Article Index

Sotona u grčkim spisima


U kršćanskim grčkim tekstovima se također spominje hebrejski izraz 'sotona' iako u grčkom jeziku postoji drugi izraz istog značenja. U vrijeme kada je hebrejski tekst Biblije, oko 200. pr. Kr., preveden na grčki (prijevod poznat pod nazivom Septuaginta), Grci su riječ đavao (diábolos) koja znači “neprijatelj, klevetnik, protivnik” koristili umjesto hebrejske riječi satan, čime su isticali onu negativnu stranu čovjeka i anđela, dok sama riječ 'sotona' može imati i onu pozitivnu ili neutralnu komponentu koja znači “protivnik, tužitelj” pred pravnim tijelima.

U grčkom pismu se za pojam 'protivnik' koristila izvorna riječ 'antidikos' (ἀντίδικος) od riječi 'antí' (protiv) i 'díkē' (pravda, sudac). Ta riječ ima opće značenje ali se najčešće odnosila na nekoga tko je po zakonu optuživač i protivnik u sudskoj parnici isto kao i riječ 'satan' u hebrejskom jeziku. Međutim, kad se u grčkim spisima Novog zavjeta na nekim mjestima koristi izvorna hebrejska riječ 'satan-as' (Σατανᾶς, 'sotona') umjesto grčke riječi 'antídikos' ('protivnik'), iako imaju isto značenje, onda se ona uglavnom odnosila na nešto što je povezano s pravnim stvarima u kojima se išlo protiv nekoga iz pravih ili krivih pobuda. Protivnik u tom smislu može i ne mora ukazivati na nečijeg neprijatelja. On samo pokreće pravno pitanje nečije moralnosti. U grčkom tekstu Biblije (NZ) razlikujemo:

  • diábolos (đavo) - negativna osobina vezana uz neprijatelja, protivnika, klevetnika i lažnog optužitelja
  • satanas (protivnik) - pozitivna i negativna komponenta, ovisno o namjeri
  • 'antidikos' - protivnik u pravnim i društvenim odnosima

Prvi prevodioci kršćanskih spisa na grčki jezik su sami odlučivali na kojem mjestu će ostaviti hebrejsku riječ 'satan', (transliteracija), bez da je prevedu. Iako ta riječ uglavnom ima negativnu konotaciju, mi moramo poznavati kontekst i pozadinu nekih događaja kako bi znali što se stvarno krije iza izraza 'sotona ili 'đavo'. Tako je Isus rekao svojim apostolima:

“Nisam li ja izabrao vas dvanaestoricu? Ipak, jedan je od vas đavo (diábolos).” (Iv 6:70)

Ovdje se riječ đavo (diábolós) ne odnosi na anđeosko biće nego na čovjeka tj. na Judu kojeg je Isus smatrao lažnim apostolom. Međutim, Isus nije koristio grčku riječ 'diábolos', nego ju je u tekst ubacio prevodilac. U Septuaginti su tu riječ koristili na mjestu hebrejske riječi 'jarac', a odnosila se na idole ili 'demone jarčjeg oblika' kojima su ljudi prenosili žrtve (3.Mo 17:7; Ps 106:37). Budući da je Isus koristio usporedbu o "ovcama i jarcima", onda je najvjerojatnije rekao da je jedan od apostola 'jarac'. To je duhovno obilježje onih koji služe Bogu iz krivih poticaja (Mt 25:33,41-46).

Prevodilac je u tom tekstu koristio grčku riječ diábolos (đavo) jer se ona koristi za nekoga tko lažno optužuje druge. Juda je svojom izdajom neizravno optužio Isusa za bogohulnika kako bi ga se kao takvog dovelo pred suca. On nije morao reći da je Isus bogohulnik nj varalica, niti je morao u to vjerovati, ali sam čin izdaje, kako bi ga dao u neprijateljske ruke, govori da je optužio Isusa za grijeh kojeg treba razmotriti sudbeno viječe. Iako je Juda bio svjestan da je optužba lažna, ona je trebala poslužiti svojoj svrsi. No, da li je imao opravdanje za svoj postupak i što ga je navelo da bude 'jarac' ili 'đavo'?

