'Došao u tijelu'


Riječ 'utjelovljenje' ili 'inkarnacija' se nigdje ne spominje u izvornom tekstu Biblije, ali neki tvrde da se ona krije u izrazu 'došao u tijelu' (1.Iv 4:1-3). Zato se riječ 'utjelovio' (inkarnirao) može naći u prijevodu Biblije kojeg je načinio bivši katolički svećenik Johannes Gruber koji je napustio svećenstvo i oženio se ženom koja je bila spiritistički medij. On je tvrdio da svoj prijevod Novog zavjeta dobio uz pomoć 'duhovnih pomoćnika'. Napisao je knjigu 'Komunikacija sa duhovnim svijetom' u kojoj objašnjava kako je koristio dobre duhove (anđele) za svoju verziju Novog zavjeta. Tvrdio je da nije želio imati ikakve veze sa lošim duhovima (anđelima) i da je pokušavao komunicirati samo sa dobrim duhovima (anđelima) koji su mu pomogli oko prijevoda Novog zavjeta. U uvodu njegovog  prijevoda, zaštićenom autorskim pravima iz 1937. piše:

“Ja sam bio katolički svećenik i do svoje 48 godine nikada nisam bio toliko zainteresiran za mogućnost komuniciranja sa svijetom Božjih duhova (anđela). Ipak je došao dan kada sam nehotice učinio svoj prvi korak prema takvoj komunikaciji i iskusio stvari koje su me potresle do dubine moje duše.“

Iako su Jehovini svjedoci koristili njegov prijevod, kasnije su u Stražarskoj kuli od 1957. godine pisali da se treba čuvati knjiga Grubera jer su to knjige nadahnute od demona. No, pitanje je da li se Jehovini svjedoci i kršćani drugih denominacija uspjeli prepoznati laž koju su demoni uveli kroz lažne učitelje. Nathan Homer Knorr (treći predsjednik Watchtowera) je 1955. održao govor na stadionu Yankee u Americi u kojem je spomenuo jedan citat iz Gruberovog Novog zavjeta.

Razmatrajući Gruberov prijevod on je želio ukazati kako su predstavnici Watchtowera prepoznali laž u citatu koji se temeljio na stavcima iz 1.Ivanove 4:1-3,  a koji prema izvornom tekstu glasi:

“Dragi ne vjerujete svakom duhu nego provjeravajte duhove da li su oni od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet. Ovim prepoznajete duha Božjega. Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu od Boga je i svaki duh koji ne priznaje da je Isus Krist došao u tijelu, nije od Boga i to je duh Antikrista. Gdje od vas su čuli da dolazi i sad je već tu u svijetu.“ 

Knorr je u tom predavanju usporedio taj izvorni tekst sa Gruberovim prijevodom koji glasi:

“Dragi moji prijatelji, ne vjerujte svakom duhu nego povjeravajte duhove da bi saznali dolaze li od Boga jer su se mnogi lažni duhovi (umjesto 'proroci') pojavili i otišli u svijet i govore kroz ljudske medije (dodano). Ovako možete saznati da li duh dolazi od Boga. Svaki duh koji priznaje da se Isus Krist pojavio na Zemlji kao čovjek (umjesto 'došao u tijelu') dolazi od Boga, dok svaki duh koji želi uništiti našu vjeru u to da je naš Gospodin Isus Krist utjelovljen (umjesto 'došao u tijelu'), ne dolazi od Boga, nego je poslan od Kristovog protivnika. Rečeno vam je da bi takvi duhovi dolaze i oni se već pojavljuju u svijetu“

Knorr je iz ovog citata izdvojio samo jednu lažnu tvrdnju koju je Gruber naveo, ali nije spomenuo drugu lažnu tvrdnju jer je predstavnici Watchtowera nisu ni primijetili. Prva lažna tvrdnja je u činjenici da je Gruber zamijenio riječ 'proroci' sa 'duhovi' (anđeli) i onda još dodao da ti 'duhovi' govore kroz ljudske medije čime je otvorio mogućnost da kršćani budu medij za dobre 'duhove', što uopće nije misao koju je apostol Ivan izrazio. Međutim, nas ovdje zanima to što Watchtower u gornjem citatu nije primijetio drugu lažnu tvrdnju koju je Gruber uveo prevodeći Ivanovu izjavu. O čemu je riječ?

Primijetili smo da je Gruber izraz 'došao u tijelu' zamijenio sa izrazom 'pojavio se na Zemlji kao čovjek'. Zatim je u nastavku taj isti izraz zamijenio s izrazom 'utjelovljen' (engl. incarnated - inkarniran) tako da dobivamo slijedeću sliku:

'došao u tijelu' «-» 'pojavio se na Zemlji kao čovjek«-»  'utjelovljen'

Umjesto izvornog izraza 'došao u tijelu', Gruber je koristio dvije druge koje navodno imaju isto značenje. Iza te promjene je očito stajao 'duh' s kojim je Gruber komunicirao. Da li je taj 'duh' iz nebeskog svijeta bio dobar ili loš? Da li je koristio pravu riječ ili ju zamijenio s krivim pojmom? Naime, Gruber je kao katolik očito bio pod utjecajem tradicionalnog učenja o inkarnaciji. Za njega i za sve tradicionalne kršćane koji čitaju Ivanovu izjavu ona glasi upravo onako kako je on preveo:

“Svaki duh koji priznaje da se Isus Krist pojavio na Zemlji kao čovjek dolazi od Boga, dok svaki duh koji želi uništiti našu vjeru u to da je naš Gospodin Isus Krist utjelovljen, ne dolazi od Boga, nego je poslan od protivnika Kristu…“ (prijevod od Grubera)

Budući da većina kršćana vjeruje u Isusovo utjelovljenje, onda oni i ne moraju čitati Gruberov prijevod da bi im netko to potvrdio jer oni to sami sebi dokazuju kad u raznim prijevodima izvorni izraz 'došao u tijelu', u svojim glavama prevode sa izrazom 'utjelovljen' (inkarniran), pa dok čitaju imaju slijedeću misao:

  • “Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (utjelovljen), od Boga je
  • i svaki duh koji ne priznaje da je Isus došao u tijelu (utjelovljen) nije od Boga.“
    • 'došao u tijelu' = 'utjelovljen' (???)

Ovo na prvi pogled izgleda prihvatljivo skoro svim kršćanskim denominacijama koji vjeruju u Isusovo predpostojanje i utjelovljenje putem rođenja, ali je pitanje da li je to Ivan mislio. Zanima nas da li je izraz 'došao u tijelu' isto što i 'utjelovljenje' ili ima neko drugo izvorno značenje. To trebamo temeljito istražiti jer ćemo samo tako doći do izvornog saznanja o Isusu kojega su imali apostoli i prvi kršćanima.

Samo iz ove Ivanove izjave možemo dobiti dosta informacija koja su vezana za početak odstupanja od izvornog gledišta po pitanju Isusovog pravog identiteta. Naime, u njegovo vrijeme pred kraj 1. stoljeća su postojala samo dva gledišta o Isusovoj prirodi postojanja. Zato on spominje samo dva međusobno suprotna gledišta, odnosno spominje jedno i jedino izvorno gledište koje je bilo istinito i drugo koje je bilo krivo:

  1.       Isus -  je 'došao u tijelu' ............... kršćansko gledište (istina)
  2.       Isus - nije 'došao u tijelu' ............ gnostičko gledište (laž)

Budući da je izraz 'došao u tijelu' u 1. stoljeću imao jednostavno značenje koje se moglo poduprijeti Biblijom, onda je njegovo značenje ostalo nepromijenjeno do danas, ali je sakriveno krivim tumačenjem i iskorišteno za nekoliko različitih verzija Isusovog identiteta. Zašto se to desilo?

“Kršćani koji su donekle bili upućeni u grčku filozofiju počeli su osjećati potrebu da svoju vjeru izražavaju pomoću filozofskih pojmova kako bi zadovoljili svoje intelektualne potrebe i preobratili obrazovane pogane na kršćanstvo.” (The New Encyclopædia Britannica)

Jedno od važnih učenja u ono vrijeme koje je postalo predmetom izučavanja među filozofima je bio identitet Isusa Krista. Sve je započelo s gnostičkim negiranjem Isusove ljudske prirode tvrdeći da Isus kao Božji poslanik nije došao u stvarnom i raspadjivom ljudskom tijelu. Zato treba vidjeti koja danas kršćanska zajednica može za sebe reći da je njihovo gledište upravo ono koje je u Ivanovo vrijeme stajalo nasuprot lažnoj verziji Isusovog identiteta.

Da bi dobili odgovor na to važno pitanje moramo shvatiti da je temelj za ovo razmatranje činjenica da su u 1. stoljeću samo Isusovi apostoli i pravi kršćani tvrdili da je Isus 'došao u tijelu'. No, danas imamo situaciju da svaka od nekoliko verzija Isusovog identiteta počiva na tvrdnji da je Isus 'došao u tijelu', što očito ne može biti istina jer taj izraz ima samo jedan izvorni biblijski smisao, dok se svaki drugi smisao tumači filozofskim pojmovima utjelovljenja. Naime, izraz 'došao u tijelu' je samo drugi način interpretacije ili istoznačnica koja je u Ivanovo vrijeme imala samo jedno značenje, pa svako drugo značenje mora otpasti ukoliko ne odgovara biblijskom i povijesnom kontekstu.

Koji je onda pravi smisao izraza 'došao u tijelu' i s kojim ga izrazom trebamo poistovjetiti kako bi razumjeli Ivanovu izjavu? Prije nego dobijemo odgovor na to pitanje moramo se vratiti u povijest ranog kršćanstva i ispitati koje su dvije verzije Isusovog identiteta postojale pred kraj 1. stoljeća kada ih je Ivan spomenuo u svojoj poslanici. Da bi utvrdili koje je značenje ispravno, moramo ispitati i vidjeti:

  • što kaže Biblija
  • što kaže povijest
  • što kaže apostol Ivan

Što kaže Biblija


U hebrejskim svetim spisima je Bog preko proroka dao sliku čovjeka koji će se roditi u točno određenoj obiteljskoj lozi, u točno određenom mjestu i biti postavljen za Mesiju u točno određeno vrijeme. Bog je sve to tako precizirao, a da niti jednim riječju nije precizirao da je riječ o utjelovljenom nebeskom biću.

Biblija ne koristi riječ 'utjelovljenje'. Inkarnacja (lat. in-carnatio) je riječ složena od kombinacija latinske riječi 'in' (u) 'carnis (meso, tijelo) i označava 'utjelovljenje' odnosno silazak nebeskog bića u ljudsko tijelo.

Uzmimo u obzir da apostol Ivan ne piše da je Isus 'ušao u tijelo' (utjelovio se) nego da je 'došao u tijelu', a to ne može imati isto značenje, tako da on ne govori o inkarnaciji nego o nečem sasvim drugom. Neki tvrde da se Isus nije 'in-karnirao' tj. ušao u ljudsko tijelo, nego da je riječ o 'karnaciji' po kojoj je on postao tijelo (čovjek), odnosno da se on, koji je živio u nebeskom tijelu, zajedno s tim tijelom transformirao u materijalno obilježje ljudskog tijela koje je svoj početak imalo u oplođenoj stanici i tako 'postao tijelo'. Osim toga, kad neki tvrde da je Isus bio doslovno 'rođen' (stvoren) na nebu u nebeskom tijelu, a zatim se ponovno rodio na zemlji u zemaljskom tijelu gdje je s vremenom postao svjestan svojeg prijašnjeg života, onda to ima dosta veze s 're-in-karnacijom'.

Zato nas zanima što je izraz 'došao u tijelu' značio za gnostike koji nisu prihvaćali takvog Isusa i prave kršćane koji su tu činjenicu prihvatili. Zanima nas da li se taj izraz može koristiti za nebesko biće ili se može koristiti samo za ljudsko stvorenje. Da bi dobili odgovor na to pitanje moramo poznavati činjenice o 'tijelu' koje se spominju u Bibliji kako bi razumjeli njen rječnik s kojim su se koristili pisci Biblije.

 


1. činjenica

Pisci Biblije pa čak i pogani su u ono vrijeme koristili način izražavanja po kojem je 'tijelo' bio sinonim za ljudsko biće od krvi i mesa, a ne za nebesko biće bez obzira da li se mislilo na anđele iz hebrejskih spisa ili se mislilo na bogove ili polubogove iz priča poteklih iz poganskog svijeta. Uzmimo u obzir da su Židovi i kršćani imali zajednički temelj po pitanju shvaćanja 'ljudskog tijela' jer se temeljio na hebrejskim svetim spisima. U Bibliji je 'tijelo' (heb. בָּשָׂר - ba.sar;  grč. σάρξ - sarx) sinonim za čovjeka jer u Pismu (1.Mo 6:3; Ps 79:38) piše:

  • “čovjek je tijelo“ 
  • “čovjek je (biće od krvi i mesa)           

'tijelo' «'čovjek biće od krvi i mesa ........ (istoznačnice)

Čovjek je 'tijelo' odnosno živo biće ili duša koja svoj život dobiva i podržava putem materijalnog tijela. Tijelo je raspadljivo kao i materija od koje je načinjeno. Ono je simboliziralo 'čovjeka kao ljudsko stvorenje stvorenog od zemlje. Adam ("ha adamah") znači otprilike "zemljorodni", onaj koji je rođen od zemlje. Izraz 'tijelo' se kao takvo nije moglo koristiti za neko biće koje je imalo nebesko postojanje bez obzira što se moglo pojaviti u ljudskom tijelu, tako da se za njih nije moglo iz te perspektive govoriti da su 'tijelo' jer nisu rođeni od zemaljske materije. 

Isus je kao i svaki drugi čovjek bio 'tijelo', odnosno ljudsko stvorenje od krvi i mesa rođen od zemlje u utrobi svoje majke. Kao takav je bio živa duša koja je živjela u materijalnom tijelu kao i svaki čovjek. On je kao ljudska duša (osobnost) imao svoj ljudski duh (razum i emocije) i ljudsko (raspadljivo i smrtno) tijelo. Cijelo njegovo biće – vanjski i unutarnji čovjek - je sačinjavalo ljudsko biće pa je u duhovnom, duševnom i tjelesnom pogledu bio poput svoje braće za koje je Pavle napisao:

“I neka, braćo, sav vaš duh i duša i tijelo budu sačuvani besprijekornima...“ (1.Solunjanima 5:23)

    • ČOVJEK - duh, duša i tijeloljudsko stvorenje

Pogledajmo kako je Petar opisao Isusa:

“(David) je unaprijed vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo, da on (čovjek Isus – duh, duša i tijelo) neće biti ostavljen u grobu niti će tijelo njegovo (njegova krv i meso) vidjeti raspadanje. Tog je Isusa (čovjeka – ljudsko stvorenje) Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci.“ (Djela 2:31,32)

Petar kaže da je uskrsao 'on' (čovjek - duh, duša i tijelo) i da 'njegovo (ljudsko) tijelo' od krvi i mesa nije doživjelo raspadanje.

    • ON (čovjek Isus) – duh, duša i tijeloljudsko stvorenje

Apostoli su ga uvijek opisivali kao čovjeka koji je imao svoj duh i svoje tijelo od krvi i mesa. Isus se po svojoj prirodi postojanja, od rođenja do uskrsnuća, razlikovao od nebeskih bića jer je bio čovjek. Razlika između čovjeka i anđela se u Bibliji izražava pojmovima 'tijelo' i 'duh'

    • Čovjek – duh, duša i (materijalno) tijelo ………………………… 'tijelo'
    • Anđeoduh, duša i (nematerijalno) tijelo ………………………. 'duh'

S obzirom da anđeli žive u nematerijalnom tijelu, jer nemaju krv i meso, onda se za njihovu prirodu postojanja koristi izraz 'duh' kao aktivnu životnu silu čime se stavlja percepcija na ono što je nematerijalno i neraspadljivo, dok se za ljudsko postojanje stavlja percepcija na 'tijelo' – krv i meso - koje je materijalno i raspadljivo.

