Article Index

Kada svjedočanstvo duha nije istinito

U izdanjima Watchtowera možemo naći objašnjenja Vodećeg tijela o tome kako danas netko može za sebe tvrditi da je ‘pomazan’ svetim duhom za Isusovog suvladara. Ta objašnjenja međutim nemaju biblijsku potvrdu ili primjere iz biblijske povijesti koji bi to potvrdili, već se zasnivaju na pokušaju da se objasni nešto što bi moglo podupirati njihovu ideju. Stoga su i neki biblijski stavci uzeti iz konteksta i prilagođeni toj ideji. Pogledajmo: U Stražarskoj kuli od 1.2.2002. str.20. st.8 stoji:

"Kako pomazanici znaju da imaju nebeski poziv? Oni dobivaju nepogrešivo svjedočanstvo svetog duha.“

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str.19,21,22. st.7,18. stoji slijedeće:

"Pravi kršćani u prvom stoljeću bili su pomazani svetim duhom. Mnogi od njih imali su jedan ili više čudotvornih darova duha, kao što je govorenje jezicima. Stoga takvim pojedincima nije bilo teško znati da su pomazani duhom i da trebaju uzimati simbole na Spomen-svečanosti. Međutim, u naše vrijeme to se može znati na temelju nadahnutih riječi poput ovih: ”Svi koje vodi Božji duh, to su Božji sinovi. Jer niste primili duh ropstva, koji bi opet uzrokovao strah, nego ste primili duh posinjenja, duh kojim vičemo: ’Abba, Oče!‘“ (Rimljanima 8:14,15). (...) Sveti duh djeluje na duh pomazanika tako što oni u svojoj nutrini osjećaju da se ono što Biblija govori o Jehovinoj duhovnoj djeci odnosi na njih (1. Ivanova 3:2). Božji duh daje im osjećaj da su njegovi sinovi i budi u njima jedinstvenu nadu. Premda će vječni život u kojem će ljudi biti savršeni te okruženi članovima obitelji i prijateljima biti nešto veličanstveno, to nije nada koju su oni dobili od Boga. On putem svog duha u njima budi toliko snažnu nadu u odlazak na nebo da su spremni odreći se svega što ih veže za ljude i život na Zemlji (2. Korinćanima 5:1-5,8; 2. Petrova 1:13,14). "

Watchtower je ovdje dao važnost unutarnjem osjećaju koji nikad nije bio Božji princip, a eliminirao bilo koji očiti znak koji bi bio prihvatljiviji i za onoga tko je izabran i za one koji bi takvu osobu mogli prihvatiti u tom svojstvu, pa su napisali:

"To ne znači da su vidjeli taj duh ili da su imali neku mentalnu sliku o duhu koji razgovara s njima, niti su čuli glasove iz duhovnog carstva." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20, st.20)

Ovakvim tumačenjem su izbjegli da iznesu bilo koji dokaz. Zato nikad nisu naveli niti jedno iskustvo osobe koja je u određenom trenutku od Boga dobila jasan poziv i znak koji bi to potvrdio da mu služi kao 'suvladar' u Kristovom kraljevstvu. Stoga se ni biblijski stavci koje Watchtower navodi ne mogu jednostrano koristiti u namjeri da se objasni kako pojedini kršćani dobivaju jedinstvenu nadu u nebeski život. U skladu s tim je na mjestu da se pitamo, da li Biblija sadrži neke misli koje nekome daju za pravo da za sebe tvrdi da je izabran i ‘pomazan’ za Isusovog suvladara?

Pažljivim razmatranjem možemo utvrditi da Biblija ne navodi niti jedan primjer po kojem Bog poziva nekoga na način da to osoba mora sama otkriti u svojoj nutrini. Bog je uvijek pozivao vjerne osobe putem svojih anđela koji su im objasnili zašto su izabrani za neku službu i koji zadatak moraju izvršiti. Druge je pozivao indirektno preko već postavljenih i imenovanih muževa na zemlji koji su izabranoj osobi rekli što od nje Bog očekuje i zašto je izabrana i pomazana. Svi oni koji su bili pomazani su to pozvanje dobili uz svjedočanstvo duha koji je to potvrdio na razne načine, poput ždrijeba ili nekog znaka. Nitko od njih nije bio pozvan tako što je u svojoj nutrini ‘osjećao’ neku novu želju za nečim ili da je odjednom počeo razmišljati da ga je Bog pozvao i pomazao za kralja, proroka ili apostola. Jehova je neke ljude pozvao čak prije rođenja, ali to nisu znali sve do trenutka kada im je s neba objavljeno da trebaju izvršili zadatak od Boga (Jr 1:4,5; Iz 44:28; 45:1; 2.Lje 36:22,23). Prema tome, ako Bog ima imena tih osoba, on će im to otkriti kad dođe vrijeme da izvrše njegov zadatak. Da li je onda dovoljno da netko sam za sebe tvrdi da je ‘pomazanik’ (u sastavu 144000; izabran za kralja i svećenika), a bez svjedočanstva koje bi to potvrdilo?

