Article Index

Načelo nasljeđivanja


» Obiteljska loza i ime se nije moglo prenijeti ili naslijediti po majci nego samo po ocu

Biblija je jasna i nedvosmislena kad je u pitanju nasljeđe po kojem se s oca na sina prenosilo naslijeđe obiteljskog imena i loze. Kćerka je mogla naslijediti imovinu i zemlju samo u slučaju da je otac umro bez sina. U tom slučaju se trebala udati samo unutar plemenske loze svog oca kako nasljedstvo ne bi prešlo na drugo pleme (vidi 4.Mojsijeva 36. pogl.). Kao što u toj situaciji nasljedstvo može preći na drugo pleme tj. na njenog sina koji bi po ocu bio iz drugog plemena, tako bi i taj biološki sin bio zakonski vezan za svog oca i njegovu lozu iz drugog plemena, a ne za lozu svoje majke iz koje je potekla. Prema tome...

  • sin je zakonski vezan za svog biološkog oca.

Po Božjem zakonu je naglašena važnost muškog 'sjemena' kako bi se održala veza s obiteljskom i plemenskom lozom. Naime, ukoliko je neki Izraelac umro bez muškog potomka, bez obzira što je mogao imati kćer, po Božjem zakonu je samo njegov brat (ili najbliži rođak iz očeve obiteljske loze) trebao oženiti njegovu ženu (5.Mojsijeva 25:5). To je bio djeverski (leviratski) brak kojim je njegov brat svojim 'sjemenom' (sinom) produžio njegovu lozu, a ujedno i lozu njihovog zajedničkog oca koja je potekla od Abrahama, Izaka i Jakova. U biti njegov brat je zakonski nosio 'sjeme' iste obiteljske loze, a ne njegova kćerka. Da je imao kćerku, ona je mogla preko svog muža sudjelovati samo u produženju neke druge obiteljske loze, a ne loze svog oca. To znači da Marija nije mogla na Isusa prenijeti krvnu lozu svog oca nego samo krvnu lozu svog supruga Josipa i njegovog sjemena. Ukoliko čovjek nije imao sina njegovo bi ime bilo izbrisano ili 'zatrto' jer čitamo:

“I prvorođenac kojega ona rodi (po djeveru) neka naslijedi ime umrloga brata njegova, da se ime njegovo ne izbriše iz Izraela.“ (5.Mojsijeva 25:5,6)

Nije bilo druge alternative nego djeverski brak. U Božjim zakonskim uredbama nema mjesta za posvojenog sina. U Bibliji nema zakona koji bi prisililo nekog da uzme ženu koja je s drugim muškarcem imala sina i djecu, osim što je zajednica trebala brinuti za udovice i siročad. Ako bi netko uzeo takvu ženu (udovicu) i posvojio njenu djecu, njen sin ne bi mogao uči u obiteljsko stablo svog očuha nego samo svog pokojnog biološkog oca.

Pobornici Isusovog začeća (bez Josipovog sjemena) tvrde da je u Izraelu posvojeni sin po očuhu dobivao sva zakonska prava kao i biološki sin. Zanimljivo je da oni za takvu tvrdnju ne mogu naći niti jedan biblijski i vanbiblijski tekst koji bi to potvrdio. Takve ishitrene tvrdnje su nastale samo kako bi se lakše Isusu dalo pravo na kraljevsku lozu po Josipu koji ga je navodno posvojio kao svog sina. Međutim, to nikako ne može biti točno jer su zakonske odredbe to sprječavale kako bi dale pravo biološkom sinu.

Naime, svaki Izraelac je svoje ime i lozu prenosio na svog sina. Zamislimo da je jedan od njih dobio sina sa svojom ženom i umro dok mu je sin bio još dijete. Ukoliko se neki čovjek oženio za tu udovicu i prihvatio njenog sina kao svog, da li je njen sin zakonski mogao naslijediti ime i lozu svog očuha? Ako bi to mogao onda bi se taj sin trebao odreći imena i loze svog pokojnog biološkog oca. Takva mogućnost bi bila veliko breme svakom oženjenom čovjeku koji bi strepio zbog toga neznajući što će biti ako on umre prije nego njegov sin postane punoljetan i žena mu se uda za drugog čovjeka. U Bibliji nemamo takvu situaciju jer je sve bilo zakonski regulirano po pravilu kojeg je Bog uredio. Prema tome, posvojeni sin nije mogao preuzeti i produžiti lozu svog očuha niti se mogao zvati njegovim imenom jer je bio vezan za biološkog oca. Tako je Mojsije mogao naslijediti i produžiti samo lozu svog biološkog oca iz Levijevog plemena, iako je bio posvojen od strane žene egipćanke. 