Ljudi su svoj život podržavali putem raspadljivog 'tijela', a anđeli putem neraspadljivog 'životvornog duha' tj. duha koji daje život. Za anđele koji su se pojavljivali na zemlji u ljudskim tijelima se nije mogao koristiti izraz 'tijelo' jer oni po prirodi postojanja nisu 'ljudska bića' nego 'nebeska bića' ('duh'). Kad su se prikazivali u ljudskom tijelu, onda je to tijelo bilo prividno ljudsko tijelo. No, za Isusa se koristio samo izraz 'tijelo' ili 'čovjek' u svom izvornom smislu. Kad su Židovi htjeli ubiti Isusa, on im je rekao:

"Ali vi sad gledate da ubijete mene, čovjeka, koji sam vam govorio istinu ..." (Ivan 8:40)

Izraz 'čovjek' u ovoj izjavi je sama po sebi suvišna ako bi se odnosila na opću definiciju čovjeka jer se podrazumijeva da je on po svim obilježjima bio čovjek a ne neko drugo biće. Ali kad je Isus spomenuo sebe kao 'čovjeka', onda je očito mislio na jedan uži kontekst po kojem je mislio na onoga koga se trebalo poštivati kao moralnog i bogobojaznog čovjeka koji nije zaslužio da ga se obezvrjeđuje i tretira kao zločinca ili grešnika (usporedi Djela 10:2). Međutim, da je Mesija po Pismu trebao biti izvorno nebesko biće, on bi im to dao na znanje pa bi im rekao da oni žele ubiti njega koji nije samo čovjek nego i više od čovjeka. No, Isus to nikad nije rekao. Pogledajmo što je rekao nakon svog uskrsnuća?

“Pogledajte ruke moje i noge moje (moje tijelo)! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh (nematerijalno biće) nema meso i kosti (nema materijalno tijelo) kao što vidite da ja imam.” (Luka 24:39)

Isus je pokazao svoje materijalno tijelo jer je rekao: 'moje ruke i moje noge'. To podrazumijeva da je Isus rekao svojim apostolima:

    • “Ja nisam 'duh' (nematerijalno biće) nego 'tijelo' (materijalno biće)
    • (tj.)Ja sam čovjek od krvi i mesa.“ – ljudsko stvorenje

Nigdje u Bibliji nema spomena da se Isus nakon rođenja nalazio u prividnom ljudskom tijelu kao što su to tvrdili gnostici, niti se može zaključiti da se on nakon uskrsnuća nalazio u prividnom ljudskom tijelu poput anđela, kao što to tvrde Jehovini svjedoci i još neki pobornici inkarnacije. Isus je bio i ostao 'tijelo' - ljudsko biće. Da je bio izvorno nebesko biće, onda bi 'nebo' u njegovim prispodobama za njega bila domovina a ne 'tuđina'. No on je odlaskom na 'nebo' otišao u 'daleku zemlju' ili 'tuđinu', a ne u svoju domovinu (Lk 19:12; Mt 25:14; Mk 13:34)


2. činjenica

Izraz 'tijelo' se u to vrijeme koristilo za ljudsko stvorenje koje je po prirodi postojanja bilo podložno zakonima raspadljivosti, a to je obilježje smrtnog čovjeka u periodu od Adama pa sve do obnove koja će uslijediti uspostavom Božjeg kraljevstva (vidi Rimljanima 1:23). Na primjer prorok Mojsije je u izvještaju o Jobu koristio sinonimni paralelizam kako bi to naglasio:

"Zar je čovjek u pravu pred Bogom? Zar je smrtnik čist pred onim, koji ga je stvorio? (Job 4:17)

"Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, jesu li godine tvoje kao vijek smrtnika" (Job 10:5)

"On pribavlja smrtniku pravo proti Bogu, [sinu čovječjem] proti bližnjemu svojemu." (Job 16:21)
  • 'čovjek' - 'smrtnik' ............ (sinonimni paralelizam - istoznačnice)

Stoga sam izraz 'čovjek' je još uvijek sinonim za smrtno biće, pa je i Isus koristio izraz 'čovjek' ili 'sin čovječji' za sebe i druge onako kako su ga koristili i biblijski pisci. Samim tim, kad je za sebe koristio te izraze onda je samo priznao da je 'smrtnik' kao i sva druga ljudska stvorenja.

“Jer stvorenje (ljudsko stvorenje - 'tijelo') je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada.“ (Rimljanima 8:20)

Ljudska 'stvorenja' od samog početka svijeta žive u takvom raspadljivom 'tijelu'. Iako osjećaju ispraznost takvog života, vjerna stvorenja imaju nadu. Apostol Pavle za sebe kaže:

“Jer život koji sada živim u tijelu živim zbog vjere u Sina Božjeg…“ (Galaćanima 2:20)

“A budem li i dalje živio u tijelu, moći ću i dalje donositi plod u svojoj službi…“ (Filipljanima 1:22)

Ove izjave, ako bi ih čitali izvan konteksta, bi mogli tumačiti kao tadašnji gnostici koji su smatrali da čovjek 'živi u tijelu' te da se na kraju svoje zemaljske faze života odvaja od svog materijalnog tijela. No i danas bi neki pomisliti da je Pavle, koji je 'živio u tijelu', rekao da uskoro neće živjeti u materijalnom tijelu nego u nematerijalnom. Međutim, kad je Pavle koristio izraz 'tijelo' onda je uvijek mislio na njegovu osnovnu karakteristiku tj. na njegovu smrtnost i raspadljivost, pa njegovu izjavu trebamo čitati u skladu s onim što je on tada mislio, a ne na način kako ta izjava zvuči izvan konteksta:

 “Jer život koji sada živim u (smrtnom) tijelu …"

“A budem li i dalje živio u (smrtnom) tijelu ...“

    • Smrtno tijelo «=» odvojeno od vječnog života «=» grešno tijelo

Svjestan da se 'život' još nije očitovao u ljudima, Pavle je za sebe rekao da još živi u smrtnom 'tijelu'. Isto tako, kao čovjek rođen od žene, Isus je živio u smrtnom tijelu što podrazumijeva da je i on, kao i svaki drugi čovjek, došao na svijet u takvom smrtnom i raspadljivom tijelu. Ta se informacija krije u Pavlovim poslanicama koje gnostici nisu mogli prihvatiti (vidi Djela 13:34; Rimljanima 6:9). Apostol Pavle u svojim poslanicama često koristi izraz 'tijelo' ali samo ponekad naglašava da se radi o grešnom i smrtnom tijelu iako se ta misao sama po sebi podrazumijeva kod svakog spominjanja 'tijela'. Tako u poslanici Galaćanima nekoliko puta spominje 'tijelo' ali samo jednom naglašava da je riječ o 'grešnom' tijelu pa ćemo taj izraz ubaciti tamo gdje nedostaje:

“A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao poticaj grešnome tijelu, nego u ljubavi robujte jedni drugima. (…) Ali ako jedni druge grizete i izjedate, pazite da jedni druge ne istrijebite!“  Kažem vam dakle: Po duhu živite, pa nećete udovoljavati željama (grešnoga) tijela! Jer (grešno) tijelo se sa svojim željama protivi duhu, a duh se protivi (grešnom) tijelu.“ (Ga 5:13-17)

Kao što vidimo, Pavle je na početku spomenuo izraz 'grešno tijelo', dok u slijedeća tri puta spominje samo izraz 'tijelo', ali se podrazumijeva da je svaki put mislio na 'grešno tijelo'. U 2. poslanici Korinćanima (u tekstu 4:10 – 5:16) se također nekoliko puta spominje 'tijelo' ali samo jednom je (u 4:11) naglasio da je riječ o 'smrtnom tijelu' koje je podložno starenju i raspadanju. U ostalom tekstu se ne spominje pridjev 'smrtno' ali se podrazumijeva, pa ćemo taj izraz i ovaj put ubaciti u tekst kako bi vidjeli ono što bi nam inače promaklo. Obratimo pažnju cijelom tekstu:

(4:10-16) “Kamo god pođemo, uvijek u svojemu (smrtnom) tijelu trpimo smrtne patnje kakve je trpio Isus, da se i život Isusov očituje u našem (smrtnom) tijelu. Jer mi koji smo živi uvijek se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, a život u vama. (…) Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan. (…)

(5:1-16) “Jer znamo zaista, ako se naša zemaljska kuća, ovaj šator, raspadne, da ćemo imati građevinu koja potječe od Boga, kuću koja nije načinjena rukama, vječnu na nebesima. Jer u ovome (smrtnom) tijelu uzdišemo, čeznući da obučemo svoj nebeski (neraspadljivi) stan, da se, kad ga obučemo, ne nađemo goli. Naime, mi koji smo u ovom (smrtnom i raspadljivom) šatoru, uzdišemo opterećeni, jer nam želja nije svući ovaj (raspadljivi šator), nego obući drugi (neraspadljivi šator), da (nebeski tj. vječni) život proguta ono (tijelo) što je smrtno. A za to nas je pripremio Bog, koji nam je dao duh kao jamstvo za ono što će doći. Stoga smo uvijek puni hrabrosti i znamo: dok stanujemo u (smrtnom) tijelu, odsutni smo od Gospodina, jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo. Ali puni smo hrabrosti i više bismo voljeli da nismo u (smrtnom) tijelu i da živimo (vječno) kod Gospodina. Zato se i trudimo biti mu po volji — bilo da smo prisutni (s njim) ili odsutni (od njega). Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u (smrtnom) tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo. (…) Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu.Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“

Kad bi u gornjim riječima Pavlove poslanice Korinćanima (4:10 – 5:17) čak i nesvjesno zanemarili da je riječ o 'smrtnom' tijelu, podupirali bi gnostičko gledište o 'tijelu', jer bi pomislili da su se tadašnji kršćani željeli osloboditi svog materijalnog tijela pogotovo kada bi još naveli izjavu koju je Pavle napisao u jednoj drugoj poslanici, a koja prema NS prijevodu glasi:

“… mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega tijela putem otkupnine.“ (Rimljanima 8:23, NS)

Ovo bi za sobom povlačilo pomisao da se i Isus prilikom smrti i uskrsnuća oslobodio materijalnog tijela, što dovodi do zabludnih gledišta koja su prihvatili mnogi pa čak i Jehovini svjedoci koji su gornji redak upravo tako preveli, pa su umjesto izvornog teksta, u dijelu rečenice u kojoj stoji "otkupljenje svojega tijela" dodali riječ 'oslobađanje' i napisali "oslobođenje od svojeg (fizičkog) tijela" kako bi tvrdili da su upravo to očekivali prvi kršćani (vidi Stražarska kula, 1.1.2007. str.31). Upravo takva gledišta su proizašla iz gnosticizma i njihovih učitelja koji su zanemarivali kontekst i izvrtali Pavlove riječi na svoju vlastitu propast (1.Petrova 3:16). Kad uzmemo u obzir kontekst tada uzimamo u obzir da je s izrazom 'tijelo' Pavle mislio na obilježje 'raspadljivosti' koja vuče u smrt, što je smisao cijele izjave koja glasi:

“... da će i samo stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. I ne samo to, nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega (raspadljivog) tijela“ (Rimljanima 8:21-23)

Sada ova rečenica ima svoj izvorni smisao tako da nema mjesta tvrditi da su prvi kršćani živjeli u nadi o oslobađanju od svojega fizičkog tijela. Stvorenje će putem otkupnine biti oslobođeno smrti i raspadljivosti koja je kao kazna pala na Adama i njegovo potomstvo.

Vratimo se sada ponovo na poslanicu Korinćanima i obratimo pažnju zadnjim dvjema rečenicama koje sada puno toga otkrivaju:

“Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu. Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (4:16)

Vidimo da Pavle sva ljudska (vjerna) stvorenja po pitanju 'tijela' izjednačava sa Isusom i njegovim 'smrtnim tijelom' u kojem je živio dok nije uskrsnuo u vječni život. Ovo je još jedan dokaz da se izraz 'tijelo' koristilo kao sinonim za ljudsko stvorenje čiji je život bio kratka vijeka jer je bio ograničen smrću koja je vladala takvim tijelom. Taj izraz se nikad nije koristio za nebeska bića nego samo za zemaljska pa se njegovim korištenjem u Isusovom slučaju Isusa dovodilo u vezu samo sa ljudskim stvorenjem, a nikako ne sa predpostojećim i utjelovljenim nebeskim bićem.

Što onda znači da “mi odsad nikoga – pa ni Isusa - ne poznajemo po tijelu“? Nakon uskrsnuća Isus više nije živio u 'smrtnom' obilježju svojega tijela jer je bio oslobođen raspadljivosti, nego je živio u novom tjelesnom obilježju jer je od tog dana njegovim tijelom vladao 'život' ili 'životvorni duh' - duh koji daje život. Samim tim se od tada za njega više nije mogao koristiti izraz 'tijelo' koje je u to vrijeme bilo sinonim smrtnosti, pa je razumljivo da Isusa njegovi sljedbenici nisu više poznavali po takvom 'tijelu' jer se on odvojio od njegove smrtnosti (vidi Rimljanima 6:6; 8:3; Djela 13:34; Kol 1:18). Međutim, on kaže da nikoga od vjernika također više 'ne poznajemo po tijelu'. U kom smislu? On je to objasnio u svojim poslanicama koje su se čitale po svim skupštinama, rekavši da smo mi svojim krštenjem u Isusa (u Isusovo ime) umrli s Kristom i uskrsli u zajedništvu s njim, čime nas je sveti duh 'rodio' u novom obilježju slično Kristovom jer je u nastavku napisao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo (ljudsko) stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (4:17)

    • 'staro stvorenje' –  staro (raspadljivo) 'tijelo'
    • 'novo stvorenje' – 'novo (obnovljeno) tijelo' u kojem je životvorni duh

Isus je bio prvo ljudsko 'stvorenje' koje je prešlo iz starog u novo obilježje ljudskog tijela. Od svog pomazanja, kad je po svetom duhu 'rođen od Boga' za vječni život i poslan u svijet, pa sve do svoje smrti je živio u “obličju slično grešnom tijelu“ (Ri 8:3). To 'tijelo' je samo zbog smrtnosti bilo slično ljudskoj smrtnoj prirodi ali se razlikovalo od tijela drugih ljudi jer je on po svetom duhu bio prvo 'novo stvorenje' koje je dobilo 'život u sebi', što je bilo potvrđeno njegovim uskrsnućem u vječni život (Ivan 5:26). On je prilikom uskrsnuća odbacio staro raspadljivo obilježje tijela i dobio 'život' s neraspadljivim obilježjem 'novog stvorenja' kao dokaz da je u svom tijelu pobijedio smrt. Od tada više nije bio u obličju koje je bilo slično grešnom tijelu, jer je odvojen od zakona smrtnosti.

Na sličan način izraz 'novo stvorenje' označava, ne samo Isusa nego i sve one koji su s njim u zajedništvu kao novorođena djeca. Oni su s Kristom umrli i uskrsli u vječni život, pa dobivaju u sebi duh vječnog života koji će biti potvrđen tek u vrijeme obnove (Ivan 6:53,54). Od svog rođenja po duhu, oni također žive u obličju 'slično' grešnom tijelu koje se zbog duha života 'razlikuje' od obilježja grešnog tijela.

Kad vidimo razliku između smrtnosti 'starog stvorenja' i besmrtnosti 'novog stvorenja' onda možemo razumjeti zašto je Pavle u 1.Korinćanima 15:50, rekao da...

"tijelo i krv ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje"

On je to i objasnio rekavši da...

"raspadljivost (tijelo i krv) ne nasljeđuje neraspadljivost (kraljevstvo)"

Dok su god 'tijelo i krv' podložni raspadljivosti mi ne možemo baštiniti kraljevstvo koje ima obilježje neraspadljivosti. Čovjek mora postati 'novo stvorenje' poput Isusa i tako imati u sebi snagu životvornog duha jer samo taj 'život' može imati vlast nad materijalnim tijelom i učiniti ga neraspadljivim. U tom slučaju će tijelo i krv biti neraspadjivi tako da će 'novo stvorenje' (od neraspadljivog tijela i krvi) naslijediti (neraspadjivo) kraljevstvo u skladu s Isusovim riječima upućen pravednicima: “Dođite, … naslijedite kraljevstvo…“ (Mt 25:34).

