Article Index

‘JERUZALEM’ - NEBESKI GRAD


Pitanja: U kom je smislu zemaljski Jeruzalem bio nebeski grad? Što predstavljaju izrazi 'nebeski Jeruzalem', 'gornji Jeruzalem' i 'novi Jeruzalem'? Tko je nebeska 'žena'? to nam krije Nebo? Tko su nebeski Sinovi i koliko ih ima? Kakvu ulogu imaju 24 starješine te kerubi i serafi?* Da li oni upravljaju samo našom planetom ili postoje i druge civilizacije u svemiru koje su pod njihovom upravom?* Da li Bog sve vidi, sve čuje i sve stvara ili je to ovlaštenje dao izabranim anđelima? Da li Bog sluša sve molitve i kako one dolaze pred njega? U kakvoj su oprečnoj slici Novi Jeruzalem i Babilon Veliki? Kad započinju i koliko traju vremena neznabožačkih naroda koji će gaziti Jeruzalem? 

* Revidirano 4/2020 - zbog novih saznanja o nebeskom ustrojstvu je izvršena nadopuna i izmjena nekih dijelova teksta o anđelima tako da se u ovom svesku nalaze još neke otkrivene tajne neba koje po prvi puta izlaze na svjetlo dana.



“Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog“
 

                                       (Hebrejima 11:10)

 

Grad je u stara vremena bio kraljevstvo nekog naroda. Tako je i Jeruzalem bio glavni grad ili kraljevstvo Izraelskog naroda. Bog je u svom naumu dao da se na zemlji izabere gora Sion koja je trebala predstavljati njegovu suverenost nad čovjekom. Ona je bila izabrana još u vrijeme Abrahama. Na toj gori je bio izgrađen grad Šalem u kojem je vladao "Melkizedek, kralj Šalema, (…) i svećenik Boga Svevišnjega" (1.Mo 14:18,19). On je predstavljao grad dok su njegovi svećenici bili uprava tog grada. Kasnije je taj grad nazvan Jeruzalem po kojemu dobila im Božja zemaljska uprava. Njegovo ime znači 'posjed dvostrukog mira'. Jeruzalem je jedno vrijeme imao nebesku slavu jer su kraljevi i svećenici koji su u njemu zastupali nebesko kraljevstvo predstavljali Božji autoritet ‘neba’. To je bio grad u kojem je bio smješten Božji hram i Božje prijestolje. Samim tim je iza izgradnje ovog grada stajao sam Bog koji je tu smjestio svoju upravu.

Bez obzira što je Jeruzalem bio zemaljski grad izgrađen ljudskim rukama, on je u simboličnom smislu bio grad koji pripada nebu ili samom Bogu kao njegovom tvorcu i kralju. Nebesku slavu su mu trebali davati hram i svećenici s Levitima koji su služili u njemu te kraljev dom sa svojim pomazanim kraljem (kristom, prvim sinom Božjim) i njegovim slugama. Svi oni su bili Božji službenici koje možemo smatrati zemaljskim anđelima ili glasnicima jer su zastupali Božju svetost i njegovo pravo vladanja nad zemljom po kojoj su riječima i postupcima prenosili Božju riječ po cijeloj zemlji Izraelskoj. Njima su se ponekad pridruživali i proroci koje je Bog podizao kako bi opominjao kraljeve i svećenike. Da je riječ o zemaljskim 'anđelima' (heb. ‘mal’ákh’) je jasno iz same Biblije koja 'proroke' i 'svećenike' naziva 'anđelima Jahvinim' jer su njihove usne svojim duhovnim autoritetom trebale prenositi pouke i upute.

“Tada (prorok) Hagaj, [anđeo] Jahvin, po Jahvinu nalogu ovako reče narodu...“ (Hag 1:13)

“Usne svećenikove trebaju da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon, jer on je [anđeoJahve nad vojskama.“ (Mal 2:7)

U ovim riječima vidimo da su proroci i svećenici bili zemaljski anđeli koji su ubrojeni u Božju vojsku anđela, ali ne onih nebeskih (vanzemaljskih) vojski nego zemaljskih. S obzirom da su oni bili u Božjoj službi kao Božji službenici, ali ne i jedini koje je Bog upotrebljavao u svojim zadacima na zemlji, onda među anđele možemo ubrojiti i sve sinove Levijeve koji su bili u službi svećenika, a samim tim i u Božjoj službi obavljajući poslove oko hrama (4.Mo 4:2,3). Ne možemo izostaviti kraljeve koji su sjedili na Božjem prijestolju kao njegovi prvi Sinovi, jer su kao vođe morali sebi prepisati Zakon i svojim zastupničkim autoritetom govoriti umjesto Boga dajući drugima zapovijedi koji su imali božansko porijeklo (5.Mo 17:18,19). Tako je npr. kralj David kao najviši knez predvodio svoje anđele u obilježavanju svih praznika u kojima se davala slava i čast jedinom i pravom Bogu, što odgovara položaju prvog anđela - arhanđela. Po toj logici su njegovi anđeli bili i svi sinovi Izraelovi koje je predvodio u svojim ratnim zadacima, jer su i oni s vremena na vrijeme bili u Božjoj službi.

