Article Index

Začeće


Ukoliko se oslonimo na izvještaj Mateja i Luke koje imamo u današnjim Biblijama, začeće Isusa je učinjeno bez spolnog čina. U tom slučaju možemo zamisliti što se moglo desiti kad je Marija rekla Josipu da je trudna po svetom duhu. Josip joj očito

  • nije povjerovao i
  • htio ju je pustiti (Matej 1:19).

Zbog ovog detalja izvještaj o Josipu izlazi iz određenih okvira jer

  • Josip ne vjeruje u djevičansko začeće.

Josipova reakcija samo pokazuje da Židovi nisu imali u mislima nikakav sličan događaj iz prošlosti niti nikakvo proročanstvo koje bi ukazivalo na mogućnost djevičanskog rođenja. Da je Biblija o tome govorila Josip bi drugačije reagirao. Ako je on tako reagirao kako bi tek drugi ljudi iz njihove sredine reagirali kad bi im Josip rekao da je Bog uzrokovao začeće Isusa, a ne on. To se nikako ne može dokazati i svima bi bilo sumnjivo.

Napomena: Prorok Izaija (7:14) je spomenuo znak od Boga po kojem je mlada djevojka (hebr. 'alma') zatrudnila kako bi rodila sina Emanuela u vrijeme kraja Ahaza. No, stotinama godina kasnije su prevodioci na grčki jezik u svom prijevodu izraz "trudna" (prezent) preveli sa "zatrudniti" (futur) kako bi ispunjenom proročanstvu dali osjećaj očekivanja Mesije koji bi bio Emanuel tj. trajan znak Božje prisutnosti u Bojem narodu. Zatim su koristili grčku riječ 'parthénos' tj. djevica, ali ne kako bi netko pomislio o začeću bez očevog sjemena nego o čistoći braka u kojem se tražilo da posvećen čovjek oženi djevicu i da mu ona rodi posvećenog sina - obećanog Davidovog potomka. Zato je Bog tražio da se posvećeni muškarac ne ženi udovicom i obeščašćenom ženom tako da nitko u to vrijeme nije pomišljao da bi se Mesija trebao začeti natprirodnim putem, a kamo li bez sjemena biološkog oca.

Josipova reakcija ne ide u prilog onima koji koriste proročanstvo iz Izaije da bi Isusa odvojili od Josipovog očinstva. No, ima još nešto što nam otkriva njegova reakcija jer je njegova

  • pravednost bila pod upitnikom

Sjetimo se da se svećenici nisu smjeli ženiti s obeščašćenom ženom kako bi bili sveti i održali svećeničku lozu. Tako je vjerojatno i Josip želio održati lozu svojih otaca čistom znajući da je Bog obećao iz nje podići zakonskog kralja. Zato je on naumio da tajno otpusti Mariju jer nije želio uzeti ženu za koju je mislio da je obeščašćena. U tom je slučaju slijedeća rečenica kontradiktorna jer piše:

“A Josip, muž njezin, bio je pravedan i nije htio da je sramoti javno, i tako je namislio da je otpusti tajno.“ (Matej 1:19)

Ova rečenica uključuje nešto što se ne bi moglo povezati s njim kao pravednim i vjernim čovjekom. U tom slučaju je morao kao preveden čovjek poslušati Božji zakon koji kaže da se takvu ženu, za koju postoji sumnja, treba dovesti pred suce i svećenike (5.Mojsijeva 22:13-24; 4.Mojsijeva 5:12-31). S druge strane, da ju je ostavio, ona bi rodila dijete bez oca i svi bi se pitali čije je dijete i zašto ju je Josip ostavio. On bi morao to objasniti pred sucima. Ako nije bila preljubnica, njeni roditelji su imali pravo zaštititi je dajući dokaz njenog djevičanstva ukoliko su ga imali (5.Mojsijeva 22:15). Po svemu ovome je Josip u svojoj pravednosti trebao postupiti po zakonu, a ne je tajno ostaviti jer bi time i sebe i nju uvalio u probleme. Ukoliko bi zbog samilosti uzeo Mariju, on bi morao lagati sebi, djetetu i drugima. No, dali je trebao lagati? Ne, jer mu je anđeo rekao:

“Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što se je začelo u njoj, od Duha je svetoga.“ (Matej 1:18-20)