Isus je najprije nazvan 'sinom Božjim' prije smrti i uskrsnuća jer je pomazan za 'kralja' koji će sjediti na Davidovom prijestolju, a svi oni koji su prije njega sjedili na tom prijestolju, su sjedili na Božjem prijestolju i nazivali se Sinovima Božjim (vidi 1.Ljetopisa 22:9,10). Međutim, svi su oni i dalje bili smrtni i robovali raspadljivosti tijela. Jedino je Isus “proglašen Sinom Božjim“ u pravom smislu riječi jer ga je uskrsnuće oslobodilo okova smrti i raspadljivosti tijela (Rimljanima 1:3,4). Time je nakon uskrsnuća samo on potpuno odgovarao slici Božjoj pa je kao takav “objavljen“ kao prvo 'novo stvorenje' (Rimljanima 8:19). To samo dokazuje da Isus nije živio prije svog rođenja. Isus se i po tijelu i po duhu može poistovjetiti sa svakim čovjekom koji ide putem kojim je on išao. Jednom je rekao:

 “Što je rođeno od tijela, tijelo je, što je rođeno od duha, duh je.“ (Iv 3:6)

Činjenica je da je Isus kao i svaki drugi čovjek rođen 'od tijela', što znači da je i Isus 'tijelo' (čovjek) a ne 'duh' (nebesko biće). No, on je ipak 'duh' u jednom drugom smislu jer je rođen i 'od duha', a to znači da je rođen od Boga jer je Bog duh (Ivan 4:24). Međutim, vidjeli smo da nije jedini koji je 'duh' i koji je rođen 'od duha' jer čitamo:

“A onima (ljudskim stvorenjima) koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga (od duha).“ (Ivan 1:12,13)

Činjenica je da su vjerna stvorenja rođena od tijela, kao i Isus, ali je 'rođenje od duha' po važnosti ono koje nosi život koji je Bog “obećao onima koji ga ljube“ (Jakov 1:12; 2:5).

Duh je onaj koji daje život (tijelu), tijelo ne koristi ništa (bez duha).“ (Ivan 6:63)  

Isus je po obećanju (po duhu) prvi dobio taj životvorni duh od Boga, što znači da je rođenjem po duhu, kojim se dobiva život, poništeno rođenje po tijelu koji vodi u smrt. Iako smo rođeni po tijelu ili po volji tijela, mi smo kao Božja djeca poput Isusa prije svega rođeni po duhu ili po volji Božjoj, a ne čovječjoj. U tom smislu čitamo:

“... djeca dobivena po tijelu nisu ujedno i djeca Božja, nego se djeca dobivena po obećanju (po duhu) računaju kao potomstvo (djeca Božja).“ (Rimljanima 9:8)

“A mi smo, braćo, djeca obećanja, kao što je bio i Izak. Ali kao što je onda onaj koji je bio rođen po tijelu progonio onoga (Izaka) koji je bio rođen po duhu, tako je i sada.“ (Galaćanima 4:29)

Izak je rođen 'po tijelu' i bio je 'tijelo' (čovjek), ali je njegovo rođenje po duhu (obećanju) poništilo rođenje po tijelu. Na sličan način se i mi kao 'djeca obećanja' rađamo 'po duhu' ili 'obećanju' kojeg je Bog dao onima koji ga ljube. No, Isus je od sve Božje 'djece' unaprijed bio predviđen da bude 'prvorođenac', tj. prvi koji je trebao pobijediti smrt i dobiti život (životvorni duh) u materijalnom tijelu. To podrazumijeva da je on uskrsnuo u tijelu i ostao 'tijelo' jer je samo tako mogao dokazati da je pobijedio smrt u tijelu i da je trećeg dana uz pomoć svetog duha podigao to svoje materijalno 'tijelo' (hram) koje je smrću bilo podvrgnuto uništenju. To što je on 'podigao' svoje tijelo iz smrti ne znači da je on sam sebe uskrsnuo nego je to izraz kojim se želi naglasiti da je to tijelo 'podignuto' od strane Boga kao rezultat njegove pobjede postignute njegovom vjernosti i poslušnosti (Ivan 2:19). Npr. Isus je jednoj ženi rekao: "Vjera te tvoja ozdravila" (Matej 9:22). U pravom smislu riječi ona je svojom vjerom dopustila Bogu da je ozdravi. Tako je i Isus omogućio svoje uskrsnuće vjerom, pa se može reći da je on podigao svoje tijelo iz smrti.

“No hram o kojem je govorio (da će biti podignuto) bilo je njegovo (materijalno) tijelo.“ (Ivan 2:19-21)

Taj 'hram' može biti i naše materijalno 'tijelo' jer čitamo:

“Ne znate li da ste vi hram Božji i da duh (života) Božji prebiva u vama (u vašem tijelu)?“ (1.Korinćanima 3:16)

Od Isusovog uskrsnuća u vječni život postoji potvrda da čovjek kao 'Božje dijete' ima dva tijela – tjelesno i duhovno:

“Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno. Tako je i napisano: “Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam (nakon što je postao živa duša) postao je (i) životvorni duhNo nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno.“ (1.Korinćanima 15:44-46)

    1. Prvi Adam –  izgubio duh koji daje život » postao smrtno TIJELO
    2. Posljednji Adam –  dobio duh koji daje život » postao životvrni DUH

Kad su u pitanju obojica (prvi i drugi Adam), onda je činjenica da su obojica bili najprije 'tijelo' kojeg karakterizira tjelesno tijelo kao vanjsko obilježje koje održava život s materijalnim tvarima - vodom i hranom. Kad Bog kaže da je čovjek 'tijelo' onda to znači da je čovjek živo biće ili duša koja svoj život dobiva i podržava putem tijela kao i sva druga materijalna i smrtna bića s kojima je izjednačen. Kad Pavle kaže da je Isus (čovjek) nakon uskrsnuća u svom ljudskom tijelu postao 'životvorni duh' onda je to zato što on od tada svoj život u tijelu podržava putem duha, jer se vječni život očitovao u njegovom tijelu. 

Sam izraz 'postao' životvorni duh (duh koji daje život) znači da Isus prije toga nikad nije bio očitovan u duhu koji daje život. Najprije je postao živa duša koja život podržava putem materijalnog tijela, a zatim je postao životvorni duh - duh koji od Boga prima i daje život njegovom materijalnom tijelu. 

Treba zapaziti da Pavle kaže kako je 'tjelesno tijelo prvo, pa onda duhovno', tako da su po tom principu obojica najprije stvorena (rođena od zemlje) s tjelesnim tijelom, a nakon toga 'od duha' kojim su dobili 'duhovno tijelo' koje se moglo održavati samo po Bogu tj. po 'duhu koji daje vječni život' materijalnom tijelu. Adam je to 'duhovno tijelo' održavao posredstvom 'stabla života', a Isus po 'duhu' u kojem je bio 'život'. Prema tome, za obojicu je važio princip živoa:

» najprije je tjelesno tijelo, a zatim duhovno

Ukoliko je Isus bio najprije nebesko biće u kojem je bio vječni život, a koji je poslije rođen po tijelu u kojem je vladala smrt, onda bi za njega vrijedilo jedan drugi princip:

» najprije je duhovno tijelo, a zatim tjelesno a onda na kraju opet duhovno

Ovakav princip života Pavle uopće ne spominje u kontekstu posljednjeg Adama. To je još jedan dokaz da je Isusov život započeo najprije 'u smrtnom tijelu' na zemlji a ne na nebu. On nam je objasnio da i svi mi koji smo rođeni najprije 'po tijelu' možemo u sebi imati 'duh koji daje život' ukoliko budemo 'rođeni po duhu' kao Božja djeca i da u svima nama po njemu kao posredniku (posljednjem Adamu) može oživjeti duhovno tijelo po kojem dobivamo život:

“Svatko tko pije od ove vode opet će ožednjeti (umrijeti). A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti (umrijeti), nego će voda (duh vječnog života) koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode (duha) koja donosi vječni život.” (Ivan 8:13,14) 

“Tko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, ‘iz nutrine njegove poteći će rijeke žive vode’.” A rekao je to za duh (života) što su ga trebali primiti oni koji vjeruju u njega. Tada, naime, duh još nije bio dan, jer Isus još nije bio proslavljen (u duhu života).“ (Ivan 7:38,39)

Sve ovo potvrđuje da je Isus bio i ostao 'tijelo' (čovjek) i da je u svemu jednak ostalim ljudima koje Bog privuče sebi. Biblija jasno pokazuje da su apostoli učili da je Isus svoj početak imao kao čovjek samim tim što je živio u grešnom tj. smrtnom i raspadljivom 'tijelu' kao i svaki drugi čovjek, a da je Bog njegovom žrtvenom smrću uklonio grijeh (raspadljivost i smrtnost) iz njegovog 'tijela' po kojem je on postao 'prvorođenac iz mrtvih' ili prvo ljudsko stvorenje koji je ustao iz mrtvog stanja u kojem se nalaze svi ljudi (vidi Rimljanima 6:6; 8:3; Djela 13:34; Kološanima 1:18).

Ukoliko je Isus inkarnacijom postao 'tijelo' (čovjek), onda on ne bi bio ljudsko stvorenje ('tijelo') u pravom smislu riječi nego samo nalik čovjeku po vanjskim obilježjima tijela kao što su anđeli bili nalik 'sinovima čovječjim', dok bi u suštini bio nebesko biće koje je svoju osobnost (svoje 'ja') stekao u prijašnjem životu. Razlika bi bila samo u porijeklu tijela. Isusovo bi tijelo rođenjem od žene bilo genetski vezano za ljudsku vrstu, dok bi njegova osobnost bila podvojena između nebeske i ljudske.

Anđeli koji su se pokazivali ljudima, pa i proroku Danijelu su također samo obličjem bili 'slični sinovima ljudskom' pa je to bio način na koji je Danijel opisao anđela kojega je vidio (Danijel 10:16). Oni su samo po vanjskim obilježjima mogli biti 'slični čovjeku' (sinovima ljudskim). Tako bi Isus samo tijelom bio sličan ljudskoj vrsti, ali ne i po unutarnjoj prirodi koju je stekao prije utjelovljenja. U tom slučaju Isus ne bi mogao za sebe reći da je čovjek ili 'sin čovječji' (sin smrtnog čovjeka), nego samo nebesko biće u ljudskom tijelu u kojem je nakon utjelovljenja zarobljena njegov duh i duša.

Bez obzira da li govorili o karnaciji ili in-karnaciji to bi bilo kao kad bi se muškarac, koji je zaspao smrtnim snom, probudio u ženskom tijelu i vanjskim obilježjima postao žena. On bi se tako našao zarobljen u ženskom tijelu pa bi do neke mjere mogao iskusiti kako je to biti žensko biće i u nekoj mjeri razviti žensku prirodu, ali bi u svojoj nutrini uvijek bio muško biće. U tom bi slučaju samo s vanjskim obilježjima bio nalik ženskom stvorenju, ali nikad ne bi mogao reći da je žena u pravom smislu riječi. Vjerojatno bi tražio način da se medicinskim putem oslobodi ženskih obilježja tijela.

Tako je moglo biti i s Isusom, ukoliko se on po teoriji utjelovljenja našao u tijelu koje po prirodi nije njegovo i koje ga je ograničavalo. Iskustvo života kojeg bi stekao u takvom ljudskom tijelu bi ga samo djelomično činilo čovjekom jer bi on u svojoj nutrini pripadao potpuno drugačijoj prirodi, pa bi on jedva čekao smrt, ukoliko je to po Božjem planu bila jedina prilika da se oslobodi tog ljudskog tijela u kojem je robovao ljudskoj prirodi. Smrt bi za njega bila spas od ljudskog tijela koje ga je ograničavalo što bi dovelo u pitanje njegovu iskrenu žrtvu za ljude jer bi mogli tvrditi da se prije svega žrtvovao u svoju korist. No, ovakav scenarijo ne odgovara činjenici da je Isus za sebe govorio da je 'čovjek' ili 'sin čovječji' koji daje život u korist drugih.

Izraz 'sin' (heb. 'ben') je bio sastavni dio imena kod muških imena u doba kad nije bilo prezimena. Imena su se stvara ovako ...

[ime muškog djeteta] » 'ben' (sin) « [ime oca]

... pa tako dobijemo puno ime, npr. ime Juda ben Hur ili skraćeno 'Ben Hur' (sin Hura ili Hurov sin).

Isus (J(eh)ošua) je sebe predstavio kao 'sina čovječjeg' (ben adham) nazivajući se 'Jošua ben adham' što znači da je on po svom ocu 'Jošua sin Josipov' i da je tako po sjemenu svog oca potekao od Adama kao i svi drugi ljudi.

Biblija za proroka Ezehijela preko devedeset puta kaže da je 'sin čovječji' jer je po prirodi bio 'tijelo', odnosno ljudsko stvorenje od krvi  i mesa (Ezeijel 2:1 – 47:6). U biti svaki čovjek je 'sin čovječji' jer je potekao samo od čovjeka (ljudskog sjemena), dok anđeli nisu potekli od čovjeka niti imaju izvorno ljudsko tijelo pa mogu kod utjelovljenja ili u viđenjima biti samo 'slični čovjeku'. Međutim, Isus je nakon pomazanja za sebe uvijek govorio da je on 'čovjek' ili 'sin čovječji', a ne neka kombinacija čovjeka i nebeskog bića, što znači da se njegova osobnost, duh i duša, razvijala i sazrijevala samo unutar njegovog ljudskog tijela. On nije nikoga zavaravao jer je po tadašnjim mjerilima bio samo 'tijelo', odnosno samo 'ljudsko stvorenje', a ne kombinacija dviju priroda.

Prema tome, svaki put kad se u Bibliji spominje izraz 'tijelo' ono podrazumijeva ljudsko stvorenje koje svoj život razvija unutar materijalnog tijela koje je podložno smrtnosti i raspadljivosti, a s kojim je i Isus živio od svog rođenja do smrti i uskrsnuća.


3. činjenica

Apostol Ivan s izrazom 'došao', govori o Isusu kao 'poslaniku (apostolu, proroku) koji je 'došao od Boga'. Npr. Ivan je u svom evanđelju spomenuo Nikodema koji je rekao Isusu:

“Znam da si ti učitelj koji je došao od Boga.“ (Ivan 3:2)

Za Krstitelja je napisao da je “došao krštavati vodom“ (Ivan 1:31), te je citirao Krstitelja koji je rekao za Isusa

“Za mnom dolazi čovjek koji je ispred mene…“ (Iv 1:30)

Isus je rekao da su Ivan Krstitelj i on kao 'sin čovječji' 'došli' kao poslanici od Boga. Tako je jednom prilikom rekao: “došao je Ivan, koji nije ni jeo ni pio, a ipak se govori: ‘Demon je u njemu.’ Došao je Sin čovječji, koji jede i pije, a opet se govori: ‘Gle izjelice i pijanice…“  (Matej 11:18,19). Za sebe je rekao:

“Ja sam došao u ime Oca svojega.“ (Ivan 5:43)

Međutim, kad netko 'dolazi od Boga' i u Božje ime kao Božji glasnik, onda je mogao doći na dva načina:

  1. kao ljudsko biće u svom zemaljskom tijelu (zemaljski glasnik)
  2. kao nebesko biće u prividnom tijelu čovjeka (nebeski glasnik)

Biblija iznosi dosta primjera Božjih nebeskih i zemaljskih glasnika. Apostol Pavle je jednom rekao:

“Ali čak i kad bismo vam mi (ljudi u tijelu od krvi i mesa) ili kad bi vam anđeo s neba (u prividnom ljudskom tijelu) objavio drugačiju dobru vijest…“ (Galaćanima 1:8)

Pisma su govorila da je Bog svom narodu slao proroke i utjelovljene anđele. Kad su anđeli dolazili od Boga, nisu dolazili u tijelu jer nisu bili 'tijelo', nego su samo imali prividno ljudsko tijelo. Nisu rođeni iz zemlje nego su se samo ogrnuli zemaljskim plaštem pa ljudsko tijelo nisu doživljavali kao boravište svoje duše. Čak i da su mogli kroz to tijelo doživjeti svijet kroz tjelesna osjetila, to ih ne bi činilo ljudskim bićima. Suprotno tome, proroci koji su dolazili od Boga u svom ljudskom tijelu su bili stvarni ljudi od krvi i mesa rođeni na zemlji i od zemlje.