U Bibliji imamo primjer vezan uz problem nasljedstva kojeg je imao Abraham. 

“Abram odgovori: "Ah, Gospode, Bože, što mi možeš dati, kad moram da živim bez djece, i Damaščanin Eliezer bit će posjednik imetka mojega?" I Abram nastavi: "Eto, nijesi mi dao potomstva, i tako će moj sluga rođen u mojoj kući biti baštinik moj.“ (1.Mojsijeva 15:2,3). 

Ovaj sluga je mogao zakonski naslijediti Abrahamov imetak, ali ne i Abrahamovu obiteljsku lozu. Ukoliko netko nije imao biološkog sina njegova obiteljska loza bi se prekinula njegovom smrću bez obzira što je mogao imati kćer. 

Ovdje navodnom i primjer usvajanja sina od strane žena koje nisu mogle rađati. Sara je za Abrahama usvojila sina Izmaela preko svoje sluškinje, ali je taj sin ipak morao biti Abrahamov biološki sin. Rahela je Jakovu dala sina kojeg je rodila njena konkubina. Sin od konkubine je pripadao zakonskoj ženi pa se on računao kao posvojeni sin (1.Mojs 30:6). No i taj sin je nosio sjeme svog oca Jakova i zato je bio Jakovljev zakonski nasljednik. Međutim nema niti jedan primjer da je čovjek posvojio tuđeg sina i da je on bio nasljednik njegove krvne (obiteljske) loze niti je Bog to omogućio svojim zakonima.

Znamo da je Jakov imao 13 djece, ali je samo od 12 njih nastalo 12 plemena Izraela. Zašto 13. dijete nije moglo naslijediti svog oca i prenijeti njegovo sjeme i krvnu lozu na svoju djecu i biti dio jednog te istog naroda preko kojeg će se blagosloviti svi drugi narodi? Zato što je riječ o ženskom djetetu. Za razliku od svoje braće, Dina kao Jakovljeva kćerka nije mogla nositi i prenijeti sjeme svog oca i očeva na svoju djecu tako da njeni sinovi nisu mogli po majčinoj krvi biti nasljednici Jakovljeve loze. Nitko od njih nije mogao pripadati Abrahamovom potomstvu koje je došlo po obećanju.

Ako je Biblija jasna po ovom pitanju, po kojoj se onda osnovi tvrdi da je Isus po majčinoj krvi bio nasljednik Davidove loze? Za koga je Isus bio vezan ako nije imao biološkog oca? Čiju je lozu mogao produžiti ako je nije ni naslijedio po Josipu? Da li je mogao produžiti lozu svog djeda po majci? Takvo nešto Biblija ne podupire jer po onome što u njoj piše, Isus se nije mogao zvati Josipovim ili Davidovim sinom ukoliko je bio posvojen.

Kad uzmemo u obzir biblijske činjenice onda se podrazumijevalo da su Židovi Isusa smatrali 'Davidovim sinom' po njegovom ocu Josipu, a ne po majci. Naime, u Isusovoj lozi su bile neke žene iz drugih naroda (Ruta, Rahaba, Naama…), ali su po bračnom savezu nosile sjeme svog muža koji je bio Abrahamov i Davidov potomak. Uopće se nije smatralo da je takva žena nosilac 'sjemena' svog oca niti obiteljske loze svog oca jer bi onda njen sin bio potomak poganskih naroda ili mješanac, a ne iz Abrahamove loze i Judinog plemena iz koje je potekao David. Prema tome, ženina krvna loza je potpuno poništena tako da njeno dijete može po krvi i tijelu pripadati samo biološkom ocu. Ramotrimo jedan takav primjer kojeg nalaimo u Bibliji u kojoj piše:

