Article Index

‘JERUZALEM’ - NEBESKI GRAD


Pitanja: U kom je smislu zemaljski Jeruzalem bio nebeski grad? Što predstavljaju izrazi 'nebeski Jeruzalem', 'gornji Jeruzalem' i 'novi Jeruzalem'? Tko je nebeska 'žena'? to nam krije Nebo? Tko su nebeski Sinovi i koliko ih ima? Kakvu ulogu imaju 24 starješine te kerubi i serafi?* Da li oni upravljaju samo našom planetom ili postoje i druge civilizacije u svemiru koje su pod njihovom upravom?* Da li Bog sve vidi, sve čuje i sve stvara ili je to ovlaštenje dao izabranim anđelima? Da li Bog sluša sve molitve i kako one dolaze pred njega? Kako je sotona mogao biti u Božjoj službi? Zašto ga je Bog osudio ako se nije pobunio protiv njega? Zašto je Bog kaznio Adama ako nije svjesno pogriješio? Kad započinju i koliko traju vremena neznabožačkih naroda koji će gaziti Jeruzalem? 

* Revidirano 4/2020 - zbog novih saznanja o nebeskom ustrojstvu je izvršena nadopuna i izmjena nekih dijelova teksta o anđelima tako da se u ovom svesku nalaze još neke otkrivene tajne neba koje po prvi puta izlaze na svjetlo dana.



“Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog“
 

                                       (Hebrejima 11:10)

 

Grad je u stara vremena bio kraljevstvo nekog naroda. Tako je i Jeruzalem bio glavni grad ili kraljevstvo Izraelskog naroda. Bog je u svom naumu dao da se na zemlji izabere gora Sion koja je trebala predstavljati njegovu suverenost nad čovjekom. Ona je bila izabrana još u vrijeme Abrahama. Na toj gori je bio izgrađen grad Šalem u kojem je vladao "Melkizedek, kralj Šalema, (…) i svećenik Boga Svevišnjega" (1.Mo 14:18,19). On je predstavljao grad dok su njegovi svećenici bili uprava tog grada. Kasnije je taj grad nazvan Jeruzalem po kojemu dobila im Božja zemaljska uprava. Njegovo ime znači 'posjed dvostrukog mira'. Jeruzalem je jedno vrijeme imao nebesku slavu jer su kraljevi i svećenici koji su u njemu zastupali nebesko kraljevstvo predstavljali Božji autoritet ‘neba’. To je bio grad u kojem je bio smješten Božji hram i Božje prijestolje. Samim tim je iza izgradnje ovog grada stajao sam Bog koji je tu smjestio svoju upravu.

Bez obzira što je Jeruzalem bio zemaljski grad izgrađen ljudskim rukama, on je u simboličnom smislu bio grad koji pripada nebu ili samom Bogu kao njegovom tvorcu i kralju. Nebesku slavu su mu trebali davati hram i svećenici s Levitima koji su služili u njemu te kraljev dom sa svojim pomazanim kraljem (kristom, prvim sinom Božjim) i njegovim slugama. Svi oni su bili Božji službenici koje možemo smatrati zemaljskim anđelima ili glasnicima jer su zastupali Božju svetost i njegovo pravo vladanja nad zemljom po kojoj su riječima i postupcima prenosili Božju riječ po cijeloj zemlji Izraelskoj. Njima su se ponekad pridruživali i proroci koje je Bog podizao kako bi opominjao kraljeve i svećenike. Da je riječ o zemaljskim 'anđelima' (heb. ‘mal’ákh’) je jasno iz same Biblije koja 'proroke' i 'svećenike' naziva 'anđelima Jahvinim' jer su njihove usne svojim duhovnim autoritetom trebale prenositi pouke i upute.

“Tada (prorok) Hagaj, [anđeo] Jahvin, po Jahvinu nalogu ovako reče narodu...“ (Hag 1:13)

“Usne svećenikove trebaju da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon, jer on je [anđeoJahve nad vojskama.“ (Mal 2:7)

U ovim riječima vidimo da su proroci i svećenici bili zemaljski anđeli koji su ubrojeni u Božju vojsku anđela, ali ne onih nebeskih (vanzemaljskih) vojski nego zemaljskih. S obzirom da su oni bili u Božjoj službi kao Božji službenici, ali ne i jedini koje je Bog upotrebljavao u svojim zadacima na zemlji, onda među anđele možemo ubrojiti i sve sinove Levijeve koji su bili u službi svećenika, a samim tim i u Božjoj službi obavljajući poslove oko hrama (4.Mo 4:2,3). Ne možemo izostaviti kraljeve koji su sjedili na Božjem prijestolju kao njegovi prvi Sinovi, jer su kao vođe morali sebi prepisati Zakon i svojim zastupničkim autoritetom govoriti umjesto Boga dajući drugima zapovijedi koji su imali božansko porijeklo (5.Mo 17:18,19). Tako je npr. kralj David kao najviši knez predvodio svoje anđele u obilježavanju svih praznika u kojima se davala slava i čast jedinom i pravom Bogu, što odgovara položaju prvog anđela - arhanđela. Po toj logici su njegovi anđeli bili i svi sinovi Izraelovi koje je predvodio u svojim ratnim zadacima, jer su i oni s vremena na vrijeme bili u Božjoj službi.

Kad imamo ovu sliku onda bi stvarno mogli govoriti o zemaljskoj vojsci anđela, ali u jednoj nesavršenoj varijanti zbog smrtnog stanja u kojem se nalazi čovjek. Zbog toga se ponekad u Bibliji koristi izraz 'nebeski anđeli' kako bi se znalo da nije riječ o ljudima, dok je u drugim tekstovima kontekst bio dovoljno jasan da se moglo spomenuti samo izraz 'anđeli' bez da bi se pomislilo na zemaljske anđele. Zemaljski anđeli su bili samo slika vanzemaljskih anđela, kao što su i sama uprava Jeruzalema i njegov hram bili slika nebeske uprave i hrama. Za vrijeme Kristove vladavine to će se promijeniti pa ćemo na Zemlji imati vlastite besmrtne anđele koji će pokrivati svaki dio planete i ulaziti u sastav Božje univerzalne vojske. Zato moramo uvijek imati u mislima da postoje zemaljski i nebeski (vanzemaljski) anđeli sa različitim ulogama i dužnostima. Svi su u sastavu svojih vojski koje predvode najviši knezovi, a svi zajedno su 'anđeli Jahve nad vojskama'.

Jahve (Jehova) Bog je 'Riječ' ili izvor informacija koje su sastavni dio zakona materije i energije pa se njegova 'Riječ' nalazi svugdje zapisana (Iv 1:1). Po njoj su neka bića postavljena za njegove suvladare, dok su druga bića postavljena u njihovu službu. Svi Božji službenici neba i zemlje su po prirodi zadatka anđeli ili glasnici Božje svetosti i suverenosti. 

Anđeo je onaj koji

  • prenosi Božju Riječ
  • izvršuje naredbe po toj Riječi
  • tvori Božju Riječ

Preko njih se Božji glas prenosi, čuje i vidi. Zato se zovu anđeli ili glasnici čak i kad ne moraju prenositi drugima ono što je Bog rekao. Njihova osnovna funkcija je da služe Bogu i da izvršavaju zadatke i zapovijedi koje se od njih traže na svim razinama vlasti neba i zemlje.

Nebeski anđeli su zemaljskom Jeruzalemu davali još slavniji izgled od onog kojeg se moglo vidjeti doslovnim očima zahvaljujući kerubima koji su bili postavljeni za stražare na njegovim vratima (vidi 1.Kr 8:1-13; Da 4:13). Budući da je sve to odražavalo slikoviti prikaz nebeskih stvarnosti onda možemo reći da je Jeruzalem u svoje vrijeme bio obučen u nebesku slavu i to će se ponoviti.

Jeruzalem je jedno određeno vrijeme zastupao ‘kraljevstvo Jehove’ nad njegovim narodom. Jehova Bog je bio njihov nebeski kralj (2.Lje 13:8; Jr 3:17). On je u gradu smjestio svoju upravu u kojoj su služili pomazani i posvećeni muževi. U njemu je bilo Božje prijestolje na kojem su sjedili kraljevi u Davidovoj lozi. Po svim drugim Izraelskim gradovima su bili postavljeni knezovi i levitski svećenici koji su provodili duhovnu i društvenu vlast nad dodijeljenim područjem. Oni su predstavljali Božje teokratsko uređenje Jeruzalema koje je imalo vlast nad narodom, a bilo je podređeno Bogu i Božjem nebeskom i zemaljskom zastupniku, kao žena svom mužu. Ta simbolična ‘žena’ je trebala odgajati Izraelsku naciju u duhu Zakona. Međutim, upravo je ona često omalovažavala Boga i njegove zakone, čineći nevjeru i odvodeći narod u drugom pravcu. Zbog svog otpadništva oni su pali s neba na zemlju baš kao što je rekao Jeremija:

“O, kako Jehova u gnjevu svojemu oblacima zastire kćer Sionsku! S neba na zemlju bacio je ljepotu Izraelovu. U dan gnjeva svojega nije se sjećao podnožja nogu svojih.“ (Tu 2:1)

Jeruzalem je ovdje prikazan kao nebeski grad jer se u njemu nalazila vlast preko koje je Bog s neba vladao nad svojim narodom. Grad je 587. g. pr.n.e. ostao bez kralja u Davidovoj lozi tako da su od tada drugi neznabožački vladari imali vlast nad njim. Nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva Izraelci su izgradili novi hram koji je ponovno bio mjesto čija je unutrašnjost odgovarala nebeskim stvarnostima po kojima se očitovala Božja prisutnost. Stoga je slava obnovljenog Jeruzalema dosizala sve do neba i u vrijeme Isusove zemaljske službe. Zbog ponovnog otpadništva Isus je uputio oštru kritiku kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju! (…) A vi niste htjeli.“ (Mt 23:37)

Isus nije uputio kritiku običnom narodu niti je mislio da doslovni grad nosi krivicu, već je osudio one koji su u njemu zastupali Božju teokratsku upravu na zemlji. Zato se još u vrijeme njegovog rođenja ‘kralj Herod uznemirio i sav Jeruzalem s njim’. Kad se ovdje spominje ‘sav Jeruzalem’ onda se ne misli na sve stanovnike toga grada nego na "sve glavare svećeničke" koje je Herod ispitivao "gdje se trebao roditi Krist" (Mt 2:3,4).

Biblija tako spominje Jeruzalem u više simboličnih verzija kao što su: ‘gornji Jeruzalem’; ‘nebeski Jeruzalem’; ‘novi Jeruzalem’. Da bi mogli razumjeti ove biblijske izraze moramo se upoznati sa njihovim sličnosti koje možemo naći u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem je bio povezan sa Bogom preko ‘gornjeg Jeruzalema’ kao Božje nebeske uprave koju sačinjavaju visoko povlašteni anđeli. Zato nebeski i zemaljski Jeruzalem moramo promatrati na dva načina:

  • kao grad (područje ili mjesto)
  • kao teokratsku upravu koja se nalazi u gradu (Božji službenici)

Kad piše da “Jehova živi u Jeruzalemu“ onda se misli na točno određeno mjesto ili ‘grad’ u kojem je u dalekoj prošlosti bilo postavljeno njegovo prijestolje i hram kako na nebu tako i na zemlji (Ps 135:21). No, kad čitamo da je Jeruzalem ‘žena’ ili ‘majka’ onda se misli na one osobe koji su kao upravno tijelo služili u gradu i hramu. Bog je preko svojih zastupnika živio sa tom simboličnom ‘ženom’ koja je nazvana po gradu Jeruzalemu u kojem je bila smještena. Ona je preko Saveza postala ‘majka’ Izraelske nacije ili ‘žena’ koja je rodila Bogu zemaljske ‘sinove i kćeri’ (Ez 23:4,36,37; Iz 51:17,18).

‘Ženu’ su sačinjavali svećenici koji su svoju službu obavljali preko hramskog uređenja. Oni su zauzimali položaj duhovnog autoriteta kojeg im je Bog dao. Zato se Jeruzalem spominje u doslovnom i prenesenom smislu. To je slično izrazu ‘Izrael’. On se koristi u doslovnom smislu kojim se ukazuje na područje ili ‘državu’ koja ima svoje granice. U prenesenom smislu se koristi na ljude koji žive unutar tih granica kao ‘narod’. Dok je njihov doslovni grad mogao biti srušen, uprava Jeruzalema koju su sačinjavali ljudi vođeni Božjim duhom su mogli i dalje voditi Božji narod, pa čak i u zarobljeništvu, pa se moglo reći da je cijeli Izrael i Jeruzalem tada bio ‘preseljen’ na drugo mjesto (vidi 2.Kr 17:23). Budući da je Bog omogućio da se uprava tog grada vrati 537.g. pr.n.e, onda se moglo reći da je Jeruzalem tada ‘sišao s neba’ od Boga, a to će se ponovno desiti prilikom uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji.

Uprava Jeruzalema je u biti onaj duhovni Jeruzalem kojeg su sačinjavali istaknuti muževi. Isus je rekao da je u prošlosti taj ‘Jeruzalem’ ubijao proroke (Mt 23:37). To znači da su njegove religiozne vođe u ulozi ‘neba’ predstavljali duhovni Jeruzalem do Isusove smrti. Zemaljski je Jeruzalem kao doslovni grad od kamena u sebi imao muževe koji su sačinjavali nebesku upravu uređenu po slici Božje univerzalne uprave. Na taj način možemo promatrati i vidjeti kako izgleda gornji ili nebeski Jeruzalem.


Nebeski Jeruzalem


Prorok Amos je napisao da je Bog “sagradio u nebu svoje odaje“ (Am 9:6). Božje odaje su sastavni dio veličanstvenog nebeskog grada kojeg se također naziva ‘Jeruzalem’ (posjed dvostrukog mira), ne zato što se on tako zove, nego zbog našeg lakšeg poimanja njegove nebeske uprave. Budući da se nalazi gore na nebesima Pavle ga naziva i gornji ‘Jeruzalem’. Ta dva različita izraza (‘gornji’ i ‘nebeski’) ne znači da se radi o dva različita grada. Naime, da bi ga opisao kao nešto različito od tadašnjeg ‘Jeruzalema’ koji je bio izgrađen dolje na zemlji, kršćanima je skrenuo pažnju na ‘grad’ koji je visoko ‘gore’ u nevidljivim nebesima, zbog čega ga naziva ‘gornji Jeruzalem’ (Ga 4:25,26). Samim tim i izraz ‘nebeski’ ima isto značenje jer se tim izrazom daje važnost Božjem nebeskom uređenju koje ima univerzalnu vlast nad Božjim narodom koju je Bog provodio preko zemaljske uprave Jeruzalema. Iako je Bog do daljnjega odbacio tu zemaljsku upravu, kršćani su i dalje imali prednost ‘pristupati’ već postojećoj Božjoj nebeskoj upravi i to preko skupštine koja je zamijenila dotadašnju zemaljsku upravu (He 12:22-24). ‘Nebeski Jeruzalem’ je stoga Božje univerzalno Kraljevstvo a ne (kako tvrdi Watchtower) Kraljevstvo Isusa Krista. ('Otkrivenje', str. 199, WT)

Prije nego su Izraelci uspostavili kraljevstvo u gradu Jeruzalemu, imali su priliku pristupiti gori Sinaj na koji su se u gustom oblaku spustili anđeli kao predstavnici nebeskog (gornjeg) Jeruzalema. Opisujući te događaje zabilježene u 19. poglavlju druge Mojsijeve knjige, Pavle spominje da su Izraelci tada ‘pristupili opipljivoj gori što u ognju plamti, tamnom oblaku, gustoj tami i vihoru, odjekivanju trube i zvuku riječi’ (He 12:18-21). Nakon tog vidljivog očitovanja na gori Sinaj, Izraelci su mogli na gori Sion i Jeruzalemu ‘pristupati’ Bogu, a time i njegovoj nebeskoj upravi preko hramskog uređenja u kojem se i dalje očitovala Božja slava. Budući da je Isusovom smrču Bog ukinuo vidljivo hramsko uređenje, Židovski kršćani ipak nisu izgubili vezu s nebeskim ‘gradom’. Iako nisu ‘pristupili’ doslovnoj gori na kojoj se očitovala Božja slava, kršćani su trebali biti svjesni da su kroz kršćansko uređenje ‘neba’...

“...pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu i desecima tisuća anđela, u sveopćem skupu, i skupštini prvorođenaca zapisanih na nebesima, i Bogu, koji je Sudac svima, i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima, i Isusu, posredniku novog saveza…“ (He 12:22-24).

Nebeski Jeruzalem je uprava sastavljena od Boga i visoko povlaštena bića koja služe u nebeskom gradu i u hramu kod i oko Božjeg prijestolja. Njima se u općem skupu pridružuju i anđeli sa svojim arhanđelima koji služe u našem univerzumu i na našoj zemlji. Kao što su drevni Izraelci u gore spomenutoj situaciji pristupili gori ‘u općem skupu’, tako na slikovit način čine i kršćani kao zajedničko tijelo pravih vjernika (2.Mo 19:16,17). Naime, kao što u nastavku piše, kršćani pristupaju ‘nebeskom Jeruzalemu’ ‘u općem skupu’ bez obzira gdje se pojedinačno ili u grupama nalaze na Zemlji. 

Izraelci su pristupili Mojsiju i izabranim muževima koji su imali prednost da se popnu na goru Sinaj. Kasnije su u hramu izgrađenom na gori Sion pristupali svećenicima iz Levijevog plemena koji su predstavljali Izraelove prvorođence (4.Mo 3:10,12). U drevnom Izraelu su muški pripadnici Levitskog plemena predstavljali ‘prvence’ jer je Bog ‘između sinova Izraelovih’ uzeo njih ‘umjesto svih prvorođenaca’. Oni su bili “darovani“ u službu prvosvećeniku Aronu (4.Mo 3:9,12,45). Kad su Izraelci u predvorjima hrama pristupali Bogu morali su pristupati najprije ‘skupštini prvorođenaca’. Na sličan način su i upravitelji Božje riječi - pastiri, učitelji, evanđelizatori i proroci - postavljeni u službu ‘svećenika’ pa su time kao ‘darovani’ na sebe preuzeli ulogu simboličnih ‘Levita’ – prvorođenaca (Ef 4:8,11). Zbog toga ih trebamo promatrati kao ‘skupštinu prvorođenaca’ koja je predstavljala ‘kraljevsko svećenstvo’ (1.Pe 2:9).

Kršćani stoga pristupaju ‘skupštini prvorođenaca koji su zapisani na nebesima’, što ih čini službenicima nebeske uprave, odnosno ‘svećenicima’ duhovnog hrama. Prvenci su ‘zapisani na nebesima’ jer ih Božji duh s neba postavlja u službu nad skupštinom. Zajedno sa njima svi mi imamo prednost pristupiti ‘Bogu, Sucu sviju, (…) i Isusu, posredniku novog saveza’. Zanimljivo je to što se između ostalog spominje da imamo pristup ‘i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima’. Što to znači?

Isusovom žrtvom je poništen status grešnika i smrtnika svih onih koji su prije toga pokazivali vjeru u Božju pripremu spasenja preko obećanog potomka. Oni su umrli prije nego što su doživjeli ispunjenje obećanja, ali ih je Bog po Kristu posthumno posvetio “jer je jednim žrtvenim prinosom za sva vremena učinio savršenima one koji bivaju posvećeni“. Time su i oni, zajedno sa kršćanima iz prvog stoljeća i nama danas, učinjeni ‘savršenima’ u mjeri kojom nas Bog prihvaća za svoju djecu koja dobivaju dar vječnog života.

Mi u svom poučavanju pristupamo njima po vjeri jer smo “okruženi tolikim oblakom svjedoka“ koji nam služe kao primjer kojeg trebamo slijediti na našem kršćanskom putu (He 10:14,17,18; 11:39,40; 12:1). Iako su rani kršćani mogli pristupiti ‘nebeskom Jeruzalemu’ oni nisu gajili nadu da će po svom uskrsnuću biti odneseni u nebo i živjeti u tom gradu. To razumijemo po tome što je Pavle u istoj toj poslanici objasnio da sljedbenici Krista očekuju ‘grad’ koji će doći i uspostaviti svoju vlast na zemlji. Da bi im skrenuo pažnju na to da je dotadašnji zemaljski grad Jeruzalem na jedno određeno vrijeme izgubio svoj nebeski status i položaj pred Bogom, on im je rekao:

“...jer ovdje [na zemlji] nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći.“ (He 13:14)

Time je dao na znanje da oni ‘ovdje’ na zemlji očekuju grad “kojemu je graditelj i tvorac Bog“. Na isti način su u prošlosti raseljeni Izraelci očekivali da se njihov grad (uprava) vrati iz babilonskog ropstva kako bi se i oni vratili u svoju zemlju. Glavni predstavnik toga grada je sada Isus Krist koji je privremeno uzet u nebesko područje, pa kršćani očekuju da s njegovim dolaskom imaju na zemlji svoju centralnu upravu. Taj je grad Bog pripremio svima koji ga "nazivaju svojim Bogom" (He 11:10,16). Prema tome, oni nisu očekivali da će postati građani ‘nebeskog Jeruzalema’ svojim odlaskom na nebo nego da će svojim ulaskom u ‘novi Jeruzalem koji će doći’ postati njegovi građani. Izraz 'doći s neba' znači da će taj grad opet biti poslanik neba tako što će njegovi predstavnici biti izabrani i pomazani svetim duhom ovdje na zemlji. Zatim će biti poslani da upravljaju svijetom zajedno s Isusom Kristom s kojim će tvoriti novu savršenu kopiju ‘nebeskog Jeruzalema’ smještenog u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem, kojeg smo maloprije opisali, bio je po svom teokratskom uređenju samo kopija nebeskog ‘grada’. Pavle je mogao govoriti o nebeskim stvarima jer je imao nadnaravne vizije i otkrivenja. Čak je jednom prilikom bio u sili duha odnesen do ‘trećeg neba’ gdje je vjerojatno mogao vidjeti nebeski ‘grad’ kojeg je spomenuo (2.Ko 12:1-4).

Napomena: Treće nebo može biti sinonim za 'novi Jeruzalem' kojeg očekujemo, jer Pavle u povezanosti s tim kaže da je 'odnesen u raj' (st.4). Budući da je grad sinonim za kraljevstvo koje je opet sinonim za nebo, onda je Pavle mogao biti odnesen do trećeg po redu kraljevstva (neba). Prvo nebo je kroz uspone i padove upravljalo Božjim narodom Izrael do vremena Isusove smrti, a drugo kraljevstvo (nebo) nakon toga od 33. godine po Kristu upravlja obnovljenom, a nakon toga i raseljenom Skupštinom Božjeg naroda koje će se naći u ropstvu Babilona Velikog sve do uspostave trećeg neba (kraljevstva) kada će ono po Kristu upravljati cijelim svijetom i stvoriti raj na zemlji.

Proroci su putem vizija imali prednost da vide nebeski (gornji) Jeruzalem ili Božju nebesku upravu koja služi u samom nebu. Taj nebeski prostor se nalazi u centru materijalnog svemira u kojem je Bog organizirao nebesku upravu i ‘hram’. Kad govorimo o tom ‘mjestu’ u nebu, onda govorimo o veličanstvenoj nebeskoj građevini. Biblija taj prostor opisuje kao ‘prebivalište’ i ‘hram’ u čijim odajama stanuje Jehova Bog (Ps 11:4; 33:13,14; Iz 6:1; 1.Kr 8:39; Am 9:6). To mjesto se sigurno razlikuju od ostatka neba jer je tu smješteno Božje univerzalno prijestolje i nebeska uprava. Zato nebeski grad i njegov hram u kojem služe visoko povlašteni anđeli možemo zvati nebeski Jeruzalem. Kao što je zemaljski Jeruzalem doslovno mjesto unutar kojeg je postojao duhovni grad kojeg je zastupala teokratski uređena uprava sastavljena od izabranih ljudi, tako je i s nebeskim gradom.

Nebeski ili gornji Jeruzalem je doslovno ‘mjesto’ u samom nebu u kojem je organizirano Božje teokratsko uređenje kroz različite službe i djelatnosti Božjih anđela najvišeg reda. Ono što su opisali proroci u svojim vizijama su samo slike s kojima je Bog želio objaviti svoju slavu. Odvojit ćemo te slike iz teksta i povezati ih u jednu veću sliku.

“A ja sam, one godine ..., vidio Jehovu kako sjedi na prijestolju visokom i uzvišenom, a skuti su njegovi ispunjavali hram. Serafi su stajali pred njim.“ (Iz 6:1,2)  

“…i gle, prijestolje je stajalo na nebu i netko je sjedio na prijestolju. I taj koji je sjedio izgledao je kao kamen jaspis i dragi kamen crvene boje, a oko prijestolja bila je duga slična smaragdu. Oko prijestolja bila su dvadeset i četiri prijestolja, a na tim prijestoljima sjedili su dvadeset i četiri starješine obučeni u bijele haljine, sa zlatnim krunama na glavi. I iz prijestolja su izlazile munje i glasovi i gromovi. Sedam svjetiljki ognjenih gorjelo je ispred prijestolja — one predstavljaju sedam duhova Božjih. I ispred prijestolja bilo je nešto kao stakleno more, nalik na kristal. Usred prijestolja i oko prijestolja bila su četiri bića puna očiju sprijeda i straga. Prvo je biće bilo nalik lavu, drugo je biće bilo nalik mladom biku, treće je biće imalo lice nalik čovječjem, a četvrto je biće bilo nalik orlu koji leti. Svako od ta četiri bića imalo je po šest krila.  Svuda po tijelu i ispod krila bila su puna očiju.“ (Ot 4:2-8)

“Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri lica, u svakoga četiri krila. (...) Ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. (...) Kerubini podigoše krila i točkovi se digoše za njima, a Slava Boga Izraelova lebdijaše nad njima.“ (Ez 1:4-6,26; 11:22)

“I odvede me u božanskom viđenju u zemlju Izraelovu te me (ruka Jahvina) postavi na veoma visoku goru: Na njoj, s južne strane, bijaše nešto kao sazidan grad (hram). Povede me onamo, i gle: čovjek, sjajan kao mjed, stajaše na vratima... Od zastora na vratima (Svetinje) do Svetinje nad svetinjama unutra i izvana bila je urešena cijela stijena unaokolo unutra i izvana. Bili su načinjeni kerubini ... Svaki je kerubin (s dva krila) imao dva lica...“ (Ez 40:2,3; 41:17,18; usporedi 2.Mo 25:20; 1.Kr 6:23,24)

“I vidjeh, i gle, Janje (čovjek Isus Krist) stajaše na gori Sionskoj i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće... I vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga što sjede na nj... I vidjeh prijestolja - onima što sjedoše na njih dano je da sude...“ (Ot 14:1; 20:4,11)

Iz ovih slika bi mogli razabrati kako funkcionira nebeski grad u kojem prebiva Bog zajedno sa svojom nebeskom upravom koja upravlja cijelim univerzumom u kojem postoji i najniža razina vlasti smještena na Zemlji i drugim planetima. Gledište da život postoji i na drugim planetima se ne zasniva samo na znanstvenim pretpostavkama nego i na temelju biblijskih činjenica koje se kriju u sistemu kojim Bog preko svojih nebeskih službenika upravlja cijelim svojim univerzumom.

Upravu uz Boga čine 24 poglavara (starješine) te serafi i kerubi s kojima služe ostali anđeli. Oni su podijeljeni na dvije najsvetije razine hrama. Naime, nebeski hram je podjeljen na Svetinju nad svetinjama u kojem je Bog sa svojim serafima, te Svetinju u kojoj služe 24 poglavara sa svojim kerubima. Da bi oni mogli upravljati cijelim univerzumom Bog je osmislio razgranatu hijerarhiju vlasti koja se u više razina prenosi na poglavare i anđele nižeg reda sve do zemaljske uprave koja predstavlja trijem hrama u sastavu svetog mjesta.

Kad malo bolje razmotrimo vizije Neba i Zemlje prvo ćemo zapaziti da na sve tri razine vlasti postoje:

  • bića bez krila koja sjede na svojim prijestoljima (Bog, poglavari, kraljevi
  • bića sa različitim brojem krila koja stoje oko tih prijestolja (serafi, kerubi)

... iz čega proizlazi slijedeća slika:

  • Bog sjedi na svom prijestolju okružen serafima s šest krila
  • 24 starješine sjede na Božjem prijestolju okruženi kerubima s četiri krila
  • Kralj(evi) sjede na Božjem prijestolju okruženi kerubima s dva krila

Ovakva slika se može vidjeti samo kad se usporede sveti spisi u kombinaciji sa vizijama proroka Izaije, Ezekijela i apostola Ivana. One se razlikuju jedna od druge tako da ne možemo iz jedne vizije dobiti sve potrebne informacije. Zato moramo vizije ugraditi jednu u drugu kako bi dobili potpuniju sliku. Tek kad to učinimo dobivamo sliku u kojoj se jedan detalj iz jedne viziju uklapa uz detalj druge vizije. Takvom rekonstrukcijom dobivamo uvid u teokratsko funkcioniranje neba i zemlje. To je razlog što mnogi do sada nisu ovo vidjeli iako su više puta pročitali Bibliju. No, sa ovom slikom ćemo vidjeti još puno toga što je bilo sakriveno na nebu. 


Što nam krije Nebo


Vladari - Bog, 24 starješine i zemaljski kralj/evi - su tri različita oblika života koji na tri različite razine nose autoritet vlasti. Arhanđeli sa svojim knezovima su također oblik vlasti, ali ih nisam naveo jer se oni nalaze na mjestu kojeg je trebao imati i Adam kao prvi knez zemlje. Jedan od njih je sa svojim anđelima dobio ovlaštenje da privremeno i po potrebi sudjeluje u nekim ključnim događajima na našoj planeti.

Adam je sa svojom djecom trebao poput njih biti besmrtan. Kao 'najviši knez' na zemlji je trebao predvoditi zemaljsku upravu sastavljenu od različitih vrsta službenika ili anđela (glasnika). Već smo vidjeli da su proroci i svećenici i ostali Božji službenici u Izraelu smatrani 'anđelima Jahve nad vojskama' koje je predvodio zemaljski najviši knez. Taj isti knez (kralj) je bio na čelu svog naroda iz kojeg su se uzimali ljudi za službe u sastavu uprave grada i hrama, dok su najveći broj službenika sačinjavali sluge i vojnici kao izvršioci. Sve njih se moglo smatrati zemaljskim anđelima jer su svojom službom učestvovali u razglašavanju Božje suverenosti i svetosti pretvarajući Božju riječ i zapovijed u djelo. Uzmimo u obzir da je država Izrael bila slika koja je trebala prikazivati cijelu planetu pod Božjom nebeskom upravom. 

Ova opcija uzima u obzir da je Jehošua (Isus), sin Josipov, pobijedio smrt i stao na to mjesto prvog Sina, te će predvoditi svoje zemaljske anđele, najprije kao kralj, a poslije najvjerojatnije kao najviši knez (arhanđeo) koji će preko svojih knezova upravljati ljudskim društvom na cijeloj planeti. Dok se to ne ostvari, na zemlji će i dalje postojati službe drugih (vanzemaljskih) anđela koji su sa svojim arhanđelom Mihaelom poslani od Boga da služe interesima ljudi pozvanih da naslijede Božje kraljevstvo. Nakon toga oni više neće biti potrebni, ali će zato kerubi i dalje biti čuvari i zaštitinici Božje suverenosti i svetosti na zemlji u službi prvog Sina, Isusa Krista. Samim tim će između nebeske i zemaljske uprave postojati samo jedno posredništvo u sastavu nebeskog poglavara i njegovih keruba. Identitet tog nebeskog poglavara ćemo kasnije pokušati otkriti u Bibliji. Za sada ćemo samo reći da se on krije u upravi neba koja se nalazi na 2. razini:

  • uprava 1. reda - Bog na prijestolju sa serafima koji stoje uz prijestolje
    • 〈Svetinja nad svetinjama〉
  • uprava 2. reda - 24 poglavara na prijestoljima sa kerubima koji stoje uz prijestolja
    • 〈Svetinja〉
  • uprava 3. reda - kraljevi na prijestoljima sa svećenicima koji stoje uz prijestolje
    • 〈Trijem〉

Ovakva teokratska struktura ima smisao samo ako se prva razina vlasti prenosi i širi na slijedeće razine čiji se broj 'uprava' mnogostruko povećava. Npr. 1. uprava ima samo jednog univerzalnog poglavara, Boga. Njegova se vlast prenosi na slijedeću razinu koja se povećava na 24 poglavara koji upravljaju samo s jednom od 24 zone univerzuma. Zatim, svaki od njih unutar svoje zone također širi svoju vlast na veći broj uprava na slijedećoj nižoj razini koja bi bila u rukama ljudskih knezova, pa bi ta zadnja treća razina vlasti bila najraširenija jer bi bila rasprostranjena po cijelom svemiru.

Usporedimo to sa jednom državom gdje centralna vlada s predsjednikom upravlja cijelom zemljom. Da bi sa svojom upravom mogao uspješno provoditi svoju vlast, predsjednik je svoju zemlju podijelio na 24 regije (županije) nad kojima je postavio po jednog poglavara. Svaki od njih sa svojim pomoćnicima nadgledava sve gradove u svojoj regiji s kojima upravljaju gradonačelnici. U tom slučaju bi naša planeta bila samo jedna od takvih gradova pa nikao ne bi bila jedino mjesto za život u svemiru nego samo jedna od mnogih kojima bi upravljao Bog preko svoje hijerarhijske uprave. Kao što je i grad podijeljen na kotareve kojim upravljaju predsjednici mjesnih odbora tako bi i grad-kraljevstvo na zemlji bio podijeljen na narode, plemena i obitelji kojim upravljaju knezovi pod vodstvom najvišeg kneza.

U biti, kad bi Bog vladao samo nad našom civilizacijom tada bi bio izjednačen sa palim anđelom (satanom) koji ima mogućnost da sam vlada svijetom sa svojim anđelima čiji broj je jako mali. Naime broj službenika s kojima raspolaže Sotona je samo jedan mali i neznatni dio za razliku od svih anđela s kojima Bog raspolaže. Bogu onda uopće ne treba toliko veliko ustrojstvo samo za potrebe jedne planete. Međutim broj od 'mirijade mirijada' (100 milijuna) anđela koji nije konačan broj, pokazuje da zemlja očito nije jedino mjesto nad kojim je Bog trebao postaviti svoju vlast (Ot 5:11). Dovoljno je zamisliti da se zemlja nalazi u galaksiji koja ima 100 milijuna sunčevih sistema oko kojih kruže planete na kojima Bog može stvoriti uvjete za život. Ako je u toj toj galaksiji naša planeta za sada jedina na kojoj je stvoren život, što je sa stotinu milijardi drugih galaksija u kojima u svakoj od njih ima stotine milijuna planeta koje su stvorene s određenom svrhom? Svrha postojanja sunčevih sistema je da u njima kruže planete oko Sunca, izvora svjetla i topline, kako bi se mogao podržavati život. Da nije tako, u cijelom svemiru bi postojao samo naš sunčev sistem. 

Bog je jedini vladar cijelog univerzuma i u Bibliji često nailazimo na njegovu izjavu da je On stvoritelj neba i zemlje, a time i Suveren svega. S obzirom da spominje zemlju jer je ona živi planet, da li onda spominje nebo jer je u njemu također prisutan život na drugim planetima? Kakav zaključak možemo izvući iz Biblije? Razmotrimo samo dva citata:

“Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova.“ (1.Mo 2:1)

Pisac knjige Postanka je imao u mislima vojsku živih bića koja ispunjava nebo i zemlju. Znao je da neka anđeoska bića dolaze s neba u kojem se nalaze bezbrojne zvijezde pa je razumljivo da je njihovo prebivalište bilo na sličnim nebeskim planetima, a ne u zrakopraznom prostoru neba. Osim toga Bog nije ljudima spominjao onaj dio neba kojeg oni nisu mogli vidjeti svojim očima, a u kojem On prebiva sa svojim najuzvišenijim anđeoskim bićima, tako da se podrazumijeva da On ukazuje na onu 'vojsku nebesku' koja ispunjava taj vidljivi nebeski prostor svemira. U tom svjetlu čitamo:

“Ovako govori Jahve, Bog, koji stvori i razastrije nebesa, koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje, koji dade dah narodima na njoj i dah bićima što njome hode.... Ja sam onaj, koji je načinio zemlju i na njoj ljude stvorio, ruke su moje razapele nebo, i svoj vojski njegovoj dao sam zapovijed.“ (Iz 45:2,12)

  • Zemlja ⇒  zemaljski ljudi
  • Nebo ⇒ nebeska vojska 

Vidimo Bog spominje zemlju samo zato što je na njoj stvorio život. Ona je samim tim više od neke beživotne planete. Da li onda ima smisla spominjati nebo tj. vidljivo nebesko prostranstvo ispunjeno bezbrojnim nebeskim objektima, zvijezdama i planetama, ako bi svemir bio beživotno prostranstvo? To ne bi imalo smisla. Nebo dobiva smisao samo ako u njemu žive ljudska bića kao i na našoj planeti. 

Zato vidimo da Bog u kontekstu neba spominje nebesku vojsku kojoj je dao zapovijed. Ta zapovijed uključuje nešto što je trebalo imati trajnu radnju. Naime, zemlja je samo jedna planeta u tom nebu na kojoj je Bog stvorio čovjeka i dao mu zapovijed da trajno upravlja s njom. Budući da je s neba na zemlju slao neke anđele koji su imali isto ljudsko obličje, onda je ljudima dao do znanja da je Nebo ispunjeno životom i nastanjeno bićima kojima je također dao zapovijed da upravljaju drugim planetima. Njihov broj je toliki da svi zajedno sačinjavaju ogromnu nebesku vojsku kojoj se trebao pridružiti i Adam sa svojom službenicima (anđelima). Samo ukoliko je nebo bilo poput živog organizma kao i naša planeta, onda ga je Bog mogao isticati kao i zemlju na kojoj je stvorio život. Što će mu beživotni svemir, ako je zemlja dokaz da se na sličnim planetima mogu stvarati uvjeti za život ljudskih bića.

Kad bi Božju vlast sveli samo na zemlju, tada Mu ne bi mu trebala tolika moćna i ogromna uprava sa svi postojećim službenicima kako bi nadgledavao i upravljao ljudima na jednoj planeti koja je samo zrno prašine u tom ogromnom svemiru. Ne bi mu bili potrebni ni serafi ni kerubi jer bi mogao sam upravljati zemljom preko jednog moćnog anđela i nekoliko izabranih ljudi kojima bi dao moć i znanje.

Uzmimo u obzir i to da Bog ne vlada nad svojim poglavarima, serafima i kerubima. Oni su dio njegove vlasti preko kojih vlada nad ljudskim bićima koja mogu živjeti na planetima, tako da su ljudi u svemiru jedina bića nad kojima se vlada i koja su stvorena da oživotvore njegov ogromni svemir. Zato je čovjek jedinstveno i značajno biće zbog kojega je Bog stvorio, ne samo Zemlju nego i Nebo (svemir). Samo s takvim Nebom u kojem postoji život je Bog mogao isticati svoju jedinstvenost.

S druge strane, ukoliko Sotona upravlja jedinim mjestom na kojem postoji život, onda ne postoji Božje kraljevstvo na nebu. Kad u svemiru ne bi postojao život na drugim planetima, onda Božje isticanje svoje vlasti nad nebom bi bilo potpuno beznačajno jer bi ispalo da je jedino mjesto s živim bićima morao dati u ruke tom anđelu, pa bi Sotona tada imao puno veće područje vlasti od Boga koji je na ovoj planeti imao samo mali broj svojih vjernih podanika. Ukoliko je Bog palom anđelu čak i privremeno predao vlast nad jedinim oblikom razumnog života u svemiru tada bi Stvoritelj uglavnom vladao samo nad beskrajnom mrtvom materijom u tom svemiru. Cijela struktura Božjih nebeskih poglavara i službenika bi tada bila izvan službe. I na kraju Isusove vladavine Bog bi morao zahvaliti tom čovjeku što Mu je vratio vlast nad zemljom. Naravno da ova slika nema smisla.

Upravo zbog tako velikog svemira Bogu je potrebno puno više vladara na više razina vlasti. Omjer njegove ogromne vlasti nad univerzumom je nemoguče mjeriti sa mjerom vlasti jednog palog anđela koji bi vladao područjem samo jedne planete. Sve ovo upućuje na pomisao kako u svemiru postoje mnoge civilizacije zbog kojih postoji savršeno ustrojena nebeska uprava koja je toliko dobro razgranata na više razina da može pokrivati cijeli svemir. Božja veličina i moć dolazi do izražaja tek kad shvatimo da On vlada sa milijardama zvjezdanih sustava u kojima mogu postojati planete na kojima je stvoren život. Kao što nije stvorio zemlju “kao pustinju nego da se na njoj prebiva“, tako je i sa ostalim dijelom svemira zbog kojih je Bog stvorio moćna bića i predao im upravu nad cijelim nebom kao što je čovjeku povjerio upravu nad zemljom (Iz 45:18; 1.Mo 1:28). 

Mi za sada možemo govoriti samo o našoj planeti koja tek očekuje da se na njoj jednom zauvijek uspostavi Božje prijestolje. Mnogi se pitaju što će biti s Isusom kad na kraju svoje vladavine preda Bogu svoje krunu. U nastavku ćemo vidjeti da tada više neće biti potrebna dopunska (pomoćna) uprava arhanđela Mihaela, jer će na zemlji biti samo jedna razina vlasti s Isusom Kristom, Sinom Božjim. Budući da on tada više neće biti kralj, onda može biti samo jedan od najviših knezova koji će sa svojim anđelima upravljati zemljom i zauvijek ući u sastav Božjih vojski anđela. 

Pod tom novom zemaljskom upravom će ljudi svojim stvaralačkim sposobnostima stvoriti nezamislive stvari s kojima će odražavati svog Stvoritelja jer je u njih ugradio svoju želju i potrebu da stvaraju i oblikuju materiju. Tu sposobnost imaju i bića koja su daleko iznad čovjeka, pa ćemo najprije istražiti svrhu njihovog postojanja kako bi shvatili smisao našeg postojanja.


Stvaralačko tijelo


Bog je stvoritelj svega što se vidi i ne vidi. Međutim, može se pretpostaviti da su i neka nebeska bića dobili učešće u stvaranju ili oblikovanju stvarstva. Kad je Bog rekao: "Neka bude svjetlost (…), svod (…), izvori svjetlosti na svodu nebeskom" itd. onda se obraćao povlaštenim bićima koji su služili u svojstvu njegove nebeske ‘uprave’ preko kojih je doveo u postojanje sve što je bilo potrebno za život (1.Mo 1:3,6,14). Kad je rekao:

“Načinimo čovjeka na sliku svoju“

...On se također obraćao svojem vijeću najviših anđela. Nakon što je svaki pojedinačni zadatak izvršen "vidio je Bog da je dobro". Na kraju je Bog "pogledao sve što je načinio, i gle, bilo je vrlo dobro" (1.Mo 1:26). Kad je rekao da je “njegova ruka to načinila“, onda ta 'ruka' može predstavljati njegov moćni stvaralački duh ali ponekad i anđele koje je upotrebljavao kao produžene 'ruke' u tim i u drugim zadacima. To otkrivamo u slijedećem citatu:

“I Mojsije je rekao narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izašli iz Egipta, iz kuće ropske, jer vas je snagom ruke svoje Jehova izveo odande.“  (2.Mo 13:3)

Tko je upotrjebljen kao Božja 'ruka'? To su bili anđeli koji su se koristili snagom koju im je dao Bog. Njih je predvodio jedan od izabranih arhanđela s kojim su surađivali kerubi. Taj arhanđeo (najvjerojatnije Mihael) je zastupao Boga i izgovarao Božje riječi koje su Izraelci morali slušati kako bi mogli izbjeći nevolje koje su pogodile Egipćane, a također i sve ostale zapovjedi koje su kasnije dobili posredstvom tog anđela. Zato je Izraelcima jedan od najviših vladara 2. reda vlasti (najvjerojatnije Gabrijel) prenio Božju riječ koja glasi:

“Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i dovede te na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj glas njegov. Nemoj se buniti protiv njega, jer vam neće oprostiti prijestupe. On nosi ime moje.“ (2.Mo 23:20,21)

Anđeo koji nosi Božje ime, ujedno nosi i Božji autoritet pa može umjesto Boga koristiti svoju moć da činiti čuda. Tu moć je dobio i nije ju smio zloupotrijebiti. S takvom moćnom silom su mogli činiti ono što je Bog zahtijevao od njih. Pogledajmo jedan primjer. Bog je rekao Mojsiju:

“Sada ćeš vidjeti što ću učiniti faraonu. Prisiljen rukom jakom pustit će ih, prisiljen rukom jakom istjerat će ih iz zemlje svoje.” (2.Mo 6:1)

Što je ta ‘ruka’ činila? Mojsije je rekao:

“Stoga smo zavapili k Jehovi i on je čuo naš glas te je poslao anđela i izveo nas iz Egipta.“ (4.Mo 20:16)

Što je taj anđeo kao Božja ‘ruka’ mogao činiti? Jehova, koji je poslao tog anđela je rekao:

“… i umnožit ću znakove svoje i čuda svoja u zemlji egipatskoj. Ali faraon vas neće poslušati. Stoga će Egipat osjetiti na sebi ruku moju.“ (2.Mo 7:3,4)

Očito je ta 'ruka' mogla činiti čuda. Kad je Mojsije po Božjoj zapovijedi bacio štap koji se pretvorio u zmiju, to je bilo čudo. Da li je Bog osobno izveo to čudo? Ne. Iza toga je stajao anđeo sa moćnim sposobnostima koja čovjek nema. Zašto to možemo tvrditi? Uzmimo u obzir da su i egipatski vračari koji se bave magijom uspjeli štapove pretvoriti u zmije? Tko je stajao iza njihovih čuda? Očito moćni anđeo koji je stvoren sa tom sposobnošću da upravlja određenim natprirodnim zakonima oblikovanja materije po kojima može učiniti nešto što se ne može desiti prirodnim putem. Budući da je prije ovoga Bog rekao Mojsiju da će učiniti da 'otvrdne srce faraona', onda je moguće da su iza čuda egipatskih vračara stajali Božji anđeli, a ne demoni, iako i njihovi demonski knezovi imaju tu istu moć koju zloupotrebljavaju (2.Mo 4:21).

Nakon pretvaranja štapa u zmije su i Mojsije i vračari mogli pretvoriti vodu u krv i izvesti žabe u velikom broju na zemlju egipatsku (vidi 2.Mo 7:20-22; 8:5-7). Međutim, kod četvrtog čuda vračari nisu mogli izvesti ono što je mogao izvesti Mojsije, a to je pretvaranje praha u kukce (2.Mo 8:16-18). Naime, faraonovo srce je već otvrdnulo pa je Božji anđeo na taj način učinio da egipatski vračari i njihovi bogovi izgube svoj ugled, a ujedno uzdigne Mojsija koji je zastupao pravog Boga. No, ukoliko je demonski knez stajao iza vračara preko kojih je pretvorio štap u zmiju, onda je mogao i prah pretvoriti u kukce, jer takvo nešto mogu učiniti čak i današnji magičari koji svoje vještine izvode u javnosti na ulicama i pozornicama. Neki od njih su mogli pretvoriti papar u muhe, hodati po vodi, levitirati u zraku, nestajati i u tom trenutku biti na drugom mjestu pa čak iz prazne korpe izbaciti stotine riba na zaprepaštenje ljudi koji su to gledali. Sve je to zabilježeno kamerom i prikazano ljudima diljem svijeta. To samo govori da su čuda moguća i da su ona stvarna te da iza njih stoje bića koja mogu vladati fizikalnim (naravnim) i nadnaravnim zakonima. 

Bog je u spomenutom događaju svojim ‘rukom’ preko svojih anđela s razlogom spriječio egipatske vračare da imaju pomoć anđela. Kad su vračari vidjeli da oni više ne mogu ponoviti ono što je učinio Mojsije, onda su rekli:

“To je prst Božji!“ (2.Mo 8:19)

Taj ‘prst’ je sila iza koje su stajali Božji anđeli sa sposobnošću i moći koju su dobili od Boga da vladaju i upravljaju fizikalnim zakonima materije i prostora, tako da se može konstatirati da je Bog uzročnik svih tih čuda koje su oni mogli činiti. Za nas su to čuda jer ih ne možemo objasniti prirodnim zakonima, no za viša bića su to sposobnosti kojima ih je osposobio Bog da bi pri izvršavanju svojih zadataka mogli oblikovati materiju i energiju unutar prostora i vremena koje naše oči, zbog svoje tromosti, ne mogu vidjeti.

Uzmimo u obzir da je savršeno ljudsko društvo pod vodstvom Adama, sina Božjeg, moglo samostalno upravljati Zemljom i da im ne bi trebali strani (vanzemaljski) anđeli, jer bi Adam kao predvodnik svojih zemaljskih anđela upravljao Zemljom pod direktnom upravom svog nebeskog poglavara s 2. razine vlasti. Adam je trebao biti predvodnik u stvaranju savršene civilizacije i oblikovanju materije u sve što bi  čovjek mogao osmisliti svojim razumom.

