Article Index

Načelo izgovorene riječi


» Božje obećanje se nije moglo poništiti

Biblija nam jasno pokazuje koliko je važila Božja riječ kojom je izricao svoja obećanja povezana s blagoslovom. Da bi to predočili sjetimo se da je Bog dao obećanje Abrahamu vezano za njegovo potomstvo preko sina Izaka koji je rođen po obećanju (1.Mojsijeva 17:19; Galaćanima 4:23,28). Kad je Izak trebao to obećanje prenijeti na svog prvorođenog sina Ezava, on je blagoslovio drugog sina Jakova koji se ocu predstavio kao Ezav. Kad je saznao da je blagoslov prenio na Jakova, on nije mogao poništiti svoju riječ tako da je obećano potomstvo trebalo doći po Jakovu (1.Mojsijeva 27:1-40). Kako je tek s Bogom koji unaprijed zna sve što može poći po zlu, a ipak je toliko siguran u ono to kaže da nema potrebe poništiti svoju riječ. Zato je rekao:

“Tako je i s mojom riječi, koja izlazi iz mojih usta: ne vraća se k meni prazna, dok nije izvršila, što sam htio, i ispunila, za što sam je poslao.“ (Izaija 55:11)

Kada su u 8. st.pr.n.e.  sirijski i izraelski kraljevi planirali svrgnuti s prijestolja Judinog kralja Ahaza i uništiti Davidovu kraljevsku lozu kako bi u Jeruzalemu za vladara postaviti koji nije bio Davidov potomak, Bog je to osujetio i izbavio Ahaza bez obzira to je Ahaz bio jedan od najgorih kraljeva. Bog je to učinio kako bi sačuvao savez za Kraljevstvo sklopljen s Davidom i da bi očuvao lozu preko koje je trebao doći obećani Mesija (Izaija 7:1-14). 

Kad se nakon toga Ahazov sin i kralj Ezekija razbolio na smrt, prijetila je opasnost da se prekine kraljevska loza jer nije imao sina. Kad se molio i tražio od Boga ozdravljenje Bog ga je uslišio i ozdravio (Izaija 38:1-5). U vezi toga Watchtower piše:

“Zašto je Bog tada intervenirao?... U Ezehijinom je slučaju Božja intervencija imala posebnu svrhu — sačuvati lozu iz koje je trebao poteći Mesija.“ (Stražarska kula, 1.10.2003. str.4)

Zato je Bog rekao Ezekiji:

“Dodat ću vijeku tvojemu petnaest godina… radi sebe i radi Davida, sluge svojega.” (2.Kraljevima 20:6)

Bog ga je održao na životu radi sebe koji drži do svoje riječi i obećanja danog Davidu. Tri godine kasnije rodio mu se sin Manasija (Manaše) koji ga je naslijedio i tako produžio Davidovu kraljevsku lozu (2.Kraljevima 20:21; 21:1). Naime, da je Ezekiel umro bez sina, kralj je mogao postati samo njegov brat ili stric (brat njegovog oca) koji su bili iz Salamunove loze. No, on očito nije imao ni brata ni strica. Da li je kraljevska obitelj mogla u slučaju smrti kralja koji nije imao sina sačuvati Davidovu kraljevsku lozu tako da posvoji sina neke žene čiji je otac potekao iz druge Davidove linije sinova? Ne jer bi to bilo kao kad bi Abrahamova loza po Izaku, koji je rođen po obećanju, bila prekinuta i prenesena na nekog od potomaka Abrahamovog sina Izmaela (Išmaela) koji nije rođen po obećanju, što bi poništilo Božje obećanje (riječ).