Isus je imao to svjedočanstvo koje su farizeji htjeli osporiti. Pogledajmo kako im je Isus odgovorio:

"A farizeji su mu rekli: “Ti svjedočiš sam o sebi, svjedočanstvo tvoje nije istinito.” Isus im je odvratio: “Ako i svjedočim sam o sebi, svjedočanstvo je moje istinito (...) Pa u vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. Ja sam onaj koji svjedoči o sebi, a i Otac koji me poslao svjedoči o meni.” (Iv 8:13-18)

Isus je ‘znao’ tko je i zašto je ‘pomazan’ svetim duhom jer je Bog s njim sklopio savez za kraljevstvo te je imao pouzdano svjedočanstvo s neba (Mt 19:28). Isus to saznanje nije dobio kroz osjećaje i želje koje bi ga nevodile na tu pomisao. Čak je i on čuo Božji glas koji mu je posvjedoćio i potvrdio njegovu mesijansku ulogu (Mt 3:17; Iv 12:28).

Budući da su anđeli osobno pripremili put Ivanu Krstitelju i Isusu još prije njihovog rođenja, onda su vjerojatno ti isti anđeli, kad je došlo vrijeme, pozvali jednog i drugog da izvrše zadatak za koji su pozvani (vidi Iv 1:6). Nakon što je bio kršten, Isus je otišao u pustinju gdje je boravio 40 dana. Nije bio sam nego s Bogom kojega je na zemlji vjerojatno zastupao izabrani anđeo. Tada je Isus dobio mnoga saznanja te je spoznao sve o sebi i svojoj ulozi drugog Adama zbog koje je unaprijed određen i rođen, a koja je uključivala njegovu službu, smrt, uskrsnuće pa čak i uznesenje na nebo. Također je dobio saznanje o ulozi koju će imati nakon svog povratka na zemlju. Zato je mogao reći Židovima:

"Pa i Otac koji me poslao sam je posvjedočio o meni. Vi nikada niste čuli glas njegov niti ste vidjeli lik njegov, a niti riječ njegova ostaje u vama, jer ne vjerujete onome kojega je on poslao." (Iv 5:37,38)

Isus je, za razliku od svojih sunarodnjaka iz tog naraštaja, mogao reći da je ‘čuo Božji glas s kojim je razgovarao i vidio njegov lik’ poput Mojsije. On je s neba dobio vidljivo svjedočanstvo o tome da je pomazan s određenim zadatkom. Moguće je da mu je Bog nakon krštenja posredovao mnoga saznanja kroz vizije koje su prikazivale neke nebeske stvari. Vjerojatno je tako pomoću vizija ‘uzašao na nebo’ gdje je imao nebesko iskustvo i vidio budućnost svijeta o čemu je upoznao svoje apostole (Iv 3:13; Mt 24.pogl).

Sve ovo je bilo potrebno kako Isus ne bi bio samozvani ‘pomazanik’. Naime, samozvani ‘pomazanici’ toga doba su bili oni koji su samo tvrdili da su pozvani od Boga, a koji to svjedočanstvo nisu mogli potvrditi ničim osim svojom tvrdnjom koja je često bila proizvod njihovog subjektivnog uvjerenja i osjećaja. Među njima je bio Juda Galilejac i Teuda ‘koji je tvrdio da je netko’ (Dj 5:35-37). Očito se njihove ‘tvrdnje’ nisu pokazale pouzdanim mjerilom po kojim bi ih drugi mogli prihvatiti za pomazanike, pa su ih neki ljudi slijepo slijedili. Bilo kako bilo, Isus je dobio svjedočanstvo s kojim je bio potpuno uvjeren da je on onaj Sin čovječji o kojemu su proroci unaprijed govorili, te da je pomazan za Božjeg Sina koji zna za koju ulogu je pomazan. Da bi to svjedočanstvo imalo snagu istine, Bog je svjedočanstvo dano Isusu potvrđivao moćnim djelima koja je činio kroz njega. Tako je Isus imao pouzdano svjedočanstvo s kojim je mogao tvrditi tko je on i zašto je bio ‘pomazan’ svetim duhom (Iv 8:28).