To samo po sebi nameće zaključak da je Bog najvišim anđelima koji služe oko njegovog prijestolja dao prednost da s njim učestvuju u čudima stvaranja. Iako su i oni mogli posredovati pri stvaranju Bog je na kraju mogao reći:

 “Moja je ruka položila temelj zemlji, moja je desnica rasprostrla nebesa.“ (Iz 48:13)

Možemo slobodno ustvrditi da je Bog svojim najvišim nebeskim bićima iz 1. i 2. reda vlasti dao da budu njegova ‘ruka’ ili ‘desnica’ s kojom je činio čuda oblikovanja zemlje i svih životnih oblika. Ako ih je stvorio sa mudrošću onda im je dao i sposobnost da tu mudrost upotrijebe u stvaranju i kreiranju kao što ju je dao i čovjeku. Ne bi imalo smisla da imaju visoko razvijenu ili ugrađenu inteligenciju, a da samo stoje uz Boga i klanjaju mu se. Razlika je u tome što čovjek može svoju inteligenciju za stvaranje i oblikovanje materije koristiti samo pod prirodnim zakonima koji ga okružuju, dok viša bića mogu koristiti natprirodne zakone za svoja djela.

Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali ne samo na njegovu sliku nego i na sliku Božjih sinova koja služe u njegovoj blizini. Svi 'sinovi Božji' kojih ima 24, imaju pred Bogom status Božjeg sina (imenica muškog roda u jednini), kao što su svi Izraelci po istaknutim prvorođencima imali taj isti status pa ih je Bog nazvao svojim 'prvorođenim Sinom' (2.Mo 4:22). U tom smislu možemo reći da je Bog rekao svojem nebeskom 'Sinu':

“Načinimo čovjeka na sliku svoju, nama sličnog…“ (1.Moj 1:26)

Ovo je rekao sam Bog, a ne jedan od njegovih sinova, pa je On začetnik stvaranja svega pa i čovjeka. S druge strane, Bog je ovo mogao reći svakom od svojih nebeskih sinova pojedinačno kako bi oni bili začetnici ljudskog života na planetima kao što je naša Zemlja. Ovo nije moja ideja nego nešto sasvim realno, pa ćemo ovu tematiku razraditi kroz nekoliko slijedećih podnaslova.

Pretpostavljam da je Bog najprije stvorio serafe koji su mu služili kao stvaralačko tijelo za oblikovanje materije i antimaterije po cijelom svemiru u kojem je trebao niknuti život. Već smo konstatirali da su oni njegovi suradnici poput 'žene' pa je preko njih najprije stvorio (rodio) svoje prve Sinove i postavio ih kao prinčeve na 24 prijestolja kako bi svaki u svom području upravljao jednim dijelom univerzuma. Uz njih je stvorio kerube koji su trebali biti njihova uprava (žena) s kojom su mogli učestvovati u oblikovanju i održavanja života na planetima širom svemira. Zato se Bog obraća njima, svojim prvim Sinovima kao poglavarima njegovog kraljevstva, od kojih traži da “načine čovjeka“ kao svoje zemaljske Sinove. Jedan od njih je bio učesnik u stvaranju svog zemaljskog Sina Adama od kojeg je nastala naša civilizacija. Bez obzira što su svi oni mogli sa moćnom silom svog Stvoritelja učestvovati u stvaranju svih nižih životnih vrsta i samog čovjeka, Bog je jedini Stvoritelj pa se u Pismu konstatira:

“I Bog stvori čovjeka…” (st. 27)

Bog je mogao sam stvoriti čovjeka, ali je razumno zaključiti da je pri tome koristio svoju božansku mudrost i moć koju je ugradio u svoje nebeske Sinove. Stoga je Adam po jednom od njih bio Božji zemaljski Sin. Uzmimo u obzir da je Bog mogao pojedinačno stvoriti sve nas od zemaljskog praha kao što je stvorio prvog čovjeka, ali je ipak to učinio preko svojih zemaljskih stvorenja, naših roditelja. Zato u Bibliji čitamo da nas je Bog načinio u utrobi naše majke:

Onaj koji me stvorio u trbuhu, nije li i njih također načinio? To je isti Bog koji nas je oblikovao u utrobi.” (Job 31:15)

Da bi stvorio sve nas, On je sa svojim nebeskim Sinom najprije stvorio prvog čovjeka i ženu sa sposobnostima rađanja, pa možemo reći da su njegov zemaljski Sin Adam sa svojom ženom bili Božji suradnici i posrednici pri početnom oblikovanju materije u utrobi i stvaranju čovječanstva. Bog je stvorio zakone reprodukcije za nastajanje živih bića i ugradio ih u spolne stanice. Da li je onda Bog rekao prvim ljudima, čovjeku i ženi:

“načinimo čovjeka”?

Na neki način je to rekao kad im je zapovjedio:

“rađajte se i množite…”

…tako da Bog može s pravom reći da je on naš Stvoritelj koji nas je stvorio i oblikovao u utrobi. Ali to nikako ne isključuje naše roditelje. Na isti način je Bog mogao zapovijedati svojim nebeskim Sinovima da sa svojim kerubima posreduju u planiranju, kreiranju biljnog i životinjskog svijeta. Na kraju su od Boga dobili zapovjed da (na izabranim planetima) stvore i samog čovjeka po Božjem obličju. To nisu mogli sami od sebe, kao što ni čovjek ne može bez žene stvoriti dijete. Zato, da bi mogli stvarati, morali su ujediniti svoje različite uloge i sposobnosti sa Božjim stvaralačkim duhom. Tako je jedan od nebeskih Sinova sa svojim kerubima stvorio čovjeka kojemu je Bog udahnuo život.

Mi ne znamo detalje kako je stvoren čovjek i na koji način su u tome učestvovali njegovi Sinovi kojim je rekao: “načinimo čovjeka”, ali znamo da Bog stoji iza tog i takvog stvaranja na svim planetima koja je od samog početka planirao za život. Uzmimo u obzir da je On stvorio nebeska razumna i moćna bića sa ogromnim znanjem i sposobnostima za kreiranje i oblikovanje materije po zakonima koja je On stvorio, tako da su oni mogli direktno učestvovati u planiranju i stvaranju svega pretvaranjem energije u materiju i antimateriju te oblikovanjem materije po nacrtu ugrađene u kemijske elemente i genome. Budući da On stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih moćnih bića, onda može s pravom reći da je jedino On sve stvorio jer je on početak i svršetak svega što je stvoreno.

Kako se u sve ovo uklapaju riječi koje je zapisao prorok Izaija?

“Ovako govori Jahve, otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: "Ja sam Jahve koji sve sam činim, koji je sam nebesa razapeo i učvrstio zemlju sam od sebe (bez pomoći ičije).” (Izaija 44:24)

Kad bi ove riječi odvojili od konteksta onda bi mogli pomisliti da je Bog sve sam stvarao i da nije u to uključivao svoje istaknute anđele. No, što vidimo u prvom dijelu rečenice? Tu Bog kaže da je stvorio narod, odnosno ljude koji su sačinjavali Izrael. No, činjenica je da ih nije stvorio direktno od praha zemaljskoga nego indirektno posredstvom reprodukcije razumnih zemaljskih bića stvorenih po njegovoj slici, pa onda očito možemo konstatirati da je i sve ostalo stvarao posredstvom svojih nebeskih, njemu sličnih, razumnih bića, ali vlastitom snagom. 

Zašto onda Bog kaže da je nebesa i zemlju sam stvorio i učvrstio bez ičije pomoći? Treba uzeti u obzir da se Bog ovdje obraća Izraelu kojem je želio ukazati da je On jedini pravi Bog koji je odgovoran za sve što je stvorio. On im to želi posebno naglasiti jer su oni uz Jehovu, svog Boga, u međuvremenu počeli obožavati i bogove Kananeja, čime su obezvrijedili Jehovu kao jednog i jedinog Boga. Neki Izraelci su očito smatrali i ove druge bogove uzročnicima stvaranja i održavanja života na zemlji koji su kao Božji pomagači zaslužili da ih obožavaju kao prave Bogove. Naime, ti su okolni narodi imali bogove za sve. Npr. uz glavnog Boga koji se zvao El (Bal) su imali i mnoge druge bogove neba i zemlje koji su upravljali suncem, oblacima, morem, rijekama, poljodjelstvom, plodnosti itd. Očito je njihov glavni Bog (kao što je JHVH) trebao imati pomagače koji su svojom vlastitom silom s njim stvarali nebo i zemlju. S druge strane je i svaki narod imao svog Boga pa bi iz te prspektive netko mogao zaključiti da je Jahve bio samo jedan od više Bogova tako da su ovi drugi Bogovi svojom moći doprinijeli stvaranju. 

Osim toga, kada su Izraelci obožavali i neke od tih bogova, onda su mogli tvrditi da je Jahve imao bogove koji su mu pomagali kod stvaranja i da sada ti bogovi upravljaju nebom i zemljom. Takvim uvjerenjem su obezvrijedili Jehovu, čime su nesvjesno njegove nebeske sinove (bogove) izjednačili s Bogom. Naravno, Božji sinovi i kerubi nisu od ljudi tražili da ih se izjednačava s Bogom, pa su iza tih krivih uvjerenja stajali neki anđeli koji su pojedine ljude uzdizali u božanstva kako bi ih povezali s Nebom i bogovima. Zato Jehova traži da se takvi bogovi očituju i dokažu svoju moć, a budući da oni ne postoje onda kaže da njemu nitko od tih navodnih (lažnih) bogova nije pomagao pri stvaranju neba i zemlje, jer piše:

“Ovako kaže Jehova, Kralj Izraelov i Otkupitelj njegov, Jehova nad vojskama: ‘Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga. Tko je (Bog) kao ja? Neka poviče, neka kaže i neka mi razloži! Neka oni (ti bogovi) navijeste ono što dolazi i ono što će još doći, kao što ja to činim još otkad sam osnovao narod drevni! (…) Ima li Boga osim mene? Ne, nema Stijene. Ne znam ni jedne.’” (st. 6-8)

“Ja sam Jahve koji sve sam činim, koji je sam nebesa razapeo i učvrstio zemlju sam od sebe (bez pomoći ičije).” (Izaija 44:24)

Znači da nije postojao niti jedan drugi Bog koji bi trebao pomagati Jehovi kod stvaranja svemira, galaksija, zvijezda i planeta. Jehova svoju slavu stvaranja svemira ne može dijeliti sa niti jednim drugim Bogom istog ranga i iste moći jer takvih nema. Bogu nije trebao pomoćnik i savjetnik kod stvaranja svemira jer bi to značilo da nije potpun u mudrosti koja je temelj svega stvorenog niti da ima toliku moć kojom bi mogao sam stvarati. Pomoćnik treba samo onda kada nešto ne možeš sam učiniti. Osim toga, Bog je svemir očito stvorio prije stvaranja serafa i svojih nebeski sinova tako da nitko od njih nije ni mogao sudjelovati u tom veličanstvenom stvaranju neba u kojem se nalaze zvjezdani sustavi sa planetima za život.

Kad je u pitanju Zemlja, Bog kaže da ju je učvrstio na temeljima i to je vjerojatno učinio sam. Međutim, kad je u pitanju sve ostalo na Zemlji, onda je za to mogao koristiti svoje nebeske sinove (bogove) kako bi oni u tom stvaranju odražavali njegovo obličje mudrosti i moći. To se može najbolje vidjeti ukoliko su dobili zadatak da surađuju s njim u kreiranju materije i određivanju fizikalnih obilježja i karakteristike svih živih bića na zemlji i samog čovjeka.  

Bog je taj koji daje odobrenje i svoj pečat stvaranja i postojanja tako da je u tom slučaju samo On početak i svršetak svega što je stvoreno. On je prvi i posljednji, odnosno 'prvi' kao uzročnik i 'posljednji' kao onaj koji daje pečat svemu što je stvoreno s određenom svrhom. On je Alfa i Omega, ali su njegova razumna stvorenja u toj abecedi Beta, Gama i sva ostala slova koja imaju svoju ulogu i smisao u kreiranju i činjenju svega što je Bog zamislio stvoriti. Isus je rekao da Bog uvijek radi pa samim tim daje priliku svojim razumnim stvorenja - koji odražavaju njegovo obličje - da s Njim surađuju u stvaranju u kojem do izražaja dolaze njihova mudrost i stvaralaštvo, a samim tim i smisao njihovog postojanja.  

Kao tvorci Božje Riječi, anđeli pretvaraju Božju riječ u djelo pa su neki od njih mogli na nadnaravna način prouzročiti razna nadnaravna djela. Zemaljski anđeli su prenosili Božju riječ i po potrebi činili čuda uz pomoć sile iza koje su stajali nebeski anđeli. Nebeski anđeli su mogli učiniti puno više jer su za razliku od čovjeka besmrtna bića s neraspadljivim tijelom, pa samim tim mogu osobno upravljati zakonima materije. U suradnji s kerubima su mogli prouzročiti potop i razne nevolje u egipatskoj zemlji. Zatim su prouzročili uništavanje Sodome i Gomore vatrom kao i smrt jedne velike asirske vojske. Kao što su po toj Riječi neki od njih uništavali materiju prirodnim silama, drugi su po toj istoj Riječi mogli božanskom silom oblikovati materiju, što je puno zahtjevnije.

Bog je po vrhovnim anđelima kao najvišim bićima mogao učiniti puno veća djela. Zajedno sa njima je mogao oblikovati floru i faunu i na kraju stvoriti čovjeka. Budući da Bog stoji iza svega što je stvoreno, pa makar se koristio sposobnostima svojih najviših nebeskih bića, onda samo On iz te perspektive može reći da je Stvoritelj jer je on početak i svršetak svega što je stvoreno po njegovoj Riječi.

Napomena: Isus je nazvan 'Božja Riječ' jer će po njemu kao zemaljskom glasniku (anđelu) Bog obnoviti život na zemlji i oblikovati tj. stvoriti novi svijet. Bez obzira na sve ono što će Isus kroz svoju vlast učiniti i stvoriti svojim 'rukama', mi čitamo da je Bog taj koji sve novo stvara, a ne Isus jer od Boga potječe ta Riječ. (Otk 21:5)

U tom smislu je i babilonski car Nabukodonozor rekao da je on taj koji je izgradio Babilon po svojoj riječi - onako kako je naumio i zamislio, pa je rekao:

“Nije li to taj veliki Babilon koji sam ja sagradio silnom moći svojom da bude prijestolnica kraljevska i na slavu veličanstva mojega?” (Da 4:30)

Kralj Salamuna je rekao da je on bio taj koji je (po Božjoj Riječi) sagradio Božji hram u Jeruzalemu, te da je sebi sagradio kraljevsku palaču, kuće, vinograde, vrtove i perivoje, da je posadio voćke i načinio jezera vodena za navodnjavanje šume i drveća. Čak je rekao da su to “njegova djela koja su učinile ruke njegove (Prop 2:4-6,11; vidi 1.Kr 7.pogl. 8:48; 9:24). Međutim, on je kao i Nabukodonozor samo ovlastio svoje suradnike i davao naredbe graditeljima i majstorima koji su sve to sagradili i načinili po njegovoj riječi. Tako je i Bog sve stvorio svojim 'rukama' ali postoji velika vjerojatnost da je mnogo toga oblikivao u suradnji sa onim bićima kojima je dao moć stvaranja i oblikovanja materije jer je njih smatrao svojim 'rukama'. Zato možemo u tom proširenom smislu razumjeti što sve stoji iza Božji riječi:

 “Ja sam načinio zemlju i čovjeka stvorio na njoj. Svojim rukama ja sam razapeo nebesa i zapovijedam svoj vojsci njihovoj.” (Iz 45:12)

Ja sam načinio zemlju, ljude i životinje što su na zemlji silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom, i ja je dajem kome hoću.” (Jr 27:5)

U dosadašnjem razmatranju smo pokušali istaknuti sve najvažnije aktere Neba u kojem, osim Boga postoje Božji Sinovi te serafi i kerubi koji im služe u svojstvu upravljačkog i stvaralačkog tijela. Preko te uprave oni upravljaju svemirom koji svoju slavu može imati samo stvaranjem ljudskih bića. Da bi  sve ovo potkrijepili Biblijom, u nastavku ćemo razraditi sve što je vezano uz nebeska bića jer ih je Bog stvorio samo zbog čovjeka. 


Serafi i kerubi


U hebrejskim spisima se spominju kerubi i serafi. Njihova osnovna funkcija je vezana za prijestolja uz koja stoje čime podupiru Božju vlast na sve tri razine. Oni razglašavaju Božju suverenost i svetost po cijelom univerzumu pa ih možemo smatrati najuzvišenijim redom anđela koji se po funkciji i položaju razlikuju od svih ostalih Božjih službenika. Viši od njih su samo Bog i bića koja sjede na 24 prijestolja.

Kerubi i serafi su po prirodi postojanja slični jedni drugima bez obzira na mjesto služenja. Oni nemaju autoritet vlasti nego samo surađuju s autoritetom vladara. Zajedničko im je to što ih se prikazuje s jednim, dva ili četiri lica. Četiri lica su samo četiri strane jednog lica ili četiri različite ali usklađene božanske osobnosti. Bog ih nije stvorio kao robote nego sa slobodom zbog koje može do izražaja doći jedna karakterna crta lica. U jednom opisu se navodi i primarno lice koje je pripisano kerubu, a to je lice bika čime se keruba dovodi u vezu sa snagom i moći koji dominiraju njegovim vanjskim obilježjem (Ez 1:10; 10:14). Međutim, za serafe se ne navodi koje je njihovo primarno obilježje jer ih Ivan vidi svakog sa jednim od četiri lica čime jedan s drugim usklađuju svoje primarne osobine (Otk 4:7). 

Drugo slično obilježje među njima je što su u vizijama (kerubi s 4 krila i serafi s šest krila) prikazani sa očima po cijelom tijelu i krilima (Ez 10:12; Od 4:6,8). Za kerube s dva krila se to ne navodi jer ih nema u vizijama nego samo u slikama i likovima postavljenim u unutrašnjem prostoru hrama. No to ne znači da nemaju te oči je su one u vizijama samo simbol jednog njihovog izrazitog svojstva potrebnog za nadgledavanje. To je svojstvo providnost i uvida s kojom imaju odgovornost zapažanja i prosuđivanja kako bi vladari neba i zemlje uz njihovu providnost donosili promišljene i dalekosežne odluke (2. Ljetopisa 16:9). To im je zajedničko obilježje. Iako zbog te sposobnosti mogu biti samostalni, Bog ih je postavio da funkcioniraju samo u grupi kao zajedničko tijelo.

Unatoč tim sličnostima oni se razlikuju po ovlastima djelovanja. Naime serafe vidimo sa šest krila što ukazuje na njihov najviši stupanj odlučivanja. Mogli bi reći da su serafi isto što i kerubi samo što imaju šest krila. To što ih se vidi gdje sa trećim parom krila prekrivaju lice govori da su samo oni u neposrednoj Božjoj prisutnosti, dok kerubi sa četiri i dva krila nemaju pristup samom Bogu, ali zato okružuju njegovo prijestolje u dvije niže razine vlasti. Zbog te razlike ih Bog koristi u različitim vidovima služenja pa je psalmist zapisao:

“....anđele svoje vjetrovima činiš, sluge svoje vatrom koja proždire.“ (Ps 104:4)

Vjetar i vatra su moćne sile iza kojih mogu stajati anđeli. Jedni su povezani s vjetrom, a drugi s vatrom pa ćemo malo više reći o tim njihovim posebnostima.


Serafi


Anđeli koji su povezani s vatrom su serafi. Seraf znači gorjeti, a serafim - oni koji gore. Neki tvrde da taj naziv opisuje vatru koja se uzdiže poput zmije, pa bi doslovno značenje bilo 'goruće biće'. Mjedena zmija koju je Mojsije napravio po Božjem nalogu je zbog mjedi (bakra) izgledala na sunčevoj svjetlosti kao vatreno biće. Njen lik je vjerojatno predstavljalo serafe preko kojih Bog vrši očišćenje od grijeha radi duhovnog i tjelesnog ozdravljenja (4.Mo 21:9; vidi Iz 6:6,7). Takav opis koji uključuje boju bakra na zemlji koja odgovara boji vatre na nebu vjerojatno proizlazi iz vizija u kojima su proroci vidjeli žarku svjetlost koja je poput bakra i vatre isijavala i zračila oko serafa. Budući da ima četiri (4) serafa onda ih se u viziji uz vatrene točkove koji nose njegovo prijestolje:

“Njegov prijestol bijaše plamen ognjeni, s točkovima od užarene vatre.“ (Dan 7:9)

Prorok Izaija je imao prednost da mu se direktno obrati jedan od serafa, ali ne u stvarnosti nego u viziji nebeskog hrama gdje ih je vidio uz Boga i njegovo prijestolje. Stvar je u tome što vizije neba ne moraju prenositi stvarnost nego percepciju stvarnosti kako bi prorok doživio i razumio smislenost onoga što se dešava izvan njegove moći opažanja. Tako je i prorok Izaija imao osjećaj da se nalazi na nebeskom hramu te je opisao ono što mu je bilo dano da vidi na taj način:

“...vidjeh Svemogućega gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skut je njegov ispunjavao hram. Serafi su stajali pred njim. Svaki je imao šest krila. Dvjema je zaklanjao lice svoje, dvjema noge svoje, a dvjema se lebdeći držao. Jedan je vikao drugome: "Svet, svet, svet je Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove.“ (Iz 6:1-3)

U najsvetijem dijelu nebeskog hrama se nalazi Božje prijestolje što Jehovu dovodi u vezu sa ulogom kralja i vrhovnog svećenika. Jedan od serafa je u tom viđenju došao do Izaije u ulozi svećenika kako bi ga užarenom žeravicom očistio od grijeha (Iz 6:6,7; vidi Ps 11:4). Tim činom Izaija kao Božji prorok (glasnik, anđeo) nije bio oslobođen od smrti koju je nosio zbog Adamovog grijeha, ali je kao osoba mogao biti svet kako bi služio Bogu čiste savjesti. To se odnosi i na druge (vanzemaljske) anđele koji svoju službu moraju obavljati u svetosti. I oni su bića sa slobodnom voljom koja mogu nesvjesno pogriješiti ili čak misliti da imaju opravdanje za neki svoj postupak koji bi ih mogao odvojiti od Božjeg lica (vidi 3.Mo 5:17-19). Njihov grijeh im može biti oprošten u skladu s Božjim milosrđem.

Bog svoja stvorenja ne drži u strahu time što bi ih strogo kažnjavao za svaku najmanju pogrešku koju mogu nehotice počiniti. Razumno je pretpostaviti da sva stvorenja mogu ponekad pogriješiti. Biblija pokazuje da Bog oprašta greške učinjene unutar dozvoljenih granica dok s druge strane postoje greške koje mogu biti učinjene indirektno protiv Boga bez obzira što to ne bi bio cilj. Čak i tada Bog omogućava da svatko bude suočen sa posljedicama svog grijeha kako bi izazvao pokajanje. Npr. Bog od Adama nije tražio da ne smije učiniti niti jednu pogrešku u svom životu. Pogreške su uvijek moguće. Ali je zato tražio od njega da ne učini ono što bi ga automatski osudilo kao protivnika. 

U tom smislu trebamo promatrati sva Božja stvorenja kojima je stalno potrebno vodstvo, pouka i ispravljanje od Boga. Da bi se one koji su došli u doticaj sa grijehom očistilo, Bog je uveo službu svećenika. Serafi u svojoj ulozi svećenika imaju zadatak održavati čistoću i svetost Božjeg cjelokupnog stvarstva. Svoju službu obavljaju u Svetinji na svetinjama gdje zastupaju Božju svetost, pa apostol Pavle konstatira da se “same nebeske stvari (čiste) boljim žrtvama od ovih (zemaljskih stvari)“ (Heb 9:23). 

Levitski svećenici su u zemaljskom hramu također poput serafa vršili očišćenje te su u Velikog svećenika zastupali Jehovinu svetost svojim pjesmama i izrazima hvale (1.Lje 16.pogl). Visoki svećenik je ujedno trebao biti i kralj, ali je Bog to odvojio sve do svog Pomazanika (Krista Isusa) kojega je postavio za kralja i svećenika na toj trećoj razini na kojoj će zastupati Jehovinu svetost i suverenost. Do tada je u Izraelu veliki svećenik naglašavao tu činjenicu jer je na prednjoj strani svog turbana imao zlatnu pločicu s urezanim natpisom: “Jehova je svet“ (2.Mo 28:36,37; Ot 4:8). Zato je logično da i u nebeskom hramu postoje svećenici koji služe Bogu i zastupaju njegovu svetost. To su serafi. Iako su u samoj blizini Boga, oni ga ne mogu gledati jer On nije stvorenje poput njih, pa moraju krilima zaklanjati svoje lice pred njim. Zato u Bibliji nigdje nemamo opis Božjeg lica. 

Apostol Ivan je imao prednost da mu se u vizijama obrate sva četiri serafa čije je lice mogao vidjeti (Ot 6.pogl.) Prije toga ih je vidio u viđenju kojeg je opisao slijedećim riječima:

“...I gle, prijestolje je stajalo u nebu, i na prijestolju je sjedio Netko. … i u sredini pred prijestoljem i oko prijestolja četiri bića, puna očiju sprijeda i straga. I prvo biće bijaše slično lavu, i drugo biće slično juncu (mladi bik), i treće biće imaše lice kao čovjek, i četvrto biće bijaše kao orao, kad leti. I svako od četiri bića imaše po šest krila, i bijahu naokolo izvana i unutra puna očiju, i pjevala su bez odmora dan i noć; "Svet, svet, svet Gospodin Bog Svemoćni...“ (Otkrivenje 4:2,3,6-8)

Iako ovdje ne piše da je riječ o serafima, mi ih možemo prepoznati zbog sličnosti s opisom vizije proroka Izaije u kojoj se oni dovode u vezu s bićima s šest krila koja stoje uz samog Boga. Kao najviša bića, serafi s Bogom upravljaju cijelim svemirom, što znači da ne održavaju samo svetost Božjeg univerzuma, nego s Njim sudjeluju u vlasti. Oni sudjeluju u donošenju svih najvažnijih odluka, dok niže razine vlasti imaju ovlast da donose svoje odluke koje moraju biti usklađene s Božjom voljom. Bogu s jedne strane ne trebaju savjetnici, ali s druge strane On nije diktator pa vjerojatno ne čini ništa bez da se konzultira s svojim suradnicima kojima je dodijelio tu uzvišeni ulogu. Oni odražavaju Božje glavne osobine koje moraju ostati savršeno usklađene kod donošenja svih odluka. Na neki način oni služe kao savjetnici i svaki od njih daje razlog 'za' i 'protiv' neke odluke, uzimajući u obzir četiri lica ili osobine kao što su ljubav, pravda, mudrost i moć.

Bog svojim visokim službenicima daje slobodu da istaknu bilo koje lice, a da ne pogriješe, jer On može uskladiti svaki njihov prijedlog i prigovor i postupiti na način koji je u skladu s njegovim univerzalnim Zakonom i njegovom voljom. Zato ljudi doživljavaju Boga na različite načine, ovisno o tome koje lice je u nekom događaju održavalo određeni postupak. Uzmimo u obzir da nebeski Sin kao poglavar 2. razine sa svojim kerubima ima ovlast i slobodu da donosi odluke vezane za Zemlju koje trebaju odražavati Božju volju. Ovisno o njihovim odlukama ljudi mogu ponekad doživjeti Boga kao osobu punu ljubavi i milosrđa, a u drugim situacijama kao Boga koji u svom gnjevu nanosi smrt i uništavanje. Međutim, kad Bog kroz svoje zastupnike pokazuje jedno ili drugo lice, ono je usklađeno sa ostalim crtama njegove osobnosti.

S ovim smo se dotakli i 2. razine kako bi vidjeli neke bitne sličnosti o kojima ćemo više govoriti u slijedećim podnaslovima. U svakom slučaju možemo znati da je Božje upravljačko ustrojstvo u kojem postoji savjetodavna funkcija prisutno na svim razinama vlasti. To možemo zaključiti na temelju jedne vizije u kojoj se vidi kako Bog u jednoj situaciji daje priliku nekim anđelima da sudjeluju u rješavanju jednog problema na zemlji, a onda On prihvaća jedan od tih prijedloga jer je u sebi sadržavao lukavost kao sastavni dio mudrosti (vidi 1.Kr 22:19-22; usporedi 1.Lje 27:32,33). Kad govorimo o ovoj situaciji onda moramo uzeti u obzir da je prorok Mihej u toj viziji...

“... vidio Boga na svom prijestolju i svu vojsku nebesku.“ (st.19)

Međutim, to ne znači da je Mihej zaista vidio Boga jer su proroci često znali vidjeti najvišeg anđela Božjega govoreći da su vidjeli Boga (1.Mo 32:30; Iz 6:5). Budući da je Bog nad anđelima postavio poglavare i arhanđele kojima je delegirao vlast, onda je nemoguće da je On njih i njihove knezove preskočio i tražio mišljenje od pripadnike njihove vojske koja broji na stotine milijuna. Mihej je vidio jedno uzvišeno biće na prijestolju i rekao da je vidio Boga iako je to bio nebeski poglavar (bog) u ljudskom obličju. 

Kao što Bog može tražiti mišljenje svojih serafa, tako i poglavar koji zastupa Boga na zemlji i koji nosi Božje ime (autoritet), može tražiti mišljenje od svojih knezova i anđela. To bi bilo kao da je sam Bog tražio mišljenje svojih anđela, a to je i smisao onoga što vizija prikazuje. Kroz nju dobivamo uvid u osnovni princip rada Božje uprave na nižim razinama koja postupa kao da Bog osobno učestvuje u rješavanju jednog problema kojeg bi po pravilu trebao rješavati najviši knez na nižoj razini ili njegov poglavar na višoj razini vlasti. Takav način delegiranja vlasti je razlog postojanja serafa na prvoj tj. na najvišoj razini koji jedini imaju prednost direktno sudjelovati s Bogom u svim najvažnijim odlukama, a na isti način podređeni anđeli sudjeluju u odlukama svojih poglavara i knezova. Čak je po tom uzoru i Abraham trebao uzeti u obzir prijedlog svoje žene Sare, jer je njen prijedlog sadržavao način na koji je Bog namjeravao voditi stvari (1.Mo 21:9-14). 

Bog je očito s razlogom stvorio serafe i postavio ih uz svoje prijestolje kao svoje suradnike koji imaju stvaralačku, svećeničku i savjetodavnu funkciju. Njihova domena upravljanja se preslikava na drugu razinu vlasti u kojoj tu funkciju preuzimaju bića iste prirode postojanja koja su u vizijama prikazana sa četiri krila. Kako bi povezali njihove različite pozicije i službe poslužit će nam vizija proroka Ezekijela u kojoj se vide kerubi sa nekim sličnim obilježjima. Razmotrimo te nebeske stvari u nastavku.


Kerubi


Kerubi su anđeli koje pisci Biblije povezuju s 'vjetrom' jer je psalmista napisao da Bog neke “anđele čini vjetrovima“ (Ps 104:4). U kom smislu? Među izjavama zapisanim u psalmima nalazimo da za Boga piše:

“Na keruba sjede i poletje; na krilima vjetra zaplovi.“ (2. Sam 22:11; Ps 18:10)

Ovo odgovara viziji koju je opisao prorok Ezekijel u kojem se vidi vožnja jedne letjelice koja plovi svemirskim prostorom u kojem do izražaja dolaze pokretačka sila krila koji proizvode silu i zvuk vjetra.

“Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vjetar, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu (jaku svjetlost). Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri obraza, u svakoga četiri krila...“ (Ezekiel 1:4-6,28)

Ovi kerubi prenose Božje prijestolje na kojem netko sjedi, pa bi imali dojam kao da Bog izlazi iz svog mjesta prebivališta i dolazi na zemlju. Međutim istina bi mogla biti drugačija jer ta vizija ne prikazuje Božje prebivalište nego područje univerzuma u kojem služe kerubi koji prenose Božje prijestolje sve do Zemlje. Kao i Mihej, tako ni Ezekijel u ovoj viziji nije vidio Boga nego biće koje ga je zastupalo kao Boga. To je lako zaključiti jer uz ovo biće stoje kerubi s četiri krila, odnosno oni nemaju još jedan par krila kojima se služe serafi kako bi pokrivali svoje lice pred Bogom. Budući da ovi kerubi ne moraju pokrivati svoje lice, onda oni očito ne prenose Boga. Tko onda sjedi na tom prijestolju?

U viziji se vidi kako prevoznim sredstvom koje plovi svemirom upravlja jedno biće u ljudskom obličju koje se predstavlja Bogom iako to ne mora biti sam Jehova. Netko bi pomislio da je riječ o Božjem jednom i jedinom Sinu, misleći pri tome na Isusa. Međutim, takvo gledište bi se zasnivalo na Isusovoj preegzistenciji koja nije utemeljena na Bibliji. Naime, nigdje se u hebrejskim spisima ne vidi niti spominje jedno jedinstveno biće koje sjedi do Boga jer Bog nije trebao stvoriti jedno biće koje bi ga jednog dana zamijenilo na prijestolju. Umjesto toga, da bi upravljao univerzumom, trebao je svoju vlast razdijeliti na više prijestolja, tako da kerubi očito u službi ove nebeske ‘letjelice’ prenose Božje prijestolje na kojem sjedi jedan od 24 poglavara univerzuma (Ez 1:11,23). 

Bog ne mora napuštati svoje prebivalište kako bi upravljao svemirom jer bi time samo obezvrijedio svoje službenike kojima je povjerio svoju upravu i vlast u cijelom svemiru. Oni u svom području zastupaju i prenose njegovu slavu na slijedeću nižu razinu vlasti koja direktno upravlja ljudima. Sjetimo se da je i Mojsije vidio Božju slavu, a ne Boga (2.Mo 33:18-20). Od tog nebeskog polavara je dobio smjernice i zapovijedi koje je trebao uvažiti kako bi taj poglavar, a samim tim i Bog preko njega mogao upravljati događajima na Zemlji. Način na koji je taj polavar predočio Božju slavu se potpuno slaže sa Ezekijelovom vizijom u kojem se spomnje silan vjetar, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem jer piše:

“Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo... Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana.“ (2.Mo 19:18; 24:16; vidi He 12:18-21)

Ovim uvidom saznajemo kako je Bog sa svojim serafima sa prve razine vlasti delegirao svoju vlast svojim prvim sinovima kojih ima 24. Njih je postavio za poglavare i dodijelio im kerube s četiri krila koji su im trebali služiti u području univerzuma kojeg pokrivaju. S obzirom da zastupaju Boga onda nije neobično da se za Boga kaže da “sjeda na kerube“ i da “sjedi nad kerubima“ iako vidimo da poglavari sjede nad kerubima, a ne Bog (1.Sam 4:4; 2.Sam 6:2; 2.Kr 19:15; 1.Ljet 13:6; Ps 80:1; Iz 37:16; Ps 99:1; 2.Sa 22:11). Ta predodžba Boga koji s kerubima dolazi na Zemlju je samo način da vidimo njegovog Zastupnika koji nosi njegovo 'ime'. Bogu ne treba prevozno sredstvo da bi obilazio ljude na Zemlji jer On sa svog mjesta može vidjeti sve, dok to ne mogu čak ni najviši anđeli. No, oni su mu ipak potrebni jer On očito ne može sam upravljati tolikim univerzumom. To je i smisao njihovog postojanja. Oni su svjesni da Bog samo s njima može upravljati svemirom u kojem je prije davnih vremena započeo život. Ogromna odgovornost koju oni imaju ne umanjuje Božju moć i autoritet. Iako je njihova moć ograničena, ono su kao stvorenja savršeni samo u mjeri koja ih čini takvim kakvim jesu. 

Nebeski poglavari zbog svoje službe i odgovornosti moraju direktno ili indirektno obilaziti svoja područja djelovanja i silaziti na Zemlju kao prebivalište čovjeka te uzlaziti do Boga i njegovog prebivališta. Zato ih kerubi s 4 krila nose i prenose na Božjem prijestolju što nam govori da oni u cijelom svemiru održavaju život te zastupaju Božje prijestolje i njegovu suverenost pred ljudskim bićima. Gdje god da se oni kreću iznad njihovih glava je uzvišeno biće na Božjem prijestolju. Ovo biće koje je vidio Ezekijel je bilo zaduženo za dio svemira u kojem se nalazi naša planeta. Zato se u spomenutoj viziji ne vide ostala 23 prijestolja. Ukoliko je svako od 24 bića zaduženo za svoj dio područja u univerzumu onda bi svaki od njih bio kralj i svećenik koji u svojoj službi ima četiri kerube u svećeničkoj službi.

Nebeska ‘letjelica’ u kojoj služe kerubi dokazuju činjenicu da Bog (tj. Božji glavni zastupnik) preko njih može biti na svakom mjestu u svemiru (Mi 1:3; Ps 99:1). Oni ne upravljaju direktno stvarima na Zemlji, nego samo nadgledavaju funkcioniranje našeg prvog neba u kojem djeluju najviši knezovi (arhanđeli) u suradnji s kerubima s dva krila. To nam je otkriveno kod zemaljskog hrama gdje su se nalazili slike tih keruba po svim unutarnjim zidovima Svetinje i Svetinje nad svetinjama, pa bi oni predstavljali sluge hrama i prijestolja na svim razinama (1.Kr 6:23,24,29,32; Ot 4:6; Ez 1:5; 10:14,15). 

“Kerubi su imali (dva) krila raširena uvis, zaklanjajući poklopac svojim krilima (…) Lica keruba gledala su prema poklopcu.“ (2.Mo 37:7-9)

Ovi kerubi s dva krila su trebali upravljati svim stvarima na Zemlji preko izabranih i pomazanih ljudi na koje su prenosili Božji teokratski sistem vlasti i upravljanja i nastojali ga zaštititi. Bog ih uspoređuje sa svijećnjakom u hramu gdje sedam posuda ulja koje osvijetljava prostor predstavljaju 'sedam Božjih očiju' koje prelaze pogledom svu Zemlju, što se podudara sa slikom keruba koji su puni očiju po svom tijelu (Zah 4:10; vidi Ez 10:12). Na taj način je pred Bogom sve otkriveno.

Sve nam ovo govori da su ti kerubi s dva krila prisutni u području Zemlje ili u njenom videokrugu. Oni su očito najniži red keruba koji su veza između svog poglavara i ljudi na Zemlji. Da se po Adamu moglo formirati savršeno ljudsko društvo onda bi kerubi preko izabranih ljudi uređivali i nadgledavali Božju upravu na Zemlji koja bi funkcionirala po svim Božjim univerzalnim mjerilima. Oni se ne bi postavili kao vladari nad čovjekom nego kao suradnici zemaljske uprave koju su trebali štititi i držati u svetosti. Trebali su biti u podložnosti svom poglavaru koji je na svom prijestolju zastupao Boga.

 

Ova slika je prikaz Božje uprave nad ljudima samo iz naše zemaljske perspektive. Takvu perspektivu bi imale i druge civilizacije u svemiru. Međutim iz Božje perspektive slika bi bila sasvim drugačija, jer ne bi uključivala samo ogranak hijerarhije koja u vlasti drži samo jednu planetu, nego i svaku na kojoj je stvorio ili će stvoriti ljudsko biće. Ovakva teokratska hijerarhija bi na sličan način bila razgranata po cijelom uređenom svemiru - kosmosu.

Iz ovog istraživanja smo vidjeli da ‘kerubi’ imaju povlašteno mjesto u nebeskoj upravi. Oni (kao viši i niži upravitelji) prenose svoju vlast na zemaljske anđele koji služe pod njihovim vodstvom (1.Mo 28:12). Bog je tada preko njih pokazivao na djelu svoju svetost te moć i silu, mudrost, pravdu i ljubav. S ovim uvidom u Božju Riječ možemo razumjeti da ‘kerubi’ također predočavaju nebesku ‘ženu’, ali onu koja je podređena poglavarima koji zastupaju Boga na 24 prijestolja. One su im podređene i služe mu kao pomoćnica u provođenju njegovog suvereniteta i nauma koje ima ostvariti na zemlji i u cijelom svemiru. Zato ćemo u nastavku nešto više reći o bićima koji predstavljaju 24 starješine.


24 starješine


Apostol Ivan je imao prilike u viziji vidjeti bića na svojim prijestoljima koja su okruživala Božje prijestolje. Njih je bilo 24 i nazvao ih je Starješinama. O njima smo već govorili kao o Božjim nebeskim sinovima pa bi tu zanimljivu sliku trebalo samo potvrditi. Međutim, Watchtower tvrdi da su 24 starješine izabrani ljudi (muškarci i žene) koji će biti uzeti na nebo s kojeg će vladati nad zemljom i da su u taj broj uključeni 144000 pomazanika koji će služiti u nebeskom hramu. Da li takvo gledište može opstati uz sve spomenute i druge dokaze koje ćemo ovdje navesti?

U Bibliji se nigdje izravno ne koristi izraz ‘starješina’ za nebeska bića, pa kad Ivan kaže da je na nebu vidio 24 starješine, to neke čitatelje odmah asocira na ljude, a ne na nebeska bića. Iako se za nebeske anđele ne koristi taj izraz, on se podrazumijeva ukoliko uzmemo u obzir hebrejski stil izražavanja. U Hebrejskim spisima se može vidjeti da su svi muškarci koji su nosili odgovornosti u zajednici nazvani ‘starješinama’, a starješine su se među sobom razlikovali po autoritetu kao ‘knezovi’, ‘poglavari domova’, ‘suci’ itd. Isto tako u Bibliji se za anđele koji su različito rangirani koriste isti izrazi s kojim se opisuju i zadaci i položaji koje imaju i ljudi na zemlji. Tako se za anđele kaže da su ‘knezovi’, ‘vojvode’, ‘stražari’ i ‘vojnici’ (Jš 5:13-15; 1.Kr 22:19; Da 4:13; 10:13). Kad se za neke ljude koristio izraz ‘knez’ ili ‘poglavar’ onda se podrazumijeva da je riječ o starješinama s višim autoritetom. Ili obrnuto, kad se za kneza ili kralja koristi izraz ‘starješina’, onda se time ne umanjuje njegov autoritet jer on jeste starješina – stariji službenik.

Ovo razumijevanje trebaju uzeti u obzir i čelnici Watchtowera (koji tvrde da je ovdje riječ o ljudima) jer i oni u svojoj organizaciji imaju skupštinske, pokrajinske i zonske nadglednike. Možda neće koristiti za njih izraz ‘starješina’ (presbýteroi), nego nadglednik (epískopos), ali se podrazumijeva da su svi oni starješine ali sa različitom mjerom odgovornosti i autoriteta. Tako je i sa poglavarima kojima je Bog dao autoritet na svim razinama vlasti.

Ivanu nitko nije rekao za tu grupu nebeskih bića da su starješine, nego ih je sam tako nazvao po hebrejskom stilu izražavanja koji se odnosio na grupu ljudi s istim autoritetom. Osim toga on na nebu nije vidio jednog visokog anđela nego 24, što ga je podsjetilo na ‘vijeće starješina’ u Izraelu (vidi Lk 22:66; Dj 5:21). Kad 24 starješine bacaju svoje krune pred Božje prijestolje oni samo ukazuju na svoju potpunu podložnost Bogu (Ot 4:10,11). Ne vidimo ih da bacaju svoje krune pred Isusovo prijestolje. Zato Ivan ovim ‘starješinama’ koji imaju krune daje posebnu čast koju nikad nije davao drugim apostolima koji su po autoritetu bili jednaki njemu.

Uzmimo u obzir da je Ivan bio apostol i u tadašnjoj skupštini su 12 apostola bili najviši po autoritetu kojima je Isus obećao dati da sjede na prvim prijestoljima u Izraelu. Kako su vjernici oslovljavali apostole? Nitko od njih nije apostole oslovljavao sa ‘gospodaru’ nego samo sa ‘brate’. No, kako Ivan oslovljava jednog od 24 starješine? Ne obraća mu se sa ‘brate’ nego sa “gospodaru moj“ (Ot 7:14). U našem jeziku neki prijevodi koriste riječ ‘gospodin’, što ne odražava pravu misao jer se ta riječ kod nas koristi za svakog zrelog muškarca koji ne mora imati nikakav autoritet nad nama. Ispravan izraz je ‘gospodar’ (heb. 'adoni'). Zašto Ivan oslovljava ovog starješinu na taj način?

U Hebrejskim spisima se vidi da su svi sluge pa i ljudi s autoritetom na takav način oslovljavali one koji su po autoritetu i časti viši od njih (vidi 5.Mo 23:6; Jr 37:20; 38:9). U Bibliji imamo primjer gdje se Gideon obraća Božjem anđelu sa ‘gospodaru’ (adoni – gospodin, gospodar - Suci 6:11-13) Jošua se anđelu Božjem također obratio sa ‘adoni – ‘gospodar moj’ (Jš 5:13-15). Prorok Danijel se također anđelu obraća sa ‘adoni’ – ‘moj gospodar’ (Da 10:15-17). Hebrejski ‘adoni’ se prevodi sa ‘gospodar’. Kralj David je budućeg Mesiju oslovio sa ‘moj gospodar’ pa nije neobično da Ivan (apostol koji će sjediti na prijestolju) ovog ‘starješinu’ oslovljava sa ‘moj gospodar’ jer je taj starješina po položaju veći od njega (Ps 110:1, usporedi sa Ot 7:14).

Ivan među ‘24 starješine’ u bijelim haljinama nije prepoznao nikoga od apostola, a kad se Isus preobrazio pred njim on ga je prepoznao iako je bio u bijeloj haljini (Mt 17:2). Očito su ovih 24 starješine viši od apostola jer sjede na prijestoljima odmah uz Boga u nebeskom vijeću, dok će on sa drugim apostolima sjediti na prijestoljima na zemlji koji će predstavljati vijeće od 12 starješina. Zato nije ništa neobično da se ove visoko povlaštene anđele na nebu naziva ‘gospodarima’ čime je taj izraz Ivana i prve kršćane podsjećao na visoku i povlaštenu ulogu koju su ti nebeski  ‘starješine’ imali u odnosu na druge službenike. Položaj tih ‘starješina’ na nebu koji imaju ‘krune’ možemo lakše predočiti ako znamo da Biblija sadrži opis ‘starijih muževa’ čija sijeda kosa predstavlja ‘krunu’ (1.Tim 5:17; Izr 16:31).

Iako je gornje razmatranje uzelo u obzir neke detalje koji potvrđuju da ‘24 starješine’ nisu ljudi sa zemlje, postoji još neki detalji koje možemo uzeti u razmatranje. Naime, u jednoj viziji vidimo 4 bića i ‘24 starješine’ koji se obraćaju Kristu zbog vjernih ljudi iz svakog naroda i kažu mu:

“… otkupio si ljude, učinio si ih kraljevstvom (...) i kraljevat će nad zemljom ('na zemlji')“ (Ot 4:4; 5:8-10)

Kao prvo, vidimo 4 bića (serafa) i 24 starješine kao viši oblik vlasti koji se obraćaju zemaljskom uređenju kojeg predvodi Isus Krist. Oni ne kažu “učinio si nas“ niti “kraljevat ćemo“ niti su mogli reći da ih je Isus otkupio, jer oni nisu u tom općem skupu vjernih ljudi koji će po Kristu kraljevati na zemlji. Naime, svi koji dobiju vječni život će upravljati zemljom i njenim bogatstvima jer će vladati nad djelima Božjim zajedno s Isusom Kristom i njegovim suvladarima (vidi 1.Mo 1:29; Ps 8:6). Između svih tih otkupljenih nalazit će se 144000 onih koji će u svojim rukama na zemlji imati jednu višu upravljačku vlast nad ljudskim društvom. Iznad njih su nebeska bića pod kojima će se podložiti Bogu. Isto tako 144000 zemaljskih izabranika ne mogu biti u sastavu tih 24 nebeskih starješina jer u jednoj drugoj viziji vidimo Isusa i njih gdje…

“… stoje pred prijestoljem i pred četiri bića i pred Starješinama“ (Ot 14:3)

Ako ovih 144000 izabranika ‘stoje pred 24 starješine’, onda oni očito ne stoje pred sobom. Oni ne mogu biti u sastavu tih nebeskih ’Starješina’ (kao što to tvrdi Watchtower) niti mogu sjediti na njihovim mjestima na nebu. Mjesta zemaljski službenika su povezana sa gorom Sion koja predočava zemaljsko područje vlasti gdje će zajedno s Isusom stajati ‘pred’ Božjim prijestoljem ili u videokrugu Božjeg prijestolja.

