Article Index

ISUSOV DOLAZAK  (1.dio)

Pitanja: Zašto je Isus otišao na nebo? Da li je on dao do znanja svojim apostolima da će i oni otići na nebo? Što su apostoli pitali Isusa u vezi njegovog dolaska? Kada započinje i kada završava Isusova slavna prisutnost u ulozi kralja? Zašto se gledište Watchtowera razlikuje od gledišta apostola? Da li je Isusova prisutnost započela 1914-te godine ili će tek nastupiti na kraju svjetskog poretka? Da li Isusova prisutnost može započeti prije njegovog dolaska? Koji su predznaci Isusovog dolaska? Da li izrazi 'svršetak' i 'kraj' imaju različito značenje? Kako je Isus prisutan kroz tri povezana vremenska razdoblja? Na koji će način Isus doći i tko će ga vidjeti? Koja je razlika između znakova posljednjih dana i znaka Isusovog dolaska? Kako je Isus svoju prisutnost nakon iznenadnog dolaska usporedio sa danima Noe i Lota? Što je Gospodinov dan i koje vrijeme obuhvaća?


"I tada će vidjeti Sina čovječjega kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom" 

(Luka 21:27)

Pred kraj svog života na zemlji Isus je rekao Židovima:

“Još sam malo vremena s vama, a onda ću otići k onome koji me je poslao. Tražit ćete me, ali me nećete naći i tamo gdje sam ja (tamo gdje ja idem), vi ne možete doći.” (Iv 7:31-34)

To je ponovio još jednom u hramu rekavši:

“Ja odlazim, a vi će te me tražiti... Onamo kamo ja idem vi ne možete doći.” (Iv 8:21)

Isus je znao da će neki od njih kasnije postati njegovi učenici, no ipak je svima govorio da ne mogu doći na nebo kamo je on trebao otići. U noći kad ih je trebao napustiti, to je čak rekao i svojim apostolima:

“Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što sam Židovima rekao: ‘Onamo kamo ja idem, vi ne možete doći’, sada to kažem i vama.” (Iv 13:33)

Očito ni apostoli nisu mogli otići na nebo koje je za njih i ostale ljude bilo ‘nedostupno’ (1.Ti 6:16). Jedino je Isus morao privremeno otići na nebo zato što je ono bilo uključeno u njegovu misiju koja će završiti njegovim dolaskom na zemlju u ulozi kralja. Budući da je on bio čovjek čiji je život započeo na zemlji onda je razumljivo da je on 'nebo' smatrao 'tuđinom' (dalekom ili stranom zemljom) a ne svojim domom (Mk 13:34; Lk 19:12; Mt 25:1,15). Odlaskom na nebo (tuđinu) on je trebao biti privremeno nedostupan ljudima.

Zanimljivo je što vodeće tijelo Jehovinih svjedoka vješto izbjegava citirati i razmatrati Isusove gornje izjave jer one pobijaju njihovo učenje o Isusu i nebeskoj klasi koja bi po njihovoj ideji vladala s neba, a ne sa zemlje. Ako su svjesni da Biblija ne podupire njihovu ideju o nebeskoj klasi, a ne žele je mijenjati, onda svjesno drže u zabludi svoje članove samo kako bi održali svoju istaknutu poziciju među članstvom i istaknutu poziciju svoje organizacije među drugim vjerskim zajednicama koju su samoinicijativno postavili. No, to nije u skladu sa njihovom tvrdnjom da zastupaju samo istinu. Zanemarujući gornje Isusove izjave oni su se bazirali na ono što je Isus u nastavku (st. 36) rekao Petru samo kako bi s tom izjavom podupirali svoju ideju tvrdeći da je Isus ipak rekao Petru da će biti s njim na nebu (vidi Stražarsku kulu, 1.2.2002. str. 20. odl. 5). Međutim, s takvim tumačenje se ulazi u kontradiktornost, a znamo da Isus nije proturječio sam sebi. Razmotrimo što je Isus u nastavku rekao Petru. Iako je apostol Petar čuo više puta da Isus odlazi tamo gdje oni ne mogu doći, on još uvijek teško prihvaća činjenicu da će on za njih biti nedostupan. Zato on ponovno pita Isusa: "Gospodine, kamo ideš?" (Iv 13:36a)

Isus mu na ovo pitanje ne želi reći da ide tamo gdje on ne može doći, jer je to već nekoliko puta rekao. Umjesto toga, on mu sada želi reći ono što se direktno tiče Petra, a indirektno i ostalih apostola. Znajući da ga je Petar često odgovarao od smrti, Isus mu je želio dati do znanja, da prije svog privremenog odlaska na nebo mora otići tamo kuda on još nije spreman poći, a to je pred ‘kraljeve’ zemaljske koji će ga mučiti i ubiti (Mt 16:21-23; Lk 21:12). Zato mu je rekao:

“Onamo kamo ja idem ti sada ne možeš poći za mnom (ne možeš me slijediti; NSbi2-C, TD), ali poći ćeš poslije (slijedit ćeš me poslije; bi2-C, TD).” (Iv 13:36b, NS, JB)

Ne znajući što je Isus s time želio reći, Petar ga pita:

“Gospodine, zašto [te sada ne mogu slijediti]? Život ću svoj položiti za tebe!” (Iv 13:37,38

Petar je razumio da Isus ide u Jeruzalem gdje će postradati jer je prije toga rekao nekima koji su ga slijedili i napustili:

“A što ako ugledate sina čovječjeg kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” (Iv 6:61,62)

Isus nije mislio da je prije bio na nebu kao što to neki misle, jer je 'nebo' za njega bila 'tuđa domovina', a ne njegova (Mt 25:14). Gdje je onda bio i kamo je trebao otići? Kao što znamo on je za vrijeme svoje službe dva puta uzlazio gore u Jeruzalem, iz kojeg je morao pobjeći kako bi izbjegao smrt.

“Evo, (ponovo) uzlazimo u Jeruzalem i Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt.“ (Mt 20:18)

Petar očito nije bio spreman slijediti Isusa sve do u smrt jer mu Isus odmah kaže da će ga se uskoro čak "triput odreći" (Mt 26:35). On još uvijek nije bio toliko hrabar da bi pošao za Isusom u smrt i tako bio spreman umrijeti za Isusa pa se je uskoro u svojoj slabosti odrekao Isusa i to zbog straha za svoj život.

Isus je znao da će ga Petar ‘poslije’ njegovog uskrsnuća ipak vjerno ‘slijediti’ i čak umrijeti kao mučenik i zato mu je prorekao da će on tek ‘poslije’ moći ‘poći za njim’ putem koji vodi u smrt. Petar to nije odmah razumio, ali kad je vidio dokaz Isusovog uskrsnuća, tek je tada ojačao u duhu u toj mjeri da mu je Isus odmah mogao povjeriti čak i svoje 'ovce' (Iv 21:15-17). Isus mu je tada mogao otvoreno reći:

“‘… kad si bio mlađi, sam si se opasivao i hodao si kamo si htio. A kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo ne želiš.’ A to je rekao da naznači kakvom će smrću Petar proslaviti Boga. Potom mu je rekao: ‘Idi za mnom’ (Nastavi me slijediti, bi2-C).” (Iv 21:18,19; Lk 22:31,32)

Kad mu je rekao ‘nastavi me slijediti’ Isus ga je pozvao da ‘ide za njim’ dajući mu do znanja da je od sada spreman slijediti ga na putu koji će ga dovoditi pred upravitelje i kraljeve, a na kojem će također doživjeti mučeničku smrt. Prema tome, Isus u gore spomenutoj prilici Petru nije govorio da će ići na nebo niti nalazimo izjave gdje se Petar nadao da će poslije svoje smrti otići na nebo. Dublji uvid u cijeli kontekst nam govori da je Petar trebao ‘nastaviti’ vjerno slijediti Isusa do svoje smrti, što je Petar i učinio. Nakon smrti Petar spava smrtnim snom i zajedno sa drugim vjernim ljudima čeka uskrsnuće kada će biti s Isusom, ali ne na nebu gdje ne može doći već u njegovom kraljevstvu na zemlji kad se Isus vrati (1.So 4:14-17). 

Isus je svojom ‘smrću’ proslavio Boga i zato je spremno otišao u smrt nakon čega je uskrsnut u vječni život. Ljudima je otvorio put prema vječnom životu, a ne put prema nebu. Na nebo ne možemo doslovno doći poput Isusa ali možemo Isusa slijediti kako bi došli do našeg nebeskog Oca koji nam preko njega (drugog Adama) može dati vječni život. Petar je u tom smislu slijedio svog Učitelja i išao za njim. Povezujući ovo s prvim odgovorom na Petrovo pitanje vidimo da Isus upotpunjuje svoj odgovor na način da Petru ne govori kako će on otići za njim na nebo, nego govori o slijeđenju Kristovog puta koje će u njegovom slučaju također završiti mučeničkom ‘smrću’ kojom će ‘proslaviti Boga’. Osim toga, Petar je u svom prvom obraćanju Židovima rekao da je Isus otišao na nebo (kamo drugi ne mogu doći), ali da će se on vratiti jer ga "nebo treba zadržati do vremena obnove" (Dj 3:21). Što je onda Isus mislio kad je rekao apostolima:

“Doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi će te me vidjeti, jer ja živim, a i vi će te živjeti.” (Iv 14:18,19)

U knjizi "Raspravljanje" str.157 stoji:

“Isus je svojim apostolima obećao da će se vratiti i uzeti ih na nebo, da budu s njim. Oni će ga moći vidjeti, jer će biti duhovna stvorenja kao što je on. Međutim, svijet ga više neće vidjet.“

Da li je ovo objašnjenje u skladu s kontekstom svega onoga što je Isus tom prilikom govorio?

Isus je govorio o svojoj smrti, uskrsnuću i privremenom odlasku na nebo. Kad je rekao ‘još malo’ onda je mislio da ga ‘svijet’ nakon njegove smrti i uskrsnuća više neće moći vidjeti. Zatim kaže:

“… ali vi će te me vidjeti (…) Na to mu je Juda [Jakovljev sin] rekao: ‘Gospodine, a kako to da se namjeravaš objaviti nama, a ne svijetu?’ Isus mu je odgovorio: ‘Ako me tko ljubi, držat će moju riječ i moj će ga Otac ljubiti i doći ćemo k njemu i prebivati s njim (…) Čuli ste da sam vam rekao: ‘Odlazim i vratit ću se k vama …” (Iv 14:22,23,28)

Što zaključujemo iz ovog dijaloga? Da li su apostoli razumjeli da će se Isusa moći vidjeti samo pod jednim uvjetom i to samo ako budu uzeti na nebo prije nego se on vrati na zemlju? Ne. Apostoli su mogli razumjeti da će Isus uskoro otići od njih i biti nedostupan. No, znali su i to da Isusov odlazak neće značiti da je završio svoju ulogu u vezi sa zemljom i ljudima. Isus im je više puta rekao da će se ‘vratiti’. Zato ih je zanimalo zašto se on namjerava prilikom povratka objaviti njima, a ne ljudima iz svijeta. U odgovoru kojeg je Isus dao vidimo da je rekao da će on zajedno sa nebeskim Ocem ‘doći i prebivati s njima’. Međutim, nije im rekao da će on doći i da će ih uzeti na nebo. To je vidljivo iz kasnijeg razgovora između njih i Isusa. Isus im je ponovno rekao:

“Još malo, i više me nećete vidjeti, a onda još malo i vidjet će te me.  Na to su neki od njegovih učenika upitali jedan drugoga: ‘Što znači to što nam kaže: ‘Još malo, i nećete me vidjeti, a onda još malo i vidjet ćete me’ i ‘jer idem k Ocu’" Govorili su dakle: ‘Što znači to što kaže ‘još malo? Ne znamo o čemu govori.’ A Isus je znao da ga žele to upitati, pa im je rekao: ‘Raspravljate li među sobom o tome, jer sam rekao: ‘Još malo i nećete me vidjeti, a onda još malo i vidjet ćete me’? Zaista, zaista kažem vam, vi ćete plakati i naricati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali vaša će se žalost pretvoriti u radost.” (Iv 16:16-20)

Ponovno u njegovim riječima zapažamo da govori o događajima koji će se odigrati za "još malo" vremena. Izraz ‘još malo’ je vremenski označavao samo ‘još nekoliko dana’ do njegove smrti i ‘još nekoliko dana’ do njegovog uskrsnuća. Iako im je često govorio o svom odlasku, oni nisu željeli da ih on napusti. Zato je njegova smrt za njih bila veliki gubitak, a za njegove neprijatelje dobitak. No to stanje nije trebalo trajati dugo. Radost je nastupila onog trenutka kada se Isus nakon uskrsnuća u svom ljudskom tijelu pojavio svojim učenicima da bi im dokazao da je zaista uskrsnuo. To im je jednom za svagda ojačalo vjeru (Mt 28:20). Isus je time potvrdio svoje obećanje koje im je dao. Naime, nakon njegove smrti prošlo je samo "još malo" vremena do njihovog ponovnog susreta s njim. Njihov susret nije bio na nebu, nego na zemlji. Tada je još uvijek bio dostupan. Osim toga, znamo da se Isus nije pokazivao nijednom čovjeku iz svijeta, nego samo svojim učenicima. Apostol Petar je sve ovo o čemu je bilo riječi objasnio tadašnjim Židovima kad im je rekao:

“Bog ga je uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio - nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih.” (Dj 10:40,41)

Budući da su tada spoznali da su preko Krista u ‘zajedništvu s Ocem’, onda su zaista i oni ‘poslije’ mogli ‘doći Ocu’ i dobiti život (Iv 14:6,20). Prije nego je otišao od njih na nebo gdje im je do daljnjega bio nedostupan, on im je “četrdeset dana govorio o kraljevstvu“ i "otvorio um da razumiju Pisma" (Dj 1:3; Lk 19:11; 24:27,44,45). Apostoli su zbog onoga što im je Isus tada govorio imali uvjerenje da će Isus svoje kraljevstvo obnoviti u Izraelu i uspostaviti svoju vlast na cijeloj zemlji (Mih 5:3). Posebno ih je zanimalo kada će to kraljevstvo u Izraelu biti uspostavljeno pa su pitali Isusa:

“Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo.” (Dj 1:6; Lk 19:11; 24:27,44,45)

U ovom njihovom pitanju imamo

  • temu – ‘kraljevstvo’
  • mjesto radnje – ‘zemlja Izrael’
  • vrijeme radnje – ‘bliska budućnost’

Isus u svom odgovoru nije imao potrebu da se osvrće na temu i mjesto radnje jer po tom pitanju nije trebao ispraviti njihovo gledište, nego se osvrnuo samo na vrijeme radnje pa im je rekao da im ‘nije dano da znaju vrijeme i razdoblje’ tog događaja za kojeg su očito ispravno razumjeli da će se odigrati na zemlji,  kada će Jehova ponovno obnoviti svoju teokratsku vladavinu u Izraelu. Ta vladavina će biti uzor društvenog uređenja kojem će se svi ostali narodi trebati podrediti (Dj 1:7; Mih 5:3; Mt 25:31). U tome uređenju svijeta po uzoru na teokraciju Izrael će imati udjela izabrani suvladari koji će zastupati Kristovu vlast u svim narodima.

Prije svoje smrti Isus je apostolima više puta govorio da se ‘približilo nebesko kraljevstvo’ (Mt 4:17; 10:7). Tim riječima je ukazivao da se među njima ispunio jedan od najvažnijih koraka koji Zemlju približava uvjetima koje je Bog postavio za ulazak ljudi u Božje kraljevstvo.

Napomena: Kad se u današnjim političkim krugovima kaže da se neka evropska zemlja približila Evropi, odnosno Evropskoj uniji (EU), onda se s tim kaže da je ta zemlja ispunila jedan od važnih koraka prije početka pregovora oko ulaska u tu Uniju. Samim tim se i Evropa približila toj zemlji kojoj pomaže u njenim nastojanjima oko ulaska u Uniju. Kad se svi preduvjeti ispoštuju, ta zemlja i njeni građani ulaze u Evropu koja je organizirana na drugačijim zakonima. Na sličan način trebamo gledati na približavanje Božjeg nebeskog kraljevstva i našeg ulaska u njega bez da napustimo Zemlju.