Prije nego se rodio prvi nasljednik Davidova prijestolja Bog je obećao Davidu:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10)

Vidimo da je Salamun unaprijed određen i rođen po obećanju isto kao i Izak. Njegovu lozu je Bog čuvao radi obećanja danog Davidu. Čak je naglasio:

njegovo kraljevsko prijestolje ću utvrditi dovijeka“

Izraz 'njegovo' je podrazumijevalo potomka iz Salamunove obiteljske loze koja je preko njega nosila Davidovo 'sjeme'. Samo tako se taj potomak mogao nazvati 'Davidovim sinom' kao nasljednikom Davidovog prijestolja preko Salamunovog ogranka. Kao što znamo, neki kraljevi su odstupili od Boga i navukli zlo na cijelu zajednicu Božjeg naroda. No, Bog je uvijek iznova ponavljao da će održati svoj savez s Davidom, ali i da će kazniti one koji budu svojim zlim djelima radili protiv tog saveza (1.Kraljevima 9:4-7). To se i desilo. Međutim, neki smatraju da Isus nije mogao biti rođen preko Josipa jer je Bog prokleo kraljevsku liniju koja je potekla od Salamuna tako što je prokleo kralja Jojakima i njegove potomke. O tome čitamo:

“Zato ovako govori Jahve protiv Jojakima (Jekonijina oca), kralja judejskoga: 'On neće imati potomka da sjedne na prijestolje Davidovo, (...) Pozvat ću na odgovornost njega i potomstvo njegovo i sluge njegove zbog prijestupa njihova i dovest ću na njih i na stanovnike Jeruzalema i na narod Judin sve nevolje koje sam im najavio, a oni nisu slušali.’” (Jeremija 36:31)

“Ovako govori Jahve: "Upišite za ovoga čovjeka (Jekoniju): `Bez djece. Život mu se nije posrećio. Nitko od potomstva njegova neće sjesti na prijestol Davidov ni vladati Judejom.'“ (Jeremija 22:30)

Ovdje se ne radi o prokletstvu i prekidu kraljevske loze. Kao što vidimo, ovdje se radi o Jojakimu i njegovom prvom potomku sinu Jekoniji (Koniji) koji ga je trebao naslijediti te Jekonijinim sinovima koji su sa svojim ocem završili u babilonskom ropstvu. Samo su oni trebali doživjeti prokletstvo. Kako to možemo znati?

Bog je pozvao na odgovornost samo one koji su sagriješili, a ne one koji se još nisu rodili. Da je to tako vidimo po tome što su to prokletstvo trebali na svojoj koži osjetiti i sluge kraljevskog dvora. Tim padom su oni i njihovo potomstvo do daljnjega izgubili svoju službu, ali ne i mogućnost da njihova djeca u budućnosti služe u obnovljenom kraljevstvu. To povezivanje kraljevih sinova i slugu govori da je ovo prokletstvo bilo ograničeno na one koji su trebali doživjeti izgnanstvo u Babilon, naime na Jekoniju i njegove sinove iz prvog koljena, a ne na buduće generacije njihovih sinova. Zato je u to prokletstvo uvedena odredba koja je važila samo za njih, a ona je glasila da se umrijeti u tuđoj zemlji i da se neće vratiti u svoju zemlju za kojom će čeznuti (Jeremija 22:26,27).

Prema Božjoj uredbi posljedice prokletstva su mogli osjetiti potomci 'do trećeg i četvrtog koljena', tako da to prokletstvo nije moglo poništiti Božju milost koja je prije toga ukazana Davidu, a koja je trebala trajati 'tisuću koljena' (zauvijek) bez obzira što je bila uvjetovana poslušnošću prema Božjim zapovijedima (vidi 2.Mojsijeva 34:7; 5.Mojsijeva 7:9; 1.Ljetopisa 28:7). Npr. Bog je u 6. stoljeću pr.n.e. odbacio Judino pleme iz kojeg je trebao doći Mesija, ali je na kraju Mesija ipak došao iz Judinog plemena, što znači da je Bog nakon točno određenog vremena prihvatio to pleme po slijedećoj generaciji potomaka  (vidi Jeremija 7:15). To je u skladu s Božjim obećanjem koje je prožeto njegovim milosrđem (Jeremija 31:37; 33:25,26).

