Article Index

Temelj skupštine

Kršćansku skupštinu su najprije sačinjavali židovski kršćani. Zato se može reći da je ona izgrađena na njima – prirodnim Židovima. Naime, svi koji su kasnije kao ne-Židovi dolazili u skupštini bili su ‘nazidani na temelju apostola i proroka’, dok je ‘ugaoni kamen temeljac Krist Isus’ (Ef 2:20; Ga 2:7-9). Svi su oni – i Isus i apostoli i proroci - bili prirodni Izraelci. Kršćanska skupština je zbog svojih početaka i temelja mogla i dalje nositi naziv ’Izrael’, bez obzira što su joj se kasnije trebali pridružiti mnogi iz drugih naroda, plemena i jezika. ‘Izabrani’ su Židovi u cijeloj kršćanskoj skupštini bili onaj dio kojeg je Jehova uzeo kao temelj. Bili su sakupljeni iz svih rasijanih "dvanaest plemena" tako da je Izrael i dalje ostao temelj za obnovu i organiziranje Božjeg naroda u budućnosti (Jak 1:1; Iv 11:50,52; Ot 7:4). Svi ostali narodi koji su kasnije dolazili u Skupštinu su bili duhovni potomci židovskih kršćana. Svojim su obrezanjem srca i krštenjem postali njihova duhovna djeca - duhovni Izraelci.

Tjelesni Židovi obrezana srca su bili "prvine među stvorenjima" Božjim kako kaže Jakov (Jak 1:1,18; 2:21). Zato je i sveti duh u njihovom slučaju predstavljao prvine. Budući da im je prvo poklonjena pažnja, prvi su dobili Božji sveti duh. Kao takvi prvi su bili posvećeni Bogu. Predstavljali su onu prvinu od duhovne ‘žetve’ koju je najavio Isus (Mt 9:36-38; usporedi Jr 2:3). To je bilo simbolički prikazano kad su Izraelci nakon žetve morali svećeniku donijeti snop prvina od žetve (3.Mo 23:10). U duhovnoj žetvi ’prvine’ su bili upravo Židovi koji su kao takvi označeni prilikom izlijevanja svetog duha. Stoga se može reći da su imali prvine, naime duh kao pečat odobravanja kojim su označeni kao prvine. Pavle piše 

"... ako su prvine tijesta svete, sveto je i cijelo tijesto. I ako je korijen svet, svete su i grane." (Ri 11:16)

Na takav način su nežidovski narodi posvećeni preko Židova koji su već bili sveti u Božjim očima. Skupština ’Izrael’ je u gornjoj izjavi predočena s ‘prirodnom maslinom’ u Božjem masliniku. Još je u vrijeme proroka Jeremije Bog rekao svom narodu Izraelu: 

"Maslina zelena, rodna i lijepa, tako te nazva Jehova. Uz huku veliku poslao je vatru na nju, polomljene su grane njezine." (Jr 11:16)

Tada je Bog u svom pravednom gnjevu zapalio i polomio grane ove simbolične ‘masline’. No, korijen je i dalje ostao u zemlji. Tako Bog nije odbacio svoj savez s Izraelom. S vremenom je ‘maslina’ ponovno pustila grane i lišće. Trebalo ju je samo očistiti i posvetiti. Pavle govori da se grane mogu odcijepiti ili pricijepiti, ali to ne govori i za korijen sa stablom. Korijen ili temelj je ostao isti, a sastojao se, kao što smo vidjeli od Isusa Krista, apostola i proroka koji su bili Abrahamovo potomstvo, tj. prirodni Židovi. Svi su bili unaprijed određeni (1.Ko 2:7; Ef 1:11).

Pravi Izraelci su ugrađeni u temelje, te su davali snagu i čvrstinu cijele masline koja se temeljila na Abrahamskom savezu. Korijen je nosio grane i za razliku od grana nije se trebao mijenjati ili nadopunjavati. Korijen je bio povezan s Abrahamskim savezom koji je i dalje nosio obećanje u vezi ostvarenja Božjeg nauma i kao takav je bio potpun i svet. U kom smislu svet? Pogledajmo što kaže Pavle: 

"Kakva je, dakle, prednost Židova? Ili kakva je korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu. Prije svega zato što su im povjerene svete objave Božje." (Ri 3:1,2; 7:12)

