Article Index

'Novo učenje'

Isus je još kao dječak od dvanaest godina pokazao želju i dar da razumije Sveta Pisma. Bio je potpuno zaokupljen stvarima koje su sadržavala Pisma. Zato je imao potrebu da o mnogim aspektima iz Pisma razgovara i raspravlja sa učiteljima u hramu. Njegovi su ga roditelji "nakon tri dana našli u hramu kako sjedi među učiteljima, slušajući ih i postavljajući pitanja." On je čak tom prilikom zanemario svoju obitelj kako bi mogao biti u društvu onih s kojima je mogao razgovarati o pitanjima koja su ga vjerojatno mučila i intrigirala. Na ta pitanja je mogao dobiti odgovor iz prve ruke. No, on nije samo postavljao pitanja nego je svojim komentarima pokazao da razumije mnoge aspekte Pisma jer “svi koji su ga slušali divili su se njegovoj oštroumnosti i njegovim odgovorima“ (Lk 2:46,47). On je očito imao potrebu da razumije Svete spise i da ono što on razumije kaže onima koji su postavljeni da izučavaju i tumače Pisma. Vjerojatno je tražio one s kojima je mogao razgovarati o dubokim i skrivenim stvarima Božjim. I što je najvažnije, naišao je na one koji ga nisu ignorirali zato što je bio dječak, jer su uvidjeli da i on ima uvid u Pisma.

Ono što su Isusu usadili njegovi roditelji i učitelji u mjestu gdje je živio, očito nije bilo dovoljno za njega. On je htio znati više od drugih jer je znao da Pisma sakrivaju mnogo toga što većina nije ni primjećivala. Ono što su mnogi tražili je bio vječni život, zanemarujući pri tom druge stvari koje su s tim bile povezane (vidi Iv 5:39,40). Isus je vjerojatno bio svjestan i drugih stvari koje su bile sakrivene. Kada je počeo sa svojom službom onda je poučavao ljude drugačije nego su to činili pismoznalci. Nakon što su čuli kako tumači Pisma, onda su neki rekli:

“Što je ovo? Novo učenje!“ (Mk 1:27)

Naravno, Isus nije iznosio novo učenje, ali je ono ipak bilo novo za sve koji nisu u potpunosti razumjeli Pisma (Iv 7:17).

Moje iskustvo je donekle slično Isusovom. Sjećam se svog djetinjstva kada sam još kao dječak čitao Bibliju u želji da je razumijem te sam i nesvjesno ‘razvijao želju za čistim mlijekom riječi Božje’ (1.Pe 2:2). Dok su mi drugi zreli kršćani pokušavali usaditi onu osnovnu istinu u srce i misli ja sam još kao dijete imao potrebu za još dubljim stvarima. Čitajući Bibliju nailazio sam na stvari preko kojih nisam mogao jednostavno preći, znajući da u sebi sakrivaju neku važnu misao ili čak tajnu. Istraživao sam o tome mnoge publikacije Društva, ali odgovore koje sam dobio nisu mogli potpuno zadovoljiti moju logiku i znatiželju. U početku sam prihvaćao određena tumačenja samo zato što tako piše u izdanjima Zajednice. Međutim, kada sam zaista želio vidjeti ‘jeli to tako’ onda sam nailazio na neka tumačenja koja su bila nepotpuna, nelogična ili čak usmjerena u krivom pravcu. Zatim sam istražujući Bibliju nailazio na mnoge misli koje su istoj temi davale drugačiju i meni jasniju sliku. Te sam misli čuvao u sebi i razmišljao o njima “donoseći zaključke u svom srcu“ (Lk 2:19, bi2-C). Drugi članovi skupštine nisu mogli zadovoljiti moju potrebu da raspravljam o svemu tome na temelju Pisma.

