Article Index

DODATAK - za one koji traže dodatne dokaze da je Isus potekao iz sjemena Salamunove loze


Isus - Salamunov potomak


Jošua (Isus) je Davidov sin jer je po tijelu potekao od kralja Davida. Međutim, David je imao više sinova, od kojih je samo jedan od njih imao prednost da Mesija dođe na svijet po njegovoj krvnoj lozi. No, da li je Mesija trebao po tijelu poteći od potomaka Davidovog sina Salamuna? Ovo pitanje je jako važno jer većina odbacuju tu mogućnost budući da bi to značilo da je Isus po tijelu potekao od svog oca Josipa koji je Davidov potomak po Salamunu. Neki čak tvrde da Isus nije ni mogao biti rođen od Josipa koji je potekao od kralja Jekonije, jer smatraju da je obiteljska loza tog kralja bila prokleta. Izgleda da je priča o Isusovom začeću toliko zasjenila ostatak Biblije da mnogi ne vide ono što stvarno piše o Salamunovoj obiteljskoj lozi koja je zastupala Davidovo kraljevstvo, te zanemaruju biblijsku objavu o Mesiji koji je trebao doći po sjemenu svog oca, a ne po krvnoj lozi majke. Zašto se to zanemaruje? I kome je to u interesu?

U Bibliji ne postoji stih koji izravno glasi da je Isus 'Salamunov sin', ali se to podrazumijeva jer cijela Biblija to dokazuje. Kao prvo Isusova rodoslovna linija je utvrđena od samog početka kad je Bog obećao Davidu:

“Kad dođe vrijeme da odeš k praocima svojim, podignut ću nakon tebe potomka tvojega, jednoga od sinova tvojih, i utvrdit ću kraljevstvo njegovo.“ (1. Ljetopisa 17:11)

Ovdje jasno kaže da će Bog Davidovo kraljevstvo utvrditi na jednom od njegovih sinova. Međutim, na drugom mjestu piše:

“Evo, kraljev sin će kraljevati kao što je obećao Jahve za Davidove sinove.“ (2. Ljetopisa 23:3)

Ovdje se spominju 'Davidovi sinovi' i obećanje da će njihovi sinovi kraljevati nakon njih. Da li se mislilo na svih 11 sinova koje je David dobio od svojih žena i inoča koji su se zvali - Šamua, Šobab, Natan, Salamun, Jibhar, Elišua, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet (2.Sam 5:14)? Ne. Izraz 'Davidovi sinovi' se ne odnosi na njegove sinove iz prvog koljena nego na potomke 'jednog od Davidovih sinova' koji je rođen po obećanju, jer je Bog obećao Davidu:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10)

    • Davidovo kraljevstvo <=> Salamunovo kraljevstvo

Kao što je Bog rekao za Davidovo prijestolje da će biti utvrđeno dovijeka, tako je rekao i za Salamunovo prijestolje, tako da se izraz 'Davidovi sinovi' odnosi samo na potomke koji potječu od Salamuna kao nasljednici njegovog prijestolja što se može iščitati i u sljedećem citatu:

“Jahve se zakleo Davidu, zakletvom koju sigurno neće povući: “Potomka utrobe tvoje (bokova tvojih) postavit ću na prijestolje tvoje. Budu li se sinovi tvoji držali saveza mojega i opomena mojih kojima ću ih učiti, i njihovi će sinovi zauvijek (bez prekida) sjediti na prijestolju tvojemu.“ (Psalam 132:11,12)

“... [i] neće ti nestati nasljednika na prijestolju Izraelovu“ (1.Kraljevima 2:4)

Ovdje se također spominje izraz "sinovi tvoji" (tj. Davidovi sinovi), ali i izraz "sinovi njihovi". Budući da u ovom kontekstu vidimo da je Bog samo Salamuna postavio za Davidovog jedinog nasljednika, onda se i ovdje izraz "tvoji sinovi" odnosi na Salamuna (Davidovog sina nasljednika) i biološke nasljednike iz Salamunove loze čiji su sinovi ("njihovi sinovi") po pravu nasljedstva trebali zauvijek tj. bez prekida sjediti na Davidovom prijestolju. Svi oni su sačinjavali 'Davidove sinove' i 'Davidovo potomstvo' iz koje je trebao izaći zadnji Pomazanik (Ivan 7:42). Da bi ovo razumjeli i prihvatili moramo uzeti u obzir obrazac kojeg je postavio Bog pri ostvarivanju svog obećanja.

