Article Index

Isus, Josipov i Davidov sin


 “Rođenje Isusa Krista bilo je ovako…“ (Matej 1:18).

Ovako započinje rečenica s kojom se u nastavku nalazi opis događaja  oko Isusova začeća i rođenja. Taj opis je povod različitih gledišta i debata. Zato nas s pravom zanima kako je nastao Isus (Jošua) i kako je začet? Koje je uvjete morao ispunjavati da bi se smatrao 'Davidovim sinom'?

Prije nego dogovorimo na ta pitanja sjetimo se da je David sa svojim ženama imao nekoliko sinova. No samo je Salamun dobio pravo da sjedi na njegovom prijestolju koje je trebalo odigrati značajnu ulogu u Božjem naumu. Da bi se održala kraljevska loza po Salamunu uvedeno je slijedeće pravilo:

“Evo, kraljev (čovječji biološki) sin će kraljevati kao što je obećao Jahve za Davidove sinove.“ (2. Ljetopisa 23:3)

Kako bi se o čuvala kraljevska loza samo je 'kraljev sin' mogao naslijediti prijestolje i nositi službeni naslov 'Davidov sin'. Taj naslov ili naziv su u svakoj novoj generaciji trebali nositi svi koji su preko Salamuna

  • po tijelu bili 'Davidovi sinovi' 
  • pomazani za kralja Davidovog prijestolja

Salamun je jedini Davidov sin koji je vladao Izraelom. Nakon njega je Izraelovo kraljevstvo podijeljeno na dva dijela tako da su njegovi potomci vladali samo Judejom (Izrael u malom obliku jer su tu živjeli došljaci iz svih 12 plemena). Posljednji 'Davidov sin' je bio kralj Sedecija (Sidkija) u vrijeme kada su Židovi zajedno s njim odvedeni u Babilon kao roblje jer nisu ispunili uvjet poslušnosti kojeg je Bog postavio za Davidove sinove. Da su ispunili taj uvjet onda bi se ispunila Božja riječ:

Neće ti preda mnom nestati nasljednika koji bi sjedio na izraelskom prijestolju …“ (2.Ljetopisa 6:16,17)

Isus je dokaz da nasljednici iz Salamunove loze nisu nestali. Iako su nakon povratka u svoju zemlju postojali pred Bogom, oni su na neki način samo na jedno vrijeme nestali pred narodom zbog grijeha pojedinih kraljeva. Svaki onaj koji se kasnije rodio u toj kraljevskoj lozi je bio 'Davidov sin' i zakonski nasljednik ali nitko od njih nije smio samoinicijativno sebe postaviti za kralja - Mesiju jer su trebali biti svjesni što je Bog rekao u vrijeme zadnjeg kralja:

“Uništit ću, uništit ću, uništit ću krunu, i ona neće biti ničija dok ne dođe onaj koji po zakonu ima pravo na nju, i njemu ću je dati.“ (Ez 21:27)

Da bi došao taj zakonski Mesija-kralj, Bog je obećao da će tog dana 'podignuti Davidovu palu sjenicu' (šator, kuću) odnosno da će podignuti njegovu kraljevsku lozu koja je bila prekinuta (2.Ljetopisa 21:7; Psalam 89:29; Amos 9:11). Židovi su tako nekoliko stoljeća čekali na tog mesijanskog kralja koji je trebao biti od Boga izabran i postavljen da obnovi Izraelovo kraljevstvo i ujedini svih 12 plemena. Kraljevska loza se ne bi prekinula da su kraljevi vjerno zastupali Božji autoritet. U tom slučaju 'ne bi nestalo kralja' u Izraelu tako da se...

  • Jošua (Isus) ne bi rodio kao 'sin tesara' nego kao 'kraljev sin' i zakonski nasljednik Davidovog prijestolja.

  • Isus - kraljev / tesarov (čovječji) sin

Povijest Izraela i cijelog čovječanstva bi tada išla u pravom smjeru i do danas bi se vjerojatno svi narodi pokorili tom kralju nad kraljevima (vidi Psalam 2. pogl.). Budući da je povijest išla u drugom smjeru, Izraelci su trebali čekati stotinama godina na tog Božjeg izabranika i vjernog Slugu. Zbog te situacije su nastala proročanstva po proroku Danijelu koja su Židove upućivala na vrijeme i događaje vezane za dolazak Mesije i obnovu Božjeg (nebeskog) kraljevstva u Izraelu koje će utjecati na cijeli svijet.

Kad je Isus pomazan i poslan 'izgubljenim ovcama doma Izraelovog' mnogi od običnog naroda su ga prihvaćali za tog obećanog Mesiju i zvali ga 'sinom Davidovim', znajući da je on Josipov sin (Matej 15:22; 20:30; Marko 10:47). Da bi Isus mogao biti pomazan od Boga i nositi taj naslov morao je imati zakonsko pravo na prijestolje. Osnovni uvjet je bio da je

  • po tijelu izašao iz Davidove kraljevske loze

Taj uvjet je ispunjavao po ocu Josipu koji je bio potomak Salamunove obiteljske loze. Drugi uvjet je bio da bude

  • prvorođeni sin posvećen Bogu (Luka 2:7)

Međutim, danas uglavnom čitamo ili čujemo u kršćanskim zajednicama da Josip nije Isusov biološki otac nego da ga je posvojio. Smatraju da se Isus ipak može zvati 'Davidov sin' jer je po tijelu tj. po majci potekao iz loze Davidovog sina Natana. Da li se takvo gledište uklapa u biblijski kontekst? Današnja se gledišta uglavnom zasnivaju na izvještaju kojeg nalazimo u evanđeljima po Mateju i Luci. Dok jedni te izvještaje koriste kao temelj za Isusovu preegzistenciju i inkarnaciju, drugi imaju razloga da vide Božje čudo oplodnje i stvaranja novog čovjeka.

Kad je u pitanju gledište da je Isus već postojao na nebu prije rođenja na zemlji, onda jedni tvrde da je njegov životni obrazac prenesen u oplođenu jajnu stanicu žene iz Davidove loze koja je bila određena da rodi tijelo u kojem je prebivala Isusova nebeska bezgrešna priroda. Oni tvrde da je Isus na taj način postao …

  • Davidov sin po Marijinoj krvnoj lozi

Drugi tvrde da je on u cijelosti postao tijelo čovjeka, što bi značilo da je njegovo nebesko tijelo, duh i duša preobraženo u zametak i tijelo djeteta koje se rodilo po ženi tako da se i po tom gledištu smatra da je on…

  • Davidov sin po Marijinoj krvnoj lozi

Zatim postoje i oni koji ne vjeruju u inkarnaciju pa tvrde da je u pitanju čin stvaranja novog čovjeka, drugog Adama (Božjeg sina), koji je također …

  • Davidov sin po Marijinoj krvnoj lozi

Takva gledišta uz dozu nadnaravnog ljudima izgledaju inspirativno. Međutim, ona odbacuju bilo kakvu mogućnost da je Isus nastao po sjemenu i genima kraljevske loze koju je nosio njegov otac Josip. Za njih je Isus...

  • zakonski nasljednik Davidovog prijestolja po Josipu koji ga je posvojio za svog sina.

Smatraju da je posvojeni sin imao ista zakonska prava kao i sin koji je došao po tijelu tako da je Isus

  • Davidov zakonski sin po očuhu

Ovo je u potpunoj suprotnosti s onim što je Bog tražio u vezi svakog koji je trebao biti kralj po svom biološkom ocu iz Davidove obiteljske loze. Zato ne možemo nikako zanemariti činjenicu da od prvog stoljeća pa sve do danas postoje kršćani koji vjeruju da je Isus bio

  • Davidov sin po Josipovoj krvnoj lozi

Da bi se bilo koje od ovih različitih gledišta moglo prihvatiti ono mora

  • podržavati Božje gledište i
  • ne bi smjelo stvarati problem ostatku Biblije

Bog je u Bibliji postavio zakonske okvire za rođenje onoga kojega je unaprijed odredio postaviti za Krista i Gospodina (Djela 2:36).

Primijetio sam da mnogi nastoje prilagoditi neke biblijske riječi i izraze svojem gledištu a da uopće ne vide ili ne žele vidjeti probleme i komplikacije koje su povezane s tim gledištem. Zato ću vas u ovom članku izložiti s nekoliko problema u povezanosti sa izrazom 'sjeme'.


Sjeme


U Bibliji se često koristi riječ 'sjeme' u povezanosti s začećem i potomstvom.

  •  grč. σπέρμα  (sperma)
  •  hebr.    זָֽרַע    (zā·ra‘)

Izraz 'sjeme' sadrži misao o onome što je posijano kako bi nastalo ono što sjeme sadrži u sebi. Ono je sastavni dio reprodukcije i nastanka čovjeka kao tjelesnog potomka po obiteljskoj lozi koju su tvorili roditelji - otac i majka s tim da je 'sjeme' nosio otac (3.Mo 15:16,18). Pisci Biblije su tu riječ u kontekstu začeća i rađanja koristili za ljudske potomke koji su proizašli iz tog očevog sjemena.

Ta ista riječ se koristila za biljno 'sjeme' koje u sebi sadrži klicu buduće biljke (vidi hebr. 1.Moj 1:29; grč. 1.Kor 15:38). U biljnom svijetu kod određenih vrsta vjetar ili kukac prenosi sjeme iz prašnika u tučak iz kojeg nastaje plod. Druge biljke imaju sjeme koje dospijeva u tlo gdje proklija. Kao što tlo može biti jalovo ili neplodno tako se u Bibliji pisalo za jalovu utrobu žene tako da ona nije bila izvor sjemena nego samo primatelj o kojoj je ovisilo da li će se 'sjeme' primiti ili ne (Izreke 30:16). Žena je u tom smislu u sebi sadržavala materijalnu tvar za nastanak fetusa, dok je od čovjeka dolazila aktivna životna sila sadržana u 'sjemenu'. Zato se izraz 'sin čovječji' (sin od čovjeka) nije mogao koristiti za Adama koji nije nastao od čovjeka, ali je zato taj izraz Isus često koristio za sebe što govori da je on... 

  • nastao od čovjeka i čovječjeg sjemena.

U biljnom i životinjskom svijetu postoji više prirodnih načina oplodnje po sjemenu, dok kod čovjeka postoji samo jedan prirodni način. Naravno, postoji i umjetna oplodnja iza koje stoje znanstveni stručnjaci. Bog je iznad bilo kojeg znanstvenika i zato je moguće da je stajao iza oplodnje kojom je doveo u postojanje Jošuu (Isusa) kao što je stajao iza začeća Izaka, Samsona, Salamuna i Ivana Krstitelja. Međutim, problem nastaje kad se po tumačenju mnogih teologa, iz te oplodnje izbaci muško 'sjeme' po kojem je Isus trebao biti Josipov i Davidov sin.

Među kršćanima u prvim stoljećima su bila prisutna dva gledišta o Isusovom nastanku:

  1. začet je po svom ocu Josipu (prirodno)
  2. začet je po svetom duhu (natprirodno)

Prvo gledište su cijelo vrijeme svog postojanja imali židovski kršćani od samog osnivanja kršćanske skupštine u Jeruzalemu kada su se zvali Nazarećani. Nakon bijega iz Jeruzalema su poznati i kao Ebioniti (siromašni). To ime je povezano s proročanstvom Sefanije (3:8-12) koji je pisao o danu kada će Bog potresti kraljevstva i narode. U tom danu će dovesti nazad razasute Izraelce iz svih naroda. Odbacit će one koji su se uzdizali a ostavit će one malene i ponizne kao što piše:

“I ostaviću u tebi narod nevoljan i siromašan, i oni će se uzdati u ime Jahvino.“ (Sefanija 3:12)

Od samog početka su se postavili kao 'siromašni' koji druge obogaćuju (vidi 2.Korinčanima 6:10; Jakov 2:5). Njihovo uvjerenje o Isusu kao čoveku je kasnije suzbila priča o nadnaravnom začeću koju su s vremenom prihvatili nežidovski kršćani. Euzebije je tvrdio da su se i neki od ebionita u njegovo vrijeme priklonili ovom drugom gledištu (Vidi "Euzebije, 'Ebioniti', Povijest Crkve). Od tada većina kršćana pod pritiskom svojih vjerskih učitelja ne smatraju Josipa začetnikom Isusovog postojanja. Zbog toga je takvo gledište sve do danas potpuno oprečno prvobitnom gledištu.

No, kad malo bolje pogledamo, ta dva gledišta ne moraju biti oprečna jer očito nisu bila oprečna ni nekim židovskim kršćanima (ebionitima). Možemo ih povezati pitanjem - da li je Bog mogao svetim duhom, (poput vjetra koji prenosi sjeme iz prašnika u tučak) u skladu sa zakonom o nasljeđivanju obiteljske loze i imena, prenijeti Josipovo sjeme u maternicu njegove zaručnice? Ovo pitanje je na mjestu jer jajna stanica žene sa 'xx' spolnim kromosomom nije mogla samozačećem stvoriti muško (xy) dijete nego samo

  • sebi identično žensko dijete (klon).

Kako je onda 'y' kromosom iz muškog 'sjemena' dospio u maternicu i uzrokovao začeće muškog djeteta? I što je još važnije, čiji je bio taj 'kromosom' koji je u sebi sadržavalo genetski materijal za građu muškog tijela?

Iako znamo da tijelo djeteta nastaje od gena oba roditelja u kojima se nalaze genetski zapis svih ranijih predaka, i da je po krvi vezan za oba roditelja, ono što je u ovom slučaju važno zapaziti je to da su Hebreji nasljedstvo vodili po muškom 'sjemenu' koje uključuje i krvnu vezu, a ne po ženinoj krvnoj vezi s njenim ocem i praocima. To je bilo uređeno s Božjim zakonima i zapovijedima. Svaki put kad se koristi izraz 'sjeme' ono je podrazumijevalo oca djeteta, a ne majku. Zato su hebrejski pisci u rodoslovlju izmeđuostalog napisali:

“Abraham rodi Izaka …“ (1.Mojsijeva 25:19)

Takvim načinom izražavanja su govorili da je Abraham svojim sjemenom prouzročio rođenje Izaka. Smatrali su da djeca dolaze na svijet po čovjeku preko žene. Imali su saznanje da Bog može svojim stvaralačkim duhom zatvoriti, otvoriti i oživjeti maternicu i tako po 'sjemenu' čovjeka učestvovati u nastanku i stvaranju onih potomaka koje je on unaprijed odredio za svoje Sluge. Svi ti potomci su trebali doći od Abrahamovog, Judinog, Davidovog i Salamunovog 'sjemena'. Po toj slici je Jošua, (Isus) 'Davidov sin' mogao nastati samo po svom ocu Josipu, odnosno po Davidovom 'sjemenu' kojeg su prenosili samo njegovi muški potomci. Bog je rekao Davidu:

“I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka ('zera') nakon tebe, koji će se roditi od (iz) tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.“ (2.Samuelova 7:12)

“Kad se navrše dani tvoji, i počineš kod otaca svojih, podignut ću sjeme ('zera') tvoje nakon tebe, koje će izaći iz utrobe tvoje (iz tvog tijela) i utvrdit ću carstvo njegovo.“ (2.Samuelova 7:12)

Uzeo sam za primjer dva prijevoda zato što se u ovom citatu spominje riječ 'sjeme' (zera) koju neki prevodioci prevode s 'potomak' ili 'sin'.

  • sjeme ~ potomak (sin)

To su dvije različite riječi ali uzajamno povezane jer sin u sebi sadrži klicu svog potomstva i zato ga se smatra 'sjemenom' ili nosiocem 'sjemena'.

Kao što vidimo iz gornjeg citata, Bog je obećao Davidu da će od njegovog 'tijela' ili iz njegove 'utrobe' iz koje izlazi 'sjeme' ('zera'; 'sprema') biti podignuto 'sjeme' (muški potomak) i nasljednik njegova kraljevstva (vidi Djela 2:30). Kad u to uključimo Isusa kao njegovog obećanog potomka ('sjeme') onda je izraz 'od tvojega tijela' značilo 'od sjemena tvojeg sina' (a ne kćerke) ću podići tvog 'potomka', što znači da je Isus ipak trebao nastati od muškog (Josipovog) sjemena kojim se produžuje obiteljska loza. Zato se anđeo obratio Josipu nazvavši ga:

“sine Davidov“ (Matej 1:20)

Od Josipa 'sina Davidovog' je potekao Isus, 'sin Davidov'. Taj zaključak proizlazi iz dijela rečenice u kojoj Bog kaže Davidu:

“podignut ću sjeme tvoje“

“podignut ću (potomka, sina) tvog“

Da bi Isus bio to 'sjeme', i nosilac Davidovog sjemena, morao je proizići iz očevog 'sjemena', a ne iz majčinog tijela koje u sebi nema muški kromosom 'y'. Naime 'sjeme' sa 'y' kromosomom se prenosi s oca na sina preko majke. Ako Marija nije začela Isusa tim sjemenom onda Bog nije mogao ni zakonski ni putem tijela podići Davidu 'sjeme' (sina, potomka). David je u ovom spomenutom slučaju nosilac tog kraljevskog 'sjemena' koje je preneseno na njegovog sina Salamuna kao muškog potomka koji je nastao od Davidovog sjemena. To je 'sjeme' trebalo biti preneseno po njegovim muškim potomcima sve do rođenja Isusa, zadnjeg Davidovog sina kao zakonskog kralja kojeg je Bog pomazao i učinio Gospodinom. Iako je David imao više sinova, kraljevska loza se vodila samo preko Salamuna i njegovog 'sjemena'. Prema tome, Davidovo 'sjeme' se prenosilo

  • preko Salamunove loze
  • po muškim potomcima

Da bi utvrdili kako je Isus došao u postojanje kao 'Davidov sin' moramo razmotriti dva načela u povezanosti s problemima koji nastaju ukoliko se ta načela zanemare. To su:

  1. načelo nasljeđivanja
  2. načelo izgovorene riječi

Načelo nasljeđivanja


» Obiteljska loza i ime se nije moglo prenijeti ili naslijediti po majci nego samo po ocu

Biblija je jasna i nedvosmislena kad je u pitanju nasljeđe po kojem se s oca na sina prenosilo naslijeđe obiteljskog imena i loze. Kćerka je mogla naslijediti imovinu i zemlju samo u slučaju da je otac umro bez sina. U tom slučaju se trebala udati samo unutar plemenske loze svog oca kako nasljedstvo ne bi prešlo na drugo pleme (vidi 4.Mojsijeva 36. pogl.). Kao što u toj situaciji nasljedstvo može preći na drugo pleme tj. na njenog sina koji bi po ocu bio iz drugog plemena, tako bi i taj biološki sin bio zakonski vezan za svog oca i njegovu lozu iz drugog plemena, a ne za lozu svoje majke iz koje je potekla. Prema tome...

  • sin je zakonski vezan za svog biološkog oca.

Po Božjem zakonu je naglašena važnost muškog 'sjemena' kako bi se održala veza s obiteljskom i plemenskom lozom. Naime, ukoliko je neki Izraelac umro bez muškog potomka, bez obzira što je mogao imati kćer, po Božjem zakonu je samo njegov brat (ili najbliži rođak iz očeve obiteljske loze) trebao oženiti njegovu ženu (5.Mojsijeva 25:5). To je bio djeverski (leviratski) brak kojim je njegov brat svojim 'sjemenom' (sinom) produžio njegovu lozu, a ujedno i lozu njihovog zajedničkog oca koja je potekla od Abrahama, Izaka i Jakova. U biti njegov brat je zakonski nosio 'sjeme' iste obiteljske loze, a ne njegova kćerka. Da je imao kćerku, ona je mogla preko svog muža sudjelovati samo u produženju neke druge obiteljske loze, a ne loze svog oca. To znači da Marija nije mogla na Isusa prenijeti krvnu lozu svog oca nego samo krvnu lozu svog supruga Josipa i njegovog sjemena. Ukoliko čovjek nije imao sina njegovo bi ime bilo izbrisano ili 'zatrto' jer čitamo:

“I prvorođenac kojega ona rodi (po djeveru) neka naslijedi ime umrloga brata njegova, da se ime njegovo ne izbriše iz Izraela.“ (5.Mojsijeva 25:5,6)

Nije bilo druge alternative nego djeverski brak. U Božjim zakonskim uredbama nema mjesta za posvojenog sina. U Bibliji nema zakona koji bi prisililo nekog da uzme ženu koja je s drugim muškarcem imala sina i djecu, osim što je zajednica trebala brinuti za udovice i siročad. Ako bi netko uzeo takvu ženu (udovicu) i posvojio njenu djecu, njen sin ne bi mogao uči u obiteljsko stablo svog očuha nego samo svog pokojnog biološkog oca.

