ moraju s vremena na vrijeme izlaziti iz nje kako bi na zemlji izvršili svoj zadatak (Ot 14:14-19). ‘Svetinja’ će tako zauzimati područje zemlje koje će biti dostupno samo izabranim ljudima - svećenicima.

Vidljivi dio ‘Svetinje’ u kojem će služiti svećenici i anđeli će vjerojatno biti posebno mjesto na zemlji. Postoji mogućnost da taj dio hrama bude obavijen oblacima kao gora Sinaj. To visoko mjesto je smatrano "nebom" s kojeg se Bog objavio Izraelcima (2.Moj 20:22). Moguće je da će sveto mjesto biti u 'zraku' sakriven nadnaravnim oblacima. U svakom slučaju će Isus iz tog najnižeg neba uzlaziti u najviše nebo i nebesko svetište pred Boga (1.Kr 8:10,11; Iz 6:4,5). Tada će svećenici moći ulaziti u nju iz unutarnjeg ‘trijema’. ‘Trijem’ može predstavljati sveta mjesta stacionirana po cijeloj zemlji gdje će svećenici sjediti na svojim nebeskim položajima kako bi sudili narodu i poučavali ga Božjem zakonu unutar ‘dvorišta’ hrama gdje će se narod sakupljati radi obožavanja. Time dobivamo približnu predodžbu onoga kako će biti organizirane službe ‘novog neba’ i hramskog uređenja.


Organizacija novog neba


Kako će na Zemlji funkcionirati uprava novog neba? Razmotrimo što se dogodilo kad se Isus sa svojim apostolima, Petrom, Ivanom i Jakovom popeo na visoku goru. Tada se "preobrazio pred njima. Lice mu je zasjalo kao sunce, a haljine su mu postale bijele kao svjetlost." Dok je razgovarao s Mojsijem i Ilijom koji su se u toj viziji pojavili pred njim, stvorio se ‘svijetao oblak’ i počeo ih zasjenjivati. Ulazeći u oblak začuli su Božji glas. Taj događaj je Isus povezao s Božjim kraljevstvom u kojem će Isus biti prisutan na zemlji "kad dođe u slavi svojoj i Očevoj i slavi svetih anđela" (Mt 17:1-6; Lk 9:26-36).

Znamo da je daleko prije toga ‘oblak’ pokrio i zasjenio goru Sinaj, na koju je vjerojatno sišao anđeo - Božji zastupnik. Samo su Mojsije i Aron imali pristup gori prije nego je Bog sklopio savez s Izraelcima, dok ostali to nisu mogli. Tu na gori su se sastajali "s Jehovom" (2.Mo 19:11-24). No, nakon što je Mojsije uzeo krv saveza i poškropio njom narod, onda su i svećenici i sedamdeset starješina Izraelovih mogli pristupiti gori, ali samo do određene granice. Za njih se kaže da su ‘vidjeli Boga’. Naravno, oni su vidjeli slavu Božju na način koji to nije nikad mogao vidjeti običan narod iz daljine (2.Mo 24:7-11). No, što je narod mogao vidjeti?

"I Jehovina je slava počivala na gori Sinaju i oblak je pokrivao (…). U očima sinova Izraelovih taj je prizor Jehovine slave bio kao vatra koja proždire navrh gore. I Mojsije je ušao u oblak i popeo se na goru…" (2.Mo 24:16-18)

Narod je vidio slavu koju su doživjeli oni koji su se popeli na goru. Mojsije (vođa) i Aron (veliki svećenik) su mogli uzaći na goru dalje od ostalih, što govori da će samo Isus Krist (Kralj i Veliki Svećenik) imati pristup Bogu dok će svećenici služiti s Isusom Kristom u nižem području svetišta.

Narod je stara vremena stajao ispod gore pred Bogom, kao što je kasnije stajao u predvorju hrama pred unutarnjim trijemom. Hram je kasnije zamijenio goru Sinaj. Oblak koji je ispunjavao goru i hram je bio dokaz da je Bog za njih bio nevidljivo prisutan. Ali treba uzeti u obzir i ono što je rekao Bog za Mojsija i naciju Izrael:

"…Tu [na ulazu u hram] ću se sastajati sa sinovima Izraelovim…" (2.Mo 29:42,43)

Hram je bio na zemlji, a Bog je bio prisutan preko svojih anđela. On se tu na zemlji u predvorju hrama sastajao sa sinovima Izraelovim i to na način da su oni bili u vanjskom predvorju ispred trijema iz kojega su svećenici ulazili u Svetinju (vidi Lk 23:43). Ako će ‘Svetinja’ kao Božja duhovna tvorevina imati svoje mjesto u području našeg neba, tada je moguće da će neki svećenici u određeno vrijeme biti uzeti na to ‘nebo’ poput Ilije kojeg je Bog podigao u nebeskoj kočiji. Taj događaj koji je zapisan u Bibliji ima svoj smisao samo onda ako je Bog na taj način htio prikazati tu mogućnost, a koju će u punoj mjeri koristiti kad Isusovi svećenici stupe u svoju hramsku službu. Ako se na taj način budu podizali poput Ilije u dostupni dio neba gdje će služit u 'Svetinji' onda će se poput Ilije ipak vračati na zemlju gdje će služiti u dvorištu hrama i živjeti na dodijeljenom području zemlje (2.Kr 2:1,5,11,12).

Budući da će ‘Svetinja’ služiti za svetu svrhu, ona će biti mjesto gdje će se obavljati služba, a ne mjesto gdje će se živjeti. Zato se ne može govoriti o nebeskom životu ili životu kakvog imaju nebeski anđeli. To znači da će Kristovi svećenici moći otići na ’nebo’ koje će biti u našem vidokrugu, ali ne i u ono nedostupno nebo gdje je Božje prijestolje i svetište. Kao što su svećenici ulazili u Svetinju pred Boga, a da nisu ulazili u Svetinju nad svetinjama, tako će i ovi svećenici doći pred Boga, bez da se moraju popeti u samo nebo. Na takav će način oni kao Kristova simbolična žena uvijek biti sa Isusom na zemlji (1.So 4:17). S vremena na vrijeme će svoju službu obavljaju u području zemlje i neba koji neće biti dostupan ostalim ljudima.

Bog je imenovao Mojsija na svetoj gori Horeb (2.Mo 3:1,5,10). To nam govori da je Bog u prošlosti birao određena mjesta na zemlji gdje su se njegovi anđeli sastajali s izabranim ljudima. Očito Bog može određeno mjesto na zemlji učiniti nebeskim tj. odvojenim za svetu službu u namjeri da izvrši svoj naum. Gora Horeb, brdo Sinaj, te tabernakul i hram su bili Jehovino ‘sveto mjesto’ na zemlji koje je predstavljalo mjesto gdje se Bog preko svojih anđeoskih zastupnika susretao s ljudima. Ta mjesta su u vrijeme Božjeg ‘prebivanja s ljudima’ bila dostupna samo izabranim ljudima. Izraelski narod je živio unutar utvrđenih granica jedne države u kojoj je Bog mogao uvesti teokratsko uređenje. Samim tim je Bog mogao tražiti od svog naroda da se na jednom području izdvoji ‘sveto mjesto’ za službu kraljeva i svećenika.

Od prvog stoljeća više nije trebalo postojati takvo određeno mjesto jer se Božji narod ponovno našao usred pustinje ovog svijeta i na putu u obećanu zemlju. Onog trenutka kada je uvedena Spomen na Isusovu smrt, 14. nisana 33. g.n.e. može se računati da je Božji narod izašao iz ropstva – ropstva grijeha. Od tada se još nalazimo na putu kroz pustinju hodajući prema obećanoj zemlji. Kao što je još u pustinji organizirano svećenstvo i narod, tako i kršćani imaju organiziranu službu ‘svećenika’ koji predvode narod u pravom obožavanju. Mnogi Izraelci su se u pustinji odvratili od Boga i nisu ušli u obećanu zemlju. Isto tako su i mnogi kršćani otpali od pravog kršćanstva. Samo malo će njih ući u obećanu zemlju. Umjesto kovčega saveza u kojem je bio smješten zakon pisan Božjim prstom, kršćanskim starješinama je povjerena Božja riječ sa zadatkom da Isusov zakon utiskuju u srca Božjeg naroda.

Kad se uđe u novi svijet koji će vjerojatno biti ponovno teokratski organiziran po uzoru kako je to nekad u malom bio organiziran ‘Izrael’, onda se može očekivati da zemlja bude podijeljena u više takvih međusobno povezanih granica unutar kojih mogu biti izdvojena mjesta zvana ‘sveti prinos’ za ‘svetište’ i ‘grad’ kao što je to prikazano u viziju hrama (Ez 48:8,15). Tada će i novi Jeruzalem kao uprava imati svoje mjesto na zemlji. Naime, sadašnji kršćanski ‘Jeruzalem’ je grad sastavljen od mnogih mjesta za obožavanje dok se zemaljski Jeruzalem kojeg on predstavlja nalazi u simboličnim ruševinama. Zato je moguće da na zemlji tada budu izgrađeni objekti koji će predstavljati mjesta u kojima će biti postavljena uprava Božjeg kraljevstva, dok će vjerojatno Jeruzalem ponovno postati centralno mjesto iz kojeg će Bog vladati preko svojih zemaljskih zastupnika.

Ta mjesta na zemlji možemo usporediti sa ambasadom koja predstavlja glavni ured i glavni grad. Određena država otvara svoju ambasadu u drugoj državi kako bi mogla predstavljati svoju vladu u kontaktu s predstavnicima te države. Na sličan je način i nebeska vladavina svoje predstavništvo ili ambasadu imala na zemlji. Tako je Božje ‘nebesko kraljevstvo’ bilo prisutno na zemlji po Božjim anđelima koji su služili sa izabranim ljudima (Lk 17:20,21).

Ako je Bog na takav način vodio stvari, onda nije bilo potrebno da Izrael otvara svoju ambasadu na nebu i da tamo ima svoje predstavnike. To nije bilo potrebno kroz cijelu povijest čovječanstva, pa tako neće biti potrebno ni u budućnosti. Uvijek je bilo potrebno da na zemlji postoji neko mjesto gdje će se susretati predstavnici neba i predstavnici zemlje. Zato je netko sa zemlje trebao predstavljati njeno stanovništvo pred Bogom. Tko je dobio tu prednost i čast? U početku su to bili Mojsije, Aron i svećenici koji su zastupali samo jedan izabrani narod, narod koji je prihvatio teokratsko uređenje od Boga. Kasnije su to bili apostoli i drugi vjerni starješine (Dj 15:2). U novom svijetu će ponovno postojati samo jedan pravedan narod, duhovni ‘Izrael’ kojeg će zastupati Isus Krist. U njihovoj prostranoj zemlji će Bog imati svoju ‘ambasadu’ koja će se nalaziti unutar uređenja ‘novog Jeruzalema’.

Izabrani anđeli su često bili predstavnici neba na zemlji. Oni su dolazili na zemlju kako bi predstavljali Božju nebesku vladavinu i njegov suverenitet i pomogli oko izvršenja nekih aspekata Božjeg nauma. Zato su u Svetinji na zidovima bile postavljene slike anđela kako bi se dobio taj dojam da oni surađuju s imenovanim ljudima u provođenju Božjeg zakona na zemlji. Oni su kontaktirali s ljudima koji su izabrani da predstavljaju Božji sveti narod. Pred ljude su postavili zahtjeve od Boga koje su se morali izvršavati da bi dobili vizu za ulazak u Božje kraljevstvo.

Dok su ljudi izvršavali Božje zahtjeve stjecali su preduvjete da budu izabrani za pravedne čija su imena bila uvedena u knjigu života. Viza će ih čekati prilikom uskrsnuća. Dok su živjeli na zemlji kao stranci, nisu primili ispunjenje obećanja. No njihova ih je vjera učinila pravednim pred Bogom. Oni su težili za...

"...boljom [domovinom], to jest onom koja pripada nebu. Zato se Bog ne stidi, da ga oni nazivaju  svojim Bogom - čak im je grad pripremio." (He 11:13-16)

Naša domovina pripada nebu jer pripada Bogu kao što i mi “bilo da živimo bilo da umiremo, Jehovi pripadamo“ (Rim 14:8). Samim tim što su težili za ‘gradom’ tj. za vladavinom Božjeg kraljevstva i ‘domovinom koja pripada nebu’, ne znači da su težili otići živjeti na nebo. Ne! Pavle je tom prilikom rekao:

"… jer ovdje nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj [grad] koji će doći [na zemlju]." (He 13:14)

Znači, bez obzira što taj grad pripada nebu, on je trebao ‘doći’ u tom smislu što će doći vrijeme kada će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Uzmimo u obzir da je Ivan u viziji zaista vidio...

