Article Index

Apostolski oci i apologeti 

Biblijsko Društvo Watch Tover (Stražarska kula) je učinila mnogo truda da nas preko svojih publikacija upozna s životom i naukom prvih kršćana koji su živjeli u vrijeme i nakon smrti apostola. U svojim izdanjima spominju neke kao što su: Klement Rimski, Klement Aleksandrijski, Polikarp iz Smirne, Polikrat Efeški, Ignacije Antiohijski, Justin Mučenik, Irenej, Teofil, Papija, Jeronim, Tacijan, Tertulijan, Meliton Sardski, Ciprijan, Filon, Ambrozije Milanski, Origen, Euzebije Cezarejski, Atanazije, Arije, Grgur iz Nise, Grgur Nazijanski, Ivan Krizostom, Augustin Hiponski, Novacijan, Hermas. Većina gore spomenutih osoba su u publikacijama korišteni kako bi se ukazalo na vjerodostojnost kršćanskih grčkih spisa. Drugi su citirani kako bi se potvrdilo da su rani kršćani upotrebljavali i koristili Božje ime, da nisu koristili krv u svojoj prehrani te da nisu vjerovali u besmrtnost duše i u trojstvo. No, mi ćemo u daljnjem razmatranju spomenuti samo one koji su izravno ili neizravno spomenuti u kontekstu onoga što su oni u svoje vrijeme vjerovali i tvrdili kad je u pitanje milenij, uskrsnuće i Božje kraljevstvo na zemlji.

Bez obzira da li su u nekim učenjima neki od njih odstupili od apostolskog nauka nas zanima da li su oni i njihovi suvremenici vjerovali da pripadaju grupi od 144000? Da li su u svojim vjerovanjima ukazivali na nadu u nebeski život ili zemaljski? Da li su očekivali uskrsnuće na zemlji ili na nebu? To su samo neka pitanja koja nas ovom prilikom zanimaju. Budući na nemam mogućnosti zaviriti u sve zapise koje datiraju iz tog razdoblja, na ova pitanja ćemo pokušati odgovoriti uzimajući u razmatranje neke od spisa apostolskih otaca zajedno sa onim njihovim izjavama koje je Društvo izdvojilo i dalo nam na uvid kroz svoju publikaciju. Iako je to sve što za sada mogu koristiti kako bi u svom istraživanju saznao o njima, smatram da ću na tom razmatranju postaviti temelj za ‘ispravnim postavljanjem stvari’ u vezi nebeske i zemaljske klase. Za uvod bi citirao Stražarsku kulu od 1.2.1992 str. 19. gdje stoji:

“Apostolski oci’ je naziv upotrijebljen za crkvene ljude koji su pisali o kršćanstvu krajem prvog i početkom drugog stoljeća naše ere. Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije, Polikarp, Hermas i Papija. Za njih se kaže da su bili suvremenici nekih od apostola. Dakle, oni su trebali biti dobro upoznati sa apostolskim učenjima. Obzirom na ono što su ti ljudi napisali, The New Encyclopædia Britannica kaže: ”Zapisi Apostolskih Otaca kao cjelina povijesno su vredniji od bilo koje kršćanske literature izvan Novog zavjeta.“ Ako su apostoli učili nauku o Trojstvu, tada su je sigurno trebali učiti i ti Apostolski Oci. To je trebalo biti istaknuto u njihovim učenjima, budući da ništa nije bilo važnije od toga da se ljudima kaže tko je Bog. Da li su stoga oni učili nauku o Trojstvu?“

Društvo je u svom istraživanju našlo dovoljno argumenata koji pokazuju da apostoli i njihovi suvremenici nisu spominjali riječ 'trojstvo' niti su razvili tu doktrinu. No, kod istraživanja svih tih povijesnih spisa trebali su naći i argumente za svoja nova učenja o nebeskoj klasi. Ali toga nema u njihovim djelima. Ako su apostoli učili tadašnje kršćane da je u tjeku skupljanje ljudi za nebeski život dok se ne sakupi broj od 144000, te da će oni uskrsnuti u nebeskom tijelu i živjeti na  nebu, onda su to morali učiti i Apostolski oci. Osim što su oni i drugi kršćani upoznavali ljude s istinom o pravom Bogu, morali su ih upoznati i sa svojom nadom s kojom oni pozivaju ljude da im se pridruže na tom kršćanskom putu koji ih zauvijek vodi u nebeski život. Međutim, u svom istraživanju Društvo nije našlo ništa što bi nam iznijelo kao dokaz da su oni gajili nadu u nebeski život i da su tu nadu željeli prenijeti drugima. Da je to bio slučaj, vjerojatno bi među mnoštvom zapisa gore spomenutih apostolskih otaca bilo bar neke naznake o toj nebeskoj nadi koje bi Zajednica vrlo rado istaknula i citirala, ali tih citata nema u njenim publikacijama. Kao što je u tim ranim vremenima bilo rasprave o tome tko je Isus, a tko Bog, o uskrsnuću, te o besmrtnosti duše, vjerojatno bi bilo rasprave i o nebeskom životu i nebeskom uskrsnuću, koje bi bilo usko povezano s tim temama. No, među tolikim knjigama i zapisima najranije povijesti kršćanstva, Društvo nije našlo ništa što bi nam potvrdilo tezu o nadi u nebeski život. Ili možda nije bilo potrebe da se bar jednom do danas nađe neka rečenica koja bi išla u prilog tom njihovom učenju o nebeskoj klasi.

Jedan od prvih apostolskih otaca je bio Polikarp (69. - 155. g.). On je u svojoj poslanici Filipljanima napisao:

"Sada će Onaj koji je Njega uskrsnuo od mrtvih, uskrsnuti isto tako i nas; ako vršimo Njegovu volju, živimo po Njegovim zapovijedima i ljubimo ono što je On ljubio..." (Poslanica Filipljanima 2:2)

Polikarp spominje uskrsnuće u svom izvornom smislu jer je vjerovao u uskrsnuće tijela u kojem je i Isus uskrsnuo. Nauka o uskrsnuću izvan ljudskog tijela se nigdje ne spominje u njegovim poslanicama. Da je učenje o nebeskom životu bilo sastavni dio nade tadašnjih kršćana onda bi o tome pisali bar neki od apostolskih otaca i apologeta. Tako se u Stražarskoj kuli od 15.3.1996. str.30 govori o Teofilu i njegovim pisanim djelima slijedeće:

“Malo se zna o Teofilovom životopisu. Odgojili su ga nekršćanski roditelji. Teofil se kasnije obratio na kršćanstvo, no to je učinio tek nakon pažljivog proučavanja Pisama. Postao je biskup (nadglednik) skupštine u Sirijskoj Antiohiji, danas poznatoj kao Antakya u Turskoj. Danas ne možemo reći u kojoj je mjeri prorečeni otpad možda utjecao na točnost njegovih shvaćanja (2. Solunjanima 2:3-12). No sve do svoje smrti, oko 182. n. e., Teofil je očito bio neumoran apologet, čija su djela zanimljiva pravim kršćanima u naše suvremeno doba.“

Ako je Teofil pažljivo proučavao Pisma, i ako su njegova djela zanimljiva današnjim kršćanima, zašto do sada nitko nije našao potrebu da citira iz njegovih djela one misli koje bi nam bila posebno zanimljiva kad je u pitanju nada u nebeski život. U Stražarskoj kuli od 15.3.1992. str.30 se spominje još jedna osoba koja je tražila istinu, a zvao se Justin. Za njega saznajemo slijedeće:

“Justin je bio poganin, rođen oko 110. n. e. (...). Justinovo traganje za istinom pomoću kontaktiranja s filozofima bilo je uzaludno. No, dok je meditirao na morskoj obali, sreo je jednog starijeg kršćanina, ”nekog starijeg čovjeka, nipošto prezira vrijedne pojave, koji se ponašao blago i dostojanstveno“. Rasprava koja je uslijedila usmjerila je njegovu pažnju na temeljna biblijska učenja koja se usredotočuju na potrebu točne spoznaje Boga (Rimljanima 10:2,3).