Pobornici Isusovog začeća (bez Josipovog sjemena) tvrde da je u Izraelu posvojeni sin po očuhu dobivao sva zakonska prava kao i biološki sin. Zanimljivo je da oni za takvu tvrdnju ne mogu naći niti jedan biblijski i vanbiblijski tekst koji bi to potvrdio. Takve ishitrene tvrdnje su nastale samo kako bi se lakše Isusu dalo pravo na kraljevsku lozu po Josipu koji ga je navodno posvojio kao svog sina. Međutim, to nikako ne može biti točno jer su zakonske odredbe to sprječavale kako bi dale pravo biološkom sinu.

Naime, svaki Izraelac je svoje ime i lozu prenosio na svog sina. Zamislimo da je jedan od njih dobio sina sa svojom ženom i umro dok mu je sin bio još dijete. Ukoliko se neki čovjek oženio za tu udovicu i prihvatio njenog sina kao svog, da li je njen sin zakonski mogao naslijediti ime i lozu svog očuha? Ako bi to mogao onda bi se taj sin trebao odreći imena i loze svog pokojnog biološkog oca. Takva mogućnost bi bila veliko breme svakom oženjenom čovjeku koji bi strepio zbog toga neznajući što će biti ako on umre prije nego njegov sin postane punoljetan i žena mu se uda za drugog čovjeka. U Bibliji nemamo takvu situaciju jer je sve bilo zakonski regulirano po pravilu kojeg je Bog uredio. Prema tome, posvojeni sin nije mogao preuzeti i produžiti lozu svog očuha niti se mogao zvati njegovim imenom jer je bio vezan za biološkog oca. Tako je Mojsije mogao naslijediti i produžiti samo lozu svog biološkog oca iz Levijevog plemena, iako je bio posvojen od strane žene egipćanke. 

U Bibliji imamo primjer vezan uz problem nasljedstva kojeg je imao Abraham. 

“Abram odgovori: "Ah, Gospode, Bože, što mi možeš dati, kad moram da živim bez djece, i Damaščanin Eliezer bit će posjednik imetka mojega?" I Abram nastavi: "Eto, nijesi mi dao potomstva, i tako će moj sluga rođen u mojoj kući biti baštinik moj.“ (1.Mojsijeva 15:2,3). 

Ovaj sluga je mogao zakonski naslijediti Abrahamov imetak, ali ne i Abrahamovu obiteljsku lozu. Ukoliko netko nije imao biološkog sina njegova obiteljska loza bi se prekinula njegovom smrću bez obzira što je mogao imati kćer. 

Ovdje navodnom i primjer usvajanja sina od strane žena koje nisu mogle rađati. Sara je za Abrahama usvojila sina Izmaela preko svoje sluškinje, ali je taj sin ipak morao biti Abrahamov biološki sin. Rahela je Jakovu dala sina kojeg je rodila njena konkubina. Sin od konkubine je pripadao zakonskoj ženi pa se on računao kao posvojeni sin (1.Mojs 30:6). No i taj sin je nosio sjeme svog oca Jakova i zato je bio Jakovljev zakonski nasljednik. Međutim nema niti jedan primjer da je čovjek posvojio tuđeg sina i da je on bio nasljednik njegove krvne (obiteljske) loze niti je Bog to omogućio svojim zakonima.

Znamo da je Jakov imao 13 djece, ali je samo od 12 njih nastalo 12 plemena Izraela. Zašto 13. dijete nije moglo naslijediti svog oca i prenijeti njegovo sjeme i krvnu lozu na svoju djecu i biti dio jednog te istog naroda preko kojeg će se blagosloviti svi drugi narodi? Zato što je riječ o ženskom djetetu. Za razliku od svoje braće, Dina kao Jakovljeva kćerka nije mogla nositi i prenijeti sjeme svog oca i očeva na svoju djecu tako da njeni sinovi nisu mogli po majčinoj krvi biti nasljednici Jakovljeve loze. Nitko od njih nije mogao pripadati Abrahamovom potomstvu koje je došlo po obećanju.

Ako je Biblija jasna po ovom pitanju, po kojoj se onda osnovi tvrdi da je Isus po majčinoj krvi bio nasljednik Davidove loze? Za koga je Isus bio vezan ako nije imao biološkog oca? Čiju je lozu mogao produžiti ako je nije ni naslijedio po Josipu? Da li je mogao produžiti lozu svog djeda po majci? Takvo nešto Biblija ne podupire jer po onome što u njoj piše, Isus se nije mogao zvati Josipovim ili Davidovim sinom ukoliko je bio posvojen.

Kad uzmemo u obzir biblijske činjenice onda se podrazumijevalo da su Židovi Isusa smatrali 'Davidovim sinom' po njegovom ocu Josipu, a ne po majci. Naime, u Isusovoj lozi su bile neke žene iz drugih naroda (Ruta, Rahaba, Naama…), ali su po bračnom savezu nosile sjeme svog muža koji je bio Abrahamov i Davidov potomak. Uopće se nije smatralo da je takva žena nosilac 'sjemena' svog oca niti obiteljske loze svog oca jer bi onda njen sin bio potomak poganskih naroda ili mješanac, a ne iz Abrahamove loze i Judinog plemena iz koje je potekao David. Prema tome, ženina krvna loza je potpuno poništena tako da njeno dijete može po krvi i tijelu pripadati samo biološkom ocu. Ramotrimo jedan takav primjer kojeg nalaimo u Bibliji u kojoj piše:

“Jednoga dana umiješa se sin jedne Izraelke, čiji je otac bio Egipćanin, među sinove Izraelove, i tako se posvadiše sin Izraelke i neki Izraelac.“ (3.Mojsijeva 24:10)

Ovdje se spominju dva sina čije su majke bile Izraelke. Jedan je po majci i ocu bio 'Izraelac', a za drugog se samo kaže da je 'sin Izraelke', ali nije bio Izraelac jer mu je otac bio Egipćanin. Da je ova druga žena bila iz Davidove obiteljske loze njen sin se ne bi smatrao 'Davidovim sinom' nego sinom Egipćanina. Ukoliko Isus nije imao biološkog oca iz Davidove loze nego samo očuha, onda bi on bio samo 'sin Židovke', ali ne i 'Davidov sin'. Po tom zakonskom pravilu žene iz Judinog ili nekog drugog Izraelovog plemena nisu mogle biti nosioci obiteljske loze svog oca. One su samo donosile na svijet sinove koji su nastali po 'sjemenu' njihova muža tako da se po ženinoj lozi nije moglo steći zakonsko pravo na Davidovo ime i njegovo prijestolje. Prema tome, Biblija jasno kaže da

  • Isus nije Davidov sin po majci

Davidovi potomci po kraljevskoj (Salamunovoj) lozi su se ženili djevojkama iz tih i drugih plemena ali se njihove sinove nije vodilo po lozi njihove majke.

Svi Izraelci su određeni svojim rodoslovljem prema patrijarhalnom sustavu tj. po očevoj krvnoj liniji, i nikad po matrijarhalnoj liniji (krvna linija majki). Zbog toga se u oba rodoslovlja u evanđeljima po Luki i Mateju spominju samo muškarci od kojih su potekli sinovi i kćeri koji su s vremenom postali očevi i majke. U nekim životopisima pojedinih osoba je bilo važno da se zna iz koje je loze bila njihova majka, pa čak i čija je ona bila kći, pa su pisci sve to uredno zapisali. Npr.

  • kralj Ezekija, sin Ahaza kralja Judina.

“Njegova mati zvala se je Abija i bila je kći Zaharijina“ (2.Kraljevima 18:1,2)

Njegova mati po svom ocu je mogla nekim slučajem biti iz Davidove obitelji. Međutim, njen sin Ezekiel je mogao postati zakonski kralj samo zato što ga je...

  • rodila po suprugu koji je bio iz Salamunove loze.

U suprotnom, ukoliko se kao udovica udala za kralja Ahaza, njen sin ne bi imao pravo na Davidovo prijestolje ukoliko bi bio posvojen od tog njenog drugog muža. Ako bi posvojeni sin bio postavljen za kralja, onda bi kraljevstvo moglo preći na drugu obiteljsku lozu jer je sin imao zakonsko pravo priznati svoje porijeklo po biološkom ocu. To je još jedan razlog zbog kojeg posvojeni sin nije mogao imati ista prava kao biološki sin. Tako ni Isus, ukoliko je bio posvojen, nije imao zakonsko pravo da bude nosilac kraljevske loze svog očuha Josipa, nego su to pravo imali drugi Josipov sinovi.

Isto tako ni posvojeni sin koji nije bio iz obitelji Aronovih sinova nije mogao postati svećenik. Zato je Bog tražio da se svećenik iz Aronove loze ženi samo sa djevicom tj. djevojkom Izraelskog roda ili udovicom čiji je muž bio svećenik.

“Neka se ne žene javnom bludnicom ni obeščašćenom ženom; niti ženom od koje se njezin muž razveo neka se ne žene…“ (3.Mojsineva 31:7)

“A svećenici iz plemena Levijeva, potomci Sadokovi… Neka ne uzimaju za ženu ni udovicu ni puštenicu, nego neka se žene samo djevojkama izraelskoga roda ili udovicama svećeničkim!“ (Ezekijel 44:15,22)

Poštivajući ove uredbe svećenik bi imao samo one zakonite sinove koji bi po njegovoj lozi mogli postati svećenicima. Čak kad bi uzeo za ženu udovicu koja je imala sina sa svojim pokojnim mužem svećenikom, taj bi posvojeni sin samo u tom slučaju mogao postati svećenik. U suprotnom, ukoliko bi uzeo udovicu pokojnog čovjeka koji nije bio svećenik, onda njen sin kojeg bi on posvojio, ne bi mogao postati svećenik. Zamislimo onda problem koji bi nastao kad bi svećenik ili kralj uzeo neku ženu i posvojio njenog sina za kojeg se ne bi znalo tko mu je biološki otac.

Izgleda da se u raznim kršćanskim zajednicama kroz njihova gledišta Isusa dovodi baš u tu nezavidnu poziciju s kojom gubi zakonsko pravo na Salamunovo (tj. Davidovo) prijestolje. To je zato što izvan biblijskog konteksta tumače djevičansko začeće po kojem ne prihvaćaju Josipa za njegovog biološkog oca nego samo majku.

Za Židove koji su prihvatili Isusa za Mesiju i kralja je bilo važno znati tko mu je majka i čija je ona bila kći, ali je presudno bilo znati tko mu je otac po kojemu nasljeđuje Davidovu obiteljsku i kraljevsku lozu. Neki tvrde da je su u Isusovom slučaju oba njegova roditelja bila iz Davidove loze što bi moglo dodatno dati važnost njegovom porijeklu. Tako je bilo i s Ivanom Krstiteljem, jer su oba njegova roditelja bili iz Aronove svećeničke obiteljske loze (Luka 1:5). Međutim, u rodoslovnoj liniji koja je navedena u Lukinom evanđelju se navodi da je Josip bio 'sin' Helija koji je potekao od Davidovog sina Natana, dok se u rodoslovlju iz Matejevog evanđelja vidi da je Josip rođen od Jakova koji je potekao od Davidovog sina Salamuna. Tako čitamo:

  1. “Davidu se rodi Salamun … (slijedi rodoslov do)… Matanu se rodi Jakov, Jakovu se rodi Josip, muž Marije (Matej 1:1-16)
  2. “Isus… Držali su ga za sina Josipova. Ovaj je bio sin Helijev, sin Matatov… (slijedi rodoslov do)… sin Natanov, sin Davidov (Luka 3:23-31)

Matejevo rodoslovlje prati kraljevsko rodoslovlje Davidovog sina Salamuna koje je zapisano u 1. Ljetopisa, dok se Lukino rodoslovlje po Davidovom sinu Natanu ne navodi u Bibliji. Zato neki tvrde da je Luka naveo rodoslovlje iz koje je potekla Marija, odnosno da je ona kćerka od Helija, i da je samim tim Josip 'sin' Helijev jer je oženio njegovu kćer. Ako bi ta teorija bila točna, onda bi Luka to izričito naveo ili dao napomenu uz pojam 'sin' kako ne bi bilo zabune (npr. kad spominje 'Judu' u 22:47, on daje napomenu da je to 'jedan od dvanaestorice', a ne bilo koji Juda). Budući da ovdje nema nikakve napomene da je riječ o Helijevom zetu, onda izraz 'sin' ima samo biološko značenje za Josipa, sina Helijeva, kao i za ostale sinove koji se navode u tom istom rodoslovlju. Zato je u Lukinom izvještaju najvjerojatnije navedena zakonska genealogija po kojoj je rođen Josip, a u Matejevom izvještaju biološka genealogija.

Moguće je da je Jakov kao najbliži srodnik 'podigao sjeme' Heliju koji je umro bez sina, tako da se Josip po zakonskoj liniji u jednom rodoslovlju vodi kao 'sin Helija', ali je ujedno naveden i u drugoj rodoslovnoj liniji kao prirodni ili biološki 'sin Jakova' (ili obrnuto). Samo tako se moglo znati da je Josipovo rođenje bilo u skladu s Božjom uredbom o leviratskom braku kojim se čuvalo 'sjeme' muške loze. To znači da se nečije rodoslovlje moglo pratiti i po očevima iz leviratskih brakova.

Sada bi netko mogao primijetiti jedan problem. Naime, ukoliko je Helije potekao od Natana, onda je između njega i Jakova koji je potekao od Salamuna kroz desetak generacija nastala rodbinska udaljenost, pa je teško da je Helije mogao biti najbliži rod Jakovu i imati obvezu da mu produži 'ime' i 'rodi' sina.

Međutim, ako uzmemo u obzir da su Davidovi unuci po Salamunu i Natanu mogli biti najbliži rođaci koji su imali obavezu da jedni drugima produže ime, onda je sasvim moguće da je i Helije potekao po Salamunovoj obiteljskoj liniji iako se na početku tog rodoslovlja navodi Natan, a ne Salamun. Ta mogućnost postoji jer se u Lukinom rodoslovlju također nalaze neka imena koja pripadaju Salamunovoj lozi i preklapaju se s imenima iz Matejevog rodoslovlja, a koja su također kao i Helije / Jakov imali sinove iz leviratskih brakova. To znači da je jedan od Natanovih sinova 'rodio' sina svom rođaku koji je po zakonu pripadao Salamunovoj lozi ili je jedan od Salamunovih sinova 'rodio' sina svom rođaku koji je po zakonu pripadao Natanovoj lozi. Prije nego to objasnim, izdvojit ću primjere koji dokazuju da Josip nije jedini za kojega se navodi da je sin dvojice očeva iz dviju različitih obitelji. Pogledajmo slijedeći primjer:

"Sinovi Jekonijini koji su mu se rodili u zarobljeništvu jesu Šealtiel, sin njegov, Malkiram, Pedaja, Šenasar, Jekamija, Hošama i Nedabija. Pedajini su sinovi Zerubabel i Šimi." (1. Ljetopisa 3:17-19)

U ovom se rodoslovlju navodi da je Zerubabel bio Pedajin sin. Međutim u rodoslovlju Mateja i Luke se navodi da je Zerubabel bio Šealtielov sin. Budući da su Šealtiel i Pedaja bili braća - Jekonijini sinovi - onda je moguće da je Šealtiel umro bez sina, pa je Pedaja, njegov brat izvršio djeverski dužnost i uzeo njegovu ženu po kojoj je rodio bratu sina prvorođenca, Zerubabela (vidi 1.Ljetopisa 3:17-19; Matej 1:12; Luka 3:27). Ako usporedimo Matejevo i Lukino rodoslovlje onda ovu situaciju vidimo i u slučaju Šealtiela.

  1. "Poslije izgnanstva u Babilon Jekoniji se rodio Šealtiel, Šealtielu se rodio Zerubabel, Zerubabeu se rodio Abiud…" (Matej 1:12)
  2. "…sin Joananov, sin Resin, sin Zerubabelov, sin Šealtielov, sin Nerijev." (Luka 3:27)

Ovdje je Šealtiel naveden kao sin Jekonijin i sin Nerijev, pa je vjerojatno Jekonija kao najbliži rođak uzeo Nerijevu ženu i 'rodio' mu sina prvorođenca. Tako smo iz ovih rodoslovlja izdvojili tri Davidova sina koji su po svemu sudeći rođeni iz laviratskog braka.

  • Šealtiel {sin Narijev} i {sin Jekonijin}
  • Zerubabel {sin Pedajin} i {sin Šealtielov}
  • Josip {sin Jakovljev} i {sin Helijin}

Primijetili smo da rodoslovlje koje navodi Luka, a koje započinje sa Davidovim sinom Natanom u sebi sadrži imena Šealtiela i Zerubabela koji su po drugom rodoslovlju potomci Davidovog sina Salamuna. Prema tome bez obzira što se Lukino rodoslovlje zasniva na Davidovom sinu Natanu, to ne znači da su svi u tom rodoslovlju Natanovi potomci. Moguće je da je Natanov sin Matat kao najbliži rođak uzeo ženu jednom od Salamunovih sinova koji je zadnji umro ali bez muškog potomka, pa mu je 'rodio' sina tako da se Menija vodi kao Matatov biološki sin iako on po leviratskom braku zakonski pripada ocu jednog od Salamunovih sinova. U tom slučaju i ostali potomci, među kojima Luka navodi Šealtiela i Zerubabela (otac i sin), ipak pripadaju Salamunovoj zakonskoj lozi iz koje je rođen Helije.

Luka u Isusovom rodoslovlju navodi imena koja se ne poklapaju s imenima iz Matejevog rodoslovlja jer je on objavio liniju potomaka iz koje je rođen Helije koji je došao po Zerubabelovom sinu Resu, dok je Jakov došao po Zerubabelovom sinu Abiudu. Zato je sasvim moguće da je Helije bio potomak Salamunove loze, a ne Natanove, a time i najbliži rođak Jakovu kojemu je 'rodio' Josipa, Isusovog oca.

NapomenaŠto se tiče Marije, ona je mogla biti iz Levijevog plemena jer se navodi da je bila rođakinja Elizabeti koja je također bila iz Levijevog plemena (Luka 1:36). Naime, Elizabeta i Marija su mogle biti rođakinje po očevima ukoliko su njihovi očevi bili braća iz Levijevog plemena. No, Marija je mogla biti iz Judinog plemena, a ujedno i rođakinja Elizabeti po majci ukoliko su njihove majke bile sestre. Jednu sestru je oženio Elizabetin otac iz Levijevog plemena, a drugu Marijin otac iz Judinog plemena. Neki tvrde da je Elizabeta bila tetka Mariji (po ocu) je se grčka riječ 'syngenis' odnosila na rod ili krvno srodstvo a ne isključivo na sestričnu (grč xáderfos). Zbog toga je Elizabeta bila generacijski starija od Marije jer je Marija bila mlada djevojka, a Elizabeta nerotkinja u poznim godinama. Budući da Luka naglašava plemensku lozu od Josipa, Zaharije i Elizabete, a ne i od Marije, onda se može pretpostaviti da je Luka neizravno rekao da je Marija iz Levijevog plemena samim tim što je u srodstvu sa Elizabetom (Luka 1:5,36; 2:4).

Sve ovo navedeno nam govori kako se u to vrijeme gledalo na 'sjeme' budući da se ono nikad nije dovodilo u vezu sa ženom i ženskim potomkom niti sa njenom krvnom vezom. Žena je samo mogla u svojoj utrobi nositi sjeme ili potomstvo svog muža (zastupnika Božjeg poglavarstva) koje je po bračnom savezu ujedno i njeno sjeme (potomstvo). To je razlog zašto se u početku Biblije spominje 'ženino sjeme' jer čitamo:

“I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina…“ (1.Mojsijeva 3:15)

U ovom proročanstvu se spominje 'sjeme' Sotone i 'sjeme' žene. Kontekst je taj koji određuje značenje. Naime, zli ljudi nisu potekli od sotonskog sjemena i njegovog tijela, jer on nema sjeme u svom tijelu, nego su potekli od muškog 'sjemena' (potomstva) koje je stalo na njegovu stranu. Tako ni pravedni ljudi nisu potekli od ženinog sjemena jer ni žena nije nosilac sjemena. Sjeme može biti ženino samo u okviru bračnog saveza s mužem i preko nje to muško sjeme dolazi u postojanje. Tako je Hagara bila nosilac Abrahamovog sjemena po kojem je rodila Jišmaela (Izmaela) pa joj je anđeo u vezi njenog sina mogao reći:

“Silno ću umnožiti sjeme tvoje…“ (1.Mojsijeva 16:10)...... Hagarino (ženino) sjeme

Bog je isto tako za ostvarenje svog nauma unaprijed odredio muško potomstvo (Abraham, Izak, Jakov, Juda…, David, Salamun…, Josip) preko kojih je 'sjeme' preneseno na svaku novu generaciju, a prijenos je bio moguć samo preko žene. Znači da je to i ženino sjeme po kojem ona donosi na svijet one koje je Bog, a ne čovjek, unaprijed odredio da stanu na glavu zmije, a među njima i onog koji će potpuno satrti tu zmijinu glavu. Biblija nigdje ne spominje 'ženino sjeme' izvan ovog okvira kojeg je utemeljio sam Bog. Zato Židovi nisu nikad koristili proročanstvo iz 1.Mojsijeve 3:15, gdje se spominje 'sjeme žene' kako bi očekivali Mesiju (Pomazanika) koji će biti rođen bez sjemena biološkog oca. Čak nitko od apostola nije to tvrdio niti spomenuo, a kamoli podupirao tim citatom.