Npr. kad čitamo da je 'sotona ušao u Judu' kako bi ga potakao da izda Isusa, onda nam pada u oči da se Juda pokajao jer je vidio da je pogriješio (Lk 22:3; Mt 27:4). Iz onoga što znamo o Judi dobivamo dojam da je on mogao biti laka meta bilo kojeg sotone, i onog u službi Belzebuba i onog u Božjoj službi, jer se pretvarao da je čist iako je činio stvari zbog kojih se trebao pokajati pred Isusom. Bio je poput Saula koji se pred ljudima pretvarao pravednim. Tada je Bog poslao svog anđela da uznemirava Saula, pri čemu je izašlo na vidjelo da želi ubiti Davida. Tako je i u slučaju Jude bilo sasvim mogućim da Božji anđeo iskoristi tu njegovu prikrivenu sumnju u Isusovu mesijansku ulogu i navede ga da tu sumnju javno očituje. O tome čitamo:

“Nakon što je Juda uzeo kruh, Sotona je ušao u njega. Tada mu je Isus rekao: “Što činiš, učini brže!” Ali nitko od onih koji su bili za stolom nije znao zašto mu je to rekao.” (Ivan 13:27,28)

Uzmimo u obzir da grčko pismo u to vrijeme nije imalo veliko početno slovo pa ne bi trebali odmah prihvatiti da je u pitanju pali anđeo dok to ne ispitamo. U grčkom tekstu određeni član ispred imenice može ukazivati na osobu sa točno određenom funkcijom koju su imali Božji anđeli. Kad piše da je "sotona (ha-satan) ušao u Judu" onda nije riječ o nekome tko se tako zove jer određeni član (ha) ne ide uz ime nego uz imenicu. Za pisce i prevodioce evanđelja na grčki jezik je 'satan' imao pravnu funkciju i zato su je koristili umjesto srodne grčke riječi 'antidikos' koja je imala šire značenje. Zato bi trebali ispitati i vidjeti tko bi iz nebeskog svijeta mogao nositi funkciju 'sotone'.

Kao drugo, u izvještajima Luke i Ivana se vidi da je jedan napisao kako je sotona ušao u Judu prije zajedničke večere, a drugi za vrijeme večere i to kad je uzeo zalogaj kruha kojeg mu je Isus dao (Lk 22:3; Iv 13:27). Razumno je zaključiti da duhovno nečisti anđeo nije mogao biti prisutan ni tijelom ni duhom na toj večeri koja je bila ispunjena svetim duhom, tako da je samo Božji anđeo mogao biti s Judom kao što je bio sa Saulom da ga uznemirava i pokreće da postupa u skladu sa svojim lošim mislima. Ako  je misao tog sotone bila identična onome što je Juda planirao onda ga je ona poticala da je izvrši. Razlika je u tome što je anđeo kao Božji sluga imao samo zadatak, dok je Juda radio po svom srcu. Zato se anđela ne može optužiti da je izdao Isusa.

Zanimljivo je da je Isus ranije prekorio Petra jer ga je odvraćao od smrti, dok Judu potiče da mu pripremi put k smrti. Ukoliko je Isus smatrao da Juda ima nešto protiv njega, zašto nije postupio po preporuci koju je dao drugima, a koja glasi:

"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar! Nagodi se brzo s protivnikom (heb. satan) dok si još s njim na putu, da te protivnik (heb. satan) ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu." (Mt 5:23-25)

U hebrejskom jeziku bi ovdje pisalo da se čovjek koji je skrivio svom bratu treba nagoditi sa svojim bratom protivnikom (sotonom) kako ga njegov brat [satan] ne bi predao sucu. Naravno, Isus je bio čist i znao je da nije ništa skrivio Judi, pa se nije trebao s njim izmiriti i dokazivati svoju pravicu. On je znao i Judinu stranu priče. U toj priči je Juda došao na ideju da Isusa izruči sucu jer bi tada vrhovni sudac židovskog sanhedrina bio doveden u situaciju da Isusa javno optuži ili prizna za Mesiju. Sve je ovisilo o Isusu koji je trebao na bilo koji način dokazati da je on Mesija. Da bi ga izručio sucu, Juda je morao postupiti kao izdajnik.