"...sveti grad, novi Jeruzalem, kako silazi s neba od Boga…" (Ot 21:2)

Taj grad ‘silazi s neba’ jer je na nebu njegovo ishodište. Na nebu je nastao kao sastavni dio Božje namjere koju je razradio do u detalje kao nacrt jednog velikog projekta zajedno sa svim uputama koje dolaze uz taj projekat. Taj grad neće biti izgrađen na nebu i s neba sići u gotovom obliku. Izraz ‘silazi s neba’ opisuje njegovo nastajanje i formiranje na zemlji kao posljedica Božjeg vodstva. Na isti način ‘svaki dobar dar i svaki savršen poklon je odozgo – od Boga’ iako znamo da je sve ono što imamo i dobivamo ‘od Boga’ nastalo na zemlji kao što su kiša, svjetlo, hrana, voda i sve čim nas je Bog opskrbio za život. Jakov kaže da takvi darovi i pokloni simbolično govoreći ‘silaze od Oca’ (Jk 1:17). Tako će i novi Jeruzalem ‘sići s neba od Boga’ kao rezultat djelovanja Božje namjere s obzirom na stvaranje i organiziranje ‘grada’ na zemlji koji će predstavljati Božje nebesko kraljevstvo u rukama Isusa Krista. To će za nas biti ‘savršen poklon odozgo’ – ‘dar’ koji čekamo da ‘dođe’ i ispuni zemlju (Mt 6:10).

Prvi kršćani su očekivali taj ‘grad’ kao i vjerni muževi i žene prije njihovog vremena. Njegov dolazak je najavio Isus kao njegov predstavnik i izabrani kralj. No prije nego postane kralj nad zemljom, trebao je ljudima ponuditi pomoć i rješenje njihovih problema i strahova. Morao je dati svoj život za njih jer je jedino on bio unaprijed određen i rođen (stvoren) kao drugi Adam. Ljudima je ukazivao na vladavinu koju on predstavlja, a koja će uskoro preuzeti potpunu vlast nad zemljom i donijeti oslobođenje od životnih neprilika koje pogađaju sve ljude na zemlji. Tu na je zemlji položio svoj život, odnosno položio ga je izvan gradskih vrata nebeskog i zemaljskog ‘Jeruzalema’, dok je njegova krv, koja predstavlja otkupnu cijenu  života, unesena u sveto mjesto na nebu, u Svetinju nad svetinjama (He 13:11,12).


Stanovi u Božjoj kući


Isus je prije svoje smrti svojim apostolima rekao da ide onamo gdje oni ne mogu doći (Iv 13:33).  No, njima je rekao da oni mogu doći k Bogu, ali na jedan drugi način:

"U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A sada idem pripremiti vam mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:2,3)

Umjesto da su apostoli u ovim riječima vidjeli mogućnost da će ići na nebo kako bi došli k nebeskom Ocu, oni su samo trebali čekati da dobiju svoja nova zaduženja kako bi s Isusom nastavili surađivati u okvirima njegovih ovlasti (Dj 1:6). To znači da treba vidjeti što je Isus ‘mislio’ kad je ovo rekao, a ne se slijepo držati ‘riječi’ koje je izgovorio. Kao što su njegove riječi u vezi njegova ‘tijela i krvi‘ neke slušaoce sablaznile, tako su i gore izgovorene riječi mnoge kršćane dovele u zabludu misleći da će Isus doći i odvesti ih na nebo (vidi Iv 6:48-60).

Isus je morao otići na nebo jer je trebao učiniti mnoge pripreme za Božju kuću i ljude na zemlji i čekati svoj dan. Isus je svoje zastupnike ostavio na zemlji i nije ih odveo na nebo. Oni nisu trebali otići na nebo da bi s neba organizirali i vodili ‘Božju kuću’. To im je Isus jasno dao do znanja. Božjom kućom su mogli upravljati sa zemlje pod vodstvom anđela i Božjeg svetog duha kojeg je Bog poslao da bude s njima zauvijek (Iv 14:16,26). Zato ‘Božja kuća’ nije pojam koji govori o teokratskom uređenju Božje nevidljive nebeske organizacije, već ‘kuća’ koja predočava zemaljsko organizacijsko uređenje Kristova ‘kraljevstva’ koje na zemlji postoji nasuprot sotoninog kraljevstva. Zato je Pavle u skladu s tim rekao da ih je Bog “prenio u kraljevstvo (ili dom) svog ljubljenog Sina“ (He 3:6; vidi Mk 3:24,25; Kol 1:13). Bog ih je prenio a Isus ih je primio u svoj dom tj. u svoje kraljevstvo. U tom ‘domu’ i mi možemo naći zajedništvo s Isusom i biti tamo gdje je on jer je on taj dom ili kuću zajedništva pripremio za svoje vjerne učenike.

‘Kuća’ se u Bibliji često koristi kao pojam za obitelj, zajednicu ili skupštinu, koja se sastoji od pravih obožavatelja koji unutar te ‘kuće’ mogu ‘prebivati s Jehovom i Isusom Kristom’ i tako ostvariti ‘zajedništvo s njima’ (Iv 14:23; Ps 91:9; Izr 14:1). Kad Božja Riječ kaže da ‘započinje sud od doma Božjega’ onda se zna da se misli na imenovane muževe i njihove sugrađane - članove Božjeg kućanstva (1.Pe 2:5; 4:15-17; Ef.2:19). Budući da je Isus govorio o ‘kući’ Božjeg teokratskog uređenja na zemlji, onda je sasvim jasno zašto su apostoli i nakon ovih riječi očekivali da Isus na zemlji obnovi Božje kraljevstvo u kojem bi oni bili njegovi suradnici. Oni u njegovim riječima i u kontekstu u kojem ih je izgovorio nisu došli do saznanja da ih Isus namjerava ugostiti na nebu kamo je on trebao privremeno ići jer bi to bilo suprotno od onoga što im je u više navrata već rekao.

Što je onda Isus mislio kad je rekao: "U kući Oca mojega ima mnogo stanova (…) A sada idem pripremiti vam mjesto" (Iv 14:2). Što su ‘stanovi’ u Božjoj kući? Oni se na nalaze u okviru Božjeg hrama koji je stan Božji, nego izvan svetišta tj. u dvorište nebeskog hrama, a u proširenom smislu i mnoga mjesta za sastajanje u svrhu zajedničkog obožavanja. Zato je jednom prilikom Isus rekao:

"dolazi čas, kad se Ocu nećete klanjati niti na ovoj gori [u Samariji] niti u Jeruzalemu (…) Ali dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji [obožavati] Oca duhom i istinom." (Iv 4:21,23)

Budući da je zemaljski hram kao Božja kuća trebao izgubiti svoju privremenu zamjensku ulogu, Isus je rekao Židovima:

"Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama." (Mt 23:38)

To je bio i njegov dom do njegove smrti kojeg je on napustio zajedno sa svojim učenicima. No, znao je da i dalje postoji duhovni dom, neovisno o fizičkoj lokaciji hrama u čijim okvirima će on sa svojim učenicima i dalje surađivati na ispunjenju Božjih obećanja. Da bi dobio novu funkciju Isus je trebao umrijeti i svojom krvlju posvetiti dom kako bi ga pripremio za novu ulogu. Ta duhovna građevina ispunjena ‘duhom i istinom’ je trebala napustiti tadašnji hram tj. ‘kuću’ i njeno dvorište (1.Ko 3:9; Ef 2:21,22). Kako?

Židovska ‘kuća’ sa svojim hramom je omogućavala jedno određeno vrijeme da ‘Jehova prebiva u Jeruzalemu’ sa svojim narodom iako je stan njegovog osobnog prebivališta zapravo bio na nevidljivim i nedostupnim nebesima (Ps 135:21; 78:60; 2.Lje 30:27). On se tu na zemlji ‘sastajao’ sa sinovima Izraelovim (2.Mo 29:42,43). Bog je rekao za taj ‘hram’ da je to njegov ‘dom’ koji je trebao služiti kao ‘dom molitve’ svim narodima (Iz 56:7). To je ujedno bio i dom Božjeg naroda kojeg je Isus visoko cijenio i pokušao štititi od zlih i licemjernih svećenika. Kao što znamo, Isus je rekao Židovima da zemaljski hram do daljnjega više neće služiti Bogu. To je značilo da pravo obožavanje neće više uključivati taj postojeći hram. Budući da je zemaljski hram bio samo kopija nebeskih stvarnosti, Isus je znao da Bog namjerava odbaciti vanjska obilježja hrama kako bi ga njegov narod mogao obožavati duhom i istinom. Zato je morao pripremiti novi način obožavanja izvan židovskog religioznog sistema.

Židovski religiozni sistem obožavanja je izbačen iz Božje kuće, a na njegovo mjesto je trebao biti postavljen drugi sistem obožavanja. Božja ‘kuća’ je već imala mnoge ‘stanove’ koje je trebalo samo ‘očistiti’ i ‘pripremiti’ kako bi se u tom mjestu obožavanja mogli skupljati obožavatelji pravog Boga iz svih naroda. Naime, Ivan Krstitelj je rekao za njega da će “očistiti gumno svoje i skupiti žito u svoju žitnicu“ (Mt 3:11,12). Simbolično 'gumno' se odnosilo na Božju kuću Izrael, a samim tim na zemaljsku kuću i njene stanove. Zato njegove riječi moramo promatrati u vremenu prvog stoljeća kada su se trebale ispuniti, a ne ih dovoditi u vezu sa dalekom budućnošću i tumačiti ih izvan onoga što je Isus mislio i tako davati nekima lažnu nadu da će otići na nebo u neki nebeski stan koji je sastavni dio Božje nebeske kuće. Vidjeli smo da apostoli u njegovim riječima nisu stekli takvu nadu.

U kontekstu onoga što je Isus govorio svojim apostolima je vidljivo da je svoj dolazak povezao sa dolaskom neposredno nakon uskrsnuća kada im je rekao:

"... ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja" (Iv 14:3).  U vezi tog dolaska je u nastavku rekao: "Neću vas ostaviti kao siročad. Doći ću k vama (…) U taj ćete dan spoznati da sam ja u zajedništvu s Ocem svojim i vi u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s vama." (Iv 14:18-20)

Postavlja se pitanje: Kada je to Isus ponovo došao da bi svoje učenike primio u svoj dom? To je bilo na Pedesetnicu 33. g.n.e. Upravo su ‘u taj dan’ Isusovi učenici, prilikom izlijevanja svetog duha, mogli spoznati da su zajedno s Isusom i Bogom tvorili jedno ‘zajedništvo’ ili ‘Božju kuću’. Samim tim su spoznali da je ‘u taj dan’ izlio na njih sveti duh, te ih tako primio u svoj dom kojeg je prethodno pripremio, očistio i posvetio. Kad je tom prilikom ‘odveo zarobljenike’ nije ih odveo na nebo, nego u obećanu duhovnu zemlju njegovog kraljevstva koju je dobio u nasljedstvo. Riječ je o njegovoj Skupštini u koju ih je doveo i omogućio da se sastaju s njim, kao što je Bog zarobljenike iz Egipta doveo u svoju zemlju i ‘uzeo ih kao darove da prebiva među njima’ (vidi Ef 4:8,9; Ps 68:18).

Zakon saveza je Židovima davao do znanja da su grešnici koji trebaju oslobođenje iz ropstva grijeha (Ri 3:19,20; Ga 3:19). Isus je mnoge takve ‘zarobljenike’ izbavio iz tog ropstva i primio ih u svoj ‘dom’ na zemlji koji je 33. g.n.e. otvoren za obožavanje njegovog Oca. Taj ‘dom’ nije više bio ograničen na građevinu ukrašenu zlatom i drugim materijalnim dragocjenostima (Iv 2:16). Sve do tada su Židovi i njegovi učenici svoje obožavanje i vodstvo imali unutar židovskog hramskog uređenja koje je tvorilo ‘Božji dom’ sa mnogim sinagogama koji su služili da se u njima dobiva duhovna pouka i vodstvo. Kralj David je rekao za Božji dom:

"Kako ljubim veličanstveno prebivalište tvoje, Jehova nad vojskama. Duša moja čezne i gine za dvorištima Jehovinim (…)  Sretni su oni koji prebivaju u domu tvojemu." (Ps 84:1,2,4; 65:4)

Božja je kuća na zemlji i prije osnivanja kršćanske skupštine imala Božje prebivalište. No, sa kršćanskom skupštinom se ispunilo proročanstvo koje je Bog rekao Davidu:

"…podignut ću nakon tebe potomka tvojega, jednoga od sinova tvojih i utvrdit ću kraljevstvo njegovo. On će mi sagraditi dom, a ja ću utvrdit prijestolje njegovo dovijeka…" (1.Lje 17:11-14)

Ovo se proročanstvo trebalo ispuniti najprije na Salamunu, a kasnije i na Isusu. Kad dođe Isus će na zemlji sagraditi novi hram koji će biti kopija nebeskog hrama (He 3:2,3). No, do tada će postojati duhovna tvorevina koju će tvoriti izabrani ljudi.

Nebeski hram je postojao prije izgradnje zemaljskog hrama. Na nebu je oduvjek postojala Svetinja nad svetinjama, dok je Svetinja na zemlji s vremena na vrijeme djelovala na različitim mjestima kako bi se mogle povezati stvari neba i zemlje (Iz 6:2-7; 2.Lje 30:27; Ot 7:15; 8:3). Kad je 587. god. uništen hram u Jeruzalemu, Svetinja nad svetinjama nije prestala funkcionirati nego samo njena zemaljska kopija. No što se desilo sa Svetinjom kad je uništen hram, a samim tim i njena kopija? Prava duhovna Svetinja se ne može uništiti jer je sačinjavaju anđeli koji zastupaju Boga pred ljudima. (Isto tako se ne može uništiti Kristovu Skupštinu - hram - koju sačinjavaju vjerna stvorenja).