Načelo izgovorene riječi


» Božje obećanje se nije moglo poništiti

Biblija nam jasno pokazuje koliko je važila Božja riječ kojom je izricao svoja obećanja povezana s blagoslovom. Da bi to predočili sjetimo se da je Bog dao obećanje Abrahamu vezano za njegovo potomstvo preko sina Izaka koji je rođen po obećanju (1.Mojsijeva 17:19; Galaćanima 4:23,28). Kad je Izak trebao to obećanje prenijeti na svog prvorođenog sina Ezava, on je blagoslovio drugog sina Jakova koji se ocu predstavio kao Ezav. Kad je saznao da je blagoslov prenio na Jakova, on nije mogao poništiti svoju riječ tako da je obećano potomstvo trebalo doći po Jakovu (1.Mojsijeva 27:1-40). Kako je tek s Bogom koji unaprijed zna sve što može poći po zlu, a ipak je toliko siguran u ono to kaže da nema potrebe poništiti svoju riječ. Zato je rekao:

“Tako je i s mojom riječi, koja izlazi iz mojih usta: ne vraća se k meni prazna, dok nije izvršila, što sam htio, i ispunila, za što sam je poslao.“ (Izaija 55:11)

Kada su u 8. st.pr.n.e.  sirijski i izraelski kraljevi planirali svrgnuti s prijestolja Judinog kralja Ahaza i uništiti Davidovu kraljevsku lozu kako bi u Jeruzalemu za vladara postaviti koji nije bio Davidov potomak, Bog je to osujetio i izbavio Ahaza bez obzira to je Ahaz bio jedan od najgorih kraljeva. Bog je to učinio kako bi sačuvao savez za Kraljevstvo sklopljen s Davidom i da bi očuvao lozu preko koje je trebao doći obećani Mesija (Izaija 7:1-14). 

Kad se nakon toga Ahazov sin i kralj Ezekija razbolio na smrt, prijetila je opasnost da se prekine kraljevska loza jer nije imao sina. Kad se molio i tražio od Boga ozdravljenje Bog ga je uslišio i ozdravio (Izaija 38:1-5). U vezi toga Watchtower piše:

“Zašto je Bog tada intervenirao?... U Ezehijinom je slučaju Božja intervencija imala posebnu svrhu — sačuvati lozu iz koje je trebao poteći Mesija.“ (Stražarska kula, 1.10.2003. str.4)

Zato je Bog rekao Ezekiji:

“Dodat ću vijeku tvojemu petnaest godina… radi sebe i radi Davida, sluge svojega.” (2.Kraljevima 20:6)

Bog ga je održao na životu radi sebe koji drži do svoje riječi i obećanja danog Davidu. Tri godine kasnije rodio mu se sin Manasija (Manaše) koji ga je naslijedio i tako produžio Davidovu kraljevsku lozu (2.Kraljevima 20:21; 21:1). Naime, da je Ezekiel umro bez sina, kralj je mogao postati samo njegov brat ili stric (brat njegovog oca) koji su bili iz Salamunove loze. No, on očito nije imao ni brata ni strica. Da li je kraljevska obitelj mogla u slučaju smrti kralja koji nije imao sina sačuvati Davidovu kraljevsku lozu tako da posvoji sina neke žene čiji je otac potekao iz druge Davidove linije sinova? Ne jer bi to bilo kao kad bi Abrahamova loza po Izaku, koji je rođen po obećanju, bila prekinuta i prenesena na nekog od potomaka Abrahamovog sina Izmaela (Išmaela) koji nije rođen po obećanju, što bi poništilo Božje obećanje (riječ).

Prije nego se rodio prvi nasljednik Davidova prijestolja Bog je obećao Davidu:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10)

Vidimo da je Salamun unaprijed određen i rođen po obećanju isto kao i Izak. Njegovu lozu je Bog čuvao radi obećanja danog Davidu. Čak je naglasio:

njegovo kraljevsko prijestolje ću utvrditi dovijeka“

Izraz 'njegovo' je podrazumijevalo potomka iz Salamunove obiteljske loze koja je preko njega nosila Davidovo 'sjeme'. Samo tako se taj potomak mogao nazvati 'Davidovim sinom' kao nasljednikom Davidovog prijestolja preko Salamunovog ogranka. Kao što znamo, neki kraljevi su odstupili od Boga i navukli zlo na cijelu zajednicu Božjeg naroda. No, Bog je uvijek iznova ponavljao da će održati svoj savez s Davidom, ali i da će kazniti one koji budu svojim zlim djelima radili protiv tog saveza (1.Kraljevima 9:4-7). To se i desilo. Međutim, neki smatraju da Isus nije mogao biti rođen preko Josipa jer je Bog prokleo kraljevsku liniju koja je potekla od Salamuna tako što je prokleo kralja Jojakima i njegove potomke. O tome čitamo:

“Zato ovako govori Jahve protiv Jojakima (Jekonijina oca), kralja judejskoga: 'On neće imati potomka da sjedne na prijestolje Davidovo, (...) Pozvat ću na odgovornost njega i potomstvo njegovo i sluge njegove zbog prijestupa njihova i dovest ću na njih i na stanovnike Jeruzalema i na narod Judin sve nevolje koje sam im najavio, a oni nisu slušali.’” (Jeremija 36:31)

“Ovako govori Jahve: "Upišite za ovoga čovjeka (Jekoniju): `Bez djece. Život mu se nije posrećio. Nitko od potomstva njegova neće sjesti na prijestol Davidov ni vladati Judejom.'“ (Jeremija 22:30)

Ovdje se ne radi o prokletstvu i prekidu kraljevske loze. Kao što vidimo, ovdje se radi o Jojakimu i njegovom prvom potomku sinu Jekoniji (Koniji) koji ga je trebao naslijediti te Jekonijinim sinovima koji su sa svojim ocem završili u babilonskom ropstvu. Samo su oni trebali doživjeti prokletstvo. Kako to možemo znati?

Bog je pozvao na odgovornost samo one koji su sagriješili, a ne one koji se još nisu rodili. Da je to tako vidimo po tome što su to prokletstvo trebali na svojoj koži osjetiti i sluge kraljevskog dvora. Tim padom su oni i njihovo potomstvo do daljnjega izgubili svoju službu, ali ne i mogućnost da njihova djeca u budućnosti služe u obnovljenom kraljevstvu. To povezivanje kraljevih sinova i slugu govori da je ovo prokletstvo bilo ograničeno na one koji su trebali doživjeti izgnanstvo u Babilon, naime na Jekoniju i njegove sinove iz prvog koljena, a ne na buduće generacije njihovih sinova. Zato je u to prokletstvo uvedena odredba koja je važila samo za njih, a ona je glasila da se umrijeti u tuđoj zemlji i da se neće vratiti u svoju zemlju za kojom će čeznuti (Jeremija 22:26,27).

Prema Božjoj uredbi posljedice prokletstva su mogli osjetiti potomci 'do trećeg i četvrtog koljena', tako da to prokletstvo nije moglo poništiti Božju milost koja je prije toga ukazana Davidu, a koja je trebala trajati 'tisuću koljena' (zauvijek) bez obzira što je bila uvjetovana poslušnošću prema Božjim zapovijedima (vidi 2.Mojsijeva 34:7; 5.Mojsijeva 7:9; 1.Ljetopisa 28:7). Npr. Bog je u 6. stoljeću pr.n.e. odbacio Judino pleme iz kojeg je trebao doći Mesija, ali je na kraju Mesija ipak došao iz Judinog plemena, što znači da je Bog nakon točno određenog vremena prihvatio to pleme po slijedećoj generaciji potomaka  (vidi Jeremija 7:15). To je u skladu s Božjim obećanjem koje je prožeto njegovim milosrđem (Jeremija 31:37; 33:25,26).

Prema tome, iako je Bog ukazao da nitko od potomstva kralja Jekonije neće uspjeti sjesti na prijestolje Davidovo i vladati nad Judejom, to nije trebalo spriječiti Boga da u budućnosti postavi za kralja jednoga iz nove generacije potomaka koji će vladati cijelim Izraelom a ne samo Judejom. Time što je spriječio njegove sinove da preuzmu vlast nad Judejom, Bog je do daljnjega prekinuo tradiciju pomazanja koja je sa oca prelazila na sinove. Prekid te tradicije nije trebalo prekinuti obiteljsku lozu nasljednika iz koje je trebao doći izabrani Pomazanik (Mesija - kralj). Znači da Bog nije prokleo Davidovo potomstvo koje je trebalo stajati zauvijek, nego samo biološke sinove jednog od Davidovih potomaka. 

U Bibliji saznajemo da je Jojakin (Jekonija, Sin Jojakimov) sjeo na prijestolje, ali je bio svrgnut nakon tri mjeseca što znači da se nije uspio održati. Na prijestolje je od strane babilonskog cara postavljen Matanija (Sedecija), njegov stric i brat njegova oca Jojakima čime se ispunila Božja riječ. Jekonija je imao sinove koji su se rodili u izgnanstvu i nisu uspjeli sjesti na prijestolje. Prokletstvo je trajalo sve dok su trajale nevolje tokom izgnanstva u Babilon. Nakon toga su se u toj lozi iz koje je potekao Jekonija, muški potomci kao što je bio Josip i dalje zvali po Davidu, a ne po Jekoniji. Jekonija je bio samo karika koja je izbačena, ali se lanac i dalje održao. Bog je tako po kralju Jojakimu prekinuo kraljevsku službu, a ne kraljevsku lozu. Kraljevska loza je kroz cijelo vrijeme nevolja očuvana radi saveza s Davidom i zbog obećanog Mesije-kralja. (vidi DODATAK na kraju članka koji je napisan za one koji se žele dodatno uvjeravati)

Nakon izlaska iz Babilona, Zorobabel je po kraljevskoj liniji svoje obitelji trebao dobiti krunu, ali ju je Bog dao svećeniku Jošiji iz Levijevog plemena koji je morao tu krunu ostaviti u hramu. To je značilo da od tada nitko iz Salamunove loze nije mogao biti postavljen na Davidovo prijestolje dok ne dođe onaj koji će po Božjem obećanju vladati nad cijelim Izraelom a ne samo Judejom. Trebalo je čekati Božjeg izabranika. Zato je Isus, samo kao biološki sin Josipov, mogao dokazati da je on po svom ocu Josipu taj zakonski nasljednik 'krune' kojega je Bog unaprijed izabrao i posvjedočio pred narodom.

Apostol Pavle potvrđuje da je Bog ispunio svoje obećanje:

“Iz njegova (Davidovog) sjemena izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa.“ (Djela 13:23)

Sve ovo što je sadržavala Božja riječ u hebrejskim svetim spisima nam daje sliku o Isusu kakvu su imali njegovi učenici. Oni nikad nisu rekli da je Isus posvojeni Josipov sin, nego su ga svi, kako kaže Luka:

“držali (smatrali) za sina Josipova“ (Luka 3:23)

Neki s ovim citatom žele dokazati kako se u ono vrijeme Isusa nije gledalo kao Josipovog biološkog sina jer tvrde kako Luka piše da ga se samo "smatralo (držalo) Josipovim sinom". No, da li je to tako? U Bibliji se može naći više primjera kako se koristila riječ "smatrati". Npr. u 2.Samuelovoj 4:2 (TD), piše da se otac dvojice Saulovih slugu “smatrao“ Benjaminom jer je po tijelu potekao iz Benjaminovog plemena što znači da je definitivno bio iz tog plemena. U 1. Korinćanima 4:1, piše:

“Tako, neka nas svatko smatra (drži) službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih.“ (JB) 

Njih se smatralo Kristovim službenicima jer su to definitivno bili. U Bibliji piše da su

“svi smatrali (držali) Ivana prorokom.“ (Marko 11,32)

Njega su smatrali prorokom zato što je za njih on bio pravi prorok. Tako je i Luka po pitanju Isusa konstatirao da su ga ljudi smatrali (držali) za Josipovog sina jer je to bila činjenica, kao što su ga smatrali prorokom i Kristom (Mesijom). Da nije tako onda su ga trebali smatrati Josipovim 'posvojenim' sinom kao što se i danas neku djecu smatra usvojenom a ne biološkom djecom zbog same činjenice da su usvojena. Očuh će usvojeno dijete zvati sinom, dok će ostali ljudi takvo dijete smatrati njegovim posvojenim sinom. To će uvijek dati do znanja, pogotovo ako o tome govore ili pišu ljudima koji ne poznaju tu činjenicu. Zar je Luki, koji je pisao Teofilu, bilo teško koristiti pojam 'posvojen' ako je i Pavle, koga je on pratio, često koristio taj pojam za vjernike kao Božju posvojenu djecu. Teofil nije poznavao činjenice o Isusu i ukoliko je Isus bio posvojeni sin, Luka mu je tako nešto trebao napisati. No, on to nije napisao jer ga je i on smatrao Josipovim sinom. To je ujedno bila i prva važna činjenice po kojoj se Isusa moglo prihvatili za Mesiju, pa čitamo:

“Filip nađe Natanaela i javi mu: “Nađosmo onoga, o kojem su pisali Mojsije u zakonu i proroci: “Isusa, sina Josipova iz Nazareta.“ (Ivan 1:45)

Da li je onda Bog protiv svoje riječi mogao prekinut kraljevski lozu iz koje je potekao Josip (potomak Salamuna koji je rođen po obećanju) i prenijeti je na Natanovu lozu koja nije potekla po obećanju i još tvrditi da je Mesija došao iz te loze po svojoj majci? To bi bio problem koji bi izazvao mnoge polemike među Židovima. No, još veći problem bi bio da je začeće prouzročeno bez 'Davidovog sjemena' po ocu jer Isus u tom slučaju ne bi bio Davidov sin koji bi nosio zakonsko pravo na prijestolje. O svemu tome nisu mislili oni koji su htjeli priču o djevičanskom začeću iskoristiti za svoja kriva gledišta koja proturječe Bibliji.

Kad uđemo u samu bit Božjih zakona i načela unutar kojih je svaki Izraelac mogao razmišljati i postavljati stvari, onda dobivamo sasvim drugu sliku o Isusovom začeću od one koju smo imali do sada. Do sada smo imali Isusa koji se svojim postojanjem nije uklapao u nikakve zakonske i obiteljske okvire Davidove loze. To je zato jer nismo stvari gledali Božjim očima i očima tadašnjih Židova nego onako kako su nam ih prezentirali drugi koji su se odvojili od hebrejske vjere i saveza kojih je Bog sklopio s njihovim ocima vjere. Pitajmo se:

Zašto je Bog uz svoja obećanja postavio zakone i načela koja su trebala biti strogo poštovana kako bi Mesija došao po 'sjemenu' iz točno određene mesijanska loze, a onda doveo u postojanje Isusa koji se ne uklapa u te postojeće odredbe jer je Mesija navodno

    • došao po majčinoj krvi a ne po sjemenu oca
    • posvojen od očuha iz Davidove kuće

To je nešto što se uopće ne podrazumijeva. Zato ćemo razmotriti ono što se podrazumijevalo u svakoj izgovorenoj riječi zapisanoj u Bibliji.


Ono što se podrazumijeva


Priča o djevičanskom začeću bez očevog sjemena je poslužila nekima da Isusa povežu s nebeskim predpostojanjem. Međutim, kad uzmemo u obzir cijelu pozadinu i biblijski kontekst onda priča dobiva drugu dimenziju. Pogledajmo što se podrazumijevalo u rečenici u kojoj je anđeo rekao Mariji za njenog sina:

“[Jehova] Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova.“ (Luka 1:32)

Da li je anđeo mislio na jedno, a rekao Mariji sasvim nešto drugo? Ako je David, Isusov otac po tijelu, da li je anđeo mislio po tijelu Marije ili po tijelu Josipa? Što je Marija mogla podrazumijevati pod tim izrazom? Očito isto ono što i anđeo jer smo vidjeli da u mislima Židova nije bilo temelja za bilo koje drugačije postavljanje stvari. Podrazumijevalo se da je u Isusovo začeće trebalo biti uključeno 'sjeme' iz Davidove loze po Josipu kako bi David bio njegov otac. To je bio razlog zašto židovski kršćani, poznati kao Nazareni i Ebioniti nisu vjerovali u djevičansko začeće. S druge strane, ostali kršćani koji su počeli vjerovati u takvo začeće bez sjemena oca, nisu mogli sa sigurnošću tvrditi da Isus nije Josipov sin jer nisu imali biblijsku podlogu za takvo gledište.

Kao što je Bog uzeo rebro iz Adamovog tijela bez da je on to mogao osjetiti, tako je Bog mogao uzeti 'sjeme' iz Josipovih bedara, a da on toga nije bio svjestan. Možemo zapaziti da ni Adam nije bio svjestan što je Bog učinio kad ga je uspavao. Bog je to učinio bez da ga je prije toga upoznao sa svojom namjerom (1.Mojsineva 2:18-23). Tako je to mogao učiniti i s Josipom bez da ga je unaprijed pripremio na to. I jedan i drugi su bili suočeni s onim što je uključivalo njihovo tijelo tek nakon što je Adamu stvorena žena, a Josipu sin.

Kao što je Adam mogao reći da je Eva stvorena od njegovog tijela, tako je i Josip s potpunim pravom mogao reći za Isusa da je on njegov sin od njegovog tijela. To je mogao reći jer je zakonski već imao pravo na svog sina prvorođenca po Mariji koja je bila njegova zaručnica. Da li je za Mariju bilo grijeh začeti svoje dijete s nekim tko nije bio njen zakonski supružnik? Ako je Bog odredio da se djeca rađaju u braku, da li onaj tko donosi zakon može zaobilaziti ili kršiti taj zakon? Da li je Marija postala grešnica jer je zatrudnila izvan Božjih zakonskih okvira? Je li Isus izvanbračno dijete koje je začeto izvan braka? Usto, bi li Bog koji je utemeljio brak osobno prekršio svoja načela prevarivši Josipa? Kakav bi to bio Bog kad bi nam poručio da načela za njega ne važe i da ih po potrebi može kršiti.

Razmotrimo što je David podrazumijevao kad mu je Bog zakletvom rekao:

“da će potomka njegova posjesti na njegovo prijestolje“ (Djela 2:30)

Da li je imao u mislima mogućnost da njegov potomak dođe od neke žene iz obiteljske linije jednog od drugih njegovih sinova koji nisu došli po obećanju? Ne, jer to ne bi imalo nikakvog smisla pa očito nije ni mogao pomisliti da bi Bog to pomislio. Da li je onda Bog mislio na jedno a rekao nešto što se nije podrazumijevalo? Bog nije nikad bio dvosmislen tako da je njegova riječ bila usklađena sa njegovim zakonima i obećanjima. Da li je onda Bog mogao zaobići Josipa i njegovo 'sjeme'. Očito ne, jer bi time kompromitirao samog sebe i svoju riječ.

Što su Židovi podrazumijevali kad su uzimali u obzir Pisma koja su govorila da

“Krist dolazi od potomstva Davidova“ (Ivan 7:42)

Da li su ikad pomisliti da Krist neće doći po ljudskom ocu? Očito ne jer su Pisma jasno govorila da će doći od točno određene muške linije potomaka Davida.