Isto tako ‘bijele lanene haljine’ koje nose ‘24 starješine’ ih ne moraju povezati sa ljudima jer se i za anđele kaže da su obučeni u bijele haljine. Prorok Danijel je imao priliku vidjeti jednog od tih starješina (poglavara) koji je bio obučen u (bijele) lanene haljine (vidi Da 10:4; 12:6,7). Opisao ga je kao ‘čovjeka’. Isto tako je i Ezekijel vidio anđela u obličju ‘čovjeka’ obučena u lan (bijele haljine) (vidi Ez 9,10.pogl). Ivan je bića koja su bila obučeni u lan (bijele haljine) nazvao anđelima (Ot 15:6). Za one anđele koji će pratiti Isusa prilikom njegova dolaska se kaže da su ‘obučeni u fini bijeli lan’ tj. u bijele haljine (Ot 19:14). Te bijele haljine imaju svoju simboliku jer piše da je Isusovoj simboličnoj ‘ženi’ dano da se obuće u bijeli fini lan (Ot 19:7,8). Stoga izraz ‘bijele haljine’ koje se koriste i za ljude i za nebeske anđele nisu nikakav argument kojim bi se dokazalo da su ‘24 starješine’ ljudi, kao ni izraz ‘starješina’ (poglavar), jer se taj izraz očito koristio za povlaštenu i istaknutu ulogu koju su oni imali u odnosu na druge anđele.

Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Prije svega, ‘24 starješine’ ne mogu biti ljudi kao što tumači Watchtower (vidi knjigu ‘Otkrivenje’ pogl. 14. str. 76,77. st. 8,9). Bez obzira što ih Ivan vidi u ljudskom obličju, to ne daje nekome za pravo da ih automatski poistovjeti sa ljudima samo kako bi se podupirala teza po kojoj će ljudi vladati s neba s Isusom. I Boga se ponekad prikazuje u ljudskom obličju.

Uzmimo u obzir da u tim vizijama neba Ivan vidi ‘četiri bića’ koji se nazivaju serafima. Serafi vladaju zajedno s Bogom nad svim univerzumom. Ne vidimo ih na prijestoljima nego uz samo Božje prijestolje čime su u sastavu tog najvišeg prijestolja zajedno s Bogom. Isto tako je sa 24 starješine koji vladaju u Božje ime svaki na svojem dijelu univerzuma. Kad bi Zemlja bila jedina nastanjena planeta u svemiru, onda bi mogli pomisliti da su svi oni stvoreni kako bi imali svoje područje vlasti na Zemlji, što nema smisla. Puno vjerojatnije je da se Zemlja nalazi u području vlasti samo jednog starješine tako da ostali poglavari vladaju drugim područjima univerzuma, a svi zajedno donose odluke pred Bogom u sastavu nebeskog vijeća.

                       Nebesko vijeće (JHVH - 4 keruba - 24 starješine)

‘24 starješine’ očito postoje sa određenom svrhom. Iako se samo jednom spominju u Bibliji o njima možemo znati puno više kroz razmatranje različitih vizija u kojima ih možemo prepoznati.

Uzmimo u obzir da je Izaija vidio Boga u hramu zajedno sa četiri serafa. Nije vidio ostala bića jer su se oni nalazili izvan hramskog uređenja. Za razliku od njega, Ivan je u svojoj viziji vidio i ono što se nalazilo u samom nebeskom gradu izvan hrama, a to je vidio i prorok Danijel koji je zapisao da su u određenom trenutku bila 'postavljena prijestolja' (množ.) i da je Pradavni (Bog) sjeo (Da 7:9). Danijel ne navodi broj tih prijestolja, ali zato kaže da su ona bila postavljena u određenom trenutku, što navodi na zaključak da 24 starješine s vremena na vrijeme zajedno dolaze pred Boga gdje sjedaju na svoja prijestolja koja se postavljaju radi takvih događaja. I to je ono što je Ivan vidio, a što ga je možda podsjetilo na vijeće sinova Božjih koji dolaze pred Boga (vidi Job 1:6). Kad sjednu na svoja prijestolja oni bacaju svoje krune pred Božje prijestolje, pokazujući time svoju podložnost Bogu kao suverenom Gospodaru čime potvrđuju da Bogu pripada "slava, čast i moć" (Ot 4:10,11).

Bogu ne treba jedan jedinstveni Sin prijestolonasljednik, jer on nije smrtan čovjek da bi trebao nasljednika svog prijestolja. Sjetimo se Davida. Dok je sjedio na svom prijestolju imao je nekoliko sinova za koje piše: “Davidovi su sinovi bili prvi do kralja“ (1.Lj 18:17; usporedi Mt 18:1,4; 20:27; Mk 9:35; Lk 13:30). Davidovi sinovi su bili prvi knezovi koji su bili izjednačeni po funkciji i autoritetu tako da nitko od njih nije bio veći jedan od drugoga. Međutim, Davida je čekala smrt i morao je imati nasljednika kojega je Bog unaprijed odabrao. Tako je to trebalo biti sve do glavnog Pomazanika Isusa Krista (drugog Davida) koji je zadobio besmrtni život (Ez 34:23; Ho 3:5; He 7:23,24). On nije trebao imati svog prijestolonasljednika, pa je po Božjem nalogu izabrao sebi 12 suvladara koji su trebali biti prvi do njegovog prijestolja (Mt 19:28; Lk 22:30). Stoga je sasvim razumljivo da i Bog ima svoje nebeske sinove koji su prvi do njega. Oni stoga služe svom Ocu i zastupaju njegovu vlast u cijelom univerzumu te se u određeno vrijeme okupljaju oko Boga u njegovom nebeskom gradu. Isto tako svaki od njih u svom redu dolazi pojedinačno služiti pred Bogom u njegovom nebeskom svetištu.

Nebeski sinovi Božji zbog svoje službe i odgovornosti moraju direktno ili indirektno obilaziti svoja područja djelovanja i silaziti na Zemlju kao prebivalište čovjeka te uzlaziti do Boga i njegovog prebivališta. Zato ih kerubi prenose na prijestolju po svemiru što nam govori da oni u njemu održavaju život te zastupaju Božju suverenost. Onaj kojeg je vidio Ezekijel je bio zadužen za dio svemira u kojem se nalazi naša planeta. Zato se u spomenutoj viziji ne vide ostala 23 prijestolja. Ukoliko je svako od 24 bića zaduženo za svoj dio područja u univerzumu onda bi svaki od njih bio kralj i svećenik koji u svojoj službi ima po četiri keruba u svećeničkoj službi. Zato nas zanima gdje se oni nalaze kad nisu u svom nebeskom gradu. U tome nam može poslužiti vizija proroka Ezekije.

“… velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu. (kao svjetlac u ognju; kao jaka svjetlost; kao blistanje rumenila u sred vatre). Usred toga nešto kao četiri bića (keruba), obličjem slična čovjeku; svako od njih sa četiri lica, u svakoga četiri krila… Nad glavama bića bilo je vidjeti neku vrstu svoda nebeskoga iz divna kristala, što se je prostirao gore nad glavama njihovim…Iznad svoda nebeskoga, što se je nalazio nad glavama njihovim, bilo je nešto, što je izgledalo kao safir kamen i bilo kao prijestolje. Na njemu gore, što je bilo kao prijestolje, bila je prilika, što je izgledala kao čovjek.“ (Ez 1:4-6,22,26; 10:1)

Što vidimo?

  • Nebesku letjelicu od sjajne materije koja zrači žarkom svjetlosti
  • Četiri bića (keruba s 4 krila) ispod svoda koji se prostirao iznad njih
  • Prijestolje iznad svoda
  • Biće poput čovjeka sjedi na prijestolju

Ovo nas podsjeća na viziju u kojem vidimo Boga na njegovom prijestolju sa četiri serafa, s tom razlikom što Boga u hramu okružuju četiri serafa sa šest krila, a ovo biće nalik čovjeku negdje u nebeskom prostoru okružuju četiri keruba s četiri krila.

  • Bog i 4 serafa stoje sa sve četiri strane njegova prijestolja // 1. razina vlasti
  • Starješine i 4 keruba stoje sa sve četiri strane njihovih prijestolja // 2. razina vlasti

Kad povežemo sve slike koje govore više od riječi onda vidimo da Bog na nižoj tj. drugoj razini vlasti ima jednog od svojih Sinova koji ga zastupa u području koje obuhvaća našu planetu. Zato ovo biće nalik čovjeku sjedi na svom prijestolju kojega (poput Boga) okružuju četiri bića. Njega se može vidjeti samo u viziji jer ga čovjek ne može vidjeti s obzirom da je poput Boga okružen slavom koja se ne može gledati ljudskim očima. No, kad bi silazio sa svog prijestolja, kako bi osobno prenosio važne poruke, tada su u njega mogli gledati proroci i drugi Božji sluge. Među njima je bio i Mojsije, a vjerojatno i sam Isus dok ga je duh (anđeo) vodio 40 dana u pustinji. 

Anđeo koji se pojavio pred Mojsijem u vidu gorućeg grma u trenutku kad mu je trebao navijestiti njegovo veliko poslanje je vjerojatno bio taj Poglavar koji se predstavljao kao Bog Jehova jer je nosio Božje ime i sjedio na Božjem prijestolju. O tom događaju čitamo:

“Tada mu se ukazao anđeo Jehovin u rasplamtjeloj vatri iz grma. On se zagledao, a to grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. I Mojsije je rekao: “Prići ću da bolje pogledam taj čudesan prizor, zašto grm ne sagorijeva.” Kad je Jehova Bog (anđeo-bog) vidio kako prilazi da bolje pogleda, pozvao ga je iz grma: “Mojsije! Mojsije!” A on je odvratio: “Evo me!” Tada mu je rekao: “Ne prilazi ovamo! Skini sandale s nogu svojih, jer je tlo na kojem stojiš sveto!” Zatim je nastavio: “Ja sam Bog oca tvojega, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev.” Mojsije je tada zaklonio lice svoje, jer se bojao gledati u pravoga Boga.“ (2.Mo 3:6)

Ovaj anđeo Božji je imao ovlasti da predstavlja Boga tako da je Bog govorio Mojsiju preko njega, a ne preko nekog anđela iz niže razine vlasti. Kasnije se taj poglavar u tamnim oblacima iz kojih je isijavala vatra i gromovi, spustio na goru Sinaj pred cijelim narodom kako bi narod lakše osjetio Božju prisutnost i svoju odgovornost koja je trebala biti stavljena pred njih. Zato je Mojsije rekao:

“Znaj, dakle, danas da Jehova, Bog tvoj, ide pred tobom. On je vatra koja proždire.“ (5.Moj 9:3; Heb 12:9)

Bog nije osobno išao pred Izraelcima, jer je tu ulogu imao jedan od njegovih Sinova, poglavara. Kao što je Mojsije trebao biti elohim (bog, močnik) pred faraonom, tako je i ovaj Božji sin bio 'elohim' tj. 'bog' i tako ćemo ga oslovljavati kako bi ga razlikovali od drugih anđela (2.Mo 7:1). On je sa svojim kerubima pred Mojsijem projicirao slavu Božjeg prijestolja. Njegova prisutnost je bila očitovana i u tabernakulu gdje se sastajao s Mojsijem koji ga je gledao u lice što je bilo kao da je govorio s Bogom licem u lice (2.Mo 33:11).

Trebamo primijetiti da se Poglavar - bog direktno obraćao proroku čime je zaobišao (vanzemaljske) anđele u nižoj razini vlasti. To prikazuje situaciju u kojoj je pomazani prorok i vođa (krist) izdvojen iz naroda kao prvi čovjek koji zauzima položaj prvog zemaljskog Sina. Taj položaj je u početku imao Adam jer je imao prednost komunicirati s Bogom preko svog poglavara preko kojega je došao u postojanje. Takva veza neba i zemlje bi savršeno funkcionirala da je Adam ostao vjeran Bogu. Tada bi nebeski i zemaljski Sin, svaki u svojoj razini zastupali Boga. Adam bi tada pod vodstvom nebeskog Sina organizirao i predvodio Božje službenike koji bi kao glasnici (anđeli) Božje suverenosti i svetosti upravljali na zemlji ljudskim društvom. On je kao Božji zemaljski Sin trebao surađivati sa Božjim nebeskim Sinom, poglavarom Zemlje. Ta je čast pripala Isusu. U međuvremenu su razni proroci imali tu čast da se bar u viziji vide i čuju s njim.

Saznali smo da postoje 24 nebeska Sina, pa samim tim uz svakog od njih služe po četiri keruba s četiri krila – ukupno 96 takvih keruba (24 x 4). Na taj način se Božja vlast iz centra neba dijeli i širi na 24 prijestolja koja prenose Božji autoritet po cijelom univerzumu podijeljenom na 24 zone. Ovakvu sliku neba bi mogli prihvatiti samo ukoliko je Bog prije stvaranja svemira namjeravao stvoriti život u cijelom njegovom području, što je sasvim moguće s obzirom na strukturu Božje nebeske uprave.

Iz Ezekijelove vizije vidimo samo jedno prijestolje koje sa 4 keruba upravlja područjem u kojem se nalazi naša planeta. Ostala 23 prijestolja ne vidimo jer je za nas bitan samo onaj Poglavar - bog koji sa svoja četiri keruba ima posebne ovlasti i zadatke na našoj planeti. Jedan od tih zadataka je opisan u Okrivenju:

“Potom vidjeh četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje i drže četiri vjetra zemlje, da ne puše vjetar na zemlju, ni na more, niti na ikakvo drvo.“ (Ot 7:1)

Ovi anđeli su povezani s vjetrovima i zato ih prepoznajemo kao kerube (2. Sam 22:11; Ps 18:10; 104:4). Kao što stoje na četiri ugla nebeske letjelice tako stoje na četiri ugla zemlje, što znači da je s njima Poglavar (bog) koji predstavlja Boga na svom prijestolju.

Kad govorimo o grananju ili širenju Božje univerzalne vlasti sa Boga na niže razine, onda bi ovaj Poglavar - bog sa druge razine vlasti mogao svoju vlast projicirati na više grana treće razine kao što je Bog svoju vlast projicirao na 24 prijestolja druge razine. Na takav način ovaj poglavar može pod svojom upravom imati svaku novu planetu u svom galaktičkih sustavu na kojoj bi nastao život. Samim tim bi surađivao s najvišim knezovima (arhanđelima) u svom području koji bi sa svojim službenicima direktno upravljali svojim planetama. Tako dobivamo slijedeću sliku:

  • Bog (Otac) upravlja univerzumom
  • 24 starješine (Božji nebeski sinovi) upravljaju galaktičkim sustavima
  • Arhanđeli (Božji zemaljski sinovi) upravljaju svojim planetima

S ovakvim uvidom bi mogli ustvrditi da arhaneo Mihael kao najviši knez sa svojim anđelima samo privremeno upravlja Božjim narodom na našoj planeti sve dok Isus ne preuzme punu vlast nad Zemljom. Naime, bilo koji arhanđeo i neki od njegovih službenika bi mogli biti korišteni u posebnim zadacima na drugim planetima za koje bi bili ovlašteni od svog Poglavara - boga. Takvo uređenje bi funkcioniralo na svim planetima stvorenim za život. Pitanje je da li takve planete na ovom području već postoje ili će biti oblikovane za život tek u budućnosti. Isto važi i za ostale 23 starješine koje bi trebale upravljati svojim područjem univerzuma u kojima je također trebao biti stvoren život.

Da bi Božje teokratsko uređenje uspješno funkcioniralo na zemlji, Poglavar i vladar 2. razine neba je trebao od samog počeka voditi čovjeka u tom pravcu kako bi se na 3. razini vlasti stvorila savršena civilizacija. On bi sa svojim kerubima postepeno uvodio čovjeka u sistem upravljanja kako bi taj čovjek kao sin Božji preuzeo odgovornost da savršeno vodi ljudsko društvo. Tada bi prvi čovjek zemlje kao najviši knez predvodio ljudsko društvo preko svojih suradnika – knezova čiji je broj već unaprijed određen, a to je broj 12. Isus će sa svojih 12 suvladara upravljati nad dvanaest plemena Izraela ali i nad cijelom zemljom na način da će svoj sistem uprave preslikati na sve narode koje će predvoditi njegovi zastupnici. U tome će veliku ulogu odigrati 144000 izabranika. Oni bi mogli biti zemaljski anđeli tj. glasnici Božjeg kraljevstva pod vodstvom Isusa Krista koji bi bili grupirani u 24 reda po uzoru na 24 prijestolja na nebu. 

Broj 24 nije slučajno korišten u vrijeme kada je David trebao po Božjem naputku organizirati službe u domu i hramu. David je dobio od Boga zapovijed da sagradi Božji hram kojeg je trebao napraviti njegov sin Salamun i to po nacrtu kojeg nije mislio čovjek nego Bog jer čitamo:

“Tada David predade sinu Salomonu uzorak (nacrt) trijema, njegovih kuća, riznica, gornjih soba, donjih protorija i doma Pomirilišta; uzorak svega što bijaše smislio u duhu za predvorja Jahvina Doma, za sve sobe unaokolo, za riznicu Doma Božjega, za riznicu posvećenih stvari, za svećeničke i levitske redove, za svaki posao u službi oko Doma Jahvina (…) Sve to u skladu s onim što Jahve napisa vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo za koje on pribavi uzorak (nacrt hrama).“ (1. Ljetopisa 28:11-13,19)

Kad govorimo o svećeničkoj klasi koja je služila u hramu, tada nam je poznato da su Levitski svećenici bili organizirani u 24 levitska reda koja su dodijeljena poglavarima rodova svećeničkih. Oni su bili

“… poglavari koji su nadzirali sveto mjesto i poglavari koji su služili pravom Bogu.“ (1.Lje 24:4-19)

Da li je služba tih poglavara odgovarajuće predočavala službu koju su na nebu izvršavali 24 starješine? Zanimljivo je da u Ivanovoj viziji vidimo ’24 starješine’ gdje imaju zlatne posude pune kâda, a nakon toga do žrtvenika dolazi jedan ‘anđeo’ sa svojom posudom za kâd  (Ot 5:8; 8:3-5). Taj anđeo sa kadionicom u ruci bi mogao biti kerub u njegovoj službi, kao što je i seraf bio taj koji je u Božjoj službi uzeo u ruke užarenu žeravicu kako bi posvetio proroka Izaiju (Iz 6:1-7). Prema tome, ‘24 starješine’ su nebeski anđeli najvišeg položaja, a ujedno i prvi Božji sinovi. To što se za njih koristi izraz ‘Starješine’ je sasvim razumljivo jer time dobivamo sliku o anđelima koji su po funkciji stariji od drugih, ne po godinama nego po autoritetu kojeg imaju među nebeskim stvorenjima.

Broj od ’24 starješine’ nam govori da je njihov položaj unaprijed određen i da u mnogim zadacima oni sudjeluju kao grupa ili vijeće što nas podsjeća na ‘vijeće staraca’ odnosno ‘vijeće starijih muževa – starješina’ koji su upravljali kraljevstvom (Ps 107:32; Su 11:5,6; Ru 4:2). Tako i ovi najviši Starješine (poglavari, bogovi) upravljaju Božjim kraljevstvom podijeljenim u 24 zone (područja). Da bi kraljevstvo moglo biti vođeno od Boga na teokratski način, ono je moralo imati i zajedničko hramsko uređenje koje bi bilo projicirano na Zemlju. Zato možemo donekle imati uvid u stvari neba jer su bile preslikane na zemaljsko uređenje. To je i razlog vizije o jednom veličanstvenom hramu kojeg je u viziji vidio prorok Ezekijel:

“I gle, Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove. To viđenje koje gledah bijaše kao viđenje što ga vidjeh kad dođoh da uništim grad (tj. kad je On došao da proriče protiv uništenja grada) i kao viđenje koje vidjeh na rijeci Kebaru. Padoh ničice. A Slava Jahvina uđe u Dom (hram) na vrata koja gledaju na istok. Tada me duh podiže i odvede u unutrašnje predvorje. I gle: Dom bijaše pun Slave Jahvine. Zatim sam čuo kako mi netko govori iz hrama, a onaj je čovjek došao i stao kraj mene. I reče mi: "Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.“ (Ez 43:2-7)

Božje prijestolje na nebu se nalazi u nebeskom hramu, a ovdje vidimo kako se u zemaljski hram postavlja Božje prijestolje nakon što u njega s neba, sa Jahvinom slavom, silazi nebeski Sin kao poglavar Zemlje. Zato je zemaljski hram u doba Izraelove slave bio ispunjen Božjom slavom koju je licem u lice vidio samo Mojsije, razgovarajući sa tim nebeskim Poglavarom - bogom. Zemaljski hram je bio mjesto njegovih nogu, što znači da je On mogao ulaziti u taj hram kad god je trebao, dok su se kerubi stalno izmjenjivali u službi na Zemlji. Zbog njih je zemaljski hram imao nebesku slavu i bio je povezan sa nebeskim svetištem i nebeskim Sinom koji je bio najvažnija veza neba sa zemlje. Neraskidiva veza neba i zemlje je ovisila i o Božjem zemaljskom Sinu koji je trebao stupiti na scenu.

Nebeski ‘bogovi’ (sinovi Božji) svaki u svom redu upravljaju ‘nebeskim hramom’ kao “poglavari koji nadziru sveto mjesto“ čime surađuju s Bogom u održavanju njegovog stvarstva u svetosti. Sličnu upravu na nižoj razini će imati Isus Krist na Zemlji kad sjedne na Davidovo prijestolje (Ps 122:3-5). Tako će nebo i zemlja biti skladno povezani preko nebeskog i zemaljskog Sina. Da bi ljudi mogli upravljati svojim društvom i zemljom kao što Bog upravlja univerzumom, moraju Božju upravu preslikati u svoj sistem upravljanja u kojem bi izabrani službenici po cijeloj zemlji bili jedna velika Božja vojska glasnika (anđela) pod vodstvom najvišeg kneza. Samo ukoliko takvih vojski Božjih glasnika ima i na drugim planetima u našem svemiru (kozmosu), onda bi to bilo u skladu sa izrazom “Jehova nad vojskama, koji sjedi nad kerubima“ (1.Sa 4:4). (O razotkrivanju te tajne univerzuma će biti riječi u 21. svesku koji još nije stavljen u javnost)


24 reda


Razmotrimo sada istaknutu ulogu koju imaju ’24 starješine’ na nebu. U tome će nam pomoći ono što nam je otkriveno kroz zemaljski hram koji je jedno vrijeme bio u Božjoj službi. U vizijama vidimo da Starješine imaju zlatne posude pune kâda, što govori da su u svećeničkoj službi. Osim što imaju posude za kâd, oni imaju i krune što govori da imaju i određenu mjeru autoriteta poput Boga. Sjetimo se da su veliki svećenici imali ‘turbane’ na glavi koje su predstavljali autoritet i vlast koju im je Bog povjerio (vidi 2.Mo 28:36,37,40; 29:9; Za 3:1,5-7; 6:13). Tako njihov turban ima isto značenje kao i kruna (vijenac). S njim su surađivali 24 porodice unutar Aronove obiteljske loze. Svećenički poglavari su služili uz ‘velikog svećenika’ koji je trebao biti i kralj poput Melkizedeka. Samim tim su 24 starješine ‘poglavari u svetinji i poglavari pred Bogom’ (1.Lje 24:5). Oni uz Boga, koji je vrhovni kralj i vrhovni svećenik, također izvršavaju dvojaku ulogu i službu Božjih nebeskih kraljeva i svećenika tvoreći na nebu ‘kraljevstvo svećeničko’. Njihova uloga je očito bila preslikana na zemaljsko teokratsko uređenje gdje su bili predočeni s poglavarima 24 svećenička reda. 

U toj teokratskoj strukturi svećenici su predvodili u obožavanju, svaki u svom redu. U jednom od tih 24 reda služio je i Zaharija, otac Ivana Krstitelja. On je kao svećenik imao prednost da pristupa k Bogu i da stoji ‘pred njim’ u hramu (vidi Ez 44:15,16). O tome čitamo:

“Dok je Zaharija jednom obavljao svećeničku službu pred Bogom, jer je bio red na njegovu skupinu, ždrijebom ga je, prema svećeničkom običaju zapalo da uđe u svetište Jehovino i prinese kâd.“ (Lk 1:8,9)

Zanimljivo je da je Zahariju posjetio anđeo koji mu je prenio vijest o rođenju sina koji će pripremiti put Mesiji pa čitamo:

“A anđeo mu je (…) rekao: ‘Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom’…" (Lk 1:11,19)

Stajati pred Bogom ne znači stajati u neposrednoj blizini Boga nego služiti Bogu u svetoj službi. Čak se i za ljude kaže da stoje pred Bogom i služe mu dan i noć (Ot 7:9,15). Levitski svećenici predvođeni sa 24 starješine su također stajali ‘pred Bogom’ ali na Zemlji. Možda je Zaharija zastupao službu koju je na nebu imao kerub pod poglavarstvom anđela Gabrijela. Zaharija nije bio veliki svećenik nego jedan od poglavara rodova svećeničkih koji su u svoje vrijeme stajali pred Bogom da bi mu služili i zastupali ljude pred Njim.

Za Gabrijela nigdje ne piše u kojem svojstvu služi Bogu pa je moguće da je on bio jedan od Božjih nebeskih Sinova tj. anđeoski knez i poglavar svog reda. On je poput svećeničkih poglavara stajao ‘pred Bogom’ u njegovom hramu i prinosio kâd sa molitvama svetih. Također je dolazio u kontakt s prorocima (Iz 6:1-7; Ez 40:3; 43:6,7; Da 8:16; 10:5,6;  Lk 1:26,27). On je bio nadležan da upravlja Zemljom kako bi u Božje ime skidao kraljeve i tako objavljivao Božju suverenost jer je imao ovlaštenje da smjenjuje političke vlasti na zemlji dok ne dođe Božji pomazanik - kralj. Nije imao svoju vojsku nego samo kerube. Vojsku je mogao angažirati samo preko arhanđela koji su upravljali svojim vojskama anđela. U Bibliji saznajemo da je knez Mihael bio pozvan da mu sa svojim legijama pomogne svrgnuti kneza Perzije. To je najvjerojatniji razlog što se nitko od 24 poglavara i nitko od mogućih arhanđela ne spominje u Bibliji po imenu nego samo njih dvojica - Gabrijel i Mihael. Očito su samo njih dvojica bili u toj hijerarhijskoj liniji ...

  • Bog (Jahve) ⇒ poglavar (Gabrijel) ⇒ arhanđeo (Mihael

Što nam onda govori broj 12 i 24? Ako se vratimo u organizacijsko uređenje neba unutar zemaljskog Jeruzalema tada možemo zapaziti neke zanimljive detalje unutar skupina svećenika i Levita sakrivenih u samim brojkama koje je David dobio pod nadahnućem (1.Lje 28:11-13).

Sinovi Izraelovi su bili podijeljeni u 12 redova. Nad svakim od 12 plemena Izraelovih je bio postavljen po jedan knez, odnosno prvi knez, dok su u gradovima bili postavljeni knezovi nižeg ranga, stotnici i tisućnici. Tako je broj 12 predstavljao suverenitet nacije. Na četverokutnom sudskom naprsniku velikog svećenika je bilo 12 dragih kamenova poredana u četiri reda po tri kamena (2.Mo 28:22-28). Zar Isus nije na goru poveo samo tri apostola tj. jednu četvrtinu ili po jednog predstavnika u svakoj razini tako da je svaka razina imala po 4 apostola. Imena apostola su zapisana na 12 kamena temeljaca sa sve četiri strane, odnosno sa svake strane po tri (4 x 3) (Ot 21:10-14). Tu su i 12 vrata sa četiri strane (4 x 3) koji predstavljaju 12 Izraelovih plemena.

U službi grada je bilo 12 upravitelja koji su se izmjenjivali svakog mjeseca, a pod njihovom upravom je služilo kralju po 24000 ljudi što je ukupno iznosilo 288000 ljudi (144000 x 2). 144000 u 24 reda služilo je u prvoj polovini godine, a drugih 144000 je služilo u drugoj polovini godine (1.Lje 27:1-15). Leviti su diljem zemlje dobili 48 gradova (24 x 2). Iza svakog od 24 svećenička reda stajala i 24 reda pjevača, njih 288 (24 x 12). Broj 288 je zanimljiv, jer kad se podjeli na dva djela onda svaki dio nosi broj ‘144’ (144 x 2). Taj broj predstavlja ‘mjeru čovjeka i mjeru anđela’ tako da organizacija zemlje u rukama Isusa Krista ima istu mjeru kao organizacija neba u rukama Jehove Boga (1.Lje 25:6-31; Ot 21:17).

Ovaj način organiziranja je zanimljiv jer se neke sličnosti pojavljuju kako u ‘gornjem Jeruzalemu’ kojim upravlja Bog tako i u ‘Novom Jeruzalemu’ kojim će upravljati Isus. Prije svega u gornjem Jeruzalemu ne vidimo broj 12, nego 24 što je dvostruka mjera. Sličnost vidimo kod ‘24 starješine’ koje u samom nebu služe u svojstvu svećeničkih poglavara. To nikako ne mogu biti ljudi iako ih u Ivanovoj viziji vidimo u ljudskom obličju i bez krila. Naime, i anđeo Gabrijel je bio nalik na ‘čovjeka’ bez krila (Da 9:21). Krila mu nisu bila potrebna jer je on putovao na krilima vjetra tj. na krilima keruba, a budući da je on predstavljao Boga onda je psalmista govorio da Bog leti na krilima keruba (2. Sam 22:11; Ps 18:10). Njegova je uloga u direktnoj vezi sa prvim čovjekom, Adamom, sinom Božjim koji je trebao vladati zemljom (3.razina) na način da je Adam preko svog poglavara - boga (2.razina) mogao pristupati Bogu, suverenu svemira (1.razina). Pod upravom poglavara Gabrijela i uz pomoć arhanđela Mihaela, vlast na zemlji će preuzeti Isus sa 144000 izabranika poredani u 24 reda (24 x 6000).

Poput svećenika u zemaljskom hramu i 24 starješine sa ‘harfama’ ulaze u Jehovino svetište da bi sa svojim kerubima ‘prinosili kâd’ (vidi Ot 5:8; 8:3). Oni su zaduženi da ‘pristupaju Bogu da mu služe’ u nebeskom hramu i da pred Bogom zastupaju ljude na Zemlji (vidi Ez 44:15,16). Stoga bi poglavari svog reda (bogovi) negdje u svemiru trebali imali svoje sveto mjesto prebivanja kao što je nebeski grad u kojem se nalazi Božje prijestolje i svetište. Kad mislimo na svetište onda je riječ o Svetinji iz koje se, po primjeru zemaljskog hrama, moglo ulaziti u Svetinju nad Svetinjama samo jednom u određenom vremenskom periodu. Kad je došlo vrijeme da taj poglavar ponovo pristupi Bogu, tada se to vjerojatno poklapalo s vremenom kada je trebao povesti i samog Isusa na nebo. 

“Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas.“ (Heb 9:24)

Da bi došao pred Boga, Isus je morao proći kroz Svetinju u kojem je služio poglavar ovog dijela neba, pa je uzašao na nebu u 'oblaku' koji ga je sakrio od ljudski očiju, iza kojeg je vjerojatno bila letjelica s kerubima koju je vidio prorok Ezekijel (Dj 1:9). To bi moglo značiti da bi neki ljudi u svojstvu svećenika i slugu imali prednost da zajedno s Isusom jedno vrijeme služe i u nebeskom hramu kad dođe red da Bogu pristupi njihov poglavar Gabrijel sa svoja četiri keruba. To je sasvim moguće jer to potvrđuje Isusovo napuštanje Zemlje i odlazak na nebo gdje postoji centralno hramsko uređenje. To je način povezivanja Neba i Zemlje preko hramskog uređenja.

Organizacija zemaljskog hramskog uređenja nam pokazuje da starješine kao ‘poglavari’ očito uza sebe imaju anđele nižeg reda koji su poput levitskih sinova služili u hramu. Zato nije ništa neobično što u Ivanovoj viziji vidimo kako iz svetišta hrama na nebu, tj. iz svetinje u vanjski trijem hrama izlaze anđeli “obučeni u čist i sjajan lan“ (Ot 15:5-8). Ovi anđeli su ‘sluge hrama’ (poput posvećenih Levita) koji imaju pristup Svetinji i koji služe u jednom od tih 24 svećenička reda. Lanene haljine su trebali oblačiti Levitski sluge hrama kad su ulazili na vrata unutarnjeg trijema, a ove anđele upravo vidimo tako obučene gdje na vratima trijema primaju zlatne posude. Oni su očito kao sluge podređeni svećeničkim poglavarima ili starješinama (1.Lje 24:4-19). Ako su anđeli nižeg ranga ulazili u svetište kao svećenički sluge onda je logično da su ‘24 starješine’ imali veću ulogu kao svećenički poglavari. Budući da nose ‘krune’ onda se može reći da su oni, ne samo svećenici nego i poglavari, pa kao takvi imaju dvojaku vlast kao kraljevi i svećenici. Oni s tog mjesta upravljaju arhanđelima pa je sasvim razumljivo što se u viziji iza 24 prijestolja vide organizirane grupe anđela kojih je bilo “mirijade mirijada i tisuće tisuća“ (Ot 4:2-11; 5:11,14). To ne mora značiti da se svi anđeli moraju nalaziti u Božjoj neposrednoj blizini, jer se i ljude na zemlji u viziji vide oko Božjeg prijestolja. Kad se univerzum gleda kao područje Božjeg kraljevstva onda je ono u Božjem videokrugu pa tako svi anđeli u tom ogromnom svemiru okružuju Božje prijestolje kao i veliko mnoštvo ljudi kojima oni služe (Ot 7:9,15).

Dvadeset i četiri prijestolja na nebu nisu nešto novo jer ona postoje prije nego je Bog na sličan način teokratski uredio svoj narod na zemlji. Cijela ta organizacija je stvorena kako bi se moglo povezati čovjeka sa Bogom. Imajući u mislima Isusa, koji je zamijenio prvog čovjeka Adama, i koji je predodređen prije postanka svijeta da bude kralj i svećenik Božjeg kraljevstva na zemlji, Pavle kaže  da nas je…

“[Bog nas je] izbavio iz vlasti tame (ovog svijeta) i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi. On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac (nasljednik) svega što je (novo) stvoreno. Jer preko njega (ili po njemu, po njegovoj mjeri) je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja bilo uprave bilo vrhovništva bilo vlasti. Sve je stvoreno (obnovljeno) preko njega i za njega. On je prije svega ostalog i [po njemu] je sve (novo) nastalo. On je glava tijela, skupštine (koja je uređena po njegovoj mjeri). On je početak, prvi (čovjek) koji je ustao iz mrtvih, da u svemu bude prvi. Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu i da preko njega — uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu — pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kol 1:13-20)

Naravno, oni koji Isusa smatraju nebeskim bićem, koriste ove riječi kao dokaz o Isusovom predpostojanju. No, ako Isusa gledamo samo kao čovjeka, kao što ga gleda i Pavle, onda ćemo ovdje vidjeti dublje značenje. Izraz “preko njega“ ili “po njemu“ može značiti “po njegovoj mjeri“ tako da je to kraljevstvo novog poretka bilo unaprijed uređeno “po mjeri savršenog čovjeka“ za kojega je sve stvoreno. Naime, da bi po mjeri čovjeka Bog uređivao svoju nebesku i zemaljsku upravu, onda je čovjek morao postojati 'u Bogu' (u Božjem naumu) prije svega ostalog kako bi bio ta punina ili savršena mjera za stvaranje neba i zemlje. Uzmimo u obzir da svemir postoji zbog čovjeka i da Bog ne bi imao potrebu stvarati serafe, kerube i poglavare da nije namjeravao stvoriti čovjeka. Bog ga je očito kao savršenu mjeru imao u svom umu i znao je da svemir može oživjeti samo sa bićima koji bi živjeli u njemu. Zato je po mjeri čovjeka uredio stvari neba i zemlje što je uključivalo i uređenje kraljevstva na Zemlji po drugom čovjeku koji je trebao poništiti dijela prvog čovjeka.

Organizacija (prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti) tog kraljevstva o kojem govori Biblija, je unaprijed bila uređena po mjeri tog drugog čovjeka Isusa. Sve ono što je trebalo biti nanovo stvoreno, Bog je stvorio (obnovio) zbog njega, koji je trebao živjeti i umrijeti kako bi svojom krvlju pomirio s Bogom sve što je na nebu i na zemlji. Sada taj čovjek, prvi koji je ustao iz mrtvih, stoji kao premosnica neba i zemlje i čeka svoj dan kada će sjesti na svoje zemaljsko prijestolje, zajedno sa 144000 onih koji će biti postavljeni u službu tog kraljevstva. Kraljevstvo ne sačinjavaju samo oni koji predstavljaju prijestolja, uprave, vrhovništva i vlasti, jer oni ne bi postojali da nema ljudi zbog kojih je Bog stvorio svemir.

U biblijskoj knjizi Otkrivenje se u vizijama neba vidi Božje prijestolje, ali ne i Isusovo jer je Isus “vladar kraljeva zemaljskih“ i kao čovjek će vladati na zemlji “kraljevstvom ljudskim“ (Da 4:17; Ot 1:5). Isus sada zauzima desno ili počasno mjesto do Boga i čeka da siđe na Zemlju i preuzme svoje kraljevstvo koje je unaprijed uređeno brojem 144 “po mjeri čovjekovoj“ koja je ujedno i mjera po kojoj funkcioniraju anđeli na svim razinama vlasti (vidi Ot 21:17).

U nebeskoj organizaciji se vlast prenosi od Boga na 24 starješine (bogove), a preko njih na arhanđele. Ostali anđeli u sastavu nebeskih vojski su samo sluge i izvršioci određenih zadataka koje dobivaju preko prvih anđela – najviših knezova. U tome nam može pomoći jedna slična vizija koju je opisao prorok Danijel, a koja glasi:

“Dok sam gledao, bila su postavljena prijestolja (množ.) i Pradavni je sjeo (…) Prijestolje njegovo (jed.) kao plamenovi ognjeni (…) Tisuću tisuća služilo mu je, deset tisuća po deset tisuća stajahu pred njim. Sud je sjeo i knjige su se otvorile.“ (Da 7:9,10)

Ovdje je opisan suvereni Bog gdje predsjedava zasjedanju sudskog vijeća kojeg čine samo visoko rangirani anđeli, njegovi prvi sinovi. To zasjedanje vijeća dobro odgovara opisu gdje vidimo ‘24 starješine’ kako sjede na svojim prijestoljima i imaju krune na svojim glavama i koji mogu predstavljati najviše nebesko vijeće. Među njima je i Gabrijel koji ima upravu nad zemljom ali ne može sam donositi tako važne odluke koje se tiču cijelog univerzuma. Zato će svi starješine, sinovi Božji zajedno presuditi političkoj divljoj zvijeri što će omogućiti Isusu Kristu da uz pomoć Božjih izabranih anđela preuzme svoju vlast na zemlji (Da 7:11,12). Ta uprava Novog Jeruzalema će biti Isusova simbolična žena (pomoćnica). Isus kao njen poglavar je nakon uskrsnuća dobio najveće ime (status) jer piše:

“I postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je naslijedio uzvišenije od njihovih imena.“ (Hebrejima 1:4)

Pavle ovdje očito govori o anđelima koji su služili ljudima pod vodstvom Mihaela. Zbog svoje besmrtnosti i zbog svog udjela u vlasti Božjeg univerzalnog kraljevstva su ti anđeli bili iznad čovjeka, tako da je najniži anđeo u teokratskoj hijerarhiji bio viši od najuzvišenijeg čovjeka. To se promijenilo u trenutku kad je Isus podignut u besmrtni život, a pogotovo kad je naslijedio ime tj. autoritet koji je veći od anđela. Međutim, on je i daje podložan ne samo Bogu kao Ocu nego i zboru starješina koji su po svom statusu prvi do Boga. Zato Isusa u jednoj viziji vidimo gdje se on kao “Vladar kraljeva zemaljskih“ nalazi “pred (Božjim) prijestoljem, pred četiri bića i pred (24) starješine“ (Ot 14:1,3; 1:5; Da 7:13; Heb 1:3-5). Ako je pred njima, onda nije s njima niti iznad njih. Zato njegovo ime ili autoritet nije veće od njihovog autoriteta nego samo od imena (položaja) svih ostalih anđela koji se nalaze iza ovih najviših anđela. Da bi to razumjeli moramo uzeti u obzir da je Isus postavljen…

“…daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći.“ (Ef 1:21)

Ovdje se jasno daje do znanja da je njegov položaj vezan za društveni poredak na zemlji, a ne na nebu. Za njega je prorečeno:

“Gle, sluga će moj postupati razborito. Na visokom će mjestu biti, bit će uzdignut i uzvišen veoma.“ (Iz 52:13)

“Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna…“ (Dj 2:33)

Biti zdesna Bogu znači imati povlašten status. No, taj status imaju i povlašteni anđeli koji su trebali prihvatiti Isusa na tom položaju na način da mu se poklone i priznaju ga za Božjeg Sina (Slugu) kojeg je Bog…

“…uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom (Fil 2:9,10)

  • na nebu – vladari (apostoli, proroci i evanđelizatori)
  • na zemlji – podanici Božjeg kraljevstva (pravednici sa životom u sebi)
  • pod zemljom – stranci (nepravednici pod smrtnom kaznom)

Iako će se svi ljudi morati pokloniti Isusu, to se očekivalo i od anđela. Iz cijele te nebeske hijerarhije anđela Isus je dobio vlast samo nad jednom ‘izabranom’ grupom anđela tj. onom koja služi pod vodstvom arhanđela Mihaela. Ta grupa će mu služiti dok bude vladao svijetom tako da su mu oni podložni (1.Ti 5:21; 1.Pe 3:22). To je i logično jer u nadgledavanju i upravljanju Zemljom ne trebaju učestvovati svi postojeći anđeli u univerzumu. No, svi anđeli mu se mogu ‘pokloniti’ kao Božjem zemaljskom Sinu i tako priznati njegov autoritet nad Zemljom s kojim će zastupati Božju vrhovnu vlast (He 1:6). Budući da Bog nije niti jednog (vanzemaljskog) anđela namjeravao postaviti za Sina (zastupnika) da vlada zemljom onda je Pavle rekao:

“Jer kojemu je od anđela Bog ikada rekao: “Ti si sin moj, ja sam danas postao otac tvoj”? I još: “Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin”? (Hebrejima 1:5)

Pomazani kraljevi u Jeruzalemu su bili nazvani Božjim sinovima (prvorođencima) te su zastupali Božju vlast na zemlji. U tom smislu nitko od vanzemaljskih anđela nije postavljen za Božjeg Sina na zemlji iako oni jesu Božji sinovi (vidi 1.Mo 6:2; Job 1:6). Tu čast je mogao dobiti samo čovjek - drugi Adam koji je proizašao od te iste zemlje. On će također imati svoje anđele s kojim će upravljati nad zemaljskim poretkom kao što Bog sa svojim anđelima upravlja cijelim nebom.


Bog i njegovi anđeli


Za Boga se kaže da silazi i ‘gazi po visinama zemaljskim’ (Mi 1:3). Zemlja je prikazana kao podnožje Božjih nogu. To ne znači da Bog doslovno stoji na Zemlji ili da hoda po njoj. To u njegovo ime čine anđeli koji služe kao njegove produžene ‘noge’. Božje simbolične ‘ruke’ su također bili anđeli koji su izveli Izraelce iz Egipta. Anđeo tj. ‘duh’ koji je predstavljao ‘Božju ruku’ je podigao proroka Ezehijela i odnio ga na određena mjesta (vidi Ez 3:14,15; 8:1-3; 2.Mo 13:3). Anđele se u jednoj viziji vidi da po svuda imaju ‘oči’ što govori da Bog preko njih nadgleda i ima uvid u sve što se zbiva na zemlji i u svemiru jer su oni postavljeni posvuda (Ez 1:19-23; 10:12; Ps 11:4). Tako su anđeli donijeli izvještaje onoga što su vidjeli u Sodomi i Gomori pa su pred Bogom, bolje rečeno pred Božjim zatupnikom iznijeli ‘tužbu’ protiv tih ljudi. Božji zastupnik – jedan od 24 poglavara, koji je sjedio na svom prijestolju je sa svojim kerubima donio odluku kako postupiti u toj situaciji. On je bio odgovoran za svoje područje vlasti, pa je sa anđelima koji su mu služili sišao da se iz ljudske perspektive uvjeri u nastalu situaciju. Zato je rekao Abrahamu:

“… Tužba na Sodomu i Gomoru zaista je velika i grijeh je njihov vrlo težak. Odlučio sam sići da vidim rade li zaista kako govori tužba koja je došla do mene, a ako nije, da znam.“ (1.Mo 18:20,21)

Ove riječi je izgovorio poglavar koji je zastupao Jehovu i time nosio njegovo ime. Kao prvi poglavar svog područja je imao zadatak i prednost da osobno donosi izvještaj pred Boga. No, očito je imao odriješene ruke da postupa onako kako je smatrao najboljim načinom da izbavi Božje sluge i zadovoljiti Božju pravednu osudu nad prijetečim zlom, te omogući da se Božji plan na tom području nastavi ostvarivati onako kako je Bog zamislio.

Ovaj izvještaj pokazuje da Bog ne mora doslovno promatrati svaku situaciju na zemlji. On ima anđele koji to čine donoseći pred njega izvještaje onoga što vide i što čuju. Simboličnim jezikom Biblija govori da Bog ima u službi ‘sedam očiju’.

“Ovih sedam očiju Jehovine su oči. One pretražuju svu zemlju.“ (Za 4:10; vidi 3:9, 9:1; 2.Lje 16:9)

Broj ‘sedam’ označava potpunost s obzirom na Božje namjere kad je u pitanju da On vidi sve što se zbiva na Zemlji (Izr 15:3; Ez 1:18; Za 4:10). Da bi vidio sve, On je po svoj zemlji postavio kerube koji mu omogućavaju da vidi sve što je potrebno vidjeti, dok vjerojatno mnoge nepotrebne stvari Bog i ne mora vidjeti. Bog je zato uveo službu glasnika (anđela) na više razina i dao im određene zadatke i službe. Oni ne prenose glas samo sa neba na Zemlju nego i sa Zemlje prenose informacije prema nebu. Zanimljivo je da je tih "sedam očiju" Ivan kasnije vidio na Janjetu, a...

“...predstavljaju sedam duhova Božjih poslanih po cijeloj zemlji.“ (Ot 5:6)

To znači da su neki Božji anđeli (duhovi) na sličan način u službi Isusa Krista koji preko njih ima mogućnost da kao kralj nadgledava zbivanja u svojoj univerzalnoj skupštini koja je doživjela mnoge podjele zbog prisutnog 'kukolja'.

No, što je sa još jednim osjetilom – 'uhom'? Kako Bog čuje naše molitve? Za Njega se kaže:

“Ti si onaj koji sluša molitvu, k tebi dolazi svaki čovjek.“ (Ps 65:2)

Kako možemo razumjeti ove riječi? Da li molitve Božjih slugu dolaze direktno u Božje uši? Ili u tome ipak imaju ulogu anđeli? U nastavku ovog psalma se za Boga kaže: "Milostivo zemlju gledaš…" (Ps 65:9). Vidjeli smo da On gleda zemlju posredstvom anđela. Zato, kad se za Njega kaže da ‘sluša molitvu’, On to također čini posredstvom anđela-keruba. To što psalmist kaže da ‘k Bogu dolazi svaki čovjek’ ne znači da Bog sluša svačiju molitvu, nego samo molitve pobožnih osoba. Kerubi poslani na zemlju predstavljaju Božje ‘uši’ što znači da Bog preko njih može čuti njihove molitve.

Stoga ne može biti točna tvrdnja Watchtowera da Bog osobno sluša ama baš svaku molitvu svojih slugu i da nikome od anđela nije povjerio taj zadatak. (Stražarska kula, 15.12.2002. str. 16. st. 14,15). Kad bi Bog osobno slušao svaku molitvu tada bi to značilo da je On non-stop zauzet slušajući molitve koje se sa svih strana zemaljske kugle ljudi stalno upućuju Njemu. Što se dešava s molitvama kad je Bog zauzet, jer znamo da Bog na nebu ima vrijeme kad saziva sastanke sa svojim sinovima koji sjede oko njegovog prijestolja? Da li Bog tada može biti u svakom trenutku na svakom mjestu i posvetiti vrijeme svakom čovjeku i svakom svojem sluzi slušajući njihove molitve? Očito ne, jer bi On tada bio sveprisutna sila a ne osoba koja ima svoje mjesto na nebu. Zato je u tu svrhu stvorio anđele i postavio neke od njih na tako odgovornim zadacima.

Iako se u nekim publikacijama Watchtowera može naći tvrdnja da samo Bog sluša molitve koje direktno dolaze njemu, u izdanju Stražarske kule od 15.9.2003. na str. 18, se kaže nešto sasvim drugo:

“Jehova nije nikome drugome povjerio zadatak da sluša baš svaku molitvu koju mu njegovi sluge upućuju kao svom nebeskom Ocu.“ 

To je u biti točno jer niti jedan anđeo ne može slušati ‘baš svaku’ molitvu. S obzirom na brojne molitve koje se neprestano upućuju Bogu, taj je zadatak toliko zahtijevan da ga je Bog morao podijeliti mnogim anđelima. Bog ne može svoju ulogu svesti na to da samo sluša molitve jer je njegova uloga toliko opširna da je mnogo toga povjerio serafima i kerubima koji služe kao nebeski svećenici na sve tri razine. Unatoč tome, mi možemo biti sigurni da do njegovih ušiju ipak dođu naše molitve.