Taj obrazac vidimo u izrazu 'Abrahamovo potomstvo' koje se odnosilo samo na potomstvo Abrahamovog sina Izaka jer je samo on rođen po obećanju, dok se taj izraz nije koristio za ostale sinove koje je Abraham dobio (1.Mojsijeva 13:15; 25:1-6; 2.Mojsijeva 33:1). Zato je rečeno Abrahamu:

“...jer preko Izaka doći će ono što će se nazvati sjemenom (potomstvom) tvojim.“ (1.Mojsijeva 21:12)

Isto tako se pojam 'Davidovo potomstvo' koristio samo za potomstvo koje je proizašlo po Salamunu koji je rođen po obećanju, a ne za ostale sinove koje je David dobio. Ovo je važno zapaziti jer se u tom kontekstu nalaze sve izjave koje se odnose na 'Davidovo potomstvo'. Ono je nastalo po obećanju zbog čega je bilo izdvojeno iz potomaka ostalih Davidovih sinova, tako da nitko osim Salamuna nije ni mogao biti (pra)otac Mesije. 

    • Davidovo kraljevstvo <=> Salamunovo kraljevstvo
    • Davidovo potomstvo <=> Salamunovo potomstvo
    • Davidovi sinovi <=> Salamunovo sinovi

Bog je samo Salamunovo potomstvo držao unutar saveza kojeg je sklopio s Davidom. To se vidi u Božjoj zakletvi kad je rekao:

“Savez sam sklopio s izabranikom svojim, zakleo sam se Davidu, sluzi svojemu: ‘Utvrdit ću potomstvo tvoje za sve vijeke i sazdat ću prijestolje tvoje za sve naraštaje.’” (Psalam 89:3,4)

Da bi Davidovo prijestolje moglo biti trajno, morao je imati trajno potomstvo zakonskih nasljednika. Saznali smo da je Bog obećao Davidu da će na njegovom sinu Salamunu sazidati njegovo prijestolje i da Salamunovo potomstvo po pitanju nasljedstva predstavlja 'Davidove sinove'. Kad On kaže Davidu da će 'utvrditi njegovo potomstvo' onda je to podrazumijevalo sinove iz te loze na kojima je obećao "utvrditi njegovo kraljevstvo". Oni su trebali biti nasljednici Davidovog i Salamunovog prijestolja sve do Isusa bez obzira da li su sjeli na prijestolje ili nisu (1. Ljetopisa 22:9,10).

Svi nasljednici prijestolja su poput Salamuna bili 'plod bokova' njihovih bioloških očeva (Davidovih sinova). Da li se to promijenilo kad se začeo i rodio Isus? Da li je Isus bio plod bokova svog biološkog oca Josipa, Davidovog sina? Pogledajmo što je rekao apostol Petar:

“... budući da je (David) bio prorok i da je znao da mu se Bog zakletvom zakleo da će plod utrobe njegove (plod bokova njegovih) posjesti na prijestolje njegovo…“ (Djela apostolska 2:30)

David je, iz svega onoga što mu je Bog rekao i obećao, mogao govoriti samo o onom svom sinu - Pomazaniku koji će doći po Salamunu jer je po njemu trebalo biti utvrđeno njegovo kraljevstvo i ostvareno obećanje. Osim toga, Petar je ovu misao o 'plodu bokova Davidovih' izveo iz Psalma (132:11,12) u kojem se vidi da Bog misli na Salamuna i njegove potomke, tako da je Petar ovdje Isusa predočio kao zadnjeg iz te linije potomaka koji je bio obećan. Kao što je Salamun (Pomazanik, Sin Božji) bio plod bokova svog oca Davida, tako je i taj zadnji Pomazanik, Sin Božji bio plod bokova svog oca Davida. Naravno, David nije direktno prouzročio rođenje Isusa i drugih 'sinova' koji su bili nasljednici prijestolja, nego indirektno po 'sjemenu' iz bokova njegovih sinova koji su bili u Salamunovoj rodoslovnoj liniji. Oni su nosili i prenosili, a samim tim i predstavljali to Davidovo 'sjeme' pa je Pavao rekao:

“Od njegova sjemena Bog je po obećanju svojemu doveo Izraelu spasitelja, Isusa.“ (Djela apostolska 13:23)

    • Sjeme > sin, potomak

Davidovo 'sjeme' (sin, potomak) koji mu je rođen po obećanju je bio samo Salamun iz kojeg je nastalo Davidovo kraljevsko potomstvo. Zato je i Isus kao obećano 'sjeme' mogao doći samo iz tog 'sjemena' (potomstva) i to iz bokova svog oca Josipa koji je bio Davidov sin po toj Salamunovoj rodoslovnoj liniji. Drugu opciju Bog nije otvorio niti se ona ne spominje u Bibliji. To znači da uopće nije bitna loza iz koje je potekla Marija jer Isus kao Židov, u skladu s Božjim uredbama, nije ni mogao po majci i njenoj krvi naslijediti obiteljsko ime (plemensku i obiteljsku lozu) nego samo po očevom sjemenu.

Osim toga, u gornjim stihovima koje su apostoli citirali nema ni spomena o posvojenom potomku koji je nastao bez muškog sjemena. Zato oni nisu ni pokušali korigirati ili nadopuniti Božje i Davidove riječi i onda reći kako Isus nije potekao od čovjeka jer bi to automatski značilo da nije potekao od Davida i Salamuna.

Kao što smo vidjeli, Bog je rekao Davidu da "neće nestati nasljednika na prijestolju" ali pod uvjetom vjernosti Bogu, što znači da je svaki sljedeći nasljednik nakon Salamuna trebao imati biološkog sina koji će biti pomazan za kralja (1.Kraljevima 2:4). U slučaju da je umro bez sina, mogao ga je naslijediti brat ili stric koji su također bili kraljevi sinovi. Tako su Jošijina tri sina bili kraljevi - Joahaz, Elijakim (Jojakim) i Sidkija (Sedecija) koji je zamijenio svog nećaka Jekoniju (sina svog brata Jojakima). Osim toga, kralja Salamuna nije zamijenio niti jedan njegov brat nego ga je naslijedio njegov sin Roboam, tako da je Davidovo kraljevstvo ostalo u lozi Salamunovih potomaka.

Ovo 'nasljedstvo' koje je dano Salamunu nije moglo prijeći na drugu obiteljsku lozu, ali je po kazni moglo biti privremeno prekinuto. Da je moglo prijeći na obiteljsku lozu drugih Davidovih sinova, onda bi Bog odmah zbog Salamuna izabrao potomka drugog Davidova sina, a ne Salamunovog sina Roboama, ali to nije učinio ni tada ni kasnije, tako da je Isus kao Davidov nasljednik trebao doći samo iz te linije nasljednika po Salamunu. Bog nije čak ni odvojeni desetoplemenski Izrael dao u ruke nekom od potomaka ostalih deset Davidovih sinova nego kraljevom sluzi Jeroboamu iz Efraimovog plemena.

Pomazanih kraljeva, odnosno 'nasljednika na Davidovom prijestolju' je nakon babilonskog ropstva za jedno vrijeme nestalo, ali nije nestalo 'nasljednika' (Davidovih sinova) koji su imali zakonsko pravo na prijestolje. Zato je između Salamuna i Isusa postojala neprekinuta linija 'nasljednika' Davidovog prijestolja, tj. 'Davidovih sinova' od kojih neki nisu imali čast da zastupaju Boga kao kraljevi iz dva razloga - ili su bili braća izabranog nasljednika (prinčevi, knezovi) ili su rođeni nakon što je Bog privremeno uklonio Davidovu krunu. No, svaki u toj liniji nasljednika, pa i sam Isus, je bio sin Davidov i Salamunov posebno zato što je Salamun rođen po obećanju.