Prema tome, današnji vjerski učitelji koji pod svaku cijenu nastoje vidjeti ono što odgovara njihovom gledištu ne vide probleme koje bi u 1. stoljeću vidjeli prvi židovski kršćani. Što mislite kako bi reagirali Židovi da je netko pokušao progurati takvo gledište koje potpuno odudara od svega onoga što je Bog rekao, obećao i ozakonio? No, sve ukazuje da taj problem tada nije postojao niti se o njemu raspravljalo jer se u to vrijeme Isusa smatralo biološkim sinom Josipa. To čak nesvjesno kaže i Watchtower. Naime u jednom svom članku piše kako je rimski car Domicijan (51 - 96. g.n.e.) želio iskorijeniti sve potomke Davida i da su neprijatelji ranih kršćana odali unuke Jude, Isusovog brata "da pripadaju Davidovoj obitelji". Watchtower u tom članku kaže:

“Ako je Juda bio poznat kao (biološki) potomak Davida po ocu (Josipu), nije li to bio i Isus? Neosporno!“ (Stražarska kula, 1.10.1992. str. 10)

To što su Josipove sinove i unuke htjeli iskorijeniti, kako bi spriječili da ih se postavi za mesijanske vođe, je samo dokaz da Josipova rodoslovna loza nije bila prokleta zbog Jekonije. U članku se kaže da nitko od Isusovih protivnika nije mogao osporiti činjenicu da je Isus Davidov sin po ocu, jer se to moglo provjeriti u javnom registru koji je bio dostupan do 70. g.n.e. Međutim, da je Isus bio Josipov posvojeni sin, onda on ne bi mogao biti u registru. Ukoliko je bio upisan kao sin, a kasnije se govorilo kako on nije rođen od Josipa, onda bi njegovi protivnici ukazivali na Josipovu laž te bi s pravom osporavali njegovo mesijanstvo i povezanost s kraljevskom lozom. To nam samo govori da kršćani u Judeji sve do 70.g. nisu još uvijek čuli ni pripovijedali o djevičanskom začeću tj. začeću bez očevog sjemena. Zato nisu u to ni vjerovali. Pitanje je kako bi reagirali da im je godinama kasnije netko tvrdio da je on…

  • potekao iz Davidove loze po majci Mariji a ne po ocu Josipu koji ga je samo posvojio i da je
  • potomak Davidovog sina Natana a ne Salamuna

To bi automatski značilo

  • da je rođen bez nasljednog prava na Davidovo ime jer se ono ne dobiva po majci nego po ocu
  • da je poništeno Božje obećanje dano Davidu, zbog čega ne može biti nasljednik Davidovog prijestolja po Salamunu

Ovi problemi su mogli biti zanemareni samo u slučaju

  • da se takav razvoj gledišta o Isusu Kristu odvijao izvan židovske zajednice
  • i nakon smrti apostola kada su židovski kršćani bili obezvrjeđivani od strane crkvenih otaca.

Povijest svjedoči da su židovski kršćani iz Judeje i Jeruzalema vjerovali i tvrdili da je Isus bio Josipov biološki sin jer su se čvrsto držali hebrejskih spisa. Ti Spisi su ih sprječavali da prihvaćaju gledišta kojima su naginjali kršćani iz drugih naroda. Važno je zapaziti da su i apostoli sprječavali kriva gledišta o Isusu kojega su smatrali Josipovim sinom. Pogledajmo što su oni izjavljivali.


Što su apostoli govorili


Apostol Petar je Židovima objasnio:

“Ljudi, braćo, dopustite da vam otvoreno govorim o praocu Davidu… Dakle, budući da je bio prorok i da je znao da mu se Bog zakletvom zakleo da će potomka njegova (doslovno: 'plod bokova njegovih') posjesti na prijestolje njegovo.“ (Djela 2:29,30)

Petar ovdje citira Božje riječi iz hebrejskih spisa. Iz Petrovih riječi vidimo da je svaki Davidov 'potomak' - od Salamuna do Isusa - bio plod Davidovih bokova. Te bokove sa Davidovim nasljednim sjemenom su svi oni prenosili na slijedećeg muškog potomka sve do Josipa, Isusovog oca. Bog je samo preko Josipa kao zakonskog zastupnika Davidove kraljevske loze mogao u utrobi žene stvoriti 'plod Davidovih bokova' da bi se rodio Davidov sin. Isus nije nikome pa ni apostolima rekao da je posvojen. Zato je Petar rekao Židovima:

“Iz [Davidova, tj. čovječjeg] sjemena (grč. spermatos) Bog je po obećanju svojemu doveo Izraelu spasitelja, Isusa.“ (Djela 13:23)

    • tj. 'Iz Davidovog muškog potomstva je Bog doveo Izraelu spasitelja'

Isus je trebao zastupati Boga kao Sin i poslužiti Bogu kao Sluga da preko njega spasi Izrael (koji je isto zastupao Boga kao Sin i bio Sluga za Božje namjere (2.Mojsijeva 4:22; Izaija 43:10; Matej 12:18; Djela 3:13). Pavle je pisao o dobroj vijesti…

“… koju je Bog unaprijed obećao preko svojih proroka u svetim Pismima, o Sinu (Sluzi) svojemu, koji je po [čovječjem] sjemenu (grč. spermatos) tjelesni potomak Davidov…“ (Rim 1:1-3)

Direktan prijevod s grčkog glasi:

“... o Sinu (Sluzi) njegovu, koji je došao od sjemena Davidova po tijelu.“

Za Isusa se nigdje ne kaže da je došao od krvi žene po tijelu nego od čovječjeg 'sjemena'. To 'sjeme' je moglo proizaći samo iz bokova njegovog oca Josipa tako da je Isus 'plod bokova njegovih' ali je kao i svaki čovjek

“rođen od žene“ (Galaćanima 4:4)

To jednostavno znači biti začet i rođen kao i svaki drugi sin čovječji. Tijelo uključuje spolnu reprodukciju ili razmnožavanje putem 'sjemena' iz 'bedara' oca u maternici majke. Kad bi kombinirali Pavlove riječi iz gornja dva citata, dobili bi misao da je Isus “rođen od žene po sjemenu Davidovog sina.“ U pojedinim slučajevima je Božji sveti duh utjecalo na začeće koje podrazumijeva prisutnost muških i ženskih spolnih stanica. Drugo ili drugačije objašnjenje ne postoji niti je bilo koji apostol sa svojim riječima izlazio iz tih okvira. Pavle je razumio da je Isus po Josipu tjelesni potomak Davidov jer je i sam mogao biti Izraelac samo po svojim očevima pa je rekao:

“Jer i ja sam Izraelac, od sjemena (spermatos; muškog potomstva) Abrahamova, od plemena Benjaminova.“ (Rim 11:1)

Iako razni teolozi uče da je Pavle zagovarao Isusovo nebesko porijeklo, to ne može biti točno jer su zanemarili njegov duboko-umni i figurativni stil izražavanja s prenesenim značenjem. Tako su zanemarili i to da  je Pavle rekao Timoteju:

“Ne zaboravi da je Isus Krist ustao iz mrtvih i da je bio od sjemena (spermatos - muškog potomstva) Davidova — to je dobra vijest koju propovijedam.“ (2. Timoteju 2:8)

Što je Pavle propovijedao o Isusu? Samo ono što se podrazumijevalo s izrazom 'Davidovo sjeme'. Zanimljivo je da Pavle nikad nije propovijedao o Isusovom začeću bez očevog sjemena niti je govorio drugima da je Isus nastao od Božjeg, nebeskog ili nekog drugog 'sjemena'. U Isusov nastanak u utrobi majke su uključeni…

“... praoci i od njih je po tijelu [po čovječjem sjemenu] potekao Krist“ (Rimljanima 9:5)

Linija (pra)očeva završava s Josipom, Isusovim ocem po tijelu, a ne s Isusovim djedom po majci. Iako je priča o djevičanskom začeću isključivala Josipa (oca), sad vidimo da on treba biti uključen u priču. Prema tome sada imamo dva pogleda na to začeće:

  1. djevičansko začeće bez očevog sjemena
  2. djevičansko začeće sa očevim sjemenom

Ovaj drugi pogled do sad nije prezentiran na ovaj način. Zato nas zanima kako je Davidovo sjeme oplodilo Mariju ukoliko to nije bilo učinjeno prirodnim putem? Iako već možemo naslutiti odgovor, bit će zanimljivo razmotriti situaciju u kojoj su se našli Josip i Marija kad su (po ovoj priči) bili suočeni s onim što se trebalo dogoditi u njihovom braku.


Začeće


Ukoliko se oslonimo na izvještaj Mateja i Luke koje imamo u današnjim Biblijama, začeće Isusa je učinjeno bez spolnog čina. U tom slučaju možemo zamisliti što se moglo desiti kad je Marija rekla Josipu da je trudna po svetom duhu. Josip joj očito

  • nije povjerovao i
  • htio ju je pustiti (Matej 1:19).

Zbog ovog detalja izvještaj o Josipu izlazi iz određenih okvira jer

  • Josip ne vjeruje u djevičansko začeće.

Josipova reakcija samo pokazuje da Židovi nisu imali u mislima nikakav sličan događaj iz prošlosti niti nikakvo proročanstvo koje bi ukazivalo na mogućnost djevičanskog rođenja. Da je Biblija o tome govorila Josip bi drugačije reagirao. Ako je on tako reagirao kako bi tek drugi ljudi iz njihove sredine reagirali kad bi im Josip rekao da je Bog uzrokovao začeće Isusa, a ne on. To se nikako ne može dokazati i svima bi bilo sumnjivo.

Napomena: Prorok Izaija (7:14) je spomenuo znak od Boga po kojem je mlada djevojka (hebr. 'alma') zatrudnila kako bi rodila sina Emanuela u vrijeme kraja Ahaza. No, stotinama godina kasnije su prevodioci na grčki jezik u svom prijevodu izraz "trudna" (prezent) preveli sa "zatrudniti" (futur) kako bi ispunjenom proročanstvu dali osjećaj očekivanja Mesije koji bi bio Emanuel tj. trajan znak Božje prisutnosti u Bojem narodu. Zatim su koristili grčku riječ 'parthénos' tj. djevica, ali ne kako bi netko pomislio o začeću bez očevog sjemena nego o čistoći braka u kojem se tražilo da posvećen čovjek oženi djevicu i da mu ona rodi posvećenog sina - obećanog Davidovog potomka. Zato je Bog tražio da se posvećeni muškarac ne ženi udovicom i obeščašćenom ženom tako da nitko u to vrijeme nije pomišljao da bi se Mesija trebao začeti natprirodnim putem, a kamo li bez sjemena biološkog oca.

Josipova reakcija ne ide u prilog onima koji koriste proročanstvo iz Izaije da bi Isusa odvojili od Josipovog očinstva. No, ima još nešto što nam otkriva njegova reakcija jer je njegova

  • pravednost bila pod upitnikom

Sjetimo se da se svećenici nisu smjeli ženiti s obeščašćenom ženom kako bi bili sveti i održali svećeničku lozu. Tako je vjerojatno i Josip želio održati lozu svojih otaca čistom znajući da je Bog obećao iz nje podići zakonskog kralja. Zato je on naumio da tajno otpusti Mariju jer nije želio uzeti ženu za koju je mislio da je obeščašćena. U tom je slučaju slijedeća rečenica kontradiktorna jer piše:

“A Josip, muž njezin, bio je pravedan i nije htio da je sramoti javno, i tako je namislio da je otpusti tajno.“ (Matej 1:19)

Ova rečenica uključuje nešto što se ne bi moglo povezati s njim kao pravednim i vjernim čovjekom. U tom slučaju je morao kao preveden čovjek poslušati Božji zakon koji kaže da se takvu ženu, za koju postoji sumnja, treba dovesti pred suce i svećenike (5.Mojsijeva 22:13-24; 4.Mojsijeva 5:12-31). S druge strane, da ju je ostavio, ona bi rodila dijete bez oca i svi bi se pitali čije je dijete i zašto ju je Josip ostavio. On bi morao to objasniti pred sucima. Ako nije bila preljubnica, njeni roditelji su imali pravo zaštititi je dajući dokaz njenog djevičanstva ukoliko su ga imali (5.Mojsijeva 22:15). Po svemu ovome je Josip u svojoj pravednosti trebao postupiti po zakonu, a ne je tajno ostaviti jer bi time i sebe i nju uvalio u probleme. Ukoliko bi zbog samilosti uzeo Mariju, on bi morao lagati sebi, djetetu i drugima. No, dali je trebao lagati? Ne, jer mu je anđeo rekao:

“Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što se je začelo u njoj, od Duha je svetoga.“ (Matej 1:18-20)

Što možemo zaključiti iz ove rečenice? Čega se Josip bojao? Očito se bojao da mu je zaručnica obeščašćena i da njegov brak neće biti svet. No, anđeo mu kaže da se ne boji. Kad mu je rekao: "uzmi ženu svoju" to je bilo kao da mu je rekao: "uzmi ženu svoju koja nosi tvoga sina". Josip se očito nije trebao bojati smatrati Isusa svojim sinom jer je trudnoća njegove žene podrazumijevala njegovo očinstvo bez obzira što ono nije prouzročeno prirodnim putem nego po svetom duhu. Anđeo mu je ukratko samo spomenuo da se 'začeće' desilo, što podrazumijeva da se desilo putem 'sjemena', ali po svetom duhu. Ukoliko se nije trebao bojati, onda je to značilo da to začeće nije učinjeno tuđim 'sjemenom'. Kao Židov je vjerovao da je sveti duh Božja djelujuća sila a ne osoba koja je imala odnos s njegovom ženom. Zato je mogao shvatiti da je dijete moglo biti začeto samo po njegovom 'sjemenu' putem svetog duha. Vjerovao je da ga Bog nije iskoristio samo kao paravan da prikrije tuđe očinstvo. Zato nije morao nikoga lagati. Mogao je slobodno prešutjeli i nikome ne govoriti na koji je način Isus začet znajući kako bi ljudi reagirali na takvu priču u koju je teško povjerovati i dokazati. Zato ova priča može biti prihvaćena samo na ovaj način.

Osim toga, Josip se nije morao bojati da je Marija obeščašćena. Kad je u pitanju trudnoća, onda obeščašćenje uključuje 'sjeme' koje ne pripada njenom zaručniku (suprugu), bez obzira dali iza tog čina stoji neki čovjek ili duhovno biće jer tu nema zakonske razlike. Naravno, Bog takvo nešto ne bi učinio. On je mogao stajati iza začeća bez da obeščasti Mariju, što znači da se takvo začeće moglo desiti po Josipovim sjemenu. Zato Bog očito nije učinio ništa što bi bilo protiv njegovih zakona i načela, pa se Josip nije morao bojati takvog natprirodnog začeća jer je dijete, unatoč tome što još nije bio s Marijom, moglo biti samo njegovo. Znao je da njegov sin samo tako može biti zakonski postavljen za kralja. Kad je prihvatio Mariju bio je svjestan da to mora ostati tajna koju znaju samo on i njegova žena i nitko više. Evanđelja i poslanice dokazuju da je taj događaj bio nepoznanica o kojoj se nije pričalo, propovijedalo ni pisalo u 1. stoljeću sve dok se nije našlo u evanđeljima po Mateju i Luci.

Kad je u pitanju Marija, izvještaj iz Luke je također malo diskutabilan. Naime, Marija je bila zaručena za Josipa i uskoro su trebali stupiti u brak, što podrazumijeva mogućnost začeća djece. Onda dolazi anđeo koji joj kaže:

“...ti ćeš začeti i roditi sina...“ (Luka 1:31)

U toj rečenici nema ništa čudno jer je to moglo samo značiti da će uskoro začeti sa svojim zaručnikom kad uđe pod njegov krov.  Međutim, ona pita:

kako je to moguće kad nisam upoznala muža?“ (tj. nisam imala odnos s mužem)

Ovo njeno pitanje iskače iz konteksta jer je mogućnost začeća postojala samim tim što je već imala zaručnika. Anđeo nije rekao ništa posebno osim da će upravo ona roditi onog koji će biti Mesija i Spasitelj. Samo je to bilo nešto posebno za nju koja je izabrana da rodi to dijete. Naime, da je u pitanju bila neka ostarjela nerotkinja kao što je bila Elizabeta onda bi se takva žena mogla čuditi i pitati kako je moguće začeti. Prema tome, samo ukoliko je anđeo rekao Mariji da je već trudna (prošlo-svršeno vrijeme), tek tada bi se mogla čuditi i pitati -

kako je to bilo moguće kad nisam upoznala muža“

Budući da u evanđeljima postoje i druge nelogičnosti pa čak i naknadno dodane riječi i rečenice koje se mogu eliminirati samo poznavanjem konteksta, onda ćemo na trenutak zanemariti ovu nelogičnost i uzeti u obzir da je Marija zaista pitala 'kako je to moguće'. Iz onoga što čitamo u nastavku možemo zaključiti da je anđeo na indirektan način rekao Mariji da je to ipak moguće kao što je bilo moguće kod ostarjele nerotkinje Elizabeth. Zato  joj je rekao:

“I Elizabeta, rođakinja tvoja, u starosti svojoj zače sina, i ona, koju zovu nerotkinjom… Jer u Boga nije nemoguća nijedna stvar.“ (Luka 1:36)

Anđeo ovdje spominje čudesno 'začeće sina' koje podrazumijeva 'sjeme' Elizabetinog muža. Kao što je Elizabeta, po svetom duhu koji je oživio njenu maternicu, začela sina sa svojim mužem, iako je to izgledalo nemoguće, tako je i Marija, iako je to izgledalo nemoguće, mogla začeti po svetom duhu, ali samo sa sjemenom svog muža koji je zarukama stekao pravo da preko nje 'rodi sina'.

Zato je Marija mogla iz ovoga shvatiti samo to da je po svetom duhu moguće zatrudniti s čovjekom a da se još nije sastala s njim. To bi značilo da je Bog iz Josipovih bokova nadnaravnim putem prenio to 'sjeme' kojim je izvršio začeće po svetom duhu. Taj nadnaravni način umjetne oplodnje ne može pobiti činjenicu da je Isus bio Josipov sin. Međutim, o tome očito Josip i Marija nisu mogli javno govoriti pa je u tom slučaju to trebala bila tajna koju je Marija nosila u sebi i nakon smrti Josipa.

Isusa čak ni njegova braća po tijelu nisu smatrali posvojenim sinom svog oca jer im Josip i Marija očito nisu prenijeli tu priču. Zato sve do njegove smrti i uskrsnuća

“ni braća njegova nisu vjerovala u njega.“ (Ivan 7:5)

Za njih je on bio samo njihov brat koji je začet i rođen kao i svaki drugi čovjek. Ako su ga trebali prihvatiti za Mesiju, onda bi ih Marija u to vrijeme očito mogla uvjeriti pričom o djevičanskom začeću, ali vidimo da to nije učinila tako da ih je u njegovo mesijanstvo uvjerilo samo njegovo uskrsnuće.

Za vrijeme svoje službe ni Isus nije spomenimo ništa neobično o svom začeću. Zato o tome nitko od apostola nije ništa znao niti je to provlačio kroz svoje propovijedi i poslanice. Jedino što se propovijedao je da je Isus, 'Davidov sin' i njegov 'potomak' bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Naime, pisci evanđelja su imali tu slobodu da iznesu svoj komentar ili napomenu pa se moglo očekivati da to unesu na mjestima gdje je Josip naveden kao Isusov biološki otac (Luka 2:27,33,43,48; 4:22; Matej 13:35; Ivan 1:45). Mogli su bar napomenuti kako se tada nije znalo da Isusa nije začeo Josip. No, oni to nisu napomenuli svojim čitateljima pa u tekstu ostaje činjenica da je bilo sasvim prihvatljivo Isusa smatrati Josipovim biološkim sinom, odnosno da je

  • Isus začet na prirodan način.

To je bilo prvobitno gledište svih prvih kršćana. U suprotnom, da se smatralo kako Josip nije bio niti je mogao biti Isusov biološki otac, onda bi se o tome na široko raspravljalo, objašnjavao i propovijedalo od samih početaka. Za apostole je Josip bio Isusov otac i to je ono što je za njih i sve prve kršćane bilo najvažnije jer su ga samo tako mogli zvati Davidovim sinom.

Kad se u cijelosti uzme sve što piše u hebrejskim spisima, onda taj opis nadnaravnog začeća u dvama evanđeljima nikako ne može izbaciti Josipovo 'sjeme' jer je samo ono moralo na prirodan ili natprirodan način prouzročiti začeće u Marijinoj utrobi. Bog nije mogao kršiti svoj zakon i oduzeti Josipu pravo na prvorođenca i umjesto njegovog sjemena izvršiti začeće drugim sjemenom jer bi se Isusa moglo smatrati izvanbračnim sinom. Zašto bi se Bog na takav nezakonito način umiješao u bračno uređenje. Josip za kojega je Marija bila zaručena je po Bogu imao zakonsko pravo na prvorođenca kojeg je trebalo posvetiti Bogu što je i učinio. Kad se rodio Isus:

“...poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!“ (Luka 2:7)

Prilikom posvećenja je Josip pred svećenicima i pred Bogom trebao reći istinu koja je trebala uči u rodoslovlje, naime trebao je reći svoje ime i ime svog prvorođenog sina koji je po njemu potekao iz Davidove loze. Da je Isus bio posvojeni sin, to Josip ne bi mogao reći ili bi morao lagati.

Sve ovo navedeno se do dan danas zanemaruje samo zato što u dva evanđelja nalazimo informaciju da Josip nije osobno prouzročio začeće. I danas je moguće prouzročiti djevičansko začeće bez spolnog čina, i može se znati tko je otac i čije je sjeme prouzročilo začeće. Za nas je dovoljno znati da je Isus Josipov sin i da je Bog stajao iza tog i takvog začeća. Zato, ukoliko Isus nije začet prirodnim putem onda je to stvar vjere. No, kako kaže Pavle:

“vjera je dokazivanje onoga što ne vidimo“ (Hebrejima 11:1)

Da bi znali da li je Isus Josipov prirodni sin ili ne i tako dokazali ono što je u spomenutim izvještajima ostalo nedorečeno, mi bi se trebali osloniti na cijelu Bibliju. Nikako ne bi smjeli izdvojiti jedan detalj koji decidirano ne kaže ni jedno ni drugo, i onda stvoriti ili prihvatiti dogme koje proturječje ostatku Pisma. Vrlo lako je primijetiti da se u ostalom djelu Grčkih spisa (Novi zavjet) nigdje ne iznosi bilo koji detalj Isusova začeća i rođenja osim da je on potomak Davidov po tijelu. To je bila temeljna istina o njemu kao Kristu.