Uspostava obnovljenog Božjeg kraljevstva na Zemlji se očekuje u vrijeme Isusovog dolaska i prisutnosti u slavi. Kad dođe tada će zauvijek biti s ljudima, a svoj prvi susret će imati samo sa onima koji su bili i ostali u zajedništvu s njim. Taj susret s Kristom će biti zajedničko iskustvo uskrsnulih i živih pravednika, a označit će ga nadnaravni oblaci koji će se spustiti na zemlju zajedno sa Isusom i koji će ih zasjeniti njegovom slavom. Za učesnike će to biti kao susret s Kristom ‘u zraku’ (1.So 4:17). Zrak će tada biti potpuno pod Isusovom vlašću jer će biti odstranjen Sotona, "koji vlada zrakom", a time i cijelom Zemljom koja je okružena zrakom (Ef 2:2).

Sjetimo se kako je jednom sotona odveo Isusa u zrak tj. na "goru vrlo visoku i pokazao mu sva kraljevstva svijeta" (Mt 4:8). Ne znamo o kojoj je gori riječ, ali se njen vrh nalazio u zraku. Nakon toga se Isus spustio s gore. Isus će u zraku imati susret sa svojim sljedbenicima odakle će im vjerojatno pokazati sva kraljevstva svijeta koja mu je Bog predao u ruke. Među njegovim učenicima će biti apostoli i drugi izabrani muževi vjere koje će izdvojiti i dati im da vladaju i upravljaju njegovim kraljevstvom na Zemlji. Nakon susreta u zraku koje će biti na svetom mjestu izdvojenom od ljudskog prebivališta, Isus ostaje na Zemlji pa zato Pavle ne piše da će On svoje sljedbenike nakon tog susreta odvesti na nebo (1.So 4:16,17).

Iz svega ovoga je očito da Isus svojim učenicima nije govorio o njihovom odlasku na nebo, jer im je ranije više puta objašnjavao da nitko od njih ne može doći tamo gdje on privremeno ide. Zato su se jako zanimali za te događaje u kojima će se ponovno susresti s Isusom na Zemlji kad se vrati. Željeli su znati kamo on ide i kada će se vratiti. Oni su ga nakon njegovog uskrsnuća vidjeli, što im je ojačalo vjeru da će se nakon odlaska na nebo ponovno vratiti. Znali su da...

“Isusa nebo mora zadržati (primiti) do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba!“ (Dj 3:21)

Riječ 'zadržati' ili 'primiti' znači da će Isus biti na nebu sve do određenog vremena, što znači da će nakon toga biti vraćen na Zemlju. Npr. Isusa je grob držao jedno vrijeme jer piše:

“Ali Bog ga je uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži.“ (Dj 2:24)

To je značilo “da on neće biti ostavljen u grobu“ (Dj 2:31). On je 'grob' zauvijek napustio. Na isti način Isus mora biti 'zadržan' na nebu što znači da neće tamo biti zauvijek zadržan. Napustit će nebo i biti vraćen na Zemlju. Isusov povratak na Zemlju je bio temelj za tadašnje razumijevanje svega što je vezano uz Isusov ponovni dolazak i uspostavu kraljevstva u Izraelu i na cijeloj zemlji. Budući da Isus do tada nije dao naslutiti koliko će biti zadržan na nebu niti im je navijestio da će do obnove zemaljskog kraljevstva proći puno vremena, oni su mislili da će on brzo doći, čak unutar njihovog naraštaja. Tada bi kao njihov kralj mogao ispuniti sve ono što bi oni od njega tražili jer im je rekao:

“I što god zamolite (Oca) u ime moje, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu. Ako (me) što zamolite u ime moje, učinit ću.“ (Iv 14:13,14)

Watchtower je iz svog prijevoda (NW) izbacio ličnu zamjenicu 'me' (mene) koja se odnosila na Isusa jer nisu vidjeli mogućnost da se bilo koji čovjek obraća Isusu umjesto Bogu. Međutim, Isus nije sebe izjednačio s Bogom, niti je zamolbe upućene njemu usporedio s molitvom Bogu. Zamoliti Isusa za nešto nije molitva niti je takva zamolba isto što i zamoliti Boga za nešto. Isus je sebe vidio u ulozi kralja koji će sjediti na Davidovom prijestolju i takvog su ga vidjeli i njegovi učenici.

Ono što je rekao Isus je isto kao da je David ili njegov Sin Salamun rekao svom narodu da će u skladu sa svojim ovlastima koja mu je dao Bog učiniti za njih sve za što ga zamole. Tako su se npr. ljudi obraćali kralju Salamunu i molili ga da im pomogne i on bi to učinio (1.Kr 3:16).

Budući da je Isus od Boga dobio svu vlast, koju će kao kralj imati do određenog vremena, onda je razumljivo da je time dobio i mogućnost da za svoje vjerne sljedbenike učini sve što je u njegovoj moći. Zato nije ni čudno što je rekao da mu se možemo obratiti i zamoliti ga za pomoć. Naime, ljudi su se uvijek mogli obratiti za pomoć kralju koji je sjedio na Božjem prijestolju i vladao nad narodom umjesto Boga. No to nikad nije isključilo Boga pa su se oni za sve najprije obraćali Bogu a u određenim situacijama i kralju. Naime, ako molite Boga da ispravi nepravdu prema vama, onda ćete se obratiti i onom čovjeku koji to može učiniti uz Božji blagoslov. Isto tako Isus kojemu se možemo obratiti za pomoć nikad nije tražio da se više ne molimo Bogu, nego je to u gornjoj rečenici stavio na prvo mjesto. Kasnije je to ponovio pa je rekao:

“da bi vam Otac dao što ga god zamolite u moje ime.“ (Iv 15:16)

Prema tome, i ova činjenica govori da će Isus kao čovjek u vidljivom ljudskom obličju, vladati sa zemlje a ne sa neba i da ćemo imati direktni ili indirektni pristup njemu kad ga god budemo trebali zamoliti za nešto što će on učiniti za nas. To su mogli zaključiti i apostoli pa su mislili da će on brzo doći kako bi mogao postupati kao njihov kralj kojemu će ljudi moći osobno ili preko posrednika pristupati sa svojim zamolbama. Takvo gledište uključuje Isusovu vidljivu prisutnost u tijelu, a ne nevidljivu.


Isusova slavna prisutnost

Kršćani prvog stoljeća su još u svoje vrijeme očekivali Isusov ‘dolazak’ u slavi, a time i njegovu slavnu ‘prisutnost’. Za nas je važno razumjeti kako su oni gledali na znakove vremena dok su očekivali Isusovu prisutnost, a koja je trebala biti vrhunac svih događaja koji  prethode uspostavi kraljevstva na zemlji.

Iako se u Bibliji ne naslućuje da je Isusova prisutnost trebala biti tek početak nekog dužeg razdoblja nevolja kroz koje će proći nekoliko generacija prije nego kulminira s uništenjem ovog poretka, to Watchtower ipak tvrdi. Međutim, prvi kršćani su vjerovali da žive u vremenu kraja, te su u očekivanju Isusove prisutnosti očekivali i sam kraj svjetskog poretka.

  • Apostoli su naučavali:
    • Isusova prisutnost nastupa na kraju posljednjih dana i traje do kraja njegove vladavine
  • Watchtower tvrdi:
    • Isusova prisutnost nastupa na početku posljednjih dana i završava s velikom nevoljom 

Zašto Watchtower tumači da je Isusova prisutnost započela 1914. godine i da će završiti s uništenjem ovog poretka ako u Bibliji nalazimo dovoljno razloga da vjerujemo kako će njegova slavna prisutnost kao kralja započeti na samom kraju ovog poretka i da će trajati do kraja njegove tisućugodišnje vladavine? Pogledajmo najprije kako to objašnjava Watchtower:

“Činjenica je da Krist čini daleko više od toga da se jednostavno ’vraća‘. Ta riječ, poput ”dolaska“, ”pristizanja“ ili ”prispjeća“, uključuje samo jedan događaj u kratkom trenutku vremena. No, grčka riječ koju su upotrijebili Isus i njegovi sljedbenici znači mnogo više. Ta je riječ parousía, što doslovno znači ”biti kod“ ili ”prisutnost“. Većina izučavatelja slaže se da ta riječ uključuje ne samo pristizanje već i kasniju prisutnost — kao kod službenog posjeta ugledne kraljevske osobe. Ta prisutnost nije trenutačan događaj; to je posebno doba, označeno razdoblje vremena. Isus je u Mateju 24:37-39 rekao da će ”prisutnost [parousía] Sina čovječjeg“ biti poput ’dana Noe‘ koji su kulminirali u potopu (NW). Noa je desetljećima gradio arku i upozoravao zle prije nego što je došao potop i potpuno izbrisao taj pokvareni svjetski sustav. Zato i Kristova nevidljiva prisutnost na isti način traje kroz razdoblje od nekoliko desetljeća prije nego što i ona kulminira u velikom uništenju.“ (Stražarska kula 1.10.92. str.16 st.6).

Ovo tumačenje je zanemarilo mnoge biblijske činjenice te se ograničilo samo na vrijeme koje je predskazano danima Noe. Zbog toga se Isusovu prisutnost promatra samo kao vrijeme između dva Isusovog dolaska, onog nevidljivog kojeg svijet nije svjestan, koje je navodno već nastupilo 1914-te godine i onog dolaska kojeg će svijet biti svjestan na vrhuncu velike nevolje. Samim tim se ta prisutnost ne dovodi u vezu sa razdobljem poslije velike nevolje. Ovakvo shvaćanje sa sobom povlači niz kontradiktornosti i neslaganja sa onim što je Isus stvarno govorio jer Biblija ne govori o dva Isusova dolaska u slavi.

Ovdje ću iznijeti, ne jedan, nego sve biblijske dokaze koji pobijaju tumačenje Watchtowera. Da bi dobili točniju sliku o Isusovom dolasku trebamo istražit neke izjave kako bi saznali u koje se vrijeme treba desiti ta njegova slavna prisutnost. Apostoli su imali prilike čuti Isusa gdje im govori o događajima koji će označiti kraj tadašnjeg židovskog poretka. Desetljećima nakon što su apostoli pitali Isusa za te događaje, nekoliko evanđelista je zapisalo ono što je tom prilikom bilo rečeno na Maslinskoj gori. Pogledajmo kako je formulirano njihovo pitanje koja su zapisana u tri evanđelja:

- “kada će to biti i što će biti znak tvoje prisutnosti i svršetka ovog poretka?” (Mt 24:3)
- “kada će to biti i što će biti znak da je došlo vrijeme da sve to završi?” (Mk 13:4)
- “kada će to biti i što će biti znak da je došlo vrijeme da se to dogodi?”  (Lk 21:7)

Ovdje nije riječ o pitanju koje u sebi sadrži tri događaja, nego dva, naime: 1) kraj i 2) znak njegove prisutnosti. U pitanju nije sadržan znak posljednjih dana. Uzmimo u obzir da su apostoli svoje pitanje formulirali tako što su ‘mislili’ da će uništenje Jeruzalema označiti i sam ‘svršetak’ tadašnjeg poretka i uspostavu Isusove vladavine na zemlji. To je vidljivo po tome što su kasnije pitali Isusa hoće li on "u ovo vrijeme" nakon što je uskrsno "Izraelu obnoviti kraljevstvo" (Dj 1:6; Lk 19:11). U tom kontekstu treba razmotriti njihovo pitanje u vezi ‘znaka Isusove prisutnosti’ koji je trebao označiti kraj odnosno “vrijeme da sve to završi“. Oni su znali da će Isus uskoro otići i ponovno se vratiti jer su ga više puta čuli gdje govori: "odlazim i vratit ću se k vama" (Iv 14:28). Vjerovali su da će ga ponovno vidjeti ovdje na zemlji. Zato ga nisu pitali o znaku njegove nevidljive ‘prisutnosti’ nego o znaku njegove vidljive ‘prisutnosti’ kada će on doći, uspostaviti kraljevstvo u Izraelu i njih postaviti na dvanaest prijestolja na kojima će sjediti i suditi dvanaest Izraelovih plemena (Mt 19:28). Čak su mislili da će to biti ‘u ovo vrijeme’, odnosno u vrijeme njihovog života kada su započeli 'posljednji dani'. No, Isus je bio svjestan njihovog nepotpunog razumijevanja i zato je znao da je njihovo pitanje bilo ograničeno na događaje kojim je on najavio kraj židovskog poretka.

Apostoli su stoga pitali Isusa: ‘kada će biti uništenje Jeruzalema’. U vezi toga su željeli znati što će biti ‘znak da je došlo vrijeme da se to dogodi’ odnosno kada treba ‘završiti’ tadašnji svjetski poredak kako bi se obnovilo kraljevstvo u Izraelu s Isusom na čelu. Zato oni nisu tražili dva znaka: ‘znak posljednjih dana’ i ‘znak njegove prisutnosti’. Znak 'svršetka' za kojeg su se zanimali je trebao ujedno biti i znak koji bi najavio da Isus dolazi kako bi bio dostupan i vidljivo prisutan među njima kao kralj obnovljenog kraljevstva u Izraelu. Ako su apostoli očekivali ‘uništenje Jeruzalema’ onda su se očito zanimali za ‘znak’ koji bi najavio taj događaj, a s njim i Isusovu prisutnost u kraljevskoj slavi.

Prema tome, apostoli nisu pitali za događaje ili kombinirane znakove koji će se odvijati desetljećima prije samog kraja nego samo za ‘znak’ koji je trebao biti usko vezan za Isusov dolazak i sam kraj. Oni nisu znali da će uništenje Jeruzalema i kraj tadašnjeg židovskog poretka nastupiti nakon nekih znakovitih događaja koji će prethoditi znaku Isusove prisutnosti, pa je tu činjenicu Isus razlučio u svom odgovoru. Da bi se mogli revno posvetiti svom kršćanskom životu i službi, Isus im je dodatno dao opis i onih događaja koji su se trebali dešavati desetljećima prije ‘znaka’ kojim je trebao biti označen pad Jeruzalema, a u proširenom smislu i kraj cijelog svjetskog poretka. Tek nakon tog opisa on im je ukazao na ‘znak’ koji će se moći vidjeti neposredno prije nego Jeruzalem treba biti uništen. Naime kad su vidjeli "da gadost koja pustoši (…) stoji na svetom mjestu" oni su mogli znati da je to onaj ‘znak’ skorog uništenja ili ‘znak svršetka’ židovskog sistema za koji su se oni zanimali (Mt 24:15-22). To bi značilo da događaji koje je Isus opisivao imaju dvije vremenske faze.

  1. faza     znakovi posljednjih dana
  2. faza     znak kraja

U prvoj fazi je opisivao opširne događaje koji su trebali biti karakteristični za period očekivanja u kojem su kršćani trebali biti posebno budni i ustrajni (Mt 24:13,42). U drugoj fazi je opisao taj ‘znak’ za koji su se oni zanimali, a kojim je najavio, ne samo uništenje Jeruzalema nego i svoju ‘prisutnost’ u slavi koja je usko povezana sa ‘svršetkom’ cjelokupnog svjetskog poretka u kojem će završiti i onaj židovski koji postoji od 1948 godine. Taj znak njegove prisutnosti je trebao nastupiti u jednom kasnijem vremenskom razdoblju i to vjerojatno u skladu s protuslikom opustošenja Jeruzalema po Rimljanima, odnosno nakon što militaristički elementi političke zvijeri u budućnosti zauzmu 'sveto mjesto' na kojem je Isus trebao utemeljiti svoje kraljevstvo. 

Mogli smo primijetiti da se u Mateju spominje riječ ‘prisutnost’ dok se u ostala dva izvještaja ne spominje ta riječ. Zašto druga dva pisca nisu imala potrebu da spomenu riječ ‘prisutnost’? Očito zato što su Kristovu prisutnost povezivali sa njegovim ponovnim ‘dolaskom’ koji će označiti ‘svršetak’ ili kraj ovog poretka. Zato, umjesto izraza ‘znak prisutnosti’ oni su spomenuli ‘znak da je došlo vrijeme da se to dogodi’, odnosno znak po kojem će se moći vidjeti da je nastupio prorečeni ‘svršetak’ ovog poretka. Učenici su prema tome pitali za ‘znak’ po kojem će moći prepoznati ‘svršetak’ starog doba i početka novog doba koje je trebalo započeti s Isusovim slavnim dolaskom. No tu istinu Watchtover nikako da prihvati jer bi vjerojatno izgubili autoritet kojeg su vezali uz 1914-tu godinu, kada im je navodno Isus kod svog dolaska izabrao i predao upravu nad svojom Skupštinom.