Što se tiče mjesta gdje je mogla tada biti Svetinja, onda ćemo lako primijetiti da su anđeli silazili na mjesta koja su smatrali svetima tražeći od pojedinih ljudi da skinu svoju obuću. Kad je novi hram izgrađen i posvećen onda je ta Svetinja ponovno pokrivala svoju vidljivu kopiju na zemlji tako da su anđeli mogli tim putem ulaziti u zemaljski hram (vidi Lk 1:8-11). Isus je predstavljao taj hram kao vezu neba i zemlje pa je mogao s pravom reći Židovima: "Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti" (Iv 2:19-21). Iako je govorio o hramu svog tijela koje je u sebi imalo Božji duh, on je ujedno mislio i na hram, tj. onaj dio hrama (Svetinju) koju su ljudi mogli oskvrnuti.

Isus je po ulozi velikog svećenika bio taj ‘hram‘ jer je zemaljski hram izgrađen samo kao zamjena za njegovu službu koju su do njegovog dolaska vršili Levitski svećenici (Ot 21:22). U tom su se hramu prinosile zamjenske žrtve koje su predočavale njega i njegovu savršenu žrtvu. Zato je njegovom smrću ‘srušeno’ postojeće hramsko uređenje. Kao što je tijelo bez duha mrtvo tako je zemaljska Svetinja bila tri dana mrtva jer je ostala bez Isusa kao glavnog posrednika između Boga i ljudi. Kad je Isus umro, s njim je umrlo i hramsko uređenje Svetinje koje je do tada postojalo na temelju Saveza zakona. Dokaz za to je i sama "zavjesa svetišta" koja se prilikom Isusove smrti "razderala nadvoje, od vrha do dna" čime je Bog preko svojih anđela zauvijek napustio to mjesto gdje se sastajao s ljudima (Mt 27:50,51). (Lk 9:22).

Nakon tri dana Isus je uskrsnuo u tijelu koje je bilo odvojeno od grijeha tako da je mogao ući u ‘savršeniji šator koji nije načinjen ljudskim rukama’. On je prvi čovjek koji je svojim ljudskim tijelom prošao kroz zavjesu tog šatora čime je omogućio svima da imaju pristup svetom mjestu i da od tada pristupaju Bogu samo preko njega, a ne preko ljudi koji su do tada zauzimali njegov položaj velikog svećenika. Isus je kod svog uzašašća vjerojatno prvo ušao u duhovnu i za ljude nevidljivu Svetinju na zemlji jer je stajao na svetom mjestu Maslinske gore sa kojeg je uzašao nakon čega je ušao u samo nebo tj. u Svetinju nad svetinjama gdje je predočio vrijednost svoje krvi koju je prinio pred Bogom (He 9:8,11,12; 10:20). Nedugo nakon toga je bila posvećena Kristova skupština na zemlji koja je od tada imala pristup tom ‘savršenijem šatoru’. Time je posvećeno i novo prošireno hramsko dvorište koje je od tog trenutka bilo u funkciji nebeskog hrama. Kršćani su od tada tvorili udove Kristova tijela čime su zamijenili službe postojećeg hramskog uređenja na zemlji (2.Ko 6:16; 1.Ko 12:27; Ef 4:12,13).

Tada je nebeski hram dobio novu i veću slavu. Isus je u okviru Božjeg nebeskog hrama omogućio da se ovdje na zemlji na temelju novih zahtijeva sazidaju njegovi simbolični zidovi i vrata kroz koja su u njegova ‘dvorišta’ trebali ulaziti ‘odabrani’ iz svih naroda da obožavaju Jehovu Boga. To je u skladu s riječima:

"Sretan je onaj koga ti odabereš i kome pristup k sebi dopustiš, kako bi prebivao u dvorištima tvojim…" (Ps 65:4)

Tako je Isus nakon uzašašća ‘pripremio mjesto’ na zemlji i omogućio svojim učenicima da preko njegove skupštine imaju zajedništvo sa njim i pristup ‘savršenom šatoru’. Isus je bio Put i Vrata u ‘dvorišta’ hrama koja su bila tada otvorena za sve prave obožavatelje. Njegovi učenici su trebali poznavati taj ‘put’ kojim je On otišao svom Ocu kako bi i sami mogli ulaziti u hram pred Božje prijestolje (Iv 10:9; 14:3-6; Ot 7:9,15). Nakon Isusovog odlaska na nebo, nebeski je hram sa novim dvorištem na zemlji bio posvećen njegovom krvlju. Naime, Isus je tada postao veliki svećenik pravog hrama tako da u zemaljskom hramu više nije trebala služba velikog svećenika. Međutim, službe svećenika su i dalje bile potrebne pa je Isus te službene odgovornosti predao apostolima i starješinama (Ot 1:6). Tako je nebeski hram ostao direktno povezan sa službama u zemaljskom predvorju hrama u kojem je djelovala kršćanska skupština.

Budući da iza svega toga stoji Isus, onda se može reći da je upravo On ponovno ‘podigao’ hram čime je omogućio da dom Božji bude otvoren na zemlji za sve njegove sljedbenike. Božju kuću je ‘pripremio’ i posvetio da bi imala Božje odobravanje. Kad je otišao na nebo predstavio je Bogu vrijednost svoje krvi. Tako je Bog krvlju svog vjernog sluge ‘kupio’ Skupštinu, koja je tada posvećena i očišćena od grijeha čime je postala sastani dio Božje kuće (Dj 20:28). Samim tim što je ‘kupio’ njegovu skupštinu na zemlji, Bog je od nje formirao svoju novu ‘kuću’ koja je zamijenila židovski sistem obožavanja. Isus je imenovan za poglavara Skupštine koja je postala njegov dom u kojem je on bio prisutan sa svojim učenicima (Mt 28:20). U njega je tada mogao pozvati svoje ‘odabrane’ učenike kako bi imali ‘pristup Jehovi’. U skladu s tim je najavio tu važnu činjenicu kad je rekao:

"I kad odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja." (Iv 14:3)

Kasnije je u povezanosti s tim zapovjedio apostolima: "Ne idite iz Jeruzalema, nego čekajte ono što je Jehova obećao, o čemu ste čuli od mene" (Dj 1:4). Oni nisu trebali ići iz grada jer su prije toga ‘od njega čuli’ da će ‘ponovno doći i primiti ih u svoj dom’.

Isus je ‘došao’ k svojim učenicima ‘u taj dan’ i primio ih u ‘svoj dom’, te su tako i oni mogli biti tamo gdje je bio i on - ne na nebu, nego u novoizgrađenoj i posvećenoj ‘Božjoj kući’. Međutim, Isus je do daljnjega privremeno odsutan tijelom, ali je zato do svog povratka prisutan duhom. Svi oni koji su od tada služili u Božjoj kući mogli su biti tamo gdje je Isus, jer je posredstvom njega i zemlja i nebo bilo povezano u jedno teokratsko uređenje unutar kojeg su mogli ulaziti i ljudi od krvi i mesa. Zato Ivan "dvorište koje je izvan hramskog svetišta" i "sveti grad " vidi na zemlji, a ne na nebu gdje anđeli vrše službe u ‘svetištu nebeskog hrama’ (Ot 11:1,2,19).

Božja kuća sa svojim ‘stanovima’ je jedno jedinstveno uređenje u kojem postoji više odvojenih ali međusobno povezanih stanova poput jedne zgrade sa stanovima. Ti ‘stanovi’ stoga predstavljaju kršćanske skupštine koje djeluju unutar jednog teokratskog uređenja. Svaka od skupština je trebala imati svoje stanare koje predvode izabrani muževi kao duhovni ‘očevi’ kršćanskim obiteljima (1.Ko 4:14,15). Zato se može reći da je u Božjem naumu ‘kuća’ već tada imala mnogo ‘stanova’ koje je Isus, u okviru židovske zajednice, trebao samo reorganizirati i ‘pripremiti’ za svoje učenike. Apostole je zatim postavio u službu nad kućom Božjom u koju je trebalo dovesti sve one koji su bili naklonjeni vječnom životu i koje će se kao takve smatrati članovima Božjeg kućanstva. A da bi se to moglo odvijati pod Božjim vodstvom, trebalo je u Božjem domu postaviti i druge duhovno sposobne muževe koji će se brinuti za taj dom i one koji ulaze u njega da bi Boga obožavali duhom i istinom na bilo kojem mjestu na zemlji.

Svi oni koji su primljeni u ‘Isusov dom’, odnosno u njegovu skupštinu koja je bila njegovo ‘kraljevstvo’, nisu trebali otići na nebo da bi prebivali s Isusom. Prema dosadašnjem tumačenju Watchtowera (JS), ovi ‘stanovi’ se nalaze u nepristupačnim nebesima kod samog Boga (vidi ‘Stražarska kula’ 1.2,2002. str. 20, odl. 4). Međutim kontekst Isusovih riječi nam daje razloga da tvrdimo da je mislio na svoj ‘dom’ na zemlji u kojem je Bog predvidio mnogo stanova u kojima će kršćani prebivati s Isusom. Isus je u kontekstu gore navedenog rekao:

"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i prebivati s njim." (Iv 14:23)

Ove riječi su bile primjenjive i prije kada je Bog ‘dolazio’ na zemlju i ‘prebivao’ sa svojim narodom preko hramskog uređenja. Zato je psalmista nazvao Jehovu ‘prebivalištem svojim’ (vidi Ml 3:1; Ps 91:9). Stoga su apostoli razumjeli Isusa u tom kontekstu jer je on svoje riječi izgovorio u okviru Hebrejskih spisa. Isus je naime rekao da će doći k njima a ne oni k njemu. Nije imao potrebu da ikoga poziva da dođe na nebo kako bi prebivao s njim. Prema tome, prvi kršćani, a time i mi danas možemo ući u predvorje Božjeg hrama ovdje na zemlji gdje su naši stanovi.

Kad je Isus pripremio svoj dom kako bi u njega primio svoje učenike, apostoli i drugi starješine su mogli obavljali svoju svećeničku službu. Tu svećeničku klasu je Isus odveo na ‘nebo’ ili u ‘visinu’ i tu ih postavio kao ‘robove’ u Božjoj kući gdje im je pripremio ‘stanove’, ali ne da bi u njima doslovno živjeli, nego da bi u njima tvorili kršćansku obitelj koju su trebali predvoditi. Zato apostol Pavle kaže:

"Kad je uzašao na visinu, odveo je zarobljenike; dao je ljude na dar." (Ef 4:8)

Time što ih je ‘odveo’ sa sobom u svoj dom ‘na visinu’, pred Jehovu (kao što je Mojsije poveo na goru narodne starješine) Isus ih je postavio da služe u Božjoj kući. Oni su odvedeni na ‘nebo’ ili podignuti na ‘nebeske položaje’ gdje su posvećeni za njegove najbliže suradnike. Imajući ovo na umu mi bi i na drugim mjestima u Bibliji trebali u ovom kontekstu gledati na nebeske stvari. Budući da su svoju službu vršili na zemlji, a ne na nedostupnom nebu, oni se nalaze na simboličnim ‘nebesima’ ili na "nebeskim mjestima" (Ef 1:3).

Isusov dom nije na nevidljivom nebu ili mjestu gdje on privremeno prebiva nego je to kršćanska skupština na zemlji gdje on prebiva svojim duhom i čiji je on poglavar. Isus tako može stalno biti sa svojim učenicima kao što je i rekao: "I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). On se od tada preko svojih anđeoskih zastupnika sastaje sa svojim učenicima u ‘stanovima’ pravog obožavanja koja se nalaze u okviru zemaljskog dvorištu hramskog svetišta. Zato je Ivan mogao vidjeti u viziji veliko mnoštvo Isusovih učenika u hramu, odnosno u dvorištu hrama. Oni tu stoje "pred prijestoljem Božjim i služe mu  dan i noć u hramu njegovu" (Ot 7:15).


Proročanski hram


Uzmimo u obzir hram u Ezehijelovoj viziji. Naime, prema toj proročanskoj viziji hrama možemo vidjeti da su se unutar hrama nalazile blagovaonice. Blagovaonice su se nalazile na više različitih nivoa. Neke su se nalazile u predvorju ili vanjskom trijemu gdje se sastajao narod radi obožavanja. Druge su bile u unutrašnjem trijemu gdje su služili Leviti i svećenici. To nisu bile blagovaonice u kojima se živjelo, već u kojima se vršila služba u korist naroda. Mjesta za stanovanje su bila izvan hrama (Ez 40:7,44-46; 45:4-7).

