Article Index

Nebeske stvari

Isus Krist je svoje propovijedanje o Božjem ’nebeskom kraljevstvu’ usmjerio prema zemaljskim stvarima i zato je rekao Nikodemu:

"...mi (proroci) govorimo, što znamo, i mi svjedočimo, što vidjesmo; ali vi ne primate svjedočanstva našega. Ako sam vam govorio o zemaljskim stvarima, a vi ne vjerujete, kako će te vjerovati ako vam budem govorio o nebeskim stvarima." (Iv 3:11,12)

Isus ovdje sebe povezuje s Božjim porocima koji su imali prilike vidjeti nebeske stvari o kojima su svjedoči. Zato je jedino on u to vrijeme mogao razumjeti i govoriti o nebeskim stvarima. On je ujedno jedini od proroka koji je potpuno razumio Božji naum kojeg mu je Bog otkrio prilikom pozvanja. Najprije je bio pozvan od Boga koji je s njim sklopio savez za kraljevstvo, što je potvrđeno njegovim krštenjem (Mt 3:16; 10:40). No, potpuni uvid u nebeske stvari je dobio kada je nakon krštenja odmah otišao na određeno mjesto gdje je mogao doživjeti nebesko iskustvo i vidjeti svoju ulogu u sastavu Božjeg kraljevstva u budućnosti. Zato je mogao reći:

"Osim toga, nitko (od ljudi) nije uzašao na nebo osim sina čovječjeg (tj. čovjeka) koji je sišao s neba." (Iv 3:13)

Isus ovdje koristi alegorijsko značenje 'neba' jer je činjenica da ni on nije (prije ovog razgovora) doslovno uzašao na nebo, pa nije ni sišao na doslovan način. On govori Nikodemu o nečemu što se već desilo kada je ‘uzašao na nebo’ nakon čega je ‘sišao’ i donio ljudima Božju riječ. Takvo iskustvo ne može imati nitko tko nije sišao s neba, pa bi mogli reći da su samo pojedini proroci poput njega imali to nebesko iskustvo o kojem su svjedočili. U ovoj njegovoj izjavi trebamo zapaziti da on najprije govori o svom uzlasku na nebo kao o svom duhovnom iskustvu s Bogom kojeg je imao u nedavnoj prošlosti, a zatim o svom stvarnom uzdignuću kada on kao taj najistaknutiji sin čovječji “mora biti podignut“ (Iv 3:14). Kasnije je također rekao:

“A kad ja (u skoroj budućnosti) budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi” (Iv 12:32)

Izgleda da je Isus, najvjerojatnije nakon svog krštenja i za vrijeme svog boravka u pustinji, na neki način ‘uzašao na nebo’ i ‘sišao s neba’ bez da je bio doslovno na nevidljivom nebu. Da li je uzašao na nebo ‘u tijelu ili izvan tijela’ to ne znamo, ali je on jedini od ljudi imao to posebno nebesko iskustvo (2.Ko 12:3,4). Zato je i mogao govoriti o nebeskim stvarima koje su u direktnoj vezi sa zemaljskim stvarima. Izvještaj kaže da je Isusa "duh vodio po pustinji četrdeset dana" (Lk 4:1,2). Pustinja po kojoj je Isus hodao može biti područje Judejske i Sinajske pustinje. To iskustvo u pustinji je donekle slično onome što su doživjeli Mojsije i prorok Ilija na gori Sinaj ili Horeb u Sinajskoj pustinji. Mojsije se, penjući se na goru, našao usred oblaka gdje se susreo s Bogom (tj. Božjim zastupnikom) i tu je ostao "četrdeset dana i četrdeset noći" (2.Mo 24:16-18). Poznato je da je Bog jednom pozvao Iliju da ide na tu goru. Ilija je prošao oko tristo kilometara putujući "četrdeset dana i četrdeset noći" do tog mjesta gdje se susreo s Božjim anđelom (1.Kr 19:7,8). Jedan i drugi su doživjeli iskustvo povezano s nebeskim stvarima.