Grčka riječ ‘parousia’ znači ‘prisutnost’. Tu riječ ne možemo opisivati ukoliko ne shvatimo da ona uključuje najprije ‘dolazak’ s kojim započinje Isusova prisutnost (vidi Stražarska kula, 15.8.96. str. 11,12 st. 10-12). Naime, kao što ‘dolazak’ ne isključuje prisutnost tako i ‘prisutnost’ ne isključuje dolazak. U knjizi "Raspravljanje" (str. 156) stoji definicija u kojoj između ostalog stoji:

“Zapazimo da postoji razlika između ‘dolaska’ i ‘prisutnosti’. Dok dolazak neke osobe pada u određeno vrijeme, njena prisutnost ili nazočnost nakon toga se može protezati kroz vremensko razdoblje od više godina.“

Prisutnost nastupa nakon dolaska. Prvi kršćani su očekivali Isusov vidljiv dolazak u kraljevskoj slavi i to nakon njegovog privremenog odlaska i odsutnosti. Apostol Ivan je Isusovu ‘prisutnost’ stavio u vrijeme nakon što se Isus trebao ‘pojaviti’ u svojoj slavi. On kaže:

“... ostanite u zajedništvu s njim, da bismo, kad se on pojavi, imali slobodu govora i da ne bismo bili posramljeni i odvojeni od njega u vrijeme njegove prisutnosti!“ (1.Iv 2:28)

Istu misao ponavlja apostol Pavle kada kaže:

“... ne oskudijevajte ni u jednome daru, dok željno očekujete da se pojavi naš Gospodin Isus Krist. Bog će vas i učiniti postojanima do kraja [ovog poretka], da budete bez ikakve krivnje u dan našega Gospodina Isusa Krista.“ (1.Ko 1:7,8; vidi Mt 24:30; Lk 17:30; Heb 9:26-28)

Iz gornjih izjava vidimo da su kršćani trebali biti postojani do ‘kraja’ ovog poretka kada bi se prema njihovom ‘željnom očekivanju’ trebao ‘pojaviti Isus’, nakon čega bi uslijedila njegova ‘prisutnost’ u povezanosti sa ‘krajem’ ovog poretka (vidi 1.So 5:23; 2.So 1:7; 2:1; 1.Ti 6:14; 1.Pe 1:7). Kada se s početkom ‘Kristovog dana slavne prisutnosti’ desi kraj, Isus bi ih trebao naći bez ikakve krivnje kako bi ih primio u svoje kraljevstvo.

To znači da s ‘pojavom’ Isusa Krista započinje njegova prisutnost koja će biti vidljivi znak svršetka ovog poretka. Međutim, jedno duže vrijeme su Istraživači Biblije smatrali da su Isusov nevidljivi dolazak i prisutnost nastupili 1874. godine pa su 1914. godine očekivali kraj. Budući da se 1914. godine nije desio kraj, Jehovini svjedoci su napustili tu tezu oko 1874-te godine te su (1943. godine) zaključili da je Isus došao 1914. godine i da je od tada nevidljivo prisutan u svojoj slavi. 

Po tom tumačenju su te 1914. godine započeli posljednji dani i Isusova prisutnost koji bi trajali do samog završetka posljednjih dana kada bi se Isus pojavio u sili da bi okončao ovaj poredak. To bi onda značilo da bi sa okončanjem ovog poretka prestala Isusova nevidljiva prisutnost. Naime, Watchtower tvrdi da je riječ o prisutnosti koja označava vrijeme između dva dolaska, onog nevidljivog dolaska 1914. godine i onog dolaska s kojim će Isus učiniti kraj ovog poretka. Da li to može biti točno?  

Primjedba: Ako se tvrdi da će Isus biti nevidljivo prisutan i nakon kraja ovog svijeta, jer će nevidljivo za ljudske oči vladati s neba nad Zemljom, kako onda može prestati Isusova slavna prisutnost ako će se ona i dalje očitovati na isti način kroz 1000 godina? Zar to ne govori o očitoj kontradiktornosti takvog gledišta?

Treba uzeti u obzir da su prvi kršćani očekivali kraj koji bi se desio odmah nakon jednog i jedinog Isusovog dolaska i ‘pojavljivanja’ kojeg je Isus najavio. Taj dolazak bi trebalo biti ‘drugo’ po redu u odnosu na prvo pojavljivanje koje je nastupilo s njegovim krštenjem i pomazanjem. Pavle je također govorio o tom drugom vidljivom pojavljivanju u povezanosti sa Božjim sudom i njegovim kraljevstvom (vidi He 9:26-28).

Riječ ‘prisutnost’ u sebi nosi misao o vremenu koje traje i u kojem se odigravaju događaji ‘nakon’ Isusovog dolaska. Budući da se i dalje nalazimo u ‘posljednjim danima’ ovog poretka, onda se mi još uvijek nalazimo u vremenu prije Isusovog dolaska i njegove slavne prisutnosti. Njegova ‘prisutnost’ nastupa neposredno prije uništenja ovog svjetskog poretka. Tada ‘dolazi’ da objavi svoju ‘prisutnost’ kako bi osobno izvršio sve što je prorečeno za njega, što uključuje uspostavu novog poretka pod njegovom vlašću koja će trajati tisuću godina (Ot 20:6). Dok se to ne dogodi Pavle kaže vjernicima:

“Neka vas sam Bog mira potpuno posveti. I neka, braćo, sav vaš duh i duša i tijelo budu sačuvani besprijekornima do vremena prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista.“ (1. Solunjanima 5:23)

Kad u ove riječi uvrstimo tumačenje Watctowera, onda je kršćansku besprijekornost trebalo čuvati samo do 1914-te godine kad je navodno nastupila Isusova prisutnost, što se očito ne slaže sa Pavlovim riječima. Sve dok ne ‘dođe u oblacima’ i dok se ne ‘pojavi’ on će biti osobno ‘odsutan’ i fizički nedostupan tako da još uvijek ne možemo govoriti o njegovoj slavnoj prisutnosti (Mt 24:30; usporedi 1 Ko 5:3; 2Ko 13:10). Za kršćane još nije došlo olakšanje tako da i dalje moraju u svim nevoljama i kušnjama čuvati svoju besprijekornost.

Isus je prvi put kao Pomazanik bio prisutan među ljudima nakon svog krštenja u Jordanu. Danijel je u svom proročanstvu objavio da će njegova prva prisutnost trajati tri i po godine, odnosno do Mesijinog pogubljenja (Da 9:26,27). Tako i njegov skori ‘dolazak’ treba biti povezan s njegovom ‘prisutnošću’ i to s određenim zadatkom u vrijeme koje nije moguće točno odrediti. Naime, Isusova ‘prisutnost’ nastupa nakon njegovog ‘dolaska s neba’ tj. ‘silaska s neba’ na Zemlju (1.Iv 2:28; 2.So 1:10;  4:15,16). On je često govorio o svom slavnom ‘dolasku’ (vidi Mt 10:23; 16:28; 24:42,50; 25:19,27,31; Lk 12:36-46). Da bi svoje apostole, a time i sve kršćane koji će živjeti u to značajno vrijeme, pripremio na svoj dolazak, on je u svom opisu ukazao na neke ‘događaje’ koji su se trebali odigravati prije tog dolaska i poseban ‘znak’, za koji su se apostoli zanimali, a koji slijedi s njegovim dolaskom čime započinje njegova ponovna mesijanska prisutnost.


"Njegova prisutnost se približila"

Prisutnost ne može nastupiti prije Isusovog dolaska. Prije ‘znaka svoje prisutnosti’ Isus je naveo događaje koji su trebali prethoditi njegovom ponovnom dolasku. Zato je u svoj odgovor uključio slijedeću usporedbu:

“Učite iz usporedbe o smokvi! Kad joj grana potjera i prolista, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je Sin čovječji blizu, pred vratima.” (Mt 24:32,33; usporedi Lk.21:31)

S tom usporedbom je najavio neke događaje koji će unaprijed navijestiti da je on blizu i da je "Božje kraljevstvo blizu" (Lk 21:31). Povezujući ova dva citata zaključujemo da je Isusova prisutnost povezana s Božjim kraljevstvom. Ako je Božje kraljevstvo blizu onda je i Isus blizu, ‘pred vratima’. Molba "Dođi Kraljevstvo tvoje" iz Mateja 6:10 je usko povezana s molbom "Dođi, Gospodine Isuse" iz Otkrivenja 22:20, tako da dolazak Kraljevstva na zemlju možemo poistovjetiti s Isusovim dolaskom i njegovom prisutnošću. Kad Isus prođe kroz ta ‘vrata’, onda će se na Zemlji vidjeti ‘znak njegove prisutnosti’. To će biti ‘znak’ kojim se može dokazati da je započelo simbolično ‘ljeto’, odnosno jedno novo razdoblje u povijesti čovječanstva.

Ljeto kalendarski započinje u točno određeno vrijeme i to ‘nakon’ prepoznatljivih događaja na kraju proljeća, odnosno neko vrijeme nakon što se ti događaji pojave. Tako i znak (kalendarskog) početka ljeta ili znak početka Kristove prisutnosti nastupa, ne prije, nego ‘nakon’ prepoznatljivih događaja posljednjih dana 'proljeća'. Isus je svojim apostolima rekao da će prije ‘znaka njegove prisutnosti’ vidjeti događaje koji će navijestiti da je ‘blizu’ svršetak ovog zlog svijeta. ‘Kad vide sve to’, oni će znati da je ’on blizu, pred vratima’. Po ovim riječima Isus nije mogao biti pred vratima krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, jer sada znamo da kršćani tada nisu mogli ‘vidjeti sve to’ jer se sve to o čemu je Isus govorio trebalo tek odigravati u svjetskim razmjerima, odnosno svuda po svijetu gdje budu živjeli rasijani Židovi i njegovi učenici.

Ako je on tek trebao doći ‘nakon’ prepoznatljivih događaja onda je razumljivo da je njegova prisutnost trebala biti označena jednim posebnim 'znakom' koji će se razlikovati od znakova posljednjih dana. Zato o mnogim događajima koje je Isus naveo možemo govoriti kao o predznacima koji vode prema onom glavnom ‘znaku’ za kojeg su se zanimali njegovi učenici. Tako se i činjenica da se Isus nalazi ‘pred vratima’ može javno objavljivati sa predznacima koji govore da se pred nama uskoro treba dogoditi 'znak' koji će nas uvesti u vrijeme ‘Isusove prisutnosti’ u slavi. Stoga nije logično tvrditi da je Isusova slavna ‘prisutnost’ već na djelu od 1914-te godine jer se on još nije pojavio u svojoj slavi niti je nama i svijetu obznanio ‘znak’ svoje prisutnosti.

Znak Isusove prisutnosti je znak koji će svima jasno dokazati da je došao kraj ili ‘svršetak ovog poretka’. Taj ‘znak’ nastupa nakon određenih događaja koji samo potvrđuju da se približava Isusov dolazak. Taj bi ‘znak’ trebao ukazati da je konačno došlo ‘kraljevstvo Božje’. Kao što postoje jasni pokazatelji ‘ljeta’ prije nego ono nastupi, tako će postojati prepoznatljivi događaji prije ‘znaka Isusove prisutnosti’. Svjetski događaji koje je Isus naveo su oni znakovi po kojima se može raspoznati vrijeme iščekivanja Isusa u njegovoj slavi (vidi Mt 16:1-4). Zato on u početku svog odgovora nije apostolima naveo ‘znak svoje prisutnosti’ nego događaje koji će prethoditi tom znaku pa u skladu s tim kaže

“Jer to se mora dogoditi, ali tada još nije kraj (tada još nije vrijeme za moju prisutnost). Jer (prije toga) narod će ustati na narod i kraljevstvo na kraljevstvo i bit će gladi i potresi po raznim mjestima. Sve je to početak bolnih nevolja. (…) I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svem svijetu (…) i tada će doći kraj.” (Mt 24:6-8,14)

Isus govori da će ovi svijetom rašireni događaji biti ‘početak bolnih nevolja’, a ne početak njegove prisutnosti. ‘Znak Isusove prisutnosti’ ne nastupa prije navedenih događaja jer bi tada i kršćani prvog stoljeća - koji su vidjeli da se određenoj mjeri ispunjavaju upravo ti događaji o kojima je Isus govorio - tvrdili da je njegova obećana ‘prisutnost’ već nastupila na Pedesetnicu 33. godine (Mt 24:7-14; usporedi Dj 11:28; 1.Iv 4:3; Ri 10:18;). O tome čitamo:

“Kao što možeš pročitati u tri izvještaja evanđelja, Isus je govorio o ustajanju naroda protiv naroda i carstva protiv carstva, o gladi, potresima, zastrašujućim prizorima i nebeskim znakovima. U godinama između vremena kad je Isus iznio taj znak (33. n. e.) i opustošenja Jeruzalema (66-70. n. e.), trebali su se pojaviti lažni proroci i lažni Kristi. Židovi su trebali proganjati kršćane, koji su propovijedali Isusovu poruku. Ta obilježja znaka zaista su se dogodila, upravo kako potvrđuje povjesničar Flavije Josip. On piše da su, prije nego što su Rimljani uopće napali, lažni Mesije huškali na pobunu. U Judeji i na drugim mjestima bili su grozni potresi. Ratovi su izbijali u mnogim dijelovima Rimskog Carstva. Je li bilo većih slučajeva gladi? Da, zaista ih je bilo. (Usporedi Djela apostolska 11:27-30.) A što je s djelom propovijedanja Kraljevstva? Do godine 60. ili 61. n. e., kad je napisana knjiga Kološanima, ’nada Radosne vijesti‘ o Božjem Kraljevstvu čula se nadaleko i naširoko u Africi, Aziji i Evropi (Kološanima 1:23, St).“(Stražarska kula 15.2.1994. str.10, st.8,9; vidi također Stražarska kula, 01.01.2003. str.8, st.4; Stražarska kula, 1.4.2007. str.8,9).

Sve ono što je Isus predskazao kao događaje koji će označiti posljednje dane, apostoli i drugi kršćani nisu protumačili kao da je riječ o znaku Isusove slavne prisutnosti, dok je Watctower to zanemario i ustvrdio sasvim suprotno, odnosno da su upravo ti događaji dokaz Isusove prisutnosti.

  • Ove i druge navedene dokaze iz ovog sveska sam 2007. godine predočio starješinama svoje skupštine i Podružnice ali nisu bili voljni da ispitaju dokaze jer nisu htjeli dovoditi u pitanje tumačenje 'vodećeg tijela' kojeg smatraju jedinim autoritetom za tumačenje Biblije.

Treba uzeti u obzir da su kršćani prvog stoljeća zaista ‘vidjeli’ sve one događaje o kojima je Isus govorio, a koji su opisivali 'posljednje dane' židovskog sustava. Iako su ti znakovi bili prisutni u manjoj mjeri, ti su kršćani razumjeli pravo značenje onoga što vide (vidi Stražarsku kulu, 15.2.2008. str.25. st.13,14). Mi ih također trebamo razumjeti u tom izvornom apostolskom svjetlu, a ne onako kako je to protumačeno u izdanjima Watchtowera.

Židovski kršćani su u 1. stoljeću imali razloga da očekuju kraj u svoje vrijeme jer su tada vidjeli znakove o kojima je Isus govorio. Čak i apostoli o tom vremenu pišu kao predznaku Isusovog skorog dolaska i nikad nisu tvrdili da su ti znakovi ujedno i znak da je Isus već došao ili da je već (nevidljivo) prisutan u svojoj kraljevskoj slavi. Videći te događaje kao znakove posljednjih dana oni su očekivali Isusov dolazak a time i prisutnost povezanu s jednim drugim i sasvim drugačijim ‘znakom’ (vidi 1.Ko 1:7; Jk 5:7,8; Ri 13:11,12; 1.So 2:19; 4:15; He 10:37; 1.Iv 2:28; 2.Pe 3:4). Očito su navedeni događaji samo najavljivali približavanje ‘znaka njegove prisutnosti’. Zato Isus tek na kraju svih tih događaja spominje "znak Sina čovječjeg" (Mt 24:29,30). S tim ‘znakom’ će nastupiti njegov slavni dolazak s kojim će započeti njegova ‘prisutnost’, a samim tim i ‘kraj’ ovog poretka.

U Bibliji je vidljivo da je Isus najprije naveo mnoge događaje koji će prethoditi uništenju Jeruzalema, a koji će kršćanima dati do znanja da žive u 'posljednjim danima' židovskog sistema. Ti događaji u skladu s znakovima 'posljednjih dana' nisu dokazivali da je Isus već nevidljivo došao, nego su samo držali kršćane budnima u očekivanju ‘znaka Sina čovječjeg’ koji bi uslijedio napadom rimske vojske na Jeruzalem.