U mene je bio ugrađen strah da na sebe ne navučen negodovanje onih koji su smatrali da nije mudro ulaziti u rasprave koje bi dovele u pitanje neka tumačenja Zajednice. Zato mi nitko nije mogao dati odgovor koji bi me potpuno zadovoljio jer sam znao da svi oni s kojima bi pokušao raspravljati na temelju Pisma svoje razumijevanje ograničavaju samo na ono što je već napisano na tu temu. Nisam naišao na one koji su se posvetili proučavanju i istraživanju Biblije kao što su to radili rani istraživači Biblije. Za razliku od Isusa, ja nisam naišao na one učitelje koji bi bili spremni sa mnom razgovarati o pitanjima koja bi me mučila jer ni sami nisu istraživali Bibliju dalje od onoga što je već bilo napisano na tu temu. Oni koji su poput mene imali potrebu da istražuju Bibliju s dubljim razumijevanjem su se vjerojatno nalazili daleko od mene.

Čak i da sam došao u priliku da s nekim razgovaram o svemu ovome, ne bi to učinio budući da “nisam rječit čovjek (…) jer sam" - poput Mojsija - "sporih usta i spora jezika“ (2.Mo 4:10). S druge strane nisam želio javno govoriti o svojim istraživanjima jer bi vjerojatno naišao na one koji bi me smatrali samozvanim učiteljem. Osim toga, svjestan sam toga da u društvu drugih ljudi ‘djelujem neznatno’ i da svojom prisutnošću ‘ostavljam skroman dojam, koji zbog moje nerječitosti može ‘obezvrijediti moje riječi’. Zato je moja jedina prilika da to učinim pisanom riječi koje mogu imati mnogo veću ‘težinu i snagu’ jer sam tako u boljoj mogućnosti da na vidjelo iznesem sve argumente koji se mogu odmah provjeriti (2.Ko 10:1,10). Samo želim zadovoljiti svoju potrebu da na ovaj način stupim u kontakt sa svima a posebno s istaknutim učiteljima Božje riječi koji bi me, kad saznaju za neke nove biblijske tvrdnje, mogli dovest k sebi i reći kao što su rekli Pavlu: “Možemo li znati kakvo je to novo učenje o kojem govoriš? Jer puniš nam uši nekim čudnim tvrdnjama. Zato želimo znati što bi to trebalo biti“ (Dj 17:19,20). Nadam se da među njima ima onih koji će otvorenih misli pristupiti ovome i naći dovoljno razloga da ove naizgled ‘čudne tvrdnje’ preispitaju u svjetlu Biblije.

Isus je kao dječak čak tri dana sjedio s učiteljima i razgovarao s njima, što očito pokazuje da je imao mnogo pitanja i mnogo argumenata koje je uključivao u svoje komentare. Moja pitanja i argumenti koji su ovdje izneseni također zahtijevaju da im grupa ‘učitelja’ posveti ta simbolična ‘tri dana’ kako bi saslušali i vidjeli da je ipak moguće da Bog na razne načine pribavlja sebi hvalu iz usta ‘male djece‘ koja također mogu ‘pripremiti um za naporan rad’ (Mt 21:16; 1.Pe 1:13). Ja sam samo jedan od onih ‘malih’ koji traži svoje mjesto među Božjim narodom (Mt 18:14). Da li će me primiti istaknuti muževi u ‘hramu’? Tome se iskreno nadam jer je Isus rekao: “…i tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene (…). Pazite da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega koji je na nebu“ (Mt 18:5,10). Zašto bi me trebali primiti? Očito zato što imam nešto što bi trebalo razmotriti, kao kad dijete traži da ga netko sasluša. Što bi to djeca mogla znati, a da to već ne znaju njihovi roditelji ili čak učitelji? Vjerojatno ono što je Isus rekao: “Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio maloj djeci. Da Oče, jer ti si htio da tako bude“ (Mt 11:25). U to vrijeme su pismoznalci i učitelji zanemarili neke aspekte Božje Riječi pa je Bog odobrio da do nekih nadahnutih stvari mogu doći i ‘mala djeca’, odnosno oni koji su bezazleni i čista srca prema božanskoj istini. Ako neki od njih žele još dublje zaviriti u sakrivene stvari, zar će im Bog to onemogućiti? Naravno, Bog koristi one koji kucaju i traže ono što je od drugih još uvijek sakriveno.