“Jednoga dana umiješa se sin jedne Izraelke, čiji je otac bio Egipćanin, među sinove Izraelove, i tako se posvadiše sin Izraelke i neki Izraelac.“ (3.Mojsijeva 24:10)

Ovdje se spominju dva sina čije su majke bile Izraelke. Jedan je po majci i ocu bio 'Izraelac', a za drugog se samo kaže da je 'sin Izraelke', ali nije bio Izraelac jer mu je otac bio Egipćanin. Da je ova druga žena bila iz Davidove obiteljske loze njen sin se ne bi smatrao 'Davidovim sinom' nego sinom Egipćanina. Ukoliko Isus nije imao biološkog oca iz Davidove loze nego samo očuha, onda bi on bio samo 'sin Židovke', ali ne i 'Davidov sin'. Po tom zakonskom pravilu žene iz Judinog ili nekog drugog Izraelovog plemena nisu mogle biti nosioci obiteljske loze svog oca. One su samo donosile na svijet sinove koji su nastali po 'sjemenu' njihova muža tako da se po ženinoj lozi nije moglo steći zakonsko pravo na Davidovo ime i njegovo prijestolje. Prema tome, Biblija jasno kaže da

  • Isus nije Davidov sin po majci

Davidovi potomci po kraljevskoj (Salamunovoj) lozi su se ženili djevojkama iz tih i drugih plemena ali se njihove sinove nije vodilo po lozi njihove majke.

Svi Izraelci su određeni svojim rodoslovljem prema patrijarhalnom sustavu tj. po očevoj krvnoj liniji, i nikad po matrijarhalnoj liniji (krvna linija majki). Zbog toga se u oba rodoslovlja u evanđeljima po Luki i Mateju spominju samo muškarci od kojih su potekli sinovi i kćeri koji su s vremenom postali očevi i majke. U nekim životopisima pojedinih osoba je bilo važno da se zna iz koje je loze bila njihova majka, pa čak i čija je ona bila kći, pa su pisci sve to uredno zapisali. Npr.

  • kralj Ezekija, sin Ahaza kralja Judina.

“Njegova mati zvala se je Abija i bila je kći Zaharijina“ (2.Kraljevima 18:1,2)

Njegova mati po svom ocu je mogla nekim slučajem biti iz Davidove obitelji. Međutim, njen sin Ezekiel je mogao postati zakonski kralj samo zato što ga je...

  • rodila po suprugu koji je bio iz Salamunove loze.

U suprotnom, ukoliko se kao udovica udala za kralja Ahaza, njen sin ne bi imao pravo na Davidovo prijestolje ukoliko bi bio posvojen od tog njenog drugog muža. Ako bi posvojeni sin bio postavljen za kralja, onda bi kraljevstvo moglo preći na drugu obiteljsku lozu jer je sin imao zakonsko pravo priznati svoje porijeklo po biološkom ocu. To je još jedan razlog zbog kojeg posvojeni sin nije mogao imati ista prava kao biološki sin. Tako ni Isus, ukoliko je bio posvojen, nije imao zakonsko pravo da bude nosilac kraljevske loze svog očuha Josipa, nego su to pravo imali drugi Josipov sinovi.

Isto tako ni posvojeni sin koji nije bio iz obitelji Aronovih sinova nije mogao postati svećenik. Zato je Bog tražio da se svećenik iz Aronove loze ženi samo sa djevicom tj. djevojkom Izraelskog roda ili udovicom čiji je muž bio svećenik.

“Neka se ne žene javnom bludnicom ni obeščašćenom ženom; niti ženom od koje se njezin muž razveo neka se ne žene…“ (3.Mojsineva 31:7)

“A svećenici iz plemena Levijeva, potomci Sadokovi… Neka ne uzimaju za ženu ni udovicu ni puštenicu, nego neka se žene samo djevojkama izraelskoga roda ili udovicama svećeničkim!“ (Ezekijel 44:15,22)

Poštivajući ove uredbe svećenik bi imao samo one zakonite sinove koji bi po njegovoj lozi mogli postati svećenicima. Čak kad bi uzeo za ženu udovicu koja je imala sina sa svojim pokojnim mužem svećenikom, taj bi posvojeni sin samo u tom slučaju mogao postati svećenik. U suprotnom, ukoliko bi uzeo udovicu pokojnog čovjeka koji nije bio svećenik, onda njen sin kojeg bi on posvojio, ne bi mogao postati svećenik. Zamislimo onda problem koji bi nastao kad bi svećenik ili kralj uzeo neku ženu i posvojio njenog sina za kojeg se ne bi znalo tko mu je biološki otac.