U navedenim izvještajima vidimo povezanost između Isusa, Mojsija i Ilije koji su se na jednoj visokoj gori pred trojicom apostola pojavili zajedno. Apostoli su vidjeli da se Isusu tada "promijenio izgled njegovog lica" (Lk 9:28-31). Ovo preobraženje govori da je Isus mogao kao čovjek doživjeti nebesko iskustvo u kojem se mogao kretati nebeskim prostorom kao što se kretao po vodi (Mt 14:25). Naime, iako se nalazio daleko u pustinji, on je u jednom trenutku mogao ući u Jeruzalem gdje se našao na vrhu hramskog zida (Lk 4:9). Zanimljivo je da je apostol Ivan također bio u sili duha odveden u ‘pustinju’ što znači da je imao susret s anđelom koji ga je putem vizije podigao sa zemlje na nebo bez da je napustio zemlju (Ot 17:3). Duh ga je u viziji odveo na visinu kako bi iz te pozicije mogao vidjeti kraljevstva svijeta i Babilon Veliki koji preko njih vlada čovječanstvom (usporedi Ez 8:3).

Svojim apostolima Isus nije otvoreno govorio o svom nebeskom iskustvu u pustinji jer oni vjerojatno ne bi to mogli odmah razumjeti, a niti je htio odmah u početku svoje službe obznaniti da je on izabrani Mesija. On u svom susretu sa Sotonim nije dobivao vizije od njega, već je osobno u sili duha bio odveden na neobično visoko mjesto odakle se mogao kretati zračnim prostorom zemlje i vidjeti sva kraljevstva svijeta koja mu je sotona pokazao (Mt 4:8). To bi moglo objasniti kako je to Isusa ‘duh vodio po pustinji’ možda čak do gore Horeb gdje se je Božji anđeo susreo sa Mojsijem i Ilijom. To vrijeme u kojem je Isus bio u ‘pustinji’ je povezano s postom. Isus nije ništa jeo ni pio kao i Mojsije (2.Mo 34:28). Vjerojatno nije ni imao potrebu da jede fizičku hranu dok se nalazio u Božjoj prisutnosti. Tih četrdeset dana Sotona nije mogao pristupiti Isusu. No, nakon što je sišao sa svetog mjesta koje je označavalo područje neba, ponovno se našao u zemaljskoj stvarnosti te je ogladnio. Tada dolazi Sotona i počinje ga kušati. Zanimljivo je da se Isus nakon toga mogao susresti sa Sotonom koji ga je kušao i s njim razgovarati licem u lice. To znači da je Sotona koristio njegovu mogućnost da se uz pomoć Božjeg duha kreće zračnim prostorom poput Ilije. Zato ga je mogao povesti nebeskim prostorom u sveti grad, postaviti ga na vrh hramskog zida i odvesti ga na vrlo visoku goru. Na primjer, Sotona nije mogao reći Isusu da skoči sa hramskog zida ako se nije radilo o doslovnoj građevini. Osim toga, nije mogao djelovati na Isusov um koristeći iluzije i vizije. Riječ je o stvarnom događaju koji pokazuje da je Isus, u susretu s anđelima i sa Sotonom, imao nebesko iskustvo.

To što se Isus mogao kretati zrakom ne znači da je morao u tijelu doslovno ‘uzaći na nebo’ jer smo u njegovim riječima zapazili da je rekao kako je od svih ljudi samo on uzašao na nebo iako znamo da se to nije još desilo pa nije ni moglo imati doslovno značenje. Izraz ‘uzaći na nebo’ može značiti da nitko od ljudi nije do tada bio izabran za prorečenog mesijanskog kralja osim njega koji uzašao pred Boga (na nebo) kao što je i 'sišao s neba'. Tako i izraz 'sišao s neba' ima isto značenje kao i izraz 'došao od Boga' kojega je tom prilikom koristio Nikodem kad mu je rekao: 

"Učitelju, znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga." (Iv 3:2)

Isus je umjesto izraza 'došao od Boga' koristio izraz 'sišao s neba' jer "svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je jer silazi od Oca" tj. silazi s neba (Jk 1:17). Da bi neki dar sišao od Boga ne mora se nalaziti na nebu niti doslovno sići s neba. Isus je taj nebeski dar kojega je Bog dao ljudima. On je bio jedini od ljudi kojega je Bog trebao podignuti i uzvisiti iznad svih ljudskih vladara koji sjede na nebeskim tj. upravljačkim mjestima. Zato je morao dobiti onu spoznaju o nebeskim stvarima koja je bila povezana sa njegovom mesijanskom ulogom. Moguće je da je gora Horeb ili neka druga gora bila mjesto odakle se Isus u tom smislu ‘uzašao na nebo’. Tu je dobio uvid u nebeske stvari i zadatak od Boga kao što su ga dobili Mojsije i Ilija (2.Mo 34:2, 29-34; 1.Kr 19:8-10,14-17). Na Horebu u Sinajskoj pustinji je Bog sklopio savez s Izraelom i zato je moguće da je upravo na istom mjestu, kako kaže Isus svojim apostolima: "moj Otac sklopio savez sa mnom, za kraljevstvo" (5.Mo 5:2; Lk 22:29, bi2-C). Mojsije i Ilija su se popeli na goru Horeb (Sinaj) koja je predočavala sveto mjesto ili ‘nebo’. Tu su razgovarali s Bogom. Moguće je da je ta gora povezana sa značenjem sna kojeg je imao patrijarh Jakov u kojem je vidio "vrata nebeska" (1.Mo 28:12,17; Iv 1:51). Očito je Isus tada mogao svojim umom i uvidom u nebeske stvarnosti ući kroz ta ‘nebeska vrata’. Kasnije je apostol Pavle rekao o svom sličnom nebeskom iskustvu slijedeće:

"Znam čovjeka u zajedništvu s Kristom, koji je (…), - da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio odnesen do trećeg neba... i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti." (2.Ko 12:2,4)

U Stražarskoj kuli od 15.10.2004 (str 8.) se tvrdi da ‘treće nebo’ predočava duhovni raj obnovljene kršćanske skupštine kojoj pripadaju samo Jehovini svjedoci. Ta tvrdnja proizlazi iz pretpostavke da je sa brojem ‘tri’ Pavle želio viziji dati uzvišeno duhovno značenje. Međutim, Pavle broj ‘tri’ ne spominje u slikovitom obliku jer izraz ‘treće nebo’ ukazuje na redoslijed, odnosno na nebo koje po svojem uređenju dolazi nakon prvog i drugog neba (usporedi  kako se takvi brojevi spominju u Ivanu 10:16; Otkrivenju 4:7; 6:5; 8:10; 11:14; 14:9; 16:4). Pavle je vjerojatno bio odnesen na nebo na isti način kao Isus. On spominje da je u Jeruzalemu dok se molio u hramu dospio u stanje transa (Dj 22:17,18). Tako je on ‘uzašao u nebo’ i dobio uvid u nebeske stvari kao i mnogi proroci. Ni on nije mogao govoriti o tim stvarima kao ni Isus kad je rekao Nikodemu da ljudi još ne mogu razumjeti te stvari. U tom smislu možemo reći poput Isusa:

“Nitko nije uzašao na nebo (dobio uvid u nebeske star) osim čovjeka koji je sišao s neba (došao od Boga).“

Pavle je imao nebesko iskustvo, ne zato da bi mu Božji duh svjedočio o tome da svoje misli i želju usmjeri prema životu na nebu, nego da ima uvid u nebeske stvarnosti i zadatke na zemlji koji su bili povezani s nebom. Stoga nakon tog iskustva nije počeo tumačiti kršćanima što ih sve očekuje na nebu jer nije ni vjerovao u nebeski život.

Kad se vidi razlika u doživljavanju svetog duha između prvih kršćana i današnjih onda se moramo zapitati kakvo to iskustvo duha imaju oni koji tvrde da su dobili spoznaju o svojem posebnom položaju zbog kojeg su određeni za život na nebu? Da li je njihovo iskustvo uključivalo stanje transa ili otvaranje neba kako bi shvatili da su izabrani i određeni za nebeske kraljeve i svećenike? Oni sami kažu da toga nije bilo, pa se njihovo iskustvo duha nimalo ne razlikuje od onog kojeg imaju ostali kršćani. Nigdje se u Bibliji ne kaže da su prvi kršćani bili potaknuti da svoje misli i želje usmjere prema nebu kao svom budućem mjestu vječnog prebivanja. Svi su kršćani sve do danas pozvani i potaknuti na ‘jednu nadu’ (Ef 4:4). Svima je u jednakoj mjeri bio dostupan sveti duh i Božja riječ iz koje su mogli crpiti spoznaju o svojoj nadi i Božjem obećanju. No, kako bi dokazivali kako postoje dvije različite nade onda Zajednica tvrdi:

“Budući da su zemaljski razred sa zemaljskim nadama i živim zanimanjem za zemaljske stvari, oni se možda više zanimaju za biblijske citate koji se odnose na uvjete koji će vladati na Zemlji u novom svijetu; dok pomazani ostatak, koji ima nebesku nadu i snažno osobno zanimanje za stvari vezane za duh, možda revnije proučava te stvari u Božjoj riječi.“ (Stražarska kula, 15.6.1996. str.31)