Odakle onda Mateju i Luki ta priča i da li je ona u cijelosti točna? To ne možemo znati jer nemamo izvorne spise, a budući da znamo kako su se neke misli i ideje pri prepisivanju naknadno ubacivale onda je kontekst Biblije jedino mjerilo za određivanje istine o Isusu. No, čak i da u cijelosti prihvatimo sve što piše o njegovom začeću i rođenju onda su Marija i Josip morali od svih tajiti pravu istinu kako ne bi nastale priče nevjernika i protivnika koji bi zahtijevali da im Marija kaže tko je Isusov pravi otac po tijelu ako to nije bio Josip. Reći da je Bog to prouzročio bi mnogima bilo sumnjivo. Oni su znali samo jednu priču pa su govorili za Isusa;

“Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?“ (Matej 13:35)

“Rekoše: "Nije li ovo Isus, sin Josipov, kojemu mi znamo oca i majku?“ (Ivan 6:42)

Tada nitko nije čuo neku drugu priču jer bi farizeji takvu priču koristili kao dodatni povod protiv takvog izvanbračnog Mesije i bili bi u pravu da sumnjaju u njega. Budući da je Josip do tada već umro, pitanje je koliko je dugo Marija tajila tu priču o začeću po svetom duhu i da li se njena priča razlikuje od onoga što piše u evanđeljima? Čak i kad se neka istina taji jedno vrijeme, ona ne bi trebala mijenjati temeljnu istinu koja je već bila sadržaj vjere i evanđelja, jer bi se u suprotnom druge svjesno dovodilo u zabludu. Da li su Isus i njegova majka držali u zabludi sve koji su njega smatrali biološkim sinom Josipovim? To ne bi imalo smisla. To znači da je Isus trebao ostati Josipov tjelesni sin u trenutku kada je ta priča o njegovom čudesnim začeću izašla u javnost. Ništa se nije trebalo promijeniti, osim da je Isus na čudesan način začet. To čudo ima smisla samo ako je Isus začet po Josipovom 'sjemenu'. Sve drugo odudara od istine i konteksta.

Marija je bila svjedok obraćenja mnogih Židova koji su prihvatili Isusa za Mesiju. Znala je da ga svi smatraju Josipovim sinom. No, ako je odlučila reći da Isus nije začet prirodnim putem, morala je biti svjesna da će time omogućiti drugima da špekuliraju o tome kako Isus najvjerojatnije nije potekao od 'sjemena' Josipova? Da je takvo gledište postojalo u 1. stoljeću, ono bi izazvalo raspravu oko 'sjemena' jer bi ispalo da se po ženi moglo produžiti 'ime' Josipove i Davidove kraljevske loze što bi bilo potpuno suprotno Božjem zakonu i njegovim uredbama koje su uređivala prava i odgovornosti svakog čovjeka. S druge strane bi postojali i oni vjernici koji bi tvrdili da je Bog u takvo začeće uključio Josipovo sjeme. Međutim, u to vrijeme među Židovima i prvim židovskim kršćanima nisu postojale rasprave oko toga, tako da Marija nije bila predmetom kojim bi se bavili židovski rabini u vrijeme dok su apostoli još bili živi. Činjenica je da je takva priča tek kasnije uvedena u evanđelja pa je izazvala židovske rabine da u svom Talmudu navedu kako je jedan rabin iz 4. stoljeća opisao Mariju kao bludnicu. Takve priče o Mariji nisu postojale u 1.stoljeću.

Zato kad slijedeći put budete čitali Matejev i Lukin opis Isusovog začeća, onda morate znati da su prvi kršćani vjerovali da je Isus bio Josipov biološki sin koji je nastao prirodnim putem kao i svi drugi ljudi. Tek kasnije su samo neki prihvatili priču o djevičanskom začeću. Iako je ta priča iskorištena za razvoj različitih dogmi o Isusovom navodnom predpostojanju, mi smo ovdje željeli dokazati da je takvo Božje čudo (ukoliko se desilo) moglo i trebalo uključivati Josipovo 'sjeme' s kojim je Bog začeo Isusa u majčinoj utrobi. Samo tako je Isus mogao biti pravi Mesija i Davidov sin koji je došao po obećanju. Neki tvrde da je Bog prenio Isusov postojeći nebeski život u oplođeno jajašce što stvara mnoge komplikacije, dok mi s ovim tvrdimo da je u maternicu mogao prenijeti samo Josipovo 'sjeme' čime bi se takvo nadnaravno začeće moglo smatrati prvom umjetnom oplodnjom iza koje je stajao Bog. Takva tvrdnja ne stvara probleme ni komplikacije jer se potpuno drži biblijskih i drugih činjenica. Biblija mora imati prvu i zadnju riječ i ona stoji samo iza one tvrdnje koja ne proturječi Bibliji i koju je moguće potkrijepili i dokazati biblijskim argumentima.

Problem je očito nastao kada se jedan takav događaj naknadno uvrstio u kršćanske spise i pokušao tumačiti izvan biblijskih okvira kako bi se po gnostičkom učenju Isusa gledalo kao bezgrešno biće koje nema zajedničke korijene s ostalim ljudima. No, takvi učitelji svjesno izbjegavaju spomenuti te probleme samo kako bi njihovo tumačenje izgledalo inspirativno. Čak izbjegavaju razmotriti te probleme u svjetlu Biblije jer u njoj nemaju nikakvo pokriće za svoje tumačenje. Takva tumačenja treba odbaciti jer su poput vrijednosnog papira ili čeka bez pokrića. Nemaju Božji potpis.

Što onda reći o onim kršćanima iz prvog stoljeća koji nisu vjerovali u djevičansko začeće čak ni onda kada je ono uvršteno u evanđelja. Takvih kršćana ima i danas. Da li treba odbaciti i njihovo gledište s obzirom da ono u suštini potpuno odgovara biblijskom kontekstu? Da bi odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir da nitko od židovskih vjernika nije vjerovao u djevičansko začeće ...

  • prije Isusovog rođenja
  • za vrijeme njegovog odrastanja
  • za vrijeme njegove mesijanska službe
  • godinama nakon njegove smrti i uskrsnuća

Nakon Isusovog uskrsnuća se još uvijek vjerovalo da je on Josipov biološki sin nastao prirodnim putem. Pitanje je kada se počelo vjerovati u djevičansko začeće i kada su apostoli tražili od kršćana da promjene svoje prvobitno gledište. S obzirom da u Bibliji nemamo dokaz da su apostoli tražili bilo kakvu promjenu gledišta, onda sam bio naveden da vidim što o tome kažu dokazi. Razmotrimo to u drugom dijelu.


2. dio - Isus, Josipov sin


Utvrdili smo da je priča o djevičanskom začeću bila mnogima u početku nepoznanica. Kako je onda došlo do toga da su tu priču u svoje evanđelje uvrstili samo Matej i Luka? Neki čak smatraju da je već u prvim prijepisima netko ubacio dio teksta o začeću koji se spominje samo tu i nigdje više. To je zato što se u cijelom Novom Zavjetu (kršćanski grčki spisi) djevičansko rođenje spominje samo s četiri rečenice u Matejevom evanđelju i jednoj rečenici u Lukinom evanđelju za koja smo vidjeli da u sebi sadrže neke nelogičnosti (Matej 1:18-21; Luka 1:34). Dok sam završio s pisanjem prvog dijela ovog članka, došao sam do saznanja o sličnim istraživanjima ovog biblijskog teksta. Tako je i jedan profesor povijesti i biblijskih studija napisao:

“Dva Evanđelja, Markovo i Ivanovo, ne spominju priču o rođenju Isusa ... niti rana alternativna evanđelja poput Tome.  Čak i u Mateju i Luki, ideja o djevičanskom rođenju se nikada ne pojavljuje nakon početnih poglavlja: ne spominje se u Lukinom nastavku njegova evanđelja, u Djelima apostolskim.“  (Philip Jenkens, Jesus Wars (N.Y. Harper Collins Publishers, 2010, 44).

Mogli bi nadodati da čak ni u ostatku 'Novog Zavjeta' nema bilo kakvog ukazivanja na djevičansko začeće. Ukoliko se ono zaista desilo onda je imalo istu veliku važnost za spoznaju i vjeru kao i uskrsnuće. Međutim, za razliku od uskrsnuća koje se u poslanicama često spominje, začeće se kao takvo nigdje ne spominje što navodi na određenu sumnju o tekstu koji je vjerojatno naknadno ubačen. Sumnja može biti prvi korak da se krene u istraživanje. 

Nedavno sam u novinama čitao članak o međugorskoj vidjelici Jeleni Vasilj koja je 1982. kao dijete najprije čula glas anđela koji ju je pripremio za susret s Gospom koja joj je rekla da će za Božić imati viziju o Isusovom rođenju. Ona je ukratko opisala dan kada kada su Josip i Marija stigli u Betlehem tražeći smještaj. Nakon što se Isus rodio u štali vidi se prizor dvojice anđela koji nose natpis na kojem je pisalo "Slava Bogu na visini" (očito na hrvatskom jeziku). Zatim vidi mnoštvo anđela koji se obraćaju pastirima (na hrvatskom jeziku) sa viješću da im se rodio Spasitelj - Krist. Zatim je vidjela scenu sa tri mudraca koji traže dijete - novog kralja. Kad ga nađu, Marija im kaže da se želi "moliti s njima zato što mnogi ne žele obožavati Isusa". Da li je Marija mogla ovo reći jer nitko od Židova nije vjerovao da će morati obožavati Bogo-čovjeka? Ova riječ 'obožavati' je ključna u cijeloj priči jer aludira na djevičansko rođenje koje nije u skladu sa mesijankim proročanstvima, kao ni vizije čistilišta i pakla koje je ta Gospa pokazala djeci u Međugorju. Koji je onda cilj ovakvih vizija? 

S obzirom da se takva viđenja u Bibliji opisuju kao lažna, onda je sasvim moguće da je netko od kršćana u ono vrijeme imao sličnu viziju koju je prepričavao drugima i koja je kao takva objeručke prihvaćena od gnostika i drugih helenističkih učitelja. U toj objavi je moglo biti činjenica za koje se već znalo, dok je djevičansko rođenje do tada bila nepoznanica sve dok nije izašla na vidjelo po anđelu koji ju je nekome objavio. Ukoliko je i u viziji rečeno kako treba obožavati Isusa, onda je to automatski značilo da je on Bog koji se inkarnirao i rodio u ljudskom tijelu. To je podrazumijevalo da se Isus nije mogao roditi po čovjeku. S obzirom da su već postojala evanđelja koji o tome nisu svjedočila, onda je tu priču zbog njene važnosti netko od prepisivača i prevodioca ubacio u evanđelja kako bi ispravio taj propust. Trebalo je samo s par rečenica još nadodati scenu kako je Marija začela po svetom duhu, a ne po Josipu. Ovo se moglo desiti jer je apostol Pavle upozorio na mogućnost da čak i anđeo s neba nekome objavi stvari o kojima apostoli nisu govorili ni pisali (Gal 1:8).


Što nam govore četiri evanđelja


Uzmimo u obzir da je Marko (učenik apostola Petra) napisao prvo evanđelje o Isusu između 60. i 65. g.n.e. (oko 30 godina nakon Isusovog odlaska), ali on ne navodi njegovo čudesno začeće kao nešto što bi bilo bitno za vjeru u pravog Mesiju. Da je znao za takvu priču koja je sama po sebi jedinstvena kao i uskrsnuće i koja bi vjerojatno bila glavni dokaz za vjeru u Isusovo mesijanstvo, on bi je sigurno unio u svoje evanđelje. Čak ni apostol Ivan na kraju 1. stoljeća to ne spominje u svom evanđelju niti u svojim poslanicama, tako da se dobra vijest o Kristu u 1. stoljeću uopće nije bazirala na djevičanskom začeću. O tome nitko od apostola nije propovijedao tako da nije ni čudno što Marko i Ivan to ne spominju u svom Evanđelju. Ivan je prije pisanja evanđelja upozorio kršćane:

“Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu (nadahnutoj izjavi), nego provjeravajte duhove (nadahnute izjave) jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet.“ (1.Ivanova 4:1)

S obzirom da se slika Mesije koju danas imamo oslanja na začeću i uskrsnuću kao dva jedinstvena događaja, pokušajmo zamisliti da su neki napisali svoje evaneđelje u kojem su na kraju teksta spomenuli Isusovu smrt, ali ne i uskrsnuće. Da li bi to imalo smisla? Da li bi se zbog izostavljanja tog jedinstvenog događaja moglo koristiti njihove spise za stvaranje prave slike o Mesiji? Vjerojatno ne. Kako su onda Ivan i Marko mogli izostaviti priču o djevičanskom začeću, ako je ona ključna za tu jedinstvenu sliku? Ili za tu priču nisu još čuli ili ta priča za njih nije bila vjerodostojna. Očito je njihovo evanđelje i bez toga bilo cjelovito i potpuno svjedočanstvo i kao takvo je dano vjernicima za stjecanje vjere u Isusa Krista. Za njih uopće nisu bile važna spomena ta priča o Isusovom začeću i rođenju koja se vjerojatno mogla čuti od nekih učitelja i koja se prepričavala među vjernicima. No, oni tu priču nisu stavili u svoje evanđelje o Isusu. Kako i zašto se onda ta priča našla u ostala dva evanđelja? 

Budući da ne postoje izvorni tekstovi četiriju evanđelja, nego samo prijepisi iz kasnijeg razdoblja, onda ne možemo imati direktni dokaz da li je došlo do namjernog umetanja i korigiranja teksta osim što bi svaki dobar poznavalac starih rukopisa vjerojatno uočio neke detalje koji upućuju na to. Ukoliko je netko u ono vrijeme pokušao nekim izmjenama teksta izbaciti Josipa iz Isusovog obiteljskog stabla, to očito nije uspio, osim što je pokušao pogodovati gnosticima i filozofima da se Isusa lakše promovira kao božansko predpostojeće biće koje je samo fizičkim izgledom bilo nalik čovjeku. Tvrditi da je Isus začet na prirodan način je danas mnogo teže dokazati jer svi posjedujemo Biblije koje priznaju kanon u koji su ušla i ta dva evanđelja s kratkim opisom djevičanskog začeća za koje postoji sumnja da su naknadno ubačeni u tekst. Iako nažalost nema opipljivih dokaza umetanja teksta o začeću, postoje očite indicije da se to dogodilo.


Indicije kao dokaz

Manuskripti iz 4. st. ne mogu biti potpuno mjerodavni jer je riječ o prijepisima prijepisa koji su izabrani u kanon od strane Crkve dok su drugi prijepisi iz prva tri stoljeća nestali ili su uništeni kao i izvorni spisi. Zašto nisu sačuvani izvorni tekstovi ako znamo da su Svici s mrtvog mora puno stariji a ipak sačuvani? Da li ih je netko namjerno uništio ili sakrio kako bi prikrio ono što je namjerno ubačeno u prijepis? Sama namjera da se nešto izmjeni traži da se unište i prikriju dokazi. To bi svakom sucu bio prvi razlog za sumnju i morao bi se osloniti na druge dokaze koje se mogu naći u tekstu. Budući da je nemoguće uništiti svaki trag, za očekivati je da se mogu naći rukopisi koji to dokazuju.

Neki istražitelji su išli korak dalje kako bi pronašli dokaz i utvrdili da li se desila namjerna izmjena teksta. Ona se mogla desiti već na početku 2. stoljeća, odmah nakon smrti apostola i drugih Isusovih svjedoka. To je bilo vrijeme kada su se između učitelja sklonih gnosticizmu i filozofiji vodile rasprave o Isusovom identitetu. Tada su rađeni prvi prijepisi koji su došli i do jednog grčkog filozofa iz 2. stoljeća koji je napisao:

“Neki vjernici, kao da su došli sa pijanke, idu dotle da proturječe sami sebi i mijenjaju izvorni tekst evanđelja po tri ili četiri i više puta, te mijenjaju njegov karakter da bi uz pomoć toga izbjegli probleme kada se suoče sa kritikom.“ (Origen, protiv Celza, 2,27)

Kao što je i on primijetio, izmjenom teksta se može pokušati izbjeći kritika određenog gledišta, ali se time ide u proturječnost ostatku Biblije. Najpoznatiji i najstariji cjeloviti kodeksi (Vatikanski i Sirijski), na kojima se temelje mnogi današnji prijevodi, se tekstualno međusobno ne slažu na nekoliko tisuća mjesta, pogotovo u evanđeljima, niti se u 95% slučajeva slažu s ostalim sačuvanim prijepisima. Sve su to indirektni dokazi da se do sredine 2. st. po tom tekstu dodavalo, oduzimalo i naknadno korigiralo kako bi se mijenjao smisao i obranila nova gledišta. Sam Origen (185-253.g) je u svom djelu napisao da su neki prepisivači…

“…prilikom korekture dodavali i oduzimali što im se prohtjelo.“

Oni koji su to činili i podmetati svoju verziju teksta, tada još nisu znali da li će i koja će evanđelja Crkva svrstati u kanon, a bilo ih je više, pa nisu ni pokušavali u svaki ubaciti svoj tekst, tako da su evanđelja po Marku i Ivanu dokaz da se vjera u Mesiju nije temeljila na priči o začeću. 

Ti rani prepisivači koji su prepravljali tekst, su zanemarili činjenicu da Biblija i njen kontekst, kao i drugi dostupni tekstovi mogu detektirali čak i ono neprimjetno 'strano tijelo' čime je Bog unaprijed zaštitio spise koji su svjedočili o Isusu. Zato je važno dobro poznavati duh i kontekst hebrejskih knjiga (Biblije) kako bi se uočile promjene kojima su neki prepisivači pokušali usmjeriti vjernike da na Isusa gledaju helenističkim a ne hebrejskim očima. Čim su uvedene promjene, one su postale trajne jer su se slijedeći pisari oslanjali na njih. 

Papa Damas (4.st.) je bio zabrinut zbog razlika u latinskim rukopisima da je zatražio od Jeronima da sastavi standardni prijevod (Vulgata). Da bi taj prijevod bio prihvaćen autoritetom crkve vjerojatno su nastojali sakupiti i uništiti (prikriti) sve rukopise koji se nisu smatrali valjanim. Pitanje je tko je određivalo valjanost tih rukopisa u vrijeme različitih gledišta o Kristu? 

U početku je postojalo 'Evanđelje po Hebrejima' koje je napisano hebrejskim pismom na aramejskom jeziku. Danas postoje samo fragmenti tog evanđelja. Neki smatraju da je ono bilo samo varijanta rukopisa i podloga za Matejevo evanđelje pisano na hebrejskom jeziku. Kad je Matejevo evanđelje napisano, židovski kršćani su ga zvali 'Evanđelje po Hebrejima' te su ga u svoje vrijeme uvrstili kao jedini dodatak kanonu Hebrejskih svetih spisa. U 2. stoljeću je ono prevedeno na grčki jezik ali se ne zna tko ga je preveo.

Irinej Lionski (130 - 202.g) je posvjedočio da Hebrejskom evanđelju, u odnosu na Mateja prevedenog na grčki, nedostaje opis Isusovog rođenja te da ono počinje krštenjem Isusa od strane Ivana Krstitelja, kao i Markovo evanđelje. Ukoliko je Matej u svoje evanđelje unio Isusovo rodoslovlje, u njemu se nije nalazio opis djevičanskog začeća. Kako to možemo znati? Jeronim (347-420.g) je u svojim spisima pisao o tom evanđelju na hebrejskom poznatome kao Matejevo evanđelje:

“U Evanđelju koje koriste ebioniti i nazareni, a koje smo mi nedavno preveli s hebrejskog na grčki, i koje je od mnogih ljudi prozvano izvorni Matej...“ (Jeronim, Tumačenje Mateja 12:13)

Kad spominje izraz 'izvorni Matej' onda govori o evanđelju kojeg su židovski kršćani zvali 'Evanđelje po hebrejima' jer je pisano za Hebreje. Time dolazimo do saznanja da se radi o jednom te istom evanđelju. Budući da su Matejevo evanđelje koristili židovski kršćani poznati kao Ebioniti i Nazareni, onda bi to mogao biti čvrsti dokaz da u tom prvobitnom evanđelju na hebrejskom jeziku zaista nije bilo opisa djevičanskog začeća jer oni u to nisu vjerovali. Prema tome, taj opis se očito nalazio samo u kasnijem grčkom prijevodu iz 2. stoljeća kojeg su koristili nežidovski kršćani izvan Judeje. Budući da su kasnije i helenizirani Židovi koristili grčke prijevode onda nije neobično da je Euzebije (265-340.g) tvrdio da su neki ebioniti u njegovo vrijeme prihvatili djevičansko rođenje (Euzebije, "Ebioniti", Povijest Crkve). Ako je to točno, onda bi to moglo značiti da su svoje uvjerenje temeljili na grčkom prijevodu Matejevog evanđelja u kojem je naknadno umetnut taj opis. Budući da su i dalje Josipa smatrali Isusovim biološkim ocem, onda je moguće da je Euzebije krivo shvatio te ebionite, jer vjerovati u djevičansko začeće je moglo za njih značiti da je Isus rođen po mladoj djevojci koja je zadržala svoje djevičanstvo do braka s Josipom, što je bilo jako važno za onog koji je trebao doći iz kraljevske loze. 