Kerubi koji su prikazani sa mnoštvom očiju po svom tijelu savršeno znaju koje su molitve u skladu s Božjom voljom a koje ne. Tako su neke molitve mogle biti spriječene da ne dođu pred Boga jer ih ti anđeli nisu prosljeđivali Bogu. Molitve su mogle "naići na zapreku", ako bi bilo tko činio stvari koje nisu u suglasnosti s Božjom voljom (1.Pe 3:7). Tu zapreku su činili isti ti anđeli koji nisu prihvaćali takve molitve niti su ih donosili pred Boga da bi ih on razmotrio.

Pomoću službe keruba Bog može simboličnim ‘oblacima zapriječiti pristup k sebi da molitva ne prođe’ (Tu 3:44). No, kad su molitve pojedinaca ili cijelog naroda u skladu s Božjim zahtjevima, onda možemo vidjeti ono što je vidio i Ivan u viziji:

“I došao je jedan drugi anđeo i sa zlatnom kadionicom stao kod žrtvenika. I dano mu je mnogo kâda da ga prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem dok se budu čule molitve svih svetih. I kadni se dim iz anđelove ruke uzdizao pred Boga s molitvama svetih.“ (Ot 8:3,4)

Ovi anđeli su kerubi jer ih Ivan ne opisuje kao serafe niti kao starješine. Naziva ih anđelima jer ih vidi s krilima. Iz opisa samog događaja vidimo da molitve dolaze ‘pred Boga’, a ne direktno u Božje uši. To znači da na tisuće molitvi koje ljudi istovremeno upućuju Bogu, ne dolaze automatski Bogu kako bi ih Bog razlučio na važne ili nevažne. Ne, one najprije bivaju saslušane od strane keruba koji su dobili od Boga tu povjerljivu odgovornost. Oni znaju da mogu samo s molitvama koje su u skladu s Božjom voljom doći ‘pred Boga’. Tada oni u obliku simboličnog ‘kâda’ iznose ‘pred Boga’ molitve i molbe samo takvih osoba, pa čak i onda kad su te vjerne osobe mrtve i ne mogu govoriti (Ot 5:8; 6:9-11). Anđeli određeni za taj zadatak slušaju molitve i dolaze ‘pred Boga’ jer time zastupaju interese Božjih slugu na zemlji. Oni ne služe samo Bogu nego i nama ljudima pa zato imaju svoju ulogu u posredovanju molitvi i molbi upućenih Bogu od strane njegovih vjernih zemaljskih stvorenja. Čak imaju prednost da u Božje ime odgovore na te molitve.

Sjetimo se Kornelija. On je bio neznabožac, ali je želio ugoditi Bogu te je ‘neprestano upućivao usrdne molitve Bogu’ kojeg nije dobro poznavao (Dj 10:1-4). Samim tim su njegove molitve bile prihvatljive i kao takve su bile vrijedne da dođu ‘pred Boga’ i da ih Bog sasluša. Budući da Bog zna kada je najbolje vrijeme da usliši nečije molbe, onda može proći jedno vrijeme kada osoba i dalje moli Boga za jednu te istu stvar. To je činio i Kornelije. No, očito Bog nije morao svaki put iznova slušati njegove molitve, nego je to slušao anđeo koji je ‘pred Bogom’ zastupao interese tog pobožnog čovjeka Kornelija. Samim tim je anđeo iznosio Bogu važnost te molitve iako taj čovjek nije pripadao Židovima koji su do tada imali prednost pred Bogom (vidi Mt 15:21-28). No on je uvijek iznova podsjećao Boga na ono zašto se Kornelije moli.

Dotični anđeo je očito svaki put očekivao da mu Bog dade zadatak što, kako i kada odgovoriti na Kornelijevu molitvu. Kad je došlo vrijeme da Bog odgovori, tada je poslao tog anđela da postupi na odgovarajući način. Zanimljivo je što je tada anđeo u viziji rekao Korneliju:

“Tvoje molitve (…) uzašle su kao podsjetnik pred Boga.“ (Dj 10:4)

Ovdje zapažamo dvije stvari, a to su da molitve dolaze ‘pred Boga’ i da su u slučaju Kornelija bile ‘podsjetnik’ Bogu. Na koji način? Naime ‘pred Boga’ ne dolaze molitve u nekom apstraktnom obliku tako da ih Bog može pročitati. Pred Boga dolaze anđeli s molitvama ljudi koji žele ugoditi Bogu. Molitve su u spomenutom slučaju 'uzašle' i došle kao ‘podsjetnik’ pred Boga na način da su anđeli u više navrata 'uzašli' i došli pred Boga stalno ga podsjećajući na osobu kojoj je stalo da ga Bog čuje i usliši. Iako Bog nije zanemario tu osobu, anđeo ipak dolazi ponovno ‘pred Boga’ s namjerom da ga ‘podsjeti’ na to da ta osoba i dalje ustraje u svojoj molitvi. Time daje do znanja Bogu da je dotična osoba vrijedna toga da je se Bog ‘sjeti’ i odgovori na način koji će za nju biti od najveće koristi, a što može donijeti i čast Bogu.

Bog tako može čuti ne samo molitve svojih slugu nego i riječi zlih ljudi na koje ima pravo reagirati. To su riječi prezira koje su upućene Božjim slugama. Isus stoga kaže:

“Gledajte da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice mog Oca koji je na nebu.“ (Mt 18:10; Dj 12:14,15)

Anđeli Bogu ne prenose svaki detalj, ali kad vide i osjete nečiji prezir prema Bogu i njegovim slugama, tada to odmah daju do znanja Bogu kako bi On preko svojih anđela pravovremeno reagirao. Ako i mi kao Božje sluge griješimo i ne kajemo se, moramo biti svjesni da Bog to sazna od svojih anđela. Oni znaju za svaki naš grijeh. Biblija nas zato upozorava:

“Kad zavjetuješ zavjet Bogu (…) Ne daj ustima svojim da na grijeh navode tijelo tvoje i ne reci pred anđelom: ‘Zabunio sam se!’. Zašto da se pravi Bog razgnjevi zbog glasa tvojega i uništi djelo ruku tvojih?“ (Pr 5:6; usporedi 2.Ko 13:5)

Vidimo da Bog reagira i na zavjete koje ljudi izgovaraju u molitvi pred anđelima, jer anđeli donose Bogu izvještaj o svemu što vide i što čuju (1.Mo 18:21). Anđeli vjerojatno imaju neke ovlasti po kojima mogu automatski reagirati na nečiju molitvu znajući da se Bog s tim potpuno slaže (Ne 1:4; 2:3-5). Zar nije lijepo znati sve ove stvari koje su povezane sa službom anđela koji nas zastupaju pred Bogom.


Tko su zli anđeli


Božji anđeli su pod vodstvom svog poglavara izvršavali razne zadatke, pa su bili poistovjećeni s načinom na koji je taj zadatak trebao biti izvršen. Tako se u u nekim prijevodima Biblije može čitati da je ‘zao duh od Jehove’ uznemiravao Saula ili da je Jehova slao ‘četu zlih anđela’ što na prvi pogled anđele dovodi u vezu sa zlom. Kako to možemo razumjeti?

Watchtower tvrdi da je ‘zao duh od Jehove’ Saulovo pokvareno stanje njegovog uma i srca, njegov unutarnji nagon da čini ono što je loše i da je on bio opsjednuti tim svojim zlim duhom. (Vidi Stražarsku kulu, 1.1.1985. str. 26. i Stražarsku kulu, 15.3.2005. str 23). Smatram da nam Biblija za tu tvrdnju ne daje dokaze koji bi se mogli potvrditi nekim drugim sličnim događajima niti nam se u kontekstu toga nameću biblijski stavci koji bi navodili na takvo tumačenje. Suprotno tome, postoje mnoštva Biblijskih stavaka koji imaju jednu zajedničku nit s kojom se može lako razumjeti što je to bio ‘zao duh od Jehove’.

Izraz ‘duh’ u Bibliji na više mjesta ukazuje na nebeske anđele ili demone kao na razumna stvorenja (vidi  Lk 24:37-39; 1.Pet 3:19). No, mnoge čitaoce ovdje zbunjuje izraz ‘zao’ pa automatski odbacuju da Božji anđeo može biti zlo stvorenje koji radi pod Božjim vodstvom. To je zato što Biblija pod izrazom ‘zao duh’ često ukazuje na demone pa stoga većina automatski odbacuje pomisao da je Bog slao nekog demona da uznemirava Saula (Dj 19:15). Vodeći se tom pretpostavkom bilo je lakše zaključiti da je ovdje riječ o Saulovom vlastitom ‘duhu’ ili o zlom stanju njegova srca. Međutim, izraz ‘zao duh od Jehove’ u sebi sadrži neke pojmove koje treba razlučiti i objasniti u kontekstu biblijskog teksta služeći se biblijskim rječnikom. Biblija na više mjesta pokazuje da su anđeli u Božje ime silazili na zemlju da izvrše Božju osudu (1.Mo 28:12). Tako je

“Jehova poslao na [Egipćane] ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlih anđela.“ (Ps 78:49)

Ta četa ‘zlih anđela’ ili ‘zlih duhova’ nisu bili demoni nego Božji anđeli. Budući da su ti anđeli izvršavali određene zadatke, oni su bili poistovjećeni s načinom na koji je taj zadatak trebao biti izvršen. Oni u svojoj naravi nisu bili zli nego je ono što su prouzročili bilo ‘zlo’ za Egipćane. Zato u Mojsijevom izvještaju stoji: "I učini Jehova [preko anđela] znake i čudesa velika i zla u Egiptu na Faraonu i na svemu domu njegovu…" (5.Mo 6:22). Anđeo koji je ubijao prvorođence u Egiptu nazvan je "krvnikom" što ukazuje na izvršioca desetog zla koje je pogodilo sve Egipatske obitelji (2.Mo.12:23; usporedi 1.Dn.21:15). Ako se izražavamo biblijskim jezikom onda je taj anđeo bio ‘zao duh od Jehove’ jer ga je Bog poslao da učini to zlo. Takve anđele je Bog koristio kako bi ispunio svoju namjeru da zao naraštaj Izraelaca ne uđe u obećanu zemlju. Oni su pomrli, ali na način da je ‘ruka Jehovina bila na njima i nije im davala mira sve dok nisu pomrli i nestali iz tabora’ u periodu od četrdeset godina (5.Mo 1:35; 2:15). Ta ruka Jehovina su bili anđeli koji su imali zadatak da ispune Božju volju nad tim zlim naraštajem. Ti anđeli im nisu dali mira i zato su za njih oni bili zli anđeli.

Za razliku od anđela koje je Bog slao i koristio u svojoj namjeri, demoni su u svojoj naravi zli jer svojevoljno ili pod vodstvom Sotone napadaju ljude i čine im zla. Tako je npr. Isus jednog zlog anđela prekorio jer je prouzročio da neki čovjek zanijemi i ogluši. Isus ga je zbog toga nazvao "nijemi i gluhi duše" (Mk 9:17,25). Taj demon nije bio njem i gluh, nego je nazvan tako jer je prouzročio takvo stanje kod dotičnog čovjeka (vidi Lk 11:14). Tako se i Božje anđele može nazvati ‘zlim duhovima’, ali ne zbog njihove osobnosti, nego zbog onoga što su prouzročili, a što je bilo zlo za određene ljude. Biblija također spominje kako je jedan Božji anđeo bio ‘lažljiv duh’ jer je trebao prevariti Ahaba, Izraelskog kralja. Izvještaj kaže:

“Tada izađe jedan duh [anđeo] i stavši pred Jehovu reče: ‘ja ću ga prevariti’. A Jehova mu reče: ‘kako’? Odgovori: ‘izići ću i bit ću lažljiv duh u ustima svih proroka njegovih’. A Gospodin mu reče: ‘prevarit ćeš ga i nadvladat ćeš; idi i učini tako.’“ (1.Kr 22:21,22; usporedi Su 9:23,24)

Ovog ‘duha’ je poslao Bog pa se za njega može reći da je bio ‘lažljiv duh od Boga’. To ne znači da su Bog i njegovi anđeli lašci, jer je "nemoguće da Bog laže" (He 6:18). No, Bog je u svojoj mudrosti dozvolio da kralj Ahab povjeruje u lažnu informaciju svojih proroka jer je taj kralj više volio čuti dobro nego zlo. Iako se Ahab tri godine prije toga ponizio i pokajao za svoje postupke, očito je njegovo pokajanje s vremenom izgubilo vrijednost. Zato je Bog s razlogom želio navesti ‘zlo’ po Ahaba. U skladu sa svim ovim izvještajima možemo lakše prihvatiti biblijski način izražavanja kad je u pitanju izraz ‘zao duh od Jehove’ i time promatrati neke događaje onako kako ih je vidio pisac Biblije.

U gornjem izvještaju smo zapazili da je Božji anđeo rekao da će biti ‘lažljiv duh’ u ustima proroka. To znači da je Bog mogao prouzročiti da iz usta čovjeka izlaze anđelove riječi. Ljudi koji su u to vrijeme prorokovali su znali da ‘duh Božji’ govori njima ili preko njih. U sličnoj situaciji se našao i Saul prije nego je postao kralj. Prorok Samuel mu je rekao:

“I sići će na te duh Jehovin, te ćeš prorokovati s njima i postat ćeš drugi čovjek.“ (1.Sa 10:6-10)

Taj ‘duh Jehovin’ je bio anđeo preko kojeg je Bog Saulu dao ‘drugo srce’ pa je Saul prorokovao na način kojim se vidjelo da je druga osoba  No, nakon što je Bog odbacio Saula desilo se ponovno nešto slično:

“A sutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući…“ (1.Sa 18:10-12)

Saul tada nije ‘prorokovao’ pod utjecajem svog duha nego je to bilo prouzročeno protiv njegove volje i to od strane anđela kao ‘zlog duha Božjeg’ koji je ponovno prouzročio kod njega drugo srce. Taj događaj je Saulu bio znak da Bog više nije s njim jer se od tog trenutka počeo bojati Davida (1.Sa 16:14). Božja namjera je uspjela samim tim što je preko tog anđela ili ‘duha’ izazvao strah kod Saula. Zanimljivo je ono što se desilo nešto kasnije ljudima koje je Saul u tri pokušaja poslao da uhvate Davida:

“… I duh Božji dođe na poslanike Saulove, te i oni prorokovahu". Nakon trećeg puta Saul dolazi sam u Ramatu, "…ali i na njega siđe duh Božji te idući dalje prorokovaše…“ (1.Sa 19:23)

U ovim odvojenim i sličnim izvještajima možemo poistovjetiti izraz ‘duh Božji’ koji je prouzročio prorokovanje u Ramati sa izrazom ‘zli duh Božji’ koji je isto to prouzročio ranije kod Saula u kući. To poistovjećivanje možemo prepoznati i u 16. poglavlju, 23. stavak gdje pisac ove knjige navodi sljedeće:

“I kad bi duh Božji napao Saula, David uzevši gusle udarao bi rukom svojom, te bi Saul odahnuo i bilo bi mu bolje, jer bi zli duh Božji otišao od njega.“ 

  • [zli duh Božji = duh Božji = anđeo Božji]

Samim tim što je ‘zli duh Božji’ tada ponovo ‘otišao od njega’ dodatno govori da je riječ o anđelu koji je u ovoj situaciji bio na strani Davida. Naime David je svojim muziciranjem trebao umiriti Saula, a ta namjera je bila poput molitve koju je anđeo prihvatio kako bi se vidjelo da David ima iza sebe jednu moćnu Božju ruku. Zato je taj anđeo prestao uznemiravati Saula. 

Ovakvim povezivanjem cijelog izvještaja možemo slobodno reći da je Bog u ovim prilikama poslao svog anđela protiv Saula tako da Saul nije mogao izvršiti ono što je naumio. Tako dolazimo do zaključka da je ‘anđeo’ ili ‘duh Božji’ prouzročio kod Saula da u određenim ključnim situacijama izgubi vlast nad samim sobom i da kao ‘drugi čovjek’ radi i govori ono što je htio Božji anđeo. Budući da je Bog želio navesti zlo na Saula onda je anđeo koji je bio poslan da uznemirava Saula bio ‘zao duh od Jehove’ ili Saulov protivnik (hebr. 'satan'). Taj ‘zli duh’ je vjerojatno imao zadatak da inkriminira Saula pred njegovim bliskim suradnicima i cijelim narodom tako da se vidi njegovu pravu osobnost. Znamo da je Saul više želio ugoditi narodu i starješinama nego Bogu. Nije želio da ga odbace zbog neposlušnosti Bogu i drugih grešaka koje je učinio pa se pretvarao da je Božji sluga (1.Sa 15:24-26,30). Međutim, narod je trebao spoznati da su i oni pogriješili jer su sebi izabrali kralja po svojoj volji čime su odbacili Boga da kraljuje nad njima po svojim mjerilima (1.Sa 8:5-7). Zato je ‘Božji anđeo’ imao zadatak da uznemirava Saula kako bi se vidjelo njegovo pravo stanje srca. Da bi to mogao, morao je biti Saulov protivnik ili sotona.


Sotona - Božji sluga


Isus je jednom rekao da bi nas naš brat "protivnik (hebr. satan) mogao predati sucu, a sudac tamničaru" sve dok ne isplatimo svoj dug (Mt 5:25,26). Protivnik je netko tko bi imao nešto protiv nas, bilo čovjek ili nebeski anđeo. Tu nije riječ o neprijatelju ili zloj osobi. Protivnik može biti naš brat ili prijatelj kome nešto dugujemo. Može biti zakonski tužitelj koji protiv nas podiže tužbu na osnovu dokaza i svjedoka. U slučaju Adama i Eve je netko od keruba mogao imati nešto protiv njih. Mogao je čak posumnjati bar u jednog od njih i izvršiti svoju zakonsku dužnost protivnika ili tužitelja. Kao takav je trebao imati dokaze a samim tim i odriješene ruke da ih navede na postupak u kojem bi se javno očitovale njihove skrivene želje srca. To bi bilo u okviru njegovih ovlasti, no sasvim je drugo pitanje da li je postupio u skladu sa tim ovlastima ili je zanemario Božja mjerila kako bi postigao neki svoj cilj.

Bog kao sudac je morao sankcionirati grijeh u skladu sa onim što je unaprijed odredio. Bio je primoran kazniti čovjeka tako što ga je dao u ruke tamničaru. Tamničar je Božji sluga koji ima ovlaštenje da drži pod ključem sve koji su pod osudom smrti. Možda je riječ o Abadonu kralju bezdana - carstva mrtvih (Ot 9:11). Problem je bio u tome što Adam nije mogao pokriti svoj dug, bez obzira na svoje kajanje, tako da je u pravnom pogledu morao biti utamničen pod vlast smrti sve do pojave otkupitelja. Otkupitelj je zauzeo njegovu poziciju prvog Sina nakon što je rođen pod tom osudom, ali je umro i uskrsnuo tako što je oslobođen vlasti smrti. Nakon toga je dobio ključeve od smrti što je ujedno i dokaz da više ne postoje pravni razlozi za zadržavanje ljudi u bezdanu smrti (Od 1:18; Rim 6:9).

U hebrejskom jeziku se za nekoga tko se protivio ili suprotstavljao nekome ili nečemu koristila riječ 'satan' (protivnik).

  • satan - pravni odnos tužitelja prema čovjeku optuženom za kršenje zakona
  • satan - neprijateljski odnos prema nekome tko se postavlja kao protivnik

Biti satan samo po sebi nije zlo, ali može biti pod utjecajem krivih poticaja koje rađaju zlo. U Bibliji saznajemo da su neki od keruba postavljeni u službu koja je od njih zahtijevala da nadgledavaju čovjeka i budu njegovi protivnici i tužitelji s jedne strane ili branitelji i zaštitnici s druge strane. Trebamo imati u vidu da su neki anđeli bili 'sotone' jer je Bog od njih to tražio kako bi se nekome suprotstavili s ciljem da se otkriju nečiji poticaji ili spriječila nečija namjera koja bi bila protivna Božjem planu. Zato nije bilo ništa neobično niti samo po sebi loše da Božji anđeli imaju uloge čovjekova 'protivnika' (sotone). Biti protivnik ili sotona (hebr. satan) nije nijednog keruba moglo dovesti u sukob s Bogom niti ga je moglo smatrati ljudskim neprijateljem. To vidimo u situaciji u kojoj čitamo:

“Tada Satan (śā-ṭān) ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce." (1.Ljet 21:1)

Kad mi čitamo ovaj prijevod na našem jeziku onda pomislimo samo na palog anđela. Problem je u prevoditelju koji hebrejsku riječ 'satan' nije preveo nego ju je ostavio u svom hebrejskim obliku kao naziv (s velikim 'S') koji asocira na palog anđela iz Edena. (Napomena: u hebrejskom pismu nema velikog i malog slova). Međutim, da je prevodilac hebrejsku imenicu 'satan' preveo s 'protivnik' onda bi neki od nas bar pokušali istražiti kontekst da vidimo na koga se to odnosi, jer u hebrejskoj Bibliji piše:

“A protivnik (śā-ṭān) je ustao na Izraela i izazvao Davida da prebroji Izraelce.“ (1.Ljet 21:1)

Ovdje očito ne piše tko je bio taj protivnik (heb. satan). David je imao puno vanjskih neprijatelja s kojima je vodio ratove tako da je bilo koji neprijateljski kralj mogao biti taj 'protivnik' koji je ustao na Izraela i naveo Davida da postupi nerazumno. To je potvrdio njegov sin Salamun koji je tirskom kralju Hiramu objasnio da on za razliku od svog oca Davida nema 'protivnika' (hebr. satan; 1.Kr 5:4). Iako je neprijateljski kralj mogao biti taj zemaljski 'protivnik' Izraela, Biblija nam u paralelnom izvještaju otkriva tko je tog kralja mogao potaknuti da zaprijeti Davidu. Tu čitamo:

“Još je jednom srdžba Jahvina planula na Izraelce te potakla Davida protiv njih govoreći: "Idi, izbroj Izraelce i Judejce!“ (2. Samuelova 24:1)

Sad nam je jasno da je sam Bog stajao iza cijele situacije. On je preko svog anđela proveo u djelo svoju srdžbu koju je osjetio kralj David i cijeli Izrael. Budući da se David malo uzoholio zbog svojih vojnih uspjeha, što je vjerojatno negativno utjecalo na narod, onda je nebeski anđeo bio taj nevidljivi 'protivnik' (sotona) koji je pomoću neprijateljske prijetnje izazvao Davida da tu oholost pokaže javno na djelu nepotrebnim prebrojavanje naroda. Bog je mogao dozvoliti svom anđelu da potakne nekog čovjeka ili kralja na akciju protiv Davida i Izraela (vidi Job 1:12,15,17).

Zbog opasnosti od svog vidljivog protivnika, David je pokazao da mu je bilo važnije znati s kojom vojskom raspolaže nego da se najprije obrati Bogu preko proroka (usporedi 1.Sa 23:2). Takav javni postupak pomazanog kralja je bilo nesvjesno okretanje leđa Bogu i kap koja je prelila čašu. Uskoro je i sam postao svjestan grijeha zbog kojeg je izazvao Božje negodovanje te se pokajao, ali nije mogao izbjeći posljedice. Taj grijeh je ujedno bio i grijeh samih Izraelaca koji su, kao i njihov kralj, zaboravili iskazivati slavu Bogu te su je pripisivali Davidu. U ovom slučaju je očito da 'satan' (protivnik) koji je ustao na Izraela nije bio samo njihov neprijateljski kralj, nego je ulogu protivnika odigrao i anđeo kao Božji sluga. Anđeo je na neki način pokrenuo događaje protiv Izraela koji su izbacili na vidjelo grijeh zbog koje je Bog negodovao.

Isto je bilo kad je Bog poslao jednog anđela (keruba) da bude zao duh koji je trebao uznemiravati Saula. Taj anđeo je samim tim po svojoj dužnosti bio Božji sluga u ulozi sotone ili Saulovog protivnika, ali nije bio zao. On je samo izazivao Saula da pokaže pred drugima svoje pravo stanje srca jer je svojim stavom okrenuo leđa Bogu. Zato je morao biti javno razotkriven i smijenjen sa svog položaja kako bi Izrael lakše prihvatili Davida za kralja.

U jednoj drugoj situaciji čitamo kako je 'sotona' stao s desne strane velikom svećeniku Jošui koji je trebao zastupati Davidovo kraljevstvo nakon izlaska iz babilonskog ropstva

“I pokazao mi je velikog svećenika Jošuu kako stoji pred Jehovinim anđelom, a Sotona (wə-haś-śā-ṭān - protivnik, tužilac) je stajao zdesna Jošui da mu se protivi.“ (Zah 3:1).

Iako je navedeni 'protivnik' mogao biti neki čovjek, čitalac tog izvještaja automatski pomislili na palog anđela jer su prevodioci i tu stavili riječ 'Sotona' (s velikim S), čime aludiraju samo na jednu mogućnost. Međutim, ovdje nije riječ o imenu, nego imenici. Osim toga, u ovoj viziji prorok nije mogao za osobu koja je stajala do Jošue reći da je vidio onog 'sotonu' koji je prevario Evu jer nije ni znao kako on izgleda. Ali po načinu pristupa kojim je ta osoba iznosila optužbe i prigovore protiv Jošue, on ju je mogao samo nazvati protivnikom (heb. 'satan') jer je imala nešto protiv njega. To ne znači da je protivnik neka zla osoba. On samo u pravnom pogledu daje razloge koji terete Jošuu. I Isus je svog apostola Petra nazvao 'sotonom' tj. protivnikom koji je zavrijedio prijekor jer mu u mislima nije bilo "ono što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16:23). Petar nije bio zao, nego je u dobroj namjeri pokušavao odvratiti Isusa da se izlaže  smrtnoj opasnosti. Božji anđeo je također prekorio ovog 'protivnika' koji se vjerojatno u dobroj namjeri protivio da Jošua kao veliki svećenik preuzme krunu. Imao je dva dobra razloga za protivljenje:

  • Kruna je trebala biti dana Zorobabelu iz Davidove loze, a ne nekome iz Levijevog plemena.
  • Jošua je nosio krivnju zbog koje je bio nedostojan tako časne službe.

Očito je protivnik zastupao gledište većine Izraelaca po tom pitanju. I on je iz svoje ljudske pozicije gledanja mislio na ono što je ljudsko, a ne Božje, pa je imao razloga protiviti se, sve dok nije došao anđeo koji ga suočio s Božjom odlukom (Zah 3:2-4). Osim toga, ta osoba je u viziji nazvana protivnikom (sotonom) samim tim što je stajala Jošui s desne strane i iznosila optužbe protiv njega. To je isto kao što se danas nekog čovjeka u pravnoj službi naziva tužiteljem ili braniteljem, ovisno koju je ulogu ili stranu zauzeo u nekom pravnom slučaju. Ovaj je čovjek bio protivnik jer u psalmima čitamo:

“... protivnik (wə-śā-ṭān - tužitelj) neka mu stane s desne strane.“ (Pa 109:6)

S obzirom da je ovdje riječ o Jošui koji je trebao dobiti časnu ulogu u novoj jeruzalemskoj upravi onda je u tu situaciju bilo uključeno pravno pitanje. Zato je po zakonu imao protivnika koji je stajao s njegove desne strane da ga pred pravnim tijelom optuži kao nedostojnog i spriječi da predvodi Božji narod. Naime, prije nego netko preuzme važnu ulogu u životu naroda, bilo je važno da nema nikakvih zakonskih prepreka. Onaj tko je imao nešto protiv je u tim situacijama mogao iznijeti razloge protiv toga ili je mogao šutjeti.

Ukoliko u ovoj viziji protivnik nije bio čovjek nego neki anđeo, onda ni on nije trebao biti zlo biće, nego je samo trebao izvršiti svoju službu kako bi sve bilo pravno regulirano. Iako je trebao iznositi neke činjenice o Jošui, drugi anđeo mu je dao do znanja da ga Bog (sudac cijele zemlje) treba prekoriti i zatvoriti mu usta. Slično imamo i na današnjim sudovima gdje branitelj nema pravo da prekori tužitelja, ali to može tražiti samo od suca koji ima uvid u obje strane priče. Sudac može tim prijekorom stati na stranu branitelja i zaključiti slučaj u njegovu korist, ali to ne znači da je tužitelj učinio nešto zbog čega treba kazneno odgovarati. On samo radi svoj posao pa prijekor od strane suca može utjecati da odustane od tužbe i da šuti. Isto tako bi taj prijekor koji bi bio izrečen protivniku (tužitelju) od strane Boga (Suca) bio znak svima da su po Bogu nestale sve optužbe i prepreke za stvaranje nove zemaljske uprave na kojoj bi Jošua bio na čelu. Zato je anđeo imao ovlaštenje od Boga da sa Jošue skine prljave (grešne) haljine pa mu je rekao:

“Evo, oduzimam s tebe krivnju tvoju.“ (Za 3:4)

Ovo je trebao biti dokaz da je Bog pravedan čak i onda kad se njegova pravda razlikuje od ljudske. Bez obzira na konačnu odluku suca, branitelji i tužitelji moraju biti dosljedni svoje službe. Očito je ovaj protivnik (sotona) izvršavao svoju pravničku službu, što nam govori o ulozi nebeskih i zemaljskih službenika (anđela) koji služe kao tijelo u kojem imaju dužnost da iznose razloge 'za ili 'protiv' neke odluke iza koje moraju stajati. Zato u vizijama vidimo kerube s dva ili četiri lica što simbolizira njihove različite i suprotne uloge u nebeskom vijeću u kojem Bog na najvišoj razini ili jedan od njegovih Sinova na nižoj razini donose konačnu odluku nakon što sve činjenice stave na vagu pravde.

Jedan od tih anđela je čak izazvao Boga da ispita Jobovu vjernost. Naime, u vrijeme kada su Sinovi Božji dolazili pred Boga s njima u pratnji su dolazili i njihovi kerubi koji su bili u njihovoj službi. Taj detalj ne piše u knjizi o Jobu, ali se on podrazumijeva jer se to vidi iz svih proročkih vizija neba. Tada je u pratnji Božjih Sinova bio i anđeo kojega je pisac na samom početku označio sa 'sotonom' jer je u cijeloj toj priči on dobio zadatak da bude protivnik Jobu.

“Jednoga dana dođu Sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan (haś-śā-ṭān - protivnik).“ (Job 1:6)

Ovdje opet vidimo kako prevoditelj teksta ne prevodi imenicu 'satan' sa 'protivnik' nego je još piše s početnim velikim slovom jer misli da je riječ o točno određenoj zloj osobi. Međutim, kad bez unaprijed stvorene predodžbe čitamo tekst i poznajemo opise vizija, onda ćemo vidjeti da nije riječ o njemu niti njegovom imenu. U ovoj priči koja nema puno detalja, možemo zamisliti Boga kako se obraća jednoj grupi keruba koji su stajali uz svog poglavara koji je upravljao stvarima na zemlji. Nakon toga se izdvaja jedan od keruba koji iznosi svoj stav o čovjeku i njegovoj odanosti, te upravo on dobiva svoje mjesto u priči o Jobu i zadatak da baš on bude njegov sotona (protivnik).

Postoje dvije mogućnosti u vezi ovog protivnika. Prva je ta da on nije bio 'satan' kad je došao pred Boga, nego tek nakon što ga je Bog ovlastio da iskuša Joba. Npr. evanđelist Matej svoju priču o Isusu započinje riječima: "A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako…", čime u samom uvodu spominje i njegovu funkciju Krista (pomazanika) po kojoj je Isus bio poznat godinama poslije rođenja, a samim tim i u vrijeme pisanja knjige o njemu (Mt 1:18; vidi i Mt 2:2; Lk 2:11). U drugoj situaciji jedan anđeo pastirima u polju kaže da se rodio 'spasitelj' iako još nije postavljen u tu ulogu zbog koje je rođen. Tako i pisac o Jobu odmah na početku spominje anđela u ulozi protivnika (sotone) iako je to bilo njegovo glavno obilježje tek nakon što je dobio zadatak da bude njegov protivnik (heb. 'satan').

Druga mogućnost je da je jedan od njih zaista imao zadatak da prolazi zemlju i obraća pažnju na loše ljude kako bi im bio protivnik ili tužitelj pred Bogom, dok su drugi imali zadatak da vide ono što je dobro u ljudima kako bi se nebeskom vijeću mogle donositi mudre i pravedne odluke u njihovu korist. Riječ je o časnim ulogama i zadacima zbog kojih su stvoreni i postavljeni u službu nebeskih anđela. Njihov zadatak nije da sude i donose konačne odluke nego da iznose činjenice. Stoga, biti satan ne znači da se ta riječ odnosi na Božjeg protivnika.

Za razliku od 'sotone' iz Edena koji je samoinicijativno na lukav i prevaran način naveo ljude da ih Bog odbaci protivno njihovoj volji, ovaj anđeo nije to ni pokušao. On je možda sumnjao u Joba, ali nije imao ovlaštenje da mu se protivi na taj način sve dok mu Bog nije skrenuo pažnju na Jobovu pravednost. Čak i da je imao ovlaštenje biti protivnik (heb. 'satan), mogao je do tada sam ispitati Joba do određene granice, ali ne na ovakav okrutan način za koji nije imao ovlaštenje jer bi ga drugi anđeli u ulozi 'branitelja' ili zaštitnika s pravom spriječili (vidi Ps 91:11). Tek kad je Bog skrenuo pažnju na Joba, on je očito s razlogom tražio od Boga da se ispita Jobovu odanost do krajnjih granica. Nije čak ni tražio da Bog njega postavi nasuprot Jobu jer on nije bio jedini anđeo kojeg bi Bog ovlastio za taj zadatak. No, on je pokrenuo to pitanje pa je dobio dozvolu od Boga da iskuša Joba. S tim ovlaštenjem je postao Jobov 'protivnik' (satan) i zato se kao takav navodi u priči. Moramo znati da Bog nikoga ne kuša zlom tj. On ne navodi pravednika na zlo kako bi ga onda osudio, ali dozvoljava zle situacije koje su same po sebi kušnja. Pravedan čovjek zna da Bog ima pravo na to, i tu vidi priliku da ustraje u nevolji.

Ovaj sotona nije tvrdio da je Job neiskren u svojoj pravednosti, nego je Bogu skrenuo pažnju na čovjeka općenito, pa je smatrao da se ne može o nekom čovjeku dobro govoriti sve dok ga se ne iskuša. Kao nadglednik ljudi je dobro poznavao čovjeka i njegove poticaje. Smatrao je da se mnogi s razlogom boje Boga jer misle kako ih je Bog blagoslovio zdravljem, sretnim životom i svim što posjeduju. Te je činjenice predočio Bogu rekavši mu :

“sve što čovjek ima dat će za svoj život“ (2:4)

  • oduzmi mu sve što ima, pa će te prokleti u lice!” (1:11)
  • dirni u njegove kosti i njegovo meso, pa će te prokleti u lice! (2:5)

Da li bi Bog, koji je imao sve riječi hvale za Joba, imao što dokazivati nekom anđelu koji nije njegov sluga, pogotovo ako taj nema iskrene namjere s čovjekom? Ne. On s takvim anđelima ne komunicira na takav blizak način nego samo sa svojim vjernim slugama koji imaju pravo da traže od Boga sve što je vezano uz njihovu službu i ulogu branitelja i tužitelja. Naime, oni ne smiju kažnjavati ljude ukoliko nemaju za to čvrsti dokaz. Čak i da imaju dokaz ne smiju to činiti bez odobrenja.

Bog je neke svoje kerube postavio da nadgledavaju ljude i da budu protivnici (sotone) onim ljudima koji bi svojim položajem mogli negativno utjecati na druge (vidjeli smo primjer Saula i Davida). Kerubi u ulozi tužitelja bi pred Boga donosili svoje viđenje o takvim ljudima pa bi ih Bog (ili jedan od njegovih Sinova) ovlastio da izvrše svoju ulogu protivnika. Job je u ono vrijeme bio jedan od moćnih ljudi, ali pravedan i besprijekoran, pa je Bog dozvolio svom anđelu da ispita Jobovu vjernost jer je taj anđeo smatrao da se ne može vjerovati u Jobovu odanost ukoliko ga se ne stavi u nepovoljnu situaciju koja bi na kraju bila ujedno i kazna ukoliko bi se pokazalo da je Job bio dvoličan i neiskren. Ovakav prijedlog je bio moguć jer je vjerojatno prije Joba bilo ljudi koji su u sličnim situacijama prokleli Boga. Ukoliko nije bilo takvih ljudi, Job je poslužio kao dokaz da Bog na zemlji ima odane ljude na koje uvijek može računati.

U ovom dijalogu se može vidjeti da anđeo ne mora vjerovati Bogu na riječ kad je u pitanju čovjek, niti Bog iskazuje svoj autoritet na taj način. Bog je jedan dio svog autoriteta prenio na svoje Sinove koji imaju svoje nebeske službenike. Zato se On ne postavlja kao čovjekov branitelj ili tužitelj jer je on vrhovni sudac koji rješava samo pojedine slučajeve. Njegovi Sinovi (suci) rješavaju sve slučajeve, a neke od njih predaju Bogu kao vrhovnom sucu. Čak je i na zemlji Bog ovlastio svoje zemaljske sinove da budu suci koji bi trebali suditi samo uz branitelje, tužitelje i svjedoke. To znači da bilo koji Sudac ne može biti branitelj ni tužitelj kao što je to slučaj u ljudskim totalitarnim sistemima. On mora saslušati obje strane.

S obzirom da je Bog ovlastio svoje nebeske službenike da vode pravnu brigu o svemu što se dešava na zemlji, te da svoje vijeće informiraju o važnim stvarima i osobama, onda je ovaj anđeo u ulozi tužitelja znao da Bog ima samo informaciju o Jobu koju je dobio od nekog drugog keruba u ulozi branitelja. On je želio Bogu reći da ne mora sve biti onako kako se vidi i kako čuje pogotovo ako u ljudima tražimo samo ono što je dobro. Sjetimo se da je Bog poslao jednog anđela u Sodomu da provjeri je li sve onako kako je čuo, pogotovo ako je to čuo od anđela 'tužitelja' (1.Mo 18:21). Da bi se moglo spriječiti i uništiti zlo, to je morao potvrditi anđeo u ulozi branitelja jer bi taj branitelj spriječio to ukoliko bi u tim gradovima bilo najmanje deset pravednika. Tek kad je on dao zeleno svjetlo, Sodoma je bila uništena (vidi 1.Mo 18:23-32).

To je značilo da anđeli ne moraju pred Boga uvijek iznositi stvari onakve kakve jesu pogotovo kad ih gledaju u odnosu na sebe i svoju ulogu branitelja ili tužitelja. Ako mu je uloga da vidi zlo i da se postavi kao protivnik i tužitelj, onda će iznositi to što vidi iz te pozicije i davati prijedloge kako bi trebalo postupiti u toj situaciji. Da bi se donijelo pravu odluku mora postojati služba koja bi spriječila da se u toj situaciji obrani i zaštiti pravednik ili pokajnik. U suprotnom, ako je prvenstvena uloga nekih anđela da se u ljudima vidi dobro i da se stane u njihovu zaštitu, onda netko od anđela može imati tu slobodu da zbog svoje uloge tužitelja i protivnika, zatraži da se to ispita.

Zato Bog popušta pred ovim anđelom i daje mu dozvolu da iskuša Joba i da bude njegov protivnik (sotona) ali ne s namjerom da Joba na prevaran način navede na pogrešan korak, kao što je to učinio anđeo iz Edena. Kad se pokazalo da je Job ipak ostao postojan, onda je Bog rekao ovom anđelu da ga je...

“... okrenuo protiv (Joba) i naveo (izazvao, nagovorio) da ga bez razloga upropasti.” (Job 2:3)

Da je Job prokleo Boga, onda se Bog ne bi smatrao odgovornim za Jobovo stanje, nego bi to stanje smatrao zasluženom kaznom. U ovoj situaciji je čak i Bog preko ovog anđela bio Jobov protivnik (hebr. 'satan'). To prihvaća i Job jer smatra da Bog ima razloga tako postupati protiv njega.

Bog nije imao što dokazivati sebi jer On, ako želi, može sam ispitati ljudsko srce. Međutim, On ne ide toliko daleko jer bi onda bila nepotrebna služba keruba u nebeskom vijeću. Da li je onda anđeo mogao tražiti od Boga da iskušava čovjeka do krajnjih granica? Očito je mogao jer je to bilo u opisu njihove službe. S obzirom da su kerubi imali dužnost nadgledavati čovjeka i po potrebi kažnjavati zlo, onda su imali i pravo da budu protivnici nekim ljudima. Samo tako su mogli biti sigurni da će ispuniti svoju službu, pogotovo ako su trebali obilježiti čela onih koji su po Bogu unaprijed određeni da budu Božji službenici i zastupnici.

Kerubi nisu imali vlast nad Božjim slugama i izabranicima, ali su mogli zatražiti dozvolu da ih se prokuša. Isus je rekao svojim apostolima da je "sotona zatražio da ih rešeta kao pšenicu" (Lk 22:31). S obzirom da se zrnje pšenice rešetalo kako bi se uklonile sve nečistoće, onda bi iza ovog prijedloga mogao stajati Božji anđeo u ulozi protivnika. Kao njihov nebeski nadglednik je mogao vidjeti njihove slabosti i zatražitii da ih se pročisti. Ponekad je to zahtijevalo izložiti ih kušnjama koje dolaze od njihovog neprijatelja kako bi postali svjesni svojih slabosti i nadvladali ih uz snagu Božjeg duha. Mnogi Božji sluge su zbog toga i umrli jer se nisu htjeli odreći Boga kao ni Job.

Kad bi se Bog postavio kao onaj koji sve zna, onda bi obezvrijedio službu keruba jer je njih zadužio da pred Njega i njegove Sinove iznose svoje viđenje. Za razliku od Boga i njegovih Sinova - Poglavara, koji su donosili konačne odluke kako da postupaju s ljudima na temelju onoga što su saznali od keruba, kerubi nisu smjeli sami donositi takve odluke. Morali su imati dopuštenje za svaki pojedini postupak u kojem bi iskušavali i kažnjavali pojedine ljude. Iako su imali odriješene ruke da postupaju u skladu s Božjom pravdom, oni nisu smjeli nanositi zlo niti ljude navoditi na zlo i grijeh. No, oni se često spominju u kontekstu zla iako nisu bili zli, jer su na zemlji nanosili zlo i nevolje onim ljudima i narodima koji su stajali na putu ostvarivanja Božjeg plana u vezi Izraela i Mesije. To zlo su činili s Božjim dopuštenjem na temelju odluke nebeskog vijeća. No, sve ostalo zlo na zemlji je nastalo zbog čovjeka koji je okrenuo leđa Bogu i njegovim mjerilima dobra i zla, gdje se zlo nije na vrijeme i na pravi način suzbijalo i kažnjavalo.

S jedne strane su se kerubi mogli protiviti zlu i sprječavati ljude da ga čine, ali su često morali biti samo promatrači jer bi nebesko vijeće odlučilo da njegovi sluge i drugi ljudi jedno vrijeme podnose razne nevolje pa čak i smrt. No smrt je određena svim ljudima i ona je samo privremena. Zato ne bi trebali kriviti Boga što nije ovlastio kerube da spriječe svako zlo i nepravdu i da se postave kao protivnici svim zlim ljudima jer oni nisu dežurni policajci u službi ljudske vlasti koja trenutno upravlja svijetom. To će biti moguće tek u Kristovom kraljevstvu kad svi ljudi budu pod direktnom nebeskom upravom u rukama Božjih nebeskih i zemaljskih službenika (anđela).

To je ono što se može spoznati iz hebrejskim spisa u kojima se nigdje izričito ne spominje pali anđeo osim u priči iz Edenskog vrta u knjizi Postanka. Niti jedan prorok ne spominje tog anđela po imenu niti ga vidi u vizijama vezanim uz važne događaje. Kad se spominje izraz 'satan' (protivnik, tužitelj) uz nebeske anđele, onda ta riječ nije u sebi krila neko zlo biće koje se pobunilo protiv Boga. Biti 'satan' je bila časna služba koju nije trebalo zloupotrijebiti za svoje ciljeve. S obzirom da je zlo moglo biti česta pojava u društvu koje bi postavljalo svoja mjerila onda je služba nebeskih protivnika i tužitelja bila i te kako značajna kao i služba branitelja i zaštitnika.


Sotona u grčkim spisima


U kršćanskim grčkim tekstovima se također spominje hebrejski izraz 'sotona' iako u grčkom jeziku postoji drugi izraz istog značenja. U vrijeme kada je hebrejski tekst Biblije, oko 200. pr. Kr., preveden na grčki (prijevod poznat pod nazivom Septuaginta), Grci su riječ đavao (diábolos) koja znači “neprijatelj, klevetnik, protivnik” koristili umjesto hebrejske riječi satan, čime su isticali onu negativnu stranu čovjeka i anđela, dok sama riječ 'sotona' može imati i onu pozitivnu ili neutralnu komponentu koja znači “protivnik, tužitelj” pred pravnim tijelima.

U grčkom pismu se za pojam 'protivnik' koristila izvorna riječ 'antidikos' (ἀντίδικος) od riječi 'antí' (protiv) i 'díkē' (pravda, sudac). Ta riječ ima opće značenje ali se najčešće odnosila na nekoga tko je po zakonu optuživač i protivnik u sudskoj parnici isto kao i riječ 'satan' u hebrejskom jeziku. Međutim, kad se u grčkim spisima Novog zavjeta na nekim mjestima koristi izvorna hebrejska riječ 'satan-as' (Σατανᾶς, 'sotona') umjesto grčke riječi 'antídikos' ('protivnik'), iako imaju isto značenje, onda se ona uglavnom odnosila na nešto što je povezano s pravnim stvarima u kojima se išlo protiv nekoga iz pravih ili krivih pobuda. Protivnik u tom smislu može i ne mora ukazivati na nečijeg neprijatelja. On samo pokreće pravno pitanje nečije moralnosti. U grčkom tekstu Biblije (NZ) razlikujemo:

  • diábolos (đavo) - negativna osobina vezana uz neprijatelja, protivnika, klevetnika i lažnog optužitelja
  • satanas (protivnik) - pozitivna i negativna komponenta, ovisno o namjeri
  • 'antidikos' - protivnik u pravnim i društvenim odnosima

Prvi prevodioci kršćanskih spisa na grčki jezik su sami odlučivali na kojem mjestu će ostaviti hebrejsku riječ 'satan', (transliteracija), bez da je prevedu. Iako ta riječ uglavnom ima negativnu konotaciju, mi moramo poznavati kontekst i pozadinu nekih događaja kako bi znali što se stvarno krije iza izraza 'sotona ili 'đavo'. Tako je Isus rekao svojim apostolima:

“Nisam li ja izabrao vas dvanaestoricu? Ipak, jedan je od vas đavo (diábolos).” (Iv 6:70)

Ovdje se riječ đavo (diábolós) ne odnosi na anđeosko biće nego na čovjeka tj. na Judu kojeg je Isus smatrao lažnim apostolom. Međutim, Isus nije koristio grčku riječ 'diábolos', nego ju je u tekst ubacio prevodilac. U Septuaginti su tu riječ koristili na mjestu hebrejske riječi 'jarac', a odnosila se na idole ili 'demone jarčjeg oblika' kojima su ljudi prenosili žrtve (3.Mo 17:7; Ps 106:37). Budući da je Isus koristio usporedbu o "ovcama i jarcima", onda je najvjerojatnije rekao da je jedan od apostola 'jarac'. To je duhovno obilježje onih koji služe Bogu iz krivih poticaja (Mt 25:33,41-46).

Prevodilac je u tom tekstu koristio grčku riječ diábolos (đavo) jer se ona koristi za nekoga tko lažno optužuje druge. Juda je svojom izdajom neizravno optužio Isusa za bogohulnika kako bi ga se kao takvog dovelo pred suca. On nije morao reći da je Isus bogohulnik nj varalica, niti je morao u to vjerovati, ali sam čin izdaje, kako bi ga dao u neprijateljske ruke, govori da je optužio Isusa za grijeh kojeg treba razmotriti sudbeno viječe. Iako je Juda bio svjestan da je optužba lažna, ona je trebala poslužiti svojoj svrsi. No, da li je imao opravdanje za svoj postupak i što ga je navelo da bude 'jarac' ili 'đavo'?