Taj neimenovani kršćanin rekao je Justinu: ”Prije mnogo vremena postojali su neki ljudi, časniji nego svi ovi poštovani filozofi, pravedni i mili Bogu, koji su (...) proricali događaje koji će se zbiti, i koji se sada zbivaju. Oni su nazvani prorocima. Samo su oni razumjeli i obznanjivali istinu ljudima (...) ispunjeni Svetim Duhom.“ Nadalje, podražavajući Justinov apetit, kršćanin je rekao: ”Njihovi zapisi još uvijek postoje, i onome tko ih je čitao veoma su pomogli u njegovoj spoznaji o početku i kraju stvari“ (Matej 5:6; Djela apostolska 3:18).

Kao što ga je poticao dobrohotni gospodin, Justin je marljivo istraživao Pisma i očito je stekao određeno cijenjenje prema njima i prema biblijskom proročanstvu, što je razvidno iz njegovih zapisa. Brojnim upućivanjima na Kršćanska grčka pisma, Justin izražava svoju vjeru u uskrsnuće, kršćanski moral, krštenje, biblijska proročanstva (posebno u vezi s Kristom) i u Isusova učenja. Justin je imao neku spoznaju o uskrsnuću mrtvih tijekom Milenija. Justin je, dakle, tražio istinu i odbacio grčku filozofiju. Kao apologet, branio je učenja i postupke kršćana. A za samo kršćanstvo pretrpio je mučeničku smrt.“

Iako imamo dovoljno informacija o životu ovog kršćanina, ponovno u člancima Watchtowera ne nalazimo ništa što bi nam bilo zanimljivo čuti kad je u pitanju nada u nebeski život. Umjesto toga, ovdje saznajemo samo to da je on vjerovao u uskrsnuće i da je imao samo “neku spoznaju o uskrsnuću mrtvih“. Ako je imao samo djelomičnu spoznaju o uskrsnuću, onda to znači da je pisac gornjeg članka znao da li je ta spoznaja uključivala nadu u nebeski život ili ne. Međutim, kad usporedimo s Biblijom ono što je Justin vjerovao onda možemo reći da je on imao spoznaju o uskrsnuću, ali se ona kao takva razlikuje od onoga što Zajednica uči. Zato je zanimljivo da Watchtower u svom članku nije htio citirati što je u vezi uskrsnuća Justin zaista vjerovao. Zato ću citirati to njegovo uvjerenje iz jedne njegove knjige:

“A on (Isus) je sve to (izlječenja i uskrsnuća) zapravo činio i radi onih koji će u njega vjerovati kako bi ih uvjerio da, makar netko tko opslužuje njegove zapovijedi ima tjelesni nedostatak, o svojem drugom dolasku on će ga uskrisiti ne samo kao besmrtna, nepropadljiva i oslobođena patnje, nego i tjelesno cjelovita.“

Justin je očito vjerovao samo u zemaljsko uskrsnuće i vječni život na zemlji za sebe i druge koji su tada živjeli. Njegova izjava o uskrsnuću tijela i ljudima koji će na zemlji živjeti kao tjelesno cjelovita i nepropadljiva bića sa besmrtnim životom ne odgovara učenju Watchtowera koji besmrtna nepropadljiva tijela ne dovodi u vezu sa zemaljskim tijelom nego samo sa nebeskim tijelom kakvog ima Bog, a koja će po njima imati samo Isus i 144000 i to ne na zemlji nego na nebu. Da je Justin vjerovao u besmrtni život na nebu i nebesko uskrsnuće, onda bi nam trebala biti dostupna i jedna takva informacija iz mnoštva onoga što se saznalo o njemu, njegovom životu i vjerovanju. No takvu informaciju ne nalazimo. Justin je vjerovao samo u uskrsnuće tijela i obnavljanje života na zemlji kroz tisućugodišnje kraljevstvo. Isto takvo vjerovanje je zastupao i Irenej koji je živio u 2.stoljeću. U Stražarskoj kuli od 15.11.2003. str 3. u vezi njega stoji: 

"U knjizi Heaven—A History autori C.McDannell i B. Lang kažu da je Irenej, teolog iz drugog stoljeća, vjerovao da se život u obnovljenom raju ”...neće odvijati negdje daleko na nebu, već na Zemlji“. Kao što ova knjiga navodi, iako su vjerski vođe poput Jeana Calvina i Martina Luthera gajili nadu u život na nebu, vjerovali su i da će ”Bog obnoviti Zemlju“.

Slična vjerovanja imali su i pripadnici drugih religija. McDannell i Lang spominju da su i neki Židovi vjerovali kako će se sve ljudske patnje ”izbrisati, a ljudi živjeti sretno na Zemlji“ u vrijeme koje Bog odredi. Prema drevnom perzijskom vjerovanju, ”Zemlja će biti vraćena u prvobitno stanje, a ljudi će opet živjeti u miru“, kaže The Encyclopaedia of Middle Eastern Mythology and Religion.“

U ovom izvještaju primjećujemo da je Irenej, vjerovao u zemaljski život, a ne u nebeski. Ako pretpostavimo da su se u njegovo vrijeme sakupljati samo kršćani koji će kraljevati s Kristom na nebu, zašto u ovom članku nema ni jedne takve izjave ili bar naznake koja bi upućivala na takvo učenje i vjerovanje. Umjesto toga, za Ireneja se samo kaže da je vjerovao da se život u obnovljenom raju neće odvijati negdje daleko na nebu, već na zemlji, čime je isticao nadu tadašnjih kršćana u zemaljski život, a ne u nebeski. Takvu nadu su imali i mnogi Židovi koji su prihvatili kršćanstvo bez da su morali tu nadu mijenjati s nadom u nebeski život. No, u ovom članku Watchtower spominje Jeana Calvina i Martina Luthera koji su živjeli stoljećima kasnije kako bi nam dokazao da su oni i drugi kršćani u to vrijeme gajili nadu u život na nebu ali i na zemlji. Da li je to razlog da se prihvati njihovo vjerovanje i nada u nebeski život kad znamo da su ta vjerovanja naučavala o privremenom odlasku duša na nebo (nebeski raj ili čistilište) nakon smrti tijela te da će se duše umrlih ponovno sjediniti s zemaljskim tijelima prilikom uskrsnuća tijela? Razlog takvom učenju su neke izjave koje su se počeli doslovno shvaćati iako Biblija daje razloga da se takve izjave treba tumačiti u skladu sa njenim učenjem. Neki apostolski oci i apologeti su se koristili biblijskim riječnikom kojim se mrtve opisuje kao da su živi iako su znali da čekaju uskrsnuće. Vidjeli smo da je Polikarp očekivao uskrsnuće u budućnosti tako da nije vjerovao kako duše umrlih automatski nastavljaju svoj život na nebu. Kad je on bio ubijen zbog vjere, za njegovo mučeništvo je napisano:

“Podnesenim [mučeništvom] pobijedio je nepravednog upravitelja i tako stekao vjenac besmrtnosti pa s apostolima i svim pravednicima kličući slavi Boga i Oca svemogućega i blagoslivlje Gospodina našega Isusa Krista, spasitelja naših duša i upravitelja naših tijela te pastira katoličke crkve po svemu svijetu.“

Ako uzmemo u obzir da on i mnogi u njegovo vrijeme nisu vjerovali u nastavak života nakon smrti prije zemaljskog uskrsnuća, onda se ovakvim načinom izražavanja željelo istaknuti pobjedu nad smrću svih onih koji u trenutku smrti stekli vjenac besmrtnosti ili vječni život. Iako su znali da “mrtvi ne mogu slaviti Boga“, kršćani su ih i dalje doživljavali “živima Bogu po Kristu“ koji zajedno s njima slave Boga (Ps 6:5; 115:17; Ri 6:11). Oni su za njih bili živi jer su još prije smrti svojim krštenjem već “prešli iz smrti u život“, pa smrt nije mogla poništiti taj “novi život“ (1.Iv 3:14; Ri 6:4). Oni koji su umrli u vjeri, a pogotovo oni koji su umrli mučeničkom smrću mogu biti uzor živima da izdrže do kraja.