Prvi kršćani su prihvatili činjenicu da je Isus ljudsko biće pa su ispovijedali da je i Isus 'došao u tijelu' kao i prorok Mojsije jer je Mojsije rekao da će im Bog “poslati Proroka kao što je on (5.Mo 18:15,18). Kad se za Božjeg glasnika kaže da je 'došao u tijelu' onda je taj glasnik bio 'tijelo', odnosno 'čovjek' koji je pripadao ljudskoj vrsti. Znači, anđeli kao nebeska bića nisu dolazili u tijelu, a proroci kao zemaljska bića jesu dolazili u tijelu.

  • Zemaljski poslanikje 'došao u tijelu'
  • Nebeski poslaniknije 'došao u tijelu'

Ako je netko od Boga “došao u tijelu“, onda je on po značenju tog izraza bio izvorno ljudsko biće, a ako od Boga “nije došao u tijelu“ onda je bio nebesko biće u ljudskom prividnom tijelu. Prema tome, Ivan je stavio naglasak na dvije stvari, na činjenicu da je Isus 'došao' kao poslanik od Boga i na činjenicu da je on 'tijelo' – ljudsko stvorenje od krvi i mesa.

    • 'došao' – onaj kojega je Bog poslao ljudima (prorok, apostol)
    • 'u tijelu' – onaj čiji duh i duša stanuje u tijelu od krvi i mesa (čovjek)

Izraz 'došao u tijelu' treba razumjeti u izvornom načinu izražavanja. Ono za apostola Ivana ne podrazumijeva utjelovljeno nebesko biće nego život ljudskog bića od krvi i mesa u smrtnom tijelu. Da je to tako pogledajmo kako se apostol Pavle izražavao, jer su on i drugi apostoli kao poslanici od Boga također došli u tijelu, da objave evanđelje:

    • “… mi (apostoli) smo samo ljudi“ (Djela 14:15)

(tj.) “… mi smo samo (smrtni) ljudi“ 

    • “Jer život koji sada živim u tijelu…“ (Galaćanima 2:20)

(tj.) “Jer život koji sada živim u (smrtnom) tijelu…“

    • “A budem li i dalje živio u tijelu“ (Filipljanima 1:22)    

(tj.) “A budem li i dalje živio u (smrtnom) tijelu

“Stoga, kad sam došao (od Boga) k vama (kao poslanik u tijelu), braćo, … objavljujući svetu tajnu Božju.“ (1.Korinćanima 2:1-4)

“A sada, braćo, kad bih došao (od Boga) k vama (kao poslanik u tijelu), govoreći (vam) … pomoću nebeskih objava …“ (1.Korinćanima 14:6)

Pavle je kao poslanik 'došao u tijelu' isto kao i Isus, a to znači da je bio samo čovjek. Ni Pavle ni Isus nisu bili nebeski poslanici nego zemaljski. Poput Pavla koji je postavljen za Isusovog apostola (poslanika) i kao takav 'došao u tijelu' da objavi dobru vijest, tako je i Isus 'došao u tijelu' kao apostol (poslanik Božji) jer čitamo:

“… o Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, a koji je snagom duha svetosti bio proglašen Sinom Božjim kad je bio uskrsnut od mrtvih." (Rimljanima 1:3,4)

“… kad se navršilo vrijeme, Bog je (pomazao i) poslao svojega Sina, rođenog od žene i podložnog zakonu“ (Galaćanima 4:4)

“I došao je te objavio dobru vijest mira…“ (Efežanima 2:17; usporedi Mt 9:13; Heb 10:9)

      • Isus, potomak Davidov 'došao u tijelu'
      • Sin čovječji – 'proglašen Sinom Božjim'

Pavle u gornjim riječima ne spominje da Isus ima dva porijekla, jedno nebesko, a drugo zemaljsko. Spominje samo ono porijeklo 'po tijelu' koje je nastalo doslovnim 'rođenjem od žene'. Izravno je bio potomak koji je začet od sjemena Davidovog (sin čovječji), a neizravno potomak Božji (sin Božji) kao i svi mi koji smo "potomstvo Božje" (vidi Djela 17:29). Bog je imao “Sina rođenog od žene“ kao što je imao 'Sina' stvorenog “od praha zemaljskog“. Rođenje i stvaranje su doslovni događaji, ali Pavle ovdje ne spominje da je Bog poslao 'Sina' koji je doslovno rođen (ili stvoren) na nebu. Isus je kao obećani potomak u svojoj tridesetoj godini života 'rođen od Boga' po duhu kao Božji (prvorođeni) sin što je potvrđeno nakon uskrsnuća kada je 'snagom duha “proglašen Sinom Božjim“, a takav proglas očekuju i svi pravednici koji će biti “objavljeni“ ili “posinjeni“ jer će se i oni “nazvati sinovima Božjim“ kad u svom tijelu dobiju vječni život po kojem će odgovarati Božjoj neraspadljivoj i besmrtnoj prirodi života (Matej 5:9; Rimljanima 8:19,23).

Kad Pavle kaže da je Bog 'poslao svog sina', onda se izraz 'poslao' može odnositi, kako za nebeskog tako i zemaljskog glasnika koji su 'poslani' sa određenom porukom i zadatkom. Međutim, kad je Bog 'poslao' nekog anđela na zemlju u vidljivom obličju onda se on tog trenutka utjelovio i pojavio na zemlji. Nije se morao roditi kao čovjek. Tako je anđeo Gabrijel rekao da ga je Bog 'poslao', pa to poslanje podrazumijeva silazak na zemlju i (po potrebi) utjelovljenje (Danijel 9:23; Luka 1:19,26). No, kad Isus kaže da je 'poslan' onda nitko od Židova nije mogao pomisliti da je on poslan s neba kao anđeo jer su ga gledali kao čovjeka. Drugačije ga nisu ni mogli gledati jer nigdje ne piše da će Bog 'poslati' sina na zemlju sa zadatkom da se utjelovi u zametak i rodi kao svaki drugi čovjek. Takvo nebesko poslanje se nigdje ne spominje u Pismu. Isus nikad nije koristio Pismo da bi tvrdio kako je on od Boga poslan na zemlju kao anđeo, nego da je kao čovjek pozvan za proroka i kao takav poslan u svijet. On je svoje poslanje doveo u vezu sa pomazanjem svetim duhom kada je pozvan od Boga da ispuni njegovu volju, jer je rekao:

Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu,  da propovijedam Jehovinu godinu milosti.” (Luka 4:18,19)

Isus je ovdje na sebe primjenio riječi proroka Izaije koji je napisao da ga je Bog najprije 'pomazao' a zatim 'poslao' kao zemaljskog poslanika što je u skladu sa onim što je taj isti prorok zapisao u svojoj knjizi gdje stoji da ga je prije pomazanja 'pozvao', kao i neke proroke, u trenutku kada se pojavio kao živo biće u utrobi svoje majke (Izaija 61:1; 49:1). 

Sve ovo u vezi Isusovog poslanja potvrđuje Pavle kad je rekao da je Isus 'poslan' tek kad se “navršilo vrijeme“ čime je ispunjeno proročanstvo koje kaže da će do “Mesijanskog vođe“ proći 'šezdeset i devet tjedana', a to je u vrijeme Isusovog pomazanja, a ne začeća ili rođenja, tako da se ne može govoriti da je Isus 'poslan' sa neba na zemlju (Danijel 9:25; Luka 4:18; Ivan 3:17). Samim tim je Isus postojao samo 'u tijelu' kao i svaki drugi čovjek i kao takav od Boga 'došao u tijelu' kao ljudski poslanik da objavi dobru vijest i izvrši Božju volju. Stoga je Isusa trebalo prihvatiti kao čovjeka koji je bio 'tijelo' od krvi i mesa jer je proizašao ili došao po tijelu i u tijelu.

  • 'došao u tijelu' «–» došao od Boga kao čovjek «» ljudsko biće

Zaključak: Izraz 'došao u tijelu' je po biblijskom rječniku odnosilo na ljudsko stvorenje tj. na čovjeka koji je 'poslan' od Boga te je samim tim 'došao od Boga' kao ljudski glasnik i nikako se taj pojam nije mogao koristiti za utjelovljeno nebesko biće. Izvorni kršćani i gnostici su vjerovali da je Isus 'došao od Boga', s tom razlikom što gnostici, za razliku od prvih kršćana, Isusa nisu gledali kao 'tijelo' ili ljudsko biće.


Što kaže povijest


Povijesna je činjenica da je apostol Ivan u svojim poslanicama progovorio protiv gnostika čije je gledište kasnije bilo poznato kao doketizam. Sljedbenici gnosticizma su odbacivali ideju da je Isus bio čovjek. Za njih Isus 'nije došao u tijelu' jer nije bio izvorno ljudsko biće ili čovjek u pravom smislu riječi. Naime, čovjek je 'tijelo' (ljudsko biće), a nebesko biće koje samo izgleda kao čovjek nije 'tijelo' (čovjek) pa nije ni mogao doći u stvarnom tijelu.

Gnostici su tvrdili da je učinjena greška kod stvaranja zbog kojeg se čovjek našao zarobljen u materiji koja je zla i da se ponovni povratak čovjeka u božanski svijet može ostvariti posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet. Tvrdili su da Isus kao nebeski objavitelj i Spasitelj svijeta nije mogao živjeti u stvarnom ljudskom tijelu i tako biti u ropstvu fizičke stvarnosti, odnosno u ropstvu fizičkog tijela koje je po njima bilo bezvrijedno i zlo. To je za njih bila ludost jer su tijelo prezirali smatrajući ga zlim čime su obezvrjeđivali materijalno, tjelesno, osjetilno i puteno (vidi Rimljanima 1:22-25). Zbog tog su razloga odbacili Isusovu izvornu ljudsku prirodu jer uz izvornu ljudsku prirodu ide i smrtno i grešno tijelo.

Za njih Isus nije bio čovjek nego čisti duh koji se nije uprljao s ljudskim tijelom. Po njihovom mišljenju, Isus Krist kao nebeski objavitelj (sin Božji) od svog utjelovljenja i rođenja nije nastanjivao opipljivo tijelo kakvog imaju ljudska bića, tako da po njima on nije bio vezan za to tijelo pa nije mogao iskusiti ograničenja ljudskosti, niti osjetiti fizičku bol i patnju jer je njegovo tijelo bilo prividno, a ne stvarno. To ljudsko tijelo u kojem je Isus živio na zemlji je za njih bio samo produkt utjelovljenja i nije bilo stvarno. Naime, ono što je rođeno po tijelu je 'tijelo', a da bi Isusa odvojili od tijela dobivenog biološkim putem oni su tvrdili da Isusovo tijelo ne potječe od čovječjeg sjemena nego da je od vrhovnog Boga stvoreno kao prividno i privremeno boravište njegove duše. Takvo gledište je apostol Ivan osudio u svojim poslanicama, te je upozorio vjernike da ne prihvaćaju izjave onih koji tvrde da Isus nije bio ljudsko biće, odnosno da ne prihvaćaju izjave onih koji su tvrdili da on nije 'došao u tijelu' od krvi i mesa (1.Ivan 4:3; 2.Iv 7). Budući da je Ivan svoje poslanice pisao nakon knjige Otkrivenja u kojem spominje učenje Nikoline sljedbe onda se može pretpostaviti da su Nikolaiti bili pobornici gnostičkog učenja protiv kojega je on pisao skupštinama (Otkrivenje 2:6,15).

Kršćanima iz poganskih naroda je godila gnostička filozofija koja je ovozemaljskog čovjeka i ljudsko tijelo toliko obezvrijedila da je Isus pod svaku cijenu morao biti biće iz nebeskog svijeta. Gnostici su stoga u ono vrijeme pokušali pobiti činjenicu da je Isus živio i kao poslanik došao u pravom ljudskom tijelu od krvi i mesa. Prema tome – u to vrijeme su bile dvije opcije:

  • Isus je došao u tijelu – bio je pravi čovjek, bio je ljudski poslanik (izvorno kršćansko učenje)
  • Isus nije došao u tijelu – nije bio pravi čovjek, nije bio ljudski poslanik (gnostičko učenje)

Naime, ako je Ivan s učenjem gnostika koji su tvrdili da Isus 'nije došao u tijelu' podrazumijevao njihovo učenje da Isus nije bio ljudsko biće, onda je sa izrazom da je Isus 'došao u tijelu' podrazumijevao da je Isus bio ljudsko biće.

Prema tome, gnostici su se svojom filozofijom suprotstavili Isusovim apostolima i onim ranim kršćanima koji su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' tj. da je bio stvarno ljudsko biće, odnosno 'čovjek Božji' rođen u svom ljudskom tijelu s kojim je živio, umro i uskrsnuo. Iako je za apostole Isus bio samo čovjek, smatrali su ga 'Sinom Božjim' jer ga je Bog “učinio Gospodinom i Kristom“, a time i svojim 'prvorođencem' kao i Davida čije je prijestolje naslijedio (vidi Djela 2:36; Psalam 89:27).

Znači i za apostole i gnostike je 'tijelo' bilo sinonim za grešnog i smrtnog čovjeka, samo što gnostici nisu vjerovali u uskrsnuće tijela jer su tijelo smatrali izvorom zla pa im nije imalo smisla vraćati se u tijelo nego u oslobađanje ljudskog duha iz ljudskog tijela (1.Korinćanima 15:12-16). Da bi Krista odvojili od čovjeka i ljudskog 'tijela' rješenje problema su vidjeli u inkarnaciji ili utjelovljenju po kojem Isus 'nije došao u tijelu', odnosno da nije došao na svijet kao čovjek nego da je inkarnacijom živio u ljudskom prividnom tijelu po kojem je samo izgledao kao čovjek. To je bilo novo učenje koje je nekim kršćanima moglo škakljati njihove umove (uši) jer je svoju logiku temeljilo na ljudskom a ne Božjem gledištu.


Krivotvorenje povijesti

Iako smo vidjeli da se izraz 'došao u tijelu' može odnositi samo na zemaljskog poslanika, sada bi pobornici inkarnacije taj izraz razvodnili i tvrdili da to nije točno jer smatraju da je po vjerovanju prvih kršćana Isus 'došao u tijelu' putem utjelovljenja i da je za vrijeme života na zemlji bio pravi čovjek. Upravo takvo gledište je Gruber promovirao u svom prijevodu u kojem stoji:

“Svaki duh koji priznaje da se Isus Krist pojavio na Zemlji kao čovjek dolazi od Boga, dok svaki duh koji želi uništiti našu vjeru u to da je naš Gospodin Isus Krist inkarniran, ne dolazi od Boga, nego je poslan od protivnika Kristu…“ (prijevod od Grubera)

Ovako gledište - da je Isus putem utjelovljenja postao 'tijelo' (ljudsko biće) - se razlikuje od gledišta gnostika koji su tvrdili da Isus putem utjelovljenja nije postao 'tijelo' (ljudsko biće). Neki tu razliku nadopunjuju time što tvrde da je Isus bio 'u tijelu', ali je u sebi nosio dvije prirode - nebesku i ljudsku. No, ako želimo saznati istinu, tada moramo u razmatranje ove teme uzeti u obzir da je gledište o Isusu kao čovjeku prisutno od samih početaka kršćanstva i zato ga ne bi smjeli zanemariti. Ako je opcija da je Isus bio samo čovjek postojala u to vrijeme, onda se samim tim dovodi u pitanje postojanje bilo koje druge opcije koja bi stajala nasuprot gnostičkom doketizmu.