Kad imamo ovu sliku onda bi stvarno mogli govoriti o zemaljskoj vojsci anđela, ali u jednoj nesavršenoj varijanti zbog smrtnog stanja u kojem se nalazi čovjek. Zbog toga se ponekad u Bibliji koristi izraz 'nebeski anđeli' kako bi se znalo da nije riječ o ljudima, dok je u drugim tekstovima kontekst bio dovoljno jasan da se moglo spomenuti samo izraz 'anđeli' bez da bi se pomislilo na zemaljske anđele. Zemaljski anđeli su bili samo slika vanzemaljskih anđela, kao što su i sama uprava Jeruzalema i njegov hram bili slika nebeske uprave i hrama. Za vrijeme Kristove vladavine to će se promijeniti pa ćemo na Zemlji imati vlastite besmrtne anđele koji će pokrivati svaki dio planete i ulaziti u sastav Božje univerzalne vojske. Zato moramo uvijek imati u mislima da postoje zemaljski i nebeski (vanzemaljski) anđeli sa različitim ulogama i dužnostima. Svi su u sastavu svojih vojski koje predvode najviši knezovi, a svi zajedno su 'anđeli Jahve nad vojskama'.

Jahve (Jehova) Bog je 'Riječ' ili izvor informacija koje su sastavni dio zakona materije i energije pa se njegova 'Riječ' nalazi svugdje zapisana (Iv 1:1). Po njoj su neka bića postavljena za njegove suvladare, dok su druga bića postavljena u njihovu službu. Svi Božji službenici neba i zemlje su po prirodi zadatka anđeli ili glasnici Božje svetosti i suverenosti. 

Anđeo je onaj koji

  • prenosi Božju Riječ
  • izvršuje naredbe po toj Riječi
  • tvori Božju Riječ

Preko njih se Božji glas prenosi, čuje i vidi. Zato se zovu anđeli ili glasnici čak i kad ne moraju prenositi drugima ono što je Bog rekao. Njihova osnovna funkcija je da služe Bogu i da izvršavaju zadatke i zapovijedi koje se od njih traže na svim razinama vlasti.

Nebeski anđeli su zemaljskom Jeruzalemu davali još slavniji izgled od onog kojeg se moglo vidjeti doslovnim očima zahvaljujući kerubima koji su bili postavljeni za stražare na njegovim vratima (vidi 1.Kr 8:1-13; Da 4:13). Budući da je sve to odražavalo slikoviti prikaz nebeskih stvarnosti onda možemo reći da je Jeruzalem u svoje vrijeme bio obučen u nebesku slavu i to će se ponoviti.

Jeruzalem je jedno određeno vrijeme zastupao ‘kraljevstvo Jehove’ nad njegovim narodom. Jehova Bog je bio njihov nebeski kralj (2.Lje 13:8; Jr 3:17). On je u gradu smjestio svoju upravu u kojoj su služili pomazani i posvećeni muževi. U njemu je bilo Božje prijestolje na kojem su sjedili kraljevi u Davidovoj lozi. Po svim drugim Izraelskim gradovima su bili postavljeni knezovi i levitski svećenici koji su provodili duhovnu i društvenu vlast nad dodijeljenim područjem. Oni su predstavljali Božje teokratsko uređenje Jeruzalema koje je imalo vlast nad narodom, a bilo je podređeno Bogu i Božjem nebeskom i zemaljskom zastupniku, kao žena svom mužu. Ta simbolična ‘žena’ je trebala odgajati Izraelsku naciju u duhu Zakona. Međutim, upravo je ona često omalovažavala Boga i njegove zakone, čineći nevjeru i odvodeći narod u drugom pravcu. Zbog svog otpadništva oni su pali s neba na zemlju baš kao što je rekao Jeremija:

“O, kako Jehova u gnjevu svojemu oblacima zastire kćer Sionsku! S neba na zemlju bacio je ljepotu Izraelovu. U dan gnjeva svojega nije se sjećao podnožja nogu svojih.“ (Tu 2:1)