Zanimljivo je da je kralj Ezehija u svoje vrijeme naredio da se načine "blagovaonice" u Božjem domu. "I vjerno su unosili priloge, desetine i svete stvari" (2.Lje 31:11,12). Također nakon obnove hrama bili su "postavljeni i ljudi da nadgledavaju spremišta za zalihe, za priloge za prvine i za desetine…" (Ne 12:44). U te posebne prostorije su se unosile stvari koje su bile dragocjene. To se u duhovnoj paraleli može povezati s dragocjenim stvarima koje je Bog obećao dovesti u svoj dom, a ‘dragocjene stvari’ su povezane s izabranim ljudima iz svih naroda (Hg 2:7). Bog je taj dom obožavanja koristio da bi prebivao među svojim narodom. On zato kaže:

"ovo je mjesto prijestolja mojega (…), gdje ću prebivati [ili stanovati] među sinovima Izraelovim dovijeka…" (Ez 43:7)

Isus je ‘pripremio to mjesto’ tako što ga je posvetio svojom krvlju (Iv 14:6). Tako su oni koji su obožavali Boga u okviru njegovog uređenja, mogli ulaziti u Božji dom koji je bio i Isusov dom. No, nisu mogli ući sve dok On kao veliki svećenik nije izvršio očišćenje u Svetinji nad svetinjama. Isus je kao svećenik bio najviši između svoje ‘braće’, a time i imenovani veliki svećenik. Njegova izabrana ‘braća’ su imenovani za svećenike (vidi 3.Mo 21:10a). Budući da su potekli od njega on je bio njihov duhovni otac. Isus je poput Arona bio veliki svećenik a njegovi apostoli su poput Aronovih sinova bili njegovi svećenici.

Prije posvećenja hrama Bog je zapovjedio: "nitko drugi ne smije biti u šatoru sastanka od časa kad [veliki svećenik] uđe da izvrši obred očišćenje na svetome mjestu, pa sve dok ne izađe. I neka  izvrši obred očišćenja za sebe, za svoj dom i za cijelu Izraelsku zajednicu" (3.Mo 16:17). Tom prilikom je Isus u Svetinji izvršio očišćenje za sebe (jer je bio u doticaju sa nečistim stvarima) i svoj dom, odnosno za one svećenike koje je postavio da služe u Božjem hramu, a zatim za sav narod kao Božju djecu (He 9:11,12). Apostoli i drugi imenovani muževi su bili postavljeni nad skupštinama u koje se unosilo dragocjene stvari iz svih naroda. Od tada su pripadnici ‘malog stada’ Židova i njima pridruženi iz ‘drugih naroda’ mogli ulaziti u predvorje hrama sakupljajući se u skupštinama radi obožavanja pravog Boga.


Sveto mjesto


Vratimo se ponovno na početak aktivnosti Kristovih učenika. Vidjeli smo da je za sve narode posvećen hram i njegovo novo dvorište. Tako je Isus 33. g.n.e. izvršio očišćenje za svoj dom i za cijeli židovski narod. Nakon toga su otvorena vrata u predvorje Božjeg hrama za sve ostale narode. Isus je tako...

"... za sva vremena prinio jednu žrtvu za grijehe i sjeo zdesna Bogu, (…) Jer jednim je žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenim one koji bivaju posvećeni (…) Dakle, braćo, budući da imamo potpuno pouzdanje da možemo ući u sveto mjesto po Isusovoj krvi – novim i živim putem koji je on za nas otvorio kroz zavjesu, tj. kroz svoje tijelo -  i budući da imamo velikog svećenika postavljenog nad domom Božjom,pristupimo [Bogu] iskrena srca..." (He 10:12-14, 19-22)

U koji dio svetog mjesta su kršćani mogli ući i tako pristupiti Bogu? Neki ove Pavlove riječi olako uzimaju kako bi tvrdili da je Isus nekim kršćanima otvorio put za nebo. No one u svom kontekstu ipak nemaju to značenje jer se ‘sveto mjesto’ može nalaziti na zemlji. Naime, u ‘sveto mjesto’ moglo se uči nakon posvećenja. Pripadnici Božjeg naroda (pravovjerni kršćani) ulaze u dvorište ‘svetog mjesta’ ovdje na zemlji kako bi tu vršili obožavanje (Ot 7:14,15). Čak i klasa 'neba' ulazi u ‘sveto mjesto’ pred Boga, ne osobno, nego ‘posredstvom‘ Isusove krvi, tj. oni zajedno sa ostalima iz naroda ‘preko Isusa pristupaju Bogu’ bez potrebe za odlaskom u samo nebo (He 7:25; vidi Ps 65:4). Nema potrebe ići na nebo kad Bog kaže da će On na zemlji biti među svojim narodom (Ez 43:7).

‘Sveto mjesto’ ili hram se ne odnosi samo na unutarnje svetište hrama, nego i na dvorište koje je izvan hramskog svetišta ali ipak posvećeno za svetu službu (Dj 21:26-28). Dvorište se dovodi u vezu sa ‘svetim mjestom’ jer je i veliki duhovni hram u proročanskoj viziji bio okružen zidovima sa četiri strane kako bi "razdvajali [sveto mjesto] od onoga što nije sveto" (Ez 42:20). To znači da je i dvorište uključeno u ‘sveto mjesto’ jer se nalazilo unutar zidova u kojem se nalazilo i hramsko svetište (usporedi Pr 8:10; Mt 24:15; 2.Lje 29:31; 30:8). Kroz vanjska vrata su svi mogli ulaziti u ‘sveto mjesto’, i svećenici i narod.

Prvi tabernakul je imao samo zavjese dok drvena izrezbarena vrata potpuno zamjenjuju zavjese u Ezehijelovoj viziji hrama. Zavjese su odvajale prostore i kroz njih se moglo ulaziti. Pavle tako spominje da se u Svetinji ‘iza druge zavjese’ nalazila ‘Svetinja nad svetinjama’ (He 9:2,3). Ako postoji druga zavjesa, onda je postojala i prva, a ona je poput vrata odvajala ‘Svetinju’ od ‘hramskog dvorišta’. No, ako se vratimo prvom tabernakulu tada je treća zavjesa bila postavljena i na ulasku u predvorje koje je odvajao svetište od tabora (vidi 2.Mo 40:21,28,33). Narod se nalazio izvan trijema u području koje je nazvano ‘dvorište za narod’. Kad je izgrađen hram onda se i u to dvorište ulazilo kroz vrata. Ta su vrata postavljena u viziji budućeg hrama kako bi samo dostojni mogli ulaziti u ‘sveto mjesto’ Božjeg hrama.

Dvorište je time bilo povezano sa ‘svetim mjestom’. Ono je bilo posvećeno kao sastavni dio ‘svetog mjesta’ gdje je narod bio poučavan od strane Levita i svećenika. Kasnije su osnovane sinagoge u kojima se čitao i tumačio Zakon. One su imale istu svrhu kao i ‘dvorište hrama’ jer su na neki način predočavale riznice u okviru tog hramskog dvorišta. Tako su Izraelci svojim odlaskom u sinagoge simbolično ulazili u dvorište svetog mjesta unutar hramskog uređenja.

Tko onda može ući kroz zavjesu ili vrata u ‘sveto mjesto’? Da li samo oni koji sačinjavaju svećeničku klasu? Isus je svojom smrću svima omogućio put ulaska u ‘sveto mjesto’ kroz zavjesu tj. kroz svoje tijelo. Tako svatko tko vjeruje u vrijednost Isusove životne krvi, s kojom se može doći u pravedan i čist položaj pred Bogom, može ulaziti u ‘sveto mjesto’. Naše pristupanje u sveto mjesto je predočeno s odlaskom na naša mjesta okupljanja koja se u protuslici nalaze u dvorištu nebeskog hrama. Svaki iskreni i pravi vjernik može biti u zajedništvu sa Bogom i Kristom i doći tamo gdje je Isus kao poglavar skupštine prisutan svojim duhom.

Isusovi svećenici mogu ulaziti u unutarnji trijem koji je na zemlji. U unutarnjem trijemu svetišta je bio postavljen oltar koji predstavlja Božju volju s obzirom na ljude. On služi za naše simbolične žrtve paljenice, žrtve zahvalne i žrtve u obliku darova Bogu (3.Mo 1-3.pogl.). "Žrtve paljenice" stavljamo na taj oltar kada spremno ‘dajemo svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu..." (Ri 12:1; 3.Mo 1:3). Zatim tu su "žrtve zahvalne" koje upućujemo Bogu tako da "po Isusu uvijek prinosimo žrtvu hvale, to jest plod usana koje objavljuju njegovo ime" (He 13:15). Naši "darovi Jehovi" koje prinosimo na oltar su povezani s našim djelima jer nam se savjetuje: "…ne zaboravljajte dobro činiti i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu" (He 13:16). Niti jedna od spomenutih žrtava se nije unosila u Svetinju.

U Svetinju je ulazio svećenik koji je prinosio žrtvenu krv za svoje nehotične grijehe i grijehe cijelog naroda (2.Mo 30:10; 3.Mo 4.3-5, 13-16). No, to je Isus već učinio za svećeničku klasu i cijeli narod tako da do kraja ovog poretka nije potrebno da itko od imenovanih muževa (svećenika) ulazi u Svetinju. Druga svrha Svetinje je bila da u njoj veliki svećenik svakodnevno prinosi kâd (2.Mo 30:7,8). Kâd predočava molitve svetih, a one su se trebale prinositi preko Isusa – velikog svećenika. On te molitve prihvaća i posreduje Bogu preko izabranih anđela koji svakodnevno prinose kâd na žrtvenik dok Bog sluša molitve svojih slugu (Iv 14:6; 15:7; 16:24; Ot 5:8; 8:3).

To nam također govori da članovi nebeske klase svećenika još uvijek nemaju pristup u nebesku Svetinju sve dok izabrani među njima, koji će služiti kao svećenici, ne budu postavljeni na svoje nove nebeske položaje. U Svetinju će ulaziti u vrijeme uspostave Božjeg kraljevstva kada bude potrebno da se pokriju "grijesi" uskrsnulih nepravednih ljudi koji još uvijek nisu pod Kristovim zakonom. "Jer do Zakona grijeh je bio u svijetu, ali nikoga se ne tereti za grijeh kad nema zakona" (Ri 5:13). Svi će nepravedni biti nečisti pred Bogom jer će i dalje biti pod osudom smrti preko Adamovog grijeha. Zato će biti potrebno da se oslobode tog grešnog i smrtnog stanja. 

Pitanje je kako se danas Božji narod čisti od svih grijeha učinjenih iz neznanja? Tko prinosi njihove molitve pred Jehovu? U Ivanovoj viziji vidimo Božje hramsko svetište i one koji se klanjaju u njemu (Ot 11:1). Oni koji se klanjaju ili obožavaju Boga su kršćani koji stoje u dvorištima hramskog svetišta. Na zemlji može postojati teokratsko uređenje koje predočava to svetište na nebu jer u Bibliji stoji da ‘čovjek bezakonja sjedi u hramu Božjem’ (2.So 2:3,4). On ne sjedi u nebeskom savršenom svetištu tako da ni Ivan u vizijama ne vidi ni njega a niti izabrane ‘svece’ sa zemlje. Ako tome obratimo pažnju vidjet ćemo samo anđele koji se nalaze u tom nebeskom hramskom svetištu i koji izlaze iz svetišta (Ot 14:6,15-17). Oni su službeno postavljeni u svetištu Božjeg nebeskog hrama. Serafi su ti koji vrše službu očišćenja, a u tu svrhu više ne koriste simbolični "živ ugljen" nego Isusovu životnu krv (Iz 6:6,7; 1.Iv 1:7). Vidjeli smo da je onaj dio ‘svetog mjesta’ koji je povezan sa zemljom unutarnji trijem svetišta koji se nalazi ispred ulaska u Svetinju. Božji anđeli se, iako ih ne vidimo, nalaze na zemlji u zadacima koja vrše u Svetinji, ali i u dvorištima hrama suradnji sa imenovanim muževima (1.Kr 6:27-35; He 1:14). Oni stoga idu "posred neba" i preko Isusovih zemaljskih zastupnika objavljuju dobru vijest svima nama i svim ljudima na zemlji (Ot 14:6).

Iz svega ovoga može se zaključiti da je ‘sveto mjesto’ ustvari Božja kuća kao uređenje koje On koristi da bi vodio svoj narod. To uređenje je utemeljeno na nebu, dok je istovremeno povezano s hramskim dvorištem na zemlji. Stoga su i ‘stanovi’ zemaljske a ne nebeske prirode, jer se nalaze izvan ‘Svetinje’, a ipak unutar hramskog uređenja koji povezuje nebo i zemlju.

Bog je Izraelsku naciju organizirao u jedan tor i jedno stado. No, to se stado sastojalo od mnogo ‘torova’. Oni su se nalazili unutar granica koje je obuhvaćalo Božje teokratsko uređenje (Ez 34:14,31; Jr 23:3,4). Tako je od 33. g.n.e. trebala biti organizirana Božja kuća. Ona je globalno gledajući bila jedan ‘tor’ s jednim stadom, koje je trebalo biti organizirano u pojedinačne torove unutar granica Božjeg naroda. Kako su se granice širile, što je također bilo prorečeno, otvarali su se mnogi novi ‘torovi’ koji su i dalje bili dio jednog univerzalnog tora. U tim torovima su se trebali sakupljati kršćani radi zajedničkog obožavanja, pod vodstvom duhovnih pastira. Svaki ‘tor’ je predstavljao jednu kršćansku obitelj sastavljenu od kršćana koji su tu služili Bogu.