Smrt nije trebala raskinuti to zajedništvo sa onima koji su umrli u vjeri pa su ih kršćani oduvijek željeli doživjeti kao da su živi. Apostol Pavle se osvrnuo na mnoge od njih, a posebno na mučenike čija prolivena krv viče pred Bogom i traži pravdu, te je govorio o “Isusu, posredniku novoga saveza, i krvi škropljenja, koja govori bolje od krvi Abelove“ (Heb 12:1,24). Budući da je duša u krvi, onda je nečija duša, i nakon smrti tijela, pred Bogom živa pa je i mi možemo doživjeti kao da je živa i čuti što “govori“. Zato je Bog rekao Kainu: “Slušaj! Krv brata tvojega viče sa zemlje k meni“ (1.Mo 4:10). Tko je taj koji viče umjesto mrtvih. Pavle je jednom rekao da se “sam duh zauzima za nas kad u molitvi ne možemo ni izreći svoje uzdisaje“ (Rim 8:26). Na isti način, mrtvi ne mogu više bilo što izreći, ali ono što su osjećali i željeli iskazati pred Bogom je i dalje živo i aktualno jer njihov 'duh' nije smrću poništen, nego umjesto njih govori, kliče Bogu i slavi ga (usporedi Ot 6:9,10). Prema tome, kad se u Bibliji ili ranokršćanskim spisima govori o mrtvima kao o živima, onda je to način da se na smrt Božjih vjernih slugu ne gleda kao na kraj njihovog puta, nego kao dokaz neuništivosti života po Kristu kojeg smrt nije mogla poništiti (Kol 1:4; Juda 1:3).

S vremenom su razni učitelji počeli doslovno tumačiti ovakve izjave koje su imale alegorijsko značenje te učiti ono što nisu učili ni apostoli ni apostolski oci. Kristovo zemaljsko kraljevstvo koje se nije ostvarilo prema njihovim očekivanjima su zamijenili nebeskim i to povezali s naukom o besmrtnosti duše po kojem svi pravednici nakon smrti automatski idu na nebo. Teolozi su radije prigrlili nauku o besmrtnost duše kako bi učili da ljudi nastavljaju živjeti poslije smrti tijela, dok ne dođe vrijeme u kojem će se ponovno na zemlji združiti sa svojim uskrsnulim tijelom. No, prvi kršćani su vjerovali da duša umire zajedno sa tijelom te su se nadali svom uskrsnuću u tijelu i vječnom životu na obnovljenoj zemlji. Svi ranokršćanski pisci su isticali svoju vjeru u milenijsku vladavinu Isusa Krista s kojom su povezivali i uskrsnuće tijela o kojem su propovijedali Isus i njegovi apostoli. O tome čitamo:

“Pravo je kršćanstvo započelo s Isusom Kristom. Miguel de Unamuno, (...), napisao je u vezi s Isusom: ”Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, Isus je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju.“ (Stražarska kula, 1.4.1999. str.13. st.20).

Isus je utemeljio kršćanstvo na nauci o uskrsnuću tijela prema židovskom običaju. Ta nauka ne daje mjesta uskrsnuće čovjeka bez zemaljskog tijela, jer bi takvo uskrsnuće donekle odgovaralo tadašnjem učenju o besmrtnosti duše koja napušta ljudsko tijelo i živi odvojeno od njega. Justin, kojeg smo ranije citirali gdje govori o uskrsnulim besmrtnim i nepropadljivim fizičkim tijelima, zastupa samo zemaljsko uskrsnuće i kaže:

“Ako dakle, susretnete kršćane koji se tako zovu, ali ne priznaju ovog nauka, (...) te tvrde da nema uskrsnuća mrtvih, nego njihove duše u času smrti bivaju uznesene na nebo, ne smijete ih smatrati kršćanima, kao što nitko ispravno prosudivši ne bi židovima smatrao saduceje ni srodne krivovjerne sljedbe (...) Ja pak, a sa mnom i svi uistinu pravovjerni kršćani, znamo da će biti uskrsnuća tijela i razdoblje od tisuću godina u obnovljenu, ukrašenu i proširenu Jeruzalemu, kao što potvrđuju Ezehijel, Izaija i drugi proroci.“

Ovom izjavom je Justin pobijao učenje onih koji su negirali uskrsnuće tijela. Izgleda da su i neke kršćanske struje u ono vrijeme učile da kršćani u trenutku smrti, ne čekaju uskrsnuće tijela nego da bivaju odmah uzneseni na nebo. To je donekle slično učenju kojeg su imali Istraživači Biblije u 19. stoljeću. Oni su se smatrali članovima nebeske klase koja od 1878. (a po Jehovinim svjedocima od 1918.) umire i u času smrti bivaju uzneseni na nebo. Da bi podupirali to učenje zanemarili su neke činjenice pa su ustvrdili da ni Isus nije uskrsnuo u tijelu. U tom slučaju oni nadživljavaju smrt tijela bez potrebe za uskrsnućem u tijelu što je identično platonovoj ideji o besmrtnosti duše koju su preuzeli katolici. Razlika je u tome što po katoličkom nauku, svi pravi vjernici prilikom smrti odlaze na nebo, a po Jehovinim svjedocima samo izabrani. No takva vjerovanja, bez obzira na njihove razlike, ne nalazimo među prvim kršćanima pa Justin takve koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela nije ni smatrao kršćanima nego krivovjercima. On se suprotstavljao takvoj ideji jer je vjerojatno bio dobro upoznat sa apostolskim učenjem. Da su apostoli učili kako tadašnji kršćani neće uskrsnuti u tijelu nego da će nakon smrti biti uzneseni na nebo u nebeskom tijelu, onda bi tada svaki kršćanin takvu časnu nadu čvrsto zastupao i vjerovao u to pa Justin ne bi imao argumenata da pobija te tvrdnje jer bi i sam bio počašćen takvom nadom. Pobijao bi samo onaj dio koji govori da se takvo uznesenje odvija u času smrti. 

Treba zapaziti da se tada zastupalo samo dva suprotna gledišta. Jedno je išlo u prilog uskrsnuću tijela a drugo nastavku života izvan zemaljskog tijela. Nije postojala grupa kršćana koja bi isticala ideju da će oni nakon smrti spavati smrtnim snom i da će ih Isus kad dođe podignuti u život na nebu. Zato se Justin nije ni mogao osvrnuti na takvo gledište. Ono je nastalo tek kasnije i prihvaćeno od Jehovinih svjedoka.

Irenej, kojeg smo već spomenuli, u svojoj petoj knjizi također nadugačko raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali. Unatoč tom jasnom protivljenju gnosticizmu, već u 3. stoljeću se stvara temelj za uvođenje nauka o besmrtnosti duše u kršćansko vjerovanje.

Origen je bio učenik Klementa Aleksandrijskog, koji je predodžbu o besmrtnoj duši preuzeo iz grčke predaje. Pod snažnim utjecajem Platonovih gledišta o duši Origen je “ugradio u kršćanski nauk cjelokupnu predodžbu o duši, koju je preuzeo od Platona”, kaže teolog Werner Jaeger. Tako je Origen blagoslove Tisućugodišnje Vladavine takoreći prenio sa Zemlje u duhovni svijet.“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str. 12)

Od tada zemlja više nije bila očekivano odredište umrlih, nego nebo. Kasnije su mnoge kršćanske zajednice, a među njima i Istraživači Biblije odbacili kršćansku nadu u zemaljski život.