Židovi su imali ono što nisu imali ljudi iz nacija. Na njima se ispunilo proročanstvo o dolasku Mesije preko koga ih je Jehova pohodio za njihove grijehe. Isus je svojom smrću najprije učinio kraj žrtvi i prinosu a time i prijestupu koji se očitovao kroz Zakon. On je očistio njihovo bezakonje i doveo vječnu pravdu (Da 9:24). Pavle zato prirodne Židove stavlja nasuprot grešnicima iz nacija (Ga 2:15). Iako su jedni i drugi grešnici, očito su izabrani Židovi bili u prednosti jer su bili u savezu s Bogom, a samim tim i posvećeni s određenom svrhom. Oni koji su između njih ugrađeni u korijen masline su bili prirodni Židovi obrezana srca kojima je povjereno vodstvo i duhovni autoritet. Tako je korijen bio svet, a samim tim i grane.

Grane su se prije osnivanja kršćanske skupštine sastojale samo od prirodnih Židova. No, većina njih je zbog nevjere bila odcijepljena, a ljudi iz drugih naroda, koji su bili odsječeni s divlje masline, su u svoje vrijeme mogli biti pricijepljeni na prirodnu židovsku maslinu. Ovdje također možemo primijetiti sličnost po kojoj ljudi ‘divlje masline’ predstavljaju ‘druge narode’ ili ‘druge ovce’. U jednoj usporedbi se kaže da

"ne pripadaju ovoj maslini"

a u drugoj se kaže da

"ne pripadaju ovom toru".

No, ipak im se pruža mogućnost da se odcjepe od svoje divlje masline, (odnosno od svog neznabožačkog 'tora') te da budu pricijepljeni na pitomu 'maslinu' (tj. da uđu u zajednički 'tor') sa prirodnim Izraelcima. Prema tome, oni nisu bili od ovog Božjeg ‘tora’ već od neznabožačkih torova. Nisu bili od ove prirodne masline, već od divlje. I njih je trebalo dovesti i pripojiti na jedno zajedničko stablo tj. uvesti u zajednički tor. To također govori da Bog nije odbacio svoj narod Izrael, nego je omogućio da se njima pridruže ljudi iz drugih nacija. Tu je činjenicu Pavle objasnio i neznabožačkim kršćanima da bi im s usporedbom o maslini objasnio kako stoje stvari u vezi Izraela. On im je objasnio da će ‘sav Izrael biti spašen kao što je napisano:

"Izbavitelj će doći sa Siona i odvratit će bezbožna djela od Jakova. I ovo je savez koji ću sklopiti s njima, kad uklonim grijehe njihove.” (Ri 11:26,27)

U kom smislu će ‘sav Izrael biti spašen’? Pavle kaže:

“A ako je [Izraelov] posrtaj bogatstvo za svijet i njihovo smanjenje bogatstvo za ljude iz drugih naroda, koliko li će više to biti njihov puni broj! I tako će sav Izrael biti spašen“ (Ri 11:12; u prijevodu NS se čitaoca usmjerava na Ot 7:4)

Spasenje cijelog Izraela Pavle povezuje sa njihovim ‘punim brojem’. Koji je to broj. Watchtower smatra da se taj broj odnosi na točno ograničeni broj, pa je u svom prijevodu Novi svijet uz taj stavak naveo popratni stavak iz Otkrivenja 7:4 u kojem se spominje broj 144000. Ako je Pavle mislio na taj broj, onda bi tadašnji kršćani i današnji čitaoci mogli zaključiti da je govorio o 144000 tjelesnih Izraelaca, što se ne podudara sa tumačenjem Zajednice koja tvrdi da u taj broj nisu uključeni samo Izraelci nego i ljudi iz svih naroda. No, da li je Pavle mislio na taj doslovni broj? To ćemo razumjeti ako pogledamo što Pavle govori o ljudima iz drugih naroda. Pogledajmo što nam govore ti stavci:

“...nekima od Izraela otvrdnulo je srce dok ne uđe puni broj ljudi iz drugih naroda.“ (Ri 11:25; u prijevodu NS se čitaoca usmjerava na Ot 7:4)