Bit će zanimljivo u ovoj knjizi vidjeti koje su to istine bile sakrivene čak i od onih koje se smatra vrsnim poznavateljima Biblije, onima koji sebe nazivaju razboritim upraviteljima Božje riječi, a takvih je bilo i među židovskim pismoznancima u Isusovo vrijeme. Isus je u nastavku rekao da mu je Bog predao uvid u sve što je povezano s njegovim naumom, i da zato nitko ne može u potpunosti poznavati stvari povezane s njegovim Ocem, osim njega i onoga “kome ga Sin hoće otkriti“ (Mt 11:27). Isus ovdje nije postavio pravilo po kojem samo oni na vrhu mogu dobiti prednost razumijevanja nebeskih tajni jer bi time spriječio bilo koga od svojih sljedbenika da koristi svoju sposobnost razlučivanja istine od zablude. On ima pravo bilo kome otkriti stvari povezane sa Božjim naumom a time i razotkriti zablude koje su snagom svog autoriteta uveli samozvani učitelji.

Pojedinci među nama to vide. Jedni šute misleći da to nije njihov posao. Drugi se boje govoriti jer se boje da će biti izopćeni. No, treći poput mene po savjetu apostola Pavla, sve provjeravaju kako bi vidjeli je li to tako i pokušavaju naći načina da se njihova riječ čuje. Pitanje je da li njima Gospodin može dati svoj ključ razumijevanja? Ako bi stvari postavljali prema utvrđenom gledištu i institucionalnom pravilu po kojem tu prednost imaju samo istaknuti muževi, tada bi se automatski trebalo prestati s razmatranjem ove teme. No, ako uzmemo u obzir biblijski princip kojeg je kroz cijelu povijest provodio sam Bog, onda Bog može bilo koga od svojih slugu upotrijebiti u svojoj namjeri da pronađe ključ za ‘ispravno postavljanje stvari’ tj. kako bi se ‘sve dovelo u red’ (He 9:10). To može biti netko tko je u Božjoj (univerzalnoj) skupštini jedan od neznatnih, ali koji ima taj rijedak duhovni dar od Boga. Takvih pojedinaca može biti više i ne moraju se međusobno poznavati ali svaki od njih može u mjestu gdje živi objaviti isto 'novo učenje'. U Stražarskoj kuli od 1.8.2004.na str.10,11 piše:

“Jehova svoju slavu i svoj naum otkriva bogobojaznim pojedincima…“ (4.st) 

“U vrijeme i na način koje on odredi Jehova poniznima otkriva pojedinosti o ispunjenju svog nauma." (10.st)

“Nikada ne podcjenjujmo one koje Jehova koristi za ostvarenje svoje volje niti unaprijed stvarajmo sud o njima…“ (11.st.)

“Jehova iskazuje naklonost poniznima te im pomaže da saznaju i razumiju njegov naum. On bira pojedince koji možda ne ispunjavaju određena ljudska očekivanja i koristi ih za objavljivanje svog veličanstvenog nauma drugima.“ (14.st.)

Iako se u ovom članku želi reći da Bog svoj naum otkriva bogobojaznim pojedincima preko istaknutih starješina ipak nam se nameće razlog da vjerujemo kako može u svakoj zajednici biti i onih pojedinaca koji nemaju nikakav autoritet u skupštini (crkvi), a koje vrh zajednice još uvijek bezrazložno odbacuje jer bi svojim darom razboritosti mogli potkopati njihovu reputaciju i autoritet. Vjernici koji na institucionalnoj istini žele isticati svoje doktrinarno jedinstvo, a na tom jedinstvu dokazivati da pripadaju jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici ne žele otvorena uma razmatrati ono što se suprotstavlja učenju Zajednice, makar i sami bili svjesni da ona ne naučava istinu o nekim važnim stvarima.