Ako je to neko nepisano pravilo, kako su onda prvi kršćani koji su čitali i razmatrali Hebrejske spise mogli pažnju poklanjati stavcima koji govore o životu na nebu kada takvih stavaka tu uopće nema? Čitajući ‘Hebrejske spise’, prvi su kršćani sebe mogli vidjeti samo u zemaljskom raju kao prirodnom okruženju za čovjeka (Ps 115:16). To se može iščitati iz svih zapisa ranokršćanskih pisaca. Nitko se od prvih kršćana nije mogao uvjeriti u nebeski život jer su ‘Hebrejska pisma’ sadržavala samo nadu u zemaljski život. Ona ne sadrže niti jedan stavak koji bi govorio da je Bog odredio nekim ljudima odlazak na nebo. No, ako tih navodnih citata ima u Kršćanskim grčkim spisima, što bi onda trebali reći o onim kršćanima koji se podjednako zanimaju za zemaljske i nebeske stvari? Da li to znači da oni dvoje o svojoj nadi, pa ne znaju što im duh svjedoći kroz Bibliju? Ako po tom pitanju nisu sigurni da li postoji neki drugi sigurniji način da sebe vide na nebu? Pogledajmo što o tome kaže Zajednica:

“Duhom rođeni pojedinci ne žele ići na nebo zato što su tjeskobni zbog sadašnjih nevolja na Zemlji (Job 14:1). Umjesto toga, Jehovin duh u onima koji su zaista pomazanici rađa nadu i želju koje, općenito govoreći, nisu uobičajene za ljude. (...). Pomazanici osjećaju tako snažnu želju za nebeskim životom da spremno žrtvuju sve mogućnosti i pogodnosti zemaljskog života. (Stražarska kula, 15.2.1998. str.14,15. st.10-12).

Ako je ovo istina, onda su i prvi kršćani morali to osjećati. No, u djelu Didache, za koje se smatra da je nastalo pred kraj prvog ili početkom drugog stoljeća se nalaze apostolske upute za život i vjeru kršćana. U odlomku III, st. 7. stoji izjava koja pokazuje čemu su se oni nadali - životu na nebu ili životu na zemlji. Tamo stoji uputa:

“Budi krotak jer krotki će baštiniti zemlju“ (Didatche III, st.7)

Ovo je u biti izjava Isusa Krista iz njegove propovijedi koju je održao na Maslinskoj gori (Mt 5:5). U tom sažetom djelu nema nigdje spomena o željama i težnjama za nebeskim životom tj. o željama koje nisu uobičajene za obićne ljude. Desetljećima kasnije kršćani su i dalje nastojali zadobiti vječni život na zemlji. Zatim Klement Rimski pred kraj 1.st. u svojoj poslanici Korinčanima kaže:

“Budimo jedni drugima dobrostivi prema samilosti i ljupkosti svojega Stvoritelja. Pisano je: Dobri će nastavati zemlju i bezazleni će ostati na njoj“ (Pismo Korinčanima XIV, st.3,4).

Ovakve izjave same po sebi govore da su apostoli i kršćani u prva dva stoljeća i dalje gajili nadu i želju da baštine zemlju, a ne nebo. Jedina želja na koju su ih upućivali Isus i njegovi apostoli su težnja za obnovljenim životom na zemlji. U ranokršćanskim zapisima se nigdje ne spominje ono što naučavaju današnje kršćanske zajednice, među kojima i Jehovini svjedoci, koji unatoč ovim i drugim jasnim dokazima i dalje tvrde da su prvi kršćani bili prvi koji su započeli popunjavati mjesta na nebu u skladu sa svojom nadom. Osim toga, ne može se ničim dokazati da u Zajednici postoje ljudi (navodni pomazanici) koji uz pomoć svetog duha svoje misli usmjeruju na stvari koje pripadaju nebu dok svi ostali usmjeruju svoje misli na one stvari koje pripadaju zemlji. Takvo usmjeravanje ne potiče od Božjeg duha nego od ljudi (vodećeg tijela) i njihovog gledišta koje im je prezentirano u tom svjetlu. Biblija potiče sve kršćane da svoje misli usmjere na nebeske stvari a ne na zemaljske (Kol 3:1,2). One osobe čije su "misli usmjerene na stvari koje su na zemlji" Biblija naziva "neprijateljima Kristovog mučeničkog stupa" (Flp 3:18,19, bi2-C). Isus je rekao da naše 'srce' treba biti na 'nebu' (Mt 6:20,21). Sa srcem su povezane naše najdublje misli i osjećaji, naša vjera i naša nada. Ako svi kršćani trebaju svoje misli usmjeriti prema nebu i nebeskim stvarima, onda kršćanskim rječnikom možemo slobodno reći kako je zajednička nada svih kršćana nebeska, a ne zemaljska. U biti, nebeska nada, odnosno nada koja nam je dana od Boga s neba, uključuje nadu u život na zemlji. Prije nego li su uveli svoju nauku, vodeći članovi Društva su trebali istražiti da li su apostoli govorili o odlasku na nebo ili su govorili o nebeskim službama u povezanosti sa ulogom koju će nebeska klasa provoditi na zemlji. Naime, sve što je bilo povezano s ‘nebom’ može se povezati sa zemaljskim uređenjem ‘nebeskog kraljevstva’ kojeg su očekivali na zemlji.