Budući da se i uz ovaj stavak u prijevodu Novi svijet navodi Otkrivenje 7:4, onda se ovdje ‘puni broj’ također odnosi na 144000, pa tako sada, a da nitko nije ni primjetio, imamo dvije grupe po 144000, što je samo po sebi kontradiktorno. Očito se Pavlovo spominjanje ‘punog broja’ ne može objasniti stavkom iz Otkrivenja 7:4. Pavle spominje ‘puni broj’ kako Židova tako i ljudi iz nacija koji će biti uključeni u spasenje (Ri 11:12,25). On se u to vrijeme nije koristio brojem od 144000, niti nekim drugim brojem te nije mogao govoriti o nekom određenom i ograničenom broju. Također nije imao u mislima da će svi koji su tada pozvani sudjelovati s Kristom u nebeskoj vladi. Vidjeli smo da je Pavle upućivao svoje poslanice upraviteljima, tj. starješinama kao članovima klase neba tako i vjernicima - pripadnicima klase zemlje. Prema tome, kad je spomenuo da će ‘puni broj’ Židova i ‘puni broj’ ljudi iz nacija biti sastavni dio Božje skupštine, onda nije mislio na neki doslovni broj nego na određenu 'puninu' kojom će se potpuno ostvariti Božji naum za sve ljude.

Biblija za ‘puni broj’ ima simboliku u obliku brojeva 7 i 10, što je Pavle dobro znao jer se oni spominju u Hebrejskim pismima. Ti brojevi ne označavaju neki ograničeni broj, već označavaju u ovom slučaju, potpunost s obzirom na Božanske namjere. Božja namjera je od samog početka bila omogućiti "da svi dođu do pokajanja" i da se svi spasu (2 Pe 3:9). ’Svi’ pravedni ljudi u ovom slučaju označavaju potpunost s obzirom na Božju namjeru. Riječ je o ‘punom broju’ ljudi sakupljenih između Židova i drugih naroda koji se odazovu na dobru vijest i ustraju do kraja.

Dok Watchtower u Stražarskoj kuli (15.5.2011. str.23) uvodi novo svjetlo po kojem tvrdi da 'maslinu' predočava samo 144000 onih koji se mogu smatrati duhovnim Izraelcima, Pavle je očito govorio o ’velikom mnoštvu’ pravednika koji će zbog Jehovinog milosrđa imati mogućnost biti spašeni, jer su postali sastavni dio svete masline koja ne ovisi o nekom doslovnom broju grana. Umjesto da odbaci Izrael zbog njegovog malog i neznatnog broja izabranih, Bog je omogućio da se njima pridruže (pricjepe) ljudi iz drugih naroda koji su zbog svoje vjere bili proglašeni pravednima i tako postali Abrahamovo ‘potomstvo’ čiji je ‘broj’ na kraju trebao biti kao ‘pijeska na moru’ (Ri 9:6-8; Ga 3:7-9,26-29; 1.Mo 22:17). To je taj ‘puni broj’ koji se odnosi na Abrahamovo potomstvo. Budući da Abraham ima udjela u toj maslini, ona nije trebala biti odbačena nego je i dalje ostala plodna i razgranata što je omogućilo da ‘cijeli Izrael bude spašen’, a preko njih i ljudi iz svih naroda, plemena i jezika.

Kad završi sakupljanje ljudi iz drugih naroda, tj. kada se sakupi njihov puni ili potpuni broj, onda će se po riječima apostola Pavla, ponovno tražiti obraćenje Izraela preko dvojice pomazanih proroka i to prije Isusovog dolaska u slavi. Jehova je tako htio da ‘spasenje dođe ljudima iz drugih naroda, kako bi se izazvala ljubomora naroda Izraelova’.

“A ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet i njihovo smanjenje bogatstvo za ljude iz drugih naroda, koliko li će više to biti njihov puni broj!“(Ri 11:11,12)

Pavle ovdje ne želi reći kako su ljudi iz drugih naroda spašeni samo zato što su igrom slučaja trebali popuniti mjesta koja nisu popunili Izraelci. Da je tako, onda oni uopće ne bi bili spašeni ukoliko bi se puni broj Izraelaca obratio Bogu preko Krista. Prema tome, Pavle ovdje samo ukazuje na situaciju kada se prednost popunjavanja spašenih na jedno određeno vrijeme dala ljudima iz drugih naroda, kako bi se ‘izazvala ljubomora naroda Izraelova’. Izraelci su samo jedno kratko vrijeme imali tu prednost koju su iskoristili samo malobrojni, te su time kao nacija svojim sve manjim prisustvom dozvolili da se Isusova imovina ne gleda kroz bogatstvo kojeg oni čine, nego kroz bogatstvo koje čine ljudi iz drugih naroda. To bogatstvo će biti još veće kada se u skupštinu Božjeg naroda sakupi 'puni broj' Izraelaca koji zaslužuju spasenje.