Tek nakon mnogih znakovitih zbivanja koja su se odigravala kroz nekoliko desetljeća pojavio se ‘znak’ opkoljavanja Jeruzalem koji je najavio "da se približilo njegovo opustošenje" od strane rimskih legija pod generalom Galom, što je ujedno trebao biti ‘znak da je Isus blizu’ (Lk 21:20). No, to je bio znak da je blizu opustošenje Jeruzalema koji je bio predslika znaka njegovog dolaska. Naravno, to su shvatili tek tada jer se Isus s opustošenjem Jeruzalema nije pojavio u svojoj slavi kako bi najavio svoju slavnu prisutnost, ali to nije umanjilo očekivanja kršćana koji su tada shvatili da će se posljednji dani nastaviti i da će se ‘znak njegove prisutnosti’ pojaviti u nekom drugom vremenskom razdoblju u povezanosti s Jeruzalemom kada se na svjetskoj sceni ispune još neka neispunjena proročanstva.

Neispunjena proročanstva su ukazivala da će Jeruzalem biti na svjetskoj sceni kada dođe kraj. Prema tome i događaji povezani s ‘početkom bolnih nevolja’ naših dana ne znače da je ‘Kristova prisutnost’ već nastupila nego da se samo približila i da se nakon tih nevolja treba pojaviti ‘znak svršetka’ u vidu ‘znaka Isusove prisutnosti’ (Mt 24:8,30).

Bolne nevolje svijeta (koje vidimo) će samo ukazivati da je ‘Isus blizu’, odnosno da se ‘približila’ njegova ‘prisutnost’ a time i Božje kraljevstvo. Zato događaji u vezi s ‘bolnim nevoljama’ ovog svijeta koje je Isus naveo nisu onaj ‘znak’ pomoću kojeg možemo reći da je njegova ‘prisutnost’ već nastupila daleke 1914. godine (vidi Stražarsku kulu, 1.10.1992 i 15.8.1996).

To možemo zaključiti po pitanju kojeg su na svoje načine formulirali Matej, Marko i Luka:

  • "… što će biti znak tvoje prisutnosti i svršetka ovog poretka?"
  • "… što će biti znak [tvoje prisutnosti koji će najaviti] da je došlo vrijeme da [ovaj poredak] završi?"
  • "… što će biti znak [tvoje prisutnosti koji će najaviti] da je došlo vrijeme da se dogodi [svršetak ovog poretka]?"
  • ‘svršetka ovog poretka’ = ‘vrijeme da ovaj poredak završi’ = ‘vrijeme da se dogodi svršetak ovog poretka’

Zaključak: Kad se ove izjave uklope jedna u drugu onda vidimo da su apostoli svoje pitanje formulirali tako da su Isusovu ‘prisutnost’ povezali sa samim ‘svršetkom’ ovog starog poretka. Grč. syntėleia  znači: ‘svršetak’ ili ‘kraj’. Te riječi uglavnom imaju isto značenje

  • ...‘kraj (syntėleia) ovog poretka’ (1.Korinćanima 10:11)
  • ...‘svršetak (syntėleia) ovog poretka’ (Hebrejima 9:26)

U njihovim mislima ‘svršetak’ je trebao imati značenje neposrednog ‘kraja’ poretka u kojem su živjeli, jer znamo da su oni prije nego su postavili ovo pitanje ‘mislili da će kraljevstvo Božje odmah biti uspostavljeno’ (Lk 19:11; usporedi Dj 1:6). Iz te su perspektive oni pitali Isusa za ‘znak svršetka’ koji bi bio popraćen Isusovim dolaskom u slavi. Nisu očekivali sve te razne događaje o kojima je Isus govorio, nego su mislili da će se Isus ubrzo pojaviti i da će po određenom znaku prepoznati da je došao kao kralj da sa Božjim anđelima uspostavi novi poredak.

Isus je stoga želio pomoći svojim učenicima da ne misle kako će se on ‘odmah’ vratiti. Zato im na njihovo pitanje najprije daje znakove ‘posljednjih dana’ koji će kulminirati sa njegovim dolaskom i ‘znakom njegove prisutnosti’.

Prema tome, oni (za razliku od vodećeg tijela 'Jehovinih svjedoka') u tim znakovima ‘posljednjih dana’ nisu vidjeli ‘znak njegove prisutnosti’, nego priliku da kroz mnoge nevolje uđu u Božje kraljevstvo i da spremno dočekaju Isusovu prisutnost u slavi. Pogledajmo dva primjera:

1.primjer: Izjave iz prve poslanice Solunjanima koje govore o očekivanju Isusove prisutnosti

2.primjer: Isječak iz Jakovljeve poslanice koji govori o očekivanju Isusove prisutnosti


Kristova prisutnost kroz tri razdoblja

Kristova prorečena ‘prisutnost’ će se protezati od njegovog dolaska u slavi pa sve do kraja njegove vladavine nad zemljom. To je jedno posebno razdoblje koje je različito od Isusove prve prisutnosti kada se u prvom stoljeću nakon pomazanja pojavio kao obećani Mesija. Također je različito i od njegove prisutnosti koja je uslijedila odmah nakon uskrsnuća. Krist je u različitim ulogama trebao biti prisutan među ljudima u tri različita razdoblja koja se međusobno nadovezuju. Isusova prisutnost ima tri vremenska razdoblja sa tri različite aktivnosti:

  • 1. razdoblje - od jeseni 29.g.n.e. do proljeća 33.g.n.e.
        • vidljivo prisutan u smrtnom tijelu
  • 2. razdoblje - od proljeća 33.g.n.e  do završetka sustava stvari
        • nevidljivo prisutan po svetom duhu
  • 3. razdoblje  - od završetka svijeta do kraja svoje vladavine
        • vidljivo prisutan u proslavljenom tijelu

1. razdoblje: Isusova prva prisutnost je započela 29. g.n.e. kad je kršten i pomazan za mesijanskog kralja (vidi Lk 17:21). Tada ‘se pojavio da svojom žrtvom odstrani grijeh’ (He 9:26). To vrijeme mesijanske prisutnosti je trajalo do njegove smrti i privremenog odlaska na nebo. Njegovo proročansko ime Emanuel znači "s nama je Bog", što ukazuje da je Bog preko njega kao Mesije bio nevidljivo prisutan s ljudima (Mt 1:23). Time je Isusova mesijanska ‘prisutnost’ u tom kratkom periodu bila veoma značajna jer je ljudima omogućila da vide i još bolje upoznaju Boga (Iv 14:9).

2. razdoblje: Prije svog privremenog odlaska na nebo Isus je rekao svojim učenicima:

Doći ću k vama (…) U taj ćete dan spoznati da sam ja (…) u zajedništvu s vama (…) odlazim (k Ocu) i vratit ću se k vama.” (Iv 14:18-20,28)

Da li je ovdje bilo riječi o dolasku u nekoj dalekoj budućnosti ili o dolasku kojeg je Isus obećao svojim učenicima kad im je rekao: "Doći ću k vama"? Činjenica je da je Isus 33. godine na dan Pedesetnice ponovno ‘došao’ kako bi bio bio ‘prisutan’ sa svojim učenicima kojima je obećao: "ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). Da je on nevidljivo prisutan s njima mogli su spoznati nakon što je ubrzo ‘došao’ i izlio sveti duh na njih. Ova Isusova ‘prisutnost’ nakon odlaska se odvija preko anđela i ‘svetog duha’ kao ‘pomoćnika’. Takva posrednička prisutnost će trajati sve ‘do svršetka ovog poretka’. Za to vrijeme će Isus biti osobno odsutan i fizički nedostupn, ali ipak prisutan preko pomoćnika – svetog duha. Pogledajmo to u primjeru apostola Pavla. On kaže:

“A ja, odsutan tijelom, ali prisutan duhom... kao da sam s vama...“ (1 Ko 5:3)

“Zato vam ovo i pišem dok sam odsutan (tijelom), da ne bih morao strogo nastupiti kad budem prisutan (tijelom)...“ (2Ko 13:10)

“A ja, koji ostavljam skroman dojam kad sam među vama (prisutan tijelom), ali sam odvažan prema vama kad sam odsutan (tijelom)... Jer neki kažu: “Njegova pisma imaju težinu i snažna su, ali kad je osobno prisutan, djeluje neznatno....” (1.Ko 10:1,10 - fusnota za 10. st glasi: “osobno prisutan“ doslovno: “ali njegova tjelesna prisutnost [grčki: parousía (parusija)]”)

Pavle je za ove kršćane najprije bio osobno prisutan tijelom. Zatim je otišao te je za njih bio odsutan tijelom, ali prisutan duhom. Zatim se vratio i ponovo je bio osobno prisutan među njima. Kad je bio prisutan duhom, onda je on osobno toga bio svjestan dok su braća u Korintu osjećali njegovu fizičku odsutnost. Oni uopće nisu po ničemu mogli osjećati njegovu prisutnost u duhu, osim što su uzimali u obzir ono što im je on govorio i učinio za njih, a što im je davalo snagu da ustraju na kršćanskom putu. Na isti način je Isus najprije bio prisutan tijelom sve dok nije otišao na nebo.

Od tada je privremeno odsutan tijelom ali prisutan duhom. On je svjestan svoje prisutnosti sa svojim učenicima, dok oni toga ne mogu biti svjesni osim što vjeruju Njemu i njegovom obećanju da će biti s njima u duhu iako je odsutan tijelom. Kršćani njegovu odsutnost mogu kompezirati uzimajući u obzir njegov primjer i njegove riječi koje svetim duhom mogu u njima snažno djelovati na njihov kršćanski život, tako da se u tome očituje njegova prisutnost u duhu. Uskoro će se vratiti i biti osobno prisutan s ljudima, kao što je i obećao.

Do tada se nalazimo u vremenu njegove tjelesne odsutnosti tako da njegove riječi: "ja sam s vama u sve dane do svršetka ovog poretka" ukazuju na njegovu nevidljivu prisutnost po svetom duhu koji je trebao služiti kršćanima kao ‘pomoćnik’ (Mt 28:20; Iv 14:16).

U vezi s tim ‘pomoćnikom’ Isus je rekao da će ga on zastupati. Njegovu posredničku ‘prisutnost’ je često doživljavao i sam apostol Pavle (Dj 9:3-6; 18:9; 1.Ko 9:1). Apostol Ivan je dobio vizije od Isusa Krista, ne direktno, nego preko anđela (Ot 1:1,2). Očito su izabrani anđeli od tada bili Kristovi zastupnici po kojima se očitovala Kristova prisutnost, jer je preko njih Isus svojim duhom bio prisutan sa kršćanima. Znamo da je Jehova silazio na zemlju i bio prisutan u duhu preko svojih anđela (2.Mo 3:6-8; 33:9; 3.Mo 16:2). Na isti način je i Isus, preko takvog ‘pomoćnika’ mogao biti prisutan sa svojim pravim sljedbenicima kojima je rekao:

“Jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima.“ (Mt 18:20)

Također je rekao:

“doći ćemo [ja i moj Otac] k njemu [onome koji me ljubi] i prebivati s njim.” (Iv 14:23,26; Ot 3:20)

‘Prebivati s njim’ je pojam koji opisuje i riječ ‘parousia’ koja doslovce znači ‘biti pokraj ili biti uz nekoga’. Taj vid Isusove posredničke nevidljive ‘prisutnosti’ preko zastupnika je trebao trajati sve dok Isus ponovno ne dođe. Iako je ta posrednička prisutnost nakon Isusovog odlaska na nebo bila na djelu od 33. godine, apostoli je nikad nisu dovodili u vezu s njegovom osobnom prisutnošću koju su i dalje čekali u budućnosti.

Kao poglavar Skupštine Isus u ovom periodu kraljuje nad njom tokom svoje prisutnosti u duhu. U tom periodu on preko anđela nadgledava rad svih skupština i svojih ‘robova’ koji trebaju brinuti o njegovoj ‘imovini’ (Ot 1:19,20; Mt 25:14-30; Lk 12:40-48). Takav vid Isusove prisutnosti treba trajati, ne do 1914. godine, nego do samog kraja ovog poretka, jer je on rekao da će na takav način biti s njima ‘do svršetka ovog poretka’. ‘Svršetak ovog poretka’ je u biti njegov konačan ‘kraj’ koji će ‘doći’ u isto vrijeme kao i Isus – ‘u čas u koji se ne nadamo’ (Lk 12:35-40). Budući da ‘kraj’ još nije nastupio onda još uvijek nije nastupila ni Isusova osobna ‘prisutnost’ u slavi niti njegovo ‘sređivanje računa s robovima’ (Mt 25:19; Ot 1:20).

Mi se danas nalazimo u ‘posljednjim danima’ ovog poretka (2.Ti 3:1). No još nije nastupio kraj ili ‘svršetak’. Prema tome, Isusova osobna odsutnost, a samim tim i nevidljiva ‘prisutnost u duhu’ traje kroz razdoblje od njegovog privremenog odlaska na nebo ‘do svršetka ovog poretka’ u velikoj nevolji (Mt 28:20; 24:21,22,29-31). Zato je Isus u svom odgovoru naglasio što se sve mora dogoditi prije samog ‘svršetka’, odnosno prije nego nastupi njegova osobna i slavna ‘prisutnost’. 

Ovo drugo razdoblje koje se prema Mateju 28:20 proteže…

od 33. g.n.e. ‘do svršetka ovog poretka’

… je razdoblje koje ne uključuje uspostavu Božjeg kraljevstva na zemlji. To razdoblje u sebi krije događaje koji prethode Kristovom dolasku u slavi kada će kao kralj biti osobno prisutan i uspostaviti Božje kraljevstvo.

Vidjeli smo da je Isus najprije naveo početne znakove koji su prethodili svršetku židovskog poretka. Oni su trebali značiti početak razdoblja koje će voditi prema samom kraju cjelokupnog svjetskog poretka. Zato je za ta početna obilježja znakova posljednjih dana rekao svojim učenicima:

“Jer to se mora dogoditi, ali tada još nije kraj.” (Mt 24:6)

Isus je s ovim rekao da s tim događajima nije započelo ni vrijeme njegove prisutnosti u slavi. Budući da 1914. godine nije nastupio najavljivani ‘kraj’ onda Watchtower tu godinu nije trebao uzeti kao početak Isusove prisutnosti koju su kršćani trebali očekivati. Ono što ukazuje na posljednje dane ovog svijeta su događaji koji su se u velikim razmjerima trebali i dalje dešavati po cijelom svijetu kao znak da je kraj ‘blizu’. Ti znakoviti događaji u sebi nose obilježja svega onoga što je on prorekao. Između ostalog je naveo da će se ‘dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima i tada će doći kraj" (Mt 24:7-14).

Budući da se još u prvom stoljeću dobra vijest propovijedala po cijelom tada poznatom svijetu, u kojem su živjeli rasijani Židovi, Isusovi učenici nisu ni tu činjenicu nikad uzimali kao dokaz da je on došao i da je na djelu njegova ‘prisutnosti’ u slavi (Kol 1:23; Jk 5:7,8; Ri 10:18). Oni su jasno razumjeli što su apostoli pitali Isusa i što je Isus rekao kad je spominjao mnoga obilježja posljednjih dana. Prema tome, ni mi danas ne možemo tvrditi da je Isus Krist došao 1914. godine samo zato što su Jehovini svjedoci nakon te godine počeli pojačano propovijedati dobru vijest po cijelom svijetu, što čine i neke druge kršćanske zajednice preko svojih misionara, ali na drugačiji način.

Očito su neki vodeći članovi Watchtowera u svojoj revnosti željeli vidjeti ono što je odgovaralo njihovoj predodžbi, tako da su nam izvještaj iz Mateja 24. poglavlje pokušali objasniti na svoj način, a ne onako kako su to vidjeli kršćani prvog stoljeća, čime su u vezi Isusove prisutnosti nesvjesno stvorili zabludu u koju mnogi još uvijek vjeruju.

Kad je Isus rekao da će ‘tada doći kraj’, onda je mislio da svršetak ovog poretka nastupa nakon što se dobra vijest o kraljevstvu u završnom razdoblju objavi cijelom svijetu i to očito preko dvojice proroka. Znakovito je to što se Isus pred trojicom apostola pojavio s dvojicom proroka s kojim je najavio svoj dolazak u kraljevskoj slavi (Mt 16:28-17:9). Time je obznanio da će dobra vijest o Kraljevstvu i njegovom dolasku kao kralja biti objavljeno neposredno prije nego dođe kraj. Do tada će trajati ovo drugo razdoblje Isusove posredničke prisutnosti preko svetog duha i anđela.