Npr. kad čitamo da je 'sotona ušao u Judu' kako bi ga potakao da izda Isusa, onda nam pada u oči da se Juda pokajao jer je vidio da je pogriješio (Lk 22:3; Mt 27:4). Iz onoga što znamo o Judi dobivamo dojam da je on mogao biti laka meta bilo kojeg sotone, i onog u službi Belzebuba i onog u Božjoj službi, jer se pretvarao da je čist iako je činio stvari zbog kojih se trebao pokajati pred Isusom. Bio je poput Saula koji se pred ljudima pretvarao pravednim. Tada je Bog poslao svog anđela da uznemirava Saula, pri čemu je izašlo na vidjelo da želi ubiti Davida. Tako je i u slučaju Jude bilo sasvim mogućim da Božji anđeo iskoristi tu njegovu prikrivenu sumnju u Isusovu mesijansku ulogu i navede ga da tu sumnju javno očituje. O tome čitamo:

“Nakon što je Juda uzeo kruh, Sotona je ušao u njega. Tada mu je Isus rekao: “Što činiš, učini brže!” Ali nitko od onih koji su bili za stolom nije znao zašto mu je to rekao.” (Ivan 13:27,28)

Uzmimo u obzir da grčko pismo u to vrijeme nije imalo veliko početno slovo pa ne bi trebali odmah prihvatiti da je u pitanju pali anđeo dok to ne ispitamo. U grčkom tekstu određeni član ispred imenice može ukazivati na osobu sa točno određenom funkcijom koju su imali Božji anđeli. Kad piše da je "sotona (ha-satan) ušao u Judu" onda nije riječ o nekome tko se tako zove jer određeni član (ha) ne ide uz ime nego uz imenicu. Za pisce i prevodioce evanđelja na grčki jezik je 'satan' imao pravnu funkciju i zato su je koristili umjesto srodne grčke riječi 'antidikos' koja je imala šire značenje. Zato bi trebali ispitati i vidjeti tko bi iz nebeskog svijeta mogao nositi funkciju 'sotone'.

Kao drugo, u izvještajima Luke i Ivana se vidi da je jedan napisao kako je sotona ušao u Judu prije zajedničke večere, a drugi za vrijeme večere i to kad je uzeo zalogaj kruha kojeg mu je Isus dao (Lk 22:3; Iv 13:27). Razumno je zaključiti da duhovno nečisti anđeo nije mogao biti prisutan ni tijelom ni duhom na toj večeri koja je bila ispunjena svetim duhom, tako da je samo Božji anđeo mogao biti s Judom kao što je bio sa Saulom da ga uznemirava i pokreće da postupa u skladu sa svojim lošim mislima. Ako  je misao tog sotone bila identična onome što je Juda planirao onda ga je ona poticala da je izvrši. Razlika je u tome što je anđeo kao Božji sluga imao samo zadatak, dok je Juda radio po svom srcu. Zato se anđela ne može optužiti da je izdao Isusa.

Zanimljivo je da je Isus ranije prekorio Petra jer ga je odvraćao od smrti, dok Judu potiče da mu pripremi put k smrti. Ukoliko je Isus smatrao da Juda ima nešto protiv njega, zašto nije postupio po preporuci koju je dao drugima, a koja glasi:

"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar! Nagodi se brzo s protivnikom (heb. satan) dok si još s njim na putu, da te protivnik (heb. satan) ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu." (Mt 5:23-25)

U hebrejskom jeziku bi ovdje pisalo da se čovjek koji je skrivio svom bratu treba nagoditi sa svojim bratom protivnikom (sotonom) kako ga njegov brat [satan] ne bi predao sucu. Naravno, Isus je bio čist i znao je da nije ništa skrivio Judi, pa se nije trebao s njim izmiriti i dokazivati svoju pravicu. On je znao i Judinu stranu priče. U toj priči je Juda došao na ideju da Isusa izruči sucu jer bi tada vrhovni sudac židovskog sanhedrina bio doveden u situaciju da Isusa javno optuži ili prizna za Mesiju. Sve je ovisilo o Isusu koji je trebao na bilo koji način dokazati da je on Mesija. Da bi ga izručio sucu, Juda je morao postupiti kao izdajnik.

Kad malo bolje zavirimo u tekst onda vidimo da su Isus i Juda znali o čemu je riječ, dok drugi nisu razumjeli što je Isus rekao Judi. To bi bio razlog da pomislimo kako je Judu potakao Božji anđeo u ulozi Isusovog protivnika. Taj anđeo nije bio Isusov neprijatelj nego izvršavatelj Božje volje jer je Bog vodio neke stvari prema svom vrhuncu. Vidjeli smo da je Bog dozvolio da i Job bude iskušan do krajnjih granica. Jobov protivnik (sotona, Božji sluga) je u tu svrhu potakao neke ljude da sudjeluju u tim iskušavajućim nevoljama. Tu su bili i njegovi prijatelji koji su ga lažno optuživali jer su iz svog ugla zaključili da je Job očito imao tajni grijeh zbog kojeg ga je Bog napustio. Job je čak prekorio svoju ženu jer je u dobroj namjeri govorila nerazumno (Job 2:9,10). Po svemu sudeći, Isus je zbog svoje značajne uloge Mesije (kralja) trebao imati svog protivnika u Božjoj službi koji bi ga nadgledavao i kušao i toga je Isus bio svjestan kao i Job koji je rekao da Bog stoji iza svega. Zato je moguće da je taj njegov 'satan' (Božji anđeo) poticao apostola Judu da postupi nerazumno i da ga izda. Juda je očito bio pogodna osoba da to učini jer je imao neke svoje sumnje.

Tokom zajedničke večere Isus svima kaže da će ga jedan od njih izdati tako da se Juda osjećao prozvanim. To je bio prvi signal Judi da Isus zna za njega i njegov dogovor sa svećenicima. Kad mu na kraju Isus kaže da učini ono što namjerava, to je bio drugi signal da Isus zna za njegovu namjeru. No, on se ne pokušava opravdati ili negirati svoju umiješanost u izdaju. Umjesto toga on izlazi bez riječi znajući da Isus od njega traži da upravo to učini. Zato nije odustao jer je u Isusovim riječima vidio da to mora učiniti. U suprotnom bi odustao, jer ne bi mogao računati da će Isus, koji zna njegovu namjeru, prenoćiti na točno određenom mjestu koje je njemu bilo poznato. U tom bi slučaju mogao odmah pomisliti da će Isus s apostolima otići na drugu nepoznatu i tajnu lokaciju. Međutim, Juda je ipak računao na Isusovu spremnost da se to dogodi tako da bi mogli ovo smatrati njihovim tajnim dogovorom. U biti to nije klasični dogovor zbog kojeg su se oni prije toga tajno sastali, nego je nastao stjecanjem okolnosti u kojem su se njih dvojica usput i na brzinu složili oko onoga što je Juda planirao. Takav usputni dogovor je imao jednu manu jer se na kraju uspostavilo da su njih dvojica imali u mislima sasvim suprotni ishod na koji Juda nije računao. To je ono što ga je razočaralo do te mjere da si je oduzeo život jer je tada rekao:

 "Sagriješio sam. Izdao sam krv nedužnu!" (Mt 27:4)

On nije rekao da je izdao Krista, jer mu to nije bila namjera, nego da je u jednom širem smislu izdao nedužnu krv, a to je velika razlika. Krist je samo jedan, a nedužna krv je mogla biti bilo kojeg prevednika. Čuo je gdje Isus na posljednjoj večeri kaže da je teško onom tko izda Krista, što se odnosi na gaženje svoje vjere u Krista.  On tu vjeru nije stekao niti ju je imao, pa je samim tim nije ni mogao pogaziti. Tek kad je Isus dospio u ruke svojih neprijatelja koji su ga pogubili, on je shvatio da je izdao nedužnu krv i da je zbog toga gori od njegovih neprijatelja. U biti, on je izdao Isusa kao pravednog čovjeka, a ne Krista jer nije ni bio uvjeren da je on taj Krist (Mesija).

Postoji velika vjerojatnost da je on sumnjao da je Isus pravi Mesija, dok je s druge strane bio potpuno siguran da je on Božji poslanik i prorok. Sumnja sama po sebi nije loša jer nekome je trebalo više dokaza da povjeruje u Mesiju, pogotovo jer su u to vrijeme postojala različita shvaćanja o tome kako ga prepoznati. Tako su neki Židovi očekivali da vide od Boga znak gdje se Božjeg pomazanika postavlja na prijestolje, kao i Davida pa da ga tek tada prihvate, jer čuda nisu bila dovoljna buduću da su i proroci mogli činiti čuda. Tri godine je Isus propovijedao i činio čuda, ali nije dao nikakve naznake da će poduzeti bilo što da sjedne na prijestolje i bude onaj kralj kojeg su Židovi očekivali. Kao što je u prošlosti bilo proročkih sinova koji su slijedili proroke, tako su apostoli slijedili Isusa kao proroka. Međutim, dok su većina apostola povjerovali da slijede Krista, Juda ga je još uvijek slijedio samo kao proroka jer mu je trebao neki drugi jači dokaz.

Neki smatraju da je Juda samo namjeravao izazvati situaciju koja bi dovela do Božje intervencije prilikom hapšenja. Zanimalo ga je što bi bilo kad bi bilo. Računao je da Isus, ukoliko je pravi Mesija, može pozvati legije anđela i da se može nekim čudom izbaviti iz smrtne situacije što bi bio znak njemu i nevjernicima da je Isus taj kojeg trebaju prihvatiti za Mesiju. Osim toga, intervencija nebeskih anđela bi porazila rimsku vojsku i omogućila Isusu da preuzme vlast koju bi prihvatili svi Židovi, pa čak i svi svećenici i poglavari. To je ono na što je mogao računati i tome se nadati, pogotovo kad je vidio da ga Isus potiče na izdaju. S druge strane Isus, očekuje sasvim nešto drugo jer je računao da će taj razvoj događaja dovesti do njegove završne kušnje i mučeničke smrti koju nitko od apostola nije priželjkivao. U biti, čak je i Isus imao u mislima želju da izbjegne mučeničku smrt ukoliko je to bila Božja opcija koja mu nije otkrivena zbog same svrhe kušnje.

U ovoj verziji vidimo dva suprotna duha jer Juda postavlja stvari sasvim drugačije od Isusa. Kao i u slučaju Petra kojeg je Isus prekorio nazvavši ga protivnikom ili sotonom, tako i u slučaju Jude kojeg je Isus smatrao svojim satanom, vidimo da "njegove misli nisu bile Božje misli". On nije očekivao Isusovu smrt kao ni Petar, i obojica su očekivali da Isus odmah uspostavi svoju vlast. Izdaja je samo trebala pokrenuti događaje, tako da se to ne treba gledati kao klasičnu izdaju Krista zbog koje bi zaslužio osudu. Krista možeš izdati samo ako u njega vjeruješ i onda ga se odrekneš. Kad je vidio da je ubijen onaj kojega su drugi prihvatili za Mesiju, on je bio razočaran misleći da Isus zaista nije bio pravi Mesija, ali je nosio krivicu za nedužnu proročku krv s čim se nije mogao pomiriti.

Uzmimo u obzir da je to bila situacija u kojoj je Bog vodio stvari prema svom vrhuncu. Božji anđeo je imao indicija protiv Jude koji je bio sklon da potajno uzima novac i mogao je njegovu sumnju iskoristiti da izda Isusa. Možda je taj novac samoinicijativno odvajao za neki svoj tajni plan. Možda je mislio potplatiti nekoga da poduzme neku akciju, ali je na kraju bio primoran da to sam učini. U tom pravcu su bile usmjerene njegove misli koje je anđeo (satan) dodatno ojačao u njemu. Time je taj Božji anđeo preko njega uradio nešto što je ne drugoj strani mogao učiniti i sotona iz suparničkog tima. Taj suparnički tim sastavljen od demona je poduzimao poteze kako bi poticao svećenike protiv Krista da ga uhvate i osude kao bogohulnika i varalicu. No, Bog nije mogao prepustiti stvari suprotnoj strani jer on samo svoje anđele može koristiti u svojim zadacima i na njih potpuno računati jer je to trebala biti najveća kušnja kao i u slučaju Joba koja bi dokazala svima na nebu da Isus s pravom može preuzeti najveći autoritet na zemlji.

U cijeloj ovoj prići oko Jude, postoji još jedna opcija koja je sasvim izgledna. Kad su se apostoli pitali kako je Juda mogao to učiniti Isusu, onda se to nije moglo drugačije objasniti nego s figurativnom frazom da je 'sotona ušao u njega'. To nije trebalo značiti da je bio opsjednut demonskim sotonom, nego svojom vlastitom sumnjom i željom da učini nešto što je samo po sebi suprotno onome što se od njega očekivalo. Pogledajmo jedan primjer:

"Tada reče Petar: "Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome i zadržao za sebe jedan dio od novaca, što si dobio za njivu? Zar ne bi ostala tvoja, da nije prodana? I kad je prodade, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što metnuti u srce svoje? Ljudima nisi slagao, nego Bogu." (Dj 5:3,4)

Primjećujemo da Petar koristi dva načina da opiše jednu te istu stvar. On ukorava Ananiju što je on sam stavio laž u svoje srce, ali to figurativno povezuje sa 'sotonom' kojemu je on dozvolio da utječe na njegovo srce. Taj 'sotona' je bio sam Ananija, kao što je Juda bio đavo. Točnije rečeno, čovjek je protivnik (sotona) sam sebi kao što piše:

"Bdijte i molite se, da ne padnete u napast; jer je duh voljan (srčan), ali je tijelo slabo." (Matej 26:41)

"u svom tijelu vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i ja postajem zarobljenik tog zakona grijeha, koji je u mom tijelu." (Rim 7:23)

Bog nikoga ne navodi na grijeh kako bi ga iskušao. On nema zle namjere nego u nekim situacijama koje su same po sebi zle dozvoljava da čovjek postupi po onome što mu je u srcu, jer ljude kuša njihovo vlastito srce. Ako je netko u toj kušnj bio naveden da učini grijeh, onda ga na taj grijeh nije naveo Bog nego njegovo srce. Isus je zato rekao da vodimo borbu duha protiv tijela, odnosno protiv sebe. U toj borbi protiv svoga tijela je Ananija popustio i dozvolio da grešne misli ispune njegovo srce. Želio se lažno prikazati u boljem svjetlu pred drugima. U tom smislu bi bila na mjestu fraza da ga je sotona naveo da sagriješi protiv zakona svog uma (svog duha), a samim tim i protiv svetog duha, jer je u toj kušnji svog srca stao na suprotnu ili protivnu stranu kojom upravlja lažni anđeo svjetla.

Napomena: U ovom slučaju ne možemo zanemariti i drugu stranu priče u koju je mogao biti upleten stvarni anđeo tek nakon što je Ananija zadržao jedan dio novca. Ananija je bio taj koji se htio prikazati pravednijim nego što je bio, a sotona ili protivnik takvih ljudi je to mogao vidjeti i optužiti ga pred Bogom. Mogao je doći pred svog Poglavara i reći da Ananija nije moralno čist, te dobiti zadatak da na neki način to otkrije Petru. Zato taj sotona ne mora biti zli anđeo, nego onaj koji razotkriva krive poticaje i kažnjava uz Božje dopuštenje. S obzirom da je Ananija kažnjen onda je tu smrt izazvao anđeo koji je bio u funkciji protivnika (sotone, tužitelja).

Ananija nije bio opsjednut duhom nekog anđela. Jednostavno je podlegao zakonu grijeha. Taj nepisani zakon srca je usmjeravao ljude da misle i postupaju u skladu sa svojim slabostima kako bi postigli svoje sebično želje i ciljeve. Time dolaze pod vlast Zloga iako ih on čak i ne mora pridobiti vlastitim kušnjama. Kušnje su svuda oko čovjeka kojeg okružuje svijet sa svojim mjerilima. Putem tjelesnih osjetila se stvaraju želje koje pune ljudsko srce. Sotona samo ubire plod onoga što je posijano u ljudska srca.

Tako se u knjizi Postanka spominje Kain koji je zbog ljutnje popustio naginjanju svog srca. Iako tu ne vidimo da je pali anđeo utjecao na njega, Ivan ipak kaže da je "Kain bio od Zloga" (1.Iv 3:12). Kain je imao pomoć Božjeg anđela u ulozi protivnika (satane) koji ga nije navodio na grijeh nego mu se protivio kako bi ga odvraćao od grijeha. Postoji vjerojatnost da je Kain već pokazivao krive poticaje u svojoj odanosti prema Bogu. Da bi se to javno pokazalo, anđeo u ulozi protivnika je najprije uz Božje dopuštenje demonstrirao silu kojom je bilo vidljivo kako je Bog prihvatio Abelovu žrtvu, ali ne i Kainovu. To je bila situacija koja je trebala izbaciti na vidjelo njegov pogrešan stav. Umjesto da vidi problem u sebi on je razvio gnjev prema svom bratu. Da ne bi učinio grijeh, taj isti anđeo (satan) ga opominje. Unatoč tome, Kain je popustio svom gnjevu, pa bi mogli figurativno reći da je onaj drugi neprijateljski sotona napunio njegovo srce gnjevom. Njegov stav ga je nesvjesno učinilo prvim potomkom Zmije. Tako je taj pali anđeo stjecao ljude nad kojim je provodio svoju vlast bez da ih je osobno navodio na grijeh.

U biti niti jedan sotona (anđeo ili čovjek) ne može utjecati na naše srce ukoliko mu to mi ne dozvolimo. Može nas samo kroz razne situacije iskušavati da pokažemo što nam je u srcu. Na isti način je i Juda mogao biti kušan onim što je stavio u svoje srce pa mu se ta misao javljala u trenucima kad je donosio odluke, što se moglo opisati frazom da je 'sotona ušao u njega'. Sotona je naše drugo 'ja' koje se protivi moralnom zakonu našeg srca (našem 'ja'). 


Isusov sotona


Kad je u pitanju Isus, možemo reći da je Juda bio njegov vidljivi ljudski đavo i protivnik (satan) i Isus je to znao. Ali prema onome što je pisalo u Pismima, Isus je znao da može imati i nevidljivog sotonu tj. protivnika od strane Božjeg anđela koji bi ga nadgledavao i po potrebi optužio pred Bogom ukoliko bi imao razloga za to, kao u slučaju drugih pomazanika. No, Isus nije zgriješio. Taj sotona mu je mogao zadavati nevolje ako je to bio način da ispita njegovu odanost Bogu, ali samo uz Božje dopuštenje. Mogao ga je prepustiti neprijateljskom okruženju u kojem su vladali zakoni grijeha. Zato u tu nevidljivu sferu spada i neprijateljski sotona. tj. onaj koji iza kulisa vlada svijetom. Nas zanima tko je kušao Isusa jer znamo da je odmah nakon pomazanja bio suočen sa svojim kušačem.

"Tada Isusa odvede Duh (Božji anđeo) u pustinju, da ga kuša đavao." (Mt 4:1)

Ovaj Duh - anđeo je mogao biti jedan od 24 poglavara tj. isti onaj koji je Mojsija uputio u službu i dao mu zadatak. On je upoznao Isusa sa njegovom ulogom i zadacima te ga je četrdeset dana jačao u vjeri. Nakon toga mu prilazi anđeo koji ga je kušao. Tko je bio taj anđeo? Naravno, kad čitamo ovaj izvještaj u kojem se spominje 'đavo', odmah bez razmišljanja pomislimo na palog anđela. Uzmimo u obzir da nemamo izvorne spise nego samo prijepise evanđelja i to prijepise teksta koji je preveden s hebrejskog na grčki.

Matejevo evanđelje je pisano na hebrejskom jeziku, a imenica 'đavo' je grčki izraz, pa ta riječ sigurno nije bila napisana u izvornoj hebrejskoj verziji. Naime, Isus se tom anđelu na hebrejskom jeziku obraća sa 'sotona' (protivnik, st. 10), pa je upitno zašto je prevodilac na grčki za njega koristio izraz 'đavo'. Osim toga, u Bibliji nigdje nemamo iskustvo nekog proroka da je razgovarao sa palim anđelom. Svi su imali kontakt sa anđelima koji su poslani od Boga. Tako je i Isus bio u kontaktu sa Božjim anđelom s kojim je bio u pustinji 40 dana, a odmah nakon toga i sa anđelom za kojeg čitamo da je đavo.

Onaj tko je prevodio na grčki je očito neku hebrejsku riječ preveo s 'đavo' kako bi asocirao na palog anđela. Pitanje je koju je riječ koristio Matej. Za razliku od nas, Židovi u ono vrijeme su iz hebrejskih spisa mogli znati da Božji anđeli mogu biti po funkciji zli duhovi i satane kako bi čovjeka suočili sa njihovim slabostima i posljedicama grijeha. Mogli su iskušavati ljude da vide njihove jake i slabe strane. Matej je tu mogao koristiti istu riječ kao i u 3. stavku u kojem stoji da mu je pristupio 'kušač' ili 'iskušavatelj', a ne đavo. Tako je prevodilac na grčki jezik mogao tu riječ prevesti s đavo kako bi joj dao negativnu težinu. Međutim, taj iskušavatelj u razgovoru s Isusom nije nikoga lažno optužio niti klevetao tako da se ne može za njega koristiti grčka riječ 'diabolos' ('đavo'). No tu su riječ ponekad koristili prilikom prevođenja hebrejske riječi 'satan' (protivnik) pa to može biti razlog zašto ju je prevodilac koristio u svojoj grčkoj verziji teksta. Kad bi imali izvorni tekst u kojem ne postoji grčka riječ diabolos, mogli bi lakše objasniti tko je bio kušač.

Kušač bi mogao biti onaj anđeo koji je od Boga dobio ovlaštenje da se suprotstavi čovjeku ukoliko je to potrebno. Prije toga ga ima pravo testirati ili iskušati pa ukoliko se na njemu nađe duhovna mana i slabost, onda ga pred Bogom može optužiti pogotovo ako je riječ o čovjeku koji je izabran da izvrši neki zadatak. U suprotnom, ukoliko na izabranom čovjeku nema mane, kušač će otići bez optužbe što bi bio dokaz da anđeli mogu služiti tom čovjeku. Tako je bilo s Isusom jer su nakon kušnje...

"anđeli došli i služili mu" (Mt 4:11)

Kako bi ti reagirao kad bi znao da ti se obraća anđeo koji je na prevaru naveo prve ljude da sagriješe? Vjerojatno s njim ne bi ni pokušao razgovarati. Svaku njegovu riječ bi u samom startu odbacio jer bi znao da te navodi na grijeh. Eva npr. to nije znala pa bi rekli da je Isus bio u prednosti jer je bez ikakvog razmišljanja samo trebao okrenuti glavu. U tom slučaju to ne bi bila nikakva kušnja za Isusa jer se on samo trebao suprotstaviti svom neprijatelju. Ne bi ga poslušao čak i da mu je govorio istinu. Prema tome, Isus je mogao biti kušan samo od Božjeg anđela koji mu nije bio neprijatelj. Samo u tom slučaju je Isus mogao razmotriti njegove riječi u duhu Pisma i reagirati onako kako ga je njegov duh nagonio. Tom prilikom je očito jedan od prisutnih anđela pokušao u njemu probuditi sumnju u njegovo poslanje kako bi ga iskušao. Isus je s druge strane trebao samo raspoznati kušnju usmjerenu protiv njega.

Taj anđeo koji ga je kušao bi mogao biti onaj tko se uz Božje dopuštenje mogao koristiti Pismom da vidi kako Isus razmišlja i kako postavlja stvari između sebe i Boga. Sjetimo se da je jedan anđeo bio lažljiv duh koji je preko proroka objavio lažno proročanstvo, a kralj Ahab je samo trebao razabrati istinu od laži. No, on je izabrao laž jer mu se više svidjela pa je bio prevaren. Prevariti možeš nekoga za koga znaš kako razmišlja i kako postavlja stvari. Isus nije trebao biti prevaren. To je za njega bio test ili kušnja njegove uloge koju je preuzeo na sebe. Trebao je u tim riječima razabrati ono što ne bi poslušao čak i ako dolazi od Božjeg anđela. I Pavle je rekao da ne bi smjeli poslušati ni anđele ako bi nam donijeli drugačiju dobru vijest od one koju smo čuli (Gal 1:8).

Da li bi nas Božji anđeo htio prevariti? Ne. Ali bi nas mogao na lukav način iskušati ukoliko poput Ahaba više volimo čuti istinu koja nam godi, a ne onu koju nam otkriva sveti duh kroz Božju riječ. U svakom slučaju Isus je prošao test jer je odbio svaki nagovor anđela da postupi protiv svoje duhovnosti. Mogao je slobodno anđelu reći "odlazi sotono" kao što je to kasnije rekao Petru. Upravo to što je rekao Petru može značiti da je takav test bio potreban kako bi na sličan način reagirao u drugim iskušavajućim okolnostima.

Izvještaj kaže da je bio kušan da kao Sin Božji izazove intervenciju anđela prilikom skoka sa visokog zida, što je on odbio jer nije želio kušati Boga. Ta kušnja je očito bila potrebna jer je na sličan način reagirao kad je Juda pokušao da hapšenjem izazove nevolju Isusu kako bi on zatražio spas od strane anđela u situaciji kad je bio suočen sa smrću. (st. 5-7)

Isus je bio kušan da iskoristi svoj položaj prvorođenog Sina da si putem čuda osigura hranu, ali je znao da će se Bog za njega pobrinuti ako vrši njegovu volju. Zato je odbio sebi stvoriti hranu iako je bio jako gladan. Bio je svjestan da treba biti skroman. Zato je živio u oskudici i često nije imao gdje skloniti glavu. Za druge je činio čuda jer je situacija zahtijevala da im umnoži hranu (kruh, ribe i vino) kako bi dali važnost onome što im je želio objaviti i poručiti. Time je Boga i druge stavljao ispred sebe. (st. 3,4)

Bio je kušan da odmah postane kralj svijeta, ali je odbio. Takvu ponudu mu je mogao dati samo anđeo koji je od Boga dobio veće ovlasti. No Isus nije bio u poziciji da procjenjuje je li to istina ili laž. Ono što je mogao odmah procjeniti je namjera kušaća da ga navede na idolopoklonstvo. Isus je znao da je Bog stvarni vladar svijeta jer on skida i postavlja kraljeve pomoću svojih anđela i nebeskih vojski. U tom slučaju je mogao pomisliti da Bog ima moćnog anđela koji nadgledava sva kraljevstva svijeta i da preko njega može bilo kojeg čovjeka postaviti za vladara. Međutim,  način na koji mu taj anđeo ponudio vlast je doživio kao izravni napad na njegovu mesijansku ulogu koju je dobio od Boga. Zato je tog anđela odbio kao protivnika (heb. satan). (st. 8-10). Takva kušnja je bila potrebna samo da se vidi da li Isus može odbaciti čak i anđele koji bi mu pomogli da se proslavi prije vremena. Ako je tu kušnju odbio onda mu je bilo lako pobjeći od ljudi koji su ga htjeli postaviti za kralja prije vremena.

Sve to govori da su kušnje od strane Božjeg anđela (kušača) bile potrebne kako bi Isus uspješno započeo i završio sa svojom službom na zemlji. S druge strane, kušnja od strane neprijatelja ima za cilj navoditi Božje sinove na grijeh. No, Bog nikoga ne kuša na takav način, jer On može nekoga staviti na kušnju da vidi da li se može pouzdati u njih i hoće li oni živjeti po njegovim mjerilima ili ne (1.Mo 22:1; 2.Mo 16:4). U tome mu služe kerubi koji predlažu i provode u djelo takve kušnje. Jedan od njih je vjerojatno predložio kušnju nad Adamom i Evom.


Tko je bio kušač u Edenu?


O kerubu koji je kušao Evu nemamo dovoljno informacija. No, postoje indicije da je zbog nekih sličnosti Bog usporedio Tirskog kralja sa tim kerubom. Način na koji je Bog koristio simbolične riječi i slike može ukazivati na alegoriju kako bi tirskom kralju ukazao na njegov status i razloge koje su ga dovele do teške osude. Njegov stav prema Izraelu je bio sličan stavu kojeg je jedan anđeo u Edenu pokazao prema prvim ljudima. Kralj Tira nije bio u Edenu iako piše: 

“Boravio si u Edenu, vrtu Božjemu.“ (Ez 28:13)

Uzmimo u obzir da je i faraon, egipatski car opisan kao 'najljepše drvo u vrtu Božjem kojemu su zavidjela sva drveta Edenska' (Ez 31:8,9,18). To nam samo govori da su oba vladara u svojim zemljama postavljeni od Boga koji postavlja i skida careve zemaljske. Stoga su bili u sastavu Edena, područja kojim je Bog upravljao svim narodima, pogotovo onim narodima koji su dijelili granice s Izraelom. Neki kraljevi i faraoni su se uzoholili do te mjere da su postali neprijatelji Božjeg naroda, što opet aludira na spomenutog anđela koji se postavio kao protivnik čovjeku kojega je trebao štititi. Za tirskog kralja piše: 

“Bio si kerub, pomazan da zaklanjaš, ja sam te postavio...“ (Ez 28:14a)

Ovo nas podsjeća na kerube koji su se mogli vidjeti na poklopcu zavjetnog kovčega u hramu. Oni su izrađeni i postavljeni jedan prema drugome tako da su njihova krila prekrivala ili zaklanjala kovčeg što je bio simbol zaštite. Tako su dva keruba čuvala i štitila ulaz u Eden (1.Mo 3:24). Funkcija zaklanjanja je poput stvaranja sjene radi zaštite, jer se za Boga znalo reći da je on “čuvar tvoj, Jahve je sjena tvoja; on ti stoji s desne strane“ (Psalam 121:5). Očito su kerubi bili postavljeni od samog početka nad čovjekom da bi ga čuvali i štitili, čuvajući ga svetim. Jedan od njih je zanemario svoju ulogu i umjesto da je štitio čovjeka koji je bio vrijedan u Božjim očima, on ga je gurnuo u smrt i prokletstvo. Tako je postupio i tirski kralj koji više nije štitio Izrael od neprijatelja nego je obezvrijedio savez svog praoca Hirama s Davidom u želji da se uzdigne iznad Davida kojeg su predstavljali pomazani kraljevi u Jeruzalemu. 

Do tada je po tom savezu tirski kralj imao povlašteni položaj pred Bogom jer je kralj Hiram sa skupocijenim materijalima i svojim graditeljima podupirao izgradnju hrama u Jeruzalemu, a u narednim stoljećima su tirski kraljevi štitili Izrael od neprijatelja. Za tirskog vladara piše i da je...

“...bio na svetoj gori Božjoj i da je hodio usred kamenja ognjenoga.“ (Ez 28:14b)

Iako je ovo rečeno za zadnjeg kralja, ovo se odnosilo na sve njih do tada, jer su oni zbog saveza s Izraelom dolazili u Jeruzalem kao počasni gosti gdje su imali pristup Božjoj svetoj gori Sion. Na neki način su 'hodili usred kamenja ognjenoga' čime se misli da su bili usred svetog naroda koji je predočen sa dvanaest dragih kamenova na naprsniku kojeg je nosio prvosvećenik, jer je poznato da draga kamenja nastaju iz ognja užarenih vulkana (2.Mo 28:15-21). Zato se i zovu ognjeno kamenje. Tirski kraljevi su vjerojatno kao i kralj Hiram prihvaćali Jehovu za Boga koji je sve stvorio i davali mu hvale pogotovo kad su dolazili u Jeruzalem gdje su mu se klanjali (vidi 2.Dn 2:12). No, ovaj zadnji tirski kralj je okrenuo leđa Izraelu, čime se je učinio njegovim protivnikom (hebr. satan).

Način na koji je tirski kralj opisan može se temeljiti na sličnoj osudi koju je doživio jedan kerub koji se također učinio protivnikom ili sotonom. Ako je to točno, onda je taj anđeo zaista bio “pomazani kerub, zaštitnik“ koji je sa drugim kerubima trebao na Zemlji postaviti temelje Božje teokracije. Za takvog keruba piše da je ‘bio pun mudrosti’ što vjerojatno ukazuje da je odražavao Božju mudrost kao jednu od četiri temeljne božanske osobine (Ez 28:12,14; usporedi Za 6:1-8).

Kao kerub je mogao upravljati zemaljskim stvarima samo u suradnji sa ostalim kerubima istog položaja. Postoji vjerojatnost da je on dao ideju s kojom se veći ili manji broj njih složio jer je bila u domeni njihovih zadataka. Oni su mogli iskušati čovjeka, pa sama namjera da se to učini nije trebala stvoriti problem i narušili njihov odnos s Bogom.


Sotona - zmija


Svaki anđeo kojemu je dan autoritet i služba u Božjoj upravi, zna da se nikako ne može suprotstaviti Bogu kao jedinom Gospodaru života, ali su se mogli u određenoj mjeri i u skladu sa svojom službom suprotstaviti čovjeku i biti njegov protivnik (heb. satan). Kad je jedan Božji anđeo dobio od Boga zadatak da spriječi Balama koji je dobio nalog od Moapskog kralja Balaka da prokune Izrael, tada u izvještaju 4.Mojsijeve 22:22,32 piše:

"anđeo Gospodnji stade mu na put, da ga zaustavi (da ga spriječi; da mu se protivi)" (st.22)

  • HEB: לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ וְהוּא
  • Originalne riječi: śā·ṭān lōw
  • Doslovno: kao protivnik (satan) protiv njega

"izašao sam da stojim protiv tebe" (da ti ne dam; da te spriječim) (st.32)

  • HEB:יָצָ֣אתִי לְשָׂטָ֣ן ל֑וֹ
  • Originalne riječi: yā-ṣā-ṯî ləśā·ṭān
  • Doslovno: da ti budem protivnik (satan) 
    • 'satan' - protiviti se, stati na put, spriječiti, suprotstaviti se

Služba nebeskih anđela je obuhvaćala zadatke u kojima su trebali biti protivnik (satan) čovjeku u slučajevima koji bi ugrozili Božji plan. Oni su imali ovlasti da optuže čovjeka pred Bogom, ukoliko bi taj čovjek prekršio Božje zapovjedi i po potrebi ga kaznili ukoliko je Bog to odredio. Netko je od Božjih anđela bio zadužen da nadgledava Eden i bude čovjekov protivnik (satan) koji bi ga, kao i Kaina, spriječio da učini težak grijeh. Također je netko od njih bio zadužen da ga zbog neposlušnosti kazni po mjeri koja je bila propisana. Desilo se ovo drugo. Onaj koji je trebao štititi čovjeka ga je iz nekog razloga kušao i naveo na neposlušnost.

Vidjet ćemo da onaj tko s ispravnim motivom kuša čovjeka s namjerom da ispita njegovu odanost, ne nosi nikakvu odgovornost, čak ako se pri kušnji koristi prevarom i lažima. Odgovornost je na onome koji je kušan, jer on odlučuje da li će poslušati ili ne. Po svemu sudeći Adam ne bi okusio Božju kaznu jer nije ni namjeravao dovesti u pitanje život sebe i svojih potomaka. Ali je spletom okolnosti po svojoj ženi uvučen u prekršaj zbog kojeg je prekinuta njegova veza sa izvorom života.

S obzirom da se u tom događaju spominje 'zmija', mogli bi slobodno reći da je ona kasnije korištena kao alegorija jer je Bog ne obraća doslovnoj zmiji. Eva je vidjela zmiju koja se nalazila na drvetu, ali je čula glas koji je dopirao iz krošnje drveta. S obzirom da nije vidjela nikoga drugoga, Eva je taj glas pripisala zmiji jer je znala da se u vrtu ne nalazi neko drugo razumno biće. Isto tako je znala da je neko božansko biće razgovaralo s Adamom, a ona ga nikad nije vidjela, pa je mislila da napokon vidi jednog od njih u obličju zmije. To bi mogao biti razlog da je taj anđeo predočen sa zmijom jer je Eva optužila zmiju misleći da je ona bila to božansko biće. Po načinu na koji je Eva spomenula zmiju izgleda da je mislila na točno određenu zmiju za koju se znalo da je živjela na tom stablu.

Možda je zmija tu morala biti kao sredstvo preko koje su anđeli nadzirali stablo. Zmija je oprezna i zato njene oči mogu poslužiti kao kamera koja snima sve u svojoj blizini. Današnje kamere su samo imitacija toga. Bez obzira gdje se nalazite daleko od svoje kuće, vi možete na svom mobitelu promatrati što se dešava u vašoj kući. Od keruba koji su u vizijama prikazani sa puno očiju po tijelu možemo očekivati puno više (Ez 10:12). Oni kroz nečije 'oči' mogu promatrati područja i ljude čak i kad se ne nalaze u blizini. Onaj anđeo koji je koristio zmiju mogao je iz velike udaljenosti preko njenih očiju vidjeti prostor oko stabla, pa kad je vidio da Eva dolazi sama, on je pristupio kako bi joj se obratio preko zmije, kao što se jedan anđeo obratio Balamu preko magarice, tako što je "otvorio usta, te ona progovori" (4.Mo 22:28).

Druga mogućnost je da je službeni anđeo - kerub stvorio hologram ili se preobrazio u vidljivo zmijoliko biće s glavom koja govori ljudskim jezikom što je bilo dovoljno da Eva pomisli da napokon vidi jedno od nebeskih bića koja se nisu mogla drugačije vidjeti. S obzirom da nije po imenu znala tko je to, ona je optužila to zmijoliko biće da ju je prevarilo.

Smisao alegorije je da se iskoriste neke sličnosti kao sliku po kojoj će se neka osoba moći prepoznati. Ljudi i anđeli mogu imati neka obilježja koja se dovode u vezu sa obilježjima neke životinje. Mogu se koristiti u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Npr. Mesiju se povezuje sa pozitivnim osobinama lava, kao što su hrabrost i neustrašivost, a palog anđela se povezuje s lavom u negativnom smislu jer on svojom rikom plaši i navodi žrtve u svoju zamku (vidi 1.Mo 49:10; Ot 5:5; 1. Sam 17:10; Izr 28:1; 1.Pet 5:8; Jer 2:30).

Isto tako je i sa zmijom. Za zmiju se kaže da je bila opreznija od ostalih životinja čime se opisuje njena lukava mudrost. Kao što je zmija lukavo navela Evu da uzme plod, tako je i preko Eve lukavo navela Adama da kuša plod, pa se tog anđela i ženu može povezati sa zmijom.

  • Anđeo - zmija
  • Žena - zmija

No ta lukavost ima i pozitivnu stranu. To se moglo vidjeti kad je jedan anđeo dao lukavi (mudar) prijedlog kako da prevari kralja Ahaba kako bi se ispunilo ono što je Bog naumio. U obje situacije su anđeli koristili obmanu, samo što je jedna bila usmjerena protiv Božjeg plana, a druga u skladu sa Božjom namjerom. Imamo primjer gdje je žena Izabela koristila prevaru kako bi prouzročila zlo, za razliku od Tamare koja se prevarom izborila za svoja zakonska prava (1.Kr 21:5-16; 1.Mo 38. pogl).

Kad govorimo o 'zmiji' u figurativnom smislu, i anđelima koji je predstavljaju, moramo spomenuti tu njenu izvornu pozitivnu sliku. Njenu funkciju možemo otkriti u događaju vezanom uz bakrenu 'zmiju' koju je Mojsije napravio po Božjoj zapovijedi. Ona je neutralizirala otrov zmija koje je Bog poslao na buntovni narod. U tom događaju imamo dvije vrste 'zmija' koje je Bog tada upotrijebio u životu svog naroda.

  • Jedna vrsta zmije je poslužila kao kazna preko koje je Bog prouzročio smrt kao posljedicu prokletstva. One predstavljaju anđele koje je Bog prokleo i pustio da služe čovjeku na njegovo zlo.
  • Druga vrsta zmije je poslužila za dobrobit čovjeka i predstavlja one anđele koji su u službi pravednog čovjeka kako bi ga štitili od zla.

U Bibliji nema slučajnosti, nego je sve slikovito povezano i unaprijed određeno. To znači da iza tih 'zmija' stoje kerubi. Jedni su u službi svog nebeskog Poglavara za dobrobit čovjeka na putu života, a drugi su po kazni postali neprijatelji čovjeka na tom putu.

Izraelci su gunđali na Boga i Mojsija, čime su omalovažavali ulogu Božjeg anđela kojeg su trebali slušati (2.Mo 23:20-23). Tvrdili su da je bilo bolje da su ostali u Egiptu, nego da pomru u pustinji. No, Egiptom je vladao faraon koji je na svojoj glavi imao simbol zmije. Ta zmija je bila žena iz nebeskog svijeta, božica, gospodarica i moćnica koja je čuvala i štitila faraona.

  • Žena - zmija (otrovnica, u službi smrti)

Ni to nije slučajnost jer u nebeskom svijetu su postojali anđeli u službi čovjeka. Faraon i drugi svjetski vladari su bili njihovi novi gospodari s kojima su upravljali svijetom. Iza tih ljudi je stajala zmija iz Edena koja je sa svojim potomstvom trebala biti u neprijateljskom odnosu prema potomstvu 'žene' (1.Mo 3:15). Izraelci su bili izabrani za potomstvo 'žene' iza koje je stajao simbol bakrene 'zmije' pred kojom su trebali pokazati pokajanje kako ne bi umrli od zadobivenog ugriza zmija otrovnica.

  • Žena - zmija (zaštitnica, u službi života)

Svećenici su tu bakrenu 'zmiju' sačuvali i premjestili u dvorište hrama, što je bilo sasvim prikladno. U Bibliji se zlatom često predočava ono što je božansko, a bakar ono što je ljudsko, zemaljsko. Zlatom su bili načinjeni ili obloženi ukrasi i oprema u unutrašnjosti hrama, dok se bakar koristio u opremanju dvorišta hrama (1.Kralj 6:19-23,28-35; 7:15,16,27,30,38-50; 8:64). Zato je bakrena zmija postavljena u dvorište gdje su je mogli vidjeti svi Izraelci. Ona predstavlja one kerubime (anđele) koji su služili Božjim slugama na zemlji.

Prvo čudo koje je Mojsije izveo pred faraonom je pretvaranje štapa u zmiju koja je progutala zmije nastale na suprotnoj strani od štapova egipatskih svećenika. Time je zorno prikazano da iza tih zmija stoje nebeski anđeli iz dva suprotna tabora. Uzmimo u obzir da je Bog tražio od Mojsija da koristi štap kao sredstvo preko kojeg će Bog činiti čuda i izazivati nevolje. No, štap nema nikakvu moć. Moć je bila u rukama anđela koji su stajali iza tog štapa. Najbolji način da se slikovito predoči njihova uloga i moč je bila bakrena zmija omotana oko stupa, što znači da je bila nevidljivo omotana i oko Mojsijevog štapa. Zato nije neobično da je anđeo govorio preko zmijolikog bića omotanog oko stabla ili grane na kojoj je bio zabranjeni plod jer je time najbolje prikazana uzajamna veza neba sa stvarima na zemlji. Zmija na stablu je imala nadnaravna moć govora i razuma pa je u Evinim očima izgledala kao gospodarica, zaštitnica i upraviteljica tog stabla. Drvo života je također imalo svog keruba koji je štitio prilaz stablu s namjerom da spriječi čovjeka ili da mu se suprotstavi kako ne bi uzeo plod, tako da je i taj kerub bio protivnik (satan) čovjeku.

  • 'satan' - protiviti se, stati na put, spriječiti, suprotstaviti se

Kad je u pitanju ta 'zmija' s kojom se Eva suočila, možemo slobodno pretpostaviti da ona ne krije samo jednog anđela nego više njih koji kao grupa imaju status 'zmije'. O njima možemo govoriti u množini iako je moguće da je samo jedan od njih bio direktno uključen u pad čovjeka što je i razumljivo jer nisu svi mogli istovremeno razgovarati s Evom. U Bibliji se često spominje pojam jedne osobe iza koje stoje mnoštvo bića. 'Izrael Sin Božji' predstavlja sve Izraelce, 'čovjek' predstavlja sve ljude, simbolična 'žena' predstavlja sve poglavare naroda, 'sin' predstavlja svu djecu. Tako i 'zmija' može predstavljati više anđela kao grupu nebeskih službenika koji su bili uvučeni u taj događaj, čime su zadobili negativan status. Zato u Otkrivenju vidimo tu 'zmiju' kao jedno tijelo sa sedam glava što znači da iza nje stoje više anđela istog statusa. Osim toga Isus je potvrdio da ima više takvih bića koji se nalaze neprijateljskom odnosu prema bogobojaznim ljudima. Kad je rekao da sotona ne može istjerivati sotonu, čime spominje najmanje dvojicu sotona, on ukazuje da sotonu sačinjavaju mnogi anđeli što je predočeno sa sedam glava. No, jedan od njih je vjerojatno bio pokretač svih tih događaja pa je kao pokretač dobio ulogu da predvodi sve njih. Bio je prvi među jednakima. Židovi su ga zvali Belzebub, a ne sotona.

S druge strane, kad bi bila riječ o samo jednom anđelu koji je upao u zamku vlastite ambicije i zbog toga bio degradiran, onda bi na tome ostalo, jer nitko drugi se ne bi svjesno kasnije udružio s njim i stavio se pod njegovo prokletstvo. Postoji mogućnost da je on bio vođa jedne grupe anđela zbog čega su svi oni njegovom krivicom pali pod prokletstvo jer su na neki način uvučeni u prevaru kao i Adam. Oni tom prilikom nisu sagriješili, ali su nosili suodgovornost. To je razlog da govorimo o mnogim anđelima unutar jednog organizacijskog 'tijela' koji su dali pristanak toj akciji protiv čovjeka. Iako ta akcija sama po sebi nije bila pogrešna, ipak je bila osuđena od Boga. Ispitat ćemo i vidjet zašto je Bog morao tako postupiti.


Sotona kao statusni simbol


Među nekim kerubima je mogla nastala ideja o potrebi da se iskuša čovjeka kako bi se vidjelo da li bi on zanemario Božju zabranu ako mu se ponudi druga opcija (o kojoj ćemo kasnije govoriti). Naime, druga opcija je postojala, ali je Bog iz nekog razloga nije ponudio čovjeku. On ju je prešutio i umjesto nje im je zaprijetio smrću tako da čovjek nije imao izbora. U tom slučaju bi mogli pretpostaviti da su ti anđeli mogli opravdati svoj postupak jer su imali razlog ponuditi drugu opciju koja daje čovjeku razlog i priliku da u kušnji pokaže svoje pravo lice i da sam izabere svoj put. Nisu bili toliko glupi da bi bez opravdanog razloga ugrozili sebe i svoje mjesto u Božjoj upravi. Ako su planirali ljude dovesti u kušnju, onda su morali paziti da pri tome i sami ne upadnu u kušnju da pogriješe.

S obzirom da je najveći teret odgovornosti ležao na čovjeku, onda je i kazna mogla snaći samo čovjeka jer su anđeli samo htjeli određenom kušnjom ispitati dubinu ljudske odanosti prema Bogu. To su smatrali svojim zadatkom kako bi se u samom početku iskušalo čovjeka. Bog im to nije mogao zamijeriti. S obzirom da im je ipak zamjerio, onda je u pitanju bilo nešto drugo, zbog čega su kao kolektivna 'zmija' dobili prijekor i negativni status. Dobili su status satane, tj. protivnika bogobojaznom čovjeku. Imati takav status nije isto što i biti po zadatku sotona ili protivnik onima ljudima koji se protive Bogu.

Božji anđeli su mogli po zadatku biti:

  • zli duhovi
  • lažljivi duhovi
  • protivnici (sotone)
  • tužitelji
  • neprijatelji

Iako su ovi zadaci imali negativnu konotaciju, oni su imali pozitivan učinak jer su s ovim zadacima izvršavali Božju volju. Naime, nije isto biti sotona i neprijatelj Božjim neprijateljima ili biti neprijatelj i sotona Božjem narodu. To je velika razlika tako da se i sotona može razlikovati od sotone. Zato, kad zadatke sotone (protivnika) izvršavaju pali anđeli u skladu sa svojom voljom, a ne Božjom, onda iz pozicije Božjeg naroda ti anđeli dobivaju status njihovog protivnika ili 'sotone'. No, sotona može biti i onaj anđeo koji izvršava Božju volju, samo što on i dalje ima status Božjeg sluge te ga se ne može smatrati sotonom.

Tako imamo dvije figurativne i simbolične nebeske 'zmije' od kojih je jedna od njih dobila status sotone dok druga po potrebi samo izvršava ulogu sotone. S obzirom da je 'zmija' ujedno i simbol nebeske 'žene' koja ima svoje potomstvo, onda se u priči kriju i dvije različite 'žene' u kući svog Poglavara. One predstavljaju suprotnosti do kojih je došlo odvajanjem jedne grupe keruba od druge grupe. U početku su svi ti kerubi bili jedno tijelo ili jedna 'žena', ali ih je Bog odvojio jer su ovi drugi bili uključeni u pad čovjeka pod vlast smrti. Samim tim je njihovo prvobitno upravno tijelo bilo podijeljeno pa su od jedne 'žene' (zmije) nastale dvije nebeske uprave.