S obzirom da se ova knjiga temelji na razumnim argumentima ne bi je trebalo odbaciti bez pravog razloga. Svjestan sam da će se od mene tražiti da ovu knjigu po nekom institucionalnom sudu ‘zatvorim’ do vremena kada bi ovo novo razumijevanje trebalo službeno izaći na svjetlo dana. No, ja sam taj koji treba odlučiti da li da do tada ‘zatvorim ove riječi i zapečatim ovu knjigu’  ili da je otkrijem javnosti. Budući da u javnosti ima dosta mudrih i razboritih ljudi ‘koji će istraživati’ onda oni mogu utjecati na to da se ‘znanje umnoži’ do mjere koje će srušiti neka dosadašnja institucionalna tumačenja i vjerovanja (Da 12:4). Ukoliko spadate u tu grupu razboritih i Bogu odanih ljudi, onda je na vama odgovornost da istražite točnost ovih novih argumenata. Vidjet će te da se mnoge teme mogu razumjeti u puno boljem svijetlu, pogotovo ako su najmanje ‘dvojica’ složni oko nečega što je istinito (Mt 18:18,19). Isus je svojim učenicima rekao da će im ‘dati riječi i mudrost kojima se svi njihovi protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti’ (Lk 21:15). Sve ono što se može osporiti pomoću Biblije nije biblijska istina nego institucionalna. Onaj tko je u ovoj knjizi iznio svoje argumente i osporio neka institucionalna tumačenja, sada daje priliku svima pa čak i svojim protivnicima da pokušaju osporiti ovdje iznesene tvrdnje i argumente. Ako nitko ne može ovo osporiti onda je riječ o biblijskoj istini koja je već dugo godina svjesno ili nesvjesno bila sakrivena od svih nas. Brat Russell, je jednom rekao u vezi svoje namjere kod istraživanja Biblije:

“... mi smo se uvijek trudili ne biti sljedbenici ljudi, ma koliko oni bili dobri i mudri, već 'Sljedbenici Boga kao ljubljena djeca“.

Unatoč tome, on i razni drugi učitelji su u svojem pokušaju da objasne neka biblijske dileme stvorili svoje sljedbenike. Naime, kroz povijest kršćanstva su se znali pojaviti pojedinci koji su uvodili pomalo drugačija učenja koja većina skupština u to vrijeme nije mogla prihvatiti. Njima su se pokušali suprotstaviti apostoli, a poslije njih i neki apostolski oci koji su biblijskim argumentima i apostolskom naukom zadržavali prodor krivih učenja. Unatoč tome, razni učitelji i teolozi su uspijevali oko sebe sakupiti sljedbenike kojima se njihovo učenje činilo prihvatljivim. Svako novo učenje se smatralo novim pravcem pa su ti pravci bili nazivani po začetnicima takvog novog naučavanja. Neki pravci su brzo nestali, dok su drugi uspijevali utjecati na crkvenu teologiju.

Crkva je u 4. stoljeću u svoj nauk uvela vjerovanja za koja se smatralo da su apostolsko naslijeđe, ali je ostavila otvorena vrata i za ona sasvim drugačija i kriva učenja koja su do tada već imala svoje pobornike među teolozima. Stoga nije čudno da se Crkva kao institucija s vremena na vrijeme prilagođavala shvaćanjima koja su odudarala od biblijskog nauka. S druge strane, čak i oni koji su se u kasnijim razdobljima pokušavali suprotstaviti krivim učenjima koja su već bila definirana i zacementirana, upadali su u zamku vlastitog shvaćanja, stvarajući svoje pravce u kojima su nastojali definirati svoja nova učenja. Stoga nije čudno što je novi pravac u kršćanstvu kojeg je Russell bio začetnik, njegovi protivnici nazivali “russellizam“, a njegove sljedbenike “russelliti“. Iako je Russell svima dao do znanja da zasluga za njegova istraživanja i učenja pripada Bogu, još uvijek se može Jehovine svjedoke i Istraživače Biblije koji su nastali na podjelama, smatrati “russellitima“ jer njeguju neka učenja koja nisu njegovali apostoli i prvi kršćani nego samo on. Ovo istraživanje koje sam proveo je meni osobno pomoglo da ne budem sljedbenik ljudi, nego da se držim samo onoga što mogu prihvatiti i podržati cjelokupnim biblijskim kontekstom. To želim svima koji iskrena srca pristupaju preispitivanju biblijskih i institucionalnih učenja.