3. razdoblje: Ako je ovo drugo razdoblje njegove prisutnosti u duhu trebalo trajati ‘do’ samog kraja ovog poretka, onda to još slavnije treće razdoblje treba početi ‘od’ znaka koji će označiti sam ‘kraj’. Kada s njegovim dolaskom nastupi njegova slavna prisutnost, tada će to biti 'znak' da je objava vijesti o kraljevstvu privedena kraju. Više se neće objavljivati "godina milosti" nego će se samo objaviti “dan osvete“ zbog koje će dvojica proroka biti ubijena na kraju svoje službe (Iz 61:2; Lk 4:18,19; Ot 11:7-10). Zanimljivo je da je Isus otvorio svitak Izaije i pročitao ga, ali ne u cijelosti nego samo djelomično:

“Po običaju svojemu ušao je na dan subotnji u sinagogu, te je ustao da čita. I dali su mu svitak proroka Izaije, a on je otvorio svitak i našao mjesto gdje je bilo napisano: “Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu, da propovijedam Jehovinu godinu milosti. Tada je smotao svitak, vratio ga poslužitelju i sjeo.” (Lk 4:16-18)

Dio koji nije pročitao je “da objavim ... dan osvete Boga našega.“ Prilikom pomazanja za evanđelizatora, Isus nije bio poslan da objavi dan osvete jer je to trebalo objaviti nakon što završi razdoblje milosti. Naime, dvojica proroka će objaviti kraj milosti za sadašnji svijet, a ujedno i dan osvete koji dolazi. Tada započinje ovo treće još slavnije razdoblje – razdoblje Isusove ponovne prisutnosti na zemlji.

U dosadašnjem razmatranju smo razlučili dvije vrste znakova. Znakovi ‘bolnih nevolja’ koje je on opisao, trebali su se odigravati u vremenu koje prethodi ‘znaku’ koji će se pokazati na nebu, a koji će označit njegov dolazak u slavi, a time i njegovu slavnu ‘prisutnost’ koja nastupa sa tim događajem. Taj oblik prisutnosti će biti daleko slavniji jer će Isus ‘doći’ sa svim ovlastima da ‘preuzme kraljevsku vlast’ nad Zemljom (Lk 19:12). Isus je često govorio da mi nećemo znati kada će on ‘doći’, pa tako ne možemo znati kada će ‘doći’ "na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom".  Nakon što je opisao znakove koje vode njegovom dolasku, Isus je rekao apostolima:

“A o tom danu i času nitko ne zna (…) Zato i vi budite spremni, jer Sin čovječji dolazi u čas kada se ne nadate.” (Mt 24:30,36,44; Lk 12:40)

Zato je na njihovo pitanje - "kada će to biti i što će biti znak (tvoje prisutnosti, odnosno) da je došlo vrijeme da se to dogodi?" Isus rekao:

“Pazite, budite budni, jer ne znate kada je vrijeme da se to dogodi.” (Lk 21:7; Mk 13:33)

Svoju duhovnu budnost trebamo pokazivati sve do početka Isusove prisutnosti koju nije moguće kronološki precizirati ni odrediti datum. No predstavnici Watchtowera su se oslonili na svoju kronologiju s kojom su pokušali doći do godine kada nastupa Isusova prisutnost. Međutim, Isusovi apostoli se nisu zanimali za kronologiju nego za znak koji bi se pojavio neovisno o bilo kojeg izračuna.

  • Važno: Ukoliko bi Isusova slavna prisutnost bila vezana uz vremenski termin njegovog dolaska, onda ne bi bio potreban ‘znak’ već bi samo trebalo čekati taj unaprijed određeni dan i godinu.

Nakon što je otišao na nebo gdje je trebao preuzeti kraljevsku vlast nad Zemljom, Isus će se vratiti na Zemlju kako bi preko svojih zastupnika objavio dan osvete. Tada će se pokazati znak na nebu koji će nam dati do znanja da je došlo do smjene vlasti na Zemlji (Ot 7:1; Mt 24:30,31). Bog će uz pomoć arhanđela Mihajla i njegovih anđela zbaciti Sotonu s njegovog nebeskog položaja, te će njegovi anđeli preuzeti taj nebeski položaj kojeg Sotona ima nad cijelim svijetom. Vjerojatno će tada Bog postaviti svoje kerube ‘na četiri ugla zemlje’ čime će preuzeti potpunu kontrolu nad svim onim što se treba događati prije konačnog rata kada će podložiti sve pod Isusove noge.

Sotonina aktivnost će tada biti popraćena posljedicama za koje se može reći ‘teško zemlji’ jer će se rat između arhanđela Mihaela i Sotone s neba prebaciti na Zemlju (Ot 12:12). Sotona će napadati Kristovu Skupštinu i izabrane, a Isus će svojom aktivnošću preko Mihaela i njegovih anđela djelovati protiv ‘čovjeka bezakonja’ čija je prisutnost bila ‘otkrivena’ još u vrijeme apostola (2.So 2:3-10; Ot 12:17). ‘Prisutnost čovjeka bezakonja’ će trajati sve do početka Isusove ‘prisutnosti’. Tada će ga…

“Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti (bljeskom svojeg dolaska).” (2.So 2:8)

Budući da je čovjek bezakonja još aktivan, onda je i to dokaz po kojem ne možemo nikako tvrditi da je Isus svoju prisutnost očitovao 1914. godine. Da je to tako potvrđuje nam i apostol Ivan koji je u svoje vrijeme među kršćanima prepoznao pojavu ‘antikrista’. Njihova pojava ga je navela da kaže kako je nastupio ‘posljednji čas’, odnosno vrijeme kad se Isus treba uskoro ‘očitovati’ u svojoj ‘prisutnosti’ (1.Iv 2:18,19,28). Po tome možemo zaključiti da apostol Ivan, u znakovima i pojavi antikrista opisanim u Mateju 24:6-28, nije prepoznao Isusovu osobnu prisutnost na djelu, nego njegov skori ‘dolazak’, a time i skoro ‘očitovanje njegove prisutnosti’ koju će kršćani očekivati jer će Isus snagom svoje riječi preko 'dvojice proroka' djelovati protiv antikrista. No, antikrist ('čovjek bezakonja') će i dalje biti aktivan jer će na kraju preko političke 'divlje zvijeri 'ubiti 'dvojicu proroka' što će izazvati Isusov dolazak.

‘Očitovanje Isusove prisutnosti’ je u biti jasno vidljivi znak po kojem će se znati da je Isus došao i da je od tada prisutan na Zemlji u svojoj slavi. Gdje će se nalaziti to ćemo tek tada znati. Sadašnje djelovanje ‘čovjeka bezakonja’ pokazuje da ‘Isusova prisutnost’ još nije uslijedila, odnosno da je Isus još uvijek osobno ‘odsutan’ i da se još nije vratio na Zemlju i ‘pojavio’ u svojoj slavi (Iv 16:7-11). To znači da će Isusova prisutnost biti ‘otkrivena’ tek u vremenu kad on dođe da nastupi protiv ‘čovjeka bezakonja’ (1.Ko 1:6,7; 1.Pe 4:13; 2.So 1:6-8). U to će se vrijeme kraljevi cijele nastanjene zemlje skupljati ili organizirati na svjetskom nivou kako bi uspostavili novi svjetski poredak. Svojom politikom vladanja će se suprotstaviti dvojici proroka koji će tražiti da se pokore Isusu Kristu, a takvo suprotstavljanje će ih dovesti u situaciju u kojoj će se naći nasuprot Božjih nebeskih sila koje će povesti rat – Har-Magedon.

Zanimljivo je da u tom periodu, prije tog rata, Isus kaže svojim učenicima: "Evo, dolazim kao lopov" (Ot 16:13-16). Time je svoj ‘dolazak’ i ‘prisutnost’ poistovjetio s ‘Gospodinovim danom’ za koji apostol Pavle kaže da će doći ‘kao lopov u noći’ (1.So 5:2). Isus dolazi na Zemlju u dan i čas koji nitko od nas ne može točno kronološki odrediti kako bi sjeo na svoje zemaljsko prijestolje tako da će Jehovina nevidljiva prisutnost ponovno biti očitovana preko Isusove vidljive prisutnosti u povezanost s imenom 'Emanu-el' (s nama je Bog). Njegov dolazak će označiti početak ‘Gospodinovog dana’ i početak njegove slavne ‘prisutnosti’ koju će svi moći vidjeti i prepoznati. Pavle je zato upozorio kršćane da se u vezi osobne "prisutnosti našeg Gospodina Isusa Krista i našeg skupljanja k njemu" ne damo pokolebati u prosuđivanju "o tome da je Gospodinov dan već ovdje" (2.So 2:1,2). Prema tome, vidimo da Pavle ukazuje kako Isusova slavna ‘prisutnost’ započinje s ‘Gospodinovim danom’. Dok su kršćani po znakovima posljednjih dana najavljivali Kristovu prisutnost, protivnici su im se izrugivali govoreći "Gdje je ta njegova obećana prisutnost" (2.Pe 3:4). Stoga možemo zaključiti da po razumijevanju prvih kršćana, Božje kraljevstvo u rukama Isusa Krista nije moglo biti uspostavljeno prije početka kraja, niti još postoje znakovi koji dokazuju da je Isus došao tako da 1914-te godine nije započela Isusova osobna prisutnost.

Osim toga Isus nije govorio o njegova dva dolaska u posljednjim danima nego o jednom i taj dolazak još uvijek čekamo. Ako je on još zadržan na nebu, onda i njegovu kraljevsku prisutnost moramo još uvijek odgoditi za neko buduće vrijeme koje nitko od nas ne može točno utvrditi. Sotona još uvijek drži vlast nad zemaljskim društvom. Kad dođe punina vremena onda će se Isus pojaviti kao kralj Božjeg kraljevstva koji će uspostaviti Božji novi poredak.


Isusov povratak

Isus je Židovima rekao da je Božje kraljevstvo u njihovoj sredini. S tim riječima im je želio reći da je on, kao imenovani kralj Božjeg kraljevstva, fizički ‘prisutan’ među njima (Lk 17:21). Slično tome i mi ćemo moći reći da je Isus ponovno ‘prisutan’ među nama tek onda kad fizički dođe s neba na zemlju zajedno sa svojim nevidljivim anđelima. Jedan je anđeo rekao Isusovim učenicima da će On ‘doći s neba’ na isti način kako je otišao na Nebo, odnosno "na isti način kao što su ga vidjeli da odlazi na nebo" (Dj 1:11). Anđeo ovdje ne daje nadu Isusovim učenicima da će i oni na sličan način biti uzeti na Nebo kako bi bili s njim jer oni tamo nisu mogli doći. Ne, oni će ga dočekati na zemlji na način kao što su ga vidjeli da odlazi. Anđeo je spomenuo suprotan ishod. Ako su ga ‘vidjeli’ da odlazi onda će se ‘vidjeti’ i da dolazi. Na isti način kao što su ga vidjeli da ga neki nadnaravni ‘oblak’ otima njihovom pogledu, nakon čega je otišao na Nebo, tako će se na isti način, kad se ‘vrati s neba’, moći vidjeti kako on ‘dolazi s oblacima’. On je bio uzet sa Zemlje pa je za očekivati da će suprotno od toga biti vraćen na Zemlju među svoje učenike. Zato riječ ‘parousia’ uključuje Isusov dolazak na Zemlju koja će označiti da je započelo vrijeme njegove slavne prisutnosti kao kralja Božjeg kraljevstva (Mt 16:27,28).

Isus je do svog odlaska na Nebo bio osobno fizički prisutan sa svojim učenicima. Nakon odlaska je ‘bio s njima samo u duhu’ a ne osobno. Od tada su kršćani trebali očekivati Isusovu ‘prisutnost’, pa je razumljivo da su očekivali njegov povratak na Zemlju kada će opet s njima biti osobno prisutan. Prema tome, ne možemo tvrditi da će Isus i dalje biti na Nebu jer bi to značilo da će i dalje s nama biti prisutan ‘u duhu’ što je suprotno od značenja ‘Isusove prisutnosti’ koja nastupa s njegovim fizičkim ‘dolaskom’.

U skladu s tim ne možemo govoriti da je taj ‘dolazak’ simboličan i da on predstavlja Isusovo djelovanje preko anđela koji će u njegovo ime biti prisutni na zemlji. Da bi na taj način tumačio Isusovu prisutnost, Watchtower pogrešno upotrebljava neke primjere koje navodi Biblija za Jehovu. Npr. Jehova je rekao da će ‘sići’ kako bi pomiješao jezik graditeljima babilonske kule (1.Mo 11:7). Jehova je ‘sišao’ kako bi izbavio izraelski narod iz egipatskog ropstva. Bog je obećao Mojsiju: “Ja ću poći s tobom” i odvesti izraelski narod u Obećanu zemlju (2. Mo 3:8; 33:14,20). (Raspravljanje, str. 160. odl.3). 

U ovim primjerima Bog nije bio osobno ‘prisutan’ nego je svoje djelovanje izvršio preko anđela i Mojsija.  No to nije slučaj s Isusom koji će na zemlju ‘doći zajedno s svojim moćnim anđelima’, a ne preko njih kao posrednika (2.So 1:7). Upravo Isusova vidljiva prisutnost na Zemlji među ljudima će biti dokaz da je Bog preko anđela i njega (većeg Mojsija) sišao da bude sa svojim narodom. To se ne bi moglo reći kad bi Isus bio osobno odsutan sa Zemlje.


Isus dolazi na Zemlju

U jednoj usporedbi Isus svoj odlazak na nebo prikazuje kao ‘putovanje’. Putovanje ima dvije točke; polazište i odredište. Prilikom odlaska njegovo polazište je bila zemlja a odredište nebo. On je bio čovjek koji je "otputovao u daleku zemlju da preuzme kraljevsku vlast i da se potom vrati" (Lk 19:12). Stoga bi po ovoj usporedbi njegov ‘povratak’ trebao biti suprotan od odlaska. Polazišna točka bi bila nebo, a odredište zemlja. Zato Pavle kršćanima ukazuje da ‘čekaju da s nebesa dođe Isus’ koji će tom prilikom ‘sići s neba’ (1.So 1:10; 4:16). Nigdje nema naznake da će Isus zauvijek ostati na nebu i biti fizički nedostupan te da će biti prisutan na zemlji samo preko posrednika i prije i ‘nakon’ svršetka ovog poretka (Mt 28:20). Zato njegov povratak i prisutnost imaju pravo značenje samo u njegovom osobnom dolasku na zemlju gdje će se najprije ‘susresti’ sa svojim izabranicima (1.So 4:17). To je i razumljivo jer je on ipak čovjek, drugi Adam kojeg nebo mora primiti (zadržati) do vremena obnove.

Ako gledamo kontekst Mateja 24. poglavlja onda Isusove riječi možemo svesti na nekoliko glavnih i međusobno povezanih misli. Naime, Isus kaže da ćemo vidjeti događaje koji će nas upućivati na približavanje kraja (st. 6-14). Nakon tih događaja nastupa ‘velika nevolja’ (st. 21,22). Zatim kaže:

“Ako vam tada [u vrijeme velike nevolje] netko kaže: ‘Gle ovdje je Krist! (…) ne vjerujte.” (st. 23,24)

Očito će ‘tada’ kršćani, na početku velike nevolje, prepoznati da je ‘Isus blizu pred vratima’ (Mt 24:33). No, da ne bi bili zavedeni, Isus im skreće pažnju, da ‘tada’ ne slušaju lažne proroke jer njegova prisutnost neće započeti nenajavljeno niti s nekog određenog mjesta na zemlji (st. 25-28). Prije nego bude na zemlji on će se najaviti svojim učenicima ali i cijelom svijetu. Čak i kad cijeli svijet bude obavijen ‘tmurnim oblacima’ velike nevolje, mi ne bi smjeli prije vremena govoriti da je Isus došao sve dok on to ne objavi u ‘znaku’ koji će poput ‘munje’ obuhvatiti cijelu zemlju. (st. 26,27). Poznato je da je Isus rekao svojim učenicima:

“Doći će dani kad ćete poželjeti vidjeti jedan od dana Sina čovječjeg, ali ga nećete vidjeti. I ljudi će vam govorit: ‘Evo ondje je!’ ili ‘Evo ovdje je!’ Ali ne izlazite i ne trčite za njima!"(…) "Jer kao što munja svojim bljeskom zasvijetli s jednog kraja neba do drugog kraja neba, tako će biti sa Sinom čovječjim.” (Lk 17:20-24; Mt 24:27)

Što je Isus mislio kad je rekao da njegovi tadašnji učenici neće vidjeti ‘jedan od dana’ Sina čovječjeg? (Mt 24:30). Isus je možda mislio reći kako njegovi učenici neće moći vidjeti one dane (vrijeme) ili jedan od tih dana Sina čovječjeg koji se odnose na njegovu odsutnost prije dolaska. Oni bi očito rado željeli da se on u kritično vrijeme svoje odsutnosti (dok je na nebu) pojavi ovdje na zemlji kako bi ih hrabrio, ali će im on biti nedostupan sve dok se jasno ne očituje s neba poput munje. Zato ne bi smjeli ići za onima koji bi govorili da se Isus pojavio ovdje ili ondje. To nam govori da još nitko od apostola i ostalih učenika nije uskrsnuo niti da se nalazi s Isusom na nebu jer bi to bilo suprotno ovome što im je rekao. On im je rekao da će imati želju vidjeti ga, ali im to neće biti moguće sve dok se ne pojavi znak njegova dolaska. Međutim, mnoge vjerske zajednice, među kojima i Jehovini svjedoci su zbog želje da vide jedan od njegovih dana, nametnuli svoje ideje o uskrsnuću i odlasku na nebo prije njegovog dolaska.

