Article Index

Sjeme


U Bibliji se često koristi riječ 'sjeme' u povezanosti s začećem i potomstvom.

  •  grč. σπέρμα  (sperma)
  •  hebr.    זָֽרַע    (zā·ra‘)

Izraz 'sjeme' sadrži misao o onome što je posijano kako bi nastalo ono što sjeme sadrži u sebi. Ono je sastavni dio reprodukcije i nastanka čovjeka kao tjelesnog potomka po obiteljskoj lozi koju su tvorili roditelji - otac i majka s tim da je 'sjeme' nosio otac (3.Mo 15:16,18). Pisci Biblije su tu riječ u kontekstu začeća i rađanja koristili za ljudske potomke koji su proizašli iz tog očevog sjemena.

Ta ista riječ se koristila za biljno 'sjeme' koje u sebi sadrži klicu buduće biljke (vidi hebr. 1.Moj 1:29; grč. 1.Kor 15:38). U biljnom svijetu kod određenih vrsta vjetar ili kukac prenosi sjeme iz prašnika u tučak iz kojeg nastaje plod. Druge biljke imaju sjeme koje dospijeva u tlo gdje proklija. Kao što tlo može biti jalovo ili neplodno tako se u Bibliji pisalo za jalovu utrobu žene tako da ona nije bila izvor sjemena nego samo primatelj o kojoj je ovisilo da li će se 'sjeme' primiti ili ne (Izreke 30:16). Žena je u tom smislu u sebi sadržavala materijalnu tvar za nastanak fetusa, dok je od čovjeka dolazila aktivna životna sila sadržana u 'sjemenu'. Zato se izraz 'sin čovječji' (sin od čovjeka) nije mogao koristiti za Adama koji nije nastao od čovjeka, ali je zato taj izraz Isus često koristio za sebe što govori da je on... 

  • nastao od čovjeka i čovječjeg sjemena.

U biljnom i životinjskom svijetu postoji više prirodnih načina oplodnje po sjemenu, dok kod čovjeka postoji samo jedan prirodni način. Naravno, postoji i umjetna oplodnja iza koje stoje znanstveni stručnjaci. Bog je iznad bilo kojeg znanstvenika i zato je moguće da je stajao iza oplodnje kojom je doveo u postojanje Jošuu (Isusa) kao što je stajao iza začeća Izaka, Samsona, Salamuna i Ivana Krstitelja. Međutim, problem nastaje kad se po tumačenju mnogih teologa, iz te oplodnje izbaci muško 'sjeme' po kojem je Isus trebao biti Josipov i Davidov sin.

Među kršćanima u prvim stoljećima su bila prisutna dva gledišta o Isusovom nastanku:

  1. začet je po svom ocu Josipu (prirodno)
  2. začet je po svetom duhu (natprirodno)

Prvo gledište su cijelo vrijeme svog postojanja imali židovski kršćani od samog osnivanja kršćanske skupštine u Jeruzalemu kada su se zvali Nazarećani. Nakon bijega iz Jeruzalema su poznati kao Ebioniti (siromašni). To ime je povezano s proročanstvom Sefanije (3:8-12) koji je pisao o danu kada će Bog potresti kraljevstva i narode. U tom danu će dovesti nazad razasute Izraelce iz svih naroda. Odbacit će one koji su se uzdizali a ostavit će one malene i ponizne kao što piše:

“I ostaviću u tebi narod nevoljan i siromašan, i oni će se uzdati u ime Jahvino.“ (Sefanija 3:12)

Od samog početka su se postavili kao 'siromašni' koji druge obogaćuju (vidi 2.Korinčanima 6:10; Jakov 2:5). Njihovo uvjerenje o Isusu kao čoveku je kasnije suzbila priča o nadnaravnom začeću koju su s vremenom prihvatili nežidovski kršćani. Euzebije je tvrdio da su se i neki od ebionita u njegovo vrijeme priklonili ovom drugom gledištu (Vidi "Euzebije, 'Ebioniti', Povijest Crkve). Od tada većina kršćana pod pritiskom svojih vjerskih učitelja ne smatraju Josipa začetnikom Isusovog postojanja. Zbog toga je takvo gledište sve do danas potpuno oprečno prvobitnom gledištu.

No, kad malo bolje pogledamo, ta dva gledišta ne moraju biti oprečna jer očito nisu bila oprečna ni nekim židovskim kršćanima (ebionitima). Možemo ih povezati pitanjem - da li je Bog mogao svetim duhom, (poput vjetra koji prenosi sjeme iz prašnika u tučak) u skladu sa zakonom o nasljeđivanju obiteljske loze i imena, prenijeti Josipovo sjeme u maternicu njegove zaručnice? Ovo pitanje je na mjestu jer jajna stanica žene sa 'xx' spolnim kromosomom nije mogla samozačećem stvoriti muško (xy) dijete nego samo

  • sebi identično žensko dijete (klon).