Iako Biblija i sama povijest dokazuju da je gledište o Isusu kao čovjeku bilo jedna i jedina opcija koja je u to vrijeme bila potpuno oprečna gnostičkoj opciji, mi ćemo ipak u ovo razmatranje uvrstiti gledište pobornika inkarnacije koji tvrde da je njihova opcija u to vrijeme bila izvorna i kao takva oprečna gnostičkoj. Tako ćemo vidjeti da li se njihova opcija može uklopiti u povijesne i biblijske činjenice. Ako ne, treba se držati izvornog značenja izraza 'tijelo' i 'došao u tijelu' koju su zastupali apostoli i židovski kršćani.

Pobornici Isusovog predpostojanja će po jednoj teoriji (poput Jehovinih svjedoka) reći da je Isus za prve kršćane zaista bio pravi čovjek, ali samo od rođenja do smrti, a da je nebesko biće bio prije utjelovljenja i poslije uskrsnuća. Po drugoj teoriji je on nakon inkarnacije bio potpuno nebesko i potpuno ljudsko biće. Po trećoj teoriji on je nakon utjelovljenja postao pravi čovjek i takav će ostati sve dok na kraju ne preda ljudsko kraljevstvo Ocu. Ako je u to vrijeme postojala jedna od tih učenja onda bi morali krivotvoriti povijest i potpuno izbrisati iz povijesti one kršćane koji su vjerovali u opciju da je Isus bio samo čovjek tj. 'tijelo'. Ako bi to učinili, onda bi opcija utjelovljenja pobijedila bez obzira o kojoj je opciji riječ.

Budući da skoro svi današnji tradicionalni kršćani svoja učenja temelje na 'inkarnaciji' oni uopće ne pokušavaju doznati nešto više o tim ranim kršćanima koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek, nego potpuno zanemaruju njihovu prisutnost u ono vrijeme, jer izgleda da samo tako mogu svoje gledište o inkarnaciji smatrati najstarijim i izvornim gledištem. Da bi istaknuli svoju tvrdnju kao jedinu postojeću koja se u to vrijeme suprotstavila gnostičkom učenju oni su, kao pobornici inkarnacije, prisiljeni korigirati, mijenjati i krivotvoriti povijest i krivo tumačiti biblijske i povijesne tekstove kako bi izbrisali stvarne činjenice. Moraju marginalizirati i potpuno zanemariti one kršćane iz 1. stoljeća koji su svojom tvrdnjom, da je Isus bio samo čovjek, čvrsto stajali nasuprot tadašnjem gnosticizmu. Međutim, povijest se ne može toliko duboko zakopati pred onima koji duboko istražuju i na vidjelo iznose povijesne činjenice. Nepobitna činjenica je ta da je gledište o Isusu kao ljudskom biću bilo predmetom perfidnog napada gnostika na umove onih kršćana iz grčko-rimskog svijeta koji su, za razliku od židovskih kršćana, bili skloni zamisliti ga kao nebesko biće u ljudskom obličju.

Da bi dodatno utvrdili što je istina po tom pitanju moramo vidjeti koja je od slijedeće dvije tvrdnje u to vrijeme stajala nasuprot gnostičkom gledištu i koja se može potkrijepiti s još nekim povijesnim i biblijskim činjenicama:   

Razmotrimo koje je gledište gnosticizam želio pobiti – pod 1a) ili pod 1b)

  • 1a) 'došao u tijelu' – Isus je bio izvorno ljudsko biće a ne nebesko (?)
  • 1b) 'došao u tijelu' – Isus je bio utjelovljeno nebesko biće u stvarnom ljudskom tijelu (?)

Onu tvrdnju iza koje ne stoji Biblija i povijest treba izdvojiti i izbaciti putem eliminacije. Da bi ustvrdili koju su tvrdnju zastupali apostoli, moramo gornje dvije tvrdnje suočiti s činjenicama. Pogledajmo što govore biblijske i povijesne činjenice o prvim kršćanima i njihovom gledištu.


Prvi kršćani

Evanđelja nam daju jasnu sliku da su Isusa njegovi apostoli i učenici gledali kao čovjeka. Nakon smrti i uskrsnuća Isus se pojavljivao u svom uskrsnulom materijalnom tijelu. Apostol Petar je pred mnoštvom Židova iz Judeje i cijele dijaspore koji su došli na blagdan, govorio o Isusu kao o čovjeku i niti jednom nije spomenuo utjelovljenje i predpostojanje (vidi Djela 2:22-36). To isto je učinio i (m)učenik Stjepan a da Isusa nije ni pokušao povezati s 'anđelom' koji se pojavljivao Mojsiju, kao što to danas neki čine (Djela 6:14 – 7:51). Tu sliku o Isusu kao čovjeku su Židovi ponijeli izvan Judeje gdje su svoju vjeru širili među drugim Židovima. Tada još nisu svoju vjeru otvoreno iznosili pred ljude iz drugih naroda, jer je i Isus, kao pravi Izraelac, došao njima a ne ljudima iz drugih naroda (Djela 11:19). Čak je i Pavle najprije govorio Židovima, a tek kasnije neznabošcima (Djela 13:46; 18:5,6).

U Bibliji se spominje da su Židovi prve Isusove sljedbenike smatrali 'nazarećanskom sljedbom' a Pavla “kolovođom sekte Nazarena“ (Djela 24:5,14 - Edward Hare The principal doctrines of Christianity defended 1837 str. 318). Ime 'kršćani' za Isusove sljedbenike je nastao 44. godine u Sirijskoj Antiohiji gdje su živjeli helenizirani Židovi pa je taj naziv vezan za grčki izraz 'Krist', dok su Židovi u Judeji koristili hebrejski izraz 'Mesijah' pa za sebe nisu toliko koristili naziv 'kršćani' kojeg su koristili vjernici grčkog jezika (Djela 11:26). Zato su bili poznati kao 'nazarećani' sljedbenici Isusa iz Nazareta ili 'mesijanisti' - sljedbenici Mesije.

Židovi su od samog početka proganjali 'nazarećane' (mesijaniste) te su najprije ubili Stjepana, te više puta zatvarali apostole, a kasnije su ubili apostola Jakova zbog čega su mnogi pobjegli. Kršćani koji su ostali u Jeruzalemu (hebrejski judeokršćani, za razliku od protjeranih helenističkih judokršćana) nastojali su lojalnim držanjem prema židovskim običajima ne izazivati Židove. Jakov (Isusov brat) i ostali starješine u Jeruzalemu su se hvalili pred Pavlom kako se svi vjernici u Jeruzalemu i Judeji čvrsto drže Zakona (Djela 21:17-20). Razni povijesni tekstovi iz doba ranog kršćanstva sve do 4. stoljeća spominju židovske kršćane poznate kao 'nazarene' koji su se čvrsto držali Zakona. (David C. Sim The Gospel of Matthew and Christian Judaism 1998 p182; Petri Luomanen "Nazarenes" in A companion to second-century Christian "heretics" pp279; Memoirs of Dr. Joseph Priestley - Page 670).

U Bibliji čitamo kako su neki od njih bili previše gorljivi za Zakon pa su htjeli nametnuti neke odredbe zakona nežidovskim kršćanima (Djela 15:24-29). Iako je to pitanje riješeno na Jeruzalemskom saboru, među židovskim kršćanima su se isticali pojedinci koje Pavle smatra 'lažnom braćom' koji su zbog svoje revnosti za Zakon dolazili u sukob sa apostolom Pavlom koji je umanjivao vrijednost držanja Zakona (Galaćanima 2:4). S druge strane su neki židovski kršćani apostola Pavla smatrali 'otpadnikom od Zakona'. Ti pojedinci su vjerojatno stvarali podjele unutar židovskih kršćana u Judeji i Jeruzalemu jer su i dalje zahtijevali obrezanje od nežidovskih kršćana kao što se tražilo od prozelita. No, većina židovskih kršćana koja je držala Zakon je prihvatila apostolsko učenje po kojem se može biti proglašen pravednima po vjeri a ne po zakonu (Rimljanima 3:20; Galaćanima 5:4).

Budući da se ovdje ipak radilo o židovskim kršćanima koji su se zbog svog držanja Zakona razlikovali od nežidovskih kršćana onda je s vremenom došlo do toga da su oni bili marginalizirani od strane kršćana izvan Judeje. Međutim, ono što treba istaknuti je činjenica koju spominju povijesni ranokršćanski tekstovi da su ti židovski kršćani Isusa smatrali čovjekom, a ne nebeskim bićem i da se po tom pitanju nikad nisu sporili niti međusobno niti sa nežidovskim kršćanima. To znači da se tada još uvijek podrazumijevalo da je Isus bio samo čovjek sve do pojave gnostičkog učenja koje je to pokušalo obezvrijediti. Pogledajmo što možemo saznati iz nekih povijesnih istraživanja:

“Jevrejski kršćani su bili striktni monoteisti i bila im je strana tvrdnja da je Isus Bog. Karakteristična crta prvobitnog kršćanstva je vjerovanje da je Ješua (Isus) rođen kao čovjek a božanstven je postao kasnije u životu (…) Ovo vjerovanje je bilo uobičajeno u ranom kršćanstvu, prije nego što je od protivnika nazvano adopcionizam i osuđeno kao jeres. Vremenom je ova najstarija doktrina o Kristu potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.“ (Erich Fromm, Dogma o Kristu)

Ovo gledište tvrdi da je čovjek uzdignut do Boga; da je 'usvojen' kao Božji sin pri njegovom krštenju, pri čemu se nadovezuje na židovski pojam Mesije. No, takav ljudski Mesija nije bio dovoljno utjecajan među ljudima iz grčko-rimskog svijeta, dok su Arapi kao potomci Abrahamovog sina Izmaela bili skloni takvom Mesiji koji je poslan samo Židovima.

“Judeo-hrišćanska kristologija je slična onoj koju je kasnije preuzeo islam, pa je moguće da su postojali dodiri između judeo-kršćana i početaka islama na Bliskom Istoku.“ (Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature - svezak I)

Zašto onda danas u mnogim kršćanskim zajednicama nitko ne spominje te kršćane kao glavne aktere Ivanove poslanice? Zašto ih zaobilaze iako ih povijest spominje. Vjerojatno zato što ne mogu postojati dvije istine ili dva različita gledišta koja stoje iza te tvrdnje da je Isus 'došao u tijelu'. Njihova tvrdnja da je Isus inkarnacijom 'došao u tijelu' pada u vodu ukoliko su u Ivanovo vrijeme postojali kršćani koji su tvrdili da je Isus bio samo čovjek, a samim tim i Božji poslanik koji je 'došao u tijelu'.

Biblija dokazuje da su židovski kršćani bili strogo vezani za Hebrejske svete spise koji su proricali dolazak ljudskog Mesije. Nisu imali nikakvog razloga Isusa gledati izvan ljudskih okvira i zato je razumljivo što su Isusa smatrali istaknutim čovjekom – Božjim slugom - kojega je Bog posvetio i postavio za Mesiju (Krista). Nema niti jednog dokaza da su ikad prihvatili inkarnaciju, tako da je Isus za njih oduvijek bio samo čovjek. To je bila glavna razlika između njih i gnostika. Oni su vjerovali da je Isus bio stvarno ljudsko biće koji je imao svoj početak sa začećem i rođenjem kao i svaki drugi čovjek, a gnostici su tvrdili da Isus nije bio stvarno ljudsko biće jer je njegova priroda vezana za nebesko postojanje prije rođenja čime su se oslanjali na neke izjave židovskog filozofa Filona koji je Božju 'riječ' (grčki 'logos') poistovjetio sa istaknutim nebeskim bićem koji je bio prvi do Boga, što su kasnije prihvatili i drugi pobornici inkarnacije.

Povijesna je činjenica da su židovski kršćani 66. godine pobjegli iz Jeruzalema. Euzebije piše da su se kršćani iz Jeruzalema povukli iz grada prije nego što je došlo do sukoba s rimskom vojskom. Prema Euzebiju, kršćani su napustili Jeruzalem zbog rata i pobjegli u obližnji grad Pella, predvođeni Simeonom Jeruzalemskim. Epifanije spominje da je nakon razorenja Jeruzalema, jedno od središta judeo-kršćanstva bilo u okolici grada Pella, sjeverno od Jeruzalema. (Epifanije, Panarion 30, 1,7)

Ostali judeo-kršćani su bili rasuti po židovskoj dijaspori i marginalizirani te su bili pod pritiskom da se s vremenom odvoje ili prilagode gledištima koja su odgovarala nežidovskim kršćanima. No, treba zapaziti činjenicu koju je i povijest sačuvala kao vjerodostojnu, a to je da među kršćanima koji su pobjegli iz Jeruzalema nije bilo onih koji su vjerovali u Isusovu inkarnaciju. Oni su sa sobom ponijeli svoje jedinstveno gledište o Isusu kao čovjeku jer je to za njih bilo izvorno apostolsko učenje. Oko tog gledišta se nikad nisu sporili ni prije ni poslije bjekstva iz Jeruzalema.

Ukoliko su židovski kršćani od samog početka vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' putem inkarnacije onda bi postojala naznaka da su svi odreda prije uništenja Jeruzalema odbacili nebeskog Mesiju, a to je nemoguće zamisliti. Naime, prije bi se moglo pretpostaviti da bi oni koji Isusa smatraju čovjekom biti navedeni da ga uzdignu u božanstvo, jer je to bio trend tadašnjeg svijeta, nego što bi ga oni koji su ga smatrali božanstvom spustili na nivo čovjeka. Da su ga najprije smatrali božanstvom i onda spustili na nivo čovjeka, to bi bilo jako sporno jer bi se takvog Krista potpuno obezvrijedilo. U tom bi slučaju neki od njih u svojoj revnosti i po tom pitanju nametali svoje gledište kršćanima unutar i izvan Judeje zbog kojega bi izbio spor koji bi bio puno značajniji od onog koji je izbio po pitanju obrezanja nežidova, te bi im se suprotstavili apostol Pavle i drugi apostoli i starješine u Jeruzalemu.

Da je bilo različitih gledišta o Isusovom identitetu onda bi među židovskim kršćanima čak i prije bjekstva iz Jeruzalema bilo žestokih sukobljavanja po tom pitanju, a u Djelima apostolskim i raznim poslanicama nema nigdje naznaka da je bilo takvih previranja što dokazuje da su svi oni imali jedinstveno gledište i to samo ono s kojim su pobjegli iz Jeruzalema koji je doživio veliku nevolju. Kao takvi su opisani u Isusovoj izjavi kao 'izabrani, radi kojih su se skratili dani nevolje' (Matej 24:15-22). Bili ga takvi sljedbenici, koji su ga poslušali i bili spašeni iz nevolje, u znak zahvalnosti još više uzdigli i častili kao Spasitelja ili bi ga u znak zahvalnosti degradirali iz nebeske i božanske prirode u ljudsku prirodu. To ne bi nitko ni pomislio jer bi time bezobzirno obezvrijedili i izdali svoga Spasitelja.

Kad su ti židovski kršćani odmah na početku židovskog ustanka (66-70.g) napustili Jeruzalem, imajući na umu Kristovo proročanstvo o njegovoj propasti, Židovi su ih nazvali izdajicama jer su zbog Isusa izdali svoj narod. Oko 80. godine rabinske vlasti su uvele kletvu protiv 'nazarena', (nazarećanske sljedbe) da bi otkrile njihovu nazočnost u sinagogi i izopćila ih čime se ispunilo ono što je Isus rekao: “Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu“ (Ivan 16:2). Kletva je uvedena kao sastavni dio dnevnih molitava te su je svi sudionici bogoslužja u sinagogi morali naglas izgovarati:

“Neka otpadnik bude bez ikakve nade i neka kraljevstvo ponosa bude iskorijenjeno u naše doba. Neka nazareni i minimi nestanu u trenutku, neka svi budu izbrisani iz knjige života da se ne mogu ubrojiti među pravednike. Blagoslovljen budi, o Bože, koji obaraš ponosite.”