Taj 'puni broj' nije sav tjelesni Izrael, nego onaj vjerni dio koji bi se trebao sakupiti obraćenjem. Riječ je o svima koji će biti pozvani da naslijede Božje kraljevstvo. Stoga je za pretpostaviti da će se posebno njima obratiti pažnja prije Isusovog dolaska. Pavle ističe jednu činjenicu kad kaže za njih: 

“Istina, u pogledu dobre vijesti oni (neposlušni Izraelci) su neprijatelji, za vašu dobrobit, ali u pogledu Božjeg izbora oni su ljubljeni zbog svojih praotaca.“ (Ri 11:28)

Njihova neposlušnost dobroj vijesti je još uvijek jako izražena kao i u prvom stoljeću. No to se može promijeniti jer Pavle govori o situaciji kada će njihovo obraćenje u punom broju biti još veće bogatstvo za svijet. Očito je mislio na vrijeme kada će se preko njih potpuno ostvariti Božje obećanje o blagoslovima Božjeg kraljevstva. To su u mislima imali i apostoli kada su se zanimali kada će Isus “obnoviti kraljevstvo u Izraelu“ (Dj 1:6). Vjerojatno će kraljevstvo Izrael biti središte pravog obožavanja i uzor po kojem će se na zemlji organizirati svi ostali narodi. Da bi to mogao biti, njegovi izabrani stanovnici se moraju vratiti u svoju zemlju. Evo što Izaija proriče: 

“U taj dan Jehova će po drugi put pružiti ruku da skupi iz Asirije, iz Egipta, iz Patrosa, iz Kuša, iz Elama, iz Šinara, iz Hamata i s otoka morskih ostatak naroda svojega koji bude preostao. I podignut će zborni znak narodima i sabrati rasijane sinove Izraelove i s četiri kraja zemlje skupit će raspršene sinove Judine. (...). A Jehova će isušiti zaljev mora egipatskoga i rukom svojom zamahnuti na Rijeku žarom daha svojega. Udarit će na sedam nabujalih rukavaca njezinih i učiniti da ih ljudi prelaze u sandalama svojim. A za ostatak naroda njegova koji bude preostao bit će pripravljena cesta iz Asirije, kao što je pripravljena bila Izraelu u dan kad je izišao iz zemlje egipatske.“ (Iz 11:11-16)

Prvi put se rasijani ostatak Izraelaca sakupljao u svoju domovinu nakon izlaska iz Babilonskog ropstva, ali se raseljavanje ponovno nastavilo nakon drugog uništenja Jeruzalema i njegovog hrama. Rasijani Izraelci su oduvijek imali potrebu da se vrate u svoju zemlju i to je naročito vidljivo nakon 1948. godine kada su dobili svoju domovinu i nacionalni identitet. Neki u tome vide ispunjenje Izaijinog proročanstva jer smatraju da je završeno prokletstvo po kojem je Jehova za grijehe Izraelove rekao: “istrijebit ću Izraela s lica zemlje koju sam im dao“.

Istrebljenje o kojem je riječ nije nikad imalo za posljedicu trajno uništenje, jer se odnosilo na izgnanstvo i raseljavanje Izraelaca. To možemo razabrati iz Božje izjave koja je dana preko proroka Jeremije:
 
"Istrijebit ću sve narode po kojima sam te rasijao. No tebe neću istrijebiti. Ali kaznit ću te koliko treba, neću te ostaviti nekažnjena." (Jr  30:11)
 
Kao što Bog nije potpuno istrijebio te narode koji i danas postoje, tako nije trebao ni njih istrijebiti iz njihove zemlje. Riječ je o istrebljenju vladalačke moći koju su svi narodi imali nad Izraelom zbog čega su izgubili svoj izvorni identitet te su asimlirani među druge narode. Izrael je trebao imati svoju vlast po Davidovoj kraljevskoj lozi i zato je Bog samo privremeno kaznio i raspršio Izrael među druge narode sve dok ne dođe onaj kojemu je namijenjena vladalačka palica i kojemu će se pokoravati svi narodi.
 