Prema tome, ‘stanovi’ su u Božjoj kući najvjerojatnije mjesta gdje su se trebali skupljati oni koji će čuti glas Isusa kao svog Pastira. U tim mjestima se Isus sastaje sa svojim ovcama preko unajmljenih pastira ili simboličnih ’Levita’, pa je u skladu s tim rekao: "jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima" (Mt 18:20). Simbolični ‘stanovi’ mogu predočavati mjesta posvećena svetoj službi u okvirima ‘novog saveza’. Te službe predvode imenovani muževi u zajedništvu s drugim obožavateljima. One su podređene Isusu preko kojeg ’svoja tijela dajemo kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služimo Bogu koristeći svoj razum’ (Ri 12:1). Ove zajedničke duhovne aktivnosti i službe odgovaraju onim blagovaonicama koje su se nalazile u vanjskom predvorju hrama, a u kojima su Leviti služili narodu dok je narod prinosio žrtve Bogu. No, što su ‘blagovaonice’ koje su se nalazili u unutarnjem trijemu hrama? U kom smislu su one bile drugačije prirode?

Treba zapaziti da su jedne blagovaonice bile za Levite koji su služili oko doma a druge za Svećenike (Levite, sinove Sadakove) koji su služili kod oltara. To najbolje opisuje različite službe koje danas poput Levita predvode vjerni muževi u Skupštini. No, to ‘mjesto’ koje je Isus trebao pripremiti nije bio zemaljski Jeruzalem nego ‘mjesto’ njihove službe u okviru Isusovog kraljevanja nad skupštinom. Prvi izabrani muževi su na to mjesto postavljeni odmah nakon osnivanja i pomazanja skupštine 33. g.n.e. čime su zauzeli istaknuta mjesta u kršćanskom ‘Jeruzalemu’. Oni su bili ‘ugledni’ članovi Božjeg kućanstva koji su trebali slijediti primjer Isusa Krista koji je bio Evanđelizator, Pastir i Učitelj (vidi Ga 2:6,9). Danas je to istaknuto ‘mjesto’ odvojeno za službe u Božjem domu sa svrhom da se Božja kuća ispuni Božjom slavom (4.Mo 3:9; Ef 4:8,11,12). Oni služe kod oltara tj. žrtvenika pred kojim pristupaju Bogu i Kristu. Kod uspostave Božjeg kraljevstva takva će mjesta biti sastavni dio vidljivog uređenja ‘novog neba’ kojeg će tvoriti kraljevsko svećenstvo sa različitim službama (Ot 21:3).


‘Kraljevsko svećenstvo’ na zemlji


Izraelski su svećenici uzeti u službu iz Levitskog plemena tj. iz klase darovanih. To pokazuje da će i buduća ‘klasa svećenika’ biti uzeta iz redova starješina (darovanih). Izabrani iz te klase ‘roba’ će postati kraljevsko svećenstvo. Oni će sa Isusom biti postavljeni nad cijelom kućom ili cijelim njegovim imanjem (Ez 40:44-46; 42:13,14). Tako neće svi imenovani muževi služiti u tom svojstvu, nego samo izabrani i zapečaćeni iz Izraela Božjeg kojem pripadaju Izraelci i svi pravovjerni kršćani. Naime, mnogi simbolični Leviti neće moći ulaziti u Svetinju, već samo svećenici koji su se pokazali vjernima u tom smislu što su ispunjavali zahtjeve za takve istaknute službe u hramu (Ez 44:10-19; vidi Ot 14:4,5). To znači da će neki nadglednici i dalje služiti oko doma u vanjskom dvorištu među narodom, dok će drugi biti između njih izdvojeni kao klasa svećenika koja će služiti u Svetinji. Svećenici će biti posrednici između naroda i Kristove službe pomirenja. Oni će morati ulaziti u zemaljsku Svetinju, ali ne i u nebesku Svetinju nad svetinjama. Njihova služba odgovara samo onoj službi koju su svećenici provodili u unutarnjem trijemu i u Svetinji. Samo Krist može dolaziti direktno pred Jehovu u samo nebo ili u Svetinji nad svetinjama da nas predstavlja pred njim (He 9:6,7,24; Ne 9:6). Imajući to u vidu, Pavle hebrejskim kršćanima nije govorio kako je Isus omogućio čovjeku osobni ulazak u to najsvetije mjesto na nebu nego im je rekao da smo...

"... mi koji smo pobjegli u utočište Božje primili snažno ohrabrenje koje nam pomaže da se držimo nade koja nam je dana. Ta nam je nada kao sigurno i čvrsto sidro duše i uvodi nas iza zavjese, kamo je za nas kao prethodnik ušao Isus, koji je zauvijek postao veliki svećenik...“ (He 6:18-20)

Pavle ovdje kaže da nas u taj dio svetišta ‘iza zavjese’, uvodi naša ‘nada u spasenje’. Naime, ‘iza zavjese’ se nalazi Bog koji nam je obećao spasenje preko Isusa koji je za nas otišao u samo nebo da nas zastupa pred Bogom. To što je Isus ušao kao ‘prethodnik’ ne znači da nakon njega i drugi mogu osobno ući na nebo u taj dio svetišta. On je kao veliki svećenik otvorilo put svima nama da ulazimo pred Boga u sveto mjesto time što se Isus ‘zauzima za nas’ i zastupa nas pred njim bez da mi moramo osobno ulaziti u taj dio svetišta u kojeg ulazi samo prvosvećenik. Nakon što je uveo ‘bolju nadu’ za nas, Isus nam je omogućio da preko njega – ‘po njegovoj krvi’ ulazimo i pristupamo Bogu koji se nalazi u nebeskoj Svetinji nad svetinjama. Na sličan su način Izraelci preko ‘krvi’ žrtvovanih životinja ulazili iza zavjese u svetište hrama, na način da je ‘krv’ koju je svećenik unosio u sveto mjesto svjedočila za njih tako da oni nisu osobno ulazili u unutarnje svetište (He 7:19, 25; 10:19-22; usporedi 3.Mo 4:13-18).

Ulazak u zemaljsku Svetinju će biti omogućen nakon što se između imenovanih muževa izabere i otkupi svih 144000 članova. Oni će biti zapečaćeni i posvećeni kao nova klasa 'neba' koja će upravljati Božjim narodom. Danas vjerni muževi koji služe kao klasa ‘upravitelja’ pomažu pravim obožavateljima da se oslobode grijeha koji donosi duhovnu smrt, a za to nije potrebno ulaziti u Svetinju. Zato oni danas služe u unutarnjem trijemu vršeći službu poučavanja. Oni koji između njih budu izabrani za svećenike će moći tek u Božjem kraljevstvu ulaziti u Svetinju. Tada će vrata Svetinje biti otvorena za njih kao svećenike koji će moći pristupati pred Božje prijestolje. To je mjesto gdje oni dolaze s Isusom. No, samo će Isus svojom službom velikog svećenika povezivati Svetinju na zemlji i Svetinju nad svetinjama na nebu. Zato samo On ulazi kroz vrata u Svetinju nad svetinjama (He 9:7).

To se međutim ne slaže sa gledištem Zajednice. Članci objavljeni u Stražarskoj kuli od 1.srpnja 1973. i od 1. ožujka 1999. su govorila o velikom duhovnom hramu iz Ezehijelove vizije. Tu je objašnjeno da se Svetinja i unutarnji trijem hrama dovode u vezu sa »jedinstvenim duhovnim položajem pomazanika dok su još na Zemlji«. Zatim se kaže da će oni služiti i u Svetinji nad svetinjama u samom nebu. Da li takvo objašnjenje ima smisla? Takvo objašnjenje je samo posljedica mišljenja po kojem su svi vjerni muškarci i žene, koji su postali kršćanima u prvih 19 stoljeća, pripadnici nebeske klase koja će zauvijek živjeti i služiti na nebu. U skladu sa tim razumijevanjem se pokušalo viziju hrama uklopiti u takvu tvrdnju tako da se na dijelove hrama gleda kao na nečiji duhovni položaj a ne kao na Božje teokratsko uređenje unutar kojeg se vrše određene službe. Ako se u viziji ‘svećenike’ vidi da se kreću po unutarnjem trijemu, te da ulaze i izlaze iz Svetinje pred narod, onda bi to značilo da oni ‘ulaze i izlaze’ iz svog duhovnog položaja. To bi također značilo da izlaze iz višeg duhovnog položaja (Svetinja) u jedan niži duhovni položaj kojeg predstavlja trijem i hramsko dvorište. To nema smisla. Da bi ispravno postavili stvari u vezi Božjeg hrama tada razmotrimo to u svjetlu Biblije.

Za Isusa se kaže da je ušao u "sveto mjesto" tj. u "samo nebo" (He 9:24). Da li ‘Svetinja nad svetinjama’ predočava Isusov položaj na nebu? Ne. Budući da Boga također vidimo u tom dijelu hrama onda bi ispalo da On i Isus imaju isti duhovni položaj. Ako anđele također vidimo gdje izlaze iz svetišta hrama onda bi to značilo da oni čak izlaze iz svog višeg duhovnog položaja u niži i da se kasnije vračaju u isti duhovni položaj kakvog imaju Bog i Isus. Takvo postavljanje stvari nema nikakvu logiku. Očito se dijelovi hrama ne odnose na nečiji viši ili niži duhovni položaj. Isusov položaj na nebu je vezan uz taj najsvetiji dio hrama. Njegov položaj je povezan s ulogom velikog svećenika koji samo služi unutar Svetinje nad svetinjama. Zato se samo pojmovi ‘veliki svećenik’ i ‘svećenik’ mogu odnositi na nečiji duhovni položaj, a ne dijelovi hrama u kojem oni služe. Hram je Božja duhovna tvorevina ili uređenje unutar kojega se provode službe obožavanja. Unutar tog uređenja Bog je organizirao i uspostavio različite službe kako bi mogao upravljati svim stvarima s ciljem "da se sve ponovno sastavi u Kristu, ono što je na nebesima i ono što je na zemlji" (Ef 1:10,11; Kol 1:20).

Ako 'Svetinja nad svetinjama' predstavlja hramsko uređenje samog neba, onda i 'Svetinja' i 'unutarnji trijem' predstavljaju, ne nečiji duhovni položaj, već mjesto Božjeg hramskog uređenja na zemlji unutar kojeg se treba vršiti odgovarajuća služba od strane imenovanih osoba. U Božjoj organizaciji svaki izabrani član treba zauzimati svoje mjesto unutar Božjeg hramskog uređenja. Zato unutarnji trijem i zemaljska Svetinja ne mogu predočavati duhovni položaj pomazanika dok su još na zemlji, nego predstavljaju zakonom utvrđeno mjesto služenja koja su predviđena samo za svećeničku klasu. Ako će oni za vrijeme tisućugodišnjeg razdoblja svoju službu obavljati u samom nebu – u Svetinji nad svetinjama, onda bi ispalo da s njihovim odlaskom na nebo više neće biti ‘Svetinje’ ni ‘unutarnjeg trijema’. To bi narušilo hramsko uređenje jer bi hram izgubio službe koje bi trebale povezivati Boga s ljudima. Ako će svi oni ići na nebo tko će onda u to vrijeme obavljati svećeničku službu u Svetinji i unutarnjem trijemu ovdje na zemlji? Zašto dolazi do ovakve zabune i pitanja na koje se ne može odgovoriti sa dosadašnjim razumijevanjem? Samo zato što se tvrdi da će se razred svećenika nalaziti i živjeti u najsvetijem dijelu neba, daleko od Zemlje i ljudskih očiju. Međutim, s tom se tvrdnjom krše i sva pravila službe unutar Božjeg duhovnog hrama. Takvim tumačenjem se svećenike bez ikakve logike uvodi u službu unutar Svetinje nad svetinjama, tako da se gubi uloga velikog svećenika koji je oduvijek imao jedinstveno pravo na službu u tom mjestu. Samim tim se svećenike odvaja od njihove službe za koju su postavljeni u Svetinji i unutarnjem trijemu tako da se njihovim odlaskom na nebo gubi uloga ostalog dijela nebeskog hrama zajedno sa njegovim dvorištem. Za takvo tumačenje nema biblijske potpore ni u jednoj proročanskoj paraleli.

Kad se uzme u obzir Božji hram i novi Jeruzalem kao Božja teokratska uređenja, zapažamo da u njima služe imenovane osobe sa Isusom Kristom kao Kraljem i velikim Svećenikom. Oni će kao kraljevi i svećenici moći izlaziti pred narod. Klasa knezova će biti podređena službi svećenika i njih u viziji ne vidimo da ulaze u Svetinju, nego samo do unutarnjeg trijema kojeg se moglo vidjeti iz dvorišta hrama. Također će i ljudi kao pravi obožavatelji i podanici kraljevstva moći pristupati ’gradu’ i ’hramu’ koji će imati svoje mjesto na zemlji. Vjerojatno se može pretpostaviti da će ljudi morati znati imena onih koji će sa Isusom provoditi vlast, što pretpostavlja da ćemo ih poznavati kao osobe (Ps 87:5). Oni će se nalaziti u taboru svetih ili još točnije na svetom djelu zemlje zvani ’sveti prinos’ (Ot 20:9; Ez 45:4). 