Isusovo je svjedočanstvo bilo ‘istinito’ jer nije svjedočio sam o sebi, odnosno nije samo ‘tvrdio’ ono što je on pouzdano znao, već je imao i pouzdane svjedoke koji su to mogli potvrditi za njega. Zato je jednom drugom prilikom mogao reći:

"Ako samo ja svjedočim o sebi, svjedočanstvo moje nije istinito. Ima drugi koji svjedoči o meni i znam da je istinito svjedočanstvo kojim on svjedoči o meni. Vi ste poslali ljude k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. No ja ne trebam svjedočanstvo od čovjeka, (...). Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanovog, jer djela koja mi je Otac dao da izvršim, sama ta djela koja činim, svjedoče o meni da me Otac poslao.“ (Iv 5:31-38; Iv 1:32-34)

Isus je dao do znanja da njegovo svjedočanstvo ‘ne bi bilo istinito’ da je on samo tvrdio za sebe da je Božji ‘pomazanik’. S time je želio potvrditi Božje pravilo iz biblijske prošlosti i reći da nitko ne može tvrditi da je ‘pomazan’ ukoliko nema jasno svjedočanstvo od Boga i Božjih vjernih slugu. Čak ako ne treba svjedočanstvo od drugog čovjeka, pomazana osoba može činiti 'djela' iza kojih stoji sam Bog. Bez svega toga, oni koji za sebe kažu da su 'pomazani' za Isusove suvladare, svjedoče sami za sebe tako da njihovo svjedočanstvo nije istinito. Stoga nitko od nas ne bi trebao ozbiljno shvatiti one osobe unutar skupštine koji tvrde da su ‘pomazani’ za određenu ulogu, jer nitko od njih nema svjedočanstvo duha. Iza svega toga stoji Watchtower, a ne Bog, pa možemo slobodno konstatirati da je Watchtower svojim tumačenjima stvorio prostora za lažne pomazanike koji su sami sebe postavili na prijestolja na temelju svojih osjećaja.

Isus je znao da je kroz povijest Božjeg naroda bilo mnogo samozvanih i lažnih proroka i Mesija. Neki među njima su se vjerojatno smatrali takvima jer su se dali voditi po svojim mislima, osjećajima ili drugim unutarnjim pokazateljima koji su im davali uvjerenje da su ‘netko i nešto’ a što u biti nisu bili. No, njegovo ‘pomazanje’ je bilo ‘istinito’ zbog tri pouzdana svjedoka koja su svjedočila o njemu. Prvi svjedok je bio Ivan Krstitelj čije se svjedočanstvo može smatrati pouzdanim jer su ga svi smatrali Božjim prorokom. Njemu je rečeno da će prepoznati Mesiju kad vidi svjedočanstvo duha, pa je rekao:

"Ni ja ga nisam znao, ali onaj koji me poslao da krštavam vodom rekao mi je: ‘Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu (pomazanje od Boga), to je onaj koji krsti svetim duhom.’" (Iv 1:33). 

Drugi svjedok je bio Bog koji je preko njega činio moćna djela koja su svjedočila za njega. Treći svjedok je Božja Riječ koja se ispunila na njemu. Iako uz svoja moćna djela nije trebao svjedočanstvo od čovjeka, ali je svjedočanstvo dvojice ili trojice ipak pouzdanije i može se smatrati istinitim. To je Božje pravilo koje je ostalo na snazi i u kršćanskoj skupštini (He 10:28; 2.Ko 13:1; 1.Ti 5:19). Isus je poznavao Pisma u kojima nalazimo slična svjedočanstva od Boga. Pavle je ukazao na neke od tih primjera pa je rekao:

"Jer zbog vjere su ljudi iz staroga doba primili svjedočanstvo da su Bogu po volji (...) Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kajin i zbog te vjere primio je svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvaća njegove darove. I zbog te vjere, iako mrtav, još uvijek govori.“ (He 11:2,4)

Bog je svojim vjernim ljudima starog doba na razne načine ‘posvjedočio’ da su po njegovoj volji. Oni su za vrijeme svog života od Njega primili svjedočanstvo da su mu po volji. Tako su postali svjedoci ispunjenja Božjeg obećanja na njima osobno. To je Bog osobno posvjedočio i Abelu i to na nadnaravan način koji se može pripisati samo Bogu. Abel je ‘primio to svjedočanstvo’ koje je bilo vidljivo i očito čak i njegovom bratu. Kain nije dobio takvo svjedočanstvo iako je vjerojatno ‘u sebi mislio’ da je on taj potomak preko koga će Bog uništiti glavu Sotone.

Isus nije tražio od svog Oca da On svojim duhom izabere apostole na način da oni to sami otkriju u svojoj nutrini. Apostoli su to saznanje dobili direktno od Isusa koji im je objasnio zašto ih je izabrao i s kojim zadatkom. Kad je kasnije umjesto Jude Iskariota bilo potrebno izabrati drugog apostola koji će ga zamjeniti, ponovno je bilo potrebno svjedočanstvo duha ali i svjedočanstvo drugih pouzdanih ljudi koji su to mogli potvrditi. Pogledajmo kako je to bilo:

"Nato su izdvojili dvojicu, Josipa zvanog Barsaba, koji je prozvan Just, i Matiju. Tada su se pomolili i rekli: “Jehova, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da dobije ovu službu i apostolstvo, od čega je Juda odstupio da bi otišao svojim putem.” Tada su bacili ždrijeb za njih i ždrijeb je pao na Matiju, i tako je on bio pribrojen jedanaestorici apostola." (Dj 1:23-26)