Rimski car Hadrijan je 135. godine zabranio Židovima da žive na svojoj zemlji, ali ta zabrana nije imala snagu vječne kazne. Budući da su se oni ponovno nastanili u svojoj zemlji, to može biti znak da je prokletstvo završeno i da je Bog ponovno preko zemaljskih vladara dozvolio da se oni vrate u svoju zemlju. čime su učinjene neke pripreme prije nego Isus preuzme vlast nad svim narodima, a tako i nad njima koji u tom slučaju moraju živjeti u svojoj zemlji, kako bi im se u svoje vrijeme pridružio ostatak rasijan po svijetu. Prema tome, može se slobodno reći da će nakon Isusovog dolaska doći do potpunog ispunjenja Izaijinog proročanstva kada će Jehova pozvati sve Izraelce da se vrate u svoju zemlju. Među njima će biti i svi uskrsnuli tako da će govoriti: 
 
“Pretijesno nam je ovo mjesto, pomaknite se da se i mi nastanimo.“ (Iz 49:20)
 
Tada će im Bog suditi kao i drugim narodima. Pravednicima će dati vječni život, dok će nepravednici proživljavati osudu na drugu smrt. Ono što je značajno je to da će Izraelci kao narod i dalje imati svoju zemlju unutar granica koje bude Jehova odredio, dok će ostali pravednici živjeti unutar granica koje će pripadati drugim narodima. Tako će se u punoj mjeri moći ispuniti proročanske riječi: 
 
“Veselite se, narodi, s narodom njegovim!” (5.Mo 32:43; Ri 15:10)

Veliko mnoštvo Abrahamovog potomstva počelo se prepoznavati još u 1.stoljeću. Svojom vjerom u Isusa, mali broj Židova proglašen je pravednima čime su ostali punopravni članovi svete masline. Na grane njihove masline su pricjepljeni ne-Židovi. Od tada su se malobrojni vjerni Židovi i mnogi ne-Židovi zajedno nalazili u jednom ‘toru’. Bili su ’jedno stado pod jednim pastirom’ te su kao izabrani narod sačinjavali ’Izrael Božji’ ili kuću Božju (Iv 10:16; Ga 6:15,16). Svi su oni trebali odražavati Božju svetost. Budući da je Pavle često isticao kako se Božja pravednost sastoji u tome da je dobra vijest dana najprije Židovima, onda je logično što su ‘druge ovce’ u Božjoj kući bili sugrađani kršćanskih Židova (Ri 1:16,17). Tu je činjenicu Pavle želio objasniti kršćanima u Efezu. U Efežanima 2:19-22 stoji: 

"... više niste tuđinci i došljaci nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Božji. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujte u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom". 

Od čega je sve građena Božja kuća?

  1. kamen temeljac – Isus Krist
  2. temelj – sveti apostoli i proroci (uzeti iz malog stada Židova)
  3. kamenje – veliko mnoštvo vjernika (malo stado i druge ovce)

U 1. stoljeću na kamenu temeljcu nije izgrađen samo temelj i nosivi stupovi kojeg su tvorili apostoli i proroci, već i prepoznatljiva duhovna građevina koja se sastojala od mnoštva Isusovih učenika. Božja kuća se kao duhovna građevina ne može prepoznati niti ona može funkcionirati ako ima samo temelj a ne i izgrađenu konstrukciju koja je skladno povezana od temelja do krovišta. To pokazuje da je ’veliko mnoštvo’ kao živo kamenje već bilo ugrađeno u kršćansku skupštinu prvog stoljeća koja je kao takva mogla funkcionirati u teokratskom smislu. Bez pripadnika ’velikog mnoštva’ Božja kuća ne bi mogla funkcionirati, kao ni što Izraelska nacija ne bi bila teokratski organizirana da su je tvorili samo Leviti i svećenici bez pripadnika ostalih 12 plemena kojima su služili. Služba Levita i svećenika ne bi imala pravog smisla bez Izraelskog naroda koji je u to vrijeme tvorio ’veliko mnoštvo’. Cijeli Izrael će biti spašen kao i u dalekoj prošlosti kada je došlo do njegove obnove na temelju vjernog malog ostatka. 