Krist će biti zadržan na najvišem dijelu neba do vremena obnove (Dj 3:20,21). U već unaprijed određeno vrijeme on će doći u svojoj slavi sa svojim svetim anđelima (Mt 16:27). Doći će sa oblacima u područje zemlje, tj. u područje ispod zemljine atmosfere po kojoj kruže oblaci vidljivi našem oku. Zauzet će svoje najviše mjesto u sastavu grada i hramskog svetišta kojima ćemo moći pristupati.


S Isusom u Raju


Kad se klasa 'neba' sretne s Kristom i bude postavljanja u službu to će omogućiti klasi 'zemlje' da se preko njih susretnu s Kristom. Kako? Neće biti potrebno da ljudi budu odneseni gore na nebo da bi se susreli s Kristom. Izraelci također nisu odlazili na nebo da se susretnu s Bogom. No ipak su se nekako mogli susresti s njim. Kako? Bog je rekao:

"Tu ću se [na ulazu u šator sastanka] sastajati sa sinovima Izraelovim (…) Prebivat ću među sinovima Izraelovim i bit ću im Bog." (2.Mo 29:42,43,45)

Bog je na zemlji imao svoje zastupnike - anđele, a narod su zastupali svećenici. Zajednička služba anđela i svećenika unutar hrama je predstavljala susret između Boga i naroda. Kao što su Izraelci bili pozvani da dođu pred vrata tabernakula da se posvete Božjom slavom, tako je moguće da i u budućnosti Božji narod bude pozvan da se sastane s Jehovom pred vratima u Svetinju koju će prekrivati oblaci u vrijeme kad u nju bude ulazio Isus Krist. Pretpostavljam da se prvi a također i svaki drugi susret s Kristom može opisati kao susret u zraku čime se Isusu daje jedan uzvišen položaj koji se dovodi u vezu sa nebom. O ovim aspektima hrama i službe u njemu, apostol Pavle je pisao samo okvirno i djelomično, jer kako i sam kaže: "No o tome ne treba sada potanko govoriti" (He 9:5).

Isus će u Svetinji nad svetinjama pred Bogom zastupati Božji narod kao cjelinu. Preko svojih svećeničkih zastupnika koji služe unutar zemaljske Svetinje vršiti će službu pomirenja u korist svakog pojedinca. Narod će svoju podložnost prema Bogu iskazivati svojim obožavanjem u predvorjima hrama gdje će služiti simbolični Leviti (nadglednici). Predvorje hrama koje je izvan hramskog svetišta će biti područje za narod i njegove kraljeve. Kraljevi ili knezovi će također biti izabrani između vjernih muževa koji su dokazali svoju odgovarajuću osposobljenost za tu službu. Vjerojatno će kao knezovi biti postavljeni u službu nad skupštinama i kneževinama sastavljenih od više skupština. Oni će izvan hramskog svetišta organizirati život Božjeg naroda. U određeno će vrijeme dovoditi narod pred svećenike a time i pred Krista (Ez 45:17; 46:2-11; vidi Ot 21:24-27). Služba kraljeva i svećenika će tim biti usko povezana jer će zajedno tvoriti ‘novo nebo’.

U novoj će teokratskoj organizaciji na zemlji izabrani muževi živjeti na dijelu zemlje zvanog "sveti prinos", koji će pripadati svećenicima i knezovima, a živjeti će od priloga Božjeg naroda i plodova njihovog rada. Za taj dio zemlje bilo je rečeno: "Taj sveti dio zemlje neka bude za svećenike, sluge u svetištu, koji pristupaju Jehovi da mu služe. Tu neka im bude mjesto za kuće i sveto mjesto za svetište" (Ez 45:1-8). Ovo nam samo daje djelomičan uvid u neke organizacijske stvari koje se svojim opisom nikako ne mogu smjestiti negdje na nedostupnom nebu, već samo na zemlji gdje će nebeska klasa živjeti i imati materijalnu potporu od strane naroda. Sve će to biti organizirano u sklopu teokratske uprave ‘novog neba i nove zemlje’. To nam govori da će na Zemlji biti uspostavljena organizacija ‘novog neba’ preko koje će Isus ‘stanovati’ s ljudima u Raju (Lk 23:43; vidi 1.Kr 6:13; 8:13). Apostoli će u svojstvu ‘kraljeva i svećenika’ imati vlast da sude nad ‘dvanaest plemena Izraelovih’, a ostali izabrani nadglednici će biti postavljeni nad drugim narodima.


Dvanaest plemena i naroda


Kad Božje kraljevstvo uspostavi svoju vladavinu nad zemljom, ono će trebati izvršiti  organizaciju društva ‘nove zemlje’ na način kako je to Bog unaprijed predvidio. Na koji će to način biti izvršeno? Da li nam Biblija daje uvid u to? Biblija ima dovoljno informacija koje nas upućuju u to da će Božji narod u budućnosti biti organiziran u dvanaest odvojenih ali međusobno povezanih područja. Zato ga se u Bibliji prikazuje kao 12 plemena duhovnog Izraela. To nije simboličan broj već unaprijed određen broj koji ima svoje mjesto u Božjem naumu. Kako to možemo znati?

Najranija povijest čovječanstva govori da je u ranim počecima na zemlji postojao samo jedan narod. Bez obzira na odvojene veće ili manje obitelji koje su imale svoje patrijarhalno uređenje ipak su imale nešto zajedničko. To nije bilo samo to što su svi bili potomci Adama, već i to što su imali ‘jedan jezik’. Bog je tada rekao:

"Gle, svi su jedan narod i jednim jezikom ugovore (…) Hajde da siđemo i pomiješamo im jezik da jedan drugome jezika ne razumiju. Tako ih je Jehova raspršio odande po svoj zemlji…" (1.Mo 11:6-8)

Koliko je tada nastalo novih naroda? Očito onoliko koliko je bilo različitih novih jezika. Da li možemo znati njihov točan broj? U tom se izvještaju to izravno ne spominje. Međutim, to nije bilo nepoznato u ono vrijeme. Bog je to spomenuo Izraelcima kad im je preko Mojsija rekao:

"Sjeti se dana davnih, razmišljaj o godinama naraštaja prošlih! Upitaj oca svojega i reći će ti, starce svoje i kazat će ti! Kad je Svevišnji dao nasljedstvo narodima, kad je razdvojio sinove Adamove, postavio je granicu narodima prema broju sinova Izraelovih." (5.Mo 32:7,8)

Iz ovog što je Bog rekao, možemo zapaziti da su starija pokoljenja ljudi poznavala činjenicu da je u njihovo vrijeme bilo dvanaest (12) naroda koji su bili odijeljeni jedni od drugih jezičnom granicom. To znači da je Bog od jednog naroda i jednog jezika stvorio dvanaest različitih jezika, a time i dvanaest naroda od kojih su do danas nastali mnogi drugi narodi sa svojim mnogim novim jezicima.

Svi narodi su tako proizašli od Adama. No, vidjeli smo da je Bog razdijelio ljude na dvanaest naroda po unaprijed utvrđenom broju sinova Izraelovih iako se oni tada još nisu ni rodili. To ujedno znači da Izraelci i svi narodi svijeta imaju svoje korijene u jednom od tih ‘dvanaest’ prvih naroda. Unutar tih dvanaest osnovnih naroda i jezika su nastala mnoga plemena koja su se odvajala od postojećeg naroda i formirali samostalne i neovisne narode. Bog je tako već unaprijed odredio broj ‘dvanaest’ kao način na koji će organizirati svoj narod Izrael. To je ujedno i odgovor na pitanje: Zašto je Jakov imao dvanaest sinova? Vidjeli smo da je Bog postavio granice narodima po broju sinova Jakovljevih. Odnosno, On je još unaprijed odredio da se Jakovu od kojega će nastati Božji izabrani narod, rodi ni više, ni manje, nego dvanaest sinova. Ni Jakov, a ni njegove žene nisu određivale taj broj.

Bog je rekao Abrahamu za Jišmaela: "Od njega će poteći dvanaest knezova i učinit ću od njega velik narod" čime je unaprijed odredio broj sinova koji će se roditi Jišmaelu, a također i broj Jakovljevih sinova  (1.Mo 17:20). Iz Biblijskog izvještaja možemo vidjeti kako se Bog pobrinuo oko toga koliko će Jakov imati sinova. "Kad je Jehova vidio da Lea nije voljena, otvorio joj je maternicu, a Rahela je ostala nerotkinja." Kad je rodila četiri sina Lea jedno vrijeme "nije rađala". U to vrijeme Rahela nije mogla rađati te je prigovarala Jakovu. "Tada se Jakov razljutio na Rahelu pa je rekao: ‘Zar sam ja na mjestu Boga, koji ti je uskratio plod utrobe." Kasnije je Bog omogućio da i Lija i Rahela imaju poroda tako da su zajedno sa svojim robinjama rodile Jakovu ukupno dvanaest sinova (1.Mo 29:31,35; 30:1,2,17,22).

Koja veza postoji između Izraela i njegovih dvanaest plemena te dvanaest naroda koja su prvobitno nastala? Znamo da je Bog stvorio narod Izrael za određenu svrhu. On im je rekao:

"Budite mi sveti, jer sam ja, Jehova, svet. I ja vas izdvajam od drugih naroda da budete moji." (3.Mo 20:26)

"Jer ti si narod svet pred Jehovom, Bogom svojim. Tebe je Jehova, Bog tvoj, izabrao između svih naroda što su na licu zemlje da budeš njegov narod, njegovo najdraže vlasništvo." (5.Mo 7:6)

Bog je izabrao Izrael i odvojio od drugih naroda. Zašto baš njih? Ne zato što su u odnosu na druge narode bili veliki i jaki. Baš naprotiv, oni su bili mali narod i to bez svoje zemlje i svog kralja. Uz to bili su robovi u Egiptu. No, imali su nešto što drugi narodi nisu imali. Za razliku od drugih naroda oni su nastali pod savezom kojeg je Bog sklopio s njihovim očevima, Abrahamom, Izakom i Jakovom: "Ali samo je praocima tvojim Jehova bio privržen i njih je ljubio, i poslije njih izabrao je vas, potomstvo njihovo…" (5.Mo 10:15). Savez koji je Bog sklopio s Abrahamom sadrži u sebi jednu njegovu namjeru. Koju? Između ostalog On je rekao vjernom Abrahamu:

"… potomstvo će tvoje osvojiti vrata neprijatelja svojih. I preko potomstva tvojega blagoslovit će se svi narodi na zemlji…" (1.Mo 22:17,18)

Svi narodi uključuju prvih dvanaest naroda unutar kojih su njihova plemena. Budući da su od tih plemena nastajali novi narodi onda je teško točno odrediti njihov broj. Međutim, Bog je u primjeru Jakova (Izrael) i Jišmaela (Arabija) odredio da njihovi narodi maju dvanaest plemena. Na primjer, Evropu su naselili indoevropski narodi koji su imali više plemena a sada su podijeljeni državnim granicama u odvojene narode, ali izvorno pripadaju jednom narodu. U Evropi imamo oko 30 država ali samo nekoliko glavnih naroda kao što su germani, slaveni i romani. tako da države čine plemena, a ne jedan narod. Po tom principu bi u cijelom svijetu postojalo 144 plemena unutar 12 odvojenih naroda. Božja je namjera bila da otvori ‘vrata’ svih tih naroda kako bi njegov pravedan narod osvojio narode i podredio Bogu cijelu zemlju. Zato je Bog gornje obećanje proširio proročanstvom:

"Jer raširit ćeš se nadesno i nalijevo, i potomstvo će tvoje osvojiti narode i nastanit će gradove opustjele." (Iz 54:3)

Budući da će dvanaest plemena Izraelovih osvojiti narode, onda je razumljivo da će s tim osvajanjem prestati postojati granice i teritoriji koje su dijelili svijet na mnoštvo različitih plemena, naroda i jezika. U organizaciji ‘nove zemlje’ ostat će postojati samo dvanaest glavnih naroda unutar kojih će se vjerojatno biti po dvanaest kneževina, ukupno 144 kneževine. Izrael će vjerojatno biti izdvojen kao poseban narod koji će predvoditi dvanaest naroda, a to je slika Isusa i dvanaest apostola.