Ovo samo dokazuje da su Židovi kršćane i nakon pada Jeruzalema nazivali 'nazarećanskom sljedbom' ili 'nazarenima'. Potkraj stoljeća, između 90 - 100. godine, Isusovi židovski sljedbenici su bili izbačeni iz domaćih sinagoga samo zbog svoje tvrdnje da je Isus Mesija što je dovelo do toga da ih je sinagoga službeno proklela. Čak su ih tada počeli krvavo progoniti. O njima piše:

“Ovi izvorni Isusovi sljedbenici su vremenom "odbačeni od jedne religije kao otpadnici, a od druge kao heretici." (Gibbon: Decline & Fall of the Roman Empire, v.1, p.416)

Zbog svog gledišta o Zakonu su bili marginizirani od ostalog dijela kršćanstva s kojim su upravljali nadglednici i učitelji iz drugih naroda, a ta odvojenost je produbljena kada su nežidovski nadglednici počeli koristiti gledišta i pojmove poznatih filozofa grčko–rimskog svijeta kako bi objasnili Boga i Krista izvan okvira hebrejskih spisa. Bilo je dovoljno da nadglednik (biskup) pojedine skupštine ima određeno krivo ali ipak za mnoge prihvatljivo gledište, pa da većina kršćana, poput onih u Solunu (Grčka) bez preispitivanja to i prihvati (Djela 17:11). U tom slučaju samo nekolicina njih ostaje vjerna onome što Biblija zaista uči kao što je bio slučaj u skupštini Sard (Otkrivenje 3:4)

Izvorno gledište o Isusu kao čovjeku je tako naišlo na otpor najprije od strane 'kršćanskog gnosticizma' pred kraj 1. stoljeća, a posebno u 2. stoljeću od strane 'Aleksandrijske škole' iz koje su potekle nove i različite filozofske ideje o Isusovom identitetu kojemu su se priklonili kršćanski nadglednici iz helenističkog svijeta. Sve te škole su nastojale potisnuti gledišta židovskih kršćana koji su se zadržali na jednostavnosti biblijskog učenja o Bogu i Kristu. No te filozofske škole su se počele i međusobno sukobljavati pa su među kršćanima stvarale razne grupe koje su se svojim teološkim i kristloškim gledištima međusobno razlikovale. Čak su se među raseljenim judeo-kršćanima razvili razni pravci mišljenja tako da su neke judeo-kršćanske grupe pod utjecajem Kumramske zajednice prihvatili judejski gnosticizam, a sa tim i jednu novu verziju po kojoj su i dalje zadržali gledište o Isusu kao čovjeku ali čijim se tijelom nakon pomazanja koristio anđeo sve do njegove smrti, zbog čega neke nove grupe nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo u tijelu, nego da je taj nebeski anđeo samo napustio njegovo mrtvo tijelo. Takvo gledište su imali i neki 'ebioniti', a Irinej Lionski, kao zastupnik inkarnacije je oko 180. godine prvi upotrijebio izraz 'ebioniti' (siromašni), smatrajući ih judeo-kršćanskom heretičkom sektom, koja se "tvrdoglavo" držala Zakona i vjerovala da je Isus bio samo čovjek. O tim pomalo drugačijim gledištima čitamo slijedeće:

Tertulian: "Ebioniti smatraju da Isus je običan čovjek, za njih nije ništa drugo nego potomak Davida, kažu nije (doslovni) sin Božji, ali da je respektabilan i superioran prorok, neki smatraju da je anđeo u njemu kao što je bio u Zahariji."

Origen: "Neki (ebioniti) smatraju da je Isus rođen kao i ostala ljudska bića od majke i oca, Josipa i Marije, dok drugi ebioniti vjeruju u djevićansko začeće."

Očito su samo neki ebioniti (judeo-kršćani) odstupili od izvornih učenja ali su i dalje Isusa gledali kao čovjeka. Neki 'ebionite' poistovjećuju sa prvim sljedbenicima Ivana Krstitelja koji su prihvatili Isusa za Mesiju. Budući da su i u 2. stoljeću bili poznati po tome što su sve materijalno dijelili međusobno, zbog čega su se zvali 'siromašni', onda ih se poistovjećuje sa prvim kršćanima koji su bili prisutni kod utemeljenja Skupštine kada su prodavali svoja imanja i novac donoslili apostolima koji su ga dijelili potrebitima (Djela 2:44,45). Zato ih se povezuje sa 'nazarenima' koji su 66. godine pobjegli iz Judeje. Oni su visoko držali do Jakova, Isusovog brata i nadglednika Jeruzalemske skupštine, koji se zauzimao za siromašne, a bio mučenički ubijen 62. godine od strane Židova. Moguće je da je riječ o grupi koja je potekla od 'nazarena' jer imaju dosta sličnosti s njima ali i nekih razlika. Razlike u nekim gledištima među judeo-kršćanskim grupama su bile razumljive kao što su bile prisutne i među sedam skupština u Maloj Aziji koje su spomenute u Otkrivenju. Međutim, ono što je bilo osnovno vjerovanje svih judeo-kršćanskih grupa i po čemu se nisu razlikovali je to da je Isus bio čovjek, čak i za one koji su prihvatili djevićansko začeće.

U svakom slučaju, prvi kršćani iz židovstva koji su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' su s vremenom imali jako mali utjecaj na razvoj kršćanstva jer su ih potisnuli kršćani koji su dolazili iz poganstva, a čiji su učitelji dolazili iz Aleksandrijske škole koja je bila izvor raznih filozofskih ideja temeljenih na preegzistenciji i inkarnaciji. Gledište o Isusu kao čovjeku je s vremenom imalo sve manje pristalica među nežidovskim kršćanima jer im takav Mesija nije imao tu veličinu kao nebeski lik s božanskim atributima.

Šta mislite kako bi u ono vrijeme reagirali poganski narodi kad bi vidjeli Isusa gdje čini čuda, a posebno gdje uskrsava mrtve? Rekli bi isto ono što su rekli za Pavla i Barnabu:

“Bogovi (sinovi Božji) su u ljudskom obličju sišli k nama!” (Djela 14:11)

Jednom su “Barnabu nazvali Zeusom, a Pavla Hermesom“ (Djela 22:23). Međutim, kako su reagirali Židovi? Da li su oni ikad rekli: “Mesija, sin Božji, je u ljudskom obličju sišao k nama“. Da li su ikad Isusa nazvali Bogom Jahvom ili anđelima Mihaelom ili Gabrijelom? Ne! Jedino što su govorili je istovjetno onome što je rekao Filip:

“Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” (Ivan 1:45)

Isusa su od samog početka gledali kao čovjeka koji je potekao iz točno određene ljudske obitelji, a ne sa neba, jer su ga kao takvog najavili Mojsije i ostali proroci, a upravo proročanstva koja sežu još od Adamu su bila dokaz da su njegovi počeci u Božjoj riječi bili u vremenu prije nastanka svijeta (Mihej 5:2). Na temelju tih biblijskih činjenica apostol Petar je rekao Isusu:

“Ti si Krist.“ (Marko 8:29)

Kad su farizeji ispitivali jednog slijepca o Isusu pitali su ga:

“Što ti kažeš o tom čovjeku, koji ti je otvorio oči?” Odgovorio je: “Prorok je.” (Ivan 9:17)

Nikad nitko od njih nije Isusa, svog Mesiju (Krista) doveo u vezu s nebeskim bićima koji su dalekoj povijesti kontaktirali s Božjim slugama. Za razliku od poganskih naroda koji bi Isusa automatski povezali s bićima iz nebeskog svijeta, Židovi su Isusa povezivali samo s imenima svojih proroka pa su neki među njima govorili da je on možda uskrsnuli:

“… Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a treći da je Jeremija ili jedan od proroka.“ (Mt 16:14)

To samo daje spoznati koliko se židovski um razlikovao od uma poganskih naroda. Židovski kršćani su u Isusu, na temelju hebrejskih pisama, mogli vidjeli samo čovjeka koji je kao pravi Prorok, Mesija 'došao od Boga' (figurativno: 'sišao s neba'), ali je u poganskim narodima bilo prihvatljivije vidjeti ga kao onoga koji je doslovno sišao s neba i takvo je gledište uz razne modifikacije ostalo do danas jer je i kršćanstvo kakvog ga danas poznajemo proizašlo od učitelja i teologa iz grčko-rimskog svijeta. Prvi kršćani su prihvatili Isusa kao pravo ljudsko biće od krvi i mesa, ali su se suočili sa onim kršćanskim učiteljima unutar grčko-rimskog svijeta kojima takav Isus nije bio konkurencija ni poganskim 'polubogovima' a kamoli 'bogovima' kao što su Zeus, Hermes i Jupiter koji su navodno u ljudskom obličju sišli na zemlju (Djela 14:11,12; 28:6).

Židovski religiozni vođe su bili netrpeljivi prema 'nazarećanskoj sljedbi', ali nikad nisu imali razloga ih progoniti po pitanju porijekla Mesije kojeg su Židovi još uvijek čekali (Djela 28:22). Kad su Petar i ostali apostoli propovijedali o Isusu i njegovom uskrsnuću, oni su o njemu govorili samo kao ljudskom Mesiji, zbog čega su dovedeni pred židovsko sudbeno vijeće te im je 'veliki svećenik' rekao:

“Strogo smo vam naredili da ne učite u to ime, a, evo, napunili ste Jeruzalem svojim učenjem i hoćete na nas navući krv toga čovjeka!” (Djela 5:27,28)

Cijeli Jeruzalem je čuo da je Isus bio istaknuti 'čovjek' kojega su ubili religiozni vođe. Da je učenje o 'utjelovljenju' putem rođenja bilo prisutno u Judeji i Jeruzalemu od samih početaka, kršćani bi imali problem, ne samo među sobom nego i s Židovima koji nikad nisu vjerovali u takvog inkarniranog Mesiju, ali nema dokaza da su im se Židovi protivili zbog propovijedanja takvog Mesije. Čak su židovski poglavari izvan Judeje, a koji su živjeli u Rimu, rekli Pavlu:

“Mi o tebi nismo primili nikakva pisma iz Judeje (od svećeničkih poglavara) niti nam je tko od braće (Židova) koja su stigla javio ili rekao nešto zlo o tebi. Ali htjeli bismo od tebe čuti što misliš, jer nam je za ovu (nazarećansku) sljedbu poznato da se posvuda protiv nje govori.” (Djela 28:22)

Pavle je tada mnogim Židovima “svjedočio o kraljevstvu Božjem te im iz Mojsijevog zakona i Proroka iznosio uvjerljive dokaze o Isusu“ (st. 23). Neki Židovi su prihvatili dokaze koje je iznosio o Isusu kao Mesiji, a ne o Isusu kao predpostojećem biću. No, onima koji nisu povjerovali da je Isus taj Mesija, Pavle je rekao:

“Stoga znajte da se vijest o onome (čovjeku) po kome Bog donosi spasenje, šalje neznabošcima i oni će je poslušati.” (st. 28)

Tim neznabošcima je jednom prilikom rekao o tom istaknutom čovjeku:

“Jer je odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih.” (Djela 17:31)

Židovi i židovski kršćani 'Nazarećani' su po pitanju Mesije imali isto gledište oko kojega se nisu sporili. I jedni i drugi su Mesiju smatrali 'čovjekom'. Židovi su mogli Mesiju kao 'sina čovječjeg' smatrati 'Sinom Božjim', ali ne nebeskim sinom Božjim koji se trebao roditi kao čovjek, nego čovjekom koji je 'došao' na svijet po Božjoj riječi ili obećanju. Oni nikad nisu nekog utjelovljenog anđela (nebesko biće) smatrali 'sinom čovječjim'. Niti jedan anđeo koji se pokazao ljudima u ljudskom obličju nije rekao niti je mogao reći: "ja sam čovjek" ili "ja sam sin čovječji". Isus je to mogao reći jer je on po prirodi postojanja bio čovjek a ujedno Sin Božji jer ga je Bog posvetio u utrobi njegove majke. Svako dijete ima zakonitog oca koji je prouzročio njegovo rođenje pa tako i Isus. Isus je poput Izaka, Samsona, Salamuna, Jeremije itd. došao na svijet po volji Božjoj a ne po volji čovjeka i žene, pa je Isus stalno i na jedan prisan način ukazivao na Boga kao svog Oca.

Bog je Mesiju u potpunosti prikazao kao ljudsko biće kojeg on uzima sebi za svog slugu u trenutku začeća kao što je uzimao i neke druge ljude sebi za službu. Pogledajmo primjer Jeremije:

“I došla mi je riječ Jehovina: “Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te.“ (Jeremija 1:4,5).

Slično se izrazio prorok Izaija po pitanju čovjeka kojega je Bog trebao postaviti za 'svjetlo narodima'. Iako se taj čovjek još nije rodio, Bog ga je poznavao, pa je Isus mogao reći da se to ispunilo na njemu kad je pročitao ove riječi:

Jehova (Jahve) me pozvao dok sam bio u utrobi majčinoj. Prije nego me majka rodila spomenuo je ime moje. (...). I sada mi Jehova, onaj koji me u utrobi majčinoj oblikovao da budem sluga njegov, govori da mu dovedem natrag Jakova, da bi se Izrael skupio k njemu. (…) Kazao je: “Nije malo to što si sluga moj koji će podići plemena Jakovljeva i dovesti natrag sačuvane sinove Izraelove. A postavio sam te i za svjetlo narodima, da spasenje moje dopre do kraja zemlje.” (Izaija 49:1,5,6)

Isus je 'pozvan' od Boga tek kad je bio u majčinoj utrobi kao i druga ljudska stvorenja koja je Bog 'oblikovao' te pozvao i posvetio za svoje sluge među kojima su Izak, Samson, Salamun, Jeremija, Ivan Krstitelj i drugi (1.Mojsijeva 17:19; Suci 13:2-5; 1.Ljetopisa 22:9,10; Izaija 44:28; Luka 1:13-15). Svi su oni na sličan način kao i Isus, postojali u Božjem umu kao jasno definirane osobe, a pojavili su se nakon rođenja kada su ispunili svoju ulogu koja im je unaprijed dana. To nije doslovno predpostojanje jer su te jasno definirane osobe postojale samo u Božjem planu.

Da je po pobornicima inkarnacije obećani Mesija imao doslovno predpostojanje onda bi on bio pozvan za 'svjetlo narodima' puno prije nego se pojavio u utrobi zemaljske majke. Bog ga je u tom slučaju morao 'pozvati' da ispuni tu ulogu odmah nakon Adamovog grijeha, a ne nakon što ga je pretvorio u zametak, što se samo po sebi ne uklapa u Božju proročansku riječ. Proročanstvo iz Izaije se onda ne bi smjelo nalaziti u Bibliji nego bi Bog u svom Pismu trebao najaviti onoga kojega je pozvao prije inkarnacije, pa bi utjelovljenje trebalo biti prvi i najvažniji dokaz da je Mesija Božji nebeski sin, a ne zemaljski. To bi bila najveća razlika između njega i proroka Mojsija, a o toj razlici nitko nije govorio nego samo o sličnostima pa je tako po Pismu Mesija trebao biti prorok kao što je bio Mojsije jer čitamo:

“Podignut ću im proroka između braće njihove, kao što si ti. I stavit ću riječi svoje u usta njegova da im govori sve što mu zapovjedim.“ (5.Mojsijeva 18:18)

Kao što je Mojsije potekao između svoje braće tako je i Isus potekao između njih. Njihovo porijeklo je započelo na zemlji pa ne možemo govoriti da je Isus prije toga živio na nebu. Za njega je Mojsije rekao da će Bog u njegova usta staviti svoje riječi tek nakon što bude podignut kao prorok između svoje tjelesne braće čime ga je prikazao kao i svakog drugog zemaljskog poslanika koji je rođen od tijela.