Npr. Abraham je imao više sinova, ali je samo Izak rođen po obećanju pa se za Izraelce kaže da su sinovi, ne samo Abrahama, nego i Izaka i Jakova koji je također rođen po obećanju. Isto tako je od svih Davidovih sinova samo Salamun rođen po obećanju, pa su samo Davidovi 'sinovi' (potomci) koji su potekli preko Salamuna činili Davidovu kuću i kraljevsku lozu nasljednika Davidovog prijestolja. Po tome su oni 'sinovi', ne samo Davida nego i Salamuna. Tako je i Isus kao nasljednik prijestolja trebao biti njihov sin (Davidov i Salamunov) i po tijelu i po obećanju.

Kao što znamo, Salamun je doveo u pitanje kraljevsku lozu, tako da je Bog izvršio sankciju koja je pogodila kraljevstvo Izraela, ali je održao zakletvu i obećanje dano Davidu da neće nestati nasljednika na njegovom kraljevstvu koje je preneseno na Salamuna. To je značilo da je Bog po svojoj riječi mogao izreći prokletstvo na nekom nasljedniku, a da ono ne poništi njegov savez i blagoslov kojeg je vezao za Davidovo i Salamunovo kraljevstvo. Taj princip je koristio i za ostatak svog naroda pred kojih je stavio blagoslov i prokletstvo. Kad su zaslužili prokletstvo Bog im je rekao:

“Ali tebe (Izraele) neću uništiti, samo ću te karati s mjerom. Sasvim bez kazne ne mogu te ostaviti!“ (Jeremija 30:11)

Bog je tako odbacio svoj narod zbog prokletstva koje je prouzročeno njihovim grijehom, ali ga je nakon izvršene kazne opet prihvatio kako bi ispunio svoje obećanje dano Abrahamu. Zbog tog obećanja vezanog uz blagoslov, Bog je mogao izreći prokletstvo povezanog s kaznom, ali samo do trećeg i četvrtog koljena (2.Mojsijeva 20:5; 34:7; 4.Mojsijeva 14:18). Znači da je prokletstvo koje je uključivalo kaznu moglo biti odmjereno i vremenski ograničeno, a ne vječno kako ne bi utjecalo na nasljednike koji će proizaći u slijedećim generacijama nakon trećeg ili četvrtog koljena. Ovo je jasno izraženo u 89. psalmu, posebno u stavcima 20-36. Zato se Davidovo obiteljsko stablo po Salamunu razvijalo u skladu sa izrečenim blagoslovom i prokletstvom.

Prvo prokletstvo je izvršeno na Salamunovom sinu Roboamu, ali ono nije poništilo Božji blagoslov i liniju nasljednika koji su predstavljali 'svjetiljku' Izraela. Bog je tada preko proroka rekao Jeroboamu, kraljevom sluzi:

“Iz ruke sina njegova (Salamunovog sina Roboama) uzet ću kraljevstvo, to jest deset plemena, i tebi ću ga dati. A sinu ću njegovu dati jedno pleme, da bi David, sluga moj, uvijek imao SVJETILJKU (svog zakonskog nasljednika) preda mnom u Jeruzalemu, gradu koji sam sebi izabrao da u njemu prebiva ime moje.“ (1.Kr 11:35,36)

David je kao pomazani kralj i vođa bio 'SVJETILJKA Izraelova' (2.Sam 21:17). Po svom sinu Salamunu je trebao uvijek imati 'svjetiljku' tj. zakonskog nasljednika i predstavnika svoje kraljevske loze u Jeruzalemu. Nigdje ne stoji da su tu 'svjetiljku' mogli predstavljati potomci (unuci) ostalih Davidovih sinova. Uzmimo u obzir da je Salamun imao više sinova (prinčeva) i svi su oni bili zakonski nasljednici, ali je samo jedan od njih mogao biti kralj i prenijeti krunu na svog sina. Ukoliko ne bi imao sina, kraljevstvo bi se nastavilo po drugom Salamunovom sinu, 'kraljeviću' (princu kraljevske krvi - vidi Jeremija 36:26). Taj princip je važio i za potomke njegovih potomaka.