Kad malo bolje zavirimo u tekst onda vidimo da su Isus i Juda znali o čemu je riječ, dok drugi nisu razumjeli što je Isus rekao Judi. To bi bio razlog da pomislimo kako je Judu potakao Božji anđeo u ulozi Isusovog protivnika. Taj anđeo nije bio Isusov neprijatelj nego izvršavatelj Božje volje jer je Bog vodio neke stvari prema svom vrhuncu. Vidjeli smo da je Bog dozvolio da i Job bude iskušan do krajnjih granica. Jobov protivnik (sotona, Božji sluga) je u tu svrhu potakao neke ljude da sudjeluju u tim iskušavajućim nevoljama. Tu su bili i njegovi prijatelji koji su ga lažno optuživali jer su iz svog ugla zaključili da je Job očito imao tajni grijeh zbog kojeg ga je Bog napustio. Job je čak prekorio svoju ženu jer je u dobroj namjeri govorila nerazumno (Job 2:9,10). Po svemu sudeći, Isus je zbog svoje značajne uloge Mesije (kralja) trebao imati svog protivnika u Božjoj službi koji bi ga nadgledavao i kušao i toga je Isus bio svjestan kao i Job koji je rekao da Bog stoji iza svega. Zato je moguće da je taj njegov 'satan' (Božji anđeo) poticao apostola Judu da postupi nerazumno i da ga izda. Juda je očito bio pogodna osoba da to učini jer je imao neke svoje sumnje.

Tokom zajedničke večere Isus svima kaže da će ga jedan od njih izdati tako da se Juda osjećao prozvanim. To je bio prvi signal Judi da Isus zna za njega i njegov dogovor sa svećenicima. Kad mu na kraju Isus kaže da učini ono što namjerava, to je bio drugi signal da Isus zna za njegovu namjeru. No, on se ne pokušava opravdati ili negirati svoju umiješanost u izdaju. Umjesto toga on izlazi bez riječi znajući da Isus od njega traži da upravo to učini. Zato nije odustao jer je u Isusovim riječima vidio da to mora učiniti. U suprotnom bi odustao, jer ne bi mogao računati da će Isus, koji zna njegovu namjeru, prenoćiti na točno određenom mjestu koje je njemu bilo poznato. U tom bi slučaju mogao odmah pomisliti da će Isus s apostolima otići na drugu nepoznatu i tajnu lokaciju. Međutim, Juda je ipak računao na Isusovu spremnost da se to dogodi tako da bi mogli ovo smatrati njihovim tajnim dogovorom. U biti to nije klasični dogovor zbog kojeg su se oni prije toga tajno sastali, nego je nastao stjecanjem okolnosti u kojem su se njih dvojica usput i na brzinu složili oko onoga što je Juda planirao. Takav usputni dogovor je imao jednu manu jer se na kraju uspostavilo da su njih dvojica imali u mislima sasvim suprotni ishod na koji Juda nije računao. To je ono što ga je razočaralo do te mjere da si je oduzeo život jer je tada rekao:

 "Sagriješio sam. Izdao sam krv nedužnu!" (Mt 27:4)

On nije rekao da je izdao Krista, jer mu to nije bila namjera, nego da je u jednom širem smislu izdao nedužnu krv, a to je velika razlika. Krist je samo jedan, a nedužna krv je mogla biti bilo kojeg prevednika. Čuo je gdje Isus na posljednjoj večeri kaže da je teško onom tko izda Krista, što se odnosi na gaženje svoje vjere u Krista.  On tu vjeru nije stekao niti ju je imao, pa je samim tim nije ni mogao pogaziti. Tek kad je Isus dospio u ruke svojih neprijatelja koji su ga pogubili, on je shvatio da je izdao nedužnu krv i da je zbog toga gori od njegovih neprijatelja. U biti, on je izdao Isusa kao pravednog čovjeka, a ne Krista jer nije ni bio uvjeren da je on taj Krist (Mesija).

Postoji velika vjerojatnost da je on sumnjao da je Isus pravi Mesija, dok je s druge strane bio potpuno siguran da je on Božji poslanik i prorok. Sumnja sama po sebi nije loša jer nekome je trebalo više dokaza da povjeruje u Mesiju, pogotovo jer su u to vrijeme postojala različita shvaćanja o tome kako ga prepoznati. Tako su neki Židovi očekivali da vide od Boga znak gdje se Božjeg pomazanika postavlja na prijestolje, kao i Davida pa da ga tek tada prihvate, jer čuda nisu bila dovoljna buduću da su i proroci mogli činiti čuda. Tri godine je Isus propovijedao i činio čuda, ali nije dao nikakve naznake da će poduzeti bilo što da sjedne na prijestolje i bude onaj kralj kojeg su Židovi očekivali. Kao što je u prošlosti bilo proročkih sinova koji su slijedili proroke, tako su apostoli slijedili Isusa kao proroka. Međutim, dok su većina apostola povjerovali da slijede Krista, Juda ga je još uvijek slijedio samo kao proroka jer mu je trebao neki drugi jači dokaz.