Kako je onda Jeronim u 4. stoljeću preveo hebrejsko evanđelje na grčki ako u njemu nije bilo spomena o djevičanskom začeću? Da li se kod prevođenja i sastavljanja svog standardnog prijevoda oslanjao na neke druge grčke i latinski rukopise u kojima se ono spominjalo? To je bilo moguće čak u dobroj namjeri jer je takva priča već bila prihvaćena i kao takva je pogodovala gledištima o božanskom Isusu i bilo bi šteta ako bi se ona izostavila jer je za njih bila inspirativna, što se vidi iz spisa Justina ('Dijalog s Trifonom'). Osim toga, ako je on imao u ruci hebrejski tekst Matejevog evanđelja, kako to da je ono izgubljeno dok je njegov prijevod sačuvan do danas? Da li je namjerno uklonjen kako bi njegov prijevod Matejevog evanđelja postao mjerodavan. To je samo moja pretpostavka jer ne vidim neki drugi razlog.

Pred kraj 1. st. su najprije gnostici (docetisti) pokušali Isusa odvojiti od ljudske rodoslovne linije tvrdeći da Isus nije došao 'u stvarnom tijelu' čime otpada bilo koja mogućnost tjelesne povezanosti sa Josipom i Marijom. Da bi se njihovo gledište pobilo, Mateju je bilo jako važno istaknuti Isusovo rodoslovlje po njegovom ocu Josipu koje je uvedeno u evanđelje tako da u tom izvornom hebrejskom tekstu imamo

  1. uvod - rodoslovlje

Rodoslovlje je bilo potrebno da bi se potvrdilo Isusovo porijeklo po čovjeku i da je time došao u stvarnom ljudskom tijelu a ne prividnom. U toj prvobitnoj hebrejskoj verziji se vjerojatno nije nalazio kratki osvrt na začeće, rođenje i djetinjstvo.  No, kasnije je ono uvedeno u grčki prijevod i neke prijepise tako da od tada imamo

  1. nadopunu - začeće, rođenje i djetinjstvo

No, u to su vrijeme postojale razne priče tako da su apostoli Petar i Pavle bili primorani ukazati na takve izmišljene priče (1. Timoteju 1:4; 2.Petrova 1:16)

“I odvratit će uši od istine, a okrenut će se k bajkama (izmišljotinama).“ (2.Timoteju 4:4)

Da li je priča o začeću bila izmišljena? Mnogi to ne žele čak ni pomisliti iako puno toga ukazuje da je to moguće.  Ta priča se nalazi u apokrifnom Evanđelju po Bartolomeju koje je napisano početkom 2. st. Neki izučavatelji smatraju da je Bartolomej imao gnostički stav u vezi nekih gledišta i zato nije neobično da spominje tajnu Isusovog začeća koja je mogla biti poznata samo onima kojima je dano tajno znanje pa čitamo:

“Bartolomej je došao do Petra, Andrije i Ivana te rekao: ‘idemo pitati Mariju, kako je neshvatljivo začela – kako je prenijela onoga koji je neprenosiv i izdržala toliku veličinu…? Ali Marija je odgovorila: ‘ne pitaj me o ovoj tajni. Ako ti krenem pričati, vatra će izaći iz mojih usta i progutati čitavu zemlju.’“ (Evanđelje po Bartolomeju 2, 1-15)

Da bi se priča o djevičanskom začeću prihvatila i održala, bilo je potrebno ubaciti je u tekst evanđelja koji su već bili u rukama onih koji su smatrali da je bez te priče evanđelje bilo nepotpuno. Kako bi tu priču uklopili u postojeći tekst morali su u drugim novijim prijepisima napraviti neke male izmjene. Zato postoje rukopisi koji dokazuju da prvi prijepisi Matejevog i Lukinog evanđelja u sebi nisu sadržavale korekciju tako da je bilo očito kako se u tim prvim prijepisima djevičansko začeće ne uklapa u postojeći tekst. To ćemo razmotriti u nastavku.


Izmjene u Lukinom izvještaju


Danas imamo Biblije koje su nastale na temelju prijevoda grčkih rukopisa koji se nastali iz različitih prijepisa. Oni su dokaz da je u prvim prijepisima Lukinog evanđelja uveden tekst o začeću, a nakon toga su u drugim prijepisima učinjene korekcije ostalog djela teksta. Tako su na mjestu gdje je pisalo:

 “A otac njegov i majka čudili su se riječima izgovorenim o njemu.“ (Luka 2:33)

izmjenom teksta u svom rukopisu naveli

≈ “Josip i njegova majka su se čudili …“

Tom izmjenom se Josipa više ne spominje kao Isusovog oca. Da bi to podržali su u nastavku napravili još jednu izmjenu. Na mjestu gdje piše:

njegovi roditelji nisu znali za to…“ (Luka 2:43)

u tom je rukopisu napisano:

≈ “Josip i njegova majka nisu znali za to…“

Nakon toga, kada Isusa njegovi roditelji nađu u hramu Marija mu kaže:

otac tvoj i ja smo te tražili…“ (Luka 2:48)

dok u tim rukopisima piše:

≈ “mi smo te tražili“

Ove promjene su učinjene kako bi se izbjeglo kritike onih kršćana koji su u to vrijeme vjerovali i propovijedali da je Isus bio Josipov sin. To je očiti pokušaj pisara da se tekst prilagodi stavku o začeću iz Luke 1:34,35 koji je bio umetnut u raniji prijepis tako da danas imamo dvije varijante biblijskih prijevoda. Neki današnji prijevodi kao prijevod 'Vuk Karadžić' su koristili rukopise u kojima je izmijenjen smisao teksta kako bi Isusovo porijeklo odvojilo od Josipa. U drugim prijevodima nema tih izmjena u Lukinom evanđelju, jer su se oslanjali na grčke i latinske prijepise u kojima ta korekcija nije izvršena. Što se onda može saznati o izmjenama koje bi se mogle naći u Matejevom evanđelju? Pogledajmo.


Izmjene u Matejevom evanđelju


Iako nemamo izvorni rukopis Matejevog evanđelja može se doći do saznanja da je i u njega naknadno umetnut izvještaj o začeću i to na osnovu rodoslovlja. Naime, postoje pokazatelji da je u izvornom tekstu Mateja 1:16, pisalo:

“Jakov  je rodio Josipa, a Josip  je rodio Isusa.“

Ovo je način izražavanja hebrejskih pisaca u kojem se oca navodi kao uzročnika začeća i rađanja. Charles Harris, branitelj priče o djevičanskom rođenju, priznaje da je ranija tekstualna verzija evanđelja pokazala da je Josip prvobitno bio smatran ocem koji je rodio Isusa. Međutim, on odgovara da bi to jednostavno značilo da su:

“… ta rodoslovlja sastavljeni prije nego što je rođenje po djevici postalo poznato...“ (Charles Harris, Pro fide: obrana prirodne i otkrivene religije (J. Murray, 1905) na 507.  seq.)

Budući da je Ivanovo evanđelje napisano oko 98.g., a u njemu nema spomena o rođenju po djevici, onda je ono bilo nepoznato apostolu Ivanu. Ako je njemu bilo nepoznato, onda se ono nije moglo nalaziti u Matejevom evanđelju koje je napisano ranije. No, kad je to evanđelje u 2. stoljeću prevedeno na grčki sadržavalo je rodoslovlje u kojem se navodi Josipovo očinsto, ali i izvještaj o začeću po djevici koje je od tada postalo tema mnogih rasprava. Naime, Justin (103-164. g.) u svom 'Dijalogu s Trifunom' i 'Prvoj Apologiji' ukazuje na začeće po djevici te se iz njegovih komentara može zaključiti da se taj odlomak u njegovom vremenu čitao na slijedeći način:

  • Josip je rodio Isusa koji se zove Krist.” (ili)
  • “Jakov je rodio Josipa, muža Marije, od kojega je rođen Isus koji se zove Krist."

Ovo su hebrejski i grčki tekst koji se podudaraju po smislu jer stavljaju naglasak na Josipa koji je prouzročio začeće. (vidi Charles Harris, Pro fide: Obrana prirodne i otkrivene religije). Justin čak priznaje da ne zna objasnit djevičansko začeće, pa je napisao:

“… nisam u stanju dokazati da je (Isus) prije postojao kao Sin onoga koji je sve stvorio, jer je i sam Bog, ni da je kao čovjek rođen od djevice. (…) premda izgleda kao čovjek rođen od ljudi … Ima nekih u našem rodu, prijatelji“, nastavih, “koji priznaju da je on Krist, ali tvrde da je čovjek rođen od ljudi; s njima se ne slažem.“ (Dijalog s Trifunom', pogl. 48)

Justin očito nije znao objasnit rođenje od djevice jer se u rukopisu prvog prijevoda Matejevog evanđelja Isusa prikazuje kao običnog čovjeka 'rođenog od ljudi' – Josipa i Marije, što je odudarao od samog teksta o začeću. Ti isti citati koje je Justin mogao čitati u grčkom prijevodu se kasnije pojavljuju u 'Dijalogu Timoteja i Aquile' (oko 200.g.). Naime u tom dijalogu između jednog Židova i kršćanina Timoteja stoji:

"Židov je rekao: Pa, postoji genealogija i u Starom i u Novom i u (Evanđelju prema) Mateju. I tako je tamo sadržano: “Jakov je rodio Josipa, a Josip je rodio Isusa koji se zove Mesija“ (Matej 1:16), o kojem je sada rasprava, i kaže da ga je (Josip) rodio od Marije.

Nakon ovoga Timotej citira rodoslovlje iz grčkog prijevoda i kaže:

"Jer tako je napisano, počevši od Abrahama, on je to rekao: "Abraham rodi Izaka,  (itd.), … Jakov je rodio Josipa za koga je bila zaručena Marija. Od koga je rođen Isus, koji je nazvan Mesija" (Mt 1:2-16).“ ('Dijalog…' 17,3)

Nešto prije ovog rukopisa, otprilike 170. godine sirijski je pisac Tacijan (oko 120-173.g.) na temelju četiri kanonska evanđelja napisao djelo pod nazivom 'Diatessaron', što na grčkom doslovno znači “kroz četiri [evanđelja]”. U njemu citira Mateja 1:16 u kojem je taj stih konstruiran na istom principu rađanja kao i prethodni stihovi i glasi:

“Jakov je rodio Josipa, muža Marije, koji je od nje rodio Isusa, Mesiju.“

U sirijskom prijevodu 'Peshitta' koji je nastao početkom 5.st. se dobio tekst:

“Jakov je rodio Josipa, muža Marije, od kojih je rođen Isus.“

Da li je moguće nakon ovih riječi ubaciti tekst o djevičanskom začeću? Teško, jer je to nespojivo ukoliko se Josipa ne smatra Isusovim biološkim ocem. Međutim, očito je prva varijanta grčkog prijevoda Matejevog evanđelja, na kojem se temeljio sirijski prijevod, imala opis začeća po djevici koja je dopuštala mogućnost da se Josip po svojem sjemenu smatra uzročnikom Isusovog začeća. Dokaz se nalazi u najstarijem cjelovitom tekstu četiriju evanđelja. Riječ je o 'Syriac Sinaiticus' ili 'Codex Sinaiticus Syriacus'. Taj rukopis je nađen 1879. i stariji je od sirijskog standardnog prijevoda Peshitta, jer je nastao oko 340.g. Sinajski sirijski kodeks je bio prijepis četiriju evanđelja koji su još u 2.stoljeću prevedeni na sirijski jezik. Pogledajmo kako se u spomenutom sirijskom prijevodu čita Matej 1:16-25:

“...Josip, za koga je zaručena Marija djevica, rodio je Isusa, koji se zove Krist“ (st. 16)

Zatim u 21. retku piše:

Ona će ti roditi sina…“ (st. 21)

a u 25. retku piše:

“I uzeo je ženu svoju, a ona mu je rodila sina, i nadjenuo mu ime Isus.“ (st. 25)

(Codex Sinaiticus Syriacus - vidi 1. pogl.)

Ovakav tekst u koji je ubačen dio o djevičanskom začeću je mogao nekim židovskim kršćanima (ebionitima) dati povoda da prihvate takvo začeće jer se u ostatku teksta i dalje Isusa povezuje s ljudskim ocem. To može biti dokaz da je onaj tko je prvi preveo Matejevo evanđelje na grčki (ne zna se tko), ubacio tekst o začeću po djevici gdje u stavcima 16, 21 i 25 daje važnost Josipovom očinstvu. Njegova namjera je bila dati do znanja da se ispunilo proročanstvo iz Izaije 7:14, po kojem je djevica bez muža začela Isusa (iako proročanstvo nije o tome govorilo), ali nije mogao izbaciti činjenicu da je Josip tim čudom začeća ipak Isusov biološki otac po kojem je mogao naslijediti Davidovo prijestolje. Zbog toga sam i ja u 1. dijelu ovog članka nastojao dokazati da tekst o začeću ne može negirati Isusovu biološku lozu po njegovom ocu Josipu.

Ukoliko je neki gnostički učitelj vidio da takav tekst ne odgovara njegovom gledištu bio je prisiljen korigirati okolni tekst kako bi ga uklopio u svoje učenje, pogotovo ako je imao svoje sljedbenike. U to je vrijeme živio Valentin (100-160.g.) koji je učio da je Isus s neba samo prošao kroz Marijinu utrobu i da nije imao udjela u supstanci njenog tijela kao i voda koja prolazi kroz cijev vodovoda. To je slično učenju docetista koji su tvrdili da Isus nije došao u stvarnom tijelu čovjeka. Valentin je imao svoje sljedbenike koje je učio o tajnom znanju koje nije dostižno svim kršćanima. Zato neki sumnjaju da je on bio taj koji je korigirao ostatak Matejevog teksta kako bi se Isusa izbacilo iz Josipovog očinstva jer je samo tako mogao pred svojim sljedbenicima božanskog Isusa odvojiti od ljudskog grešnog tijela. Stoga je ovaj Sinajsko sirijski kodeks dokaz o toj korekciji. Budući da se jasno vidi kako i s kojim ciljem je bio naknadno korigiran i tekst iz Lukinog evanđelja, onda se na temelju tog primjera može ustvrditi da je i ovaj tekst iz Mateja 1:16-25 dodan i korigiran s istim ciljem.

Vidi usporedni test Mateja 1.poglavlje:

Matejevo izvorno evanđelje

Prijevod na grčki

(1.verzija)

Prijevod na grčki

(2.verzija)

 

1.poglavlje

1 Rodoslovna knjiga Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.

 2 Abrahamu rodi Izaka, Izak rodi  Jakova, Jakovu rodili Judu i braću njegovu…

(itd)...

 6 Jišaj rodi Davida, kralja. David rodi Salamuna od žene Urijeve.

 7 Salamun rodi Roboama,

(itd)...

16 Jakov je rodio Josipa, a Josip je rodio Jošuu, koji se zove Mesija.

17 Ukupno je dakle bilo: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja, od Davida do izgnanstva u Babilon četrnaest naraštaja i od izgnanstva u Babilon do Mesije četrnaest naraštaja. (ovdje završava 1.poglavlje)

 

 

 

 

(???)

 

 

3.poglavlje

1. U one dane pojavio se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: 2 “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (...)

 ======================

 

Napomena: izvorna verzija Matejevog evanđelja pisanog na hebrejskom jeziku je po svemu sudeći sadržavalo ovaj tekst koji ne spominje priču oko začeća i rođenja nego se nakon rodoslovlja nastavlja sa događajima oko Ivana Krstitelja koji je najavljivao dolazak Mesije kao što je to učinjeno u Markovom i Ivanovom evanđelju. 

 

Napomena: stavci 1-15 su prijevod rodoslovlja, a u 16 vidimo dodatak koji je uveden u grčki rukopis. 

-------------------------------------------

 

 

 

 

 

 

16 Jakov je rodio Josipa. Josip, koji je bio zaručen za djevicu Mariju, rodio je Isusa koji je nazvan Krist. (...)

----------------------------------

Napomena: Nakon ovoga je od 18. stavka naknadno dodan tekst koji je u 21 i 25. stavku još uvijek usklađen s 16. stavkom. Zato ova verzija ne podupire tezu o Isusovom posvojenju od strane Josipa

=========================

18 A rođenje Isusa Krista bilo je ovako: kad je Marija, mati njegova, bila isprošena za Josipa, a još dok se nisu bili sastali, nađe se da je ona trudna od Duha svetoga.

19 A Josip muž njezin, budući pobožan, ne hoteći je javno sramotiti, namisli je tajno pustiti.

20 No kad on tako pomisli, a to mu se javi u snu anđeo Gospodnji govoreći: Josipe, sine Davidov! ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što je u njoj začelo od Duha je svetoga.

21 Pa će ti roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovih.

22 A ovo je sve bilo da se izvrši što je Gospod kazao preko proroka koji govori:

23 Eto, djevica će zatrudnjeti, i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel, što znači: "s nama Bog."

24 Kad se Josip probudi od sna, učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji.

25  I uzme ženu svoju i ona mu je rodila sina i dao mu je ime Isus“

 

 

 1.poglavlje

  stavci 1 do 15 ...

 

 

 

 

 

 

 

 16 A Jakov rodi Josipa (ili Jakovu se rodi Josip), muž(a) Marije, koja rodi Isusa prozvanoga Krista.

 -----------------------------

 Napomena: u ovoj verziji su stavci 16, 21 i 25  izmijenjeni kako bi se moglo lakše tvrditi da Josip nije naveden kao Isusov biološki otac.

 

========================

18 A rođenje Isusa Krista bilo je ovako: kad je Marija, mati njegova, bila isprošena za Josipa, a još dok se nisu bili sastali, nađe se da je ona trudna od Duha svetoga.

19 A Josip muž njezin, budući pobožan, ne hoteći je javno sramotiti, namisli je tajno pustiti.

20 No kad on tako pomisli, a to mu se javi u snu anđeo Gospodnji govoreći: Josipe, sine Davidov! ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što je u njoj začelo od Duha je svetoga.

21 Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovih.

22 A ovo je sve bilo da se izvrši što je Gospod kazao preko proroka koji govori:

23 Eto, djevojka će zatrudnjeti, i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel, što znači: "s nama Bog."

24 Kad se Josip probudi od sna, učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji, i uzme ženu svoju.

25 I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca, i dade mu ime Isus.

 

Cilj heleniziranih kršćana pod utjecajem filozofski i gnostičkih pogleda na svijet je bio suprotstaviti se prvobitnom gledištu kojeg su zadržali židovski kršćani. S vremenom su pogrdno govorili o njima krivo tumačeći njihov naziv 'Ebioniti' (siromašni) pa je Euzebije napisao:

"Stari su ljudi ispravno nazivali ove ljude Ebionitima (siromašni), jer su držali siromašna i podmukla mišljenja o Kristu. Jer su ga smatrali običnim čovjekom, koji je bio opravdan samo zbog svoje superiorne vrline, i koji je bio plod snošaja čovjeka s Marijom." (Euzebije, "Ebioniti", Povijest Crkve)

Vidjeli smo u kojem je smjeru išla namjerna korekcija teksta i to u vrijeme kada su židovski kršćani marginizirani tako da više nisu imali nikakav utjecaj na sprečavanje razvoja novih gnostičkih i filozofskih doktrina o Kristu (Mesiji). Danas imamo stare rukopise iz kojih možemo izvući dokaze i činjenice koji se slažu s povijesnim razvojem kristologije koja je odstupila od izvornog učenja.


Rekonstrukcija Lukinog izvještaja


Dok čitamo Matejev i Lukin izvještaj vidimo kako je tekst skladno povezan tako da ne možemo reći da je bilo što dodano. No, ako uzmemo u obzir da je moguće ubaciti neku riječ ili rečenicu a da se ne remeti postojeći tekst,  onda treba vidjeti što dobivamo kad iz teksta izbacimo taj sumnjivi dio. Vidjeli smo da je taj ubačeni tekst sumnjiv jer se ne uklapa u ostale izjave koje mu proturječe. Razmotrimo najprije Lukin izvještaj 1.poglavlje 30-37:

30 No anđeo joj je rekao: “Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga! 31 Evo, zatrudnjet ćeš i rodit ćeš sina. Daj mu ime Isus! 32 On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. (Jehova) Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova, 33 i on će kraljevati nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja.”