Budući da su dvanaestorica bili izabrani da sjede s Kristom na njegovom prijestolju, onda je bilo potrebno da se to ispražnjeno mjesto popuni novim čovjekom. Osim toga, apostoli su trebali postati temelj novog naroda Izrael pa je broj 12 morao ispuniti svoju svrhu. Isto tako bi bilo s brojem 144000 ukoliko bi ih Isus izabirao za prva mjesta u svojoj skupštini. Tada bi se znalo tko su oni, a svaki koji bi otpao od svoje službe bi bio zamijenjen drugim. Njihovo pomazanje bi bilo posvjedočeno po prorocima i svetim duhom. Zato je apsurdno bilo povjerovati tumačenju Watchtowera koji tvrdi da postoje neki od izabranih koji su se pokazali nevjernima i da je Bog u zamjenu za njih izabrao druge koji sada za sebe tvrde da su pomazanici. Watchtower nema saznanja tko je sve pomazanik niti vodeće tijelo nema ovlaštenje da u zamjenu za nevjerne sami pribroje onoga tko bi ispunjavao preduvjete. Očito ovakvo gledište nema ništa zajedničko sa principom prve kršćanske skupštine kojeg smo naveli. 

Kad govorimo o službi koju će imati 144000 izabranih onda je riječ o osobama čija služba još nije aktualna, pa se oni ne postavljaju u službu sve dok ne bude uspostavljeno Božje kraljevstvo na zemlji. Samim tim, oni još nisu ni pomazani niti je potrebno tražiti njihovu zamjenu. Oni mogu kao Isus i drugi proroci i kraljevi biti određeni čak i prije svog rođenja. Isus je odmah nakon svog pomazanja počeo služiti kao Mesija. Tako će i oni, odmah nakon što budu pomazani započeti svoju službu, tako da nitko do tada ne može dobiti svjedočanstvo duha da je pomazan za tu ulogu. Bog ima pravo zadržati za sebe imena onih koje je prokušao i izabrao između svih onih koji su svoju službu na zemlji vršili u skladu sa njegovim duhom.

Da li se onda može tvrditi da prvim kršćanima “nije bilo teško znati da su pomazani duhom i da trebaju uzimati simbole na Spomen-svečanosti“ samo zato što su mnogi od njih imali jedan ili više čudotvornih darova duha? Ako je to lakši način da bi sebe prepoznali u toj ulozi, onda je bez tih darova mnogo teže imati to uvjerenje pogotovo kad se zna da u raznim crkvama kršćanstva postoje slična čuda i znamenja koja se smatraju darovima duha. Budući da neki mogu u Isusovo ime činiti mnoga silna djela i čuda, a da ih Isus ipak ne smatra svojim učenicima, onda je očito da Bog darove duha nije koristio s namjerom da nekome svjedoči o tome da je pomazan za Isusovog budućeg suvladara (Mt 7:22,23; 2.So 2:9,10).

Uzmimo u obzir da te darove duha nisu imali svi prvi kršćani, nego samo oni preko kojih je Isus djelovao u širenju evanđelja i utvrđivanju vjere njegovih učenika, a koje je bilo potrebno kako bi se prihvatilo činjenicu da je on Mesija, da je zaista živ i da s neba djeluje preko Božjeg svetog duha. Ako se tvrdi da su tada svi kršćani odreda, i muškarci i žene, bili pozvani i pomazani za Isusove suvladare, onda su te darove trebali imati svi, a ne samo neki među njima. Po toj bi logici, oni koji nisu imali te nadnaravne darove duha, morali posumnjati u svoj izbor i poziv (2.Pet 1:4,10).

Osim toga, tim istim se kršćanima, koji nisu imali darove duha, nigdje u poslanicama ne objašnjava da zbog toga ne sumnjaju u to pozvanje, a niti im se daje neko prihvatljivo objašnjenje koje bi ih uvjerilo u to da će i oni ipak biti Kristovi suvladari. Upravo suprotno, sve kršćane se tada pa sve do danas uvjeravalo da su dio Božje obitelji u zajedništvu s Kristom, koja očekuje svoje izbavljenje prilikom dolaska Isusa Krista. Nadnaravni darovi duha su imali posebnu vrijednost u samim počecima kršćanstva kako bi se vjerne Židove iz ‘malog stada’ odvojilo od već postojeće teokratske organizacije Izrael koju je Bog zamijenio s novim Izraelom. To svjedočanstvo je išlo u prilog posvećenja izabrane skupštine, a ne pojedinaca koji bi te darove duha smatrali dokazom da su pomazani za Isusove suvladare. Sjetimo se kako su Židovi reagirali kad je Isus rekao da će sjediti s Božje desne strane. Budući da su ga smatrali nedostojnim tog položaja učinili su sve da ga ubiju. Zamislimo kako bi ti Židovi reagirali da su Isusovi učenici svi odreda tvrdili da će i oni sjediti na nebu na njegovom prijestolju? No, oni to nisu tvrdili niti su ih Židovi progonili zbog takvog uvjerenja.