Osim toga, mnogi bi rado željeli biti na životu i vidjeti njegov povratak kada će doći da učini kraj ovom zlom svijetu koji nam nanosi nevolju (2 So 1:5-8; Ot 6:10). Zbog te će jake želje mnogi pogrešno misliti da će Isus u njihovo vrijeme doći na točno određeno mjesto na zemlji bez prethodne najave. Takvi mogu biti prevareni. Zato mi ne bi smjeli trčati i odlaziti na određena mjesta gdje bi se ljudi skupljali oko samozvanih Mesija. Prije nego se Isusova prisutnost očituje u nebeskim znakovima on će imati pravo da se objavi svojim vjernim sljedbenicima (Mt 24:28). Kao što je Bog nakon uskrsnuća dao Isusu da se “pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio“, tako će biti moguće da Bog ponovo odredi one koji će poput trojice apostola biti svjedoci njegove slave prilikom dolaska (Dj 10:40,41). Kad se nakon uskrsnuća pokazao svojim apostolima, on ih je ovlastio da kao njegovi svjedoci idu i propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu (Mt 28:7,16-20). Savlu se čak objavio nakon odlaska na nebo (Dj 9:3,4).

Zato je moguće da će tako i prije ponovnog dolaska na zemlju objaviti onima koje će ovlastiti i poslati da kao njegovi svjedoci “prorokuju tisuću dvjesto i šezdeset dana obučeni u kostrijet“ (Ot 11:3). To će vjerojatno biti posljednji dani Božje milosti, nakon čega se zatvaraju vrata kraljevstva, te će slijedeće razdoblje od 1260 dana, s kojima započinje vrijeme osvete, biti vrijeme velike nevolje iz koje će samo izabrani biti uvedeni u kraljevstvo. Tek tada će se Isus objaviti cijelom svijetu u znaku kojeg će moći vidjeti svi ljudi.

Na zemlji će se tada početi odvijati specifični znakovi po kojima će svi ljudi znati da je Isus svojom prisutnošću pokrenuo događaje kojima se nitko od ljudskih moćnika neće moći suprotstaviti. Taj ‘znak’ će biti različit od događaja koji su se odvijali tokom posljednjih dana ovog zlog poretka. Tako će Isusa "ugledati svako oko", ali samo kroz očitovanje te nadnaravne moći jer on "dolazi s oblacima nebeskim" koji će obznaniti njegovu prisutnost na zemlji. Tada "će proplakati sva plemena zemaljska" jer će svima biti jasno da dolazi kraj ovog poretka (Ot 1:7; Mt 24:30).

Apostoli i drugi evanđelizatori su prestali propovijedati ‘godinu milosti’ u Jeruzalemu i Judeji onda kad su vidjeli znak koji je Isus prorekao. Početni napad na Babilon Veliki će i sada biti znak da je došlo vrijeme za objavu ‘dana osvete’ kojeg će objavljivati izabrane osobe u ulozi ‘dvojice proroka’ (Ot 11:2,3). Tada će arhanđeo Mihael, ‘sići s neba s velikom vlašću i velikom slavom’ (Ot 18:1; Da 10:13; 12:1). Mihael će po danom ovlaštenju i Božjoj zapovjedi predvoditi vojske anđela kako bi zbacio Sotonu na zemlju i sakupio izabrani Izrael sa svih krajeva zemlje i omogućio im zaštitu od sotonskog gnjeva i preživljavanje velike nevolje (Mt 24:31).

Kad završi vrijeme milosti, Isus će moći utvrditi što su i koliko zaradili njegovi ‘robovi’ svojim poslovanjem na njegovom imanju. Njegova zapovijed dana u prvom stoljeću je glasila: "Poslujte dok ne dođem". Drugim riječima, On im je rekao da rade na djelu kraljevstva sve do njegovog dolaska. Njegov dolazak nije moguće odrediti tako da sređivanje računa s ‘robovima’ ne možemo povezivati s 1918-tom godinom. Zadatak koji je povjeren ‘robovima’ će trajati ‘dok’ Isus ne dođe. Nakon što dođe u svojoj slavnoj prisutnosti, tada će mu njegovi robovi iz svijeta kršćanstva moći dati račun za djelo koje im je povjerio (Mk 13:29-36; Lk 19:11-15; 21:36). Do tog vremena treba pokazivati ustrajnost dok se ne izvrši Božja volja. Zato Pavle kaže:

“Jer ustrajnost vam je potrebna, da biste, izvršivši Božju volju, primili ono što je obećano. Jer još ‘samo čas’ i ‘stići će onaj koji dolazi i neće oklijevati.’” (He 10:36,37)

Božje volja nije još izvršena, tako da Isus još nije svoje ‘vjerne robove postavio nad svim svojim imanjem’ kao što se to tvrdi u izdanjima Watchtowera (Lk 12:42-44; vidi Stražarska kula, 1.7.1990. str 15. st.3,4; od 2012. se to više ne tvrdi). Kad ih uvede u svoje kraljevstvo, tada će im moći reći da ‘uđu u radost svog gospodara’ (Mt 25:21,23). Isusova ‘radost’ je povezana s njegovom novom ulogom s kojom je trebao omogućiti ljudima izbavljenje iz smrti i obnovom Božje vlasti nad ljudima. Stoga je njegova ‘radost’ u biti njegovo vrijeme preuzimanje vlasti nad zemljom kada će s njim radovati ‘novo nebo i nova zemlja’. Tada će svoje izabrane robove postaviti da s njim upravljaju na način da će im povjeriti cijelo svoje imanje koje mu je Jehova dao u ruke.  Ispunjenje obećanja koja očekujemo su povezana s Isusovim ‘dolaskom’ kojim započinje njegova slavna ‘prisutnost’. On neće oklijevati s dolaskom. No, dok ne stigne potrebna nam je ustrajnost i strpljivost.

“Stoga, braćo, - kaže Jakov - budite strpljivi do vremena Gospodinove prisutnosti. Gle ratar strpljivo čeka dragocjeni plod zemlje dok ne dobije kišu ranu i kasnu. I vi budite strpljivi, i neka vam srca očvrsnu, jer se približilo vrijeme Gospodinove prisutnosti.” (Jk 5:7,8)

Jakov je ‘Gospodinovu prisutnost’ povezao s velikom nevoljom koja je trebala zadesiti tadašnji poredak u kojem su oni živjeli. On je bio svjestan da prije završetka zlog poretka trebaju živjeti u očekivanju ‘Gospodinove prisutnosti’ i gajiti strpljivost kao ‘ratar’ koji čeka vrijeme berbe ‘dragocjenog ploda zemlje’. Taj plod zemlje dolazi nakon rane i kasne kiše.

‘Rana kiša’ je opisana s događajima koji se moraju dogoditi, a koji ne označavaju kraj nego razvoj događaja. Kroz to je vrijeme trebalo iskazivati strpljivost čekajući ‘kasnu kišu’ koja predočava događaje ‘bolnih nevolja’ za čovječanstvo. Mi sada živimo u vremenu kad treba nastupiti kasna kiša. Sada je naša strpljivost na vrhuncu. Kad Isus ‘dođe’ i objavi svoju slavnu ‘prisutnost’ onda će sakupiti izabrane kao dragocjeni plod i nagraditi one koji budu ustrajali sve do kraja (Mt 24:6-14,30,31; 2.Pe 3:14). Isusovi robovi čekaju taj ‘dragocjeni plod zemlje’ u vidu ‘velikog mnoštva’ koje će živjeti u vrijeme ‘Gospodinove prisutnosti’. Prema tome, rad ili poslovanje na djelu koje je Isus 33. g.n.e. povjerio svojim robovima trebalo je strpljivo izvršiti ‘do vremena Gospodinove prisutnosti’, a ne za vrijeme njegove prisutnosti. Nakon toga Isus uspostavlja svoje kraljevstvo na zemlji tako da će tek tada svoje vjerne robove postaviti nad svim svojim imanjem, a što je u skladu s njegovim preuzimanjem vlasti nad svim ljudima, pa čak i onim nepravednim koji će nakon uskrsnuća biti podređeni njegovim upraviteljima koji će vladati s njim.


Znak Sina čovječjeg

Trenutak Isusovog dolaska neće biti u prvom dijelu velike nevolje koja će započeti s napadom na svjetsku religioznu i političku organizaciju kršćanstva koju Biblija naziva ‘Babilon veliki’. Naime, u proročanstvu stoji da će tada ‘Bog u srce careva zemaljskih staviti da izvrše njegovu zamisao’ kao što je tu zamisao stavio u srce rimskih vladara koji su po toj Božjoj proročanskoj riječi došli, opkolili grad, povukli se i ponovno došli 70. g.n.e. kada je general Tit do temelja uništio Jeruzalem (Ot 17:17; Lk 21:20-22).

Budući da se u ovom događaju stvari odvijaju na način da Jehova svojim duhom stavlja svoju zamisao u srce zemaljskih vladara, onda je jasno da tu još uvijek nema Isusovog osobnog uplitanja. Kada na takav način uništi Babilon Veliki, onda će poslati arhanđela Mihaela da započne ‘rat’ protiv zemaljskih vladara. Taj rat će započeti s ‘znakom Sina čovječjeg’ s kojom nastupa završna faza velike nevolje. Tada će četiri jahača apokalipse započeti svoj pohod kojim će uništiti ovaj poredak. Ispunit će se Isusove riječi:

“Odmah nakon nevolje tih dana sunce će potamnjeti i mjesec više neće svijetliti, zvijezde će pasti s neba i sile će se nebeske uzdrmati. Tada će se na nebu pojaviti znak Sina čovječjeg. I tada će proplakati sva plemena zemaljska. I vidjet će Sina čovječjega kako dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom.” (Mt 24:29,30; Ot 1:7)

To je opis trenutka Isusovog ‘dolaska’ kad nastupa njegova ‘prisutnosti’ u slavi, a ujedno i odgovor na pitanje njegovih apostola koji su se zanimali za taj znak. Jednom prilikom je Isus rekao svojim neprijateljima:

“… vidjet ćete Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim.” (Mk 14:62)

Isus je sjeo Bogu zdesna odmah nakon uskrsnuća jer je rekao da mu je dana sva vlast (Mt 28:18; Dj 7:55; He 10:12). Isus ne sjedi na nebu na nikakvom vrhovnom prijestolju jer je izraz 'sjediti s desne strane' samo pojam autoriteta kojeg je dobio kao njegov zemaljski zastupnik. Taj autoritet će doći do izražaja tokom njegove vladavine koja će započeti kad mu Bog "u dan gnjeva svojega" uz pomoć arhanđela Mihaila položi neprijatelje pod njegove noge (Ps 110:1,5,6). To će biti trenutak kada će mnogi vidjeti da mu je dana sva vlast na zemlji. U to će vrijeme doći s oblacima nebeskim u kojima će se vidjeti ‘znak Sina čovječjeg’. To vidimo u sličnim izrazima u kojima se u gornja dva citata spominje kako ‘dolazi s oblacima nebeskim’. Iako mu je kraljevska vlast unaprijed određena on još nije ‘došao s oblacima nebeskim’. On se i dalje nalazi na nevidljivim i za ljude nepristupačnim nebesima gdje sjedi s Božje desne strane (Ri 8:34). U Stražarskoj kuli (od 15.10.2001. na str.14, st.11.) stoji:

“Krist je ustao iz mrtvih, nalazi se s desna Bogu i aktivno se zauzima za kršćane.“

Ova misao samo potvrđuje da se na nebu nije ništa značajno promijenilo od prvog stoljeća kada je postao poglavar kršćanske skupštine. On će uskoro napustiti svoj privremeni status na nebu kako bi došao na zemlju u novoj ulozi (Mt 16:27). To će se desiti na samom kraju ovog poretka. Kad siđe na zemlju on će uspostaviti svoje kraljevstvo i organizirati ‘novo nebo i novu zemlju’. Prije toga će svoju slavu očitovati i objaviti na vidljiv način kada će jednim očitim znakom ‘objaviti’ početak svoje slavne ‘prisutnost’ (Mt 24:27). Nakon toga će ‘znak Sina čovječjeg’ na nebu biti toliko očit da će mnogi ljudi proplakati, dok će pravednici tada podignuti svoje glave jer će se sa Isusovom prisutnošću približiti njihovo izbavljenje iz grešnog i smrtnog stanja (Lk 21:28). Njegov dolazak s oblacima podrazumijeva doslovni silazak s neba na zemlju gdje će njegovi izabrani anđeli s Mihaelom na čelu voditi rat protiv Sotone i zlog ljudskog uređenja. Tada će se u Isusovoj prisutnosti očitovati "prisutnost Gospodinovog dana" koji će označiti kraj svih političkih, religioznih  i drugih elemenata ovog svijeta.

Sve će političke i ekonomske institucije biti uzdrmane nepredviđenim razvojem događaja kojeg će pokrenuti sam Isus Krist koji će se umiješati u ljudska zbivanja (2.Pe 3:12; vidi 2.So 2:1,2). Dok će ljudi "gubiti svijest od straha i očekivanja onoga što će zadesiti svijet" svi će zemaljski vladari biti svjesni da im opasnost dolazi s neba jer će "vidjeti Sina čovječjeg kako dolazi u oblaku sa silom i velikom slavom" (Lk 21:26-31). Budući da su znanstvenici razvili suvremena sofisticirana sredstva za vođenje ratova daleko iznad zemlje onda će se pod vodstvom političke ‘zvijeri’ svi zajedno sakupiti kako bi vodili rat protiv Sina čovječjeg. U ratu će svaka strana upotrijebiti svoje tajno oružje. Postoje oružja iz programa ‘Ratovi zvijezda’ koja bi se tada mogla upotrijebiti daleko u zemljinoj atmosferi. Velike svote novca se ulaže u svemirsku tehnologiju kako bi se dokazalo da postoji život izvan zemlje. Mnogi znanstvene institucije na tom polju su uvjereni da zemlju posjećuju bića iz svemira u neidentificiranim letećim objektima. Iako neki misle stupiti s njima u kontakt ipak se boje opasnosti koja može doći s neba.

S obzirom da će Isusov silazak s neba u zemljinu orbitu biti popraćen nebeskim fenomenima, onda nije ni čudno što će se tada cijeli politički i ekonomski svijet uspaničiti. Zbog svog ponosa i uspjeha kojeg su do sada imali kod upotrebe najmodernijih sredstava, ljudski će vladari ići na sve ili ništa u pokušaju da dokažu svoju moć i snagu. Zato nije čudno što će Harmagedon biti "rat koji će se zbiti na veliki dan Boga Svemogućeg" (Ot 16:13,14,16). Taj rat će dokazati svu nemoć ljudske tehnologije u borbi protiv Isusa i njegovih anđela. Kad se spominje propaganda koja dolazi od strane Sotone, divlje zvijeri i lažnog proroka onda je vrijedno zapaziti da je cijeli svijet već dobio upute što da rede u tim trenucima kada se nad njima nadvije izvanzemaljska opasnost. Na koji način?

Filmovi "Armagedon", "Dan nezavisnosti", "Žestoki udar" i drugi slični filmovi pokazuju dokle je išla Sotonska propaganda. U tim najgledanijim filmovima je razrađena ideja o ujedinjenju svih ljudskih institucija pod vodstvom onih koji imaju najmodernije oružje i mogućnosti da se bore protiv opasnosti koja dolazi s neba. Tako je u umove svih ljudi već usađena misao da se u tim trenucima uzdaju u svoje vladare i moćnike tražeći od njih zaštitu kako bi ih oni sakrili "od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe" (Ot 6:16,17).