Neki smatraju da je Juda samo namjeravao izazvati situaciju koja bi dovela do Božje intervencije prilikom hapšenja. Zanimalo ga je što bi bilo kad bi bilo. Računao je da Isus, ukoliko je pravi Mesija, može pozvati legije anđela i da se može nekim čudom izbaviti iz smrtne situacije što bi bio znak njemu i nevjernicima da je Isus taj kojeg trebaju prihvatiti za Mesiju. Osim toga, intervencija nebeskih anđela bi porazila rimsku vojsku i omogućila Isusu da preuzme vlast koju bi prihvatili svi Židovi, pa čak i svi svećenici i poglavari. To je ono na što je mogao računati i tome se nadati, pogotovo kad je vidio da ga Isus potiče na izdaju. S druge strane Isus, očekuje sasvim nešto drugo jer je računao da će taj razvoj događaja dovesti do njegove završne kušnje i mučeničke smrti koju nitko od apostola nije priželjkivao. U biti, čak je i Isus imao u mislima želju da izbjegne mučeničku smrt ukoliko je to bila Božja opcija koja mu nije otkrivena zbog same svrhe kušnje.

U ovoj verziji vidimo dva suprotna duha jer Juda postavlja stvari sasvim drugačije od Isusa. Kao i u slučaju Petra kojeg je Isus prekorio nazvavši ga protivnikom ili sotonom, tako i u slučaju Jude kojeg je Isus smatrao svojim satanom, vidimo da "njegove misli nisu bile Božje misli". On nije očekivao Isusovu smrt kao ni Petar, i obojica su očekivali da Isus odmah uspostavi svoju vlast. Izdaja je samo trebala pokrenuti događaje, tako da se to ne treba gledati kao klasičnu izdaju Krista zbog koje bi zaslužio osudu. Krista možeš izdati samo ako u njega vjeruješ i onda ga se odrekneš. Kad je vidio da je ubijen onaj kojega su drugi prihvatili za Mesiju, on je bio razočaran misleći da Isus zaista nije bio pravi Mesija, ali je nosio krivicu za nedužnu proročku krv s čim se nije mogao pomiriti.

Uzmimo u obzir da je to bila situacija u kojoj je Bog vodio stvari prema svom vrhuncu. Božji anđeo je imao indicija protiv Jude koji je bio sklon da potajno uzima novac i mogao je njegovu sumnju iskoristiti da izda Isusa. Možda je taj novac samoinicijativno odvajao za neki svoj tajni plan. Možda je mislio potplatiti nekoga da poduzme neku akciju, ali je na kraju bio primoran da to sam učini. U tom pravcu su bile usmjerene njegove misli koje je anđeo (satan) dodatno ojačao u njemu. Time je taj Božji anđeo preko njega uradio nešto što je ne drugoj strani mogao učiniti i sotona iz suparničkog tima. Taj suparnički tim sastavljen od demona je poduzimao poteze kako bi poticao svećenike protiv Krista da ga uhvate i osude kao bogohulnika i varalicu. No, Bog nije mogao prepustiti stvari suprotnoj strani jer on samo svoje anđele može koristiti u svojim zadacima i na njih potpuno računati jer je to trebala biti najveća kušnja kao i u slučaju Joba koja bi dokazala svima na nebu da Isus s pravom može preuzeti najveći autoritet na zemlji.

U cijeloj ovoj prići oko Jude, postoji još jedna opcija koja je sasvim izgledna. Kad su se apostoli pitali kako je Juda mogao to učiniti Isusu, onda se to nije moglo drugačije objasniti nego s figurativnom frazom da je 'sotona ušao u njega'. To nije trebalo značiti da je bio opsjednut demonskim sotonom, nego svojom vlastitom sumnjom i željom da učini nešto što je samo po sebi suprotno onome što se od njega očekivalo. Pogledajmo jedan primjer:

"Tada reče Petar: "Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome i zadržao za sebe jedan dio od novaca, što si dobio za njivu? Zar ne bi ostala tvoja, da nije prodana? I kad je prodade, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što metnuti u srce svoje? Ljudima nisi slagao, nego Bogu." (Dj 5:3,4)

Primjećujemo da Petar koristi dva načina da opiše jednu te istu stvar. On ukorava Ananiju što je on sam stavio laž u svoje srce, ali to figurativno povezuje sa 'sotonom' kojemu je on dozvolio da utječe na njegovo srce. Taj 'sotona' je bio sam Ananija, kao što je Juda bio đavo. Točnije rečeno, čovjek je protivnik (sotona) sam sebi kao što piše:

"Bdijte i molite se, da ne padnete u napast; jer je duh voljan (srčan), ali je tijelo slabo." (Matej 26:41)