“Kad su crkve kršćanstva prihvatile tu ideju, teolozi su počeli iskrivljavati Bibliju kako bi stvorili dojam da reci koji (navodno) govore o nebeskoj nadi zapravo uče kako svi dobri ljudi idu na nebo. Prema tom gledištu čovjekov život na Zemlji trebao bi biti tek usputna stanica — svojevrsna kušnja čiji je cilj pokazati zaslužuje li on život na nebu. Nešto slično dogodilo se i s izvornim židovskim vjerovanjem u vječni život na Zemlji. Židovi su s vremenom prihvatili grčko gledište o besmrtnosti duše i odbacili svoju prvobitnu nadu u život na Zemlji.“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str. 12)

Ovdje sam ubacio riječ “navodno“ jer u Bibliji zaista postoje stavci koji spominju nebo, nebeska mjesta, nebesko građanstvo i sl. No ti pojmovi se u početku nisu koristili kako bi se ukazivalo na kršćansku nadu u nebeski život. Tek su se kasnije ti reci počeli doslovno tumačiti, što je omogućilo da se nauka o odlasku na nebo poslije smrti veoma lako prihvatila i udomaćila među kršćanskim teolozima. Čak su i neki Židovi zbog platonskog učenja odbacili svoju prvobitnu nadu u život na Zemlji. Osnivači zajednice Jehovinih svjedoka su samo djelomično odbacili tu nadu, jer su iste biblijske stavke, koje su Origen i drugi teolozi koristili za učenje o odlasku svih vjernih kršćana na nebo, i oni iskrivljavali za svoju nauku o nebeskoj klasi po kojoj samo izabrani odlaze na nebo. U svakom slučaju su i ti izabrani (144000) morali odbaciti prvobitnu nadu u život na Zemlji, a to odbacivanje se kao takvo nigdje ne spominje među apostolima i prvim kršćanima. Justin i svi tadašnji pravovjerni kršćani su živjeli u očekivanju Kristovog dolaska i njegove prisutnosti kada će sveti uskrsnuti i živjeti na zemlji. Kršćanin po imenu Papija je to isto očekivao u drugom stoljeću naše ere. Za njega se kaže:

“Papija je živio u vremenu neposredno nakon smrti apostolâ Isusa Krista. Ustvari, bio je prijatelj Polikarpa, koga je navodno poučavao apostol Ivan. Zbog tih svjedočanstava, kao i zbog Papijine metode stjecanja spoznaje, vrlo je vjerojatno da je bio dobro informiran. (…) Papija je vjerovao u dolazeću milenijsku vladavinu Krista. Prema Ireneju, pisao je o vremenu ”kad će stvarstvo, obnovljeno i oslobođeno, donositi obilje svih vrsta hrane, zbog rose nebeske i plodnosti zemlje, upravo kako su starješine koji su vidjeli Ivana, Gospodinovog učenika, pripovijedali da su čuli kako je Gospodin učio o tim vremenima“. Papija je, osim toga, napisao: ”Vjernicima su ove stvari vjerodostojne. A kad je Juda, izdajnik, odbio vjerovati te upitao: ’Kako bi Gospodin mogao prouzročiti takvu plodnost?‘ Gospodin je rekao: ’Oni koji će to doživjeti vidjet će.‘“ Kao nadglednik skupštine u Hijerapolisu, Papija je bio neumoran istraživač. Osim što je bio marljivi istraživač, ispoljavao je i duboko cijenjenje Pisama. Papija je ispravno prosudio da daleko više vrijedi objasniti svaku doktrinarnu izjavu Isusa Krista ili Njegovih apostola nego hirovite izjave koje su se mogle naći u literaturi njegovih dana (Juda 17). “(Stražarska kula, 15.9.1993. str. 7)

“U vezi s Papijom, koji je 161. ili 165. n. e. navodno umro mučeničkom smrću u Pergamu, u djelu The Catholic Encyclopedia stoji: ”Biskup Papija iz Hijerapolisa, učenik Sv. Ivana, pojavio se kao zagovornik milenarizma. Tvrdio je da su mu tu doktrinu prenijeli suvremenici apostolâ, a Irenej piše da je druge ’prezbitere‘, koji su vidjeli i čuli učenika Ivana, sam Ivan poučio da je vjerovanje u milenarizam sastavni dio Gospodinove doktrine. Prema Euzebiju (...), Papija je u svojoj knjizi tvrdio da će nakon uskrsnuća mrtvih uslijediti tisuću godina vidljivog, slavnog zemaljskog Kristovog kraljevstva.“ (Stražarska kula,  1.12.1999. str. 6)

Budući da je Papija bio zaista mnogo informiran o onome što je Isus govorio i što su apostoli i prvi kršćani naučavali, mogao je iz prve ruke govoriti o nebeskom životu, o uskrsnuću i odlasku na nebo, o nadi koja je sve tadašnje kršćane trebala navoditi da odbace svoju prvobitnu nadu u zemaljski život te da svoje misli i želje usmjere na svoju ulogu suvladara s Kristom na nebu. Međutim, on to nije govorio. Umjesto takvih informacija, mi možemo samo zaključiti da je Papija vjerovao u dolazeću milenijsku vladavinu Krista kada će ljudi na Zemlji uskrsnuti u tijelu i živjeti u blagoslovima zemaljskog raja. No, za apostole i prve kršćane je taj dan uvijek bio blizu, pa im nije ništa značilo što su već neki od njih pomrli jer su se nadali njihovom skorom susretu prilikom uskrsnuća. Naravno, kada se to očekivanje na neki način oteglo, a u želji da se dade snaga kršćanskoj vjeri, vrlo lako se prihvatilo učenje o smrti kao prelasku u nebeski život kako bi kršćanska vjera imala bolji oslonac. Origen je u svoje vrijeme osuđivao vjerovanje u Milenij i zemaljsko uskrsnuće kakvog su objavljivali drugi kršćani, ali je ipak zadržao vjerovanje u uskrsnuće tijela u kombinaciji sa naukom o besmrtnosti duše po kojima duše nastavljaju svjesno živjeti na nebu do svog uskrsnuća na Zemlji. Jehovini svjedoci su išli korak dalje pa su po svom shvaćanju nebesku klasu potpuno odvojili od uskrsnuća tijela.

Papija, umjesto da govori o bestjelesnom uskrsnuću i životu na nebu ili o nevidljivom nebeskom kraljevstvu s nevidljivim vladarima koji će vladati s neba, on u svojoj knjizi tvrdi samo to da će nakon uskrsnuća mrtvih uslijediti slavno, ‘vidljivo zemaljsko Kristovo kraljevstvo’. ‘Vidljivo’ kraljevstvo podrazumijeva i vidljivu upravu koju će u svojim rukama imati ljudi od krvi i mesa, a ne ljudi koji bi u nebeskim nevidljivim tijelima vladali s nevidljivog dijela neba. Njegova vjera i nada su proizašle iz onoga što su u to vrijeme propovijedali ‘starješine koje su vidjele Ivana’. Oni su iz prve ruke saznali sve o razlozima svoje nade u uskrsnuće i obnovljeni zemaljski život. Za pretpostaviti je da su tadašnji kršćani, dok su govorili o blagoslovima koje će zadesiti Zemlju, imali žarku želju i nadu da dožive te blagoslove na zemlji, pa se stoga u ranokršćanskim zapisima ne spominje nebo kao njihovo vječno odredište. Stoga Jehovini svjedoci nigdje nemaju oslonca da tvrde kako su prvi kršćani, svi od reda odbacili prvobitnu nadu u zemaljski život te da su je zamijenili nadom i željom za odlaskom na nebo gdje će vladati s Kristom. U istraživanju koje je provodio Papija se nigdje ne spominje takvo što. Ako je nada u nebeski život bila prioritetna nada tadašnjih kršćana onda bi se ona našla na prvom mjestu u svim njegovim djelima i djelima ostalih pisaca tog doba. Ona bi se uvijek isticala ispred vjerovanja u vječni život u zemaljskom raju. Međutim takvih svjedočanstava i tumačenja nema. A ako postoje, gdje se one nalaze i zašto ih Watchtower nikad ne citira? Umjesto toga oni su prisiljeni citirati samo jednu nauku o uskrsnuću – nauku o uskrsnuću tijela. U Stražarskoj kuli od 15.5.2003. str. 28. se za Tacijana, Justinovog učenika iz 2. stoljeća, spominje slijedeće:

“Opisujući svoje obraćenje na nominalno kršćanstvo, Tacijan kaže: “Tražio sam način da dokučim istinu.“ Govoreći o onome što je osjećao kada je došao u doticaj s Biblijom, on kaže: “Susreo sam se s određenim barbarskim tekstovima, odviše starim da bi se uspoređivali s gledištima Grka i odviše uzvišenim da bi se uspoređivali s njihovim zabludama. Morao sam im vjerovati zbog njihova jednostavna jezika, iskrenosti njihovih pisaca, istinita predviđanja budućnosti, zbog njihovih uzvišenih nauka i objave o vlasti koja će vladati čitavim svijetom, sjedinjena u jednom Biću.“ (...) Tacijana njegova djela prikazuju kao apologeta, odnosno pisca koji otvoreno brani svoju vjeru. Imao je odbojan, neprijateljski stav prema poganskoj filozofiji. Tacijan u svom djelu Govor Grcima ističe da je poganstvo bezvrijedno te da je kršćanstvo kakvo on poznaje u skladu s razumom. Stil mu je vrlo oštar dok izražava prezir prema grčkoj kulturi i filozofiji. (...) O uskrsnuću koje se treba zbiti u vrijeme koje je za to određeno, Tacijan kaže: “Vjerujemo da će doći do uskrsnuća tijela nakon što svemu dođe kraj.“ A objašnjenje koje Tacijan daje o duši doista je zbunjujuće. On kaže: “Čovjekova duša nije sama po sebi besmrtna, o Grci, već smrtna. Ali može i ne umrijeti. Ukoliko nije spoznala istinu, ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali na svršetku svijeta ponovo oživljava zajedno s tijelom, primajući smrtnu osudu vječne kazne.“

Tacijanove izjave o duši mogu na prvi pogled zbunjivati neke koji imaju svoju verziju istine, ali to ne znači da je Tacijan vjerovao da je duša po naravi besmrtna, odnosno nije vjerovao da se duše privremeno nalaze u fizičkom tijelu kojeg napuštaju prilikom smrti. On je vjerovao u život poslije ‘uskrsnuća tijela’, a ne u besmrtnost duše. Tvrdio da je duši koja je spoznala istinu omogućeno da ne umre. Takva izjava uopće nije zbunjujeća kao što se gore tvrdi.

Kad je Tacijan tvrdio da neke duše ne mogu umrijeti, a druge mogu, onda je za pretpostaviti da nije podupirao platonovo učenje o besmrtnosti duše jer se za njega kaže da je imao “odbojan, neprijateljski stav prema poganskoj filozofiji“. Za one duše za koje je rekao da ne mogu umrijeti on u nastavku kaže:

“Ako li je pak [duša] spoznala Boga, ne umire po drugi put, premda je neko vrijeme bila rastočena (razdvojena, odvojena od života)“

Po njemu duše takvih vjernika ipak umiru, ali ne zauvijek jer će prilikom uskrsnuća dobiti besmrtnost pa neće moći drugi put umrijeti. To je u skladu sa Isusovim riječima da “onaj tko živi i vjeruje u njega nikad neće umrijeti“ (Iv 11:11,26). Isus nije govorio o uskrsnuću u nebo nego o besvjesnom stanju mrtvih koji čekaju uskrsnuće i tako ga je Tacijan mogao razumjeti. Vjerojatno je uzeo u obzir činjenicu da prilikom smrti tijela jedni u sebi nose život vječni ili 'vijenac besmrtnosti' kao dokaz pobjede, jer su prije smrti svojim krštenjem “prešli iz smrti u život“ (1.Iv 3:14). Za takve Tacijan kaže da imaju viši duh (pneuma) koji je Božja slika tj. slika vječnog života kojeg nose u sebi prilikom smrti, dok drugi u sebi ne nose taj duh nego samo nižu vrstu duha (psihe) s kojom umiru kao smrtna bića i uskrsavaju kao smrtna bića na dan suda da bi primili osudu. Takvim načinom izražavanja se nastojalo naglasiti razliku između vjernika u kojima prilikom smrti postoji neuništivi život i nevjernika u kojima i dalje vlada smrt. No i jedni i drugi prirodno umiru i čekaju uskrsnuće. Također možemo zapaziti da je Tacijan vjerovao da će se uskrsnuće odvijati tek kada svemu dođe kraj. Ni on niti drugi kršćani nisu vjerovali da će se uskrsnuće dešavati prije toga tako da se učenja Istraživaća Biblije ne temelje na izvornom učenju nego na adventističkom koje je u 19. stoljeću očekivalo da će ih Krist zajedno s uskrsnulima uzeti na nebo kako bi učinio kraj. Kad se kraj nije desio onda se navodno ipak nešto tada desilo, nešto što je bilo nevidljivo za ljudske oči, a to je uskrsnuće u nebeski život. Istraživači Biblije su za taj nevidljivi događaj uzeli 1878. godinu, a Jehovini svjedoci 1918. godinu. Umjesto da su priznali grešku u svom očekivanju koje se nije ispunilo u njihovo vrijeme i da se prilagode izvornom učenju prvih kršćana, oni su ustrajali na svojim gledištima kako bi održali svoje učenje kojim se nije ničim moglo potvrditi.

Opet možemo postaviti isto pitanje: Ako je u vrijeme Tacijana uskrsnuće u nebeski život bila istaknuta nada kršćana, kako to da je ni on ne spominje? On je vjerovao u ono što su vjerovali i kršćani i Židovi čije se poimanje uskrsnuća nimalo ne razlikuje. Židovi su u vrijeme Krista vjerovali samo u zemaljsko uskrsnuće. Isus Krist je za vrijeme svoje zemaljske službe svojim židovskim slušaocima ulijevao nadu u zemaljsko uskrsnuće odnosno u ‘uskrsnuće tijela’. U kasnijem razmatranju ćemo vidjeti da apostol Pavle u svoje vrijeme nije Židovima propovijedao o nebeskom uskrsnuću već samo o uskrsnuću u fizičkom tijelu. Zato je mogao reći pred sudom:

"živim po učenju koje [Židovi], nazivaju ‘sljedbom’, i po tom učenju služim Bogu praotaca svojih, vjerujući sve što je u Zakonu i što je napisano u Prorocima.  I imam nadu, koju imaju i [Židovi], da će Bog uskrsnuti i pravedne i nepravedne" (Dj 24:14,15).

Pavle je pred sudom dao do znanja da u vezi uskrsnuća gaji nadu kakvu su gajili tadašnji Židovi i vjerni muževi starog doba. Zato im je propovijedao Kristovu nauku koja sadrži nadu u zemaljsko uskrsnuće, kakvu su imali i Židovi kojima se ta nada zasniva na Hebrejskim spisima. Nigdje ne nalazimo izvještaj da je tadašnjim Židovima i drugim narodima propovijedao da mogu uskrsnuti na nebo. Da je Židovima govorio o takvom nebeskom uskrsnuću, onda bi to bilo nešto sasvim novo za njihove uši, što bi njegove protivnike dodatno navelo da ga i po tom pitanju optužuju da iskrivljuje predaju njihovih otaca. Međutim, u Bibliji nema nikakve naznake da su Pavla njegovi protivnici optuživali da im propovijeda o uskrsnuću u koje njihovi praočevi nisu vjerovali. Apostol Pavle je istaknuo jednu važnu činjenicu pa je rekao:

“... činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina onih (ljudi) koji su umrli“ (1.Ko 15:20).

Isus je prvina svih onih koji su umrli, a kojih je Bog, po Isusovoj krvi, oslobodio statusa zarobljenika i robova smrti. Zato o uskrsnuću ne možemo govoriti a da ne ustvrdimo kako će uskrsnuli, po primjeru Krista, uskrsnuti u neraspadljivom tijelu nad kojim smrt više nema vlast i u kojem će vladati zakoni vječnog života. O tome je pisao Klement Rimski pred kraj 1.st.:

“Promotrimo, ljubljeni, kako nam Gospodin neprestano pokazuje buduće uskrsnuće (u tijelu) od kojega nam je dao prvinu uskrisivši Gospodina Isusa Krista od mrtvih. Pogledajmo, dragi, uskrsnuće koje se zbiva u svoje vrijeme. (...). Uzmimo plodove: kako i gdje klija sjemenje? Izađe sijač i posija u zemlju različito sjemenje, koje suho i golo padne u zemlju i raspada se. Potom ga iz tog raspadanja divno veličanstvo božanske providnosti uskrsava pa iz jednog sjemena nastane njih mnogo i donose plod“" (Pismo Korinčanima XXIV).