Što onda reći za one koji danas smatraju da su ‘pomazani’ za Isusove suvladare? Gdje je njihovo svjedočanstvo duha? Da li njihovo svjedočanstvo može biti pouzdano ako samo kažu za sebe da su ‘pomazanici’ koji to osjećaju u svom srcu? Da li netko može biti vjerodostojan ako osim svojih osjećaja, želja i nade nema niti jednog drugo svjedočanstvo? Da li netko može reći da Božji duh svjedoči njegovom duhu da je ‘pomazanik’ preko biblijskih stavaka za koje smo vidjeli da se ne odnose na njih nego na sve kršćane koji očekuju vječni život na zemlji, a ne na nebu? Naime, oni koji tvrde da u Bibliji nailaze na misli koje im svjedoče da ih Bog odredio za nebeski život, prije svega se oslanjaju na riječi apostola Pavla koji je rekao:

"A budući da ste sinovi, Bog je u naša srca poslao duh svojega Sina i taj duh viče: “Abba, Oče!” Stoga više nisi rob, nego sin. A ako si sin, onda si i nasljednik po Bogu.“ (Ga 4:6,7)

Watchtower iz ovog stavka uzima jedan dio dok drugi koji određuje pravi smisao zanemaruje. Prije svega, ovdje Pavle pravi razliku na one koji su 'sinovi' i one koji su 'robovi'.

  • sinovi su oni koji su oslobođeni krivnje, te su posvojeni u Božju obitelji čime su postali nasljednici po Bogu, a
  • robovi su i dalje u ropstvu grijeha jer nisu povjerovali kako bi bili oslobođeni otkupninom.

Da li se onda može reći da su mnogi pravi kršćani i dalje robovi grijeha i smrti i da nemaju pravo Boga zvati svojim Ocem niti da imaju pravo biti nasljednici Božjeg kraljevstva? Da li se može tvrditi da danas samo jedan manji broj kršćana i to samo unutar zajednice Jehovinih svjedoka, može s pravom govoriti da samo u njima Kristov duh viče “Abba, Oče“, čime dokazuju da su nešto više od ostalih kršćana jer ulaze u broj od 144000 izabranih? To se ne smije čak ni pretpostaviti, a kamo li tvrditi.

Kad se tvrdi da Bog u nečije ‘srce’ stavlja Kristov duh koji putem osjećaja navodi nekoga da bude uvjeren kako je ‘pomazan’ za kralja i svećenika u dolazećem Božjem kraljevstvu, onda to za sobom povlaći kontradikciju sa samim Bogom. Naime, ako Watchtower tako nešto tvrdi, a očito je da to tvrdi, onda po nekom novom nepisanom pravilu više nije potrebno neko drugo bolje i pouzdanije svjedočanstvo koje bi tu osobu uvjerilo da ga njegovo srce ne vara. Nije više potreban Božji glas, niti glas anđela, a niti bilo koje Božje čudo koje bi to potvrdilo. Da li Bog može nekoga uvjeravati preko njegovog srca ako sam Bog u svojoj Riječi kaže da je

"srce varljivije od svega i na sve spremno. Tko može proniknuti u njega?“ (Jr 17:9)

Čak i nečija misao može biti loš vodič jer Pavle kaže:

"Jer ako tko misli da je nešto, a nije ništa, sam sebe zavarava.“ (Ga 6:3; vidi Job 37:24).

Kako onda Bog može koristiti nečije unutarnje uvjerenje koje može biti nepouzdano, pogotovo kad se zna da su kršćani od samog početka bili izloženi lažnim učiteljima i krivim naukama koje su kao takve u određenoj mjeri opstale čak i među 'Jehovinim svjedocima' koji samouvjereno tvrde da su zbog ovakvih i drugih jedinstvenih učenja jedini pravi kršćani. 

Božje svjedočanstvo je uvijek imalo oslonac u nadnaravnim objavama s neba i svjedočanstvima vjernih i pouzdanih slugu, pa je onda sasvim jasno da Bog takvo pouzdano svjedočanstvo nije mogao zamijeniti s nepouzdanim uvjeravanjem preko unutarnjeg misaonog stava koji svoj oslonac može zasnivati na ljudskom varljivom srcu i mislima te raznim krivim učenjima. Ako nema onih Božjih objava koje je uvijek koristio u te svrhe, onda je jasno da Bog nikome ne daje ‘svjedočanstvo’ da ga je već sada izabrao za Isusovog suvladara. Takva osoba može biti dovedena u zabludu jer se može oslanjati na učenju koje može biti netočno, nepouzdano ili manjkavo što je dovodi u situaciju da zavarava sama sebe i druge oko sebe. Npr. u jednoj zajednici se vjernike uvjerava da će nakon smrti otići na nebo i oni žive s tim uvjerenjem. U drugoj se vjernicima kaže da će neki od njih biti Isusovi suvladari ukoliko već sada imaju u sebi usađenu želju za nebeskim životom i neki od njih povjeruju da se to odnosi na njih. Očito je riječ o idejama i uvjerenjima u koja se vjeruje bez preispitivanja.