"u svom tijelu vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i ja postajem zarobljenik tog zakona grijeha, koji je u mom tijelu." (Rim 7:23)

Bog nikoga ne navodi na grijeh kako bi ga iskušao. On nema zle namjere nego u nekim situacijama koje su same po sebi zle dozvoljava da čovjek postupi po onome što mu je u srcu, jer ljude kuša njihovo vlastito srce. Ako je netko u toj kušnj bio naveden da učini grijeh, onda ga na taj grijeh nije naveo Bog nego njegovo srce. Isus je zato rekao da vodimo borbu duha protiv tijela, odnosno protiv sebe. U toj borbi protiv svoga tijela je Ananija popustio i dozvolio da grešne misli ispune njegovo srce. Želio se lažno prikazati u boljem svjetlu pred drugima. U tom smislu bi bila na mjestu fraza da ga je sotona naveo da sagriješi protiv zakona svog uma (svog duha), a samim tim i protiv svetog duha, jer je u toj kušnji svog srca stao na suprotnu ili protivnu stranu kojom upravlja lažni anđeo svjetla.

Napomena: U ovom slučaju ne možemo zanemariti i drugu stranu priče u koju je mogao biti upleten stvarni anđeo tek nakon što je Ananija zadržao jedan dio novca. Ananija je bio taj koji se htio prikazati pravednijim nego što je bio, a sotona ili protivnik takvih ljudi je to mogao vidjeti i optužiti ga pred Bogom. Mogao je doći pred svog Poglavara i reći da Ananija nije moralno čist, te dobiti zadatak da na neki način to otkrije Petru. Zato taj sotona ne mora biti zli anđeo, nego onaj koji razotkriva krive poticaje i kažnjava uz Božje dopuštenje. S obzirom da je Ananija kažnjen onda je tu smrt izazvao anđeo koji je bio u funkciji protivnika (sotone, tužitelja).

Ananija nije bio opsjednut duhom nekog anđela. Jednostavno je podlegao zakonu grijeha. Taj nepisani zakon srca je usmjeravao ljude da misle i postupaju u skladu sa svojim slabostima kako bi postigli svoje sebično želje i ciljeve. Time dolaze pod vlast Zloga iako ih on čak i ne mora pridobiti vlastitim kušnjama. Kušnje su svuda oko čovjeka kojeg okružuje svijet sa svojim mjerilima. Putem tjelesnih osjetila se stvaraju želje koje pune ljudsko srce. Sotona samo ubire plod onoga što je posijano u ljudska srca.

Tako se u knjizi Postanka spominje Kain koji je zbog ljutnje popustio naginjanju svog srca. Iako tu ne vidimo da je pali anđeo utjecao na njega, Ivan ipak kaže da je "Kain bio od Zloga" (1.Iv 3:12). Kain je imao pomoć Božjeg anđela u ulozi protivnika (satane) koji ga nije navodio na grijeh nego mu se protivio kako bi ga odvraćao od grijeha. Postoji vjerojatnost da je Kain već pokazivao krive poticaje u svojoj odanosti prema Bogu. Da bi se to javno pokazalo, anđeo u ulozi protivnika je najprije uz Božje dopuštenje demonstrirao silu kojom je bilo vidljivo kako je Bog prihvatio Abelovu žrtvu, ali ne i Kainovu. To je bila situacija koja je trebala izbaciti na vidjelo njegov pogrešan stav. Umjesto da vidi problem u sebi on je razvio gnjev prema svom bratu. Da ne bi učinio grijeh, taj isti anđeo (satan) ga opominje. Unatoč tome, Kain je popustio svom gnjevu, pa bi mogli figurativno reći da je onaj drugi neprijateljski sotona napunio njegovo srce gnjevom. Njegov stav ga je nesvjesno učinilo prvim potomkom Zmije. Tako je taj pali anđeo stjecao ljude nad kojim je provodio svoju vlast bez da ih je osobno navodio na grijeh.

U biti niti jedan sotona (anđeo ili čovjek) ne može utjecati na naše srce ukoliko mu to mi ne dozvolimo. Može nas samo kroz razne situacije iskušavati da pokažemo što nam je u srcu. Na isti način je i Juda mogao biti kušan onim što je stavio u svoje srce pa mu se ta misao javljala u trenucima kad je donosio odluke, što se moglo opisati frazom da je 'sotona ušao u njega'. Sotona je naše drugo 'ja' koje se protivi moralnom zakonu našeg srca (našem 'ja').