Jeruzalem je ovdje prikazan kao nebeski grad jer se u njemu nalazila vlast preko koje je Bog s neba vladao nad svojim narodom. Grad je 587. g. pr.n.e. ostao bez kralja u Davidovoj lozi tako da su od tada drugi neznabožački vladari imali vlast nad njim. Nakon povratka iz babilonskog zarobljeništva Izraelci su izgradili novi hram koji je trebao biti slavniji od prethodnog. Novi hram je ponovno bio mjesto čija je unutrašnjost odgovarala nebeskim stvarnostima po kojima se očitovala Božja prisutnost. Stoga je slava obnovljenog Jeruzalema dosizala sve do neba i u vrijeme Isusove zemaljske službe. Zbog ponovnog otpadništva Isus je uputio oštru kritiku kad je rekao:

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju! (…) A vi niste htjeli.“ (Mt 23:37)

Isus nije uputio kritiku običnom narodu niti je mislio da doslovni grad nosi krivicu, već je osudio one koji su u njemu zastupali Božju teokratsku upravu na zemlji. Zato se još u vrijeme njegovog rođenja ‘kralj Herod uznemirio i sav Jeruzalem s njim’. Kad se ovdje spominje ‘sav Jeruzalem’ onda se ne misli na sve stanovnike toga grada nego na "sve glavare svećeničke" koje je Herod ispitivao "gdje se trebao roditi Krist" (Mt 2:3,4).

Biblija tako spominje Jeruzalem u više simboličnih verzija kao što su: ‘gornji Jeruzalem’; ‘nebeski Jeruzalem’; ‘novi Jeruzalem’. Da bi mogli razumjeti ove biblijske izraze moramo se upoznati sa njihovim sličnosti koje možemo naći u zemaljskom Jeruzalemu.

Zemaljski Jeruzalem je bio povezan sa Bogom preko ‘gornjeg Jeruzalema’ kao Božje nebeske uprave koju sačinjavaju visoko povlašteni anđeli. Zato nebeski i zemaljski Jeruzalem moramo promatrati na dva načina:

  • kao grad (područje ili mjesto)
  • kao teokratsku upravu koja se nalazi u gradu (Božji službenici)

Kad piše da “Jehova živi u Jeruzalemu“ onda se misli na točno određeno mjesto ili ‘grad’ u kojem je u dalekoj prošlosti bilo postavljeno njegovo prijestolje i hram kako na nebu tako i na zemlji (Ps 135:21). No, kad čitamo da je Jeruzalem ‘žena’ ili ‘majka’ onda se misli na one osobe koji su kao upravno tijelo služili u gradu i hramu. Bog je preko svojih zastupnika živio sa tom simboličnom ‘ženom’ koja je nazvana po gradu Jeruzalemu u kojem je bila smještena. Ona je preko Saveza postala ‘majka’ Izraelske nacije ili ‘žena’ koja je rodila Bogu zemaljske ‘sinove i kćeri’ (Ez 23:4,36,37; Iz 51:17,18).

‘Ženu’ su sačinjavali svećenici koji su svoju službu obavljali preko hramskog uređenja. Oni su zauzimali položaj duhovnog autoriteta kojeg im je Bog dao. Zato se Jeruzalem spominje u doslovnom i prenesenom smislu. To je slično izrazu ‘Izrael’. On se koristi u doslovnom smislu kojim se ukazuje na područje ili ‘državu’ koja ima svoje granice. U prenesenom smislu se koristi na ljude koji žive unutar tih granica kao ‘narod’. Dok je njihov doslovni grad mogao biti srušen, uprava Jeruzalema koju su sačinjavali ljudi vođeni Božjim duhom su mogli i dalje voditi Božji narod, pa čak i u zarobljeništvu, pa se moglo reći da je cijeli Izrael i Jeruzalem tada bio ‘preseljen’ na drugo mjesto (vidi 2.Kr 17:23). Budući da je Bog omogućio da se uprava tog grada vrati 537.g. pr.n.e, onda se moglo reći da je Jeruzalem tada ‘sišao s neba’ od Boga, a to će se ponovno desiti prilikom uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji.

Uprava Jeruzalema je u biti onaj duhovni Jeruzalem kojeg su sačinjavali istaknuti muževi. Isus je rekao da je u prošlosti taj ‘Jeruzalem’ ubijao proroke (Mt 23:37). To znači da su njegove religiozne vođe u ulozi ‘neba’ predstavljali duhovni Jeruzalem do Isusove smrti. Zemaljski je Jeruzalem kao doslovni grad od kamena u sebi imao muževe koji su sačinjavali nebesku upravu uređenu po slici Božje univerzalne uprave. Na taj način možemo promatrati i vidjeti kako izgleda gornji ili nebeski Jeruzalem.