Isus namjesniku Pilatu nije rekao da se utjelovio (inkarnirao) nego da se “rodio“ kao i svaki drugi čovjek ali s posebnom svrhom koju je Bog unaprijed odredio (vidi Ivan 18:37). Nakon što je potekao iz ljudske obitelji, Bog ga je pomazao i postavio za Proroka i tek mu tada 'stavio svoje riječi u njegova usta'. Ukoliko je Isus prije svog poslanja bio na nebu, on bi već tada kao i svaki anđeo dobio od Boga riječi koje će govoriti, pa bi kroz sjećanje iz svog prijašnjeg života uzimao na um te riječi i govorio ih narodu. No, očito je te riječi Isus dobio kada je nakon pomazanja bio 40 dana u pustinji gdje ga je vodio 'duh', odnosno anđeo Božji koji ga je uputio u sve kao što je uputio Mojsija. Tu vidimo sličnost s Jeremijom, čovjekom kojega je Bog iz utrobe majčine pozvao i podigao za proroka te mu jednog dana  rekao isto što je rečeno za Mesiju:

“I rekao mi je Jahve: “Evo, stavljam riječi svoje u usta tvoja. Gle, postavljam te danas nad narodima i nad kraljevstvima da iskorjenjuješ i rušiš, da uništavaš i obaraš, da gradiš i sadiš.” (Jeremija 1:9,10).

Isus je rekao: “Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed što da kažem i što da govorim.“ (Ivan 12:49)

Jedina razlika između Isusa i drugih proroka nije bila priroda postojanja nego to što je on za razliku od svih njih postavljen na prvo mjesto kao 'prvorođenac' nacije – Mesija, Sin Božji (kralj). Takvog istaknutog čovjeka kao Mesiju, Sina Božjeg, su u svom umu imali svi Židovi pa su Isusa mogli gledati tim očima. O utjelovljenju putem rođenja nisu ni mogli razmišljati jer je Biblija govorila o samo jednoj vrsti utjelovljenja u primjeru anđela koji su silazili na zemlju u ljudskom obličju, tako da je utjelovljenje putem rođenja za njih bila neprihvatljiva ideja koju hebrejski spisi ne spominju.

Kad je Isus sebe usporedio s 'kruhom' koji je od Boga sišao i dan Izraelcima i u tom kontekstu rekao da je on taj kruh koji je 'sišao s neba' onda bi izraz 'sišao s neba', ukoliko bi ga se doslovno shvaćalo, ukazivao na anđele koji su silazili među ljude u ljudskom obličju pa je to zbunilo neke slušaoce jer je to bilo nespojivo s činjenicom da je potekao kao čovjek iz njihove sredine.

Po Božjim zakonima rođenje je početak svakog stvorenja, pa ne postoji način da se netko ponovno rodi i transformira u sasvim drugu prirodu i da svijet iznova doživljava, ali u sasvim drugoj prirodi. Te dvije nespojive prirode Isus nije nikada pokušao spojiti i sebe prikazati na način koji je u to vrijeme imao veze samo sa izmišljenim pričama iz poganske mitologije. On je morao podupirati samo jednu istinu po kojoj “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, a ne tuđe (1.Korinćanima 15:38). Zato su neki Židovi, koji su Isusa doživjeli kao istaknutog Proroka mogli pomisliti da je riječ o uskrsnulom proroku u 'svom tijelu', a ne o nebeskom biću (Matej 16:14). To samo dokazuje da Židovi nisu nikad u Pismima dobili saznanje o utjelovljenju putem rođenja, a takve priče su mogli čuti samo od poganskih naroda. Za njih je bilo nespojivo da je čovjek rođen od žene prije toga živio (na nebu ili zemlji) jer nisu vjerovali u reinkarnaciju (ponovno rođenje).


Još jedna dilema

Za Mesiju je bilo prorečeno da će biti 'rođen' što samo po sebi govori da je njegov život trebao započeti s rođenjem. Da je govorila o Mesijinom predpostojanju i utjelovljenju putem rođenja onda bi u to vrijeme Isusovi protivnici tražili od Isusa da dokaže tu drugu vrstu utjelovljenja, odnosno da li je rođenjem u Davidovoj lozi prešao iz nebeske u zemaljsku prirodu života čime bi se dokazalo da se nije materijalizirao poput anđela.

  • utjelovljenje 1 - materijalizacija (anđeo u tijelu čovjeka)
  • utjelovljenje 2 - preseljenje duše nebeskog bića u tijelo čovjeka prilikom začeća (???)

Glavno pitanje u to vrijeme ne bi bilo to da li je Mesija nebeski Sin Božji, jer bi se u tom slučaju to podrazumijevalo, nego da li je Isus taj nebeski Sin Božji koji je rođen od žene i tako postao 'sin čovječji'. Njegovi sunarodnjaci su znali da se on rodio unutar Josipove obitelji i to bi ih zanimalo. Tada bi Marija, njegova majka bila glavna tema (jer je Josip već umro) i svi bi pokušavali od nje saznati kako je Isus došao na svijet. Židovi iz drugih mjesta koji bi ga prvi put vidjeli bi tražili neke dokaze kojim bi se otklonila mogućnost da on nije utjelovljeni anđeo u prividnom ljudskom tijelu. Isus bi također morao uvijek iznova svima tvrditi da on nije izvorno čovjek niti da se kao nebesko biće materijalizirao, nego da je kao nebesko biće u ljudski oblik prešao začećem i rođenjem. U tom slučaju bi to bio jedini dokaz da je on onaj obećani Mesija (Pomazanik) koji se po prirodi postojanja razlikuje od ostalih Pomazanika (proroka, kraljeva i svećenika). Činjenice nam govore da Židovi (pa ni apostoli) taj dokaz nisu nikad tražili ni od Marije ni od Isusa, a niti od bilo koga tko bi se predstavljao za obećanog Mesiju, Sina Božjeg. To ujedno znači da su pojam 'Sin Božji' u vezi s Mesijom koristili u skladu sa Pismom samo za unaprijed izabranog čovjeka, za zemaljsko ljudsko biće a ne nebesko.

Jedini izvještaj o Isusovom začeću imamo u Matejevom i Lukinom izještaju i nigdje drugdje. Tu čitamo kako je anđeo objasnio Josipu trudnoću njegove zaručnice Marije. Da li mu je rekao da će se Božji nebeski sin utjeloviti i postati beba u utrobi njegove žene? To mu nije rekao niti je bilo koji Židov bio poučen iz Pisma da će Bog na takav način prouzročiti rođenje Mesije. Takvo gledište bi podupiralo reinkarnaciju ili ponovno rađanje jer bi se tvrdilo da je sin Božji najprije rođen na nebu u nebeskom tijelu a zatim ponovno na zemlji u drugom tj. ljudskom tijelu u koje se uselila njegova duša zbog čega se morao iz početka razvijati u zrelu osobu kako bi postao čovjek. Iz ovog izvještaja, u kontekstu onoga što su Pisma govorila, Josip je mogao zaključiti da je trudnoća po svetom duhu bila čudo koje je uključivalo njegovo sjeme bez da je on bio s Marijom. Svaki drugi zaključak bi bio izvan Pisma.

Netko tko je suočen s ovim činjenicama će reći da je možda tek nakon Isusovog uskrsnuća došlo do novih saznanja o tome da je Mesija trebao doslovno sići s neba na zemlju i postati čovjek putem začeća, ali bi i tada nastao problem u dokazivanju jer toga nema u Pismu. Vjernici u Bereji i njima slični bi bili prvi koji bi odbili takvo gledište jer ga ne bi mogli dokazati Pismom (Djela 17:11). Takva jedna ideja, koja se nije mogla pronaći u hebrejskim spisima, bi bila povod za puno veće podjele među tadašnjim kršćanima od one koja je mogla doći zbog nametanja židovskog Zakona kršćanima iz nežidovskih naroda. Da je jedna takva ideja o utjelovljenju (inkarnaciji) bila prisutna u samim počecima kršćanstva bila bi posebno istaknuta u učenjima prvih kršćana i vjerojatno bi došlo do sukoba sa onim Židovima koji jednu takvu ideju nisu mogli potkrijepiti pismima. To bi bila prilika da apostoli reagiraju kako bi se riješio takav spor koji bi bio puno značajniji od spora oko obrezanja. No, nema niti jedna naznake (u poslanicama) da je do toga došlo što samo dokazuje da su prvi kršćani u to vrijeme imali jedno jedinstveno gledište o Isusu.

Znamo da su mnogi Židovi odbacili Isusa za Mesiju. No, da li su ga odbacili zato što su tvrdili da on ne može biti Krist jer nije nebesko biće nego običan čovjek? Ne! Takvih rasprava u 1. stoljeću nije bilo među kršćanima niti između kršćana i Židova. Židovi koji su prihvatili Isusa su mogli u tim raspravama dokazivati samo jednu istinu o Isusu jer su ga slijedili zato što su ga gledali kao izabranog čovjeka koji je pomazan za njihovog prorečenog vođu i izbavitelja. Tako je Apolon...

“...snažno pobijao Židove u javnim raspravama, dokazujući iz Pisama da je Isus doista Krist.“ (Djela 18:28)

Iz Pisma se moglo dokazivati samo to da je Isus, kao potomak iz Davidove loze, od Boga postavljeni Mesija (Krist), ali ne i to da je on prije toga živio na nebu. Učenje o predljudskom postojanju Mesije nije bila nametnuto Židovima i Grcima od strane apostola i prvih kršćana niti su oko toga u to vrijeme bile vođene rasprave i debate.

Osim toga, da je Isus bio nebesko biće, apostoli bi trebali u samim počecima nekim svojim protivnicima dokazivati da Isus nije pravi čovjek, a drugima da nije utjelovljeni anđeo, ali je pitanje kako bi to mogli dokazati ako proroci to nisu najavljivali jer bi se u tom slučaju mogli naći kao lažni učitelji. Ukoliko je pitanje obrezanja bilo toliko aktualno da se o njemu vodio spor u Jeruzalemu, pitanje Isusovog pravog identiteta bi bilo mnogo aktualnije, ali se taj spor oko njegovog identiteta nije desio prije bjekstva iz Jeruzalema. Zato nigdje nema dokaza o takvim raspravama jer su i apostoli i drugi Židovi Mesiju, Sina Božjeg mogli prihvatiti samo kao čovjeka, pa su ga kao takvog objavljivali. Kao što smo ustanovili, takvo gledište se među židovskim kršćanima zadržalo i nakon njihovog bijega iz Jeruzalema 66. godine.

Međutim 'neupućeni i nepostojani' kršćani iz grčko rimskog svijeta su pali pod utjecaj gnosticizma koji nije prihvaćao spasenje po 'tijelu'. Jedina alternativa za njihovo učenje je bila da Mesija nije bio pravi čovjek nego da je samo privremeno uzeo ljudsko obličje i živio kao čovjek nakon čega je napustio to tijelo i uzašao na nebo. Takvim učenjem su pokušali pobiti tadašnje kršćane koji su Isusa smatrali običnim čovjekom, a pristaše su našli samo kod nežidovskih vjernika zbog čega je apostol Ivan morao pisati kršćanima da ne prihvaćaju takvo učenje. No i prije toga su se nazirali počeci takvog učenja i to u Korintu (Grčka) gdje je Pavle prigovorio nekim kršćanima koji su 'podnosili' učitelje koji su objavljivali drugačijeg Isusa (2.Korinćanima 11:4). Time što su 'podnosili' takve učitelje, oni su samo pokazali onaj isti stav kojeg su imali mnogi Grci, a posebno neki od “epikurejskih i stoičkih filozofa“ koji su se sastajali na Aeropagu kako bi svoje vrijeme trošili “ni na što drugo osim da kažu ili čuju nešto novo“ (vidi Djela 17:18-21). Ono što su gnostici učili je bilo za te kršćane 'nešto novo', a za neke možda prihvatljivo pa nisu odbacili ni njihovo gledište niti njih kao učitelje, nego su ih rado podnosili.

Apostol Pavle je rekao da je Isus kao Mesija bio “Židovima kamen spoticanja, a neznabošcima ludost“ (1.Korinćanima 1:23). Ovo je mogao reći samo ukoliko su apostoli u to vrijeme objavljivali da je Isus bio istaknuti čovjek Božji tj. Sluga (Sin) Božji. Naime, Isus je Židovima bio 'spoticanje', ali ne zato što nije bio nebesko biće jer ga nisu kao takvog ni očekivali, nego zato što je umjesto kraljevske slave koja je očekivala 'Davidovog sina', bio osramoćen pred njima i svijetom tako što je on, kojega su smatrali 'kraljem židovskim' ubijen kao zločinac i bogohulnik.

Grcima, koji su u svojem poimanju svijeta tražili mudrost je bilo 'ludost' što su apostoli objavljivali Isusa kao običnog čovjeka. Da su ga objavljivali kao 'božansko biće' onda bi to po njihovoj mudrosti bilo prihvatljivije budući da su oni vjerovali u 'polubogove' i 'bogove' iz nebeskog svijeta koji su se pojavljivali na zemlji u ljudskom obličju. Kad su čuli da Pavle govori o Isusu i uskrsnuću, smatrali su da on navodno objavljuje neke 'tuđe bogove', misleći da Isus spada u tu kategoriju njihovih 'bogova' pa su ga doveli na Aeropag da čuju nešto više o njemu. No on im je objavio Jahvu (Jehovu) kao jedinog svemogućeg Boga koji je stvorio svijet, a za Isusa je rekao da je on 'čovjek' preko kojega će Bog u budućnosti suditi cijelom svijetu (Djela 17:17-31). Činjenicu o Bogu koji je stvorio cijeli svijet su mogli prihvatiti ali to da se jednog 'čovjeka' smatra puno većim od mnogih njihovih 'bogova' je za njih bilo ludost. Da ga je objavio kao nebesko utjelovljeno biće, to za njih ne bi bila ludost već prihvatljiva mogućnost o kojoj bi se dalo raspravljati.

Zaključak: Povijesne činjenice pokazuju da prvi kršćani nisu vjerovali u inkarnaciju tako da je vjerovanje u ljudskog Mesiju (Krista) bilo zastupljeno od samih početaka kršćanstva budući da se temeljilo na izvornom hebrejskom vjerovanju utemeljenom u Svetom Pismu. Međutim, takvo gledište se s vremenom zadržalo uglavnom među židovskim kršćanima, dok su mnogi kršćani iz poganskih naroda s vremenom prihvatili gnostičku ideju da je Isus bio više od čovjeka, jer se u njihovom religioznom okruženju na pojam 'sin Božji' oduvijek gledalo kao na biće iz nebeskog svijeta. Nakon prihvaćanja takve ideje, trebalo je samo odrediti Isusovo mjesto u tom nebeskom svijetu, pa su oko toga nastale rasprave koje još uvijek traju. Kad se u današnjim kršćanskim krugovima tvrdi da Židovi nisu vjerovali da je Isus sin Božji, onda im prigovaraju da ga nisu smatrali nebeskim božanskim bićem. No, tu su Židovi u pravu, pogotovo oni koji su ga prihvatili za Mesiju.