Klement se osvrnuo na izjave apostola Pavla koji također u svojoj drugoj poslanici Korinčanima (15.pogl.), objašnjava uskrsnuće tijela uzimajući slikoviti prikaz onoga što se dešava sa biljkom koja ne može zauvijek nestati jer njeno sjeme prilikom raspadanja proklija i vrati se na površinu zemlje u novom materijalnom “tijelu“ u kojem će donositi plod. Međutim, Zajednica je čak i taj Pavlov opis uskrsnuća tijela prilagodila svojoj nauci o preobrazbi zemaljskog tijela u nebesko (Stražarska kula 1.7.1998. str. 20; vidi detaljno objašnjenje Pavlovog učenja u 16. i 17. svesku). Zajednica u svojim člancima vrlo rado citira ‘apostolske oce’ i druge ranokršćanske pisce kako bi se poistovjetila s pravovjernim kršćanima. No, nikad do sada nije citirala te iste pisce koji govore o svojoj nadi u zemaljsko uskrsnuće. Zašto? Pa zato što njihove izjave ne idu u prilog sadašnjem učenju po kojem se tvrdi da su tadašnji kršćani, svi od reda živjeli u nadi da će, ukoliko umru, uskrsnuti u nebeskom tijelu, a ne u zemaljskom, te da će s neba kraljevati nad Zemljom. Iz izjava ranokršćanskih pisaca koje sam do sada naveo se vidi da oni takvo učenje uopće nisu zastupali. Još jedno svjedočanstvo protiv takvog krivog učenja možemo naći u ranokršćanskom djelu jednog anonimnog presbitera (starješine) koji je živio u 2. stoljeću. On je živio u vrijeme kad su se već počela među kršćanske učitelje uvlačiti neke nove ideje ali je zadržao izvorno učenje o uskrsnuću jer piše:

“I neka nitko od vas ne kaže da ovo (zemaljsko) tijelo neće uskrsnuti i biti suđeno. (...). Kao što ste u tijelu pozvani, tako ćete se u tijelu (uskrsnuti) i pojaviti.“ (Pseudo-Klementova homilija IX, st. 1-5).

U njegovoj poslanici (homiliji, koja se pripisuje Teofilu) se spominje nebeski život te da su apostoli sada s Kristom, ali se ne može kategorički ustvrditi da li je to bio simbolični rječnik ili doslovni budući da je sebe i ostale vidio na zemlji među uskrsnulima. Tacijan je u vezi svoje nade u uskrsnuće napisao nešto slično:

“Ja koji sada jesam i koji nakon smrti neću postojati niti više biti vidljiv ponovno ću postati onako kao što sam rođen (u tijelu). ... vladalac Bog, kad bude htio, (materijalnu) supstanciju samo njemu vidljivu vratit će u prijašnje stanje.“

Ovakve izjave prvih kršćana očito govore da oni nisu sebe smatrali pozvanima za nebeske kraljeve i svečenike koji imaju usađenu želju i nadu za napuštanjem zemaljskog života kako bi zauvijek živjeli na nebu s Isusom. Da je takva nada postojala, oni je sigurno ne bi odbacili jer im ona kao takva daje puno veći status u Kraljevstvu kojeg su čekali? No, nisu je mogli odbaciti jer nije ni postojala u vjerovanjima prvih kršćana. Ukoliko su neki koristili simboličan način izražavanja kao što su ga koristili i apostoli u svojim poslanicama, onda je taj jezik s vremenom izgubio svoje pravo značenje u korist onih koji su tvrdili da su kršćani pozvani za 'nebesko kraljevstvo' misleći time na nebeski život odvojen od materijalnog tijela među kojima će posebnu čast imati sveci i mučenici koji će kraljevati s Isusom. Pogledajmo što o tom navodnom kraljevanju piše Ignacije koji je bio suvremenik apostola, a također i starješina skupštine u Antiohiji. Kad se čitaju njegovi spisi odmah se zapaža da on u njima spominje samo kršćansku nadu u život na obnovljenoj zemlji. Umjesto da tvrdi kako će samo jedna mala izabrana grupa vjernika dobiti baštinu i kraljevati s Kristom, Ignacije izmeđuostalog piše:

“Budemo li mu po volji u ovome životu, primit ćemo onaj budući, kao što nam je obećao da će nas uskrisiti od mrtvih, budemo li živjeli dostojni njega, tj. budemo li vjerovali, s njime ćemo i kraljevati. (...). “Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista ... udijelio vam baštinu i dio među svojim svetima, a i nama skupa s vama i svima pod nebom koji budu vjerovali u Gospodina nešega Isusa Krista i u njegova Oca koji ga je uskrisio iz mrtvih.“

Zapažamo da Ignacije sve tadašnje kršćane kao i sve one pod nebom koji budu vjerovali u budućnosti povezuje samo s jednom zajedničkom grupom vjernika koji će uskrsnuti (u tijelu) i dobiti baštinu među svetima. To znači da tadašnji kršćani sebe nisu gledali kao posebnu i malu grupu kraljeva koja je popunjavala mjesta na nebu do nekog određenog broja. Oni su sebe vidjeli kao veliko mnoštvo onih koji će biti spašeni. Budući da smo vidjeli da i drugi apostolski oci u to vrijeme nisu zagovarali nebesko uskrsnuće nego samo zemaljsko, onda je lako zaključiti da su on i svi tadašnji pravovjerni kršćani živjeli u nadi za vječnim životom na zemlji. No, netko će primjetiti da je Ignacije rekao da će vjernici “s Kristom kraljevati“ i da to upučuje na nebesko uskrsnuće po kojem će očito neki na nebu sjediti na prijestoljima da vladaju s Kristom. Međutim, logično je zaključiti da ne mogu svi sjediti na prijestoljima i da je Ignacije nešto drugo imao ma umu. Naime, izraz ‘kraljevati’ se ne mora uvijek odnositi na osobe koje sjedaju na prijestolja i vladaju nad ljudima. Biblija nas upoznaje sa jednom drugom vrstom kraljevanja po kojom svi pravednici mogu “kraljevati s Kristom“, ali ne nad čovjekom nego nad zemljom i njenim stvarstvom kao što je Bog rekao Adamu: “napunite zemlju i sebi je podložite i vladajte nad“ njom. tj vladajte nad svim nižim stvorenjima (1.Mo 1:28). Psalmista kaže Bogu za čovjeka: “slavom i krasotom tada si ga okrunio. Dao si mu da vlada (tj. kraljuje) nad djelima ruku tvojih, sve si stavio pod noge njegove“ (Ps 8:4-6; Heb 2:8). Osim toga, kršćani su mogli s pravom govoriti da će “kraljevati nad smrću“ koja će im biti podložena pod noge u vrijeme dok će “smrt“ nad nepravednim ljudima i dalje “kraljevati“ (Ri 5:17,21). Slično se izražavao i Polikarp, učenik apostola Ivana:

"Jer, ako Mu budemo vrlo zadovoljavajući u ovom sadašnjem svijetu, svakako ćemo onda (svi mi pravovjerni kršćani) dobiti i budući svijet, kako nam je On obećao da će nas podići od mrtvih i da ćemo, ako se budemo ponašali dostojnim Njega, zajedno s Njim vladati, ako zaista imamo vjeru." (Poslanica Filipljanima 5:2)

Uskrsnuće koje spominje Polikarp se odnosi na uskrsnuće tijela i život u budućem novom svijetu, a vladati s Isusom je uobičajeni izraz djeljenja slave besmrtnosti s Kristom s kojom će se moći vladati zemljom i svim što je u ovom svijetu vladalo nad nama, kao što su grijeh i smrt. On ne klasificira vjernike nego kaže da će Isus svima koji pokažu vjeru podići iz mrtvih u nov život tako da će svi dostojni onog svijeta 'kraljevati s Kristom'. Prema tome, Russell i ostali predsjednici Društva Watch Tower su izgleda pogrešno i na svoj način shvatili pojam “kraljevati“ dajući tom pojmu jednostrano značenje kao što su to učinili i mnogi kršćanski učitelji prije njih.

Kad Ignacije o prvim kršćanima govori kao o velikom mnoštvu pozvanih, onda se s njim slaže i spomenuti prezbiter iz 2. stoljeća koji tumači jedno Izaijino proročanstvo (54:1) i u skladu sa njegovim ispunjenjem daje svoje objašnjenje. On piše u svojoj poslanici slijedeće:

“Kliči, nerotkinjo koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata“. (...) ...[prorok nam] kaza da je naš narod izgledao napušten i od Boga ugrabljen, a sada, pošto povjerovasmo, brojniji smo od onih koji su mislili da imaju Boga“. (Pseudo-Klementova homilija II, st. 1-3).