Izrael i 12 naroda  ..................... Isus i 12 apostola

Još od prvog stoljeća Božji narod Izrael osvaja narode i nastanjuje njihove opustjele gradove. Na koji način? Iako je većinski dio naroda Izrael izgubio svoje pravo da sudjeluje u ispunjenju Abrahamskog saveza, izabrani ‘mali ostatak’ je nastavio sa ulogom koja je dana Izraelu i njegovim plemenima. Bog ‘nije odbacio svoj narod’ zbog onih nevjernih Židova, nego je izabrano ‘malo stado’ židovskih kršćana iz svih dvanaest plemena koristio da nastave održavati svetu ‘maslinu’ živom tako da je ‘Izrael’ ostao postojati kao sastavni dio Kristove skupštine. Vjerni Židovi su i dalje podržavali Izraelovu ‘maslinu’ dok su velika većina nevjernih Židova kao grane bili ‘odsjećeni’ s te masline. Ono što nam je zanimljivo zapaziti je to što je Bog uskoro na tu maslinu počeo ‘pricjepljivati’ grane divlje masline koja predočava sve ostale narode. Tako su pojedinci iz svih ‘drugih naroda’ ušli u Abrahamski savez i postali pridruženi dio dvanaest Izraelovih plemena. Izrael je tako putem dobre vijesti osvojio sve narode u kojima su se nalazile ‘druge ovce’ koje je Isus krstio svetim duhom i asimilirao ih unutar svete masline, tako da su s tjelesnim Izraelcima postali ‘jedno stado s jednim pastirom’ (Lk 12:32; Iv 10:16; Ri 11:13-24). Time što je Bog ispunio obećanje dano Abrahamu desilo se da danas i dalje postoji ‘Izrael Božji’ koji se sastoji od dvanaest plemena unutar kojih su ubrojeni milijuni kršćana iz svih naroda kao prozeliti. Bez obzira što danas postoje mnogo više naroda i jezika od dvanaest postojećih, Bog će ipak sve njih organizirati unutar dvanaest naroda. Do tog novog organiziranja će se potpuno ispuniti proročanstvo po kojem će njegov narod preko Isusa Krista ‘osvojiti vrata neprijatelja svojih’. Pripadnici Božjeg naroda će uskoro naslijediti zemlju i biti punopravni i priznati građani ‘nove zemlje’. Tako će se u proročanskoj paraleli ispuniti Božje obećanje: "dovest ću vas u [svoju] zemlju (…) i dat ću vam je u posjed" (2.Mo 6:8). 

Isus će biti naš kralj – Knez mirni i Otac vječni. Svi pravednici, oni koji će preživjeti veliku nevolju i oni uskrsnuli će se ujediniti na Božjoj zemlji. Radosno će se podložiti nebeskoj upravi Božjeg kraljevstva u rukama Isusa Krista. To će značiti da će prihvatiti i život na onom djelu zemlje koje će im pripasti nakon podjele zemlje na ‘dvanaest naroda’. Nakon uspostave Kraljevstva na zemlji, Božji će Izrael pokorit sve narode koji uskrsnu, a koji imaju svoj korijen u prvih dvanaest naroda. Neće biti mjesta niti mogućnosti za bilo kakvo drugo organiziranje i podjele od strane nepravednih ljudi koji će tada živjeti. Nepravednici će se naći pod vladavinom Božjeg kraljevstva. Neće više biti građani i državljani starog poretka kojem su nekad pripadali, niti će se do kraja tisuću godina moći samostalno organizirati u neovisnu zemlju ‘Goga i Magoga’ koja će tada postojati samo kao okupirana neprijateljska zemlja (Da 2:44; Ot 19:19,20; 20:8; 1.Pe 2:12). Moguće je da će svaki od pojedinih dvanaest naroda biti vezan uz jedan od ‘dvanaest plemena’ Božjeg naroda Izrael, samo što nepravednici neće moći biti punopravni članovi ‘nove zemlje’, pa neće moći s njegovim narodom ulaziti pristupati Bogu (Ot 21:27; 22:14,15).

Svi oni koji budu dostojni da uđu u Božje kraljevstvo će odražavati jednu jedinstvenu obitelj u kojoj će svi ljudi biti Božja djeca. Iako će ta obitelj biti podijeljena u dvanaest naroda to ne znači da će ta podjela stvoriti bilo koje prepreke. Riječ ‘narod’ ovdje ima svoje pravno značenje. Naime ta riječ ukazuje na dvanaest odvojenih obitelji koji su po Ocu uzajamno povezani u jedan narod. Neće biti dvanaest različitih neovisnih naroda već samo jedan narod, ‘Izrael Božji’ koji će u svojoj zemlji imati svoju nebesku upravu.


Nebeska uprava


Kako će izgledati nebeska uprava? Biblija nam daje uvid u to kako će Isus organizirati svoju nebesku vladu u koju će ući 144000 ljudi izabranih između Božjeg naroda. Njih ne biraju ljudi, već sam Bog i Krist. Oni će zajedno sudjelovati u vlasti ‘novog neba’ koje će provoditi vlast nad ‘novom zemljom’. Svi zajedno će predstavljati kraljevstvo u kojem će službe biti podijeljene, ali ipak podređene Kristu kao kralju i svećeniku. Krist će preko njih vladati nad zemljom. Zemaljsko društvo će biti savršeno organizirano u dvanaest područja na zemlji, a svako od tih područja će imati jednog nosioca vlasti. Tko će biti izabran na tih dvanaest prvih mjesta u Božjem kraljevstvu? Najvjerojatnije dvanaest apostola. Njima je Isus delegirao svoj autoritet. Tako će se ispuniti Isusove proročanske riječi:

"... prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih." (Mt 19:28)

Ove riječi u okviru ovoga gore navedenoga nalaze svoj pravi smisao. Isus je naime spomenuo samo ‘dvanaest’ prijestolja. Zašto? Riječ je o prvim prijestoljima. Svako od tih prijestolja će biti postavljeno unutar jednog od dvanaest plemena. Vjerojatno će svako od dvanaest prijestolja imati vlast nad jednim od dvanaest Izraelovih plemena i jednim od dvanaest naroda. Na njima će sjediti dvanaest apostola koji će svaki na svom području imati ulogu u kojoj će zamijeniti Isusa. Isus će ih naime postaviti na mjesta koja pripadaju njemu (Lk 22:28-30). No, zato će on biti iznad njih, a oni iznad svih drugih upraviteljskih mjesta. Kako to možemo znati? Pogledajmo što se desilo nakon Isusovog uzlaska na nebo. Znamo da je Isus izabrao dvanaest svojih učenika koji su trebali tvoriti apostolsko tijelo. No, njih je tada bilo samo jedanaest, jer je apostol Juda ispao sa tog položaja. No trebalo ih je ponovno biti dvanaest. Zato je Petar ustao usred braće i rekao mnoštvu o Judi:

"… ubrajalo ga se među nas (apostole) i dobio je udio u ovoj službi… u knjizi Psalama napisano je: ‘Neka njegovo prebivalište opusti i neka u njemu ne bude stanovnika. Zatim citira drugi Psalam gdje kaže: "Nadgledničku službu njegovu neka preuzme drugi." (Dj 1:15-20)

Petar ovdje citira Psalam 69:25 i 109:8. Kad povežemo te stavke tada vidimo da je apostol Juda trebao biti ‘poglavar’ onim ‘stanovnicima’ koji su trebali živjeti unutar ‘njegovog prebivališta’ ili njegovog plemena. On je imao posebnu ‘nadgledničku službu’ koja je bila namijenjena već unaprijed određenom broju apostola. Njih je trebalo biti dvanaest po broju sinova Jakovljevih. Naime, svaki je od sinova Jakovljevih trebao biti ‘poglavar’ jednog plemena. Međutim, zbog grijeha koji su učinili Šimun i Levije, desilo se to da oni nisu imali svoj dio zemlje. Desilo se ono što je prorekao njihov otac Jakov: "razdijelit ću ih po Jakovu, raspršiti po Izraelu" (1.Mo 49:5-7). Levijevo pleme je uzeto za službu u tabernakulu, tako da je njegovo pleme zamijenio Josipov sin Manasija. Šimuna je zamijenio Josipov drugi sin Efraim. Tako je opet uspostavljeno dvanaest plemena. Po tom uzoru, Juda je kao apostol trebao biti ‘poglavar’ jednog ‘plemena’ u Božjem kraljevstvu. Budući da je zbog svog grijeha otpao sa tog položaja trebalo se ispuniti proročanstvo po kojem bi njegovo ‘prebivalište’ trebalo opustjeti i ostati bez stanovnika. Međutim, da se to ne bi desilo, trebalo je njegovu nadgledničku službu preuzeti netko drugi koji bi postao nositelj tog  dvanaestog plemena. To je bio Matija kojeg je izabrao sam Bog (Dj 1:21-26).

Dvanaestorica apostola su umrla, ali nije bilo potrebno da nakon njihove smrti njihovu ‘nadgledničku službu’ preuzmu drugi nadglednici. Njihova je služba bila dana jednom zauvijek, te će je ponovno zauzeti u Božjem kraljevstvu nakon uskrsnuća. Njihova imena se nalaze na ‘dvanaest kamena’ temeljaca ovog Jeruzalema (Ot 21:14). Taj grad je ujedno Kristova nevjesta, "Janjetova žena" (Ot 21:9). Janjetova žena će biti jedno organizacijsko uređenje ili tijelo sastavljeno od različitih udova. Glavu će sačinjavati apostoli. Za ta su se prva mjesta apostoli bespotrebno prepirali jer će svi oni sjediti na prvim mjestima uz Krista (Mt 20:21-23). Kao što Bog provodi svoju volju preko Krista koji mu sjedi s desne strane, tako će i Isus Krist svoju volju provoditi preko onih koji budu sjedili odmah do njega. Drugi iz nebeske klase će biti postavljeni na druga mjesta vlasti. Zato Kristovu nevjestu mogu predstavljati svih 144000 izabranih. Oni ulaze u strukturu novog Jeruzalema koja će biti postavljena u svih dvanaest naroda. Logično je da apostoli upravljaju samo s dvanaest plemena tjelesnog Izraela, dok bi se iz broja od 144000 za svaki narod izdvojilo također po 12 prijestolja – ukupno 144 (12 x 12). 

Pogledajmo viziju Novog Jeruzalema onako kako ga je vidio Ivan i onda zamislimo kako će njegova uprava biti prisutna na cijeloj planeti:

"I odnio me [anđeo] u duhu na goru veliku i visoku i pokazao mi sveti grad Jeruzalem kako silazi s neba od Boga u slavi Božjoj. Blistao je poput dragog kamena, poput kamena jaspisa koji sja kao kristal. Imao je zid velik i visok, s dvanaest vrata, i na vratima je bilo dvanaest anđela i imena napisana, imena dvanaest plemena sinova Izraelovih. Na istoku su bila troja vrata, na sjeveru troja vrata, na jugu troja vrata i na zapadu troja vrata. Gradski je zid imao dvanaest kamena temeljaca i na njima dvanaest imena dvanaest apostola Janjetovih (…) Grad je bio sagrađen u obliku četverokuta. Dužina mu je bila jednaka širini. I izmjerio je grad trskom: dvanaest tisuća stadija – dužina i širina i visina bile su mu jednake. Izmjerio je i zid njegov: sto četrdeset i četiri lakta, po mjeri čovjekovoj koja je i anđelova (…) A dvanaest vrata bilo je dvanaest bisera - svaka vrata bila su načinjena od jednog bisera. I glavna ulica gradska bila je od čistoga zlata, slična prozirnom staklu." (Ot 21:10-21)

Ovaj će sveti grad kao Božje uređenje obuhvatiti svu zemlju. Budući da će imati dvanaest temeljaca i dvanaest vrata na kojima su napisana imena dvanaest Izraelovih plemena, to govori da će svako pleme na svom području imati svoje uređenje i svoja ‘vrata’ za ulazak u njega (Ot 21:12). Vjerojatno će svaki od dvanaest naroda ulaziti na jedno od tih dvanaest vrata koje će pripadati jednom od Izraelskih plemena. Vrata su samo simboličan prikaz prihvaćanja onih koji imaju pravo ulaziti i biti punopravni građani Božjeg kraljevstva unutar utvrđenih granica. Jeruzalem kao teokratska uprava na zemlji neće imati hram unutar svojih granica. Hram će biti posebna građevina na svetom mjestu, a Bog i Krist će predstavljati nebesko hramsko uređenje sa Svetinjom nad svetinjama i Svetinjom (Ot 21:22). Zemlja će biti predvorje tog nebeskog hrama unutar kojeg će se na temelju dvanaest apostola izgraditi ‘novi Jeruzalem’ kao zemaljsko teokratsko uređenje. No, kako bi hramsko dvorište bilo odvojeno od područja na kojima će se živjeti, onda će najvjerojatnije na zemlji biti izgrađeni objekti koji će predstavljati mjesta na kojima će se vršiti služba kraljeva i svećenika. Na svetim mjestima će se okupljati Božji narod koji će posredstvom svećenika dolaziti pred Krista a time i ‘pred Jehovu’  (Ot 7:14).

Budući da u viziji novog Jeruzalema ne vidimo Isusa kao kamen temeljac, onda je očito da će svako ‘pleme’ imati jedan od temelja koji su direktno postavljeni od samog Isusa Krista. Riječ je o apostolima koji će biti pojedinačno postavljeni kao temelji u svakom od dvanaest ‘plemena Izraelovih’. Bog će tako u svakom plemenu ‘sebi podignuti svećenika vjernoga, koji će sve činiti po srcu njegovu i po duši njegovoj. I sagradit će mu dom trajni i on će zauvijek služiti kao svećenik pomazaniku Božjemu’ (1.Sa 2:35). Taj svećenik kojeg će Bog podignuti je jedan od dvanaest apostola koji će u svom plemenu služiti Isusu-pomazaniku Božjemu, u dvojnom smislu imajući poput njega ulogu ‘svećenika i kralja’ dok će ostali izabranici biti nižeg ranga te će podjeljeni po plemenima i kneževinama služiti pod njihovim vodstvom ili kao svećenici ili kao knezovi. 