Što možemo zaključiti iz ove rečenice? Čega se Josip bojao? Očito se bojao da mu je zaručnica obeščašćena i da njegov brak neće biti svet. No, anđeo mu kaže da se ne boji. Kad mu je rekao: "uzmi ženu svoju" to je bilo kao da mu je rekao: "uzmi ženu svoju koja nosi tvoga sina". Josip se očito nije trebao bojati smatrati Isusa svojim sinom jer je trudnoća njegove žene podrazumijevala njegovo očinstvo bez obzira što ono nije prouzročeno prirodnim putem nego po svetom duhu. Anđeo mu je ukratko samo spomenuo da se 'začeće' desilo, što podrazumijeva da se desilo putem 'sjemena', ali po svetom duhu. Ukoliko se nije trebao bojati, onda je to značilo da to začeće nije učinjeno tuđim 'sjemenom'. Kao Židov je vjerovao da je sveti duh Božja djelujuća sila a ne osoba koja je imala odnos s njegovom ženom. Zato je mogao shvatiti da je dijete moglo biti začeto samo po njegovom 'sjemenu' putem svetog duha. Vjerovao je da ga Bog nije iskoristio samo kao paravan da prikrije tuđe očinstvo. Zato nije morao nikoga lagati. Mogao je slobodno prešutjeli i nikome ne govoriti na koji je način Isus začet znajući kako bi ljudi reagirali na takvu priču u koju je teško povjerovati i dokazati. Zato ova priča može biti prihvaćena samo na ovaj način.

Osim toga, Josip se nije morao bojati da je Marija obeščašćena. Kad je u pitanju trudnoća, onda obeščašćenje uključuje 'sjeme' koje ne pripada njenom zaručniku (suprugu), bez obzira dali iza tog čina stoji neki čovjek ili duhovno biće jer tu nema zakonske razlike. Naravno, Bog takvo nešto ne bi učinio. On je mogao stajati iza začeća bez da obeščasti Mariju, što znači da se takvo začeće moglo desiti po Josipovim sjemenu. Zato Bog očito nije učinio ništa što bi bilo protiv njegovih zakona i načela, pa se Josip nije morao bojati takvog natprirodnog začeća jer je dijete, unatoč tome što još nije bio s Marijom, moglo biti samo njegovo. Znao je da njegov sin samo tako može biti zakonski postavljen za kralja. Kad je prihvatio Mariju bio je svjestan da to mora ostati tajna koju znaju samo on i njegova žena i nitko više. Evanđelja i poslanice dokazuju da je taj događaj bio nepoznanica o kojoj se nije pričalo, propovijedalo ni pisalo u 1. stoljeću sve dok se nije našlo u evanđeljima po Mateju i Luci.

Kad je u pitanju Marija, izvještaj iz Luke je također malo diskutabilan. Naime, Marija je bila zaručena za Josipa i uskoro su trebali stupiti u brak, što podrazumijeva mogućnost začeća djece. Onda dolazi anđeo koji joj kaže:

“...ti ćeš začeti i roditi sina...“ (Luka 1:31)

U toj rečenici nema ništa čudno jer je to moglo samo značiti da će uskoro začeti sa svojim zaručnikom kad uđe pod njegov krov.  Međutim, ona pita:

kako je to moguće kad nisam upoznala muža?“ (tj. nisam imala odnos s mužem)

Ovo njeno pitanje iskače iz konteksta jer je mogućnost začeća postojala samim tim što je već imala zaručnika. Anđeo nije rekao ništa posebno osim da će upravo ona roditi onog koji će biti Mesija i Spasitelj. Samo je to bilo nešto posebno za nju koja je izabrana da rodi to dijete. Naime, da je u pitanju bila neka ostarjela nerotkinja kao što je bila Elizabeta onda bi se takva žena mogla čuditi i pitati kako je moguće začeti. Prema tome, samo ukoliko je anđeo rekao Mariji da je već trudna (prošlo-svršeno vrijeme), tek tada bi se mogla čuditi i pitati -

kako je to bilo moguće kad nisam upoznala muža“

Budući da u evanđeljima postoje i druge nelogičnosti pa čak i naknadno dodane riječi i rečenice koje se mogu eliminirati samo poznavanjem konteksta, onda ćemo na trenutak zanemariti ovu nelogičnost i uzeti u obzir da je Marija zaista pitala 'kako je to moguće'. Iz onoga što čitamo u nastavku možemo zaključiti da je anđeo na indirektan način rekao Mariji da je to ipak moguće kao što je bilo moguće kod ostarjele nerotkinje Elizabeth. Zato  joj je rekao:

“I Elizabeta, rođakinja tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom… Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar.“ (Luka 1:36)

Anđeo ovdje spominje čudesno 'začeće sina' koje podrazumijeva 'sjeme' Elizabetinog muža. Kao što je Elizabeta, po svetom duhu koji je oživio njenu maternicu, začela sina sa svojim mužem, iako je to izgledalo nemoguće, tako je i Marija, iako je to izgledalo nemoguće, mogla začeti po svetom duhu, ali samo sa sjemenom svog muža koji je zarukama stekao pravo da preko nje 'rodi sina'.

Zato je Marija mogla iz ovoga shvatiti samo to da je po svetom duhu moguće zatrudniti s čovjekom a da se još nije sastala s njim. To bi značilo da je Bog iz Josipovih bokova nadnaravnim putem prenio to 'sjeme' kojim je izvršio začeće po svetom duhu. Taj nadnaravni način umjetne oplodnje ne može pobiti činjenicu da je Isus bio Josipov sin. Međutim, o tome očito Josip i Marija nisu mogli javno govoriti pa je u tom slučaju to trebala bila tajna koju je Marija nosila u sebi i nakon smrti Josipa.

Isusa čak ni njegova braća po tijelu nisu smatrali posvojenim sinom svog oca jer im Josip i Marija očito nisu prenijeli tu priču. Zato sve do njegove smrti i uskrsnuća

“ni braća njegova nisu vjerovala u njega.“ (Ivan 7:5)

Za njih je on bio samo njihov brat koji je začet i rođen kao i svaki drugi čovjek. Ako su ga trebali prihvatiti za Mesiju, onda bi ih Marija u to vrijeme očito mogla uvjeriti pričom o djevičanskom začeću, ali vidimo da to nije učinila tako da ih je u njegovo mesijanstvo uvjerilo samo njegovo uskrsnuće.

Za vrijeme svoje službe ni Isus nije spomenimo ništa neobično o svom začeću. Zato o tome nitko od apostola nije ništa znao niti je to provlačio kroz svoje propovijedi i poslanice. Jedino što se propovijedao je da je Isus, 'Davidov sin' i njegov 'potomak' bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Naime, pisci evanđelja su imali tu slobodu da iznesu svoj komentar ili napomenu pa se moglo očekivati da to unesu na mjestima gdje je Josip naveden kao Isusov biološki otac (Luka 2:27,33,43,48; 4:22; Matej 13:35; Ivan 1:45). Mogli su bar napomenuti kako se tada nije znalo da Isusa nije začeo Josip. No, oni to nisu napomenuli svojim čitateljima pa u tekstu ostaje činjenica da je bilo sasvim prihvatljivo Isusa smatrati Josipovim biološkim sinom, odnosno da je

  • Isus začet na prirodan način.

To je bilo prvobitno gledište svih prvih kršćana. U suprotnom, da se smatralo kako Josip nije bio niti je mogao biti Isusov biološki otac, onda bi se o tome na široko raspravljalo, objašnjavao i propovijedalo od samih početaka. Za apostole je Josip bio Isusov otac i to je ono što je za njih i sve prve kršćane bilo najvažnije jer su ga samo tako mogli zvati Davidovim sinom.

Kad se u cijelosti uzme sve što piše u hebrejskim spisima, onda taj opis nadnaravnog začeća u dvama evanđeljima nikako ne može izbaciti Josipovo 'sjeme' jer je samo ono moralo na prirodan ili natprirodan način prouzročiti začeće u Marijinoj utrobi. Bog nije mogao kršiti svoj zakon i oduzeti Josipu pravo na prvorođenca i umjesto njegovog sjemena izvršiti začeće drugim sjemenom jer bi se Isusa moglo smatrati izvanbračnim sinom. Zašto bi se Bog na takav nezakonito način umiješao u bračno uređenje. Josip za kojega je Marija bila zaručena je po Bogu imao zakonsko pravo na prvorođenca kojeg je trebalo posvetiti Bogu što je i učinio. Kad se rodio Isus:

“...poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!“ (Luka 2:7)

Prilikom posvećenja je Josip pred svećenicima i pred Bogom trebao reći istinu koja je trebala uči u rodoslovlje, naime trebao je reći svoje ime i ime svog prvorođenog sina koji je po njemu potekao iz Davidove loze. Da je Isus bio posvojeni sin, to Josip ne bi mogao reći ili bi morao lagati.