[34 A Marija je rekla anđelu: “Kako će to biti, kad još nisam upoznala muža?” 35 Anđeo joj je odgovorio:] [“Sveti duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjenit će te. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, Sin Božji.]

36 Evo, i tvoja rođakinja Elizabeta začela je sina u starosti svojoj i ovo je šesti mjesec njoj, koju zovu nerotkinjom. 37 Jer Bogu ništa što kaže nije nemoguće.”

Ovaj tekst, kad ga se čita u cijelosti, sam po sebi ne tvrdi da je došlo do natprirodnog začeća bez očevog sjemena osim što se može dobiti dojam da se aludira na takvo začeće. No, ponekad je dovoljno stvoriti aluziju na nešto kako bi se promijenio smisao teksta.

U prvom dijelu ovog članka smo vidjeli da je takvo čudesno začeće moguće ali da je ono moralo uključivati Josipovo sjeme. No, ako odbacimo aluziju na natprirodno začeće, onda u tekstu nailazimo na pitanje kojim Marija želi znati kako će zatrudniti kad još nije udana za svog muža. Anđeo u nastavku ne tvrdi da će ona zatrudniti odmah i bez muža nego samo kaže da će je prilikom začeća zasjenit sveti duh tako da će dijete koje bude začeto biti posvećeno od Boga. To bi za neke čitatelje moglo značiti da će ona začeti sa svojim mužem ali na način da će od samog začeća dijete u njenoj utrobi rasti pod utjecajem i zaštitom Božjeg svetog duha. Tako za Ivana Krstitelja piše da će:

“Duha Svetoga bit pun već od majčine utrobe.“ (Luka 1:15)

Po ovome je i Ivan čudom začet po svetom duhu jer je Bog svetim duhom utjecao na začeće i razvoj djeteta u utrobi svoje majke koja je bila nerotkinja. Zato začeće po svetom duhu ne mora isključivati Josipa. Pokušajte ponovo pročitati tekst, ali preskočite označeni dio u uglatim zagradama koji je precrtan. Vidjet ćete kako označeni tekst ipak može promijeniti smisao ako vjerujete u doktrinu začeća bez oca. Naime, pobornici natprirodnog začeća u gornjem tekstu vide da je ono učinjeno bez prirodne reprodukcije zato što je anđeo, nakon što je spomenuo začeće kod nerotkinje Elizabete, rekao da Bogu ništa nije nemoguće. To bi za njih bio odgovor na Marijino pitanje, odnosno da je moguće začeće djeteta bez biološkog oca. U tom slučaju možemo govoriti o aludiranju i konstatirati da je riječ o tekstu koji je ubačen i uklopljen u postojeći tekst na način da aludira na djevičansko začeće. 

Po svemu sudeći je ubačen tekst u 34. i prvi dio 35. stavka koje sam u gornjem tekstu precrtao i stavio u uglate zagrade. Drugi bibličari koji su se bavili ovom problematikom su ustanovili da je umetnut samo 35. stavak u kojem se spominje utjecaj svetog duha na Marijino začeće, pa sam i njega izdvojio uglatim zagradama. U tom slučaju 34. stavak sa 36. i 37. i dalje ostavlja aluziju tako da je očito umetnut samo 34. stavak jer se ne uklapa u tekst, o čemu sam pisao u 1. dijelu (podnaslov 'Začeće'). Ne uklapa se u izjave u kojima Luka navodi Josipa za Isusovog prirodnog oca, a koje su neki prepisivači naknadno izmjenili. Upravo naknadne korekcije tih izjava nameću sumnju da je ovdje riječ o tekstu koji je svjesno ubačen u Lukino evanđelje.


Rekonstrukcija Matejevog izvještaja


Zašto je netko naumio u Matejevo evanđelje uvesti priču o djevici koja je začela bez odnosa s mužem? Povod tome može biti Septuaginta, grčki prijevod hebrejskih spisa (Biblije). Kršćani su koristili hebrejske spise kako bi dokazivali Isusovo mesijanstvo na osnovu proročanstva koja su se do tada ispunila na njemu. Među tim proročanstvima je netko izdvojio stavak iz knjige proroka Izaije 7:14 koji kaže:

“Zato će vam sam Gospodin dati znak: "Eto, djevica će začeti (zatrudniti) i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel.“ (Izaija 7:14; prijevod sa grčkog - Septuaginta)

“Zato  sam Gospodin će vam dati znak: "Eto, djevojka je trudna i roditit će sina i nadjenuti mu ime Emanuel.“ (Izaija 7:14; prijevod sa hebrejskog)

Ovo proročanstvo se ispunilo još u vrijeme proroka Izaije i Židovi ga nikad nisu dovodili u vezu s djevičanskim začećem. Znak o kojem je riječ nije ime djeteta niti je to začeće, nego je taj znak 'dijete' koje je rođeno s tim imenom kako bi po njemu Bog odredio vrijeme izbavljenja Davidove kraljevske loze od dvaju neprijateljskih kraljeva - Izraela i Sirije (Izaija 7:14-16). Naime, nakon što je u vrijeme trudnoće ove žene izašla riječ od Boga pa sve do dana izbavljenja prošlo je relativno kratko vrijeme, jer je taj dan izbavljenja došao nakon rođenja djeteta, ali prije nego je taj dječak naučio odbacivati zlo i birati dobro. To je bio znak samo za taj naraštaj. Oni su ga doživjeli čime su se osvjedočili da je Bog bio sa svojim narodom u to kritično vrijeme u skladu sa imenom Emanuel - 's nama je Bog'. 

Prema hebrejskom tekstu vidimo da je prorok Izaija pisao o trudnoći koja je već bila u tijeku te je koristio hebrejsku riječ 'alma' koja znači 'mlada djevojka' kojom se ukazivalo na mladu ženu koja je zatrudnila sa svojim mužem. Prevodioci Septuaginte su koristili grčku riječ 'parthénos' tj. 'djevica' koja je u njihovim mislima imala isto značenje jer je kontekst govorio o čistoći djevičanstva s kojom je ta mlada djevojka ušla u bračnu vezu sa svojim mužem s kojim je trebala roditi sina Emanuela. Budući da su živjeli u vrijeme dvaju grčkih kraljeva - sjevernog i južnog, o kojima je prorokovao Danijel, a koji su prijetili zemlji Božjeg naroda, onda su očekivali onoga kojega će Bog pomazati i postaviti za kralja i izbavitelja kao što ih je Bog izbavio od dvojice kraljeva u Ahazovo vrijeme (Danijel 11-12:1). Preko tog Mesije će Bog ponovno biti sa svojim narodom u skladu sa imenom Emanuel - "s nama je Bog". Zato su malom izmjenom teksta ostavili otvorenu nadu u rođenje tog jednog djeteta iz djevičanskog braka, pa su umjesto 'trudna je' stavili riječ 'zatrudnit će' kako bi se u narodu održala ta nada kroz dvostruko ispunjenje tog proročanstva.

Međutim, očito je neki prepisivač u tom tekstu proroka Izaije stavio naglasak na riječ 'djevica' koja izvan biblijskog konteksta, u helenskoj mitološkoj kulturi djevičanskih božica, može biti protumačena kao začeće bez spolnog odnosa s čovjekom, nego s božanskim bićem, što je bilo potpuno kriva primjena teksta. Moguće je da su neki kršćanski učitelji upravo na takav način tumačili Izaijine riječi što je dalo slobodu prevodiocu da u grčkom prijevodu poruči svojim čitaocima da se to proročanstvo zaista ispunilo na Isusu kao božanskom biću, zbog čega je ubacio svoju verziju događaja koji aludiraju na takvo začeće. Iako je takva priča do tada bila nepoznata ona je s vremenom prihvaćena od svih koji su svoju vjeru zasnivali na grčkim rukopisima. 

U kakvoj je onda vezi Isusovo začeće sa Emanuelom i da li ono ima dvostruko ispunjenje? Pogledajmo. Matej objašnjava događaj u vezi začeća i kaže da se to (začeće po svetom duhu) dogodilo kako bi se ispunilo ono što je Bog rekao u Izaiji 7:14. U proroštvu se spominje trudnoća mlade djevojke koje podrazumijeva njenog muža, a Matej spominje trudnoću bez muža. U proroštva se spominje da će se dijete zvati Emanuel (s nama je Bog), a Matej govori o djetetu koje će se zvati Jehošua (u Jahve je spasenje). U proroštvu se spominje izbavljenje od dvojice neprijateljskih kraljeva za vrijeme djetetovog odrastanja, a Matej govori o izbavljenje od grijeha nakon Isusove smrti (Matej 1:21-23). Za razliku od Isusa taj Emanuel u Izaijino vrijeme je bio samo znak, a ne sredstvo izbavljenja. 

Kao što vidimo, ovdje nije riječ o dvostrukom ispunjenu proročanstva. Ukoliko se nešto od ovog proroštva htjelo primijeniti na Isusa, onda je Matej mogao samo staviti naglasak na značenje imena 'Emanuel' - 'Bog s nama', jer je Bog zaista bio sa svojim narodom preko Isusa. Nikako nije mogao upotrijebiti proroštvo da bi dokazao djevičansko začeće nego samo sličnost po kojoj je Isus rođen od svoje majke koja je u brak s Josipom ušla kao djevica kao i majka Emanuela što se i podrazumijevalo. 

Umjesto da čelnici Watchtowera prilagode svoje gledište biblijskom kontekstu, oni su pokušali opravdati krivu riječ koju je po njima ubacio sam Matej i to pod nadahnućem pa su napisali:

"Matej je pod Božjim nadahnućem upotrijebio grčku riječ parthénos, koja znači “djevica”, kad je pisao o tome da su se riječi iz Izaije 7:14 ispunile prilikom Isusovog rođenja. Evanđelisti Matej i Luka napisali su da je Marija bila djevica koja je zatrudnjela po Božjem duhu (Mat. 1:18-25; Luka 1:26-35)." (Stražarska kula, 15.8.2011. str. 9)

Kako je moguće zamisliti da je Bog nadahnuo proroka Izaiju da koristi hebrejsku riječ 'mlada djevojka', a da je kasnije Mateja nadahnuo i naveo da izmjeni smisao svog proročanstva sa grčkom riječi 'djevica' kako bi taj dio proročanstva imao primarno ispunjenje na Isusu. Bog nema razloga učiniti takve naknadne izmjene jer on ne mijenja svoju riječ. Osim toga, nije točno da je Matej koristio grčku riječ jer je on evanđelje napisao na hebrejskom jeziku. Onaj tko je prevodio na grčki je to učinio koristeći Septuagintu. No, ako je Matej prevodio na grčki, onda bi to značilo da je on svjesno ubacio priču o začeću i iskrivio značenje hebrejske riječi kako bi podupro nešto o čemu to proročanstvo ne govori. Takav postupak je potpuno protivan Božjem zahtijevu da se ništa ne dodaje i ne oduzima njegovoj riječi što je i sam Isus potvrdio (vidi 5.Mojsijeva 4:2; Otkrivenje 22:18,19).

Budući da je Bog preko svojih proroka zabranio da bilo tko dodavanjem, oduzimanjem i korigiranjem mijenja smisao njegovih riječi (zapovijedi i proroštva), kako je onda bilo moguće da pisac (ili prepisivač) evanđelja, koje nosi Matejevo ime, uzme za pravo da citira Boga na način da je iz Njegove proročanske riječi (od)uzeo jednu rečenicu (Izaija 7:14) i primijeni je kao ispunjenje proročanstva na Isusu i to tako da nije koristio hebrejsku riječ ('alma' - 'mlada djevojka') nego grčku ('parthénos' - 'djevica') kako bi s tim lakše proturio svoj izvještaj o djevičanskom začeću (zapisano u Mateju 1:18-25)? S obzirom da je takvom manipulacijom potpuno promijenio smisao onoga što je Bog prorekao i što se već bilo ispunilo stoljećima ranije, onda je time doveo u pitanje istinitost svog izvještaja. Naime, kako neki izvještaj može biti nadahnut i istinit ako se jedino može potkrijepiti manipulacijom Božje riječi? Priča o takvom začeću bi trebala biti potvrđena proroštvom pa je netko našao adekvatan način da to učini jer samo tako dobiva na uvjerljivosti, ali način na koji je to učinjeno putem manipulacije Božjom riječi, automatski tu priču izbacuje iz Biblije, kao to su to učinili Marko i Ivan, jer nema osnova u Pismu. 

Ovo samo dokazuje kako je nekima bilo puno lakše reći da je Bog izmijenio svoju riječ nego ukloniti izmjene koje su napravili ljudi. Iako znaju da neka riječ izvađena iz jednog konteksta i stavljena u drugi kontekst može izmijeniti smisao teksta i stvoriti podlogu za kriva učenja, oni su olako prešli preko toga. Oni, kao i predvodnici drugih Zajednica (crkvi) samo zatvaraju oči pred tim i drugim iskrivljenim učenjima koja su prihvatili kao istinu.

I koja je onda razlika između onih koji su svjesno mijenjali tekst grčkih spisa (koja su kasnije ušla u kanon) i onih kršćana koji ne žele vidjeti kontekst Biblije kako bi sami (u)vidjeli što Biblija zaista uči? Danas je teško mnogim kršćanima reći da je Isus začet i rođen kao i svaki drugi čovjek, jer bi ih to samo sablaznilo, ali smo vidjeli da čak i oni koji vjeruju u djevičansko začeće, mogu lakše prihvatiti istinu o Isusovom zemaljskom porijeklu ukoliko učine prvi korak i uvide probleme i komplikacije povezane s gledištima koja odudaraju od biblijskog konteksta.

Koliko god je netko pokušao sakriti istinu o Isusovom porijeklu, ona može isplivati na površinu samo ako joj to dozvolimo.


DODATAK - za one koji traže dodatne dokaze da je Isus potekao iz sjemena Salamunove loze


Isus - Salamunov potomak


Jošua (Isus) je Davidov sin jer je po tijelu potekao od kralja Davida. Međutim, David je imao više sinova, od kojih je samo jedan od njih imao prednost da Mesija dođe na svijet po njegovoj krvnoj lozi. No, da li je Mesija trebao po tijelu poteći od potomaka Davidovog sina Salamuna? Ovo pitanje je jako važno jer većina odbacuju tu mogućnost budući da bi to značilo da je Isus po tijelu potekao od svog oca Josipa koji je Davidov potomak po Salamunu. Neki čak tvrde da Isus nije ni mogao biti rođen od Josipa koji je potekao od kralja Jekonije, jer smatraju da je obiteljska loza tog kralja bila prokleta. Izgleda da je priča o Isusovom začeću toliko zasjenila ostatak Biblije da mnogi ne vide ono što stvarno piše o Salamunovoj obiteljskoj lozi koja je zastupala Davidovo kraljevstvo, te zanemaruju biblijsku objavu o Mesiji koji je trebao doći po sjemenu svog oca, a ne po krvnoj lozi majke. Zašto se to zanemaruje? I kome je to u interesu?

U Bibliji ne postoji stih koji izravno glasi da je Isus 'Salamunov sin', ali se to podrazumijeva jer cijela Biblija to dokazuje. Kao prvo Isusova rodoslovna linija je utvrđena od samog početka kad je Bog obećao Davidu:

“Kad dođe vrijeme da odeš k praocima svojim, podignut ću nakon tebe potomka tvojega, jednoga od sinova tvojih, i utvrdit ću kraljevstvo njegovo.“ (1. Ljetopisa 17:11)

Ovdje jasno kaže da će Bog Davidovo kraljevstvo utvrditi na jednom od njegovih sinova. Međutim, na drugom mjestu piše:

“Evo, kraljev sin će kraljevati kao što je obećao Jahve za Davidove sinove.“ (2. Ljetopisa 23:3)

Ovdje se spominju 'Davidovi sinovi' i obećanje da će njihovi sinovi kraljevati nakon njih. Da li se mislilo na svih 11 sinova koje je David dobio od svojih žena i inoča koji su se zvali - Šamua, Šobab, Natan, Salamun, Jibhar, Elišua, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet (2.Sam 5:14)? Ne. Izraz 'Davidovi sinovi' se ne odnosi na njegove sinove iz prvog koljena nego na potomke 'jednog od Davidovih sinova' koji je rođen po obećanju, jer je Bog obećao Davidu:

“Gle, rodit će ti se sin;... ime će mu biti Salamun…. On će mi biti Sin (Božji Sin), a ja ću mu biti Otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izraelom.” (1. Ljetopisa 22:9,10)

    • Davidovo kraljevstvo <=> Salamunovo kraljevstvo

Kao što je Bog rekao za Davidovo prijestolje da će biti utvrđeno dovijeka, tako je rekao i za Salamunovo prijestolje, tako da se izraz 'Davidovi sinovi' odnosi samo na potomke koji potječu od Salamuna kao nasljednici njegovog prijestolja što se može iščitati i u sljedećem citatu:

“Jahve se zakleo Davidu, zakletvom koju sigurno neće povući: “Potomka utrobe tvoje (bokova tvojih) postavit ću na prijestolje tvoje. Budu li se sinovi tvoji držali saveza mojega i opomena mojih kojima ću ih učiti, i njihovi će sinovi zauvijek (bez prekida) sjediti na prijestolju tvojemu.“ (Psalam 132:11,12)

“... [i] neće ti nestati nasljednika na prijestolju Izraelovu“ (1.Kraljevima 2:4)

Ovdje se također spominje izraz "sinovi tvoji" (tj. Davidovi sinovi), ali i izraz "sinovi njihovi". Budući da u ovom kontekstu vidimo da je Bog samo Salamuna postavio za Davidovog jedinog nasljednika, onda se i ovdje izraz "tvoji sinovi" odnosi na Salamuna (Davidovog sina nasljednika) i biološke nasljednike iz Salamunove loze čiji su sinovi ("njihovi sinovi") po pravu nasljedstva trebali zauvijek tj. bez prekida sjediti na Davidovom prijestolju. Svi oni su sačinjavali 'Davidove sinove' i 'Davidovo potomstvo' iz koje je trebao izaći zadnji Pomazanik (Ivan 7:42). Da bi ovo razumjeli i prihvatili moramo uzeti u obzir obrazac kojeg je postavio Bog pri ostvarivanju svog obećanja.

Taj obrazac vidimo u izrazu 'Abrahamovo potomstvo' koje se odnosilo samo na potomstvo Abrahamovog sina Izaka jer je samo on rođen po obećanju, dok se taj izraz nije koristio za ostale sinove koje je Abraham dobio (1.Mojsijeva 13:15; 25:1-6; 2.Mojsijeva 33:1). Zato je rečeno Abrahamu:

“...jer preko Izaka doći će ono što će se nazvati sjemenom (potomstvom) tvojim.“ (1.Mojsijeva 21:12)

Isto tako se pojam 'Davidovo potomstvo' koristio samo za potomstvo koje je proizašlo po Salamunu koji je rođen po obećanju, a ne za ostale sinove koje je David dobio. Ovo je važno zapaziti jer se u tom kontekstu nalaze sve izjave koje se odnose na 'Davidovo potomstvo'. Ono je nastalo po obećanju zbog čega je bilo izdvojeno iz potomaka ostalih Davidovih sinova, tako da nitko osim Salamuna nije ni mogao biti (pra)otac Mesije. 

    • Davidovo kraljevstvo <=> Salamunovo kraljevstvo
    • Davidovo potomstvo <=> Salamunovo potomstvo
    • Davidovi sinovi <=> Salamunovo sinovi

Bog je samo Salamunovo potomstvo držao unutar saveza kojeg je sklopio s Davidom. To se vidi u Božjoj zakletvi kad je rekao:

“Savez sam sklopio s izabranikom svojim, zakleo sam se Davidu, sluzi svojemu: ‘Utvrdit ću potomstvo tvoje za sve vijeke i sazdat ću prijestolje tvoje za sve naraštaje.’” (Psalam 89:3,4)

Da bi Davidovo prijestolje moglo biti trajno, morao je imati trajno potomstvo zakonskih nasljednika. Saznali smo da je Bog obećao Davidu da će na njegovom sinu Salamunu sazidati njegovo prijestolje i da Salamunovo potomstvo po pitanju nasljedstva predstavlja 'Davidove sinove'. Kad On kaže Davidu da će 'utvrditi njegovo potomstvo' onda je to podrazumijevalo sinove iz te loze na kojima je obećao "utvrditi njegovo kraljevstvo". Oni su trebali biti nasljednici Davidovog i Salamunovog prijestolja sve do Isusa bez obzira da li su sjeli na prijestolje ili nisu (1. Ljetopisa 22:9,10).