Ovo proročanstvo o nerotkinji, citira i objašnjava čak i apostol Pavle u svojoj poslanici Galačanima (4:26,27). Stoga je važno znati u kom smislu je ovih sinova (djece) trebalo biti više od tjelesnih Izraelaca. U nastavku Izaija kaže kako će “potomstvo [žene nerotkinje] osvojiti narode i nastanit će gradove opustjele“ (Iz 54:3). Zanimljivo je da je u “Novi svjet“ prijevodu za razumjevanje ovog proročanstva umetnut paralelni stavak iz Mateja 5:5, u kojem stoji: “Sretni su krotki jer će naslijediti zemlju“. Prema tome, Isusovi apostoli i ranokršćanski učitelji nisu prve kršćane pozivali da popune nebo i nebeska prijestolja, nego su od njih stvarali novi narod tako da je to 'veliko mnoštvo' već tada bilo brojnije od tjelesnih Izraelaca, što znači da je 'Izrael Božji' od rada do danas narastao na milijune a ne samo 144 000 kako tvrdi Zajednica. Gore navedeno učenje iz 2. stoljeća, o novom narodu i njihovom uskrsnuću na zemlji, bilo je jedinstveno učenje prvih kršćana. Zajednica to ne može pobiti, pa umjesto da je prihvatila tu činjenicu, ona pokušava isticati kako su nakon apostolskih otaca crkveni oci o nekim stvarima imali svoje različite ideje. U Stražarskoj kuli od 1.3.1997. str.10. su napisali slijedeće:

“Takozvani crkveni oci imali su različite ideje o Kristovom povratku, njegovoj prisutnosti i njegovoj Tisućugodišnjoj Vladavini (Otkrivenje 20:4). Papija iz Hijerapolisa je u drugom stoljeću n.e. gajio očekivanja o nevjerojatnoj plodnosti zemlje tokom Kristove Milenijske Vladavine. Justin Mučenik često je govorio o Isusovoj prisutnosti i očekivao je da obnovljeni Jeruzalem bude sjedište njegovog Kraljevstva. Irenej Lionski naučavao je da će se nakon uništenja Rimskog Carstva pojaviti Isus na vidljiv način, da će vezati Sotonu i vladati u zemaljskom Jeruzalemu. Povjesničar Philip Schaff zabilježio je da je ”najistaknutije vjerovanje“ u razdoblju prije koncila u Niceji 325. n. e. bilo ”vjerovanje o vidljivoj tisućugodišnjoj Kristovoj vladavini u slavi na Zemlji zajedno s uskrsnulim svecima, prije općeg uskrsnuća i suda“. U djelu A Dictionary of the Bible (Biblijski rječnik) koje je izdao James Hastings stoji: ”Tertulijan, Irenej i Hipolit još uvijek čekaju skori advent [Isusa Krista]; no aleksandrijski su nas oci uveli u nov način razmišljanja. (...) Kada je Augustin poistovjetio Milenij s razdobljem vojujuće Crkve, drugi je advent odgođen za daleku budućnost.“

Unatoč ovim malim razlikama u mišljenjima, činjenica je da su njihova osnovna vjerovanja o Božjem kraljevstvu i uskrsnuću proizašla od apostola koji su naučavali da će se svi događaji odigravati ovdje na zemlji i njenom okruženju, a ne na nevidljivim nebesima. Tako proizlazi da je od vremena apostola, koji su pitali Isusa ‘da li će u ovo vrijeme obnoviti vlast u Izraelu’ pa sve do novijeg vremena zadržano vjerovanje o zemaljskoj upravi, a ne nebeskoj (Dj 1:6). Zanimljivo je da se u ovom pitanju, kojeg su apostoli postavili Isusu, spominje tema – kraljevstvo; mjesto radnje – zemlja; vrijeme radnje – budućnost. Isus, odgovarajući na njihovo pitanje, nije našao potrebnim da ih ispravlja po pitanju mjesta radnje kako bi im ukazao da su u zabludi i da on neće vladati sa Zemlje. No, oni su vjerovali da će se on vratitit na zemlju i obnoviti vidljivo zemaljsko kraljevstvo u Izraelu. Kad im je rekao: “Nije vaše znati vremena ili razdoblja koja Otac ima u svojoj vlasti“, onda vidimo da ih je ispravio samo po pitanju vremena radnje, a ne po pitanju mjesta radnje. S time im je ostavio otvorenim misao o ‘nebeskom kraljevstvu’ koje će svoju vidljivu vlast na zemlji provoditi preko ljudi u fizičkom tijelu i da će njegovo zajedno s njihovih dvanaest prijestolja biti na zemlji, a ne na nebu (Dj 1:7; Mt 19:28; 25:31). Stoga nije čudno da su apostolski i neki crkveni oci, uz neke svoje ideje, vjerovali upravo u Kristov dolazak na zemlju gdje će se organizirati ‘vidljiva Kristova vladavina zajedno s uskrsnulim svecima’. Ovo podrazumijeva zemaljsko uskrsnuće svih pravednika, među kojima su i apostoli, a koji će na zemlji kao Kristovi zastupnici tvoriti vidljivu, a ne nevidljivu vlast. Da su kršćani u to vrijeme tvrdili da će oni ići na nebo i tamo primiti kraljevske ovlasti onda bi postojali bar neki kršćanski pisci tog vremena koji bi zastupali i branili to vjerovanje dajući mu jako važno mjesto u kršćanskom nauku, ali toga nema. Toga ima samo u publikacijama Zajednice koja na tom svom pogrešnom učenju pokušava dobiti na važnosti.

Iako je u počecima kršćanstva bilo onih pisaca koji su u svojim djelima branili Kristov milenij koji će se odigrati u budućnosti, ipak nijedan od njih se nije suprotstavio tezi o zemaljskoj Kristovoj upravi, odnosno o vlasti koju će u svojim rukama imati uskrsnuli sveci - ljudi od krvi i mesa. U to su također vjerovali Euzebije, Polikrat Efeški i Meliton Sardski. O njima u Stražarskoj kuli od 15.4.2006. str.17, čitamo slijedeće:

“Prema onome što je Euzebije Cezarejski napisao u svom djelu Crkvena povijest, (...) stoji da su Melitona njegovi suvremenici smatrali jednim od ’velikih svjetlonoša koji su usnuli smrtnim snom‘. Polikrat je rekao da se Meliton nije ženio i da je ”sav živio u Duhu Svetom, a počiva u Sardu čekajući posjet s neba kad će uskrsnuti od mrtvih“. To bi moglo značiti da je Meliton bio jedan od onih koji su vjerovali da uskrsnuća neće biti prije Kristovog povratka (Otkrivenje 20:1-6). (…). Melitona je jako zanimalo proučavanje Svetog pisma. Iako nemamo potpun popis njegovih djela, naslovi nekih otkrivaju da su ga jako zanimale biblijske teme. Neka od tih djela su: O kršćanskom životu i prorocima, O vjeri čovjeka, O stvaranju, O krštenju i o istini i o vjeri i rođenju Kristovu, O gostoprimstvu, Ključ te O đavlu i Ivanovu Otkrivenju.“

Iz ovog također saznajemo osnovni fragment istine o uskrsnuću. Naime, Polikrat govori o uskrsnuću na način koji u sebi sadrži sve elemente zemaljskog uskrsnuća bez i jedne pomisli na odlazak na nebo nakon uskrsnuća. On je vjerovao da će Isus doći u svojoj slavi i da će, kao što je obećao, uskrsnuti one vjerne koji su usnuli smrtnim snom, među kojima je bio Milton. Iako je sačuvano nekoliko Melitonovih djela, u njegovim zapisima se isto tako ne može naći niti jedna misao o nadi u nebeski život koja se trebala posebno isticati ukoliko je ta nada kao takva bila prisutna među tadašnjim kršćanima.