To je značilo da Davidovo kraljevsko pokoljenje po Salamunu nije moglo nestati bez obzira na grijeh pojedinih kraljeva. Tako čitamo za jednog od njegovih unuka koji su ga naslijedili:

“On (Abijam, Davidov praunuk) je činio sve grijehe oca svojega (Roboama, Davidova unuka, Salamunovog sina), što ih ovaj bio činio pred njim, i srce njegovo nije bilo cijelo odano Jahvi, Bogu njegovu, kao srce njegova djeda Davida. Ipak mu je Jahve, Bog njegov, zbog Davida dao SVJETILJKU (sina nasljednika) u Jerusalemu, kad je nakon njega podigao sina njegova u Jerusalemu i utvrdio Jerusalem.“ (1. Kraljevima 15:3,4)

Svaki kraljev sin, od Salamuna pa nadalje je bio zakonski nasljednik, a time i 'svjetiljka' koja je predstavljala Davida i njegovu kraljevsku kuću. Kad je Joram sin Jošafatov kao kralj (Davidov sin) činio zlo pred Bogom čitamo:

“Ipak Jahve nije htio razoriti kuće Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati SVJETILJKU (sina nasljednika) njemu i njegovim sinovima zauvijek.“ (2. Ljetopisa 21:7; 2. Kraljevima 8:19)

Budući da smo već saznali da se u Božjim izjavama 'Davidovi sinovi' odnose na Salamuna i njegove potomke, onda su oni bili ta 'svjetiljka' koja je obećana Davidu. Svjetiljka je mogla biti ugašena tj. bez svjetla (bez pomazanja), ali nije mogla nestati jer bi to značilo nestanak Davidovih sinova koji su proizašli iz Saveza obećanja po kojoj se vodila kraljevska loza. Bog to nije dozvolio pa je po svojoj riječi samo prekinuo kraljevsku službu tako što je prouzročio da zbog grijeha ranijih kraljeva Jekonija (Konija) bude zadnji kralj po zakonskoj liniji 'otac - sin' (Sedecija, njegov stric ga nije naslijedio nego samo zamijenio).

Kad je u pitanju prokletstvo izrečeno nad Jojakimom, Sedecijinim bratom, onda se ono odnosilo na njegovog sina Jekoniju koji je svrgnut nakon tri mjeseca čime se ispunila Božja riječ koja kaže:

“Neće potomak od njega (od Jojakima) sjediti na prijestolju Davidovu…“ (Jeremija 36:30)

Ovdje se riječ 'potomak' odnosi na njegovog sina Jekoniju. U biti Jekonija je sjeo, ali nije sjedio do kraja kako bi predao kraljevstvo svom sinu jer je nakon oca i on bio kažnjen kao što piše u nastavku:

“...Jer ću pohoditi (kazniti) njega (Jojakima) i sjeme njegovo (njegovog sina) i sluge njegove za bezakonje njihovo…“ (st.31)

Izraz 'njegovo sjeme' (potomstvo) se može odnositi na Jojakimovog

    • sina, nasljednika
    • sinove i unuke do trećeg/četvrtog koljena
    • cijelu njegovu lozu - cijelo pokoljenje

Treba uzeti u obzir da riječ 'sjeme' može imati različito značenje ovisno od konteksta. No, kad uzmemo u obzir kontekst u ovoj izjavi onda vidimo da je Bog mislio kazniti kralja Jojakima, te njegovog sina nasljednika i sluge koje su im služile, što se uklapa u širi kontekst. Bog je samo na njima trebao kazniti njihovo bezakonje i to se desilo tako da se prokletstvo nije prenosilo na nova pokoljenja. Kad je Bog kažnjavao onda je kazna ispunjavala svoju svrhu. S blagoslovom je vezana nagrada, a s prokletstvom kazna. Ova kazna je bila izvršena samo na Jojakimu koji je poginuo, te njegovom sinu Jekoniji (i slugama) koji su prognani u Babilon, čime se ispunilo ono što je Bog rekao za Jekoniju i njegove sinove:

  • “Nitko od potomstva [Jekonijina] neće sjesti na prijesto Davidov ni vladati Judejom.“ (JB)
  • “jer ni jednome od roda njegova ne uspijeva da sjedne na prijestolje Davidovo i onda da vlada u Judi.“ (IŠ)
  • “Među njegovom djecom, ni jedan neće uspjeti smjestiti se na tronu Davodovu, sačuvati vlast u Judi.“ (TD)

Iz ovih različitih prijevoda (Jeremija 22:29) ne vidimo da se prokletstvo trebalo prenijeti na slijedeća pokoljenja jer je kazna izvršena samo na Jekonijinim sinovima iz prvog koljena. Oni su po kazni rođeni u zarobljeništvu te nisu dobili tu čast da sjede na Davidovom prijestolju jer su nosili krivicu svojih očeva iako sami nisu bili krivi. No, zbog Saveza s Davidom, Bog nije prekinuo kraljevsku lozu tako da je 'svjetiljka' po zakonskim nasljednicima postojala ali je za jedno vrijeme bila ugašena čemu je svjedočio prorok Jeremija. Pogledajmo koju je Božju poruku prenio narodu u to vrijeme kad je Davidovo kraljevstvo bilo pri kraju:

Neće Davidu nestati nasljednika da sjedi na prijestolju doma Izraelova …“ (Jeremija 33:17)

Ovo je rečeno nakon što je Bog preko Jeremije izrekao prokletstvo nad Jojakimom i njegovim sinom Jekonijom koji su bili Davidovi nasljednici. No, iako je narodu izgledalo da je Bog zauvijek odbacio nasljednike Davidovog prijestolja, Jeremija kaže da 'neće nestati nasljednika' čime je pružio nadu u obnovu Davidovog kraljevstva. Takva objava je ujedno bila prvo ukazivanje na obećano 'sjeme' koje će doći po postojećoj kraljevskoj lozi. To je Bog potvrdio kad je rekao da 'neće odbaciti ni potomstvo Jakova ni potomstvo Davida' što znači da nije odbacio ni potomstvo Davidovog sina Salamuna (vidi Jeremija 33:23-26). Zato Bog nije ni tada niti jednom rekao da će nasljedstvo prijeći na Davidove potomke iz druge obitelji, kao što je to rekao Saulu kada ga je odbacio i prenio kraljevstvo na Davida (1.Samuelova 13:14; 15:28). To nije ni mogao reći jer je za Davida i njegovo potomstvo rekao nešto sasvim drugo:

Dovijeka ću mu sačuvati milost svoju; zavjet moj s njim stajat će čvrsto. Potomstvo ću njegovo uzdržati u vijeke, prijestolje njegovo, dokle stoji nebo. Ali ako sinovi njegovi ostave zakon moj i ne idu za naredbama mojim, ako oskvrne zapovijedi moje i ustanove moje ne sačuvaj, onda ću pokarati prutom otpad njihov i bičevima bezakonje njihovo. Ali milosti svoje neću uzeti od njega i neću prevrnuti vjernošću svojom: Nikada neću pogaziti zavjeta svojega, i što su izrekla usta moja, neću poreći. Svetošću svojom prisegao sam ovo: Nikada neću slagati Davidu: Potomstvo će njegovo ostati dovijeka i prijestolje njegovo kao sunce preda mnom!“ (Psalam 89:28-36)

Nakon prekida kraljevske službe, Davidu su se i dalje rađali sinovi (potomci) koji su predstavljali 'svjetiljku' tj. zakonske nasljednike po Salamunu. Zbog Božje 'milosti' prokletstvo nije bilo trajno tako da su u sljedećim generacijama svi očekivali ponovno upaljenu 'svjetiljku' (Izdanak) iz Davidove kraljevske loze i to baš iz Salamunovog potomstva. Izdanak po pravilu raste na mjestu gdje je stablo ili grana bila ozlijeđena tj. na ranama, pa i to upućuje na Salamunovu granu koja je bila slomljena po Babiloncima (Jeremija 33:15).