Sve ovo navedeno se do dan danas zanemaruje samo zato što u dva evanđelja nalazimo informaciju da Josip nije osobno prouzročio začeće. I danas je moguće prouzročiti djevičansko začeće bez spolnog čina, i može se znati tko je otac i čije je sjeme prouzročilo začeće. Za nas je dovoljno znati da je Isus Josipov sin i da je Bog stajao iza tog i takvog začeća. Zato, ukoliko Isus nije začet prirodnim putem onda je to stvar vjere. No, kako kaže Pavle:

“vjera je dokazivanje onoga što ne vidimo“ (Hebrejima 11:1)

Da bi znali da li je Isus Josipov prirodni sin ili ne i tako dokazali ono što je u spomenutim izvještajima ostalo nedorečeno, mi bi se trebali osloniti na cijelu Bibliju. Nikako ne bi smjeli izdvojiti jedan detalj koji decidirano ne kaže ni jedno ni drugo, i onda stvoriti ili prihvatiti dogme koje proturječje ostatku Pisma. Vrlo lako je primijetiti da se u ostalom djelu Grčkih spisa (Novi zavjet) nigdje ne iznosi bilo koji detalj Isusova začeća i rođenja osim da je on potomak Davidov po tijelu. To je bila temeljna istina o njemu kao Kristu.

Odakle onda Mateju i Luki ta priča i da li je ona u cijelosti točna? To ne možemo znati jer nemamo izvorne spise, a budući da znamo kako su se neke misli i ideje pri prepisivanju naknadno ubacivale onda je kontekst Biblije jedino mjerilo za određivanje istine o Isusu. No, čak i da u cijelosti prihvatimo sve što piše o njegovom začeću i rođenju onda su Marija i Josip morali od svih tajiti pravu istinu kako ne bi nastale priče nevjernika i protivnika koji bi zahtijevali da im Marija kaže tko je Isusov pravi otac po tijelu ako to nije bio Josip. Reći da je Bog to prouzročio bi mnogima bilo sumnjivo. Oni su znali samo jednu priču pa su govorili za Isusa;

“Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?“ (Matej 13:35)

“Rekoše: "Nije li ovo Isus, sin Josipov, kojemu mi znamo oca i majku?“ (Ivan 6:42)

Tada nitko nije čuo neku drugu priču jer bi farizeji takvu priču koristili kao dodatni povod protiv takvog izvanbračnog Mesije i bili bi u pravu da sumnjaju u njega. Budući da je Josip do tada već umro, pitanje je koliko je dugo Marija tajila tu priču o začeću po svetom duhu i da li se njena priča razlikuje od onoga što piše u evanđeljima? Čak i kad se neka istina taji jedno vrijeme, ona ne bi trebala mijenjati temeljnu istinu koja je već bila sadržaj vjere i evanđelja, jer bi se u suprotnom druge svjesno dovodilo u zabludu. Da li su Isus i njegova majka držali u zabludi sve koji su njega smatrali biološkim sinom Josipovim? To ne bi imalo smisla. To znači da je Isus trebao ostati Josipov tjelesni sin u trenutku kada je ta priča o njegovom čudesnim začeću izašla u javnost. Ništa se nije trebalo promijeniti, osim da je Isus na čudesan način začet. To čudo ima smisla samo ako je Isus začet po Josipovom 'sjemenu'. Sve drugo odudara od istine i konteksta.