Kerubi su u figurativnom smislu

  • Zmija - zemaljski status - u službi čovjeka
  • Žena - nebeski status - u službi svog Poglavara (Boga)

Izgleda da je anđeo pod zemaljskim statusom 'zmije' uspio u namjeri da dokaže gdje leži slaba karika između neba i zemlje pa je za druge nebeske službenike bio u pravu onaj tko je među njima posumnjao u tu mogućnost i pokrenuo lukavi napad 'zmije' na početno ljudsko uređenje. Prije nego je jedan od njih pristupio čovjeku s tom namjerom, on je morao znati u što se upušta, a da na sebe ne navuče Božju srdžbu. Morao je znati da je njegov postupak u granicama dozvoljenog i da ne podliježe nekoj kazni. Čak je i laž mogao opravdati kako bi se iskušala ljudska odanost Bogu. Međutim, pitanje je da li je Bog mogao opravdati tu metodu kušnje čak i ako je laž mogla biti opravdana? Da, ali samo ako je imala ispravan motiv. Ukoliko nije, onda je ona bila paravan za nešto drugo što je Bog osudio.


Kušnja je bila paravan


Najlukaviji oblik kušnje je istina iza koje se krije prevara. Bog je upozorio Izraelce da će on dozvoliti takvu kušnju koja će dolaziti od lažnih proroka pa je rekao:

"Ako ustane među vama koji prorok ili sanjar i navijesti vam koji znak ili čudo, pa se doista zbude taj znak ili čudo, što vam ga je navijestio, i on rekne: "Hajde da štujemo druge bogove, kojih do sada nijesi poznavao, i njima da služimo!" Ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar, jer Jahve, Bog vaš, kuša vas, da spozna, ljubite li Jahvu, Boga svojega, svim srcem i svom dušom." (5.Mo 13:1-3)

Što možemo zaključiti iz ovoga? Iza ovakve kušnje mogu stajati čak i Božji anđeli koji mogu izjavu nekog proroka potkrijepiti čudima i znakovima. Ono što je važno zapaziti da Bog kaže da je to način kojim On kuša odanost svojih slugu, što znači da kušnje mogu sadržavati prevaru. To znači da je anđeo u Edenu imao odriješene ruke da s takvom vrstom prevare kuša Evu jer takva kušnja sama po sebi nije bila problem. Problem je bio motiv onoga tko je kušao.

Bog je tražio da se kazni lažnog proroka jer je svjesno navodio Izraelce da obožavaju krive bogove (st. 5). Taj prorok je imao krivi motiv. Anđeo koji pri tom čini čudo ne mora imati krivi motiv, ukoliko je koristio tog proroka da iskuša Izraelce. Sjetimo se da Bog nije kaznio anđele ni proroke koji su govorili laž kralju Ahabu, jer oni nisu imali krivi motiv iako je njihovo lažno proročanstvo navodilo kralja na krivi korak. Da li je onda Bog mogao kazniti anđela koji je na prevaran način navodio Evu na krivi korak? Da, ali samo ako je u pitanju bio krivi motiv.

Kad je donesena odluka da se iskuša čovjeka, anđeli su morali biti sigurni da to neće izazvati Božje neodobravanje. Zato je moguće da je mnogo njih pristalo da se na lukav način provjeri čovjeka i vidi da li je moguće da čovjek iz sebičnih razloga prekine svoj savez s Bogom. Ukoliko bi to bilo moguće onda bi krivicu pripisali čovjeku koji bi zanemario Božju zabranu radi vlastite ambicije. Jedini način da se to provjeri je metoda koja je u sebi sadržavala otkrivanje skrivene tajne umotanu u poluistinu, jer se drugačije to nije moglo provjeriti. Moralo se ići na prevaru. Ta akcija je morala biti provedena bez saznanja njihovog Poglavara koji bi se tome vjerojatno suprotstavio. Čak i ako je to znao, mogao je popustiti pod opravdanim argumentima, kao što je Bog popustio pod argumentima jednog od anđela koji se postavio kao sotona Jobu.

Nakon što su Adam i Eva kušali zabranjeni plod kao rezultat kušnje i prevare, morali su osjetiti kaznu. Međutim, Bog je smatrao da i anđeo koji ih je kušao i navodio na prijestup mora biti sankcioniran. Zbog toga nije više mogao biti u sastavu upravnog tijela nebeske 'žene', što se odnosilo i na sve ostale, jer su s njim pokrenuli događaje koje su čovjeka stavili pod prokletstvo. Takva Božja odluka ih je morala iznenaditi jer tu kaznu nisu očekivali. Razlog Božje odluke leži u tome što je iza tog pokušaja kušnje, koji je mogao biti opravdan, stajao drugi motiv za koji oni ili večina njih nisu znali. Taj skriveni motiv je bio neopravdan jer je pokretač svega bio motiviran krivim poticajima, pa su svi postali sudionici njegovog grijeha. Moguće je želio saznati tajnu spoznaje dobra i zla na štetu čovjeka i Božjeg plana. U svakom slučaju je išao namjerno protiv čovjeka, pa je postao čovjekov protivnik ili sotona, a zajedno s njim i svi ostali anđeli koji su bili dio te i takve kušnje.

Naime, anđeli se nisu pobunili i odmetnuli od Boga jer im to nije bila namjera. Njihov grijeh nije bio vezan uz kušnju da vide da li je čovjek spreman riskirati svoj odnos s Bogom kako bi postao kao Bog u određivanju mjerila dobra i zla. To je moglo biti opravdano kao i sama prevara kojom se provela kušnja. Bog ih je ipak morao kazniti jer je onaj tko je sve pokrenuo imao prikriveni motiv za koji nisu znali, tako da su mnogi anđeli bili uvučeni u njegovu prevaru kao i Adam koji nije znao da iza ploda kojeg mu je dala žena stoji prevara. Iako nisu išli protiv Boga i čovjeka, morali su snositi posljedice ljudskog pada u grijeh i smrt jer su ne znajući stajali iza onog anđela koji je sve to pokrenuo. U Bibliji imamo više primjera gdje zbog grijeha jednog posljedice snose mnogi koji su dio njegove obitelji, plemena ili naroda ili neke druge grupe.

Kušnja je bila samo paravan da bi se prouzročio čovjekov pad. To je za Boga bio potpuni promašaj ili grijeh. Oni koji su mislili da je riječ samo o kušnji su bili uvučeni u taj grijeh bez da su to htjeli. Postali su sastavni dio čovjekovog pada pa su nosili suodgovornost u njegovom grijehu. Bog je zbog toga imao razloga kazniti sve njih.

  • (Narodna poslovica: Tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju)

Anđeli koji su nosili suodgovornost su morali biti vezani uz anđela (sotonu) koji je svjesno išao protiv čovjeka jer su s njim bili u istoj grupi koja mu je dala podršku. Isto tako je i Adam, koji je nesvjesno pogriješio, nosio krivicu svoje žene koja je bila prevarena. Ona je imala skriveni motiv kad je Adamu dala plod bez da mu je rekla gdje i zašto ga je ubrala. On je zbog suodgovornosti ostao s njom u bračnom savezu iako nije svjesno sagriješio. Tako su i oni pristali da se čovjeka iskuša bez da su znali pravi motiv onoga kome su dali podršku. Nosili su suodgovornost čime su ostali vezani uz sotonu i uz palog čovjeka kako bi na sebi osjetiti posljedice njihovog pada. Zbog svega toga su bili odvojeni od ostalih anđela i od svog Poglavara.

Biblija ne spominje razloge koji se kriju iza želje jednog (ili više) anđela da naudi čovjeku, pa ćemo ih pokušati otkriti. Trebamo uzeti u obzir da su oni mogli pokrenuti takvu kušnju samo ako su računali da će Bog tolerirati njihov postupak, pogotovo ako tom kušnjom u dobroj namjeri otkriju slabu kariku u savezu između Boga i čovjeka. Međutim, iza takve kušnje se mogla nazirati prikrivena želja da se sazna...

  • Što se sve krije iza spoznaje dobra i zla?
  • Što bi Bog učinio s čovjekom koji bi prekršio njegovu zapovijed?
  • Što bi se sve promijenilo i poduzelo po pitanju palog čovjeka?
  • Da li bi neki anđeli dobili veće ovlasti nad čovjekom?

Da bi se to moglo saznati, čovjek je trebao sagriješiti jer se drugačije to ne bi moglo saznati. Treba uzeti u obzir izvorne činjenice. Smrt je vladala nižim bićima, a čovjek je trebao iz smrtnog stanja prijeći u život i imati slavu života kakvu su imali nebeska bića. Iako u prvom izvještaju knjige Postanka čitamo da je Bog stvorio čovjeka (muško i žensko), to bi moglo značiti da je stvorio više takvih ljudskih bića na više lokacija, kao što je stvorio i druge vrste stvorenja po cijeloj zemlji. Izraz 'čovjek' se u Bibliji često koristi u jednini iako se odnosi na množinu. Tako se u 6. poglavlju kaže da se Bog…

"ražalosti što je načinio čovjeka (ljude) na zemlji... I reče Jahve: uništit ću s lica zemlje čovjeka (ljude) kojeg sam stvorio…" (st. 6,7)

Bog u potopu nije uništio jednog 'čovjeka' nego je uništio 'ljude'. Isto tako možemo reći da nije stvorio jednog čovjeka nego ljude.

  • čovjek (jed.) <=> ljudi (množ.)

Tu činjenicu je Bog izjavio svom narodu preko proroka kad je rekao:

"Ja sam onaj, koji je načinio zemlju i na njoj ljude (množ.) stvorio..." (Izaija 45:12)

Zato su Adamova djeca mogla nalaziti bračne partnere koji nisu bili s njima u bliskom srodstvu. Za razliku od toga drugi izvještaj stvaranja se bazira na čovjeku koji je stvoren s posebnom namjerom. Bog je unaprijed odredio da jednog od tih ljudi koje je stvorio uvede u Eden. Ulaskom u Eden taj čovjek kojeg se naziva Adam dobiva pristup vječnom životu koji je trebao biti potvrđen u njemu. Samim tim on nosi autoritet prvog čovjeka koja je kasnije pripala Jehošui (Isusu) koji ga je zamijenio. Kao što Isus nosi ime 'Adam' iako nije stvoren kao prvi čovjek, nego je izdvojen iz ljudstva, tako je i Adam izdvojen između ljudi koji su direktno stvoreni od Boga i postavljen za prvog čovjeka. Kao što su po Isusu ljudi mogli dobiti pristup drvetu života, a da nisu njegovi krvni potomci, tako je moglo biti i s Adamom. S autoritetom prvog čovjeka je Adam trebao imati veće ovlasti po kojima bi on i njegovi muški potomci predstavljali teokratsku vlast nad zemljom. Bog je sličnu stvar napravio kad je Levite odvojio od ostalih plemena i dao im da služe svojoj braći u održavanju svetosti i podložnosti Božjim mjerilima dobra i zla.

Da bi dobio te ovlasti Adam je trebao dokazati da je podložan Božjim vječnim uredbama koje nije trebalo mijenjati. Samo tako bi bio uspješan i vječno vezan uz izvor života i omogućio drugim ljudima da imaju pristup vječnom životu. To je ujedno bio znak saveza između Boga i čovjeka koji je podrazumijevao obostranu obvezu i odgovornost. Anđeli su znali…

  • da će raskidom tog saveza čovjek biti odvojen od života i na kraju umrijeti kao što umiru smrtna bića

 U tome se krila druga opcija...

  • da će čovjek takvom svojom odlukom biti doveden u situaciju da sam sebi postavlja mjerila dobra i zla čime bi se postavio na mjesto Boga.

Mi ćemo se posebno bazirati na ovu drugu opciju jer je ona stavila na kušnju i same anđele koji su htjeli zaviriti u njenu tajnu. Zbog činjenice da Bog ljudima nije otkrio svu istinu, među anđelima se mogla stvoriti potrebu da se čovjeka stavi u kušnju. Zato je jedan od anđela našao način da se to učini.

Nitko od nebeskih anđela nije mogao znati kakva mjerila dobra i zla mogu proizaći od čovjeka. Da li će se zlo pojaviti i razviti među ljudima i da li će ga ljudi moći nadvladati i suzbiti? Zlo je na neki slikoviti način bilo zatvoreno u posudu koju je mogao otvoriti samo prvi Sin čovječanstva ukoliko bi prekršio Božju zabranu. Ukoliko to ne učini onda se nikad ne bi moglo saznati da li bi čovjek s božanskim autoritetom mogao sam nadvladati i spriječiti zlo ili bi mu u tome trebala pomoć s neba. Ne bi se saznalo koji će sistem upravljanja ljudi smisliti i koliko će biti uspješni u tome. Da li će biti dovoljno mudri i sposobni da sami urede društvo koje bi pokazalo da se može uspješno upravljati neovisno od nebeske uprave? Također se nije znalo što će Bog poduzeti u toj situaciji i kakvu ulogu će imati anđeli u svemu tome.

To su sve pitanja i nepoznanice koje u sebi kriju razloge zbog kojih je najmanje jedan kerub mogao razviti misao o potrebi da se iskuša čovjeka s drugom opcijom. Iako je takva kušnja mogla imati za cilj da se ispita ljudska odanost Bogu, u pozadini je očito bila namjera da ga se ipak navede na krivi korak kako bi se pokrenuli događaji u drugom smjeru na štetu čovjeka. Na neki se način moralo iskušati i Boga kojega se dovelo pred gotov čin da otkrije svoj rezervni plan. To su mogli biti potpuno krivi motivi kušnje, jer Bog nikoga ne kuša da bi mu prouzročio štetu ili zlo.


Posljedice kušnje iz krivog motiva


Mi ne znamo što je Bog točno rekao sotoni (čovjekovom protivniku) jer nam je to preneseno simboličkim jezikom kao da se Bog obraća običnoj 'zmiji'. Samo znamo da je riječ o prokletstvu i jednoj novoj situaciji između neba i zemlje jer čitamo gdje Bog kaže zmiji:

"Stavit ću neprijateljstvo između tebe (zmije) i žene, između tvojeg potomstva i njenog potomstva" (1.Mo 3:15).

Ovdje vidimo da Bog nije rekao da stavlja neprijateljstvo između sebe i nje (zmije) nego samo između zmije i 'žene', tj. između dvije nebeske uprave koje će upravljati ljudima i događajima na zemlji. Osim toga, glavni akteri tog neprijateljstva imaju status ženskog bića koje rađa svoje potomstvo.

  • Zmija i njeno potomstvo
  • Žena i njeno potomstvo

Maloprije smo vidjeli da postoje i dvije grupe keruba koji imaju funkciju i status 'zmije'. Tako dolazimo do uvida u kojem su pojmovi 'zmija' i 'žena' istoznačnice vezane uz kerube i njihove statusne funkcije, od kojih je jedna vezana za zemaljske, a druga za nebeske stvari. Da to pojasnimo.

Eva je predstavljala sve žene koja su na svijet trebale donositi Božja stvorenja kako bi se ispunila čovjekova uloga u Božjem naumu sa zemljom. One su kao kolektivna 'žena' trebale rađati djecu po tijelu, a ne po duhu. Zato se 'zmija' koja je na sebi nosila prokletstvo, nije trebala pojedinačno suočavati sa svakom ženom koja rađa djecu, iako je među tim ženama bilo dosta njih koje su posredovale Abrahamovo (Adamovo) sjeme do rođenja glavnog obećanog potomka. Neprijateljstvo se odigravalo u nebeskoj sferi u kojoj su postojale dvije simbolične 'žene'. Obje su preko zemaljskih žena preuzimale sebi duhovno potomstvo. Jedni su na sebi nosili prokletstvo, a drugi blagoslov.

Prije toga je u toj nebeskoj sferi postojala samo jedna 'žena'. Nju su predstavljali kerubi u službi svog Poglavara (slika Adama). Oni su preko zemaljske kolektivne 'žene' trebali stvoriti Božju zemaljsku djecu (po svetom duhu) i biti njihova nebeska majka (slika Eve).

  • Nebeski Poglavar (slika Adama)
  • Nebeska žena (slika Eve)

To se promijenilo kad su se Božja zemaljska djeca zbog prokletstva trebala rađati pod vlašću smrti i raspadljivosti. U tim okolnostima je nastalo prostorno-vremensko okruženje u kojem je čovjek mogao da bira dva puta, što je bio preduvjet za stvaranje dviju grupa ljudi od kojih će se sastojati ljudsko društvo. Osim knjige života je bila otvorena i knjiga smrti i raspadljivosti. Da bi to bilo pravno regulirano, onda su i djeca koja hode putem smrti trebala imati svoju nebesku majku. Tu je ulogu dobila odvojena grupa keruba koji su svojim postupkom stali na put smrti. Iako je Bog prokleo 'zmiju' (zmijoliko biće) koja je prevarila Evu, to prokletstvo se odnosilo na sve kerube koji su pristali da se čovjeka kuša. Oni su morali biti svjesni da bi izabrani čovjek mogao pasti na prevaru i poći putem smrti. Taj put je ujedno i put raspadljivosti zbog kojeg se čovjek vraćao u prah iz kojeg je nastao. To je mogući razlog zašto je 'zmiji' rečeno da će se u figurativnom smislu "hraniti prahom zemaljskim sve dane svog života" (1.Mo 3:14). To je moglo značiti da će im hrana biti vršenje volje smrtnog čovjeka kojemu će služiti. Za razliku od njih hrana drugih keruba je bila vezana uz život i neraspadljivost. Njihova hrana je bila vršenje Božje volje, što je i Isus prihvatio kao mjerilo svog života.

Budući da se pali anđeo iz potpuno krivih motiva koristio podmuklim sredstvom zavođenja, Bog je imao razloga da njega i cijelu jednu grupu anđela degradira i stavi u podređeni položaj smrtnom čovjeku. To im je bila kazna koja je trebala trajati sve dane njihova života, odnosno sve dok se čovječanstvo ne oslobodi prokletstva raspadljivosti i sve dok se ne stane zmiji na glavu. Glava predstavlja autoritet i vlast zmije nad grešnim čovjekom, pa satiranje glave može samo označiti kraj te vlasti koju je kolektivna 'zmija' dobila po Bogu. Bog je taj koji je zmiji dao vlast u skladu sa novonastalim situacijom.


Vlast zmije


U početku su svi anđeli trebali upravljati čovjekovim koracima na putu života, ali su neki od njih dobili upraviteljstvo nad čovjekom koji je pošao putem smrti. Prije toga su svi zajedno bili dio upravnog tijela nebeske 'žene', ali su neki od njih u tom trenutku odvojeni i stavljeni u niži status 'sluškinje' (robinje) s kojim su izgubili mnoge prednosti.

Svi oni su i dalje zadržali svoju nebesku ulogu 'žene' i 'majke', ali pod drugačijim uvjetima. Nisu mogli služiti kao 'majka' koja bi Božju zemaljsku djecu rađala pod savezom obećanja, pa su odvojeni od svetog duha i degradirani u službu majke one djece koja su trebala biti izvan tog saveza. Samim tim su imali status 'žene' koja nije imala nebeskog muža (Poglavara) jer su s vremenom protjerani iz njegove kuće. Da bi nam Bog to zorno predočio vodio je događaje u kojima su glavnu akteri na zemlji bili Abraham, Sara i Agara. Preko njih imamo uvid u te nebeske stvari.

  • Nebeski Poglavar (slika Abrahama)
  • Nebeska žena 1 (slika Sare, zakonska žena)
  • Nebeska žena 2 (slika Agare - sluškinjam nema zakonskog muža)

Simboličnu 'ženu' koja nije imala zakonskog muža su sačinjavali kerubi koji su tvorili vlastito i odvojeno upravno tijelo. Jedno je vrijeme bila sluškinja u Božjoj kući, vjerojatno sve do pojave Izraela, Božjeg prvorođenog sina, kao obećanog potomka zakonske 'žene' koja odgovara slici Sare. Tu vidimo razvoj neprijateljstva između dvije nebeske 'žene' i neprijateljstva između njihovih zemaljskih potomaka koji se nazirao od samih početaka. Kao 'sluškinja' je imala obaveze pa je sasvim moguće da su i ti anđeli jedno vrijeme bili uzeti u službi nebeske 'žene' (Sare) sve dok nije otpuštena iz kuće svog Poglavara. Poput Agare koja je Abrahamu rodila prvog sina Izmaela, tako je i ta nebeska žena bez muža (slika Agare) stekla svoje potomstvo od prvog čovjeka Kaina (slika Izmaela) koji je došao na svijet po Adamu i Evi, odnosno po Bogu (slika Abrahama) jer je Eva rekla da je Kaina dobila od Boga (1.Mo 4:1). Kain je bio prvenac, ali nije mogao nositi 'sjeme' u kojem će se roditi spasitelj. On je postao otac onih koji su postali potomci zmije i koji su pomrli u potopu čime se aludira na završni epilog kraja ovog svijeta prilikom njegove obnove.

Prema tome, iako nebeski kerubi imaju status 'zmije' i 'žene' to samo opisuje njihove različite funkcije. Status 'zmije' opisuje njihovu službu čovjeku, a status žene je vezan uz njihovu službu svom Poglavaru (Bogu) s kojima on nadgledavao ljude.

  • Žena - služba i podložnost Poglavaru radi nebeskih interesa
  • Zmija - služba i podložnost čovjeku radi zemaljskih interesa

Ovakva služba je mogla doprinjeti savršenom funkcioniranju neba i zemlje, ali do toga nije došlo na našoj planeti jer jedna grupa keruba gubi nebeski status zakonske 'žene'. U biti oni i dalje imaju 'status 'žene' ali bez zakonskog muža. Kao 'zmija' i dalje ostaju pod vlašću čovjeka da mu služe u njegovim zemaljskim interesima. Zato su poznati kao 'zmija' jer su zadržali taj zemaljski status, a nebeski izgubili.

  1. Teokratska vlast - [Poglavar i žena] - vlast Boga preko svoje uprave
  2. Ljudska vlast - [Žena bez Poglavara] - vlast Zmije preko čovjeka

Anđeli bez svog zakonskog Poglavara su mogli biti u službi samo onih ljudi koji su po njima vladali svijetom. Ljudski kraljevi (bogovi) su bili njihovi novi poglavari, s tim da su oni kao 'žena' iza kulisa upravljali s njima kako bi vladali svijetom. Takva vlast je zorno prikazana u primjeru Izraelskog kralja Ahaba i njegove žene Jezabele. Takvih primjera je bilo mnogo kroz povijest. Zato je ta nebeska 'žena' često kroz zemaljske žene podmuklo utjecala na kraljeve kao što je preko Eve podmuklo utjecala na Adama.

Bog je na slikovit način preko proroka Zaharije prikazao 'ženu' koju je stavio u jednu posudu i zatvorio. Žena se zvala 'zlo' (zloća). Po svemu sudeći je došla sa Izraelcima koji su se poslije babilonskog ropstva vratili u svoju zemlju kako bi preko nekih ljudi upravljala Izraelom. U viziji je prikazano kako dvije žene sa krilima uzimaju tu posudu u kojoj je Bog zatvorio ženu (zlo) i prenose je u zemlju Šinear (Babilon) (Zah 5:5-11). Zanimljivo je da u grčkoj mitologiji imamo sličnost sa ženom koja se zvala Pandora, a koju je Bog Zeus poslao ljudima zajedno s posudom u kojoj je bilo zatvoreno sve zlo ovog svijeta.

Po Bibliji možemo razumjeti da teokratska uprava ne daje mjesta ženi da upravlja nad čovjekom, nego samo da s njim surađuje i pomaže mu. Budući da su pali anđeli kao 'žena' bez svog Poglavara upravljali svojim potomstvom, oni su mogli prouzročiti samo zlo. Bog je tu 'ženu' poslao tamo gdje joj je odredio mjesto, u Babilon koji je predstavljao njeno prijestolje. Sa tog prijestolja je vršila blud s carevima zemaljskim.

Iako su za ljudske oči nevidljivi, degradirani anđeli su kroz povijest na sebe oblačili zemaljsku slavu kroz koju su vršili svoj utjecaj na zemaljska zbivanja. Tu nebesku 'ženu' obučenu u zemaljsku slavu se naziva 'Babilon veliki'. Ona se vidi kroz svećeničku klasu koja ima zemaljski status te iste 'žene' što je ujedno i način duhovnog povezivanja nebeskog i zemaljskog svijeta, odnosno povezivanja te 'zmije' s čovjekom.

Predstavnici te žene (zmije) su preko svog duhovnog potomstva vršili neprijateljstvo prema potomcima zakonske 'žene'. Neprijateljstvo je bilo obostrano jer su se te nebeske 'žene' nalazile u sukobu zbog svojih potomaka. Neprijateljstvo zahtijeva suprotstavljanje što samo po sebi ne mora izazivati zlo ukoliko se svaka strana drži svojih razumnih granica. Naime, neprijateljstvo potomaka 'žene' prema potomcima 'zmije' ne znači da će Božji čovjek posezati za zlim metodama kako bi uništio svoje neprijatelje. Bog je mogao biti taj sudac koji bi imao pravo nanijeti nevolje zlim ljudima i to samo u iznimnim situacijama koje bi prijetile njegovom planu. S druge strane, potomci 'zmije' nisu smjeli nanositi zlo Božjim slugama iako su mogli osjećati i izražavati svoje neprijateljstvo prema njima. Ukoliko bi nanosili zlo, odgovornost bi pala na njih, ali i na njihovu nebesku majku (zmiju) ukoliko bi ona stajala iza toga. Samim tim što ju je Bog ovlastio da bude majka tim grešnim ljudima je značilo i njenu odgovornost prema njima i Bogu.

Upravljati ljudima koji sami određuju svoja mjerila nije lako tako da su ti degradirani kerubi mogli pretpostaviti kako će izgledati njihovo područje upravljanja u kojem će se čovjek ponašati kao bog. Takav čovjek neće biti podložan ni njima pogotovo ako bi znao da pripadaju palim anđelima. Zato su se morali skrivati iza lažnih bogova i božica. Da bi takvog čovjeka i njegove podanike držali pod kontrolom bili su primorani držati ih u duhovnom ropstvu kroz religiju laži i poluistina. Vjerojatno im je Bog zabranio da ga zastupaju jer im je oduzeo sveti duh, pa nisu ni mogli čovjeku ponuditi pravu istinu, vjeru i nadu, a kad toga nema, onda se nad ljudima može upravljati samo pomoću straha, neznanja i lažnih uvjerenja. To je bila alternativa. Npr. da bi ljude odvračali od zla, mogli su ih držati u strahu od zagrobnog života u vječnim mukama. Iako je motiv dobar, način je pogrešan jer se tako krivo prikazuje Boga što je ujedno i duhovno zlo. S obzirom da su oni mogli preko ljudi činiti čuda i znakove, mogli su iskoristiti čovjeka s krivim uvjerenjima da čudima potvrde njegova lažna učenja i krivo obožavanje (5.Mo 13:1-3). Tako su na alternativan način zadovoljili ljudske duhovne potrebe jer drugačije nisu ni mogli zbog prokletstva u kojem su se nalazili. Oni nisu morali biti zli, ali su mogli uzrokovati zlo jer je ono bilo usko vezano za njihovo upravljanje preko čovjeka.

Vjerojatno i oni nastoje preko istaknutih ljudi provoditi svoju pravdu kako bi se stvorilo idealno ljudsko društvo, ali bez pravog uspjeha zbog različitih podjela među ljudima koje je bilo teško ujediniti. Prvi pokušaj ujedinjenja svih ljudi pod jednu vlast je bilo u vrijeme Nimroda koji je gradio Babel. Motiv je možda bio dobar, ali se iza toga krio pokušaj porobljavanja svih ljudi pod vlast jednog čovjeka. I to je bila alternativa Božjoj vlasti. Bog je to osujetio što je i njima bio povod da pokušaju osujetiti stvaranje jednog naroda od 12 plemena Jakovljevih jer je taj narod trebao biti jezgra teokracije oko koje će se skupljati ljudi iz svih naroda u podložnost jedinom pravom Bogu. To je bilo za očekivati jer ih je Bog stavio u neprijateljski odnos prema anđelima koji su upravljali Božjim narodom. Zato je bilo sasvim razumljivo da je njihova reakcija bila usmjerena protiv njih kako bi poništili ili smanjili njihov uspjeh u prikupljanju ljudi pod Božju upravu. Jedino oružje im je bila prevara. S prevarom su započeli i to sredstvo im je jedino ostalo na raspolaganju. Doveli su čovjeka u zabludu, pa su samo mogli sa zabludom upravljati svojim potomstvom. To im je bilo jedino duhovno oružje koje im je ostalo na raspolaganju.

Oni su zato izravno ili neizravno utjecali da ljudi svoju duhovnost i religioznost usmjere prema nepoznatim prirodnim i natprirodnim silama i anđelima kao bogovima. To im je jedino preostalo jer su samo tako mogli doći do svojih duhovnih potomaka s kojima se širilo njihovo područje upravljanja. Zato njihov svijet živi u lažnoj istini, vjeri i nadi što im je ispod svake časti. Tako su postali izravni sudionici grijeha palog čovjeka koji je sam sebi prilagođavao mjerila dobra i zla, što ih je uhvatilo u zamku iz koje se nije moglo tek tako izvući (Ps 9:15). Bog im nije ostavio izbora jer ih je upravo On stavio u neprijateljski odnos prema zakonskoj ženi i njenom potomstvu.

Prema tome, nakon što su Adam i Eva kao predstavnici čovječanstva istjerani iz zone života, degradirani kerubi su i dalje mogli biti protivnik (satan) tom istom čovjeku, ali ne više na način kako su tu službu trebali vršiti s drugim kerubima koji su bili u sastavu prvobitne nebeske uprave (žene). Oni su bili izvan tog teokratskog uređenja. Njima je ostalo da se u svom neprijateljskom odnosu prema potomcima žene stave na suprot toj 'ženi' pa su svoj uspjeh morali temeljiti u nastojanju da kao zmija odvoje od vječnog života njeno zemaljsko 'dijete' kao što je bio odvojen Adam (Ot 12:3,4).


Druga opcija


Sjetimo se da su Job, David, Saul, Isus, a vjerojatno i drugi istaknuti ljudi s određenim razlogom bili pod nadzorom Božjih anđela koji su su izvršavali dužnosti protivnika (sotone), pa je razumno zaključiti da je i Adam bio pod budnim okom anđela koji bi mu se mogao po potrebi suprotstaviti za njegovo dobro. Umjesto da prvim ljudima po zmiji spriječi put k drvetu smrti, on ih je po zmiji poticao da budu kao Bog.

Čovjek je stvoren po Božjoj slici, ali nije trebao biti poput Boga i njegovih nebeskih Sinova (bogova) koji su imali pravo određivati i provoditi univerzalna mjerila dobra i zla. To ne znači da nije smio znati što je dobro i zlo, jer bez tog znanja bi bio nesposoban koristiti svoj razum i slobodnu volju. Ta spoznaja je vezana uz odgovornost koja je iznad bilo koje druge odgovornosti jer je trebala prvom čovjeku (prvom po autoritetu) dati mogućnost da u svojoj ruci drži dobrobit svih ljudi, ali samo uz podložnost Božjim mjerilima. Zato mu je rekao:

“Sa svakoga drveta u vrtu slobodno jedi do sita. Ali s drveta spoznaje dobra i zla ne smiješ jesti, jer u onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti.” (1.Mo 2:16,17)

Ovom prilikom je Bog Adamu rekao samo ono što je mogao izgubiti ako prekrši zapovijed, ali mu je prešutio ono što bi mogao dobiti, tj.

  • rekao mu je: "ako okusiš sigurno ćeš umrijeti"
  • nije mu rekao: "ako okusiš bit ćeš kao Bog i znati dobro i zlo"

Ovu druga opcija je postala stvarnost kad je čovjek kušao plod s drveta znanja, jer je Bog rekao svojem nebeskom Sinu (ili sinovima):

"Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!" (1.Mo 1:26; 3:22)

Prema tome, Adam nije fizički umro nakon uzimanja zabranjeno ploda, nego je sa određenom mjerom autoriteta postao kao jedan od bogova. Bog je znao da će tako biti. Zašto im je onda to prešutio? Da li je anđeo znao da će oni ipak na kraju umrijeti kad postanu kao bogovi? Znao je. Zašto je onda to prešutio? Rekao je samo dio istine:

"Nećete vi umrijeti, nego zna Bog da će vam se otvoriti oči (znanja) i da će te postati kao bogovi." (3:3)

Na prvi pogled ovaj anđeo nije lagao jer je za razliku od Boga rekao što će oni dobiti ako uzmu zabranjeni plod. I zaista, oni su u tom trenutku stekli pravo na tu spoznaju bez da su fizički umrli. U tom smislu je anđeo rekao Evi dvije istine:

  • istinu da neće fizički umrijeti nego će umjesto toga postati kao bogovi
  • istinu da je Bog znao za tu drugu soluciju koju im je prešutio

Koristeći se igrom riječi, on je rekao istinu o smrti, ali u drugom kontekstu. Kad je rekao da će umrijeti, Bog je u svom kontekstu mislio na smrt kojom na kraju umiru smrtna bića, a kad je anđeo rekao da neće umrijeti, on je u svom kontekstu govorio o smrti koja bi uslijedila neposredno nakon kušanja tog ploda. Plod nije mogao prouzročiti fizički smrt i anđeo je to znao. U pitanju je bilo nešto drugo.

Bog je rekao da će posljedica biti smrt kao kraj njihovog života, dok je anđeo rekao da će posljedica toga biti spoznaja koju ima Bog, čime je označio početak jednog novog života. Na prvi pogled su ove dvije tvrdnje suprotne jedna drugoj iako su jedna i druga istinite. Da bi anđeo dao do znanja ono što će dobiti kao početak nove faze života, onda je morao negirati fizičku smrt kao posljedicu. Jer kad bi tada umrli, onda ne bi mogli živjeti i doživjeti taj navodni božanski stupanj života pa je rekao:

"Nećete vi umrijeti nego zna Bog da će…(te živjeti novim životom kao bogovi)"

Iako mnogi misle kako je anđeo rekao da Bog laže, to nemora biti točno. Optužiti Boga da laže bi bilo kontraproduktivno. Zato je on naglasio da Bog zna da neće fizički umrijeti, čime pojam 'umrijeti' sadrži tajnu promjene statusa njihovog života u kojem će postati kao bogovi. Drugim riječima, Bog vam nije ništa krivo rekao, nego vam je samo prešutio reći ono što bi trebali znati u vezi tajne drveta. Za Evu je to moglo biti prihvatljivo jer su po drvu života dobili pristup višem stupnju života, pa bi po drvetu znanja mogli dobiti pristup višem stupnju znanja. Naime, ako je to drvo znanja samo po sebi nešto nadnaravno kao i drvo života, onda je i smrt koju je Bog spomenuo nadnaravna, a ne prirodna, te se samo tako moglo postati kao Bog. Smrt u svom nadnaravnom smislu je trebala označiti kraj dotadašnjeg života i početak novog.

  • 'umrijeti će te' => 'dobit će te spoznaju'

I sve je to bila istina jer Bog nije lagao kad je rekao da će 'umrijeti'. I on je stvarno mislio na promjenu ili preobrazbu njihovog statusa, a ne na smrt kao izravnu posljedicu. Usporedimo to s Isusovom izjavom:

 "ako se tko drži mojih riječi, nikada neće umrijeti (Iv 8:51)

U suprotnom ove Isusove riječi glase

"ako se tko ne drži mojih riječi, umrijeti će"

Nitko nije fizički umro samo zato što nije držao Isusove riječi, jer svi ljudi i dalje umiru zbog svoje smrtnosti. Umiru i oni koji se drže Isusovih riječi. Prema tome, izjava "umrijet će te" ne znači izravnu smrt kao posljedicu, nego može ukazivati na promjenu statusa.

Adam i Eva su najprije bili smrtna bića kao sva zemaljska stvorenja, ali pristupom drvetu života im je zajamčeno da nikad neće umrijeti, čime su prešli u drugi stupanj života. Bog je namjeravao taj vječni život potvrditi u njima što bi bio treći stupanj. Zato im je dao drvo znanja kao mjerilo poslušnosti koje bi ispunilo svoju svrhu prije nego dobiju prve potomke. Kad je anđeo otkrio Evi ono što im je Bog prešutio, ona je  mogla pomisliti da je to viši stupanj života, a u biti vratila se na niži stupanj.

  • stupanj - život u smrtnom obličju (odvojenost od vječnog života)
  • stupanj - život s darom vječnosti (pristup drvetu života)
  • stupanj - život u besmrtnosti (potvrđen vječni život)

Umjesto da Bog u njima potvrdi pravo na vječni život, oni su vraćeni pod vlast smrti. Time su zaista doživjeli smrt kao promjenu svog statusa. Umrli su za Boga, a počeli živjet za sebe pa im Bog nije više dozvolio pristup drvetu života, čime je pojam 'umrijeti' dobio svoje puno značenje jer su bili prepušteni smrtnosti. To je ono što je anđeo prešutio reći. Smatrao je da to može prešutjeti jer je znao da je i Bog prešutio reći punu istinu koja glasi:

"ako okusiš umrijeti ćeš" tj.

"bit ćeš kao Bog i imati spoznaju dobra i zla sve dane života svoga dok se ne vratiš u prah iz kojeg si uzet."

"umrijeti ćeš" = bit ćeš kao Bog … (promjena statusa)

Bog očito nije definirao ljudima što je mislio kad im je rekao da će umrijeti tako da nije rekao cijelu istinu. Jedan dio istine je zadržao u tajnosti. Anđeli su to znali pa je jedan od njih bio naveden da Evi otkrje tu tajnu i ponudi ovu drugu opciju bez da joj kaže cijelu istinu.

Bog nije rekao da će biti kao bogovi prije nego umru kao smrtna bića, a anđeo nije rekao da će na kraju ipak umrijeti kao i sva smrtna bića. Tako ni Bog ni anđeo nisu rekli cijelu istinu. Za Boga je bila istina da će na kraju ipak umrijeti, što se i desilo, a za anđela je bila istina da će postati kao Bog, što se i desilo. U čemu je onda razlika?

To što je Bog prešutio drugu opciju je dokaz da nije čovjeka kušao i navodio na put smrti, nego mu je samo ponudio svoju vlast pod kojom će vječno živjeti. Zato mu je s dobrom namjerom postavio zabranu da ne dira i ne prisvaja pravo na spoznaju koja pripada Bogu bez da mu je ponudio opciju života u smrtnom obličju. S druge strane, anđeo je imao namjeru čovjeka navesti da dobije veće ovlasti bez da ga je upozorio na opasnost.

Sve ovo je nama danas poznato, ali u vrijeme kad se o tome počelo razmišljati među kerubima je mnoga toga bilo nepoznanica. Što bi bilo kad bi bilo? Znalo se što bi čovjek trebao učiniti kako bi pokrenuo ta pitanja, ali za to nije postojala neka vjerojatnost. Svaki razuman čovjek bi na Adamovom mjestu izabrao Božje pravo da odlučuje u stvarima dobra i zla. No mnogi misle da se Adam pobunio protiv Boga i da je poželio biti neovisan. No, Biblija to ne uči. Upravo zbog njegovog stava da bude podložan Bogu je anđeo znao da nikad neće saznati stvari koje bi se desile Adamovim uzimanjem zabranjenog ploda. Zato je jedan od njih odlučio pokrenuti tu stvar bez da je drugima otkrio svoj pravi motiv. Trebalo je nekako čovjeka dovesti u situaciju da prekrši Božju zapovijed o kojoj je ovisila budućnost svijeta.


Adam nije bio prevaren


Vjerojatno se znalo da se Adama neće moći navesti da svjesno prekrši Božju zapovijed. No, bilo bi dovoljno da Adam nesvjesno to učini ali samo ukoliko bi to svjesno učinila njegova žena. Adam je nosio puno veću odgovornost kod odlučivanja, dok je žena mogla samo davati prijedloge jer je bila u poziciji kao i kerubi.

  • Eva i kerubi - podređeni svom Poglavaru (status žene)

Kerubi su razumjeli njenu podređenu poziciju jer su i sami bili podređeni. Oni su neovisno o svom Poglavaru željeli iskušati čovjeka. Zato je jedan od njih dao priliku Evi da i ona bez svog poglavara sama odluči o jednoj važnoj stvari koju je Bog prešutio.

S obzirom da su čovjek i žena 'jedno tijelo', postupak jednog bi narušio to uređenje i doveo u pitanje cijeli projekat stvaranja ljudskog društva po Božjim mjerilima. Njih dvoje su u tom savezu s Bogom nosili odgovornost i suodgovornost. Suodgovornost je načelo zajednice. Ukoliko jedan pogriješi traži se suodgovornost drugoga pertnera.

Nas zanima što se stvarno desilo i da li je Adam svjesno sagriješio protiv Boga. U izvještaju kojeg ću citirati pokušajmo pronaći Adamov grijeh:

"Zmija je bila najopreznija među svim divljim životinjama koje je Jehova Bog načinio. Stoga je rekla ženi: “Je li Bog doista rekao da ne smijete jesti sa svakog drveta u vrtu? A žena je odgovorila zmiji:  “Smijemo jesti plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s drveta koje je usred vrta Bog je rekao: ‘Ne jedite ga i ne dirajte ga. Učinite li to, umrijet ćete!’” Nato je zmija rekla ženi: “Ne, nećete umrijeti. Naime, Bog zna da će vam se onog dana kad ga okusite otvoriti oči te da ćete postati kao Bog i znati što je dobro, a što zlo.” Tada je žena vidjela da je plod drveta dobar za jelo i da je primamljiv – da lijepo izgleda. Zato ga je ubrala i okusila. Zatim je dala plod i svom mužu kad je bio s njom, te je i on jeo. Tada su im se otvorile oči te su primijetili da su goli." (1.Mo 3:1-7)

Iz ovog izvještaja možemo pratiti dijalog između sotone i Eve tako da nam je jasno što je rečeno i što je privuklo Evu da odluči ubrati plod. Međutim, nakon njenog čina uopće nema dijaloga između nje i Adama, nego samo vidimo da mu je ona, kad je kasnije bila s njim, dala da kuša plod kojeg je ubrala. Da je Adam bio prevaren ili da je svjesno sagriješio, tada bi imali dijalog iz kojeg bi vidjeli način na koji je on bio naveden od Eve da kuša plod koji nije smio. Međutim, tog dijaloga nema što upučuje na zaključak da je plod kojeg je dobio od žene uzeo u neznanju. U tom slučaju je on…

  • nesvjesno kušao zabranjeni plod

Zato je Pavle rekao da:

"... nije bio prevaren Adam, nego žena – ona je bila prevarena i prekršila je Božju zapovijed." (1.Tim 2:14)

Ako nije bio prevaren, onda nije ni čuo od Eve da mu daje plod od kojeg se otvaraju oči znanja i postaje kao bog. On je taj plod kušao bez preispitivanja, pa je rekao Bogu da mu je...

“žena ...dala plod s drveta...” (1.Mo 3:12)

S ovom rečenicom je on rekao da nije namjeravao prekršiti Božju zapovijed kao što je to učinila Eva, što se slaže s Pavlovom tvrdnjom. U suprotnom, da je znao da mu je ona dala zabranjeni plod, onda bi i on svjesno prekršio Božju zapovijed i ne bi mogao prebaciti odgovornost na nju. Prema tome, da je on shvatio što mu žena daje, onda bi on taj plod bacio, a ne ga kušao, pogotovo ako bi uvidio da je ona prevarena.

Kako bi ovo bolje razumjeli, zamisli čovjeka koji u kući ima bocu na kojoj piše 'otrov'. Jednog dana završi u bolnici jer je popio malo otrova. Doktor ga pita: zašto je to učinio? Što će on reći ovisi o tome da li je znao što pije ili ne.

  • Ako nije znao za otrov jer je pio iz čaše, onda bi mogao reći da mu je žena dala i rekla da to popije.
  • No ukoliko je znao da je u čaši otrov, onda bi ispao glup kad bi rekao da mu je žena dala da pije otrov. Razuman čovjek sigurno ne bi pio otrov samo zato što mu je žena dala, a ukoliko bi ga popio, tada ne bi mogao optužiti ženu da mu je dala otrov.
  • Ukoliko je popio otrov samo zato što mu je žena rekla da se od tog napitka ne umire jer je riječ o poželjnom otrovu koji ubija samo loše bakterije, tada bi mogao reći da ga je žena prevarila, a ne samo da mu je dala napitak.

Bez obzira da li je bio prevaren ili nije znao što mu žena daje, doktor mu može reći:

"Zato što si poslušao ženu i pio taj zabranjeni napitak imat ćeš posljedice sve dane svog života."

S obzirom da Adam nije bio prevaren, onda mu žena nije ukazala na opciju koju joj je otkrio anđeo. Ona je očito, kao i kerub, pretpostavljala da se Adam neće složiti s njenom odlukom pa je o toj stvari odlučila sama. Vjerojatno se bojala reći istinu Adamu, jer bi on sigurno odbio uzeti plod iz njene ruke kad bi znao o čemu se radi, pa mu je samo rekla da kuša plod posebnog okusa koji je za nju bio...

"...dobar za jelo i primamljiv za oči i da je drvo poželjno za znanje" (st.6)

Ovo zadnje - da je poželjno za znanje - mu je očito prešutjela. Unatoč tome Bog mu je ukazao da će zbog toga i on snositi posljedice, rekavši mu:

"Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti" (3:17)

Adam nije namjerno prekršio Božju zapovijed, ali je nosio krivicu jer je dirnuo u nešto što je Bog zabranio. Sam njegov čin je bio prekršaj, iako je učinjen u neznanju. Sjetimo se Uze. Bog je dao zapovijed da nitko ne smije dirati kovčeg kako ne bi poginuo (4.Mo 4:15). Međutim kad su ga prenosili na zaprežnim kolima, desilo se da su kola naišla na prepreku koja su zaprijetila da se kovčeg izvrne, Uza je rukom pridržao kovčeg te je poginuo na licu mjesta. To je slikovito prikazano kao da se Bog razgnjevio na Uzu i pogubio ga (1.Ljeto 13.pogl.). Iako Uza nije nikad namjeravao dodirnuti kovčeg, taj čin je prikazan kao greška, nepažnja, nepoštovanje ili prijestup (2.Sam 6:7). Prijestup je čin kojeg se može počiniti svjesno i nesvjesno.

U čemu je onda Adamov grijeh i prijestup? On je bio odgovoran za svoju ženu tako da je njen prijestup bio i njegov. Sve odluke je morao donositi kao Božji Sin kako ne bi ugrozio svoj odnos s Bogom. Očito je poslušao ženu kad mu je rekla da kuša plod. Nije vidio gdje je Eva ubrala taj plod, a uzeo ga je bez da je posumnjao u mogućnost da je u pitanju zabranjeni plod iako je postojala ta vjerojatnost. On nije ispunio svoju odgovornost prema Bogu jer je bezpogovorno vjerovao Evi. Za njega je taj plod u njenoj ruci bio dobar za jelo i primamljiv za oči. Prije nego je kušao taj plod trebao je to ispitati kako bi bio siguran, pogotovo ako je u pitanju plod kojeg do tada nikad nije kušao.

Teško da bi ga Eva mogla uvjeravati u čudesnu moć tog ploda, pogotovo ako bi mu rekla kako je razgovarala sa nekim tko joj je otkrio kako im je Bog prešutio reći ono što su trebali znati. Da bi ga uvjerila u to onda bi tu bilo puno rasprave i uvjeravanja. No, toga nije bilo što govori da mu je najprije rekla da kuša plod koji je za nju jako ukusan, a on ju je poslušao jer nije imao razloga da dovodi u pitanje njenu dobru namjeru. Da mu je ona sve rekla i uvjerila ga da kuša plod, onda bi i on bio prevaren jer bi joj povjerovao. No, to se nije desilo jer on nije bio prevaren, pa je nesvjesno prekršio Božju zapovjed.

Neki tvrde da Adam nije prevaren jer je namjerno kušao plod za koji je znao da je zabranjen. Odnosno, po toj tvrdnji Adam je bio svjestan da je Eva bila prevarena, pa je namjerno jeo kako bi Boga naveo da zbog njega oprosti Evi. To nema smisla, jer odgovornost nije na onome tko je ubrao plod, nego na onome tko je kušao tako da Adam u toj situaciji ne bi ništa postigao jer bi bio veći krivac. Bio bi u prednosti samo ukoliko ne uzme plod jer bi onda bio u poziciji da moli Boga za oprost njegovoj ženi.

Nakon što je on jeo, oni su osjetili da se nešto desilo u njihovim tijelima. Moguće da je prestala djelovati energija drveta života koja je zračila iz njihovog tijela. Tek tada mu je žena mogla reći istinu zbog čega su osjetili toliku nelagodu jedan prema drugome da su morali pokriti svoja tijela. Ona je osjećala nelagodu prema Adamu kojemu nije rekla istinu, a on je osjećao nelagodu jer su oboje jeli plod kojim su prekršili Božju zapovijed. Samim tim su oboje osjećali nelagodu u Božjoj blizini. Da li je onda Adam trebao biti kriv? To je ovisilo o Bogu i njegovim pravednim mjerilima. Pogledajmo jedan drugi primjer koji će nam to predočiti.