Lako je zaključiti da su rani ‘Istraživači Biblije’ tek stjecali uvid u Božju Riječ tako da su pogreške opravdane. Pred njima je bio težak zadatak da istraže svaku temu o kojoj Biblija govori. Trebali su razumjeti sve što je bilo rečeno o zemaljskim stvarima kako bi s tim povezali sve nebeske stvari. No oni su neke nebeske stvari olako tumačili tako da su i nekim zemaljskim stvarima dali doslovno nebesko značenje bez uvida u njihovu pozadinu. Druge stvari su pogrešno stavljali u drugi vremenski okvir koji je također uvjetovao daljnjim pogreškama. Takve pogreške su zastupljene i među Jehovinim svjedocima. U knjizi ‘Raspravljanje’ na str. 180. se postavlja pitanje:

“Nisu li Jehovini svjedoci učinili pogreške u svojim tumačenjima?’ Zatim slijedi odgovor: ‘Jehovini svjedoci ne tvrde da su proroci koji govore pod Božjim nadahnućem. Činili su pogreške. Ponekad su imali pogrešna očekivanja, kao što su ih imali i apostoli Isusa Krista (LK 19:11; Dj 1:6). (...). Pitanja u kojima su morali ispraviti svoja gledišta relativno su nevažna u usporedbi s ključnim biblijskim učenjima koja oni dobro razumiju i javno svima obznanjuju.“

Ono što je do danas ispravljeno je zaista relativno nevažno u usporedbi s ključnim biblijskim učenjima, ali ono što bi uskoro trebalo ispraviti je toliko važno i značajno da se može govoriti o promjenama čak i nekih ključnih učenja koja se odnose na Isusa Krista, njegov dolazak i njegovu prisutnost, Božje kraljevstvo, Božji narod, nebesku klasu, 144000, Spomen svećanost, uskrsnuće, Božji dan suda, pa čak i nekih organizacijskih stvari i službi koje treba uskladiti s načinom na koji je funkcionirala prva kršćanska skupština. Budući da smo mnogo toga što je pogrešno prihvatili kao jasno razumljivu istinu koju smo čak kao takvu javno objavljivali drugima onda će zaista biti teško sve to odjednom bezbolno mijenjati. Neke promjene će posebno pogoditi pojedince koji se još uvijek pogrešno nadaju da će živjeti na nebu kao Isusovi suvladari ili će možda osjetiti olakšanje.

Budući da je temelj, na kojem su rani Istraživaći Biblije tumačili gore navedene teme, bio pogrešan i da se na njemu samo gradilo i popravljalo postojeće razumijevanje, došlo je do toga da se sada najvjerojatnije mora rušiti cijela konstrukcija koja kao takva ne može više opstati jer je došlo vrijeme da se jasno vidi prava teokratska struktura Božjeg naroda koji će preživjeti veliku nevolju i tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Nakon pažljivog razmatranja koje slijedi, vidjet će se da Biblija sadrži mnoge argumente koji pokazuju da je:

Većina prvih kršćana pripadala zemaljskoj klasi – klasi naroda - koja je gajila nadu u vječni život na zemlji u novom pravednom poretku pod Božjim kraljevstvom, dok su se među njima nalazili nadglednici kao upravitelji u ulozi nebeske klase koji su svojom službom stjecali preduvjete za zemaljsku upravu Božjeg kraljevstva tako da će se među njima moći izabrati točan broj upravitelja koji će svoju službu vršiti na zemlji u prisutnosti ljudi, a ne na nevidljivim nebesima.

S ovom činjenicom se mijenja mnogo toga što smo do sada vjerovali i prihvaćali kao gotovu stvar. Zato je bilo potrebno da sve što je povezano s tom spoznajom temeljito istražim i uskladim izvornom razumijevanju. Zato većina novih ‘tumačenja’ opisanih u ovoj knjizi su nastala nakon što sam ‘razmrsio ono što je bilo zamršeno’ pogrešnim gledištima po pitanju nade i spoznaje koju su gajili prvi kršćani (Da 5:16).