Izgleda da se u raznim kršćanskim zajednicama kroz njihova gledišta Isusa dovodi baš u tu nezavidnu poziciju s kojom gubi zakonsko pravo na Salamunovo (tj. Davidovo) prijestolje. To je zato što izvan biblijskog konteksta tumače djevičansko začeće po kojem ne prihvaćaju Josipa za njegovog biološkog oca nego samo majku.

Za Židove koji su prihvatili Isusa za Mesiju i kralja je bilo važno znati tko mu je majka i čija je ona bila kći, ali je presudno bilo znati tko mu je otac po kojemu nasljeđuje Davidovu obiteljsku i kraljevsku lozu. Neki tvrde da je su u Isusovom slučaju oba njegova roditelja bila iz Davidove loze što bi moglo dodatno dati važnost njegovom porijeklu. Tako je bilo i s Ivanom Krstiteljem, jer su oba njegova roditelja bili iz Aronove svećeničke obiteljske loze (Luka 1:5). Međutim, u rodoslovnoj liniji koja je navedena u Lukinom evanđelju se navodi da je Josip bio 'sin' Helija koji je potekao od Davidovog sina Natana, dok se u rodoslovlju iz Matejevog evanđelja vidi da je Josip rođen od Jakova koji je potekao od Davidovog sina Salamuna. Tako čitamo:

  1. “Davidu se rodi Salamun … (slijedi rodoslov do)… Matanu se rodi Jakov, Jakovu se rodi Josip, muž Marije (Matej 1:1-16)
  2. “Isus… Držali su ga za sina Josipova. Ovaj je bio sin Helijev, sin Matatov… (slijedi rodoslov do)… sin Natanov, sin Davidov (Luka 3:23-31)

Matejevo rodoslovlje prati kraljevsko rodoslovlje Davidovog sina Salamuna koje je zapisano u 1. Ljetopisa, dok se Lukino rodoslovlje po Davidovom sinu Natanu ne navodi u Bibliji. Zato neki tvrde da je Luka naveo rodoslovlje iz koje je potekla Marija, odnosno da je ona kćerka od Helija, i da je samim tim Josip 'sin' Helijev jer je oženio njegovu kćer. Ako bi ta teorija bila točna, onda bi Luka to izričito naveo ili dao napomenu uz pojam 'sin' kako ne bi bilo zabune (npr. kad spominje 'Judu' u 22:47, on daje napomenu da je to 'jedan od dvanaestorice', a ne bilo koji Juda). Budući da ovdje nema nikakve napomene da je riječ o Helijevom zetu, onda izraz 'sin' ima samo biološko značenje za Josipa, sina Helijeva, kao i za ostale sinove koji se navode u tom istom rodoslovlju. Zato je u Lukinom izvještaju najvjerojatnije navedena zakonska genealogija po kojoj je rođen Josip, a u Matejevom izvještaju biološka genealogija.

Moguće je da je Jakov kao najbliži srodnik 'podigao sjeme' Heliju koji je umro bez sina, tako da se Josip po zakonskoj liniji u jednom rodoslovlju vodi kao 'sin Helija', ali je ujedno naveden i u drugoj rodoslovnoj liniji kao prirodni ili biološki 'sin Jakova' (ili obrnuto). Samo tako se moglo znati da je Josipovo rođenje bilo u skladu s Božjom uredbom o leviratskom braku kojim se čuvalo 'sjeme' muške loze. To znači da se nečije rodoslovlje moglo pratiti i po očevima iz leviratskih brakova.

Sada bi netko mogao primijetiti jedan problem. Naime, ukoliko je Helije potekao od Natana, onda je između njega i Jakova koji je potekao od Salamuna kroz desetak generacija nastala rodbinska udaljenost, pa je teško da je Helije mogao biti najbliži rod Jakovu i imati obvezu da mu produži 'ime' i 'rodi' sina.