Iako će Isus sa svojim anđelima izvojevati pobjedu, to će biti kao da je Bog ‘podložio’ svom Sinu njegove neprijatelje i ‘položio’ ih pod njegove noge, jer će to biti Božji rat (Ps 110:1; 1.Kr 5:3). Nakon pobjede nad Sotonom i njegovim zlim poretkom Isus će po anđelima biti doveden pred Boga koji će mu predati vlast nad svom zemljom čime će započeti njegova tisućugodišnja vlast (2.Pe 3:4,10-13; Da 7:11-14,27).


Isusova prisutnost tokom velike nevolje

Kako bi se u dan velike nevolje, koja će označiti kraj ovog svijeta, Božji izabranici spasili od osude koja će ostati na nepravednicima, onda Isusovi sljedbenici trebaju do tog dana izgrađivati vjeru koja bi ih uvela u ‘arku’ izgrađenu po Kristu jer će ta vjera omogućiti spasenje svakom tijelu koje je povezano s Isusom. Mnogi ljudi svijeta se ne obaziru na važnost Kristove Skupštine (kraljevstva) kao što se nisu obazirali na važnost arke koju je gradio Noa u svoje vrijeme. Isus je svoju ‘prisutnost’ povezao sa onim što se desilo u Noinim danima pa je rekao:

“Jer kao što je bilo u Noinim danima, takva će biti prisutnost Sina čovječjeg. Jer kao što su u tim (tj. onim) danima prije potopa jeli i pili, ženili se i udavali, sve do dana kad je Noa ušao u arku i nisu obratili pažnju dok nije došao potop i sve ih odnio, takva će biti prisutnost Sina čovječjeg (…) Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin.” (Mt 24:37-42)

Luka je njegove riječi ovako zapisao:

“I kao što je bilo u Noinim danima, tako će biti i u dane Sina čovječjeg: jeli su pili, ženili se, udavali, sve do dana kad je Noa ušao u arku. I došao je potop i sve ih uništio. Isto tako, bit će kao i u Lotovim danima: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili i gradili. A onog dana kad je Lot izašao iz Sodome, s neba su zapljuštali vatra i sumpor i sve ih uništili. Tako će isto bit u dan kad se pojavi Sin čovječji.” (Lk 17:26-30)

Izraz ‘Noini dani’ i ‘Lotovi dani’ mogu nas navesti na pomisao da je riječ o:

  • danima njihovog života prije nego je nastupila nevolja

i da će se u tom smislu:

  • Isusova prisutnost odvijati u periodu prije početka velike nevolje,

... odnosno prije nego se pokaže na nebu ‘znak Sina čovječjeg’. Međutim, to je potpuno pogrešno sagledavanje koje odudara od samog konteksta. Upravo u tom pogrešnom sagledavanju konteksta Watchtower krivo tumači gornje Kristove riječi pa kaže:

“Isus je u Mateju 24:37-39 rekao da će ”prisutnost [parousía] Sina čovječjeg“ biti poput ’dana Noe‘ koji su kulminirali u potopu (NW). Noa je desetljećima gradio arku i upozoravao zle prije nego što je došao potop i potpuno izbrisao taj pokvareni svjetski sustav. Zato i Kristova nevidljiva prisutnost na isti način traje kroz razdoblje od nekoliko desetljeća prije nego što i ona kulminira u velikom uništenju.“ (Stražarska kula, 1.10.1992. str. 16 st. 6)

Da li ovo može biti točno? Ne! Treba primijetiti da ‘Noini dani’ imaju dvije vremenske odrednice. Naime, izraz ‘do dana kada je Noa ušao u arku’ dijeli Noine dane na dva dijela. Prema izvještajima iz 1.Petrove 3:20 i 1.Mojsijeve 7:13-16, Isusove riječi u sebi kriju dvije vremenske odrednice:

  • Prvu vremensku odrednicu označava period prije nego je ušao u arku
  • Drugu vremensku odrednicu označava period nakon što je ušao u arku 

Nas zanima u koju vremensku odrednicu Isus smješta svoju ‘prisutnost u slavi’ - da li u dane koji odgovaraju periodu gradnje arke ili u dane koji su započeli potopom, a koji obuhvaćaju cijelo razdoblje potopa te vrijeme nakon izlaska iz arke kada je Bog sklopio savez s kojim je počelo ‘ponovno stvaranje’ čovječanstva? Biblija nam u tome pomaže jer je i Bog preko proroka Izaije spomenuo ‘Noine dane’ kad je rekao:

“U provali gnjeva načas sam okrenuo lice svoje od tebe, (...). Za mene je ovo [opustošenje Jeruzalema] kao i dani Noini. Kao što sam se zakleo da vode Noine više neće preplaviti zemlju, tako sam se zakleo da se više neću razgnjeviti na tebe niti ću te prekoravati.” (Iz 54:9)

Ovdje se ‘Noini dani’ dovode u vezu s potopom, a odgovaraju razdoblju koje je započelo razorenjem Jeruzalema po Babiloncima. Prije toga su Izraelci ‘jeli, pili, ženili se, udavali’, sve dok ih nije snašao taj dan Božjeg gnjeva.

U ovo razdoblje ‘Noinih dana’ je uključen i ‘savez’ koji je uslijedio nakon potopa, a slično je i sa savezom ili ‘zakletvom’ koji je Jehova sklopio s ‘Sionom’ nakon povratka iz izgnanstva. Prema tome, iako se Isus osvrće na one ‘Noine dane’ koji su prethodili potopu, on svoju prisutnost dovodi u vezu samo s razdobljem potopa koje je započelo s onim kritičnim ‘danom kad je Noa ušao u arku’ što bi odgovaralo ‘danu kad se treba pojaviti Sin čovječji’. Na isti način je Isus ‘Lotove dane’ podijelio u dva dijela jer je rekao:

“... onog dana kad je Lot izašao iz Sodome, s neba su zapljuštali vatra i sumpor i sve ih uništili. Tako će isto bit u dan kad se pojavi Sin čovječji.” (Lk 17:30)

  • onog dana kad je Lot izašao iz Sodome  »  u dan kad se pojavi Sin čovječji

Kad se Isus ‘pojavi’, onda će s tim danom označiti kraj ovog poretka. Biblija nam jasno govori da su apostoli Isusovo pojavljivanje dovodili u vezu s njegovim dolaskom, njegovom prisutnosti i krajem poretka (Mt 24:42).

Prvi kršćani koji su živjeli u Jeruzalemu i Judeji, su vrijeme od 33. do 66. god. smatrali ‘posljednjim danima’ koje su poistovjetili sa onim prvim razdobljem Noinih dana u kojem su ljudi oko njih samo ‘jeli i pili, ženili se i udavali’. Međutim, još uvijek su očekivali ovo drugo razdoblje i Isusovu prisutnost koju je najavio. Pogledajmo kako je to opisano u izdanju Watchtowera. U Stražarskoj kuli (od 1.4.2007. str.8,9) stoji:

"... Rimsko Carstvo bilo je izmučeno ratovima, potresima, glađu i pošastima. Judeja je bila žarište građanskih i etničkih sukoba. Ipak, unutar sigurnih jeruzalemskih zidina vladao je relativan mirLjudi su jeli, radili, sklapali brakove i imali djecu, živjeli su kao i uvijek dotada. Hram je svojom veličinom ulijevao osjećaj da je situacija u gradu stabilna te da će takva i ostati. Oko 61. n. e. jeruzalemski su kršćani od apostola Pavla dobili pismo. (...) Pavao ih je poticao: “Nemojte, dakle, prestati sa slobodom govoriti (...). Jer još ‘samo čas’ i ‘stići će onaj koji dolazi i neće oklijevati’. ‘... (Hebrejima 10:35-38)

Kao što vidimo, kršćani su živjeli u periodu u kojem je zlo stanje bivalo sve gore, a koje je bilo istovjetno onom prvom razdoblju Noinih dana kada su ljudi unatoč prevladavajućem zlom stanju samo jeli, pili, ženili se i udavali. Međutim, prvi kršćani takvo stanje u društvu nisu tumačili kao dokaz da je nastupila Isusova prisutnost koju su očekivali. Oni su je još uvijek čekali da se Isus Krist vrati na zemlju u svojoj slavi (vidi Jk 5:7,8; 1.So 1:10;  2:19; 3:13).

Gledajući iz njihove perspektive mi bi danas također trebali na Noine dane gledati na sličan način i početak Isusove prisutnost nakon njegovog dolaska poistovjetiti samo sa onim danom kada je Jehova uveo Nou i njegovu obitelj u arku i zatvorio vrata. Na sličan će način Isusovo pojavljivanje i time i njegova prisutnost značiti za ‘izabrane’ jer piše:

“I on će poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta, s jednog kraja nebesa do drugoga.“ (Mt 24:31)

Samim tim se Isusov dolazak i prisutnost ne bi trebala dovoditi u vezu sa razdobljem koje se protezalo desetljećima prije potopa (kao što tvrdi Watchtower), nego sa razdobljem koje započinje neposrednim uništenjem ovog poretka. Iako je Bog svojim duhom uvijek prisutan sa svojim vjernim slugama na zemlji, njegova se nevidljiva prisutnost očitije preko onih ljudskih zastupnika koji su izabrani da izvrše njegovu volju u odnosu na ljudsko društvo.

Iza Noinih dana je stajao Bog – kontrolor vremena i vremenskih razdoblja. Prvo vremensko razdoblje ‘Noinih dana’ je prepušteno čovjeku za kojeg je Jehova rekao: "Neka mu bude još sto i dvadeset godina" (1.Mo 6:3). U to vrijeme su ljudi normalno jeli, pili, ženili se i udavali. Noa je kao Božji zastupnik bio s njima zajedno sa arkom koju je gradio za spasenje svog doma. On je time navješćivao ono što je prorokovao Enoh, sedmi od Adama, da ‘Jehova dolazi sa desecima tisuća svetih anđela svojih, da sudi svima…" (Juda 14,15). Jehovina nevidljiva prisutnost preko nebeskih zastupnika je nastupila onog trenutka kada je ‘došao’ sa svojim svetim anđelima koji su zatvorili arku i nakon sedam dana prouzročili potop koji je trajao četrdeset dana. Treba uzeti u obzir da je Noa kao Božji zastupnik bio vidljivo prisutan među ljudima i da je s njim sklopio savez za obnovu svijeta.

Lotove dane također možemo pratiti u dvije vremenske odrednice. Prva faza traje od vremena kad se odvojio od Abrahama pa sve do vremena kad su s neba došli anđeli da ga spase. ‘Dolazak’ anđela na zemlju je označio Božju ‘prisutnost’ među ljudima, a time i početak drugog vremenskog razdoblja za Lota. Božja ‘prisutnost’ na zemlji je bila u ulozi anđela što je trebalo za jedne značiti spasenje, a za druge uništenje. Među anđelima koji su ‘sišli’ na zemlju je možda bio jedan od prvih knezova, vjerojatno arhanđeo Mihael. Zanimljivo je da tog glavnog anđela ne vidimo da posjećuje Lota, dok su druga dvojica anđela otišla put Sodome i ušla u Lotovu kuću. Taj prvi anđeo je vjerojatno u to vrijeme pripremao i zadržavao sile nad vatrom koja je trebala uništiti te gradove, dok su druga dvojica u to vrijeme spašavala Lota i njegovu obitelj (1.Mo 18:2,20-22; 19:1,10,13-24). Biblija ne daje nikakve naznake da se u te ‘Lotove dane’ prije uništenja događalo nešto što bi se moglo povezati s nebeskim uplitanjem u ljudska zbivanja. Ljudi su u to vrijeme jednostavno živjeli i upuštali se ‘u besramna djela’ koje je teško pogađalo Lota i njegovu obitelj (2.Pe 2:6-8).

Trenutak kad anđeli u Lotovim danima silaze na zemlju se također može usporediti s ‘danima Sina čovječjeg’ kad će se on iznenada umiješati u ljudska zbivanja preko svojih anđela, kao što je to bio slučaj Noinim danima. Anđeli su se u oba slučaja vratili na nebo ali njihovim odlaskom nije prekinuta Božja nevidljiva prisutnost jer je Bog bio prisutan preko svojih zemaljskih zastupnika. Anđeli će doći s Isusom, nakon čega će Isus ostati na zemlji kao njegov glavni zastupnik, tako da će Bog preko njega biti nevidljivo prisutan s ljudima zauvijek. Kad ovako promatramo stvari onda Isusove riječi dobivaju svoj pravi smisao:

Matej: “Jer kao što je bilo u Noinim danima, takva će biti prisutnost Sina čovječjeg. Jer kao što su u tim danima prije potopa (odnosno prije Božjeg dana) jeli i pili, ženili se i udavali, sve do dana kad je Noa ušao u arku (i kad je započeo Božji dan suda); i nisu obratili pažnju dok nije došao potop (Božji dan suda) i sve ih odnio, takva će biti prisutnost Sina čovječjeg (koja nastupa iznenada nakon njegovog dolaska) ... Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin.” (Mt.24:37-42)

Luka: “I kao što je bilo u Noinim danima, tako će biti i u dane Sina čovječjeg: (prije nego je došao Božji dan) jeli su, pili, ženili se, udavali, sve do dana (kad je iznenada došao, odnosno) kad je Noa ušao u arku, i došao je potop (Božji sud) i sve ih uništio. Isto tako, bit će kao i u Lotovim danima: (prije nego je iznenada došao Božji dan suda) jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili i gradili. A onog dana (kad je iznenada došao i) kad je Lot izašao iz Sodome, s neba su zapljuštali vatra i sumpor i sve ih uništili. Tako će isto bit u dan kad se (iznenada) pojavi Sin čovječji.” (Lk 17:26-30)

Prema Lukinom izvještaju ‘dani Sina čovječjeg’ započinju iznenada ‘u onaj dan kad se pojavi Sin čovječji’. Naime onaj ‘dan’ kad je Lot izašao iz Sodome i onaj ‘dan’ kad je Noa ušao u arku je povezan s onim ‘danom’ kad se Sin čovječji treba ‘pojaviti’. Do tada će Isus čekati Božju naredbu da sa anđelima siđe na zemlju. Osim toga ako usporedimo ono što su u vezi toga napisali Matej i Luka tada vidimo da se jedan izraz spominje na tri načina:

  • Takva će biti prisutnost sina čovječjeg
  • Tako će biti i u dane sina čovječjeg
  • Tako će isto biti u dan kad se pojavi sin čovječji

Isusova je ‘prisutnost’ povezana s danom kad se On treba ‘pojaviti’, a ta će se ‘prisutnost’ zbiti iznenada kad se mnogi neće nadati. Zato su kršćani trebali ‘željno očekivati da se pojavi naš Gospodin Isus Krist’ (1.Ko 1:7). Kao što Noa nije znao kad će ući u arku tako ni mi ne znamo kad će točno doći Isus, ali znamo kakva će biti njegova prisutnost kad se pojavi. ‘Onog dana kad je Noa ušao u arku’ Noa je znao da će potop biti za sedam dana. Tako ćemo i mi, kad se Isus očituje ‘znakom svoje prisutnosti’, znati u koji će dan Isus preuzeti vlast nad zemljom kao kralj Božjeg Kraljevstva jer se taj dan krije u Biblijskoj kronologiji (1.Mo 7:4; Da 12:11,12).

‘Prisutnost Sina čovječjeg’ ne možemo dovoditi u vezu sa današnjim zbivanjima u svijetu koja su rezultat ljudskog načina vladanja. Vidjeli smo da ‘Noini dani’ u protuslici obuhvaćaju jednim djelom dugogodišnji period prije potopa. Taj period u protuslici označava vrijeme posljednjih dana ovog ljudskog poretka. No, kad je Isus spomenuo ‘dane Sina čovječjeg’ onda je očito mislio na one dane koji započinju završetkom objavljivanja ‘godine milost’ i koju je on započeo objavljivati u prvom stoljeću. Dok njegovi zastupnici objavljuju ‘godinu milosti’, većina ljudi ovog svijeta – baš kao i u Noino vrijeme - zanemaruje njihova upozorenja i nastavljaju živjeti samo za sebe i svoje sebične interese – jedu, piju, kupuju, prodaju, sade, grade, ženu se i udaju. Isus je rekao da će sve to vrijeme on biti osobno odsutan ali ipak prisutan u duhu (Mt 28:19,20; usporedi 1.Ko 5:3).

Stoga je Watchtower očigledno u krivu jer za te ‘posljednje dane’ koje je Jehova, kao i u vrijeme Noe, prepustio naraštaju zlih ljudi, ne možemo govoriti da predstavljaju ‘vrijeme Isusove prisutnosti’ (1.Mo 6:3). Isus je kao osoba još uvijek odsutan jer ga ‘nebo treba zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka’ (Dj 3:21).