Iako nakon izlaska iz Babilonskog ropstva nije postavljen za kralja, Zerubabel (Jekonijin unuk) je kao Davidov i Salamunov sin dobio čast da kao vođa izvede Židove iz Babilona, te da položi temelj Božjeg doma (hrama) i da ga ponovno izgradi, čime je stao na mjesto koje je pripadalo Davidu i Salamunu (Ezra 2:2; 3:1,2; Zaharija 4:8). Iako nije dobio čast da nosi krunu, jer je ona čekala jednog od sljedećih nasljednika, Bog je po Zerubabelu pokazao da i dalje priznaje Salamunovo potomstvo kao zakonske nasljednike Davidovog prijestolja jer mu je preko proroka rekao:

“Reci Zerubabelu, upravitelju Judinu: ...‘uzet ću te, Zerubabele, sine Šealtielov, slugo moj’, kaže Jehova. ‘I stavit ću te kao pečatnjak, jer tebe sam izabrao’, kaže Jehova nad vojskama.” (Hagaj 2:21-23)

Pogledajmo što je Bog rekao za njegovog djeda Jekoniju (Koniju) kojeg je prokleo i kaznio:

“‘Tako ja živ bio’, kaže Jehova, ‘kad bi Konija, sin Jojakimov, kralj Judin, bio pečatnjak na desnici mojoj, ja bih ga strgnuo s prsta!” (Jeremija 22:24)

Ovo je očiti dokaz da se prokletstvo nije bilo trajno i da je 'pečatnjak', koji je strgnut s Božjeg prsta, vraćen po Zerubabelu. Zato Židovi nisu nikad tvrdili da Mesija neće doći po Salamunovoj lozi bez obzira na Jekoniju. Naprotiv, Isusovi su učenici, znajući da je Josip iz te loze, Isusa zvali Mesijom i Davidovim sinom (Ivan 1:45). Čak je i rimski car Domicijan tražio da se ubiju Davidovi potomci koji su imali zakonsko pravo na prijestolje. Zbog toga su neki odali unuke Jude, Isusovog brata i Josipovog sina, što znači da za Židove Salamunova loza nije bila pod prokletstvom. Zato nema nikakvog osnova tvrditi da se prokletstvo izrečeno nad Jojakimom i njegovim potomcima odnosilo na sva pokoljenja. Takva tvrdnja je nastala na biblijskim stavcima koji se tumače izvan konteksta kako bi se eliminirala Josipova krvna linija i podupirala priča o Isusovom porijeklu po majčinoj lozi. 

Josip je bio jedan od zakonskih potomaka jer je nazvan 'Davidovim sinom'. On je ujedno bio i Salamunov sin jer je potekao od njegove obitelji. Na kraju je Jošua (Isus), Josipov sin iz te Davidove loze kao zakonski nasljednik podignut od Boga kao ta upaljena (pomazana) 'svjetiljka' (Lk 2:30). Da su Davidovi nasljednici ispunili uvjet vjernosti Bogu, onda se 'svjetiljka' ne bi gasila nego bi i Isus bio rođen kao "kraljev (biološki) sin" (2. Ljetopisa 23:3). Ovako se rodio kao 'sin tesara' (Matej 13:55). Prema svemu ovome, Isus očito nije mogao po tijelu doći iz loze ostalih Davidovih sinova, niti po krvnoj lozi svoje majke, nego samo iz Salamunove krvne loze, što znači da je bio biološki sin svog oca Josipa, a ne posvojeni sin.

Zbog ovog uvida u Bibliju je lako vidjeti da su nakon smrti apostola i pisaca evanđelja, učinjene korekcije, izmjene i umetnuti neki dodaci kako bi se lakše provukle nove ideje o Isusu. Te ideje su utjecale na eliminiranje Salamuna i Josipa iz Isusove rodoslovne linije i na pogrešno tumačenje mnogih riječi i izjava zapisanih u ostatku Biblije. Iako nemamo izvorne rukopise Matejevog i Lukinog evanđelja, Biblija je, kao što smo vidjeli, dovoljno temeljita i jasna da može iz sebe eliminirati svaku namjernu izmjenu teksta koja je učinjena u ranim prijepisima.