Svi nasljednici prijestolja su poput Salamuna bili 'plod bokova' njihovih bioloških očeva (Davidovih sinova). Da li se to promijenilo kad se začeo i rodio Isus? Da li je Isus bio plod bokova svog biološkog oca Josipa, Davidovog sina? Pogledajmo što je rekao apostol Petar:

“... budući da je (David) bio prorok i da je znao da mu se Bog zakletvom zakleo da će plod utrobe njegove (plod bokova njegovih) posjesti na prijestolje njegovo…“ (Djela apostolska 2:30)

David je, iz svega onoga što mu je Bog rekao i obećao, mogao govoriti samo o onom svom sinu - Pomazaniku koji će doći po Salamunu jer je po njemu trebalo biti utvrđeno njegovo kraljevstvo i ostvareno obećanje. Osim toga, Petar je ovu misao o 'plodu bokova Davidovih' izveo iz Psalma (132:11,12) u kojem se vidi da Bog misli na Salamuna i njegove potomke, tako da je Petar ovdje Isusa predočio kao zadnjeg iz te linije potomaka koji je bio obećan. Kao što je Salamun (Pomazanik, Sin Božji) bio plod bokova svog oca Davida, tako je i taj zadnji Pomazanik, Sin Božji bio plod bokova svog oca Davida. Naravno, David nije direktno prouzročio rođenje Isusa i drugih 'sinova' koji su bili nasljednici prijestolja, nego indirektno po 'sjemenu' iz bokova njegovih sinova koji su bili u Salamunovoj rodoslovnoj liniji. Oni su nosili i prenosili, a samim tim i predstavljali to Davidovo 'sjeme' pa je Pavao rekao:

“Od njegova sjemena Bog je po obećanju svojemu doveo Izraelu spasitelja, Isusa.“ (Djela apostolska 13:23)

    • Sjeme > sin, potomak

Davidovo 'sjeme' (sin, potomak) koji mu je rođen po obećanju je bio samo Salamun iz kojeg je nastalo Davidovo kraljevsko potomstvo. Zato je i Isus kao obećano 'sjeme' mogao doći samo iz tog 'sjemena' (potomstva) i to iz bokova svog oca Josipa koji je bio Davidov sin po toj Salamunovoj rodoslovnoj liniji. Drugu opciju Bog nije otvorio niti se ona ne spominje u Bibliji. To znači da uopće nije bitna loza iz koje je potekla Marija jer Isus kao Židov, u skladu s Božjim uredbama, nije ni mogao po majci i njenoj krvi naslijediti obiteljsko ime (plemensku i obiteljsku lozu) nego samo po očevom sjemenu.

Osim toga, u gornjim stihovima koje su apostoli citirali nema ni spomena o posvojenom potomku koji je nastao bez muškog sjemena. Zato oni nisu ni pokušali korigirati ili nadopuniti Božje i Davidove riječi i onda reći kako Isus nije potekao od čovjeka jer bi to automatski značilo da nije potekao od Davida i Salamuna.

Kao što smo vidjeli, Bog je rekao Davidu da "neće nestati nasljednika na prijestolju" ali pod uvjetom vjernosti Bogu, što znači da je svaki sljedeći nasljednik nakon Salamuna trebao imati biološkog sina koji će biti pomazan za kralja (1.Kraljevima 2:4). U slučaju da je umro bez sina, mogao ga je naslijediti brat ili stric koji su također bili kraljevi sinovi. Tako su Jošijina tri sina bili kraljevi - Joahaz, Elijakim (Jojakim) i Sidkija (Sedecija) koji je zamijenio svog nećaka Jekoniju (sina svog brata Jojakima). Osim toga, kralja Salamuna nije zamijenio niti jedan njegov brat nego ga je naslijedio njegov sin Roboam, tako da je Davidovo kraljevstvo ostalo u lozi Salamunovih potomaka.

Ovo 'nasljedstvo' koje je dano Salamunu nije moglo prijeći na drugu obiteljsku lozu, ali je po kazni moglo biti privremeno prekinuto. Da je moglo prijeći na obiteljsku lozu drugih Davidovih sinova, onda bi Bog odmah zbog Salamuna izabrao potomka drugog Davidova sina, a ne Salamunovog sina Roboama, ali to nije učinio ni tada ni kasnije, tako da je Isus kao Davidov nasljednik trebao doći samo iz te linije nasljednika po Salamunu. Bog nije čak ni odvojeni desetoplemenski Izrael dao u ruke nekom od potomaka ostalih deset Davidovih sinova nego kraljevom sluzi Jeroboamu iz Efraimovog plemena.

Pomazanih kraljeva, odnosno 'nasljednika na Davidovom prijestolju' je nakon babilonskog ropstva za jedno vrijeme nestalo, ali nije nestalo 'nasljednika' (Davidovih sinova) koji su imali zakonsko pravo na prijestolje. Zato je između Salamuna i Isusa postojala neprekinuta linija 'nasljednika' Davidovog prijestolja, tj. 'Davidovih sinova' od kojih neki nisu imali čast da zastupaju Boga kao kraljevi iz dva razloga - ili su bili braća izabranog nasljednika (prinčevi, knezovi) ili su rođeni nakon što je Bog privremeno uklonio Davidovu krunu. No, svaki u toj liniji nasljednika, pa i sam Isus, je bio sin Davidov i Salamunov posebno zato što je Salamun rođen po obećanju.

Npr. Abraham je imao više sinova, ali je samo Izak rođen po obećanju pa se za Izraelce kaže da su sinovi, ne samo Abrahama, nego i Izaka i Jakova koji je također rođen po obećanju. Isto tako je od svih Davidovih sinova samo Salamun rođen po obećanju, pa su samo Davidovi 'sinovi' (potomci) koji su potekli preko Salamuna činili Davidovu kuću i kraljevsku lozu nasljednika Davidovog prijestolja. Po tome su oni 'sinovi', ne samo Davida nego i Salamuna. Tako je i Isus kao nasljednik prijestolja trebao biti njihov sin (Davidov i Salamunov) i po tijelu i po obećanju.

Kao što znamo, Salamun je doveo u pitanje kraljevsku lozu, tako da je Bog izvršio sankciju koja je pogodila kraljevstvo Izraela, ali je održao zakletvu i obećanje dano Davidu da neće nestati nasljednika na njegovom kraljevstvu koje je preneseno na Salamuna. To je značilo da je Bog po svojoj riječi mogao izreći prokletstvo na nekom nasljedniku, a da ono ne poništi njegov savez i blagoslov kojeg je vezao za Davidovo i Salamunovo kraljevstvo. Taj princip je koristio i za ostatak svog naroda pred kojih je stavio blagoslov i prokletstvo. Kad su zaslužili prokletstvo Bog im je rekao:

“Ali tebe (Izraele) neću uništiti, samo ću te karati s mjerom. Sasvim bez kazne ne mogu te ostaviti!“ (Jeremija 30:11)

Bog je tako odbacio svoj narod zbog prokletstva koje je prouzročeno njihovim grijehom, ali ga je nakon izvršene kazne opet prihvatio kako bi ispunio svoje obećanje dano Abrahamu. Zbog tog obećanja vezanog uz blagoslov, Bog je mogao izreći prokletstvo povezanog s kaznom, ali samo do trećeg i četvrtog koljena (2.Mojsijeva 20:5; 34:7; 4.Mojsijeva 14:18). Znači da je prokletstvo koje je uključivalo kaznu moglo biti odmjereno i vremenski ograničeno, a ne vječno kako ne bi utjecalo na nasljednike koji će proizaći u slijedećim generacijama nakon trećeg ili četvrtog koljena. Ovo je jasno izraženo u 89. psalmu, posebno u stavcima 20-36. Zato se Davidovo obiteljsko stablo po Salamunu razvijalo u skladu sa izrečenim blagoslovom i prokletstvom.

Prvo prokletstvo je izvršeno na Salamunovom sinu Roboamu, ali ono nije poništilo Božji blagoslov i liniju nasljednika koji su predstavljali 'svjetiljku' Izraela. Bog je tada preko proroka rekao Jeroboamu, kraljevom sluzi:

“Iz ruke sina njegova (Salamunovog sina Roboama) uzet ću kraljevstvo, to jest deset plemena, i tebi ću ga dati. A sinu ću njegovu dati jedno pleme, da bi David, sluga moj, uvijek imao SVJETILJKU (svog zakonskog nasljednika) preda mnom u Jeruzalemu, gradu koji sam sebi izabrao da u njemu prebiva ime moje.“ (1.Kr 11:35,36)

David je kao pomazani kralj i vođa bio 'SVJETILJKA Izraelova' (2.Sam 21:17). Po svom sinu Salamunu je trebao uvijek imati 'svjetiljku' tj. zakonskog nasljednika i predstavnika svoje kraljevske loze u Jeruzalemu. Nigdje ne stoji da su tu 'svjetiljku' mogli predstavljati potomci (unuci) ostalih Davidovih sinova. Uzmimo u obzir da je Salamun imao više sinova (prinčeva) i svi su oni bili zakonski nasljednici, ali je samo jedan od njih mogao biti kralj i prenijeti krunu na svog sina. Ukoliko ne bi imao sina, kraljevstvo bi se nastavilo po drugom Salamunovom sinu, 'kraljeviću' (princu kraljevske krvi - vidi Jeremija 36:26). Taj princip je važio i za potomke njegovih potomaka.

To je značilo da Davidovo kraljevsko pokoljenje po Salamunu nije moglo nestati bez obzira na grijeh pojedinih kraljeva. Tako čitamo za jednog od njegovih unuka koji su ga naslijedili:

“On (Abijam, Davidov praunuk) je činio sve grijehe oca svojega (Roboama, Davidova unuka, Salamunovog sina), što ih ovaj bio činio pred njim, i srce njegovo nije bilo cijelo odano Jahvi, Bogu njegovu, kao srce njegova djeda Davida. Ipak mu je Jahve, Bog njegov, zbog Davida dao SVJETILJKU (sina nasljednika) u Jerusalemu, kad je nakon njega podigao sina njegova u Jerusalemu i utvrdio Jerusalem.“ (1. Kraljevima 15:3,4)

Svaki kraljev sin, od Salamuna pa nadalje je bio zakonski nasljednik, a time i 'svjetiljka' koja je predstavljala Davida i njegovu kraljevsku kuću. Kad je Joram sin Jošafatov kao kralj (Davidov sin) činio zlo pred Bogom čitamo:

“Ipak Jahve nije htio razoriti kuće Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati SVJETILJKU (sina nasljednika) njemu i njegovim sinovima zauvijek.“ (2. Ljetopisa 21:7; 2. Kraljevima 8:19)

Budući da smo već saznali da se u Božjim izjavama 'Davidovi sinovi' odnose na Salamuna i njegove potomke, onda su oni bili ta 'svjetiljka' koja je obećana Davidu. Svjetiljka je mogla biti ugašena tj. bez svjetla (bez pomazanja), ali nije mogla nestati jer bi to značilo nestanak Davidovih sinova koji su proizašli iz Saveza obećanja po kojoj se vodila kraljevska loza. Bog to nije dozvolio pa je po svojoj riječi samo prekinuo kraljevsku službu tako što je prouzročio da zbog grijeha ranijih kraljeva Jekonija (Konija) bude zadnji kralj po zakonskoj liniji 'otac - sin' (Sedecija, njegov stric ga nije naslijedio nego samo zamijenio).

Kad je u pitanju prokletstvo izrečeno nad Jojakimom, Sedecijinim bratom, onda se ono odnosilo na njegovog sina Jekoniju koji je svrgnut nakon tri mjeseca čime se ispunila Božja riječ koja kaže:

“Neće potomak od njega (od Jojakima) sjediti na prijestolju Davidovu…“ (Jeremija 36:30)

Ovdje se riječ 'potomak' odnosi na njegovog sina Jekoniju. U biti Jekonija je sjeo, ali nije sjedio do kraja kako bi predao kraljevstvo svom sinu jer je nakon oca i on bio kažnjen kao što piše u nastavku:

“...Jer ću pohoditi (kazniti) njega (Jojakima) i sjeme njegovo (njegovog sina) i sluge njegove za bezakonje njihovo…“ (st.31)

Izraz 'njegovo sjeme' (potomstvo) se može odnositi na Jojakimovog

    • sina, nasljednika
    • sinove i unuke do trećeg/četvrtog koljena
    • cijelu njegovu lozu - cijelo pokoljenje

Treba uzeti u obzir da riječ 'sjeme' može imati različito značenje ovisno od konteksta. No, kad uzmemo u obzir kontekst u ovoj izjavi onda vidimo da je Bog mislio kazniti kralja Jojakima, te njegovog sina nasljednika i sluge koje su im služile, što se uklapa u širi kontekst. Bog je samo na njima trebao kazniti njihovo bezakonje i to se desilo tako da se prokletstvo nije prenosilo na nova pokoljenja. Kad je Bog kažnjavao onda je kazna ispunjavala svoju svrhu. S blagoslovom je vezana nagrada, a s prokletstvom kazna. Ova kazna je bila izvršena samo na Jojakimu koji je poginuo, te njegovom sinu Jekoniji (i slugama) koji su prognani u Babilon, čime se ispunilo ono što je Bog rekao za Jekoniju i njegove sinove:

  • “Nitko od potomstva [Jekonijina] neće sjesti na prijesto Davidov ni vladati Judejom.“ (JB)
  • “jer ni jednome od roda njegova ne uspijeva da sjedne na prijestolje Davidovo i onda da vlada u Judi.“ (IŠ)
  • “Među njegovom djecom, ni jedan neće uspjeti smjestiti se na tronu Davodovu, sačuvati vlast u Judi.“ (TD)

Iz ovih različitih prijevoda (Jeremija 22:29) ne vidimo da se prokletstvo trebalo prenijeti na slijedeća pokoljenja jer je kazna izvršena samo na Jekonijinim sinovima iz prvog koljena. Oni su po kazni rođeni u zarobljeništvu te nisu dobili tu čast da sjede na Davidovom prijestolju jer su nosili krivicu svojih očeva iako sami nisu bili krivi. No, zbog Saveza s Davidom, Bog nije prekinuo kraljevsku lozu tako da je 'svjetiljka' po zakonskim nasljednicima postojala ali je za jedno vrijeme bila ugašena čemu je svjedočio prorok Jeremija. Pogledajmo koju je Božju poruku prenio narodu u to vrijeme kad je Davidovo kraljevstvo bilo pri kraju:

Neće Davidu nestati nasljednika da sjedi na prijestolju doma Izraelova …“ (Jeremija 33:17)

Ovo je rečeno nakon što je Bog preko Jeremije izrekao prokletstvo nad Jojakimom i njegovim sinom Jekonijom koji su bili Davidovi nasljednici. No, iako je narodu izgledalo da je Bog zauvijek odbacio nasljednike Davidovog prijestolja, Jeremija kaže da 'neće nestati nasljednika' čime je pružio nadu u obnovu Davidovog kraljevstva. Takva objava je ujedno bila prvo ukazivanje na obećano 'sjeme' koje će doći po postojećoj kraljevskoj lozi. To je Bog potvrdio kad je rekao da 'neće odbaciti ni potomstvo Jakova ni potomstvo Davida' što znači da nije odbacio ni potomstvo Davidovog sina Salamuna (vidi Jeremija 33:23-26). Zato Bog nije ni tada niti jednom rekao da će nasljedstvo prijeći na Davidove potomke iz druge obitelji, kao što je to rekao Saulu kada ga je odbacio i prenio kraljevstvo na Davida (1.Samuelova 13:14; 15:28). To nije ni mogao reći jer je za Davida i njegovo potomstvo rekao nešto sasvim drugo:

Dovijeka ću mu sačuvati milost svoju; zavjet moj s njim stajat će čvrsto. Potomstvo ću njegovo uzdržati u vijeke, prijestolje njegovo, dokle stoji nebo. Ali ako sinovi njegovi ostave zakon moj i ne idu za naredbama mojim, ako oskvrne zapovijedi moje i ustanove moje ne sačuvaj, onda ću pokarati prutom otpad njihov i bičevima bezakonje njihovo. Ali milosti svoje neću uzeti od njega i neću prevrnuti vjernošću svojom: Nikada neću pogaziti zavjeta svojega, i što su izrekla usta moja, neću poreći. Svetošću svojom prisegao sam ovo: Nikada neću slagati Davidu: Potomstvo će njegovo ostati dovijeka i prijestolje njegovo kao sunce preda mnom!“ (Psalam 89:28-36)

Nakon prekida kraljevske službe, Davidu su se i dalje rađali sinovi (potomci) koji su predstavljali 'svjetiljku' tj. zakonske nasljednike po Salamunu. Zbog Božje 'milosti' prokletstvo nije bilo trajno tako da su u sljedećim generacijama svi očekivali ponovno upaljenu 'svjetiljku' (Izdanak) iz Davidove kraljevske loze i to baš iz Salamunovog potomstva. Izdanak po pravilu raste na mjestu gdje je stablo ili grana bila ozlijeđena tj. na ranama, pa i to upućuje na Salamunovu granu koja je bila slomljena po Babiloncima (Jeremija 33:15).

Iako nakon izlaska iz Babilonskog ropstva nije postavljen za kralja, Zerubabel (Jekonijin unuk) je kao Davidov i Salamunov sin dobio čast da kao vođa izvede Židove iz Babilona, te da položi temelj Božjeg doma (hrama) i da ga ponovno izgradi, čime je stao na mjesto koje je pripadalo Davidu i Salamunu (Ezra 2:2; 3:1,2; Zaharija 4:8). Iako nije dobio čast da nosi krunu, jer je ona čekala jednog od sljedećih nasljednika, Bog je po Zerubabelu pokazao da i dalje priznaje Salamunovo potomstvo kao zakonske nasljednike Davidovog prijestolja jer mu je preko proroka rekao:

“Reci Zerubabelu, upravitelju Judinu: ...‘uzet ću te, Zerubabele, sine Šealtielov, slugo moj’, kaže Jehova. ‘I stavit ću te kao pečatnjak, jer tebe sam izabrao’, kaže Jehova nad vojskama.” (Hagaj 2:21-23)

Pogledajmo što je Bog rekao za njegovog djeda Jekoniju (Koniju) kojeg je prokleo i kaznio:

“‘Tako ja živ bio’, kaže Jehova, ‘kad bi Konija, sin Jojakimov, kralj Judin, bio pečatnjak na desnici mojoj, ja bih ga strgnuo s prsta!” (Jeremija 22:24)

Ovo je očiti dokaz da se prokletstvo nije bilo trajno i da je 'pečatnjak', koji je strgnut s Božjeg prsta, vraćen po Zerubabelu. Zato Židovi nisu nikad tvrdili da Mesija neće doći po Salamunovoj lozi bez obzira na Jekoniju. Naprotiv, Isusovi su učenici, znajući da je Josip iz te loze, Isusa zvali Mesijom i Davidovim sinom (Ivan 1:45). Čak je i rimski car Domicijan tražio da se ubiju Davidovi potomci koji su imali zakonsko pravo na prijestolje. Zbog toga su neki odali unuke Jude, Isusovog brata i Josipovog sina, što znači da za Židove Salamunova loza nije bila pod prokletstvom. Zato nema nikakvog osnova tvrditi da se prokletstvo izrečeno nad Jojakimom i njegovim potomcima odnosilo na sva pokoljenja. Takva tvrdnja je nastala na biblijskim stavcima koji se tumače izvan konteksta kako bi se eliminirala Josipova krvna linija i podupirala priča o Isusovom porijeklu po majčinoj lozi. 

Josip je bio jedan od zakonskih potomaka jer je nazvan 'Davidovim sinom'. On je ujedno bio i Salamunov sin jer je potekao od njegove obitelji. Na kraju je Jošua (Isus), Josipov sin iz te Davidove loze kao zakonski nasljednik podignut od Boga kao ta upaljena (pomazana) 'svjetiljka' (Lk 2:30). Da su Davidovi nasljednici ispunili uvjet vjernosti Bogu, onda se 'svjetiljka' ne bi gasila nego bi i Isus bio rođen kao "kraljev (biološki) sin" (2. Ljetopisa 23:3). Ovako se rodio kao 'sin tesara' (Matej 13:55). Prema svemu ovome, Isus očito nije mogao po tijelu doći iz loze ostalih Davidovih sinova, niti po krvnoj lozi svoje majke, nego samo iz Salamunove krvne loze, što znači da je bio biološki sin svog oca Josipa, a ne posvojeni sin.

Zbog ovog uvida u Bibliju je lako vidjeti da su nakon smrti apostola i pisaca evanđelja, učinjene korekcije, izmjene i umetnuti neki dodaci kako bi se lakše provukle nove ideje o Isusu. Te ideje su utjecale na eliminiranje Salamuna i Josipa iz Isusove rodoslovne linije i na pogrešno tumačenje mnogih riječi i izjava zapisanih u ostatku Biblije. Iako nemamo izvorne rukopise Matejevog i Lukinog evanđelja, Biblija je, kao što smo vidjeli, dovoljno temeljita i jasna da može iz sebe eliminirati svaku namjernu izmjenu teksta koja je učinjena u ranim prijepisima.