Biblija nam daje do znanja da tek na kraju ovog poretka nastupa ‘dan kad se Isus treba pojaviti’ u svojoj slavi. Tako Isusova slavna ‘prisutnost’ ne označava ovu prvu vremensku odrednicu, odnosno vrijeme u kojem ljudi žive, jedu piju, žene se i udaju. On je u to vrijeme nevidljivo prisutan svojim duom. Njegova osobna ‘prisutnost’ u slavi započinje neposredno prije kraja, u vrijeme kad će ‘poduzeti mjere’ protiv ovog zlog poretka (usporedi 1.Ko 10:1,2,10,11). Mi to vrijeme ne možemo točno odrediti jer je Isus rekao:

“Zato i vi budite spremni, jer Sin čovječji dolazi u čas kada se ne nadate.” (Mt 24:44)

Do tog časa će ljudi živjeti uobičajenim načinom života, dok će pravednici ‘raditi na svom spasenju’ (Flp 2:12).

Kršćanima je rečeno:

“Stoga, budite budni, usrdno se moleći sve vrijeme da bi ste uspjeli umaknuti svemu ovome što se treba dogoditi (do njegove prisutnosti) i stati pred Sina čovječjega (kad on dođe).” (Lk 21:36)

Nas kršćane taj dan ne bi trebao iznenaditi iako će On doći u čas kada to ne mislimo (1.So 5:4). Čak je i apostol Ivan napisao:

“I sada, dječice ostanite u zajedništvu s njim, da bismo, kad se on pojavi [ili očituje u svojoj slavi], imali slobodu govora i da ne bismo bili posramljeni i odvojeni od njega u vrijeme njegove prisutnosti.” (1.Iv 2:28)

Ponovno vidimo da Isusova slavna prisutnost nastupa nakon što se on ‘pojavi’ ili ‘očituje u slavi’.  To se nije desilo 1874. (raniji datum kojeg su zadržali Istraživači Biblije) niti 1914. godine (koju su naknadno prihvatili Jehovini svjedoci). Kad se on uskoro ‘pojavi’ bit će kasno bilo što poduzeti, pa zato Pavle kaže Timoteju da se čvrsto drži Božjih zapovjedi "dok se ne pojavi naš Gospodin Isus Krist". Isus će tada ‘svojim pojavljivanjem i svojim kraljevstvom’ suditi "živima i mrtvima" (1.Ti 6:14; 2.Ti 4:1).

Isusovim ‘pojavljivanjem’ započinje njegova slavna ‘prisutnost’ kao kralja koja će trajati do kraja tisućugodišnjeg kraljevstva. To će biti vrijeme slično Noinim danima, jer će Jehova sigurno preko Isusa sklopiti savez mira, nakon čega će nastupiti ‘ponovno stvaranje’ (obnova) ljudskog društva koje će živjeti vječno (Mt 19:28,29). Vrijeme Isusove prisutnosti je ujedno i vrijeme suda:

“Jer je određeno sa Sin čovječji dođe u slavi oca svojega s anđelima svojim i tada će uzvratiti svakome po djelima njegovom.” (Mt 16:27)

Isus je ovim riječima pokazao da nakon njegovog dolaska slijedi vremensko razdoblje u kojem će on suditi ljudima. To će biti dan tisućugodišnjeg suda u kojem će se pred Kristom sakupiti svi narodi (Mt 24:30; 25:31-33). Taj dan od tisuću godina će biti posvećen Jehovi kako bi se ispunio njegov naum. To je ujedno i ‘Gospodinov dan’ kojeg je spomenuo apostol Ivan u knjizi ‘Otkrivenje’.


Gospodinov dan

Apostol Ivan je rekao da je ‘obuzet duhom dospio u Gospodinov dan’ (Ot 1:10). Kada započinje taj dan? Što kaže Watchtower?

“Taj je dan započeo godine 1914. kad je Isus bio postavljen za kralja Božjeg Kraljevstva, a trajat će sve do kraja Tisućgodišnjeg Kraljevstva; tada će Krist ’predati kraljevstvo svom Bogu i Ocu‘ (1. Korinćanima 15:24). Tokom mnogih stoljeća vjerni kršćani su se radovali Gospodinovom danu. Sada je on konačno tu!“ (Stražarska kula, 1.3.1989. str.8)

Da li je Gospodinov dan započeo 1914. godine? Što kaže Biblija? Ivan je u knjizi ‘Otkrivenje’ opisao događaje koji su se odigravali prije nego se Isus trebao otkriti u slavi. Stoga piše slijedeće:

“Obuzet duhom dospio sam u Gospodinov dan i začuo sam iza sebe jak glas, poput zvuka trube kako govori: ‘Što vidiš, napiši u svitak i pošalji u sedam skupština (…) I okrenuvši se, vidio sam sedam zlatnih svijećnjaka a među svijećnjacima nekoga nalik sinu čovječjem…” (Ot 1:10-16)

Ivan, koji je živio do pred kraj 1. stoljeća nije živio u Gospodinovom danu, ali je u vizijama dospio u taj dan i iz te pozicije vidio sve što se trebalo odigravati prije i za vrijeme tog dana. Stoga skupštine prvog stoljeća nisu živjele u Gospodinovom danu. Isus je tada bio ‘među svijećnjacima’ što ukazuje na Isusovu prisutnost u duhu koja je započela nedugo nakon njegovog uzašašća (vidi Dj 13:1,2). Da bi kršćani povezani sa njegovom Skupštinom ušli spremni u ‘Gospodinov dan’ moraju slijediti Isusov savjet koji je dan ovim skupštinama u prvom stoljeću koje su također bile u željnom iščekivanju tog dana. To iščekivanje je Ivan naveo u samom uvodu kad je rekao:

“Evo, dolazi s oblacima, i vidjet će ga svako oko (…) I sva će plemena zemaljska proplakati zbog njega.” (Ot 1:7)

Budući da se ovo još nije ispunilo, onda je lako zaključiti da njegov ‘dan’ započinje s njegovim ‘dolaskom’ kojeg će zamijetiti svi ljudi na zemlji. Ivan je imao tu prednost da prije svih nas vidi događaje tog najvažnijeg dana za čovječanstvo.

Zanimljivo je da Isus svojim skupštinama govori da će ‘doći’, što znači da su sve skupštine trebale očekivati ‘Gospodinov dan’ (Ot 2:16,25; 3:3,11). Mi stoga, dok iščekujemo taj dan, i dalje govorimo ono što je napisano na kraju knjige Otkrivenja: "Dođi Gospodine Isuse" što je dokaz da još nije nastupio ‘Gospodinov dan’ (Ot 22:20). Ivan je očito u viziji najprije vidio Isusa u slavi koja će mu pripasti prilikom njegovog dolaska. To je mogao povezati s Isusovim preobraženjem prije njegove smrti. Tada se Isus pred njim, Petrom i Jakovom pojavio u nebeskoj slavi. Taj događaj im je Isus najavio kada je rekao da će neki od njegovih učenika još za vrijeme svog života vidjeti ‘Sina čovječjeg kako dolazi u svom kraljevstvu’ (Mt 16:28). Ivan je tada vidio i razumio da ‘Gospodinov dan’ započinje s ‘dolaskom Isusa u njegovom kraljevstvu’. Nakon te vizije Ivan je s nadom očekivao ‘Gospodinov dan’ kad će Bog ukloniti ovaj svjetski poredak i uspostaviti svoje kraljevstvo s Isusom na čelu. No, on to nije doživio za vrijeme svog života pa mu je Isus omogućio da dospije u ‘Gospodinov dan’ putem nadahnutih vizija. Ivan je putem vizija dospio u budućnost i tako ponovno vidio Isusa u slavi svog kraljevstva, što je posebno istaknuo odmah na početku knjige Otkrivenje.

No, trebamo uzeti u obzir da je Ivan u vizijama imao prilike vidjeti i događaje koje se odvijaju prije tog dana tako da je putem nadahnuća vidio vrijeme posebno važno za kršćane koji će u tim događajima vidjeti da se približava Isusov dolazak i njegov dan. To se je odnosilo i na skupštine prvog stoljeća kojima je Isus uputio svoje ljubazne primjedbe a koje nam služe da poput njih radimo na svom spasenju dok čekamo ‘Gospodinov dan’ (Ot 2-3.pogl.). Nigdje se u Bibliji ne može naći misao koja bi ukazivala da će ‘Kristov dan’ nastupiti prije nego se Isus pojavi u svojoj slavi.

Iako je Ivan imao priliku dospjeti u ‘Gospodinov dan’, to ne znači da su se sve vizije odigravale u tom ‘danu’. Isus je preko Ivana svim skupštinama poručio da će iznenada ‘doći’, čime nas je želio ostaviti budnima dok čekamo taj ‘dan’ (Ot 2:16,25; 3:3,11). Isus je tim skupštinama preko Ivana poslao poruke koje su imale trajnu vrijednost i za sve skupštine koje su od tada svojim djelovanjem trebale živjeti u željnom iščekivanju ‘Gospodinovog dana’ (Ot 1:1-3). To je bio dokaz da je on prisutan duhom sa svojim učenicima tada, ali i "u sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). Ti ‘dani’ prije svršetka ovog poretka predstavljaju vrijeme iščekivanja ‘Gospodinovog dana’ koje još uvijek traje. Zato nije čudno što prva vizija opisuje Isusovu brigu za skupštine prije nego nastupi njegov dan.

Da bi razlučili vrijeme prije odigravanja vizija koje slijede u nastavku Otkrivenja moramo uzeti u obzir ono što je Isus u Otkrivenju 1:19 rekao Ivanu:

       “Zato zapiši ono što si vidio    (1)  i ono što se sada događa

                                                              (2)  i ono što će se dogoditi nakon ovoga.”

"Ono što se sada događa" obuhvaća kršćansko doba i događaje povezane sa skupštinama na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće, a time i sve skupštine koje će djelovati u vremenu očekivanja Isusovog dolaska u slavi. Sve su one trebale znati "ono što će se dogoditi nakon ovoga" vremena u kojem su oni trebali strpljivo čekati Kristov dan. Nakon toga je Ivan vidio drugu viziju gdje mu je bilo rečeno: "Popni se ovamo i pokazat ću ti ono što će se dogoditi" (Ot 4:1). Tada je Ivan imao priliku vidjeti neke značajne događaje na nebu i zemlji koji će posebno obilježiti vrijeme neposredno prije i poslije početka ‘Gospodinovog dana’. Pavle nam u vezi tog dana kaže:

“… dok željno očekujete da se pojavi naše Gospodin Isus Krist. Bog će vas i učiniti postojanima do kraja, da budete bez ikakve krivnje u dan našeg Gospodina Isusa Krista.” (1.Ko 1:7,8; Tit 2:13)

Kršćani očekuju vrijeme kada će se Isus ‘pojaviti’ i uvesti nas u svoj ‘dan’. Taj dan započinje kad se s neba “pojavi Gospodin Isus sa svojim moćnim anđelima“ (2.So 1:7; Mt 24:30,31; 25:31; 1.Pe 1:5-7). Različiti prijevodi to vrijeme koje započinje sa Isusovim pojavljivanjem nazivaju ‘Gospodinov dan’ ili ‘dan našeg Gospodina’. Prema Pavlovim riječima, ‘Kristov dan’ nastupa na ‘kraju’ ovog poretka, a do tada kršćani trebaju biti postojani u vjeri. Tada će svi oni koji su sačuvali svoju vjeru biti bez optužbe na ‘dan Isusa Krista’. U tom će ‘danu’ on suditi svijetu kroz period tisućugodišnjeg vladanja. "Vrijeme očitovanja njegove slave" će biti vrijeme radosti za sve one koji su ‘dijelili Kristove patnje’ (1.Pe 4:13). To će biti vrijeme kada će kršćani ostvariti svoju nadu u spasenje koje će dobiti prilikom pojavljivanja Isusa Krista u svojoj nebeskoj slavi (1.Pe 1:7-13). Svi koji izađu iz velike nevolje i uskrsnu kao pravednici odmah na početku Kristove slavne prisutnosti, biti će sretni zbog svog spasenja kojeg su dobili na osnovu svoje vjere.  

Kad veliko mnoštvo kršćana stane pred Kristom onda će oni biti razlog velike radosti onih koji su ih vodili Kristovim putem. Pogledajmo što Pavle kaže:

  • Pavle je pohvalio takve vjerne kršćane u Filipima, pa im je napisao: "…čvrsto se držeći riječi života, kako bih se [zbog vas] mogao radovati u dan Kristov (dan Gospodinov)…" (Flp 2:16)
  • Slično je napisao kršćanima u Korintu, samo što im je umjesto pojma ‘dan Kristov’ rekao da će oni "biti razlog [njegove hvale] u dan našeg Gospodina Isusa." (2.Ko 1:14)
  • Zatim je tu misao ponovio kršćanima u Solunu kada je umjesto izraz ‘dan Kristov’ ili ‘na dan našeg Gospodina Isusa’ rekao: "Jer [vi ste] naša nada ili radost ili kruna kojom ćemo se ponositi pred našim Gospodinom Isusom prilikom njegove prisutnosti." (1.So 2:19)

Ove riječi imaju smisla samo ako se ‘Gospodinov dan’ smjesti u vrijeme koje nastupa sa Isusovim pojavljivanjem u svojoj slavi kada će se moći ustvrditi koji su to kršćani donijeli radost onima koji su ih duhovno vodili prema spasenju. Tada će i članovi ‘vjernog roba ući u radost svog gospodara’ (Ma 25:21,23). Kad sve gore spomenute biblijske stavke povežemo onda dobivamo zaključak da je ‘Gospodinov dan’ biblijskim rječnikom opisan i sa nekim drugim sličnim izrazima:

 

‘Gospodinov dan’ nastupa prilikom Isusovog slavnog dolaska. Taj ‘dan’ uključuje mnoge događaje za vrijeme Isusove prisutnosti kao kralja nad Zemljom. Knjiga "Otkrivenje Isusa Krista koje mu je dao Bog da pokaže robovima svojim ono što će se uskoro dogoditi" razotkriva neke važne  događaje prilikom Isusovog dolaska (Ot 1:1). U sklopu tih otkrivenja je opisan i ‘onaj dan kad se pojavi Sin čovječji’ (Lk 17:26-30). Zato Pavle u svojim poslanicama spominje kako kršćani trebaju željno očekivati ‘Gospodinovu prisutnost’ nakon što se ‘pojavi Isus Krist’ ( 1.Ko 1:7).

Biblijskim izrazom ‘prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista’ se misli na vrijeme koje će nastupiti u skoroj budućnosti (1.So 5:23). Prema tome ‘Gospodinov dan’ obilježava Isusovu prisutnost u kraljevskoj slavi koja bi trebala uskoro nastupiti. ‘Do tog vremena’ sve stoji onako kako je Isus prorekao u znakovima koji će obilježavati približavanje skorog završetka ovog poretka. Jedan od tih znakova je ‘propovijedanje dobre vijesti’ (Mt 24:14).

“Radosno upućujem svoje usrdne molitve za vas zbog vašeg doprinosa širenju dobre vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Jer uvjeren sam u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršit će ga do dana Isusa Krista (…). I molim se za to da vaša ljubav sve više i više raste u dobrom poznavanju i potpunom shvaćanju Božje volje i da možete prosuditi što je najvažnije, kako biste bili neporočni i kako ne biste drugima bili na spoticanje sve do dana Kristova.“ (Flp 1:4-6,9,10)

Da li su kršćani trebali podupirati dobru vijest do 1914-te jer je navodno tada trebao nastupiti Kristov dan? Kao što vidimo, apostol Pavle kaže da se dobro djelo doprinosa širenju dobre vijesti treba ‘dovršit do dana Isusa Krista’, odnosno do dana kada će se ‘pojaviti Isus Krist’ a kršćani su savjetovani da njihova vjera ‘do dana Kristova’ odnosno ‘do kraja’ sve više raste (1.Ko 1:7,8). To je još jedan dokaz da 'Gospodinov (Kristov) dan' nije nastupio 1914-te godine, a samim tim ni Kristova očekivana prisutnost. Od prvog stoljeća do danas su mnogi umrli u vjeri a da nisu primili ispunjenje obećanja o Isusovom ponovnom dolasku. Oni će uskrsnuti prilikom njegove prisutnosti. No, tko može nakon ovog istraživanja reći da je ‘uskrsnuće već bilo’? Što nam Biblija može reći o tome? Razmotrimo to u drugom dijelu.

  Kraj 1. dijela