Riječ je o kralju Ahabu i njegovoj ženi Izabeli. On nije mogao doći u posjed Nabotovog vinograda zbog Božjeg zakona koji je zabranjivao prodaju zemljišta naslijeđenog od roditelja. Znači da nije smio dirati u nešto što je Bog zabranjivao. Međutim, njegova žena je našla načina tako što je u ime svoga muža (kralja) samoinicijativno napisala pismo i poduzela korake da se Nabota optuži i ubije. Ona nije rekla svom mužu pravu istinu nego mu je samo dala do znanja da je Nabot mrtav i da on može bez ikakve prepreke doći u posjed tog vinograda. I on je tada krenuo na njegov posjed da ga preuzme.

Zanimljivo je da se u tom izvještaju također ne navodi dijalog između njega i njegove žene u kojem bi se vidjelo da zajednički sudjeluju u spletki protiv Nabota. Umjesto toga vidimo da je Izabela sama bez znanja svog muža poduzela sve kako bi njen muž došao u posjed tog vinograda i to po cijenu tuđeg života. Bez obzira na to, Bog je njega okrivio za smrt Nabota pa mu je preko proroka Ilije rekao da je on ubio Nabota iako je to učinila njegova žena (1.Kr 21:1-19). Kad je saznao istinu o spletki svoje žene mogao se opravdati da mu je žena na prevaru omogućila da uzme zabranjeni vinograd. No, tu je istinu Bog već znao ali ga to nije moglo opravdati posebno zato što nije provjerio zašto je Nabot ubijen, jer bi u tom slučaju on mogao osuditi postupak svoje žene i ne bi uzeo taj vinograd. Posljedice su osjetili njegova djeca.

Eva je također mislila za sebe i svog muža pridobiti nešto što je bilo primamljivo. Možda je kao i Izabela mogla najprije poduzeti korak i tek onda kad on postane kao Bog, reći svom mužu da je on došao do nečega primamljivoga zahvaljujući njoj. No, ona je svojim činom osudila 'Adamovo tijelo' tj. zajednicu koja je bila odgovorna pred Bogom i za koju je Adam nosio svu odgovornost. Zato je Adam kriv jer je nesvjesno dozvolio da se to desi. Oboje su pred Bogom pokušali opravdati svoj postupak, pa čitamo:

"A čovjek je odgovorio (Bogu): “Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta, pa sam jeo.” Tada je Jehova Bog upitao ženu: “Što si to učinila?” A žena je odgovorila: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” (1.Mo 3:12,13)

Iako Adam nije namjerno svjesno sagriješio, on je, prema Pavlovim riječima, "učinio prekršaj ili prijestup" (Rim 3:14). S obzirom da nije znao da jede zabranjeni plod i da time čini ono što nije smio učiniti, to nije umanjilo njegovu odgovornost koja je tim veća jer je postupio nerazumno. Morao je odgovarati za svoj prijestup po zakonu kojeg je Bog kasnije dao Izraelcima u kojem stoji:

“Ako tko zgriješi učinivši nešto od svega onoga što je Jehova zapovjedio da se ne čini, ako je to i bilo u neznanju, ipak je kriv i odgovarat će za svoj prijestup.“ (3.Mo 5:17)

Za ovakav grijeh je Bog Izraelcima odredio 'žrtvu za krivnju' prema vrijednosti koja je određena kako bi mu bilo oprošteno. Žrtva je uključivala život životinje u zamjenu za njegov, s tim da je život te životinje bio u njegovom vlasništvu (vidi 3.Mo 5:18). Međutim, vrijednost Adamove krivnje je uključivala 'vječni život' kojeg je trebao dobiti kao dar u trajno nasljedstvo, ali ga je izgubio za sebe i druge. Da bi se oprostila ta krivnja za prijestup bila je potrebna odgovarajuća vrijednost žrtve koju Adam nije mogao dati jer je nije ni imao u svom vlasništvu. Žrtva koja je trebala biti u njegovom vlasništvu i imati odgovarajuću vrijednost je mogao biti samo njegov potomak koji bi imao u sebi jamstvo vječnog života. Da bi taj potomak imao pristup drvetu života te prešao iz smrti u život, je ovisilo, ne samo o Bogu koji može dati taj život čovjeku, kao što ga je dao Adamu, nego je ovisilo i o tom čovjeku pred kojega će se postaviti takav zahtjev.

Bog nije mogao priječi preko Adamovog prijestupa pa je sproveo ono što je rekao. Kako bi umrli kao smrtna bića istjerao ih je iz područja Edena u kojem su imali pristup drvetu života, čime su osuđeni na ropstvo smrti dok se ne pojavi otkupitelj. Svaki prijestup sa sobom nosi posljedice, čak i onaj nesvjesni koji je mogao biti lakše oprošten. Posljedice su trebale dati na znanje čovjeku da ne može olako shvaćati Božje zabrane i prisvojiti za sebe prava koja pripadaju samo Bogu.

Adam i Eva se nisu pobunili niti urotili protiv Boga. Nisu ni planirali učiniti grijeh kako bi dali do znanja da se ne slažu s Božjom zabranom. Svaki na svoj način su bili svjesni da su kušali zabranjeni plod zbog čega su se posramili izaći pred Boga. Da su se namjerno pobunili onda bi podignute glave došli pred Njega (njegovog zastupnika) i rekli mu da im nije trebao zabraniti da sami određuju mjerila dobra i zla. Međutim oni su tim prijestupom pokrenuli događaje u krivom smjeru. Bog ih nije usmrtio jednom zauvijek niti je to planirao učiniti. Samo ih je suočio sa posljedicama koje će imati oni i njihova djeca sve dok ih ne dostigne prirodna smrt.

Ahab kojeg smo spomenuli je za razliku od Adama bio zla osoba kao i njegova žena Izabela, a spletka njegove žene je bio samo vrhunac grijeha zbog kojih je Bog odmjerio kaznu njima i njihovoj obitelji. Međutim, Ahab se ponizio pred Bogom i pokajao za sve, pa je Bog odlučio da on ne osjeti kaznu koja je pala na njegovu obitelj (1.Kr 21:25-29). S druge strane, ni Adam ni Eva nisu bili zle osobe, a način na koji su odgajali svoju djecu u istini je dokaz da su se cijelog života kajali što su svoju djecu odvojili od pravog života. Da li će oni dvoje imati pravo na uskrsnuće? O tom pitanju će biti riječi u 17. svesku.


Sotona u novoj ulozi


Anđeo koji je dobio status protivnika (sotonom) čovjeku je morao prihvatiti svoj novi status kojeg mu je Bog odredio jer je Bog taj koji je postavio neprijateljstvo i postavio okvire u kojima će se ono odvijati. Po svemu sudeći morao je kao i Adam živjeti u poniženom stanju izvan Božjeg kraljevstva. Bez obzira što je iz krivih motiva proveo svoju volju, njegov postupak nije bio kažnjen smrću, ali je nosio posljedice. Bog mu se nije suprotstavio na osobnoj razini nego mu je još dozvolio da preuzme čovjeka pod svoju vlast kako bi mogao upravljati svojim potomstvom.

Mi ne znamo koje mu je ovlasti Bog dao i do kojih granica je mogao ići, ali je te granice morao poštivati. Zato ne možemo sve zlo ovog svijeta pripisati njemu i njegovim anđelima jer je čovjek taj koji je po sili zakona zauzeo mjesto Boga na zemlji. Adam se mogao podložiti Bogu i reći da on ne želi biti kao Bog, ali to nije moglo promijeniti novonastalu situaciju jer je sebe i svoje potomstvo uveo u sistem u kojem je ta mogućnost bila otvorena. U tom sistemu je čovjek bio prepušten da sam određuje mjerila dobra i zla. Zlo je bilo neminovno i sotona, koji je po tom čovjeku zauzeo mjesto Boga, ga nije mogao spriječiti jer je čovjek velikim dijelom upravljao svojim životom i ovim svijetom po svojim vlastitim mjerilima što je prouzročilo nepravdu i patnje velikom broju ljudi. Zato nema potrebe da se javno očituje svijetu sve dok ne ujedini svijet pod jednu vlast.

Još uvijek je ostao na svom visokom položaju tako da se i dalje nalazi na simboličnoj ‘gori Božjoj’. Tu će biti sve do trenutka kada će ga Bog svrgnuti s vlasti, ali samo preko drugog čovjeka, drugog Adama jer je to jedini legitimni način (Ez 28:12-18; 1.Mo 3:1; 2.Ko 11:3). Da bi se riješilo pitanje čovjekovog mjesta pod nebom, Bog ga je ostavio da vlada nad čovjekom, ali mu je ipak unaprijed rekao:

“…zato ću te kao obeščašćenog odstraniti s gore Božje kerube zaštitniče…“ (Ez 28:16; usporedi Tu 2:1)


Gora Sion


U periodu ljudske povijesti kada je Bog vodio svoj izabrani narod, pravo se obožavanje vršilo samo na malom području države Izrael, dok je ostali dio čovječanstva bio prepušten vlastitom izboru. Izraelci su svoje središnje obožavanje vršili na gori Sion u Judeji gdje je bio smješten hram unutar grada Jeruzalema čija je teokratska uprava bila samo kopija nebeskih stvarnosti. Na nebu se nalazi gornji grad nebeski Jeruzalem preko kojeg Bog vlada cijelim svojim stvarstvom, pa je taj grad povezan sa najvišom ‘gorom’ koju automatski nazivamo gornji ili nebeski ‘Sion’ iako je ona samo simbol neba, a ne prava gora. Zemaljski ‘Sion’ je bila mjesto Božjeg podnožja na kojem je Bog postavio svoje zemaljsko prijestolje, ali samo na lokalnoj razini (Iz 59:20; Iz 51:3,16; 52:1; 60:11-14; 66:1; 66:8). Ostatak svijeta je imalo svoje uzvišice i gore.

Da je čovječanstvo po Adamu bilo primljeno u Božju obitelj, onda bi cijela Zemlja u prenesenom smislu imala svoju najvišu goru s koje bi čovjek upravljao svojom civilizacijom i vršio pravo obožavanje. No sada s te najviše gore upravlja Sotona ali samo privremeno. Bog je stoga na Zemlji izabrao goru Sion koja je trebala simbol njegove vlasti i najuzvišenije mjesto na kojem su se ljudi mogli susresti s Bogom preko hramskog uređenja. Umjesto jedne gore imamo dvije visoke gore s koje se upravlja ljudima. Jedna je upravljala na lokalnom području Božjim izabranim narodom, a druga nad cijelim svijetom. Budući da će i ova druga gora padom Sotone biti pod upravom Božjeg kraljevstva, onda je možemo smatrati Sionom na toj višoj razini koja je samo privremeno dana Sotoni.

  • Sion 1 – gora s koje Bog upravlja univerzumom 
  • Sion 2 – gora s kojeg upravlja Sotona cijelim svijetom
  • Sion 3 – gora s koje je Bog upravljao Izraelom

U ovakvoj situaciji Božja vlast ipak funkcionira jer Božji Sin Gabrijel - poglavar tog područja - koji sjedi na Božjem prijestolju sa svojim kerubima, održava vezu između Neba i Zemlje, što smo i saznali u opisu vizije koju je vidio prorok Ezekijel (Ez 1.pogl). Dok se na Zemlji ne uspostavi njegova potpuna vlast, Bog mu je dodijelio arhanđela Mihaela koji je izabran da sa svojim anđelima drži obruč oko te druge visoke gore s koje nadgledava i štiti Božje sluge na Zemlji. Zato je uz njegovu pomoć bilo moguće na prvoj i drugoj razini parirati Sotoni i njegovim zemaljskim kraljevima. To je dovelo do toga da je Bog ispunio svoj naum u vezi kojeg je unaprijed odredio čovjeka i pomazao ga za budućeg vladara svijeta (Ps 2:6; 110:1,2). Mihael će na toj drugoj razini biti prisutan, ne samo do Isusovog preuzimanja vlasti nego i nakon toga sve dok Isus ne postigne ono što je Bog naumio.

U slikovitom proročanstvu to je preuzimanje vlasti nad Zemljom prikazano na način da Bog sa svoje nebeske ‘gore’ (Sion 1) odvaja jedan ‘kamen’ kao dio svoje suverenosti. Nakon što pomoću te kamene gromade uništi ljudske vlast od te stijene nastaje ‘velika gora’ (Sion 2) koja će ispunjavati svu zemlju (Da 2:34,35). Ta ‘stijena’ koja se odvaja od nebeske ‘gore’ Božje univerzalne vlasti će postati samo kopija Božjeg nebeskog kraljevstva koje će zauzimati onaj vladajući položaj nad ljudskim društvom koje je još uvijek u rukama Sotone. Dok se ne desi promjena vlasti na toj 2. razini vlasti, na zemlji ili 1. razini još uvijek postoji duhovna dimenzija gore ‘Sion’ koja je ostala postojati i nakon što je svoje mjesto izgubila doslovna gora na kojoj se nalazio zemaljski Jeruzalem sa svojim hramom.

Ova ‘gora’ (Sion 3) nije neko doslovno mjesto na Zemlji. Ona je nastala na Isusu kao temelju ili ‘stijeni’ na kojoj je izgrađena kršćanska skupština. Ta ‘stijena’ je postala ‘gora Sion’ na kojoj je izgrađena uprava kršćanskog Jeruzalema i to ‘na temelju apostola i proroka’ (Mt 16:18; Ef 2:20). Njeno postojanje je povezano sa Isusovim kraljevanjem nad kršćanskom Skupštinom preko koje svi ljudi na zemlji mogu pristupiti Bogu. Ta je gora doma Jehovina“ u posljednjim danima“ židovskog sistema trebala čvrsto stajati nad vrhovima gorskim“. Trebala se “uzdizat nad bregovima“ jer su se od tada svi narodi stjecali k njoj“ (Iz 2:3; Mi 4:1). Budući da je Božja uzvišena ‘gora’ obožavanja postojala od izgradnje i posvećenja tabernakula, onda su sa njom od tada postojala i ‘nebeska mjesta’ na kojima su sjedili pomazani muževi (vjerni robovi). Oni na tim mjestima sjede i unutar kršćanske skupštine. Prilikom formiranja Isusovog kraljevstva na zemlji ta će gora imati i svoje doslovno mjesto s koje će se provoditi Isusova vlast. Nakon ovog  razmatranja smo dobili uvid da gora ‘Sion’ ima tri duhovne razine vlasti koju Bog provodi nad svim što je stvorio.

Rezimirajmo ukratko sve tri razine: 

Prva razina je mjesto s kojeg Jehova Bog vlada cijelim univerzumom. Njegova suverenost nad Zemljom koju je trebao zastupati njegov zemaljski Sin je bila dovedena u pitanje kada je Sotona s druge razine podmuklo obezvrijedio čovjeka u Božjim očima. 

Druga razina ima vrhovnu vlast nad područjem koje pokriva cijelu Zemlju kao planetu. Ta ‘visoka gora’ se sada odnosi na Sotonino prijestolje i ‘kraljevstvo svijeta’ koje je privremeno u njegovim rukama. Sa te ‘gore’ Sotona vlada i upravlja svijetom preko svojih anđela (Ef 3:10; 6:12). Uskoro očekujemo napad na prijestolje Sotone čime će on biti zbačen sa svog visokog položaja vlasti i moči. Njihovo mjesto će zauzeti Mihael sa svojim anđelima kako bi otvorio put Isusovom dolasku na Zemlju. S arhanđelom Mihaelom i Isusom Kristom će poglavar Gabrijel ponovno imati svu vlast nad Zemljom.

Treća razina ima vlast na malom području Zemlje koje je okruženo neznabožačkim narodima. Sa tog su nebeskog položaja židovski kraljevi i svećenici upravljali Božjim narodom. Oni su 33. godine bili zamijenjeni Isusovim apostolima i starješinama koji svoju upravu nisu više trebali imati na doslovnom Sionu jer su predstavnici Siona bili raspršeni po svoj Zemlji. Njihov zadatak je bio da vijest o Mesijanskom kraljevstvu uzdignu i prošire po cijelom svijetu. Kao predstavnici Siona oni su poučavali narod da se podlože Kristu. Preko njih Bog i Isus vladaju nad Skupštinom koja je i dalje okružena neznabožačkim narodima. Ta gora doma Božjega čvrsto stoji iznad svih drugih gora i dostupna je svim ljudima. No, uskoro će sve ljudske ‘gore’ ustupiti mjesto gori ‘Sion’. Bog će sa svojim anđelima (koje će predvoditi arhanđeo Mihael) napasti ‘kraljevstvo svijeta’ a zatim izazvati veliku nevolju kojom će poraziti sve kraljeve koji će se pod vodstvom Sotone skupiti u rat protiv Mesijanskog kraljevstva. Kad sa nebeskih položaja skine sotonske zastupnike, Isus će na njihovo mjesto postaviti svoje kraljeve i svećenike kojima će dati u ruke ‘kraljevstvo svijeta’. Ono će biti utvrđeno na gorama pravog obožavanja koje će zajedno zastupati goru ‘Sion’ u Jeruzalemu na kojoj će biti postavljena vlada ‘Novog Jeruzalema’.


‘Novo nebo’ na nebeskoj gori


Sotona je kroz povijest uspio s ‘neba na zemlju’ zbaciti mnoge Kristove nebeske ‘zvijezde’. No, i on treba biti zbačen sa svog još uzvišenijeg položaja na ‘nebu’ kako bi Bog na tom mjestu postavio svoje anđele (Ot 12:9; Tu 2:1). Isusovi izabrani muževi će dobiti ‘jutarnju zvijezdu’ s kojom će najaviti svanuće novog dana (Ot 2:26-28). Oni će dobiti vlast nad cijelom zemljom tako da će sa Isusom zaposjesti svoja ‘nebeska mjesta’ na obnovljenoj ‘gori Sion’. Prije nego zauzmu svoja nebeska mjesta, Mihael će doći sa svojim anđelima i zaposjesti ‘vrlo visoku goru’ koja je kroz cijelu povijest bila u vlasti Sotone, dok će Isus zauzeti zemaljsku goru Sion koja je bila u vlasti neznabožaca a na kraju vremena i u rukama antikrista – vladara novog svjetskog poretka. Tada započinje Isusova slavna prisutnost, a sa njom i događaji koji su najavljeni u knjizi Otkrivenje.

Isus će na početku svoje prisutnosti dobiti ovlaštenje da privede kraju ovaj zao svjetski poredak. No, tada još ne započinje njegova vladavina nad Zemljom. Tek kada Mihael znaci Sotonu s ‘vrlo visoke gore’ onda će se čuti...

"...jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću.’" (Ot 12:10,11)

Ove riječi ne dolaze od vjernih slugu za koje se misli da su navodno uskrsli i uzašli na nebo. Prije ove vizije Ivan vidi te mrtve duše gdje na sav glas viču Jehovi:

"Koliko još, Svevišnji Gospodine, sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji žive na zemlji?" Zatim im je bilo rečeno da "čekaju još malo" jer i "surobovi njihovi i braća njihova (…) trebaju biti ubijeni kao i oni." (Ot 6:9-11)

Njihova krv je ta koja ‘govori’ čime se želi reći da su u Božjim očima oni živi. Moguće je da ‘anđeli njihovi’ izgovaraju te riječi jer ne spominju sebe nego druge koji su bili izloženi progonstvu u kojem su izašli kao pobjednici. Zato je najvjerojatnije riječ o situaciji koju je opisao Pavle kada će se nakon uskrsnuća svi pravednici susresti s Kristom. Među njima će posebno mjesto imati ta njihova braća koja su se suočila sa smrću zbog Krista u vrijeme velike nevolje tako da će svi zajedno biti svjesni potpunog pada Sotone i počecima Kristove vlasti. Prije nego se objavi konačno spasenje i početak Kristove vlasti, svi umrli u Kristu i ubijeni za Krista moraju čekati 'još malo' u smrtnom snu kako bi se dalo završno svjedočanstvo o danu Božje osvete (Iz 34:8; 61:2; 63:4; Ot 11:3).

Neke zajednice zasnivaju svoju aktivnost na propovijedanju u zadnjih stotinu godina. JS čak smatraju da oni zbog toga predstavljaju znak posljednjih dana. Međutim, Isus je prorekao propovijedanje koje se odnosi na sami kraj svijeta. Uzmimo u obzir da je on optužio farizeje što su idu i obilaze druge narode kako bi nekoga od njih pridobili na svoju vjeru, a to njihovo propovijedanje nije bilo znak nekog posebnog vremena sve dok dobru vijest o kraljevstvu nije počeo pripovijedati Isus koji je rekao da je pomazan za to djelo. Tako je moguće da Isus govori o jednom posebnom kratkom vremenu u kojem će se pripovijedati dobra vijest od stane onih koji budu izabrani i pomazani za to djelo. To b bilo razdoblje zadnjeg godišnjeg tjedna. Prve tri i pol godine će se još uvijek propovijedali dobra vijest od strane dvojice svjedoka, koji vjerojatno neće biti sami.

Kao što Isus nije mogao sam obići sva mjesta u Izraelu nego je za to ovlastio svoje poslanike (apostole) tako bi i oni mogli imati svoje poslanike po cijelom svijetu na koje će svijet zamrziti (Mt 10:22). Oni će zajedno sa svim pravednicima koji ih budu poslušali predstavljati narod svetaca kojemu će se dati kraljevstvo (Da 7:27). Nakon njihove 'smrti' će se objavljivati dan suda sve do samog kraja. Tada možemo očekivati da započnu ‘vremena neznabožaca’ kada će se gaziti sveto mjesto ‘Sion’ i Jeruzalem. Gaženje Jeruzalema će kršćani osobno doživjeti jer će se time pokušati i kršćane podložiti novoj svjetskoj vlasti. U toj drugoj polovici godišnjeg tjedna će biti na neki način pobijeni njihovi drugovi (poslanici) i njihova duhovna braća (vidi Ot 6:9-11). 


Vremena naroda


Biblija u Lukinom evanđelju spominje Isusove proročanske riječi prema kojima je ‘Jeruzalem’ trebao biti gažen dok se ne završe ‘vremena neznabožaca’ (Lk 21:24). Drugi pisci evanđelja poput Mateja i Marka ne spominju ‘vremena neznabožaca’. Izgleda da su oni ove Isusove riječi o gaženju Jeruzalema uklopili u Isusov opis Danijelovog proročanstva o ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ gdje proročanstvo vremenski završava s opisom razorenja Jeruzalema. Naime, Danijel spominje ‘pustošenje koje je određeno’ od strane neznabožačkih nacija, pa je očito da je njegove proročanske riječi Isus pretočio u izraz

“... i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

U proročanstvu o uništenju Jeruzalema Isus spominje da će ‘gadost koja pustoši stajati na svetom mjestu’ što označava ‘gaženje’ s namjerom pustošenja i uništenja ‘sve do istrebljenja’. Taj izraz ‘gaziti’, Isus spominje ponovno i to samo u viziji koju je dao Ivanu u Otkrivenju u kojem je apostolu Ivanu rečeno da će

“... neznabošci (…) gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

Četrdeset i dva (42) mjeseca su točno određeno vrijeme u kojem će ‘neznabošci gaziti sveti grad’. Budući da je Isus rekao da su ‘to dani u kojem će se pravda izvršiti’ onda je ‘vrijeme neznabožaca’ točno određeno vrijeme u kojem Jehova svoju ‘pravdu’ u vezi s Jeruzalemom izvršava onako kako je prorekao (Mt 24:22). Da li je onda Isus mislio upravo na taj događaj kojeg je kasnije objavio Ivanu preko jedne vizije? (Mt 24:15; Ot 11:2,7-10; Da 9:24-27). Pogledajmo.

Ono što je Isus prorekao kao znak posljednjih dana kasnije je ponovno objavio Ivanu u apokalipsi tako da možemo Lukino 21.  poglavlje u vizijama promatrati u knjizi Otkrivenje. Naime:

- ako se riječi iz Luke 21:10,11, podudaraju sa Otkrivenjem 6:1-8;                                                                                                                       (rat, glad, potresi, pošasti - četiri jahaća apokalipse)

- ako se riječi iz Luke 21:27,  podudaraju sa Otkrivenjem 1:7,                                                                                                                            (Isus dolazi u svojoj nebeskoj slavi sa svojim svetim anđelima)

- onda se i riječi iz Luke 21:24 mogu podudarati sa Otkrivenjem 11:2                                                                                                                (Jeruzalem gaze neznabošci; vrijeme neznabošca)

Očito su ta dva Isusova proročanstva povezana jer opisuju dva slična događaja u različitim vremenskim terminima: jedan neposredno prije kraja židovskog poretka a drugi neposredno prije kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Zanimljivo je da je odmah nakon spominjanja ‘vremena neznabožaca’, Luka prešao na opisivanje nebeskih znakova koji će biti sastavni dio velike nevolje. Naime, nakon opisivanja opsade Jeruzalema i srdžbe koja će se u obliku rata, gladi, smrti i ropstva izliti na židovski narod, odmah u nastavku Isus kaže:

“… i Jeruzalem će gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca.“

Zatim odmah slijedi opis znakova kraja:

“I bit će znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, a narode na zemlji obuzet će tjeskoba i osjećaj nemoći (…) i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet (…) I tada će vidjeti Sina čovječjega kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom.“ (Lk 21:24-27)

Masno istaknuti tekst stoji odmah nakon opisa kraja židovskog poretka i odmah se nadovezuje na istaknute znakove kraja ovog svjetskog poretka. Jedan od tih znakova opisanih u evanđelju je ‘znak Sina čovječjeg’ koji je također objavljen u Otkrivenju 1:7 gdje se kaže:

“Evo, dolazi s oblacima, i vidjet će ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I sva će plemena zemaljska proplakati zbog njega.“

Sve nam ovo pokazuje da je Isus svoj opis znakova kraja kasnije objavio u obliku vizija koje su povezane sa Jeruzalemom i neznabošcima. Jeruzalem je oduvijek predstavljao vladavinu Jehove Boga unutar okruženja neznabožačkih nacija tako da je taj grad sam po sebi svet jer ga je Bog posvetio kako bi preko njega uzvisio svoje ime i jer će u njemu ponovo obnoviti svoju vladavinu.

Neki smatraju da je Ivan u Otkrivenju pisao o simboličnom svetom gradu kršćanstva kojeg će gaziti narodi. Međutim, apostol Pavle je rekao: “jer ovdje nemamo grad koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći“ (Heb 13:14). Taj grad kojeg čekaju je Jeruzalem – centar Božjeg kraljevstva na zemlji koji će biti obučen u nebesku slavu. Do tada on ne postoji kao mjesto nego samo kao duhovno obilježje Božjeg kraljevstva. Kad Pavle govori o gradu koji pripada nebu i koji će doći onda ne govori o doslovnom silaženju grada na zemlju nego govori o slavi koja će s Isusom doći s neba, a koja će ponovo uzdići Jeruzalem kao grad živog Boga iz kojeg će On preko Isusa vladati svom zemljom (Heb 11:10,16; Ot 21:2). Taj grad je on “izgradio“ u prošlosti i opet će ga sagraditi kako bi u njemu postavio svoje prijestolje (Ps 147:2; 102:16; Iz 62:1-12). Narodi stoga moraju gaziti doslovni grad kako bi prkosili Jehovi i Kristu na način da taj grad prisvoje sebi i svojem uzdizanju do neba. Prisvajanjem Jeruzalema kao centra svoje vladavine, oni će simbolično zauzeti mjesto Boga.

Kad Isus proriče da će Jeruzalem ‘gaziti neznabošci’, onda je očito mislio na gaženje svetog grada koje je bilo aktualno još za vrijeme života njegovih prvih učenika. Taj grad je bio i tada pod nogama neznabožačkih naroda ali se gaženje odnosilo na vrijeme kada su neprijatelji 70. g.n.e. trebali opkoliti grad s ciljem da ga potpuno preuzmu pod svoju vlast i unište njegovu nebesku slavu koju mu je davao Božji hram. Tit vjerojatno nije planirao uništiti Hram. Moguće je samo želio da ga pretvori u poganski; tj. da hram bude posvećen rimskim carevima i rimskim bogovima. Budući da su naišli na otpor oni su grad zajedno s hramom zapalili i razrušili i od njega napravili pustoš.

Kad se nakon tog događaja u Otkrivenju nalazi opis ponovnog gaženja onda je moralo doći do njegove obnove i povratka Izraelaca u svoju domovinu. Godine 1948. je Izrael dobio svoju državu a 1950. godine je proglasio Jeruzalem glavnim gradom ćemu se i dalje protivi Viječe sigurnosti UN i Palestinski narod. Takva situacija će vjerojatno prethoditi preuzimanju Jeruzalema pod svjetsku međunarodnu upravu kada će opet doći u situaciju da ga gaze neznabožačke nacije što će se odigrati neposredno prije znaka Sina čovječjeg.

Bog je dva puta dozvolio da se Jeruzalem gazi do uništenja, najprije od strane Babilonaca a zatim Rimljana. Nakon prvog opustošenja je vratio slavu Jeruzalemu  i to nakon sedamdeset godina, ali nakon drugog uništenja Jeruzalema je Izrael stotinama godina bio rasijan među narodima sve dok 1948. godine nije dobio svoju državu. Njegov hram je duhovne prirode i čine ga Isusovi sljedbenici.

Pitanje je da li će Jehova, koji se drži svojih obećanja, dozvoliti ovaj put da Jeruzalem potpuno padne u ruke neznabožaca ili će samo dozvoliti jedno kratko vrijeme gaženja nakon čega će svoju pravdu izvršiti, ne samo nad Izraelom nego i nad svim narodima s ciljem da se svi podlože novoj svjetskoj vladavini u rukama Isusa Krista. Pitanje svjetske vlasti uključuje Jeruzalem koji predstavlja Božju suverenost, tako da je Sotoni u interesu svoju svjetsku vladavinu postaviti upravo u tom gradu čime bi se uzdigao kao bog ovog svijeta. Možda će to uspjeti na kratko za vrijeme gaženja svetog grada čime će se taj grad “gdje je Gospodin bio pribijen na stup“ “u prenesenom smislu zvati Sodoma i Egipat“. To će biti vrijeme kada će dvojica Isusovih svjedoka  javno pred svjetom prorokovati o Kristu koji će doći i obnoviti kraljevstvo u Izraelu (Ot 11:1-8).

a) Prvo ispunjenje


Prvo ispunjenje se odnosilo na zemaljski Jeruzalem koji je u periodu od 609. g. pr.n.e. do 70. g.n.e. bio često pod vlašću nekoliko neznabožačkih nacija. Isus je svoju izjavu o ‘vremenu neznabožaca’ rekao nakon što je opisao opustošenje Jeruzalema od strane "gadosti koja pustoši o kojem je govorio prorok Danijel" (Mt 24:15). Time tu izjavu povezuje s Danijelovim proročanstvom koje kaže:

“… a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi. I kraj će tome biti s potopom. I do kraja će biti rat. Pustošenja su ono što je određeno.(…) I na krilu gadosti doći će onaj koji pustoši. I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlijevat će se i na onoga koji leži opustošen.“ (Da 9:26,27)

Danijel je spomenuo da su "pustošenja ono što je određeno". Ta pustošenja su započela u prvoj fazi napada na Jeruzalem u jesen 66. g.n.e. Tada je rimska vojska stajala na svetom mjestu čime je započelo gaženje Jeruzalema. Da bi izbjegli ‘kraj rata’ kršćani su po Isusovoj zapovjedi pobjegli iz ugroženog područja nakon što se rimska vojska povukla. Da se vojska nije povukla to bi bio kraj za Jeruzalem i za sve njegove stanovnike. To što se rimska vojska povukla je bio dokaz da se Bog umiješao u situaciju kako bi omogućio kršćanima da pobjegnu. Budući da je iz dana u dan prijetila opasnost od uništenja Jeruzalema onda je to izvanredno stanje koje je trajalo tri i po godine bilo ‘vrijeme neznabožaca’. Njima je dano da započnu i završe svoj vojni pohod na Jeruzalem. Taj period nije isto što i ‘pustošenje’ koje je nastupilo u drugoj fazi napada na Jeruzalem. Pustošenje je u obliku ‘velike nevolje’ trajalo nekoliko mjeseci kada je označen ‘kraj rata’.

Uzmimo u obzir da su Židovi znali da njihov grad stoljećima ugrožavaju neznabožački narodi. Do tada su Babilonci, Medo-Perzijanci, Grci i Rimljani povremeno ugrožavali svetinju i pravo obožavanje s namjerom da gaze Jeruzalem. Gaženje se očito odnosilo na oskvrnuće svetinje i prijetnje uništenjem Božjeg naroda. Zato na ‘gaženje’ trebamo gledati na periodično ugnjetavanje kakvih je bilo, ne samo u periodu izgnanstva nego i poslije izlaska i to od strane neznabožačkih naroda koji su prijetili obnovi Jeruzalema. Ti narodi (127 članica) su pod vladavinom Perzijskog kralja Kserksa I (Ahasver) mogli u jedan dan 475. g. pr.n.e. potpuno uništiti i istrijebiti Židove (Es 3:6,8-15;8:9-13; 9:1). Nakon toga su Grci 167. g. pr.n.e. pod kraljem Antiohom IV pokušali iskorijeniti obožavanje Jehove time što su na velikom oltaru u hramskom svetištu podigli poganski oltar, a hram posvetili svom bogu Zeusu. To je dovelo do rata, a tri godine kasnije je Juda Makabejac ponovno posvetio hram Jehovi Bogu nakon čega je utemeljen ‘praznik posvećenja’ (Iv 10:22). Rim je 63. g. pr.n.e. osvojio Jeruzalem, a 39. g. pr.n.e nad Judejom je postavio neznabožačkog vladara Heroda – Edomca koji je dvije godine kasnije osvojio Jeruzalem.

Iako je Jeruzalem bio pod Rimskom upravom, oni u početku nisu ‘stajali’ ili ‘gazili’ taj grad s namjerom da ga unište. Gaženje od strane Rima je trebalo uslijediti u jesen 66. g.n.e. Židovi su očekivali Mesiju koji će ih osloboditi ugnjetavanja od strane neznabožačkih naroda. No to nisu mogli doživjeti jer je Danijel u svom proročanstvu naveo da će oni doživjeti napad i rat, dok će sa svršetkom rata njihov grad Jeruzalem doživjeti svoj neslavni kraj. Prorok Danijel nije naveo godinu opustošenja Jeruzalema, ali zato navodi da će ono biti nakon što se ispuni prorečenih ‘sedamdeset godišnjih tjedana’. Tih ‘sedamdeset tjedana’ je bilo "određeno [vrijeme Jeruzalemu] svetom gradu" (Da 9:24). Ako je ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ bilo ‘određeno vrijeme Jeruzalema’ onda se ono ne uklapa u  određena ‘vremena neznabožaca’. Znamo da je za Boga hram na Sionu bilo mjesto njegovih nogu. On je prorekao da će Izraelci nakon izlaska iz Babilonskog ropstva moći "govoriti Sionu: Bog je tvoj počeo kraljevati" (Iz 52:7-10; 60:13).

U tom periodu od ‘sedamdeset godišnjih tjedana’ narodi nisu mogli ugroziti Jeruzalem iako su pokušavali. To su mogli učiniti tek nakon što je Bog prestao kraljevati na Sionu. Tako su određena ‘vremena neznabožaca’ trebala nastupiti tek nakon određenih ‘vremena Jeruzalema’, odnosno tek nakon 36. g.n.e.

U periodu koje je Bog odredio Jeruzalemu (od 455. g.pr.n.e. do 36. g.n.e.), grad se trebao obnoviti a zajedno s njim i sistem teokratske vlasti i pravog obožavanja. U zadnjem je godišnjem tjednu trebao doći Mesija koji je još više uzdigao pravo obožavanje. Isus se 29. g.n.e. krstio i predstavio Bogu da izvši njegovu volju. U polovici 70-tog tjedna (proljeće 33. g.n.e.) svojom je smrću ukinuo žrtvu čime je zemaljski hram izgubio dotadašnju ulogu. Tako je u sklopu Isusove službe vrijeme ‘ispitivanja’ trajalo 3½ godine (Lk 19:44b; Mt 10:6; 15:24). No, Jeruzalem je kao grad trebao biti u posebnoj milosti još 3½ godine čime bi završio određeno vrijeme za taj grad koje je ukupno trajalo 490 godina. Naime, u drugoj polovici ’70-tog tjedna’ - u proljeće 33. g.n.e. - Isus je sklopio Novi savez sa ‘malim ostatkom’ Židova. Tu prednost su Židovi imali sve do jeseni 36. g.n.e. do kada je bilo određeno vrijeme milosti samo za njih. No, nakon toga je Novi savez proširen i na ‘druge ovce’ koje su pripadale neznabožačkim nacijama. Kršćanstvo koje je obožavalo Boga ‘duhom i istinom’ imalo je tako svoj duhovni grad Jeruzalem (kraljevstvo - skupštinu) kojim je kraljevao Isus. Taj grad je također trebao doživjeti svoj duhovni uspon i pad, te obnovu, ali i gaženje od strane neznabožačkih nacija.

Kad su 36. g.n.e. završila određena ‘vremena Jeruzalema’ onda su tada započeli ‘posljednji dani’ židovskog poretka koji su trebali imati katastrofalan kraj za Židove. Taj kraj je najavljen u Danijelovim riječima koje smo čitali:

“…a grad i sveto mjesto uništit će narod jednog vođe koji dolazi.“

Opkoljavanje grada i dolaskom rimske vojske na sveto mjesto započela su teći određena ‘vremena neznabožaca’. Vrijeme neznabožaca označava vrijeme kojeg je Bog dao nacijama da oni izvrše njegovu volju. Božja volja je bila u da se Jeruzalem gazi i opustoši. Rimske su vojske pod generalom Cestijem Galom došle u jesen 66. g.n.e. s namjerom da zauzmu Jeruzalem. Isus je u vezi toga rekao da će Židovi

‘ugledati gadost koja pustoši, o kojoj je govorio prorok Danijel, kako stoji na svetom mjestu’  (Mt 24:15)

Iz te prorečene situacije se Židovi nisu mogli izvući niti su mogli promijeniti Božansku volju s obzirom na njihov grad. Kad su prema Isusovim riječima rimske legije ‘stajali’ na svetom mjestu oni su došli s namjerom da gaze Jeruzalem i oskrvne sveto mjesto. Znajući za to što je Bog odredio tom gradu i njegovim podanicima, Isus je zaplakao nad njim govoreći:

“O da si barem u ovaj dan spoznao što ti je potrebno da bi mir imao! Ali sada je to sakriveno od očiju tvojih. Jer doći će ti dani kada će neprijatelji tvoji podignuti oko tebe ogradu od zašiljenih kolaca i okružiti te i pritisnuti sa svih strana. I sravnit će sa zemljom tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi prepoznao da je Bog došao ispitati kakva su tvoja djela.“ (Lk 19:41-44)

Isus je ovdje jasno najavio da će ‘doći dani’, odnosno određeno vrijeme, u kojima će neprijatelji ‘sravnit sa zemljom’ grad i njegove stanovnike. Na taj su način grad i njegovi stanovnici bili kao pepeo pod neprijateljskim nogama (usporedi Ml 4:3). To nam govori da su Jeruzalem trebali ‘gaziti’ neznabošci kako bi ga stavli pod svoje noge. Budući da je Rim zastupao sve druge nacije kojim je vladao to bi značilo da su sve te nacije pod zastavom Rima jedno određeno vrijeme gazili Jeruzalem prouzročivši kraj židovskog poretka.

Stoga je Isus najvjerojatnije imao u mislima Danijelovo proročanstvo koje govori o točno određenom ‘vremenu neznabožaca’, s kojim će započeti i završiti napad na Jeruzalem. Tako su od jeseni 66. g.n.e. nacije počele ‘gazili’ Jeruzalem što je trajalo sve do početka druge opsade i završnog napada s kojim je u proljeće 70. g.n.e. došao kraj. Određena ‘vremena neznabožaca’ su tako završila nakon tri i po godine. Nakon toga je započela završna faza ‘velike nevolje’ u kojoj je Bog ostavio taj grad na nemilost njegovim neprijateljima. Tako je gaženje Jeruzalema trajalo 3½ godine, nakon čega je uslijedilo završno pustošenje u velikoj nevolji. Bog je, znači, unaprijed odredio koliko će trajati vremena neznabožaca u kojima će Jeruzalem biti gažen. To je vrijeme gaženja identično vremenu od ‘četrdeset i dva mjeseca’ (1260 dana) u kojem će pred sam kraj ovog svjetskog poretka nacije ‘gaziti sveti grad’ (Ot 11:2,3).

b) Drugo ispunjenje


Isus je napomenuo da će ‘Jeruzalem’ "gaziti neznabošci dok se ne završe vremena neznabožaca" (Lk 21:24b). Budući da je Isus reformirao upravu grada Jeruzalema izgradivši je na temelju svojih apostola, onda je s ovim proročanskim riječima govorio i o jednom budućem događaju. Zato je zanimljivo zapaziti da je odmah nakon spominjanja određenih ‘vremena neznabožaca’, Luka spomenuo nebeske znakove koji će biti sastavni dio velike nevolje. Očito je Isus napravio vremenski jaz između dva razdoblja. Naime, nakon što je prorekao kraj židovskog poretka, on je naglo prešao na opis kraja cjelokupnog svjetskog poretka. Tako ova gornja izjava odvaja njegovo proročanstvo na dva vremenska razdoblja:

  • prvo razdoblje se odnosi na vrijeme kraja židovskog poretka …  (stavci 10-24)
  • drugo razdoblje opisuje znakove koji će označiti kraj ovog svjetskog poretka    (stavci 24b-31)

Početak kraja ovog našeg razdoblja započeo je proročanstvom u kojem opisuje situaciju u kojoj nacije trebaju ‘gaziti Jeruzalem’ jedno određeno vrijeme. Koje je to vrijeme? Da li se ono odnosi na "7 vremena" o kojima govori prorok Danijel ili na "3½ vremena" o kojima govori apostol Ivan kad opisuje viziju u kojoj se kaže:

“A dvorište koje je izvan hramskog svetišta ostavi i nemoj ga mjeriti, jer je dano neznabošcima. Oni će gaziti sveti grad četrdeset i dva mjeseca.“ (Ot 11:2)

Nemojmo zanemariti da je Isus očito povezao ono što je rekao apostolima prije svoje smrti i onoga što je rečeno Ivanu u viziji. Apostolima je spomenuo da Jeruzalem trebaju ‘gaziti’ nacije dok se ne ispune ‘vremena neznabožaca’, dok je apostolu Ivanu u viziji spomenuo da će to gaženje svetog grada trajati četrdeset i dva mjeseca ili 1260 dana (3½ vremena).

‘Gadost’ koja uzrokuje pustošenje postoji u obliku vojno-političkih kraljeva koji će u bliskoj budućnosti uništiti staro političko-religiozno carstvo Babilona Velikog i zauzeti sveti grad, sveto mjesto Božjeg naroda Izrael, a ujedno i sveto mjesto kršćanstva. To će biti trenutak kada će zvijer i deset kraljeva pokazati svoju mržnju prema Babilonu Velikom i zauzeti sveto mjesto. Bog će to dozvoliti jer se grad "u prenesenom smislu zove Sodoma i Egipat gdje je i Gospodin (naš) bio pribijen na stup" (Ot 11:8). ‘Sodoma’ je sinonim za duhovni blud, a ‘Egipat’ za ropstvo u kojem su se našli pripadnici Božjeg naroda. Time se ukazuje na stanje u kojem se danas nalazi Izrael i kršćanstvo. Božji narod (i tjelesni i duhovni Izrael) je zbog svog otpada od pravog puta postalo sastavni dio ovog svijeta nad kojim u duhovnom pogledu vlada Sotona. Kao sastavni dio svijeta ono će biti sredstvo pomoću kojeg će svjetski vladari pokušati nametnuti svijetu svoju ideju o novom svjetskom poretku u kojem će Božji narod tražiti svoje novo mjesto. Iako će s padom Babilona Velikog sveti grad izgubiti svoje sveto obilježje, ono će u slijedećem periodu biti gaženo s namjerom da se Židovi i kršćani podlože novoj svjetskoj politici u kojoj će trebati primili žig zvjeri.

Pravi kršćani moraju znati da će uskoro Bog izvršiti sud nad kršćanskim poretkom kao što je izvršio sud nad židovskim poretkom. Otpadničko kršćanstvo je izraslo na religiozno-političkoj dominaciji kojeg je Katolička crkva stvorila u Evropi i većem dijelu svijeta. Ona je preuzela vlast nad običnim narodom koji je svoju kršćansku vjeru i nauku pomiješao sa vjerovanjem i obožavanjem poganskih naroda. Vodeći crkveni oci i dostojanstvenici su s vremenom izgubili status ‘sinova kraljevstva’ jer su postali klasa ‘čovjeka bezakonja’ koja od svog nastanka "sjedi u hramu Božjem, prikazujući se bogom" (2.So 2:3,4). Ovaj ‘čovjek’ je nazvan i "sin propasti". To je ime Isus dao apostolu Judi koji ga je izdao. Juda je svoje pouzdanje polagao na nepravedno stečeni novac i na židovski poredak za koji je očito mislio da mora stvoriti svoje političko kraljevstvo. Tako je klasa svećenstva tzv. kršćanstva izvršila djelo izdaje u korist ovozemaljskog kraljevstva i moći koja je proizlazila iz nepravedno stečenog novca (Iv 17:12). Svoje ovozemaljsko kraljevstvo je crkva kroz povijest uzdigla iznad ljudskog kraljevstva. Samim tim je zanemarila Božje kraljevstvo kojeg su kršćani trebali očekivati.

Znamo da je svetinja u gradu Jeruzalemu bila oskvrnjena 66. g.n.e. kada su Rimske legije opkolile grad i počele potkopavati hramske zidove. Iako su židovski kršćani koristili hram za sveto mjesto obožavanja, ono je bilo sveto mjesto i za Židove i njihovu religiju koja se otuđila od pravog Boga. Kad je rimska vojska oskvrnula svetinju tada je istovremeno bila ukinuta žrtva svagdašnja u hramu, ali i slična žrtva koju su prinosili kršćani svojom svetom službom. Njihova žrtva je ukinuta tako što su morali prestati djelovati u Jeruzalemu i Judeji. Tako su jednim događajem bili pogođeni nevjerni Židovi i židovski kršćani. Rimska vojska je u ulozi ‘gadosti’ 66. g.n.e. stajala na ‘svetom mjestu’ kako bi oskvrnula ‘svetinju’. Ta svetinja je nešto ranije izgubila svoj prvobitni status. Bog ju je odbacio. Zato je i dozvolio da Rimljani unište grad i njegov hram zajedno sa njegovim stanovnicima dok je s druge strane sačuvao židovske kršćane koji su svoju službu vršili u dvorištima duhovnog hrama.

Svetinja u gradu, koju će ‘onaj koji pustoši’ gaziti i opustošiti, ne predstavlja neku izdvojenu kršćansku zajednicu nego instituciju iza koje bi trebao stajati Bog, a to su tjelesni Izrael kao nacija (Židovi i prozeliti) i kršćanstvo kao duhovni Izrael (Židovi i prozeliti). Time će politička zvijer i kraljevi svijeta pokušati stati na mjesto Mesije. Gaženjem svetog grada biti će gaženo židovstvo i kršćanstvo, što će pogoditi Božji narod u cjelini. To će biti potrebno kako bi se izvršio sud nad kućom Božjom. Nakon toga slijedi opustošenje institucije kršćanstva zajedno sa svim religioznim sustavima ovog svijeta. Međutim, da bi izbjegli zajednički udes, vjerni članovi Božjeg naroda će smbolično izaći iz ‘grada’ na način kojim će dati do znanja da ne podupiru političke interese novog svjetskog poretka. U tom periodu od 1260 dana će neki predstavnici Božjeg naroda prorokovat "obučeni u kostrijet" (Ot 11:3,4).

Da li je Isus bio simbolično obučen u kostrijet u periodu od 3½ godine svoje javne službe? Upravo tako. Kostrijet je u biblijska vremena obično predočavao žaljenje za nekim. Ona je mogla značiti poniznost i kajanje. Isus je više puta pokazao da žali nad ljudima i nad Jeruzalemom. U svom djelovanju je osudio klasu svećenstva i njegovu instituciju kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio sakupiti djecu tvoju (…)! A vi niste htjeli.“ (Mt 9:36; 23:37)

Jednom je prilikom čak zaplakao nad Jeruzalemom proričući njegovo potpuno uništenje čime je trebao završiti tadašnji židovski poredak (Mt 24:2; Lk 19:41-44). Budući da kostrijet može značiti poniznost i kajanje zbog grijeha, onda je u Isusovom slučaju vidljivo da je Isus na sebe preuzeo grijehe svijeta što znači da je zaista u prenesenom smislu bio obučen u kostrijet. Nakon njegove smrti i uskrsnuća ostalo je još tri i po godine milosti za Židove. U tom periodu su apostoli također prorokovali ‘obućeni u kostrijet’ tražeći od Židova da se pokaju i spasu od ovog pokvarenog naraštaja (Dj 2:38-40). To se ponovilo i u periodu od prve do druge opsade Jeruzalema kada su kršćani izvan Judeje objavljivali uništenje Jeruzalema u  skladu s Isusovim proročanskim riječima.