Može se zaključiti da se želje i nade Jehovinih svjedoka koji ‘tvrde’ da su ‘pomazanici’ zasnivaju na doktrinama koje su krivo objašnjene. U počecima osnivanja društva ‘Istraživača Biblije’ su svi mislili da su svojim krštenjem automatski izabrani od Boga za nebeski život jer su putem svog tumačenja Biblije stekli takvo uvjerenje. Naime, tvrdilo se da oni pripadaju vjernim kršćanima, dok svi ostali kršćani spadaju u manje vjerne koji nisu dostojni tog položaja na nebu. Razumljivo je da nitko sebe ne želi predstaviti pred drugima kao manje vjerne kršćane, pa je svatko od njih sebe automatski smatrao pomazanicima koji su dostojni više časti.

Rutherford je kasnije počeo zastupati ideju da manje vjerni kršćani ne idu zajedno s njima na nebo nego da pripadaju kršćanskim zajednicama koje je Krist odbacio i koji će biti suđeni tokom Sudnjeg dana. Tako je Istraživače Biblije koje je on vodio prikazivao kao jednu i jedinu pravu kršćansku skupštinu koja se sastoji isključivo od takvih izabranih pomazanika. Samim tim su svi članovi Istraživača Biblije automatski proglašeni pomazanicima (tj. kraljevima i svećenicima) bez ikakvog svjedočanstva s neba. Međutim, kada se sredinom 30-tih godina 20. stoljeća uvidjelo da će broj takvih (samozvanih) ‘pomazanika’ premašiti 144000, jer se završetak ovog poretka odužio, onda se je pažnja obratila stavcima koji govore o dvije grupe kršćana, tako da prekobrojni od tada ulaze u ovu drugu grupu koja se tek tada trebala pojaviti na zemlji. Smatralo se da je popunjen broj od 144000 tako da su novi ‘pomazanici’ trebali dobiti neko svjedočanstvo duha samo ako ih Bog koristi kao zamjenu za nekoga tko je odstupio.

Dok je do 1935. god. ovo tumačenje davalo za pravo da se svi oni bez razlike smatraju Isusovim suvladarima, bez potrebe da se u to posebno uvjeravaju, novi ‘pomazanici’ su trebali to uvjerenje steći putem Božjeg duha koji im je u srce i um stavio novu 'želju za nebeskim životom', koju do tada nisu imali što bi trebali potvrditi putem vlastitog uvjeravanja čitajući neke biblijske stavke za koje se (pogrešno) tvrdi da su posebno pisane za tu izabranu nebesku klasu.

Lako je zaključiti kako su se osjećali ‘Istraživaći Biblije’ koji su sebe vidjeli na nebu kao Isusove suvladare. Prva mjesta do Krista su uvijek kršćanima davala osjećaj važnosti među ostalim kršćanskim zajednicama jer znamo da su i apostoli u sebi imali tu ‘želju’ za istaknutim mjestom kojeg su opravdavali na svoj način (Lk 9:46; 22:24; Mk 10:35-37). Očito je bilo teško po tom pitanju nešto mijenjati. Bilo je lakše zamisliti da postoje mnoštva kršćana u drugim zajednicama koji pripadaju ‘nižoj klasi’, nego zamisliti da su oni, koji su se već vidjeli na nebu, bili u krivu (Otkrivenje, 20. pogl. str.120. st.2.). Na tom temelju se kasnije tražilo načina da se nađe mjesta za mnoštvo kršćana koji su ispovijedali svoju vjeru u Krista.

Promjene koje su uslijedile su nastale da bi se uvjerilo mnoge koji su dolazili u skupštinu da ima i za njih mjesta, ali ne više na nebu nego na zemlji jer je broj ovih prvih bio popunjen. S takvim špekulativnim tumačenjem je bilo lako uvjeravati nove da je njihova nada povezana s vječnim životom na rajskoj zemlji jer svaki čovjek u sebi ima tu normalnu želju. To je pokazatelj da će ljudi, bez obzira kojoj crkvi pripadali, sebe vidjeti na nebu ili na zemlji samo ako im se Biblija tumači na ovaj ili onaj način. Ljudi se daju povoditi za autoritetom onih koji stoje iza tih tumačenja. Na isti način kršćani drugih zajednica također na temelju učenja svoje crkve razvijaju želju i gaje nadu u nebeski život nalazeći biblijske stavke koji bi to potvrdili. Umjesto da se preispitaju učenja vezana za ‘veliko mnoštvo’, ‘malo stado’ i broj od ‘144000’ te načina kako ih Bog izabire, išlo se za prilagođavanjem biblijskog teksta vlastitoj ideji i tumačenju koje ima dosta manjkavosti i očitih nedostataka.