Međutim, ako uzmemo u obzir da su Davidovi unuci po Salamunu i Natanu mogli biti najbliži rođaci koji su imali obavezu da jedni drugima produže ime, onda je sasvim moguće da je i Helije potekao po Salamunovoj obiteljskoj liniji iako se na početku tog rodoslovlja navodi Natan, a ne Salamun. Ta mogućnost postoji jer se u Lukinom rodoslovlju također nalaze neka imena koja pripadaju Salamunovoj lozi i preklapaju se s imenima iz Matejevog rodoslovlja, a koja su također kao i Helije / Jakov imali sinove iz leviratskih brakova. To znači da je jedan od Natanovih sinova 'rodio' sina svom rođaku koji je po zakonu pripadao Salamunovoj lozi ili je jedan od Salamunovih sinova 'rodio' sina svom rođaku koji je po zakonu pripadao Natanovoj lozi. Prije nego to objasnim, izdvojit ću primjere koji dokazuju da Josip nije jedini za kojega se navodi da je sin dvojice očeva iz dviju različitih obitelji. Pogledajmo slijedeći primjer:

"Sinovi Jekonijini koji su mu se rodili u zarobljeništvu jesu Šealtiel, sin njegov, Malkiram, Pedaja, Šenasar, Jekamija, Hošama i Nedabija. Pedajini su sinovi Zerubabel i Šimi." (1. Ljetopisa 3:17-19)

U ovom se rodoslovlju navodi da je Zerubabel bio Pedajin sin. Međutim u rodoslovlju Mateja i Luke se navodi da je Zerubabel bio Šealtielov sin. Budući da su Šealtiel i Pedaja bili braća - Jekonijini sinovi - onda je moguće da je Šealtiel umro bez sina, pa je Pedaja, njegov brat izvršio djeverski dužnost i uzeo njegovu ženu po kojoj je rodio bratu sina prvorođenca, Zerubabela (vidi 1.Ljetopisa 3:17-19; Matej 1:12; Luka 3:27). Ako usporedimo Matejevo i Lukino rodoslovlje onda ovu situaciju vidimo i u slučaju Šealtiela.

  1. "Poslije izgnanstva u Babilon Jekoniji se rodio Šealtiel, Šealtielu se rodio Zerubabel, Zerubabeu se rodio Abiud…" (Matej 1:12)
  2. "…sin Joananov, sin Resin, sin Zerubabelov, sin Šealtielov, sin Nerijev." (Luka 3:27)

Ovdje je Šealtiel naveden kao sin Jekonijin i sin Nerijev, pa je vjerojatno Jekonija kao najbliži rođak uzeo Nerijevu ženu i 'rodio' mu sina prvorođenca. Tako smo iz ovih rodoslovlja izdvojili tri Davidova sina koji su po svemu sudeći rođeni iz laviratskog braka.

  • Šealtiel {sin Narijev} i {sin Jekonijin}
  • Zerubabel {sin Pedajin} i {sin Šealtielov}
  • Josip {sin Jakovljev} i {sin Helijin}

Primijetili smo da rodoslovlje koje navodi Luka, a koje započinje sa Davidovim sinom Natanom u sebi sadrži imena Šealtiela i Zerubabela koji su po drugom rodoslovlju potomci Davidovog sina Salamuna. Prema tome bez obzira što se Lukino rodoslovlje zasniva na Davidovom sinu Natanu, to ne znači da su svi u tom rodoslovlju Natanovi potomci. Moguće je da je Natanov sin Matat kao najbliži rođak uzeo ženu jednom od Salamunovih sinova koji je zadnji umro ali bez muškog potomka, pa mu je 'rodio' sina tako da se Menija vodi kao Matatov biološki sin iako on po leviratskom braku zakonski pripada ocu jednog od Salamunovih sinova. U tom slučaju i ostali potomci, među kojima Luka navodi Šealtiela i Zerubabela (otac i sin), ipak pripadaju Salamunovoj zakonskoj lozi iz koje je rođen Helije.