Svaki od dvanaest apostola kao prvih svećenika će na svom području vlasti imati izgrađen ‘dom’ kao dio velikog grada ‘novog Jeruzalema’. Taj ‘dom’ će obuhvaćati i službu povezanu sa nebeskim ‘hramom’. Iako će najsvetiji dio hrama biti nevidljiv, na zemlji će biti uspostavljene hramske službe za svećenike koji će se sastajati s Isusom. Time će se ispuniti proročanske riječi upućene tom prvom svećeniku:

"On će sagraditi hram Jehovin i njega će čast krasiti. Sjedit će i vladati na prijestolju svojemu i bit će svećenik na prijestolju svojemu i među obje službe sklad će vladati." (Za 6:13)

Kao što je Jošua bio delegiran da nosi ulogu ‘kralja i svećenika’ i da sjedi na svom prijestolju sa kojega će suditi i vladati, tako će i apostoli kao ‘kraljevi i svećenici’ zastupati Isusovu ulogu Kralja i Svećenika. Oni će moći ulaziti u ‘Svetinju’ i tako pristupati pred ‘Svetinju nad svetinjama’ u koju će ulaziti samo Isus - veliki svećenik.

U Ezehijelovoj viziji hrama ‘svećenici levitski, sinovi Sadakovi’. predočavaju apostole. Za njih Bog kaže da će oni ‘pristupati k njemu da mu služe i stajati pred njim’ u njegovom hramu (Ez 44:15). Po tome će apostoli u svakom od dvanaest Izraelovih plemena i dvanaest naroda predstavljati Krista kao kralja i velikog svećenika. Naime, i oni će poput Isusa biti ‘kraljevi i svećenici’ po čemu će se vjerojatno razlikovati od drugih članova klase 'neba' koji će biti ili svećenici ili knezovi. Dok će apostoli kao ‘kraljevi i svećenici’ sjediti na ‘dvanaest prijestolja’ i stajati pred Bogom i njegovim pomazanikom Isusom Kristom, drugi će ‘svećenici’ stajati pred narodom služeći narodu ispred nebeskog hramskog uređenja. Oni će imati jedan poseban zadatak poučavanja kao što piše: "I neka uče narod moj razlikovati što je sveto od onoga što nije sveto, neka ga pouče razlikovati ono što je nečisto od onoga što je čisto. U parnici neka budu suci, po mojim zakonima neka sude…" (Ez 44:23,24). Iako će poučavanje i suđenje biti odgovornost Isusa i njegovih apostola, te će zadatke izvršavati svi ‘pomazanici’ koji će služiti po plemenima i gradovima. Narod će se tako preko službi svećenika i kraljeva pokoravati Isusu Kristu i njegovoj pravednoj vladavini. 

 


Organizacija ‘neba i zemlje’


Pod upravom ‘novog neba’ zemlja će biti savršeno organizirana i podijeljena na način da će ‘144000’ izabranih imati svoje područje svećeničke službe i kneževske vlasti. Ono bi moglo biti podijeljeno na 12 velikih ‘regija’, a svaka bi ‘regija’ mogla biti podijeljena u 12 ‘kneževina’ Po uzoru na Izraelovih dvanaest plemena nad kojima će biti postavljeni Isusovi apostoli tako da će se uprava Izraela preslikati na svih dvanaest regija (naroda). Po tom uzoru će svaka regija ili narod imati vijeće sastavljeno od dvanaest prvih knezova. Takva organizacija kraljevstva je slikovito prikazana pomoću slike samog grada ‘novog Jeruzalema’. Naime, iznad svakog kamena temeljca na kojima su bila ispisana imena 12 apostola, vidimo vrata iznad kojih su ispisana imena 12 plemena duhovnog Izraela. Ako bi svaki narod bio organiziran u 12 kneževina onda bi ukupno postojale 144 kneževine. Svaka bi imala po 1000 pomazanih muževa. Tako bi Isusovi suvladari u suradnji sa svećenicima imati svoja područja na zemlji ili kneževine nad kojim bi vladali poput kralja Salamuna.

David i Salamun su ovdje na Zemlji sjedili na Božjem prijestolju. Oni su uz pomoć svojih knezova vladali samo nad jednim malim područjem. Tako bi Izrael kao centralna država bila uzdignuta iznad dvanaest naroda koji bi bili organizirani po uzoru na Izrael tako da bi cijelom zemljom upravljalo 144000 Isusovih zastupnika. Podložnost njima i suradnja na ostvarenju rajskih okolnosti može biti kao podložnost samom Isusu kao kralju. Po ovom uzoru nitko od Isusovih suvladara neće vladati sam nad nekim plemenom i kneževinom. Vladajuća struktura neće isticati i pridavati čast čovjeku, već Isusu koji stoluje nad tim vladalačkim tijelom.

Broj od 144000 izabranih se neće mijenjati kao ni broj 12 (dvanaest). To su točno utvrđeni brojevi zemaljske organizacije. Izvan tog utvrđenog broja izabranih, za potrebe Božjeg kraljevstva će služiti i drugi muževi iz Božjeg naroda. Oni su također kroz cijelu povijest Božjeg naroda stekli iskustva u svojoj službi kao imenovani muževi, ali će prema novom ustrojstvu izgubiti prvobitni položaj i dobiti novi. Takvi muževi u protuslici predstavljaju pleme Levijevo (4.Mo 3:6-10). Za njih se proročanski kaže:

"oni će u svetištu mojemu moći biti sluge (…) i stajat će pred narodom, da mu služe (…) Neće više pristupati k meni da mi služe kao svećenici i neće više pristupati k onome što mi je sveto, što je najsvetije [Svetinji]. Postaviti ću ih da brinu za Dom, da vrše u njemu svaku službu i da rade u njemu sve što treba." (Ez 44:11,13,14)

Njihova služba bi tako odgovarala službi u kojoj bi oni poput nadglednika obavljali službe nadgledavanja hramskog uređenja unutar svakog naroda i plemena. Za razliku od 144000 članova nebeske klase koja će tvoriti izabranu klasu, bit će i mnogo imenovanih muževa koji neće spadati u tu izabranu grupu, ali će ih Bog ipak koristiti na drugi način. Tako su npr. u Izraelu imenovani "određeni ljudi" iz naroda koji su "u svakom pojedinom gradu" podupirali službe svećenika (2.Lje 31:19). Ti imenovani ljudi neće biti knezovi niti svećenici koji će biti postavljeni po svoj zemlji. Ne, oni će biti poput starješina ili ‘poglavara’ u narodu  (4.Mo 7:2). Oni vjerojatno predstavljaju mnoštvo starješina koji će biti imenovani i postavljeni unutar kneževina i skupština Božjeg naroda po cijeloj zemlji. Kao takvi neće imati vladajuću ulogu nego će ostati u podređenoj ulozi kao ‘sluge’. Zato se starješine nikad nisu trebali isticati kao oni koji vladaju stadom jer će samo Bog i njegov Sin između svih njih izabrati najvjernije i najsposobnije muževe za vladajuće tijelo (1.Ko 4:8). Apostoli će kao ‘kraljevi i svećenici’ imenovati takve i postaviti po svoj zemlji. Kako će oni biti organizirani? Na to pitanje ne možemo sa sigurnošću odgovoriti. No, vjerojatno se možemo osloniti na Boga koji svoju teokratsku strukturu uvijek organizira na sličan način.

Ovo je teokratska struktura ‘novog neba’ koja svoje korijene ima u organizaciji nebeskog Jeruzalema, pa je stoga Božje kraljevstvo preslikano na kraljevstvo koje će biti u rukama Isusa i svih onih koji će s njim surađivati u vlasti nad zemljom.

 

Vjerojatno će po uzoru na Izrael u vrijeme vladavine Salamuna, knezovi kao vladajuće tijelo nadgledavati kršćanske zajednice ili skupštine Božjeg naroda. To neće biti ništa novo jer je i danas na sličan način kršćani organiziraju na globalnoj i lokalnoj razini. Skoro svaka kršćanska zajednica pokušava u tom smislu ustrojiti svoje članove ali sa dosta odstupanja. Knezovi će biti postavljeni po plemenima, gradovima i skupštinama. Njima će iz svih ‘plemena’ pomagati oni muževi koji nisu ušli u broj od 144000. Oni će biti ‘sluge’ koji će ‘služiti gradu’ tj. upravi Božjeg kraljevstva (Ez 48:19). Budući da će na zemlji Božjeg naroda živjeti i pripadnici neznabožačkih naroda koji će kao stranci i dalje biti nečisti, oni će svojom nepravednošću na neki način biti prijetnja duhovnoj čistoći zemlje. Knezovi će zato imati ulogu da provode zakon i drže Božji narod čistim i neokaljanim. To je vidljivo iz vizije u kojoj stoji:

"Ali ništa nesveto i nitko tko čini gadosti i govori laž neće ući u [grad], nego samo oni koji su zapisani u Janjetovu svitku života." (Ot 21:27)

Knezovi ‘novog Jeruzalema’ će pristupati svećenicima čije će službe biti vezane uz nebeski hram kao što stoji: "Knez neka uđe u predvorje vrata, s vanjske strane, i neka stane kod dovratnika na vratima. Tada neka svećenici prinesu njegovu žrtvu paljenicu i njegove žrtvu zajedništva, a on neka se pokloni na pragu vrata i neka izađe…" (Ez 46:2). Knezovi će iz svih plemena donositi žrtve pred svećenike. O kakvim žrtvama je riječ?

Znamo da je Isus jednom zauvijek dao svoj život i da više nisu potrebne nikakve žrtve za grijehe. Međutim, i dalje će biti potrebno očišćenje za nepravedne narode, pa čak i za cijeli Božji narod koji će biti u doticaju s njima. Bit će potrebno u svrhu obožavanja prinašati određene žrtve. Da li će to biti sastavni dio onoga što će na neki način predstavljati našu žrtvu u korist duhovne i fizičke obnove raja na zemlji? Na ta pitanja će biti odgovoreno kad se otvore novi svici sa svim novim zahtjevima u vezi Zakona nove zemlje. No, te žrtve će morati biti prihvatljive na način da će njihova namjera biti povezana sa Kristovom krvi koja je prolivena za grijehe svijeta. One moraju biti u skladu našeg postavljanja u službu koju vršimo dan i noć u Božjem hramu.

Nepravednici će narodi imati ulogu koju su nekad imali stranci i došljaci. Živeći na zemlji koja sada pripada Božjem narodu, morat će se podložiti zakonima te zemlje. "Jedan zakon neka vrijedi za rođenog Izraelca i za došljaka koji živi među vama" (2.Mo 12:49). Sve nepravedne osobe koje prihvate Krista će se moći pridružiti Božjem narodu, te će se u većem omjeru ispuniti proročanske riječi: "… u te će dane deset ljudi iz svih jezika narodnih uhvatiti jednog Židova za skut (…), govoreći: ‘Idemo s vama, jer smo čuli da je Bog s vama’" (Za 8:23). Bog u vezi toga proriče: "I mnogi će se narodi u taj dan pristati uz mene i bit će mi narod" (Za 2:11). Takvima će Isus također tada reći: "Dođite, vi koje je Otac moj blagoslovio, naslijedite kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od postanka svijeta" (Mt 25:34). Tek na kraju tisuću godina suda, kada prođu i posljednju kušnju, moći će biti zauvijek upisani u knjigu života, a time i postati punopravni građani Božjeg kraljevstva. Isus će ih tako prihvatiti i dati im na kraju vječni život. Tako će se još jednom i to u konačnoj završnici ponoviti ono što je Pavle rekao drugim ovcama: "više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani" (Ef 2:19).    

Ovaj djelomičan prikaz je samo mali uvid u način kako će funkcionirati Božje kraljevstvo po uzoru na slike i paralele koje je dao sam Bog u svojoj nadahnutoj Riječi. Sada možemo donekle vidjeti mnoge stvari koje će se odigravati u budućnosti nakon uskrsnuća. Kad uskrsnu pravednici iz Židovskog naroda zajedno s pravednicima iz ostalih naroda, onda će se pristupiti organiziranju Božjeg naroda u ‘dvanaest plemena’ i dvanaest naroda. Mnogi će među njima sebe i dalje ubrajati u prirodne Izraelce među koje spadaju i vjerni muževi i žene starog doba. Oni će zajedno s ljudima iz drugih naroda dobiti svoje nasljedstvo na zemlji na osnovi nove organizacijske strukture tako što će dobiti nasljedstvo u onom plemenu i narodu gdje budu živjeli ili služili. U ovom opisivanju smo napravili razliku između pravednih i nepravednih. Budući da će živjeti jedni uz druge, otvara se pitanje o tome kako će se provoditi uskrsnuće i Božji tisućugodišnji dan suda? O tome će biti riječi u nastavku.