Kao što navodni ‘pomazanici’ nisu za svoje imenovanje imali potvrdu putem svjedočanstva izvan vlastitog tumačenja Biblije, tako i ovi drugi koji su bili uvjeravani da im je Bog namjenio život na zemlji, nisu dobili tu potvrdu putem svjedočenja duhom. Naime, ako se smatra da je 33. god.n.e. na Pedesetnicu Bog počeo u obnovljenoj Skupštinu skupljati samo one koji će vladati s Kristom na nebu, te da je to potvrđivao svojim duhom i nadnaravnim čudima i znakovima, koji su tu novu stvarnost trebali lakše prihvatiti kršćani a i sami nevjerni Židovi, onda je velika promjena koja je uslijedila 1930-tih godina također trebala nekim nadnaravnim znakovima biti potvrđena od Boga, koji bi na takav način posvjedočio da od sada sakuplja one podanike koji ostaju na zemlji i da on stoji iza te velike promjene i nove stvarnosti. Međutim, toga nije bilo iako bi se to trebalo očekivati od Boga ukoliko je on zaista stajao iza tih novih objašnjenja kojim bi, po primjeru iz prvog stoljeća, vjernim kršćanima a i ljudima iz raznih crkava kršćanstva dokazivao tu novu stvarnost i novi izbor.

Kršćani još uvijek ne mogu imati potpuna saznanja o nekim stvarima koja se odnose na vrijeme u kojem će Božje kraljevstvo imati svoju vlast nad zemljom. Zato je Pavle rekao:

"Jer naše je znanje djelomično i naše je proricanje djelomično. A kada dođe ono koje je potpuno, nestat će ono koje je djelomično. (...). Jer sada vidimo odraz u ogledalu koje ne daje jasnu sliku, a tada ćemo vidjeti licem u lice. Sada je moje znanje djelomično, a tada će moje znanje biti potpuno, kao što je potpuno Božje znanje o meni." (1.Ko 13:9-12)

Potpuno ‘znanje’ o mnogim stvarima će ‘doći’ s Božjim kraljevstvom u kojem će se potpuno ispuniti Božja volja. Vjerojatno ćemo tada biti svjedoci djelovanja svetog duha preko onih koje je izabrao u svom narodu da zastupaju Krista. Do tada smo svi mi i oni samo ‘djeca Božja’ koja pripadaju Božjoj obitelji. Naša spoznaja i vjera se temelji na Kristu koji je umro i uskrsao i nama dao nadu da ćemo ‘poput njega’ živjeti vječno. Zato nam apostol Ivan piše:

"Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo (ono) što ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest.“ (1.Iv 3:2)

Ove riječi se ne odnose na navodne pomazanike nego na sve vjerne i pravedne osobe. Kao što su na Isusovom primjeru apostoli propovijedali uskrsnuće tijela i to ovdje na zemlji, tako ćemo jednog dana svi po Isusovom primjeru dobiti vječni život i biti poput njega koji je pobijedio smrt.  U to trebamo svi mi i dalje vjerovati iako se to što ćemo biti poput Isusa - koji je uskrsnuo u neraspadljivom tijelu - još nije pokazalo. Trebamo imati u vidu da apostoli nisu na Isusovom primjeru propovijedali da će i oni biti uzeti na nebo, jer je nebo trebalo Isusa samo zadržati do vremena obnove i vratiti na zemlju (Dj 3:21).

Zbog nepotpunog saznanja o Božjem kraljevstvu, kršćani su često imali svoje pogrešne zamisli i tumačenja kao što kaže Pismo: "Ako tko misli da što zna, još to ne zna onako kako bi trebao znati" (1.Ko 8:2). Ljudi mnogih kršćanskih crkava su prihvatili tumačenje kojim se tvrdi da nakon smrti svi dobri ljudi idu na nebo tako da je nada u nebeski život stvar tumačenja neke crkve i nema nikakve veza sa svjedočanstvom duha. Čak su i ‘Istraživači Biblije’ prihvatili tu doktrinu, ali su je Jehovini svjedoci, kao što smo vidjeli, kasnije korigirali na način da su odvojili one kršćane koji idu na nebo od onih koji ostaju na zemlji. Budući da se nekako trebalo objasniti tko su ti koji idu na nebo i kako oni to znaju, onda su pronađeni neki biblijski stavci koji bi to trebali potvrditi pa su s tim stavcima izašli iz konteksta Biblije. Prihvatilo se ljudsko tumačenje koje je samo po sebi nepouzdano jer se nisu mogla naći ona svjedočanstva koja bi potvrdila nečije ‘pomazanje’ za Kristovog suvladara.