Iz svega ovoga smo vidjeli da nam povijest Izraelskog naroda i način kako ih je Jehova organizirao i vodio može poslužiti kao slikoviti prikaz novog ‘Božjeg Izraela’. U tome vidimo način kako je Jehova od samog početka vodio stvari svom vrhuncu. Kad razmotrimo biblijski kontekst onda s pravom možemo reći da su pripadnici ‘drugih ovaca’ od početka bili sugrađani ’svetih’, tj. vjernih Židova i da su zajedno s njima su tvorili ‘sveti narod’. Taj novi narod je imao skromni početak ali je počeo rasti kada su na goru Sion počeli dolaziti ovce iz drugih naroda. Time se ispunilo proročanstvo iz Izaije:

“U posljednjim će danima gora doma Jehovina čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima, i svi će se narodi stjecati k njoj.“ (Iz 2:2)

Ovdje se govori o jednoj novoj stvarnosti koja se odigrala u 1. stoljeću, odnosno u posljednjim danima Židovskog poretka, kada je duhovna gora Sion odvojena od doslovne gore. Ta je gora čvrsto stajala zbog Isusa Krista koji ju je preuzeo i na njoj podigao svoju skupštinu na temeljima svojih apostola. Zato je Isus rekao: 

“Na ovoj stijeni sagradit ću skupštinu svoju i vrata groba neće je nadjačati.“ (Mt 16:18)

Kristova skupština je svojom duhovnom veličinom uzdizala goru Sion iznad svih drugih gora i ljudi iz svih naroda su se stjecali k njoj jer je rečeno:

“I mnogi će narodi ići, govoreći: “Dođite! Pođimo na goru Jehovinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas poučavati putevima svojim, i ići ćemo stazama njegovim.” Jer sa Siona će doći zakon i riječ Jehovina iz Jeruzalema. On će suditi među narodima i sklad će stvoriti među narodima mnogim.“ (Iz 2:3,4a)

Isus nije zastupao onaj nevjerni Jeruzalem s njegovim hramom, nego onaj duhovni koji je bio na slavu Božju. Kada ga je posvetio za svoje sljedbenike onda je iz njega izašao zakon i Božja riječ koju su zastupali apostoli. Apostoli su bili svjedoci za Krista “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” i dobrom viješću o Kristu privukli ljude iz svih naroda (Djela 1:8; Ri 15:27). Činjenica je da se kršćanstvo sastoji od ljudi iz svih naroda, no samo oni koje Isus poznaje kao svoje su se kroz cijelu povijest ugrađivali u njegovu kuću u kojoj vlada sklad među narodima. Na njih se odnose riječi:

“Oni će prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja u srpove. Narod na narod više neće dizati mača niti će se više učiti ratu.“ (Iz 2:4b)

Božji narod Izrael je bio država koje je bila izložena neprijateljskim narodima zbog čega su se njegovi stanovnici učili ratu. Isto je bilo i sa stanovnicima ostalih naroda. Međutim, u 1.stoljeću su u duhovnom pogledu nastali novi narodi koji su bili bez nacionalnih obilježja i granica. Njihov vođa i kralj Isus Krist ih nije naoružao kopljima i mačevima niti ih je učio međusobnom ratovanju. Ta nova stvarnost nije prisutna tek od formiranja skupina kao što su Jehovini svjedoci i drugi, koje među svojim članstvom nastavljaju njegovati miroljubivost, nego je prisutna od samog osnivanja kršćanske skupštine. Stoga, kad Izaija spominje posljednje dane, onda to nije značilo da će se njegovo proročanstvo početi ispunjavati u dane koje Watchtower smatra posljednjima. Sjetimo se da je apostol Petar bio slobodan da zaključi kako se Joelovo proročanstvo o izlijevanju svetog duha odnosi na vrijeme kada su s Isusovim pomazanjem počeli posljednji dani, a koji će trajati do Isusove druge prisutnosti s kojim će nastupiti strašni dan Jehovin (Joel 2:28-32; Dj 2:16-21). Isusa će tada spremno dočekati čak i potomci onih Židova koji su ga odbili prvi put. Zato će ovaj drugi dolazak za mnoge od njih biti od iznimne važnosti jer će i oni koji se odazovu i prihvate Isusa za Mesiju i svog spasitelja biti uvršteni u prvine Božjeg kraljevstva.

Watchtower je prirodne Izraelce potpuno izbacio iz Božjeg nauma, pa je morao nekim pojmovima kao što su ‘malo stado’ i ‘druge ovce’, dati sasvim drugo značenje. Stoga ne čudi što se mnoga njihova tumačenja ne slažu s Biblijskim kontekstom, pa tako ni ona kojima se pokušava protumačiti knjiga Otkrivenje. Još jedan od takvih primjera je pojam ‘veliko mnoštvo’ koji se spominje u knjizi Otkrivenje, o čemu govori slijedeći svezak ove knjige.