Marija je bila svjedok obraćenja mnogih Židova koji su prihvatili Isusa za Mesiju. Znala je da ga svi smatraju Josipovim sinom. No, ako je odlučila reći da Isus nije začet prirodnim putem, morala je biti svjesna da će time omogućiti drugima da špekuliraju o tome kako Isus najvjerojatnije nije potekao od 'sjemena' Josipova? Da je takvo gledište postojalo u 1. stoljeću, ono bi izazvalo raspravu oko 'sjemena' jer bi ispalo da se po ženi moglo produžiti 'ime' Josipove i Davidove kraljevske loze što bi bilo potpuno suprotno Božjem zakonu i njegovim uredbama koje su uređivala prava i odgovornosti svakog čovjeka. S druge strane bi postojali i oni vjernici koji bi tvrdili da je Bog u takvo začeće uključio Josipovo sjeme. Međutim, u to vrijeme među Židovima i prvim židovskim kršćanima nisu postojale rasprave oko toga, tako da Marija nije bila predmetom kojim bi se bavili židovski rabini u vrijeme dok su apostoli još bili živi. Činjenica je da je takva priča tek kasnije uvedena u evanđelja pa je izazvala židovske rabine da u svom Talmudu navedu kako je jedan rabin iz 4. stoljeća opisao Mariju kao bludnicu. Takve priče o Mariji nisu postojale u 1.stoljeću.

Zato kad slijedeći put budete čitali Matejev i Lukin opis Isusovog začeća, onda morate znati da su prvi kršćani vjerovali da je Isus bio Josipov biološki sin koji je nastao prirodnim putem kao i svi drugi ljudi. Tek kasnije su samo neki prihvatili priču o djevičanskom začeću. Iako je ta priča iskorištena za razvoj različitih dogmi o Isusovom navodnom predpostojanju, mi smo ovdje željeli dokazati da je takvo Božje čudo (ukoliko se desilo) moglo i trebalo uključivati Josipovo 'sjeme' s kojim je Bog začeo Isusa u majčinoj utrobi. Samo tako je Isus mogao biti pravi Mesija i Davidov sin koji je došao po obećanju. Neki tvrde da je Bog prenio Isusov postojeći nebeski život u oplođeno jajašce što stvara mnoge komplikacije, dok mi s ovim tvrdimo da je u maternicu mogao prenijeti samo Josipovo 'sjeme' čime bi se takvo nadnaravno začeće moglo smatrati prvom umjetnom oplodnjom iza koje je stajao Bog. Takva tvrdnja ne stvara probleme ni komplikacije jer se potpuno drži biblijskih i drugih činjenica. Biblija mora imati prvu i zadnju riječ i ona stoji samo iza one tvrdnje koja ne proturječi Bibliji i koju je moguće potkrijepili i dokazati biblijskim argumentima.

Problem je očito nastao kada se jedan takav događaj naknadno uvrstio u kršćanske spise i pokušao tumačiti izvan biblijskih okvira kako bi se po gnostičkom učenju Isusa gledalo kao bezgrešno biće koje nema zajedničke korijene s ostalim ljudima. No, takvi učitelji svjesno izbjegavaju spomenuti te probleme samo kako bi njihovo tumačenje izgledalo inspirativno. Čak izbjegavaju razmotriti te probleme u svjetlu Biblije jer u njoj nemaju nikakvo pokriće za svoje tumačenje. Takva tumačenja treba odbaciti jer su poput vrijednosnog papira ili čeka bez pokrića. Nemaju Božji potpis.

Što onda reći o onim kršćanima iz prvog stoljeća koji nisu vjerovali u djevičansko začeće čak ni onda kada je ono uvršteno u evanđelja. Takvih kršćana ima i danas. Da li treba odbaciti i njihovo gledište s obzirom da ono u suštini potpuno odgovara biblijskom kontekstu? Da bi odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir da nitko od židovskih vjernika nije vjerovao u djevičansko začeće ...

  • prije Isusovog rođenja
  • za vrijeme njegovog odrastanja
  • za vrijeme njegove mesijanska službe
  • godinama nakon njegove smrti i uskrsnuća

Nakon Isusovog uskrsnuća se još uvijek vjerovalo da je on Josipov biološki sin nastao prirodnim putem. Pitanje je kada se počelo vjerovati u djevičansko začeće i kada su apostoli tražili od kršćana da promjene svoje prvobitno gledište. S obzirom da u Bibliji nemamo dokaz da su apostoli tražili bilo kakvu promjenu gledišta, onda sam bio naveden da vidim što o tome kažu dokazi. Razmotrimo to u drugom dijelu.