Luka u Isusovom rodoslovlju navodi imena koja se ne poklapaju s imenima iz Matejevog rodoslovlja jer je on objavio liniju potomaka iz koje je rođen Helije koji je došao po Zerubabelovom sinu Resu, dok je Jakov došao po Zerubabelovom sinu Abiudu. Zato je sasvim moguće da je Helije bio potomak Salamunove loze, a ne Natanove, a time i najbliži rođak Jakovu kojemu je 'rodio' Josipa, Isusovog oca.

NapomenaŠto se tiče Marije, ona je mogla biti iz Levijevog plemena jer se navodi da je bila rođakinja Elizabeti koja je također bila iz Levijevog plemena (Luka 1:36). Naime, Elizabeta i Marija su mogle biti rođakinje po očevima ukoliko su njihovi očevi bili braća iz Levijevog plemena. No, Marija je mogla biti iz Judinog plemena, a ujedno i rođakinja Elizabeti po majci ukoliko su njihove majke bile sestre. Jednu sestru je oženio Elizabetin otac iz Levijevog plemena, a drugu Marijin otac iz Judinog plemena. Neki tvrde da je Elizabeta bila tetka Mariji (po ocu) je se grčka riječ 'syngenis' odnosila na rod ili krvno srodstvo a ne isključivo na sestričnu (grč xáderfos). Zbog toga je Elizabeta bila generacijski starija od Marije jer je Marija bila mlada djevojka, a Elizabeta nerotkinja u poznim godinama. Budući da Luka naglašava plemensku lozu od Josipa, Zaharije i Elizabete, a ne i od Marije, onda se može pretpostaviti da je Luka neizravno rekao da je Marija iz Levijevog plemena samim tim što je u srodstvu sa Elizabetom (Luka 1:5,36; 2:4).

Sve ovo navedeno nam govori kako se u to vrijeme gledalo na 'sjeme' budući da se ono nikad nije dovodilo u vezu sa ženom i ženskim potomkom niti sa njenom krvnom vezom. Žena je samo mogla u svojoj utrobi nositi sjeme ili potomstvo svog muža (zastupnika Božjeg poglavarstva) koje je po bračnom savezu ujedno i njeno sjeme (potomstvo). To je razlog zašto se u početku Biblije spominje 'ženino sjeme' jer čitamo:

“I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina…“ (1.Mojsijeva 3:15)

U ovom proročanstvu se spominje 'sjeme' Sotone i 'sjeme' žene. Kontekst je taj koji određuje značenje. Naime, zli ljudi nisu potekli od sotonskog sjemena i njegovog tijela, jer on nema sjeme u svom tijelu, nego su potekli od muškog 'sjemena' (potomstva) koje je stalo na njegovu stranu. Tako ni pravedni ljudi nisu potekli od ženinog sjemena jer ni žena nije nosilac sjemena. Sjeme može biti ženino samo u okviru bračnog saveza s mužem i preko nje to muško sjeme dolazi u postojanje. Tako je Hagara bila nosilac Abrahamovog sjemena po kojem je rodila Jišmaela (Izmaela) pa joj je anđeo u vezi njenog sina mogao reći:

“Silno ću umnožiti sjeme tvoje…“ (1.Mojsijeva 16:10)...... Hagarino (ženino) sjeme

Bog je isto tako za ostvarenje svog nauma unaprijed odredio muško potomstvo (Abraham, Izak, Jakov, Juda…, David, Salamun…, Josip) preko kojih je 'sjeme' preneseno na svaku novu generaciju, a prijenos je bio moguć samo preko žene. Znači da je to i ženino sjeme po kojem ona donosi na svijet one koje je Bog, a ne čovjek, unaprijed odredio da stanu na glavu zmije, a među njima i onog koji će potpuno satrti tu zmijinu glavu. Biblija nigdje ne spominje 'ženino sjeme' izvan ovog okvira kojeg je utemeljio sam Bog. Zato Židovi nisu nikad koristili proročanstvo iz 1.Mojsijeve 3:15, gdje se spominje 'sjeme žene' kako bi očekivali Mesiju (Pomazanika) koji će biti rođen bez sjemena biološkog oca. Čak nitko od apostola nije to tvrdio niti spomenuo, a kamoli podupirao tim citatom.