Kako je onda 'y' kromosom iz muškog 'sjemena' dospio u maternicu i uzrokovao začeće muškog djeteta? I što je još važnije, čiji je bio taj 'kromosom' koji je u sebi sadržavalo genetski materijal za građu muškog tijela?

Iako znamo da tijelo djeteta nastaje od gena oba roditelja u kojima se nalaze genetski zapis svih ranijih predaka, i da je po krvi vezan za oba roditelja, ono što je u ovom slučaju važno zapaziti je to da su Hebreji nasljedstvo vodili po muškom 'sjemenu' koje uključuje i krvnu vezu, a ne po ženinoj krvnoj vezi s njenim ocem i praocima. To je bilo uređeno s Božjim zakonima i zapovijedima. Svaki put kad se koristi izraz 'sjeme' ono je podrazumijevalo oca djeteta, a ne majku. Zato su hebrejski pisci u rodoslovlju izmeđuostalog napisali:

“Abraham rodi Izaka …“ (1.Mojsijeva 25:19)

Takvim načinom izražavanja su govorili da je Abraham svojim sjemenom prouzročio rođenje Izaka. Smatrali su da djeca dolaze na svijet po čovjeku preko žene. Imali su saznanje da Bog može svojim stvaralačkim duhom zatvoriti, otvoriti i oživjeti maternicu i tako po 'sjemenu' čovjeka učestvovati u nastanku i stvaranju onih potomaka koje je on unaprijed odredio za svoje Sluge. Svi ti potomci su trebali doći od Abrahamovog, Judinog, Davidovog i Salamunovog 'sjemena'. Po toj slici je Jošua, (Isus) 'Davidov sin' mogao nastati samo po svom ocu Josipu, odnosno po Davidovom 'sjemenu' kojeg su prenosili samo njegovi muški potomci. Bog je rekao Davidu:

“I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka ('zera') nakon tebe, koji će se roditi od (iz) tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.“ (2.Samuelova 7:12)

“Kad se navrše dani tvoji, i počineš kod otaca svojih, podignut ću sjeme ('zera') tvoje nakon tebe, koje će izaći iz utrobe tvoje (iz tvog tijela) i utvrdit ću carstvo njegovo.“ (2.Samuelova 7:12)

Uzeo sam za primjer dva prijevoda zato što se u ovom citatu spominje riječ 'sjeme' (zera) koju neki prevodioci prevode s 'potomak' ili 'sin'.

  • sjeme ~ potomak (sin)

To su dvije različite riječi ali uzajamno povezane jer sin u sebi sadrži klicu svog potomstva i zato ga se smatra 'sjemenom' ili nosiocem 'sjemena'.

Kao što vidimo iz gornjeg citata, Bog je obećao Davidu da će od njegovog 'tijela' ili iz njegove 'utrobe' iz koje izlazi 'sjeme' ('zera'; 'sprema') biti podignuto 'sjeme' (muški potomak) i nasljednik njegova kraljevstva (vidi Djela 2:30). Kad u to uključimo Isusa kao njegovog obećanog potomka ('sjeme') onda je izraz 'od tvojega tijela' značilo 'od sjemena tvojeg sina' (a ne kćerke) ću podići tvog 'potomka', što znači da je Isus ipak trebao nastati od muškog (Josipovog) sjemena kojim se produžuje obiteljska loza. Zato se anđeo obratio Josipu nazvavši ga:

“sine Davidov“ (Matej 1:20)

Od Josipa 'sina Davidovog' je potekao Isus, 'sin Davidov'. Taj zaključak proizlazi iz dijela rečenice u kojoj Bog kaže Davidu:

“podignut ću sjeme tvoje“

“podignut ću (potomka, sina) tvog“

Da bi Isus bio to 'sjeme', i nosilac Davidovog sjemena, morao je proizići iz očevog 'sjemena', a ne iz majčinog tijela koje u sebi nema muški kromosom 'y'. Naime 'sjeme' sa 'y' kromosomom se prenosi s oca na sina preko majke. Ako Marija nije začela Isusa tim sjemenom onda Bog nije mogao ni zakonski ni putem tijela podići Davidu 'sjeme' (sina, potomka). David je u ovom spomenutom slučaju nosilac tog kraljevskog 'sjemena' koje je preneseno na njegovog sina Salamuna kao muškog potomka koji je nastao od Davidovog sjemena. To je 'sjeme' trebalo biti preneseno po njegovim muškim potomcima sve do rođenja Isusa, zadnjeg Davidovog sina kao zakonskog kralja kojeg je Bog pomazao i učinio Gospodinom. Iako je David imao više sinova, kraljevska loza se vodila samo preko Salamuna i njegovog 'sjemena'. Prema tome, Davidovo 'sjeme' se prenosilo

  • preko Salamunove loze
  • po muškim potomcima

Da bi utvrdili kako je Isus došao u postojanje kao 'Davidov sin' moramo razmotriti dva načela u povezanosti s problemima koji nastaju ukoliko se ta načela zanemare. To su:

  1. načelo nasljeđivanja
  2. načelo izgovorene riječi