Na isti način će u to određeno vrijeme Božji sluge pod vodstvom imenovanih zastupnika propovijedati u kostrijeti čime će pokazati svoje žaljenje nad ovim svijetom, a posebno nad židovskim i kršćanskim narodom. Noseći simboličan kostrijet oni će Židove i kršćane pozivati na kajanje prije konačnog kraja ovog svijeta. Time će poput Isusa izraziti svoje žaljenje nad duhovnim Jeruzalemom i njegovim stanovnicima (Ot 11:3; Mt 23:37,38; vidi Da 9:4-19). Isus je nakon toga bio ubijen, a zatim i uskrsnut. Nedugo nakon toga je svetim duhom rođena kršćanska skupština, ili Kristovo kraljevstvo. Takav razvoj događaja će uslijediti nakon 1260 dana proročke aktivnosti povezane s kostrijeti. Naime, nakon 1260 dana, "kad završe svoje svjedočenje, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit će se s njima, pobijedit ih i ubiti" kao što je ubila i Isusa Krista (Ot 11:7; 13:7). Na koji će ih način ubiti? Naravno, ovdje je riječ o simboličnoj smrti. Politička zvijer će jednim zakonskim aktom prouzročiti smrt ili neaktivnost tih Kristovih zastupnika.

To ćemo lakše razumjeti ako uzmimo u obzir jednu misao u kojoj Pavle kaže ‘da je bio živ dok nije bilo zakona, a kad je došla zapovijed, grijeh je oživio, a on je umro’ (Ri 7:8,9). Slično tome, Božji sluge (predstavnici Kristove univerzalne skupštine) će za ovaj svijet biti živi i aktivni dok ne bude ‘odredbe’ ili ‘zakona’ na svjetskoj razini kojim će se njihovo djelo smatrati nezakonitim. Onog trenutka kada svijet donese jedan takav zakon, oni će će umrijeti smrću pobijenih. Zvjer će na takav način ‘ubiti’ ova dva proroka a time i Kristovu skupštinu. Za Božje sluge će ta ‘smrt’ trajati samo "tri i pol dana" jer će Bog prouzročiti promjenu stanja i oživjeti svoje sluge (Ot 11:11a). Nakon oživljavanja oni će ‘stati na noge’ nasuprot svojim neprijateljima jer ih "vrata groba neće moći nadjačati" (Mt 16:18). Budući da će njihovo uskrsnuće označavati podizanje u jedno uzvišeno stanje to bi značilo da će oni oživjeti s novim duhom u sebi a time i s novom ulogom koja će ih predstaviti svijetu kao Kristove zastupnike koji imaju pravo da predstavljaju Kristovu vlast nad zemljom (1.Ko 12:13; Kol 1:18). Oni će ‘uzaći u oblaku na nebo’ u tom smislu što će zauzeti ‘nebeska mjesta’ koja će im pripasti kao novim vladarima svijeta. Vjerojatno će u to vrijeme biti izvršeno pečačenje živih predstavnika Kristove zemaljske vlade (Ot 7:2,3). Svoje dodjeljenu ulogu će vjerojatno objaviti svijetu što će zaprepastiti mnoge jer će se javno prikazati svijetu kao oni koji će ‘upravljati svim narodima željeznom palicom’ (Ot 12:5).  Ako će se mnogi ljudi svijeta zbog tog događaja zadobiti strah, onda je očito riječ o jasnom i vidljivom natprirodnom djelovanju Božjih anđela koji će stati u njihovu zaštitu, kao i u zaštitu svih izabranih članova Božjeg naroda. Taj će događaj vjerojatno biti povezan s ‘znakom Sina čovječjeg’ jer će se samo na taj način moći svijetu obznaniti tko stoji iza ovih Božjih slugu. Moguće je da će to biti trenutak kada će se desiti uskrsnuće svih koji su Kristovi i koji će zajedno s živima biti uzdignuti u oblaku na jedan nadnaravan način koji će izazvati strah kod ljudi (Ot 11:11b).

Takvom razvoju događaja će prethoditi rat u kojem će Mihael i njegovi anđeli zbaciti Sotonu s ‘neba’ ili s ‘nebeske gore’ sa koje je vladao svijetom. Nakon toga će se čuti ‘sedma truba’ kojom će se objaviti: "Kraljevska vlast nad svijetom sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:11-15). No, kako ćemo mi čuti tu objavu? Da bi je čuli ona mora biti povezana sa jednim dramatičnim događajem koji će nam dati uvid u tu objavu s neba, a koju će Božji zastupnici s sigurnošću moći objaviti svijetu. Budući da Sotona svijetom vlada preko Babilona Velikog, onda će pad Babilona biti ujedno i njegov pad s neba, jer će iza toga stajati Bog koji će preko zemaljskih vladara srušiti i uništiti njegov veliki grad gdje se nalazilo njegovo prijestolje (Da 4:30). Da bi lakše objasnili kako će to Bog u srca kraljeva dati da izvrše njegovu zamisao, onda će iza takve akcije vjerojatno stajati vojske nebeskih anđela koji će pod vodstvom Mihaela ratovati protiv Sotone time što će ga pobijediti i zauzeti mjesta sa kojih će moći djelovati na političke odluke usmjerujući zemaljske vladare da izvrše napad na religiozno carstvo Babilona Velikog. Kroz cijelu povijest su se dešavale promijene svijetske vlasti iza kojih su stajali nebeski knezovi i njihove vojske. Jedan takav opis možemo naći u Danijelovoj knjizi u kojoj je anđeo rekao Danijelu da je došao da se bori protiv kneza Perzije kako bi njegovo zemaljsko carstvo bilo uništeno i predano Grčkoj kao novoj političkoj svjetskoj sili koju će preuzeti ‘knez Grčke’. No, sada će ovaj rat protiv kneza Babilona biti ujedno i zadnji rat protiv Sotone prije uspostave Kristove vladavine.


Jao zemlji i moru


Nakon što Sotona bude zbačen na zemlju i prije nego dođe kraj bit će ostavljeno malo vremena, ne samo da se da konačno svjedočanstvo, nego da i ovaj zao svijet doživi veliku nevolju. To će biti nevolja za ovaj svijet dok će Božji sluge time dobiti dodatni razlog za radost i veselje jer će znati da se približava njihovo izbavljenje. Zato Ivan čuje:

"jak glas na nebu kako govori: ‘Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen [na zemlju] optužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću. Zato veselite se, nebesa i vi koji prebivate u njima! Teško vama, zemljo i more, jer je Đavo sišao k vama, silno gnjevan, znajući da ima malo vremena’" (Ot 12:10-12).

Ova objava će se čuti nakon što padne Babilon Veliki – stari svjetski poredak, koji će ujedno označiti i pad Sotone sa svog nebeskog položaja sa kojeg je vladao nad kraljevima zemaljskim (Ot 17:18).

Budući da se ova objava čuje s neba, mogli bi pomisliti da je izgovaraju ljudi koji su uskrsnuli na nebo prije pada Babilona. Međutim, vidjeli smo da nitko još nije uskrsnuo, a kamoli da se nalazi na nebu. Da li onda znači da se samo anđeli koji su na nebu mogu radovati ovom događaju, dok se Božji sluge koji su na Zemlji ne mogu tome radovati radi mnogih nevolja koji dolaze od strane Sotone? Ne. Ovdje je vjerojatno riječ o simboličnim ‘nebesima’. Kao što u ovoj viziji ‘zemlja’ i ‘more’ imaju svoje simbolično značenje jer se odnose na zemaljsko društvo i bezbožan svijet, tako i pojam ‘nebesa’ ima svoje simbolično značenje (vidi Ot 7:2; 21:1). No, ipak postoji objašnjenje. Ako se osoba čiji se glas čuo nalazi na doslovnom nebu, onda je to bio glas anđela koji zastupa Božje sluge pred Bogom. ‘Njihovi anđeli’ se mogu poistovjetiti sa njima i govoriti umjesto njih (Mt 18:10). U Bibliji često možemo naići gdje anđeli zastupaju Boga pred ljudima na način da iz onoga što kažu možemo dobiti dojam kao da sam Bog govori (vidi 2.Mo 3:1-6). Zato nije neobično da anđeli koji zastupaju Božje sluge mogu u njihovo ime izgovoriti nešto što bi izgledalo kao da to govore sami ljudi. Ti anđeli ne govore u svoje ime nego njihovo. Oni se ne izlažu progonstvima nego ljudi koju smatraju svojom ‘braćom’ jer im je jedan otac - Jehova.

Moguće je da glas koji se čuje na nebu dolazi od dvojice proroka koji su ‘uzišli u oblaku na nebo’ nakon što su bili simbolično ubijeni i podignuti u život (Ot 11:11,12). Tu se ne radi o doslovnom nebu nego o uzvišenom duhovnom položaju ili čak duhovnom stanju koje je toliko visoko da pruža zaštitu od neprijatelja. Takav strateški položaj su nekad imali neki narodi i njihova kraljevstva (Iz 34:4,5; Am 9:2,3; Jr 51:53; Ob 2-4). Bog je u povijesti svog naroda Izrael podigao svoje prijestolje u Izraelu i tako svoj narod smjestio na simbolična ‘nebesa’. Kad je Izrael odbacio Boga, ostao je bez njegove zaštite tako da je njegova ‘slava bila bačena s neba na zemlju’ (Tu 2:1). To se desilo tako što je Izrael došao pod vlast neprijateljskih naroda kojima je vladao Sotona. Samim tim se Sotona podigao na Izrael i preuzeo ‘nebesa’ koja pripadaju Bogu i njegovom narodu (Hg 2:6,7). To se desilo i kršćanskoj skupštini koja ima svoja ‘nebesa’ povezana s Kristovim kraljevstvom (Ef 1:3; 2:5,6; Kol 1:13). U ranoj povijesti kršćanstva skupština je došla u ropstvo Babilona Velikog. No, padom Babilona Velikog (starog svjetskog poretka) Sotona će izgubiti svoje mjesto na tim ‘nebesima’ koje pripadaju Kristovom kraljevstvu tako da neće više moći imati vlast nad Božjim narodom.

Kad dođe vrijeme da Isus preuzme ‘nebesa’, onda će Bog na ta ‘nebesa’ uzdići i zaštititi svoj narod od skorog uništenja. Anđeli će sakupiti izabrane od kraja do kraja nebesa i staviti pod svoju zaštitu tako da će se u tom smislu nalaziti na očišćenim i zaštićenim ‘nebesima’ do kojih neprijatelj više neće moći doći. U tom će se smislu ‘nebesa’ i oni koji žive na njima radovati kad bude zbačen Sotona koji je do tada imao pristup tim ‘nebesima’ koja pripadaja Kristu. Njihova radost će biti povezana sa spoznajom da "Kraljevska vlast nad svijetom [koje je do tada bilo u rukama Sotone] sada pripada Gospodinu našemu i Kristu njegovu…" (Ot 11:15; vidi Mt 4:8). Ako ‘glas na nebu’ izmeđuostalog objavljuje da je s ovim događajem ‘nastalo spasenje’ onda je razumljivo da se tom spasenju posebno ‘vesele’ oni kršćani koji će biti spašeni. Oni se ne nalaze na doslovnom nebu, već se nalaze na zemlji. Zato im neće biti teško proživjeti to ‘malo vremena’ u kojem će svijet osjetiti veliku nevolju. Osim toga, Božji sluge su se kroz cijelu povijest radovali što ih se progoni zbog Isusa jer im je On rekao: "Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima! Jer tako su progonili i proroke prije vas" (Mt 5:11,12).

Sotona ne može nametnuti svoj ‘jao’ onima koji svim srcem služe Bogu, jer njima ‘neće pasti ni vlas s glave’. ‘Jao’ mogu osjetiti samo oni koji će osjetiti tjeskobu, jer će ‘narode na zemlji obuzeti tjeskoba i osjećaj nemoći zbog huke mora i valova i ljudi će tada gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet’ (Lk 21:18,25,26; vidi Jr 10:2). To znači da ‘zemlja’ i ‘more’ od tada doživljavaju nevolje jer je Sotona ‘sišao k njima s velikim gnjevom’. Sotona će pokušavti sve više uzburkati svijet kako bi unutar novog svjetskog poretka zauzeo svoje mjesto i zaustavio kršćansko djelo a time i onemogućio da ljudi koje je pridobio svojom prijevarom idu u zemlju Božjeg naroda i na Božju nebesku goru gdje će obnoviti pravo obožavanje.

Dok će se ‘nebesa’ radovati, ‘zemlja’ i ‘more’ će se naći u još većem duhovnom mraku i nevoljama za koje ne znaju izlaz. Radost onih na nebesima će biti posebno očita u vrijeme kraja kada će Isus "poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta, s jednog kraja nebesa do drugoga" (Mt 24:31). Isus je tako unaprijed rekao da će se njegovi učenici nalaziti od jednog do drugog kraja ‘nebesa’ ili od jednog do drugog kraja njegovog ‘kraljevstva’ odakle će biti sakupljeni. Budući da pravo obožavanje obuhvaća i prekriva cijelu nastanjenu zemlju, onda je razumljivo da i gora Sion u tom smislu ispunjava cijelu zemlju (usporedi Da 2:35). Što to znači? To znači da je gora Sion jedan sastavni dio Božjeg nebeskog kraljevstva. Ona je ‘uprava neba’ sastavljena od izabranih muževa na zemlji. Neki od tih muževa će ući u sastav nove vlade Božjeg kraljevstva na zemlji koja će biti zastupana po ‘Novom Jeruzalemu’.


Novi Jeruzalem


Abraham je "očekivao grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog" (He 11:10). On je očekivao Božje kraljevstvo ovdje na zemlji čija bi uprava bila u gradu čiji je tvorac Bog. Onima koji su težili za tim mjestom, Bog je pripremio takav grad ili kraljevsku upravu. To nije trebao biti grad ili kraljevstvo ovog svijeta, nego "domovina (…) koja pripada nebu" (He 11:14-16). Riječ je o Božjoj upravi koju će sačinjavati izabrani muževi na zemlji. Oni će se obući u slavu zemaljskog Raja kojom je Jehova obukao prvo zemaljsko uređenje (Ez 28:13; Ot 21:11,19,20). Naime, Kristovo ‘kraljevstvo’ je najprije obuhvaćalo njegovo vladanje nad ‘Izraelom Božjim’ preko teokratske uprave kršćanskog Jeruzalema, a zatim će proširiti svoju vlast nad cijelim svijetom. Time će se sadašnja teokratska uprava obući u slavu ‘novog Jeruzalema’. Dok još služimo Bogu pod ovom privremenom upravom Jeruzalema, mi se radujemo dolasku Božjeg kraljevstva kojeg će zastupati ‘novi Jeruzalem’.

Budući da je drevni zemaljski grad bio uspostavljen među neprijateljskim narodima on je uz Božje dopuštenje mogao biti uzdrman od strane svojih neprijatelja. Slično je doživio i kršćanski Jeruzalem. Budući da je mogao biti uzdrman iznutra i izvana on je bio samo poput prijelazne vlade. Ona će biti zamijenjena novom teokratskom upravom i zato se o njoj govori kao o ‘novom Jeruzalemu’. Pavle u nastavku objašnjava da se tada trebalo ispuniti proročanstvo iz Hagaja 2:6,7, gdje je Bog rekao: "Još jednom – i to uskoro -  potrest ću nebesa i zemlju…".

Kad je Bog nakon Izraelskog oslobađanja iz Babilonskog zarobljeništva uskomešao narode, omogućio je pojedincima iz okolnih naroda da se kao prozeliti priklone pravom obožavanju čije je središte bio hram u Jeruzalemu.  Nakon toga Hagaj proriče da će se to ‘još jednom’ ponoviti. Pavle ukazuje na veće ispunjenje pa kaže da "riječi ‘još jednom’ znače da će biti uklonjeno ono što se može uzdrmati, to jest ono što nije načinio Bog kako bi ostalo ono što se ne može uzdrmati". Zatim ukazuje da "trebamo primiti kraljevstvo koje se ne može uzdrmati" (He 12:26-28). U prvom stoljeću je uzdrmano teokratsko uređenje Jeruzalema do te mjere da je ono bilo uklonjeno, a zamijenilo ga je ‘kraljevstvo Isusa Krista’ preko teokratskog uređenja njegove skupštine. Iako je Isus rekao da njegovu ‘skupštinu ništa neće nadjačati’ ono jepoput drevnog Jeruzalema trebalo doživjeti svoj pad ali i obnovu kojom će ‘sveto mjesto biti dovedeno u ispravno stanje’ (Mt 16:18; Kol 1:13; Da 8:13,14). U međuvremenu su zli i nevjerni robovi sami načinili ‘kraljevstvo’ otpalog kršćanstva koje je palo u ropstvo Babilona Velikog. U završnom razdoblju će Bog ukloniti otpalo kršćanstvo, a ostaviti Kristovu skupštinu koja se ‘ne može uzdrmati’ jer će od nje i izabranih nastati ‘novo nebo i nova zemlja’. To je ono vječno kraljevstvo kojeg su vjerni sluge i kršćani očekivali pod upravom grada ‘Novog Jeruzalema’.

Bog je prorekao da će u svoje određeno vrijeme ‘zbaciti’ Sotonu s gore Božje na zemlju time što će preko svog Sina preuzeti vlast nad kraljevima zemlje kojima će u srce staviti svoju zamisao da unište Sotonino političko-religiozno carstvo - Babilon Veliki. Ta Sotonina "žena (…) predstavlja veliki grad [Babilon Veliki] koji kraljuje nad kraljevima zemaljskim" (Ot 12:7-9; 17:17,18; Ez 28:16,17). Sotonino carstvo se zove Babilon jer ono opisuje carstvo koje u svojim granicama drži sve narode preko žene. Žena predstavlja religiozne i političke vođe kao što su i kraljevi i svećenici predstavljali Božju ženu. Tu ženu će nakon Harmagedona zamijeniti Isusova nevjesta tj. kraljevi i svećenici koji će imati kraljevstvo nad svom zemljom. Zato Babilon Veliki mora biti uništen. Kad se to desi Bog će ostaviti još malo vremena da svoju srđbu posebno iskali na lažno kršćanstvo koje je ljude odvratilo od njega kao pravog Boga.

‘Sveti grad’ i dvorište hrama će biti uzdrmano i gaženo od strane političke zvijeri 1260 dana u kojima će Kristovi zastupnici iznositi osude nad ovim svijetom i tražiti pokajanje od strane onih koji se smatraju članovima Božjeg naroda. Uskoro nakon toga će cijeli politički svijet doživjeti osudu na način da će u ratu koji se zove Har-Magedon izgubiti svoju vlast nad zemaljskim društvom. Tada će "Jehova kraljevati nad [narodima] na gori Sionu odsad i dovijeka" i to preko svog Sina i ‘novog neba’.

Nakon uskrsnuća pravednih i nepravednih, Bog će "suditi među mnogim narodima i sklad će stvoriti među moćnim narodima" što će dovesti do pravog mira jer će u novom uređenju svi narodi morati "prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja na srpove". Time će svi biti uključeni u obnovu zemlje jer će Jehova ‘kraljevati nad njima na gori Sionu’ (Mi 4:3-7). Svi koji će ulazili na vrata Novog Jeruzalema da obožavaju Boga, penjati će se na goru Sion ili na simbolična ‘nebesa’ gdje će biti postavljeni Isus i njegovi svećenici i kraljevi (Ot 14:1). Tko će biti postavljen na tim ‘nebesima’ u službu kraljeva i svećenika? To će biti vjerni članovi klase roba koji su služili Bogu i Kristu u skladu s Božjom voljom. Kada mnogi od njih uskrsnu ovdje na zemlji i ujedine se s živim izabranicima ‘novog neba’ onda će se zajedno naći s Kristom. Oni će zastupati nebesku vladu koja će po svojoj teokratskoj organizaciji biti još jedna kopija ‘nebeskog (gornjeg) Jeruzalema’.

Izabrani će kraljevi biti postavljeni na simboličnoj gori Sionu koja predočava vlast Božjeg kraljevstva u rukama Isusa Krista i njegovih suvladara. Zanimljivo je zapaziti da simbolična ‘gora’ nastaje nakon što se jedan ‘kamen kojeg nisu dodirnule ljudske ruke’ u određenom trenutku odvaja od Božje nebeske gore. Bog će tako odvojiti jedan dio svoje univerzalne vlasti i predati ga Isusu. Isus će tada usmjeriti svoju silu i moć prema zemlji pa će tada ‘sva plemena zemaljska vidjeti Sina čovječjeg kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom’ (Mt 24:30). Sila iza koje će stajati Isus će poput odvojene gromade kamena uništiti sadašnje ljudske vladavine, čime će nestati oblik vlasti koji je do tada ispunjavao zemlju. Simbolični ‘kamen’ Kristovog kraljevstva će tako tek nakon Harmagedona poput ‘visoke gore’ ispuniti zemlju s novom teokratskom vladavinom koja će u potpunosti zamijeniti Sotonski zli poredak (Da 2:34,35). Na takav način će biti opustošena ‘vrlo visoka gora’ s koje je vladao Sotona i demoni nakon čega će biti obnovljena za novu vlast u rukama Isusa i njegovih anđela, dok će Isusovi zemaljski suvladari dobiti vlast ‘nad zemljom’ preko gore Sion kojom će zamijeniti sadašnji politički i religiozni poredak (Ot 5:10).  

U povezanost s tim proročanskim opisom Ivan je u jednoj drugoj viziji vidio gdje na Sionu stoji Isus zajedno s 144000 izabranih. Oni zajedno stoje "pred [Božjim] prijestoljem" (Ot 14:1-3). No, to ne znači da se ova visoka gora Sion nalazi na nepristupačnoj razini neba gdje ispunjava područje sa kojeg Bog direktno vlada. Vidjeli smo da je ova ‘gora’ treba biti odvojena od Božje univerzalne vlasti kako bi ‘ispunjavala’ zemlju, a ne cijeli svemir. Kad bi se ova vizija odnosila na nepristupačno nebo, to bi značilo da će se Isusovi suvladari sastajati s Kristom u samoj Božjoj prisutnosti – izvan materijalnog svemira. Međutim, kad bolje razmotrimo kontekst vidimo da oni ne stoje na onom ‘nebu’ s kojeg Bog vlada nad svojim cjelokupnim stvarstvom već na ‘gori’ koja je samo mala kopija Božjeg uzvišenog mjesta vladanja. S obzirom da će njihova vlast biti ograničena na jedno lokalno mjesto u svemiru, onda je logično da će i simbolična ‘gora’ s koje će vladati predstavljati ‘nebo’ koje obuhvaća područje naše planete Zemlje. Ponovimo činjenicu da je ovo nebo pod kojim će oni u budućnosti vladati, po svojem značenju slično ‘visokoj gori’ s koje još uvijek vlada Sotona preko svojih zemaljskih vladara. Znamo da se njegovo prijestolje ne nalazi na nebu gdje je Jehovino prijestolje već na toj simboličnoj ‘gori’ ili ‘nebu’ koje ispunjava samo planetu zemlju. Tako će i ta ‘visoka gora’ Sion biti nad zemljom, a ne na nepristupačnom nebu dok će vidljiva gora sa svetim mjestom biti na zemlji.

Razmotrimo to iz još jedne perspektive. U viziji koja se odnosi na zemaljsko područje, vidimo da i "veliko mnoštvo" ljudi stoji "pred Božjim prijestoljem" (Ot 7:1,15). Ovdje trebamo uzeti u obzir da su i Izraelci stajali ‘pred Bogom’ čije je prijestolje bilo postavljeno u svetinji hrama (2.Mo 29:42,43). Božje prijestolje je na zemlji bilo zastupljeno preko svećenika i izabranih starješina u Jeruzalemu. Bog je rekao da će se: "Jeruzalem zvati prijestolje Jehovino" (Jr 3:17). ‘Novi duhovni Jeruzalem’ će se također zvati prijestolje Jehovino jer ono zastupa Božje kraljevstvo. Zato je moguće zamisliti da će ‘Božje prijestolje’ biti postavljeno ovdje na Zemlji i da će biti zastupljeno preko prijestolja na kojima će sjediti Isusovi suvladari. Stojeći direktno pred njima "veliko mnoštvo ljudi [indirektno] (…) stoji pred [Božjim] prijestoljem i pred Janjetom (…) i  služe [Bogu] dan i noć u [njegovom] hramu" (Ot 7:9,15).

Sotona je danas prisutan na zemlji dok stoji na ‘visokoj gori’ sa koje nadgledava i upravlja ovim zlim poretkom. Da bi upravljao svijetom, Sotona nije trebao ljudske vladare dovesti na doslovno nebo kako bi odatle vladali. Vidjeli smo da je Sotona poveo Isusa na tu "goru vrlo visoku" odakle mu je "pokazao sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu" (Mt 4:8). Sa tog visokog položaja se može pomoću nebeskih anđela upravljati organiziranim ljudskim društvom preko zemaljskih kraljeva. Kraljevstva svijeta koja mu je pokazao su predstavljala Sotonin veliki grad Babilon Veliki ili njegovo kraljevstvo koje mu je predano od postanka svijeta. Nakon što Sotona bude ‘zbačen’ s te ‘visoke gore’, onda će taj visoki položaj pripasti Mihaelu i njegovim anđelima preko kojih će Isus i njegovi zemaljski vladari upravljati svijetom. To je ključna razlika jer je Sotona drugačije postavio stvari te je on vladao svijetom preko čovjeka umjesto da je Adamu dozvolio da vlada zemljom preko njega i njegovih anđela. U proročanskoj viziji vidimo gdje je jedan anđeo odnio apostola Ivana na tu istu ‘visoku goru’ s koje je zbačen Sotona, a za koju Ivan kaže: "I odnio me u duhu na goru veliku i visoku, i pokazao mi je sveti grad Jeruzalem kako silazi s neba od Boga" (Ot 21:10). Kao što je Sotona s ‘visoke gore’ pokazao Isusu svoje veliko kraljevstvo na zemlji tako je ovdje Ivanu iz te perspektive pokazano Isusovo kraljevstvo na zemlji. Umjesto ‘kraljevstva svijeta’ koja su bila pod vlašću Sotone Ivan sada vidi ‘kraljevstvo svijeta’ koje zastupa novi Jeruzalem. Za razliku od nevjernog Jeruzalema koji je ‘zbačen s neba’ , novi Jeruzalem ‘silazi s neba’ u tom smislu što će s neba dobiti sve ovlasti da zastupa Božju suverenost nad zemljom (Tu 2:1; Ot 21:2). Naime, Isus i njegovi anđeli će kao predstavnici Boga ‘sići s neba’ i uspostaviti Božje nebesko kraljevstvo u kojem će anđeli surađivati sa Isusom i zemaljskom upravom novog grada. Ovaj grad nije doslovan grad nego predstavlja jedno organizacijsko uređenje u kojem sudjeluju izabrani ljudi koji će biti postavljeni po svoj zemlji. To govori da će ‘novi Jeruzalem’ biti na zemlji a ne na nebu i vjerojatno će imati svoje središnje mjesto u gradu Jeruzalemu. Njega će na zemlji predstavljati sva mjesta sa kojih će Isusovi suvladari upravljati narodima.


Grad koji silazi na zemlju


Grad ‘novi Jeruzalem’ u svom nazivu ima riječ ‘novi’ što ukazuje na novi oblik teokratske uprave. Psalmista kaže da je "Jeruzalem sagrađen kao grad sav u jedno sastavljen" (Ps 122:3). Stoga se Jeruzalem, promatran izvana, mogao vidjeti kao jedno geometrijsko tijelo kojeg su okruživali visoki zidovi unutar kojih se nalazilo Božje prijestolje. Na sličan način je Ivan opisao ‘novi Jeruzalem’ kojeg je vidio u obliku ‘četverokuta’ ili savršeno oblikovane kocke (Ot 21:16). U tom gradu se ne nalazi hram jer je on preko Isusa i Boga direktno povezan sa nebeskim hramom i njegovim dvorištem na zemlji gdje će narodi dolaziti pred Boga. U tu svrhu će na zemlji biti izgrađena mjesta obožavanja tako da će po svoj zemlji postojati mjesta  gdje će služiti izabrani muževi kao kraljevi i svećenici(Ez 40:2; 48:9-15; Ot 21:10,22). Ovo ‘sveto mjesto’ i ‘grad’ imaju svoje simbolične temelje, zidove i vrata, što ukazuje da ima sve što ga čini duhovnim mjestom u koji će biti smještena uprava Božjeg kraljevstva.

Zidovi grada imaju nebesku slavu anđela. U kom smislu? Znamo da "anđeo Jehovin utaboren stoji oko onih" koji služe Bogu (Ps 34:7). Tako će anđeli koji će ‘sići s neba’ stvarati zaštitni zid oko ove uprave tvoreći nevidljivi bedem, a ujedno će ga povezivati s nebeskim prijestoljem na kojem sjedi Bog (1.Mo 28:12). Anđeli će tako sačinjavati zidove koji će ovom mjestu davati slavni nebeski izgled (vidi Ez 28:13). Oni su u prošlosti i u hramu na zemlji bili prikazani gdje tvore unutrašnje zidove jer su bili naslikani svuda unaokolo po zidovima hrama. Njihove se likove vidjelo samo ukoliko bi se ušlo u odaje svetišta što je za narod bilo nevidljivo. U prenesenom smislu Božji narod neće moći vidjeti simbolične zidove grada jer će ga tvoriti anđeli. Oni će imati svoju zaštitničku ulogu. Vrata ovog grada također čuvaju anđeli, što govori da će oni i dalje biti u službi ljudi i da će čuvati da grad ostane čist i neokaljan od nepravednih ljudi koji će uskrsnuti i živjeti pod njegovom vlašću. Ta zaštita će biti i te kako potrebna kada grad bude napadnut od Božjih neprijatelja na kraju vladavine kraljevstva.

Novi Jeruzalem u sebi nema hrama, ali će se nalaziti na zemlji uz dvorište već postojećeg nebeskog hrama, kao što se i sveti grad kršćanstva nalazi uz dvorište Božjeg hrama ovdje na zemlji. Hram će biti zastupljen sa svećeničkim službama kojima će se davati čast Bogu i Isusu (vidi Ot 11:1,2; 21:22; 7:15; Ez 11:16). Dvorište hrama obuhvaća područje koje ga odjeljuje od grada u kojem će biti uspostavljena vlada Božjeg kraljevstva. Budući da će Isusovi suvladari u svojim svetim službama zastupati ‘novo nebo’ onda će se i ‘grad’ i ‘hram’ prema jednoj drugoj viziji nalaziti unutar dijela ‘zemlje’ koje će se zvati ‘sveti prinos’. Zanimljivo je da je u toj viziji i grad i hram viđen na zemlji i da će na zemlji vjerojatno postojati unaprijed predviđena sveta mjesta koje će biti poput Edena. Eden je bio sveto mjesto u koje nitko od nesavršenih ljudi nije mogao uči. Zato na vratima grada ‘Novog Jeruzalema’ vidimo anđele (Ez 28:13; 40:2; 45:1-7; usporedi Ot 20:9; 21:12). Ostali dio zemlje će biti predviđan za život savršenih ljudi (simboličnih Izraelaca) i nesavršenih ljudi (simboličnih stranaca).

Grad možemo gledati na dva načina: kao mjesto ili kao ljude koji zastupaju to mjesto. Znači da uprava kraljevstva nije isto što i grad u kojem su smješteni. Grad je mjesto, a upravu čine osobe. To je razlika koju moramo uzeti u obzir kad govorimo i o novom Jeruzalemu. Zato novi Jeruzalem u viziji vidimo i kao sveti ‘grad’ i kao ‘nevjestu, ženu Janjetovu" (Ot 21:2,9-11). Kad se prikazuje kao ‘grad’ onda se u opisu tog grada vide anđeli. Poput neba koji okružuje zemlju grad je nevidljiv. Kao što nebo poprima razne boje tokom dana i noći tako i ovaj grad, koji poput neba ispunjava i okružuje novu zemlju, ima slavni nebeski izgled. Kao što kamen koji pada s neba kasnije ispunjava cijelu zemlju, tako i ovaj grad koji silazi s neba ispunjava cijelu zemlju (Da 2:35). On se vidi poput savršene kocke čija su dužina i širina i visina jednaki (Ot 21:16). Unutar tog savršenog ‘novog neba’ se nalazi ‘nova zemlja’ – ne zemlja kao planeta nego zemlja u vidu savršenog ljudskog društva.

 

 

Novi Jeruzalem će svoju vlast provoditi preko svih gradskih uprava koje će se nalaziti po cijeloj zemlji. Ta mjesta bi mogla zamijeniti sva današnja mjesta s kojih se upravlja svijetom i jednim centralnim mjestom. Zato novi Jeruzalem neće biti na nebu nego na Zemlji na kojoj će biti smještena uprava ‘novog neba’. Iako će zemljom vladati izabrani ljudi ipak je riječ o nebeskoj upravi koja je stvorena kako bi se ispunio Božji naum sa zemljom. Umjesto da je ukrašava nevidljivo nebesko prostranstvo svemira, njih će ukrašavati sve ono što je stvoreno na zemlji. Novi Jeruzalem opisan s vanjskim obilježjima koji poput odjeće i nakita ukrašavaju samu nevjestu. U tom smislu ‘nevjestu’ vidimo obučenu u Božju slavu što nam govori da će je vladari zemlje obući u slavni izgled kojeg će mu dati bogatstvo i ljepota zemaljskog Raja. Nju vidimo u ulozi ‘kraljeva zemlje’ koji donose svoju slavu i slavu naroda u grad, što govori da oni ne tvore vanjski izgled grada nego samo njegovu upravu koja se nalazi u gradu (Ot 21:24).

Isusovu nevjestu ne čini ono u što je ona obučena, već njeno organizacijsko tijelo. Isusova žena se stoga nalazi u gradu koji je od Boga pripremljen i ukrašen tako da ima Božju slavu u koju je nevjesta obučena. U tu kraljevsku odjeću će se odjenuti kad budu postavljeni na svoja prijestolja. Zemaljski Jeruzalem je također u Bibliji bio opisan na način da je svojim fizičkim obilježjima davao slavu i veličinu onih koji su u njemu na svojim nebeskim mjestima služili Bogu. Kasnije je slavna veličina i ukras grada bila srušena tako da je ta zemaljska simbolična žena ležala razodjevena u svojoj sramoti. U simboličnom smislu, ostala je bez kraljevske odjeće (Iz 52:1; Ho 2:3; Lk 21:5; Mt 24:1,2). Na sličan je način i ‘žena’ zvana Babilon Veliki odjevena u skerlet i purpur i ukrašena s zlatom, dragim kamenjem i biserima. Ovu zlu ženu predstavljaju istaknuti politički i duhovni vođe koji imaju vlast nad kraljevima zemlje, a njenu odjeću i nakit čine zemaljska slava, bogatstvo i moć, te Sotona i demoni koji sačinjavaju zidove grada kojim su okruženi (Ot 17:3,4; 18:16).

Sotona je na početku bio postavljen da pazi i čuva čovjeka kojeg je Bog postavio u Edenu, vrtu Božjemu. Taj vrt je bio poznat po dragim kamenjem i zlatom. Time su se taj anđeo i prvi čovjek obukli u slavu koju su im doprinosile zemaljske dragocjenosti (Ez 28:13; 1.Mo 2:10-15). Nakon što je Sotona izgubio tadašnju slavu tražio je načina da se ponovno obuče u zemaljsku slavu. Kad ju je stekao onda se tom slavom hvalio pred Isusom kojemu je pokazao sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu (Mt 4:8). Ovi nam primjeri pokazuju da će i novi Jeruzalem biti uprava sastavljena od ljudi koji će svoju vlast provoditi sa zemlje. Zato će postojati doslovna mjesta na zemlji koja će biti izgrađena sa svrhom da odražavaju Božju slavu na način da će ih krasiti dragocijenosti zemaljskog raja koje će isticati njegovu svetost i čistoću. Sva mjesta zajedno će predstavljati jedan grad ili jednu središnju upravu novog Jeruzalema.

Otkrivenje spominje ‘ženu’ – grad ‘Babilon Veliki’ koji je očito suprotnost Isusovoj nevjesti tj. ‘ženi’ – novom gradu Jeruzalemu. I jedan i drugi ‘grad’ su sastavni dio zemaljske organizacije. Ne nalaze se na doslovnom nebu nego na zemlji gdje njihovi zastupnici sjede na svojim uzvišenim položajima (vidi Iz 14:13; Jr 51:53; Da 4:30). ‘Babilon Veliki’ će biti odstranjen sa zemlje a na njegovo će mjesto doći novi grad – Jeruzalem. Isusova nevjesta će postati sastavni dio grada u kojem će služiti 144000 prvorođenca, a nebesku slavu će mu davati Isus i njegovi izabrani anđeli. Svi zajedno će sačinjavati nebesku upravu koja ima prvenstveno pravo da zastupa Božju suverenost nad zemljom (He 12:23; Ot 14:4). Samim tim će se ‘sve urediti kad se navrši vrijeme, naime, sve će se ponovno sastaviti u Kristu - ono što je na nebesima i ono što je na zemlji’ (Ef 1:10). Kad se kaže da će se ‘ponovno’ sastaviti nebeske i zemaljske stvari, onda se prije svega misli na ‘ponovno’ sastavljanje nebeske i zemaljske organizacije u jednu ujedinjenu Božju obitelj. Do raskida između neba i zemlje je došlo upravo kad je Sotona odvojio čovjeka od Boga. U tom kontekstu ‘ono što je na nebesima’ ne predstavlja ‘novo nebo’ (kao što je to objašnjeno u izdanjima Zajednice), nego Jehovinu nebesku organizaciju. Budući da su se ljudi odvojili od nje, trebalo ih je ‘ponovno’ sastaviti s svim ‘onim što je na nebu’. Zato ‘ono što je na zemlji’ predočava novu zemaljsku organizaciju koju će sa zemlje predvoditi 144000 Isusovih suvladara. Riječ je o organizaciji ‘novog neba i nove zemlje’ koja će se sa nebeskom organizacijom ‘ponovno’ sastaviti i to u Kristu, Božjem glavnom posredniku između neba i zemlje. (vidi ‘Stražarsku kulu’ od 15.02.2006. str 21-25.)


Božje kraljevstvo dolazi na zemlju


Da li će Božje kraljevstvo doći na Zemlju? U Stražarskoj kuli od 1.19.1996. se u "Pitanjima čitalaca" može pročitati tvrdnja da Božje kraljevstvo neće doći na zemlju u doslovnom smislu jer će ono prebivati u samom nebu. Time se tvrdi da će vlada ‘novog neba’ sa Isusom na čelu biti smještena na doslovnim nevidljivim i nepristupačnim nebesima gdje prebiva sam Bog. No, kao što smo već objasnili, treba uzeti u obzir da ‘Božje kraljevstvo’ kao Božje teokratsko uređenje predstavlja Božju vlast nad cijelim svojim stvarstvom, dok je Zemlja samo jedan mali dio tog entiteta koje trenutno nije u vlasti Kraljevstva. Bog se sa svojom nebeskom organizacijom ne može doslovno premjestiti na zemlju, jer bi to značilo da bi Bog osobno vladao sa Zemlje. Božje kraljevstvo će i dalje biti u rukama Boga koji će vladati sa svog nebeskog prijestolja, ali će svoju vlast uskoro proširiti i na Zemlju nad kojom će u njegogov ime vladati Isus sa svojim zemaljskim zastupnicima.

To je isto kao što ne možemo zamisliti da se sjedište organizacije ‘Ujedinjenih nacija’ presele iz  New York u neku malu državu koja još nije njena članica. Cilj OUN je da sve države svijeta budu pod njenom upravom. No, to ne može postići sve dok jedna takva mala država ima na vlasti korumpiranu vladu koja ne želi živjeti pod upravom OUN.  Možda ta država proizvodi biološko i nuklearno oružje kojim može ugroziti druge zemlje dok svoj narod izrabljuje i tlači. Što će poduzeti OUN? Ta organizacija ima svoju vojsku koja čeka da se donese rezolucija o napadu na tu zemlju. Nakon izvršenog napada na tu zemlju korumpirana vlada biva srušena. Organizacija UN sada može imati tu zemlju pod svojom upravom na način da uspostavi i podržava u njoj vlast koja će zastupati njene univerzalne zakone. No, i dalje će centralna vlast UN biti u Američkom gradu New Yorku dok će u toj maloj zemlji biti izabran njen novi vladar i nova vlada.

Pretpostavimo da je novi vladar čovjek koji je najbolje upoznat sa ljudima te male zemlje jer je jedno vrijeme živio među njima i čak proganjan zbog svojih političkih uvjerenja. Također je jedan dio svog života proveo van zemlje gdje je studirao zvanja potrebna za jednog visokokvalificiranog vođu. Njega OUN postavlja na mjesto predsjednika te zemlje i daje mu za pravo da oformi novu vladu u koju će ući izabrane osobe iz te male države. To su osobe koje su svojim životom dokazale da su zastupali interese svog naroda u borbi protiv postojećeg zlog i korumpiranog sistema. Ta nova izabrana vlada će u toj zemlji uspostaviti isto vladajuće uređenje koje postoji u ostalom dijelu svijeta koji je pod vlašću OUN jer je sada i ta država njena članica. Tako se može reći da je Organizacija UN ‘zbacila s neba na zemlju’ postojeću vladu i da je došla u tu zemlju i uspostavila ‘novu vladu i novo društveno uređenje’ kako bi se vršila njena volja. Predstavnici nove vlade neće otići u Ameriku da bi iz New Yorka vladali nad tom malom zemljom. Ne, oni će i dalje živjeti među ljudima te zemlje, a svoju vlast će provoditi iz glavnog grada te zemlje koja će biti pod upravom OUN.

Slično tome, Jehova Bog jedan dio svoje vlasti predaje u ruke Isusu Kristu koji će svoju vlast provodit preko izabranih suvladara na Zemlji. Na takav način Božje nebesko kraljevstvo dolazi u posjed Zemlje koja je od pobune prvog čovjeka postala autonomija ljudske neovisne vlasti. Drugim riječima, Božje kraljevstvo će uskoro doći i uništiti zao politički sistem vlasti koji vlada Zemljom, nakon čega će na njoj uspostaviti svoj vladajući teokratski sistem. Samim tim će i Božje kraljevstvo ‘sići s neba’ na zemlju gdje će postaviti svoje predstavnike. Ono je predočeno s ‘kamenom’ koji je odvaljen od gore Božje univerzalne organizacije i pada na zemlju s određenim ciljem da uništi postojeći društveni poredak i ostane na zemlji po kojoj će uspostaviti svoju vlast i na takav način ispuni svu zemlju (Da 2:34,35). U viziji se vidi da se ‘kamen’ odvojio od postojećeg nebeskog uređenja i da je postao temelj novog društvenog uređenja zemlje. To znači da je ‘kamen’ fizički odvojen od doslovnog Neba na kojem prebiva Bog i da je u tom smislu postao sastavni dio Zemlje. Taj ‘kamen’ predočava Isusa i njegove izabrane anđele koji se odvajaju od Božje nebeske organizacije i dolaze na zemlju kao zastupnici Božjeg kraljevstva. Zato je Isus morao biti uzet na nebo s kojega će sići sa tom veličanstvenom ulogom. On će svoju vlast predati izabranim ljudima po cijeloj zemlji, čime će zamijeniti ljude koje je Sotona koristio za svoje zemaljske vladare. Iako je ‘kamen’ odvojen od Božje univerzalne ‘gore’ ono će se zvati Božjim nebeskim kraljevstvom jer je proizašao od Božje nebeske organizacije. Samim tim će i taj ‘kamen’ biti Božje kraljevstvo u svom manjem obliku, jer će ‘doći na zemlju’ gdje će uspostaviti Božju vlast preko izabranih zastupnika (Mt 6:10).

U prošlosti je Božje prijestolje bilo postavljeno u gradu Jeruzalemu preko kojeg je Bog vladao samo nad malim područjem Zemlje. Tako će uskoro Božje prijestolje ili njegova vlast biti uspostavljena preko novog Jeruzalema kako bi vladao nad cijelom Zemljom. Taj simbolični ‘grad’ je samo kopija Božjeg univerzalnog kraljevstva koji će biti postavljena izvan granica doslovnih nebesa. To znači da ono ne može prebivati na nebu kao što ni doslovni Jeruzalem iz istih razloga nije bio na nebu nego na zemlji. Budući da je novi Jeruzalem povezan s Božjim kraljevstvom na zemlji, njega u viziji vidimo na gori Sion koji predstavlja podnožje Božjih nogu (Iz 59:20; 60:10-13; Ez 43:7). Tako će Isusovi vidljivi zastupnici na Zemlji tvoriti novi duhovni Jeruzalem koji će imati svoje središnje mjesto vlasti u Izraelu jer proročanstvo Miheja kaže: “A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen da budeš među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu“ (Mihej 5:2). Da bi bio vladar u Izraelu, trebat će biti smješten u njegovom glavnom gradu iz kojega će upravljati i ostalim narodima.


Kopija nebeskih stvarnosti


Isus je svoje obožavanje na zemlji vršio u zemaljskom hramu koje je bila kopija nebeskog hrama. Zemaljski hram je zajedno sa gradom bio odbačen nakon što je ispunio svoju svrhu. No to nije značilo da na zemlji više nikad neće postojati kopija neba. Umjesto duhovne uprave židovskog Jeruzalema uspostavljena je nova duhovna uprava kršćanskog Jeruzalema koji je predstavljao Isusovo ‘kraljevstvo’ kojim su upravljali apostoli i starješine (He 12:18,22; Kol 1:13). Nakon što taj kršćanski Jeruzalem ispuni svoju svrhu onda će Kristovo kraljevstvo sa novim Jeruzalemom biti savršena kopija nebeskih stvarnosti u trajanju od tisuću godina.

Kad analiziramo cjelokupnu povijest i budućnost koju nam otkriva Biblija onda dolazimo do zaključka da Bog svoj naum postepeno ostvaruje u tri vremenska razdoblja:

  1. preko zemaljskog ‘Jeruzalema’ vodi svoj narod do Mesije i to od 1513. g.pr.n.e. do 33. g.n.e.
  2. preko kršćanskog ‘Jeruzalema’ od 33. g.n.e. vodi svoj narod do Harmagedona.
  3. preko novog ‘Jeruzalema’ u periodu od tisuću godina vodi svoj narod do konačnog ostvarenja svog nauma.

 

 

Nakon ovog razmatranja smo vidjeli da je nebeskiili gornji Jeruzalem kao nebeska uprava s nebeskim hramom imao svoju kopiju na zemlji, odnosnu u gradu Jeruzalemuu kojem se nalazilo sjedište vlade i hramsko uređenje. Ta vlada je predstavljala duhovni dio Jeruzalema ili simbolično ‘nebo’ preko kojeg je Bog vladao nad nacijom Izrael. Nakon njega je zemaljsko obilježje Jeruzalema palo, a izgrađen je kršćanski Jeruzalem koji je od 33. g.n.e. preko novoizabranih ljudi predstavljao Isusovo kraljevanje nad kršćanskom skupštinom. Bog će uskoro na zemlji stvoriti svoju konačnu kopiju nebeske uprave. Riječ je o gradu novom Jeruzalemu u kojem će biti sjedište Isusove nove vlade ili ‘novog neba’. Sve tri kopije sa hramom ‘silaze s neba’ preko nebeskih zastupnika koji na zemlju prenose Božji nacrt, uredbe, upute i zakone (2.Mo 25:9; 31:18; He 8:5,6).

Vlada će biti zastupljena sa dvanaest prvih prijestolja na kojima će sjediti apostoli. Njima će biti podređene sva druga prijestolja na kojima će sjediti ostali kraljevi i svećenici, a koji će svoju službu vršiti po cijeloj zemlji na ‘gorama Izraelovim’. Svi će oni zajedno biti podređeni Kralju Božjeg kraljevstva Isusu Kristu čije će prijestolje biti iznad njihovih. Budući da se njegovo prijestolje u Bibliji dovodi u vezu s ‘Davidovim prijestoljem’ na zemlji onda je lako zaključiti da će ono biti samo kopija univerzalnog kraljevstva, jer je u dalekoj prošlosti Davidovo kraljevstvo samo predočavalo Jehovino pravo da vlada preko čovjeka kojega on izabere.

Isus je kao ‘čovjek’ ispunio uvjete koje mu daju za pravo da na zemlji bude Božji glavni predstavnik ljudi koji će sjediti na ‘Davidovom prijestolju’. To je još jedan zaključak sa kojim možemo tvrditi da će Isusovo prijestolje biti uspostavljeno na zemlji a ne na nepristupačnom nebu gdje je Božje prijestolje. Kad Isusu ‘Jehova Bog dade prijestolje Davida, njegovog oca’ onda će se ‘nadaleko prostirati kneževska vlast njegova i miru neće biti kraja’ (Iz 9:7; Lk 1:32). Takva spoznaja nam omogućava da jasnije vidimo događaje koji će se odvijati tokom vladavine Božjeg kraljevstva na Zemlji.