Jehovini svjedoci, nažalost, moraju svoje uvjerenje zasnivati samo na pretpostavkama, tražeći oslonac na nekim izjavama ranih kršćanskih pisaca koje u sebi sadrže riječi koji aludiraju na ono što oni danas naučavaju. No, pitanje je da li te izjave, ako u njima i postoje sporni izrazi, sagledavamo iz perspektive vjerovanja prvih kršćana ili iz perspektive tumačenja koje je nastalo stoljećima kasnije, a koje je preuzelo vodstvo Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka. Odnosno, da li tim riječima, izvađenim iz konteksta, dajemo značenje koje im nisu davali tadašnji kršćanski vjernici. Razmotrimo dva takva primjera zapisa ranokršćanskih pisaca koje se mogu naći u Stražarskoj kuli. Prvi primjer se odnosi na ‘izjavu kršćanske vjere’ koja se nalazi u knjizi od 16 kratkih poglavlja poznatoj kao Didache, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari je datiraju oko godine 100. n. e. Njen autor je nepoznat. Pogledajmo koju riječ ide u prilog učenju Zajednice:

“Didahe se bavi onim što bi ljudi trebali znati da bi postali kršćani. (...). U svom 10. poglavlju, Didahe uključuje sljedeću ispovijed vjere u obliku molitve: ”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...). A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu".“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str.19,20).

Kad izraz ‘besmrtnost’ tumačimo iz perspektive učenja Jehovinih svjedoka, onda bi pomislili kako se u gornjem citatu zaista govori o nekoj posebnoj klasi kršćana koji dobivaju nešto što je drugim vjernicima nedostupno. U članku “Kome Bog daruje besmrtnost“ stoji:

“Isus nije jedini koji je primio taj dar (besmrtnosti). Duhom pomazani kršćani izabrani da vladaju kao kraljevi u nebeskoj slavi uskrsavaju na isti način kao i Isus (Rimljanima 6:5). Apostol Ivan objasnio je da taj dar dobiva 144000 osoba (Otkrivenje 14:1). I oni dobivaju besmrtnost.“ (Stražarska kula,  1.10.2006. str.5,6)  

Kad prihvatimo ovakvo tumačenje onda bi iz te perspektive dobili dojam da su prema izjavi koja stoji u Didachama, svi prvi kršćani sa svojom nadom u besmrtnost poistovjetili sebe s onima koji će vladati s njim na nebu. Međutim, taj se izraz “besmrtnost“ pogrešno koristi jer on u sebi ne sadrži pojam koji bi se razlikovao od pojma vječni život. Naime, kao što izraz ‘besmrtnost’ u svom korijenu ima riječ ‘smrt’, tako i riječ ‘vječni život’ u svom korijenu ima riječ ‘život’. To su dva izraza kojima se na dva različita načina opisuje jedno te isto. Stoga je Tacijan tvrdio da su ljudi po Adamu “izgubili besmrtnost“ i da za njom žude svi kršćani, što znači da je Tacijan izjednačavao vječni život sa besmrtnošću.

Isus je jednom rekao: ‘onaj koji vjeruje nikad neće umrijeti’ (Iv 11:26). Tom izjavom je pružio nadu svim kršćanima, a ne samo pojedincima, da neće nikad umrijeti, odnosno da više nikad neće biti smrtni niti da će smrt imati vlast nad njima jer će svi imati neograničeni pristup ‘drvetu života’ (Ot 2:7; 22:14). Kako bi se naglasilo da će smrt biti zauvijek pobijeđena onda je izraz ‘besmrtnost’ prava riječ za takvu misao. Budući da je ‘smrt’ ujedno i ‘kraj’ života, onda se načinom izražavanja i različitim pojmovima može opisati nešto što je suprotno životu. Tako izraz ‘be-smrt-an život’ ima isto značenje kao izraz ‘bes-kraj-an život’. Zanimljivo je da se ovaj drugi izraz često koristi u tiskanim izdanjima Watchtowera. Npr. da bi se opisao vječni (beskrajni) život na zemlji onda možemo čitati slijedeće:

“Zahvaljujući djelu propovijedanja o Kraljevstvu i činjenja učenika koje predvode pomazani kršćani, danas više od šest milijuna ljudi gaji nadu u beskrajni život na rajskoj Zemlji“ (Stražarska kula, 15.1.2004. str. 13. st. 15)

“BOG nam nudi nešto što nam nitko drugi ne može ponuditi. To je nešto neopisivo privlačno i dragocjeno, no ne može se kupiti ni zaslužiti. Taj dar koji nam nudi jest vječni život — za većinu nas to je beskrajni život na rajskoj Zemlji (Ivan 3:16). To će doista biti prekrasan život! Više neće biti problema koji donose tako veliku tugu — sukoba, nasilja, siromaštva, zločina, bolesti, pa čak ni smrti. Pod Božjim Kraljevstvom, čija će se vlast temeljiti na ljubavi, ljudi će živjeti u savršenom miru i jedinstvu. Koliko samo čeznemo za tim rajem!“ (Stražarska kula, 1.2.2006. str 17. st.1.).

Watchtower izbjegava koristiti izraz ‘besmrtnost’ kad govori o Adamu i ljudima koji će dobiti vječni život i živjeti na zemlji iako taj izraz ima isto značenje kao i ‘beskrajan’. Izraz ‘besmrtan’ koristi samo za one koji će po njenom učenju ići na nebo kako bi njihovu nagradu podigla na jednu višu razinu. No, samim tim što koristi izraz beskrajan, ona ipak nesvjesno potvrđuje da su izrazi besmrtan i vječni život, kad se odnose na čovjeka, jedno te isto (1.Ko 15:53,54; Iv 3:16). 

Drugi primjer za koji se može misliti da podupire tumačenje Watchtowera je zapis Klementa Rimskog u kojem on također koristi neke izraze koji na prvi pogled imaju sličnosti sa izrazima koje se koriste u njihovim publikacijama:

“Klement Rimski, za koga se misli da je bio ”biskup“ u tom gradu, još je jedan rani izvor zapisa o kršćanstvu. Vjeruje se da je umro oko 100. n. e. U Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, on navodi: ”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli od Krista.“ (…) ”Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.“ Pokazujući da su Bog i Krist dvije odvojene i nejednake osobe, Klement je rekao: ”Molit ćemo iskrenom molitvom i preklinjanjem da Stvoritelj svemira sačuva točan broj svojih odabranih u cijelom svijetu, kroz svoje ljubljeno Dijete Isusa Krista. (...) Mi jasno spoznajemo da si ti [Bože] jedini ’najviši među najvišima‘ (...) Ti jedini si čuvar duhova i Bog svakog tijela.“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str 20).

Klement je bio suvremenik apostola, a umro je u vrijeme kao i apostol Ivan. On u svojoj poslanici spominje ‘poseban narod’ i ‘točan broj odabranih’. Poznato nam je da vjerovanje Jehovinih svjedoka poistovjećuje poseban tj. novi narod 'Izrael Božji' samo sa brojem od 144000. Međutim, dubljim istraživanjem Biblije i rane povijesti kršćanstva smo već vidjeli da je Klement s izrazom ‘poseban narod’ mislio na veliko mnoštvo kršćana koje tada nitko nije mogao izbrojiti, a budući da je u to vrijeme mogao preko Ivanovog ‘Otkrivenja’ saznati za 144000, onda je vjerojatno mislio i na njih kad je spomenuo ‘točan broj odabranih’. Budući da je kršćanstvo tada raslo velikom brzinom po cijelom svijetu, i da je njihov broj puno veći od navedenog, onda je svatko tada mogao razumjeti da se broj od 144000 koristi samo kao poseban dio onih koji će biti ‘odabrani’ iz tog velikog mnoštva kršćana, među kojima su Židovski vjernici do tada najvjerojatnije imali određenu prednost u popunjavanju tog broja. Da li je taj broj mogao tada biti sakupljen to nitko tada nije spominjao. No, svi su tadašnji kršćani do daljnjega slavili Gospodinovu večeru i imali udjela u uzimanju simbola na tjednim sastancima što govori da se te prigode nisu koristile kako bi se razlučilo nebesku od zemaljske klase, odnosno pripadnike 144000 od ostalih kršćana. Osim toga nigdje nema spomena da su se kršćani u to vrijeme dijelili na toj osnovi te da su neki za sebe tvrdili da su izabrani među Isusove suvladare.