Zato je upitno to što Watchtower ovu doktrinu o ‘pomazanicima’ tumači na način kojim se odbacuje Božje pravilo o njegovom svjedočanstvu kojim On svjedoči, ne samo toj osobi, nego i drugima koji moraju prihvatiti tu osobu za istaknutog ‘pomazanika’. Ako nema tog jasnog svjedočanstva onda je starješinama onemogućeno da osporavaju bilo koga tko se izdaje za takvog ‘pomazanika’ sve dok je dotični član Zajednice. Takvo postavljanje stvari također nema svoju potvrdu u Bibliji jer znamo da su starješine prvog stoljeća mogli ‘iskušati one koji su tvrdili da su apostoli, a nisu bili’ i utvrditi da su lažljivci’ pa bi morali postojati kriteriji za razotkrivanje lažnih pomazanika (Ot 2:2). Budući da mnogo toga nije usklađeno s Biblijom, onda je jasno da sve ono što odnosi na 144000 izabranika, treba ponovno preispitati i uskladiti s Biblijom koja nam otkriva njegovu volju i namjeru, kao i način kojim će On dati svima nama na znanje koga je on izabrao i koga će postaviti za prve Kristove zastupnike na zemlji.

‘Svjedočanstvo duha’ kojim se svi mi trebamo osjetiti privučeni Bogu kao njegova djeca nije nikad bio neki poseban osjećaj koji je bio namijenjen samo za malobrojne pojedince. To ‘svjedočanstvo’ je čvrsto uvjerenje temeljeno na Bibliji preko koje nam Bog ‘govori’ da prihvatimo novu stvarnost po kojoj su svi koji vjeruju u Krista i krstili se u njegovo ime, ušli u novi savez, a time i u Božju obitelj (He 10:14-18). Naš bi duh ili misaoni stav trebao prihvaćati to svjedočanstvo jer vjerujemo da nas je Bog pozvao i privukao ka Kristu. S tim svjedočanstvom trebamo biti uvjereni da ćemo, poput Izraelaca koji su po pitanju obećane zemlje bili ‘Abrahamovi nasljednici’, i mi kao Božja djeca po pitanju Božjeg kraljevstva biti ‘nasljednici po Bogu’, odnosno ‘Božji nasljednici’ a time i ‘sunasljednici Kristovi’ (Ga 4:6,7; Ri 8:15-17).

Još uvijek nitko ne može sa sigurnošću tvrditi za sebe ili za druge vjerne muževe da su izabrani, pozvani i pomazani za službu Isusovih kraljeva i svećenika, a upravo to nažalost tvrdi Watchtower za one koji uzimaju simbole na Spomen svečanosti među članovima zajednice 'Jehovinih svjedoka'. Tek kada se promijeni takvo pogrešno prikazivanje stvari onda će svi oni željno iščekivati da vide tko će se sve od vjernih muževa nalaziti među onima koji će biti zapečaćeni za tu posebnu svetu službu. Zato, ono što možemo sada s pravom tvrditi je to da kršćansko krštenje u vodi i svetom duhu primaju svi kršćani čime dobivaju pečat svetog duha, a time i pomazanje za svetu službu unutar Kristove skupštine koja je posvećena za tu svrhu. Biblijskim jasnim i jednostavnim argumentima se može zaključiti da prvi kršćani nisu sebe smatrali Isusovim pomazanim suvladarima. Oni su samo imenovane muževe mogli smatrati pomazanim ‘upraviteljima’ koji u tom svojstvu služe sve dok Isus ne uspostavi novu teokratsku upravu i novu podjelu na ‘novo nebo’ i novu zemlju’, nakon čega bi upravo oni upravitelji koji su se pokazali vjernima svom Gospodaru mogli računati na to da ih Isus postavi za više upraviteljeali ovdje na zemlji a ne na nebu. Sve druge kršćane su mogli smatrati Božjom djecom koja svoje mjesto vide u nekoj drugoj ulozi. Povjesničar Philip Schaff kaže da je ...

”najistaknutije vjerovanje“ u razdoblju prije koncila u Niceji 325. n.e. bilo ”vjerovanje o vidljivoj tisućugodišnjoj Kristovoj vladavini u slavi na zemlji zajedno s uskrsnulim svecima, prije općeg uskrsnuća i suda“ (Stražarska kula, 1.3.1997. str.10).

Zašto se ova misao nije malo bolje ispitala od strane biblijskog Društva Watch Tover nego se i dalje ustrajalo na učenju onoga što se nije moglo dokazati. Ova misao jasno pokazuje da je prvim kršćanima ulijevana nada života i uskrsnuća u zemaljskom okruženju a ne u nebeskom i da samim tim čin krštenja ili pomazanja svetim duhom nije svjedočanstvo kojim Bog uvjerava pojedince da su određeni za nebeski život gdje će vladati s Kristom.