Prema tome, iako je Bog ukazao da nitko od potomstva kralja Jekonije neće uspjeti sjesti na prijestolje Davidovo i vladati nad Judejom, to nije trebalo spriječiti Boga da u budućnosti postavi za kralja jednoga iz nove generacije potomaka koji će vladati cijelim Izraelom a ne samo Judejom. Time što je spriječio njegove sinove da preuzmu vlast nad Judejom, Bog je do daljnjega prekinuo tradiciju pomazanja koja je sa oca prelazila na sinove. Prekid te tradicije nije trebalo prekinuti obiteljsku lozu nasljednika iz koje je trebao doći izabrani Pomazanik (Mesija - kralj). Znači da Bog nije prokleo Davidovo potomstvo koje je trebalo stajati zauvijek, nego samo biološke sinove jednog od Davidovih potomaka. 

U Bibliji saznajemo da je Jojakin (Jekonija, Sin Jojakimov) sjeo na prijestolje, ali je bio svrgnut nakon tri mjeseca što znači da se nije uspio održati. Na prijestolje je od strane babilonskog cara postavljen Matanija (Sedecija), njegov stric i brat njegova oca Jojakima čime se ispunila Božja riječ. Jekonija je imao sinove koji su se rodili u izgnanstvu i nisu uspjeli sjesti na prijestolje. Prokletstvo je trajalo sve dok su trajale nevolje tokom izgnanstva u Babilon. Nakon toga su se u toj lozi iz koje je potekao Jekonija, muški potomci kao što je bio Josip i dalje zvali po Davidu, a ne po Jekoniji. Jekonija je bio samo karika koja je izbačena, ali se lanac i dalje održao. Bog je tako po kralju Jojakimu prekinuo kraljevsku službu, a ne kraljevsku lozu. Kraljevska loza je kroz cijelo vrijeme nevolja očuvana radi saveza s Davidom i zbog obećanog Mesije-kralja. (vidi DODATAK na kraju članka koji je napisan za one koji se žele dodatno uvjeravati)

Nakon izlaska iz Babilona, Zorobabel je po kraljevskoj liniji svoje obitelji trebao dobiti krunu, ali ju je Bog dao svećeniku Jošiji iz Levijevog plemena koji je morao tu krunu ostaviti u hramu. To je značilo da od tada nitko iz Salamunove loze nije mogao biti postavljen na Davidovo prijestolje dok ne dođe onaj koji će po Božjem obećanju vladati nad cijelim Izraelom a ne samo Judejom. Trebalo je čekati Božjeg izabranika. Zato je Isus, samo kao biološki sin Josipov, mogao dokazati da je on po svom ocu Josipu taj zakonski nasljednik 'krune' kojega je Bog unaprijed izabrao i posvjedočio pred narodom.

Apostol Pavle potvrđuje da je Bog ispunio svoje obećanje:

“Iz njegova (Davidovog) sjemena izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa.“ (Djela 13:23)

Sve ovo što je sadržavala Božja riječ u hebrejskim svetim spisima nam daje sliku o Isusu kakvu su imali njegovi učenici. Oni nikad nisu rekli da je Isus posvojeni Josipov sin, nego su ga svi, kako kaže Luka:

“držali (smatrali) za sina Josipova“ (Luka 3:23)

Neki s ovim citatom žele dokazati kako se u ono vrijeme Isusa nije gledalo kao Josipovog biološkog sina jer tvrde kako Luka piše da ga se samo "smatralo (držalo) Josipovim sinom". No, da li je to tako? U Bibliji se može naći više primjera kako se koristila riječ "smatrati". Npr. u 2.Samuelovoj 4:2 (TD), piše da se otac dvojice Saulovih slugu “smatrao“ Benjaminom jer je po tijelu potekao iz Benjaminovog plemena što znači da je definitivno bio iz tog plemena. U 1. Korinćanima 4:1, piše:

“Tako, neka nas svatko smatra (drži) službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih.“ (JB) 

Njih se smatralo Kristovim službenicima jer su to definitivno bili. U Bibliji piše da su

“svi smatrali (držali) Ivana prorokom.“ (Marko 11,32)

Njega su smatrali prorokom zato što je za njih on bio pravi prorok. Tako je i Luka po pitanju Isusa konstatirao da su ga ljudi smatrali (držali) za Josipovog sina jer je to bila činjenica, kao što su ga smatrali prorokom i Kristom (Mesijom). Da nije tako onda su ga trebali smatrati Josipovim 'posvojenim' sinom kao što se i danas neku djecu smatra usvojenom a ne biološkom djecom zbog same činjenice da su usvojena. Očuh će usvojeno dijete zvati sinom, dok će ostali ljudi takvo dijete smatrati njegovim posvojenim sinom. To će uvijek dati do znanja, pogotovo ako o tome govore ili pišu ljudima koji ne poznaju tu činjenicu. Zar je Luki, koji je pisao Teofilu, bilo teško koristiti pojam 'posvojen' ako je i Pavle, koga je on pratio, često koristio taj pojam za vjernike kao Božju posvojenu djecu. Teofil nije poznavao činjenice o Isusu i ukoliko je Isus bio posvojeni sin, Luka mu je tako nešto trebao napisati. No, on to nije napisao jer ga je i on smatrao Josipovim sinom. To je ujedno bila i prva važna činjenice po kojoj se Isusa moglo prihvatili za Mesiju, pa čitamo:

“Filip nađe Natanaela i javi mu: “Nađosmo onoga, o kojem su pisali Mojsije u zakonu i proroci: “Isusa, sina Josipova iz Nazareta.“ (Ivan 1:45)

Da li je onda Bog protiv svoje riječi mogao prekinut kraljevski lozu iz koje je potekao Josip (potomak Salamuna koji je rođen po obećanju) i prenijeti je na Natanovu lozu koja nije potekla po obećanju i još tvrditi da je Mesija došao iz te loze po svojoj majci? To bi bio problem koji bi izazvao mnoge polemike među Židovima. No, još veći problem bi bio da je začeće prouzročeno bez 'Davidovog sjemena' po ocu jer Isus u tom slučaju ne bi bio Davidov sin koji bi nosio zakonsko pravo na prijestolje. O svemu tome nisu mislili oni koji su htjeli priču o djevičanskom začeću iskoristiti za svoja kriva gledišta koja proturječe Bibliji.

Kad uđemo u samu bit Božjih zakona i načela unutar kojih je svaki Izraelac mogao razmišljati i postavljati stvari, onda dobivamo sasvim drugu sliku o Isusovom začeću od one koju smo imali do sada. Do sada smo imali Isusa koji se svojim postojanjem nije uklapao u nikakve zakonske i obiteljske okvire Davidove loze. To je zato jer nismo stvari gledali Božjim očima i očima tadašnjih Židova nego onako kako su nam ih prezentirali drugi koji su se odvojili od hebrejske vjere i saveza kojih je Bog sklopio s njihovim ocima vjere. Pitajmo se:

Zašto je Bog uz svoja obećanja postavio zakone i načela koja su trebala biti strogo poštovana kako bi Mesija došao po 'sjemenu' iz točno određene mesijanska loze, a onda doveo u postojanje Isusa koji se ne uklapa u te postojeće odredbe jer je Mesija navodno

    • došao po majčinoj krvi a ne po sjemenu oca
    • posvojen od očuha iz Davidove kuće

To je nešto što se uopće ne podrazumijeva. Zato ćemo razmotriti ono što se podrazumijevalo u svakoj izgovorenoj riječi zapisanoj u Bibliji.