Povijesne činjenice nam kažu da su na kraju prvog stoljeća postojale dvije grupe kršćana:

  1. oni koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek –» protivnici inkarnacije
  2. oni koji su vjerovali da je Isus bio božansko biće –» pobornici inkarnacije

Tada još nije bilo treće opcije po kojoj je Isus nakon utjelovljenja bio 'tijelo' ili pravi čovjek. Ona se razvila kasnije. Prema tome, pred kraj 1. stoljeća, kad su već svi apostoli osim Ivana bili mrtvi i kad su se među kršćanima pojavili gnostici, židovski kršćani su zadržali svoje gledište tako da su postojala samo dva gledišta:

  1. Isus – čovjek (tijelo)
  2. Isus – nebesko biće (nije tijelo)

Nepobitna činjenica je da su prva tri evanđelja sadržavala dovoljno zapisa o tome da je Isus bio čovjek i ostao čovjek nakon uskrsnuća tako da su u počecima zaista mnogi kršćani vjerovali da se Isus rodio, umro i uskrsao kao čovjek. U tim evanđeljima se nije moglo naći niti jednu izjavu koju bi mogli koristiti za ideju o predljudskom Isusu. No, kada je na kraju 1. stoljeća (98. g.) Ivan napisao svoje evanđelje kako bi pred gnosticima branio Isusovu ljudsku prirodu i naglasio njegovo mesijanstvo po kojem je Božja riječ po njemu postala tijelo, onda su neki kristolozi  nakon njegove smrti neke izjave iz tog evanđelja izvrnuli u korist drugačije vrste inkarnacije i koristili kako bi, takoreći na Pismu, dokazivali Isusovo predljudsko postojanje. Ivan je jedini u svom evanđelju opisao kako je iz Isusovog tijela potekla krv i voda nakon što je bio proboden kopljem, čime je tadašnjim gnosticima želio poručiti da je Isus zaista bio ljudsko biće od krvi i mesa (Ivan 19:34). Čak se s sumnja da je 'prolog' u 1. pogl. Ivanovog evanđelja (prvih 18 stavaka) umetnut nakon smrti apostola Ivana, kao što je umetnut i stavak iz 1. poslanice Ivanove 5:7, kako bi se kroz gledište židovskog filozofa Filona iz Aleksandrije lakše pridobili pogani kojima je više odgovaralo Isusa gledati kao nebesko božanstvo a ne kao zemaljsko biće. Naime, iako Ivanov prolog ima diskutabilnih izjava koje se mogu tumačiti na dva potpuno različita načina, ono je u to vrijeme pogodovalo učiteljima iz grčko rimskog svijeta koji su zanemarili hebrejski um i način izražavanja te se upustili u dokazivanje onoga što se Biblijom ne može dokazati.


 Što kaže apostol Ivan


Uzmimo u obzir da apostol Ivan nikada u svojim poslanicama nije govorio protiv židovskih kršćana 'nazarena' koji nisu vjerovali u Isusovo božanstvo i predpostojanje. Činjenica je da se on suprotstavio samo onima učiteljima koji su vjerovali u 'utjelovljenje' (inkarnaciju) nebeskog bića. Zar to nije dovoljan dokaz? Ivan je govorio samo protiv tih gnostika koji su Isusa uzdizali u nebesko biće koje se po njihovom gledištu inkarniralo i živjelo u ljudskom prividnom tijelu. Takvo učenje je po Ivanovim riječima predstavljalo prijetnju za istinsku vjeru.

Nazareni su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu', a gnostici su to negirali. Gnostici su negirali njegovu ljudskost, a nazareni njegovo božanstvo. Ako je Ivan kritizirao one koji su nijekali njegovu ljudskost, a ne one koji su nijekali njegovo božanstvo, onda se može zaključiti iz koje pozicije Ivan gleda na Isusa pa je i to jedan od dokaza iz Pisma da su pravi kršćani u to vrijeme vjerovali da je Isus bio samo čovjek ili ljudsko biće. Samim tim je Krist, kojeg su svi očekivali da dođe, ipak 'došao u tijelu' tj. bio ljudsko biće kao i svaki drugi prorok kojeg je Bog slao u svijet. Takvo gledište su imali rani apostolski oci kao što su Klement Rimski (Rimljanin židovskog podrijetla koji je umro oko 102. godine) i Ignacije Antiohijski (35. - 107.g.). Međutim, kad se među nežidovskim kršćanima ukorijenilo gledište o nebeskom Mesiji onda su od 2. stoljeća crkveni oci počeli govoriti protiv nazarena (ebionita) i još ih progoniti kao heretike zbog čega su bili izolirani u manje grupe sve dok nisu posve nestali. (Gibbon: Decline & Fall of the Roman Empire, v.1, p.416)

Zato Ivanove poslanice treba sagledavati unutar ovih povijesnih činjenica jer ćemo samo tako utvrditi da izraz 'došao u tijelu' nije isto što i 'utjelovljen' nego da su to dva sasvim suprotna izraza. 

  • Pravi kršćani su tvrdili: Isus je došao u tijelu   

.......... Isus je ljudsko a ne božansko biće

  • Gnostici su tvrdili: Isus nije došao u tijelu“      

......... Isus nije ljudsko nego božansko biće

Kao što smo mogli zaključiti, Ivan u svojoj poslanici s izrazom 'došao u tijelu' ukazuje da su u njegovo vrijeme postojala samo dva učenja koja su bila suprotna jedna drugoj. Za razliku od gnostika koji nisu vjerovali da je Isus bio čovjek nego božansko biće, pravi kršćani su vjerovali da je Isus bio čovjek a ne božansko biće. Kad uzmemo u obzir da su kršćani koji su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' bili ujedno oni koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek, onda ćemo lako uvidjeti da je Ivan progovorio protiv ove druge grupe koja je bila pobornik inkarnacije jer nisu priznavali da je Isus 'došao u tijelu'. Tako dobivamo sliku o tadašnjim učiteljima koji su svoje učenje temeljili na dva različita gledišta:

  1. Isus je 'došao u tijelu' – bio je ljudsko biće (apostoli)
  2. Isus nije 'došao u tijelu' – nije bio ljudsko biće (gnostici)

Međutim, danas imamo jednu novu situaciju koja je nametnuta gledištem u Isusovoj inkarnaciji (utjelovljenju) i prema kojoj neki prevodioci bez razmišljanja Ivanov izraz zamjenjuju s izrazom 'utjelovljenje'. Zato danas imamo dva različita pojma koja opisuju izraz 'došao u tijelu'. No, umjesto da se tvrdi da je Isus

'došao u tijelu' =  ljudsko biće

većina kršćanskih zajednica tvrdi da je

'došao u tijelu' = utjelovljeno nebesko biće

Da bi vidjeli koja tvrdnja je održiva, pokušajmo biblijski pojam 'došao u tijelu' prevesti na dva spomenuta načina koja ćemo suočiti sa povijesnom činjenicom jer ćemo samo tako vidjet da li se apostol Ivan protivio onim kršćanima koji nisu vjerovali u utjelovljenje (inkarnaciju) ili se protivio onim vjernicima koji su odbacili vjerovanje da je Isus bio običan smrtni čovjek (ljudsko biće).

  • 'došao u tijelu' = 'poslanik od krvi i mesa'
  • “Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (da je poslanik od krvi i mesa), od Boga je…“
  • pravi učitelji
  • “… i svaki duh koji ne priznaje da je Isus  došao u tijelu (da nije poslanik od krvi i mesa) nije od Boga.“
  • lažni učitelji

Gornja izjava je u skladu sa povijesnom činjenicom po kojoj je Ivan lažne učitelje smatrao onima koji nisu priznali da je Isus ljudsko biće od krvi i mesa. Međutim, kada bi izraz 'došao u tijelu' zamijenili s izrazom 'utjelovljen', dobili bi sasvim drugačiju i potpuno suprotnu verziju koja se ne poklapa sa povijesnom činjenicom:

  • 'došao u tijelu' = 'utjelovljen'
  • “Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (utjelovljen), od Boga je“
  • pravi učitelji
  •  “…i svaki duh koji ne priznaje da je Isus  došao u tijelu (nije utjelovljen) nije od Boga.“
  • lažni učitelji

Upravo ovo želi postići 'duh koji nije od Boga', odnosno da kroz ovakvo krivo prikazivanje uvede 'inkarnaciju' kao pravo učenje, tako da danas imamo situaciju koja je oprečna situaciji u prvom stoljeću. Tada se apostoli nisu suprotstavili onim kršćanima koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek, nego su se suprotstavili samo onim učiteljima koji su pokušali Isusu oduzeti njegovu ljudsku prirodu, dok se danas samozvani apostoli (raznih kršćanskih denominacija) kao pobornici inkarnacije svim silama bore protiv onih koji ne vjeruju da je Isus bio utjelovljeno nebesko biće. Oni koji su se u početku smatrali pravim učiteljima su po drugoj verziji postali lažni učitelji.

Kad ovu povijesnu pozadinu uzmemo kao temelj za razumijevanje Ivanove poslanice, onda ćemo uvidjeti da on izrazom 'došao u tijelu' nije mislio na' utjelovljenje'. Naime, da je izraz 'došao u tijelu' istovjetno izrazu 'utjelovljenje' ('inkarnacija') onda bi Ivan u tom slučaju prihvaćao gnostike koji su vjerovali u Isusovo utjelovljenje pa bi 'nazareni' bili lažni kršćani jer nisu vjerovali u tu soluciju. U tom slučaju bi pisalo:

“Svaki duh (pa i gnostički) koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (da je utjelovljen), od Boga je ...

... i svaki (drugi) duh koji ne priznaje da je Isus došao u tijelu (da nije utjelovljen) nije od Boga.“

Budući da su gnostička solucija Krista nije mogla opstati bez 'utjelovljenja', onda bi ovakvom izjavom Ivan rekao da je gnostički duh ili gnostičko učenje došlo “od Boga“, a zanemario njihovu laž da Isus nije bio 'tijelo'. S druge strane bi Ivan ovakvom izjavom govorio protiv onih kršćana koji su Isusa u to vrijeme prihvaćali samo kao 'tijelo' (ljudsko stvorenje). To je potpuno suprotno stvarnim činjenicama. Činjenica je da Ivan nikad nije govorio protiv kršćana koji su vjerovali u Isusovu jedinstvenu ljudsku prirodu postojanja, nego je govorio samo protiv gnostika koji su tvrdili da Isus nije 'tijelo' (ljudsko biće) i da nije došao 'u tijelu'.

Uzmimo u obzir slijedeću činjenicu. Po Jehovinim svjedocima Isus je živio kao čovjek, ali izvorno nije bio čovjek jer je njegov nebeski 'duh' (njegov 'ja'), koji se karnacijom obukao u 'tijelo' i nakon rođenja po ženi živio u ljudskom tijelu, hibernirao kako bi se on, kao sasvim novo biće - bez sjećanja na svoj prijašnji život - pokorio zakonima ljudske prirode tijela. Samo tako je odgovarao slici čovjeka sve dok mu Bog nije vratio pamćenje (što podsjeća na re-in-karnaciju). On je po njihovom učenju živio u bezgrešnom i neraspadljivom tijelu koje je bilo odvojeno od smrti i svake tjelesne ljage i nesavršenosti kako bi kao takav imao vrijednost otkupnine.

Da su prvi kršćani ispovijedali 'takvog Krista' (kakvog danas ispovijedaju Jehovini svjedoci) onda gnostici ne bi imali razloga uvoditi ideju o prividnom tijelu koje je bilo oslobođeno 'zla', tj. zle prirode materijalnog tijela jer bi to bilo jedno te isto. Čak kada bi se gnostici pojavili s svojim gledištem, Ivan bi se u većoj mjeri protivio 'nazarećanima' koji su tvrdili da je Isus bio običan čovjek u smrtnom i raspadljivom a samim tim i u grešnom tijelu, a ne gnosticima koji su Isusovo prividno tijelo gledali izvan grešnosti tijela tj. izvan njegove smrtnosti i raspadljivosti. Budući da takva diskutabilna situacija nije postojala, onda se može sa sigurnošću znati da učenje Jehovinih svjedoka još nije postojalo u ono vrijeme pa kao takvo odudara od gledišta Isusovih apostola i prvih sljedbenika - 'nazarećana'. Ovakvim testiranjem povijesnih i biblijskih činjenica može pasti svako drugo učenje temeljeno na inkarnaciji.

Da je npr. postojalo gledište o Isusu koji je utjelovljenjem (inkarnacijom) biološkim putem postao pravi čovjek po jednoj tvrdnji ili pravi čovjek i pravi Bog po drugoj tvrdnji, jer obje tvrdnje stavljaju naglasak da je Isus za njih ipak bio 'tijelo' dok je živio na zemlji, onda bi imali jedan drugi problem, jer bi izraz 'došao u tijelu' bio diskatubilan. Naime, kad bi rekli da se izraz 'došao u tijelu' odnosi na jedno od takvih verzija utjelovljenja, onda bi ispalo da je Ivan s tim izrazom stao u obranu dviju suprotstavljenih strana. Stao bi na stranu 'Nazarena' i drugih koji su vjerovali da je Isus bio samo ljudski Mesija koji je 'došao u tijelu' i na stranu onih kršćana koji su vjerovali da je bio utjelovljeni Mesija koji je 'došao u tijelu'. S obzirom da to nije moguće, jer ne postoje dvije istine, onda nam to samo daje spoznati da u to vrijeme još nisu postojala ta druga gledišta o utjelovljenju, osim onog gnostičkog, pa ih Ivan nije ni mogao uzeti u obzir. Da su možda postojala onda bi svako gledište inkarnacije spadalo u tu opciju koju bi Ivan smatrao lažnom jer bi po biblijskom pojmu 'tijela' spadali u istu kategoriju kao i gnostičko.

Pogledajmo još jednom činjenicama u oči iz druge pozicije. Da je izraz 'došao u tijelu' podrazumijevalo inkarnaciju u stvarnom tijelu, onda se podrazumijeva da bi u tom slučaju Ivan stao protiv gnostika koji su tvrdili da se Isus inkarnirao u prividno ljudsko tijelo jer su to dvije suprotne tvrdnje. Međutim, ako je on u to vrijeme, kad su se pojavili 'lažni učitelji', govorio samo protiv tih gnostika onda bi mi u tom slučaju imali pravo prigovoriti protiv njega,, jer je potpuno zanemario u svojim poslanicama optužiti 'Nazarene' i druge kršćane koji nikad nisu prihvatili inkarnaciju. Ispalo bi kao da je ta njihova suprotna opcija zanemariva ideja koja ne spada u krivovjerje. No, da li bi takvo nazarećansko vjerovanje, koje se protivilo inkarnaciji, moglo biti zanemareno ukoliko je izvorno gledište bilo da je Isus nebesko i božansko biće? Naravno da ne. U tom bi slučaju nasuprot toj opciji inkarnacije u stvarnom tijelu postojale dvije krive opcije koje su mogle potkopavati vjeru kršćana:

  1. Isus - nebesko biće u prividnom tijelu čovjeka – (gnostici)
  2. Isus - zemaljsko biće, samo ljudsko stvorenje – (Nazareni)

U prvoj krivoj opciji (pod br. 1) bi navodna 'istina' - da je Isus nebesko biće - bila obezvrijeđena lažnom tvrdnjom o prividnom tijelu, a u drugoj navodno krivoj opciji (pod br. 2) bi 'istina' - da je Isus čovjek - bila obezvrijeđena lažnom tvrdnjom da nije imao predljudsko postojanje. U svakom slučaju bi i jedna i druga opcija bile razlogom da se progovori protiv njih jer istina nema nikakvo zajedništvo s lažima. Čak bi ova druga, da je Isus bio samo čovjek, puno više obezvrjeđivala Isusa u odnosu na gnostičku opciju ukoliko je on bio više od čovjeka.

Ako je Ivan progovorio protiv gnostika koji su tvrdili da je Isus nebesko biće u prividnom ljudskom tijelu onda bi morao progovoriti i protiv onih koji  su tvrdili da je Isus samo čovjek  jer su onda i takvi učitelji podupirali laž koja je obezvrjeđivala vjeru. No, činjenica je da je Ivan govorio samo protiv jedne lažne tvrdnje i to one koju su iznosili gnostici. Što nam to govori? To nam govori da ova druga tvrdnja, po kojoj je Isus bio samo čovjek, nije bila laž nego da je kao takva bila istina koju su gnostici odbacili jer im opcija 'čovjek' tj. 'tijelo' nije odgovarala.

Očito je da u to vrijeme još nije postojalo vjerovanje po kojem je Isus utjelovljenjem postao čovjek ili 'tijelo' jer se ne uklapa u biblijske i povijesne činjenice. Da su prvi kršćani u to vjerovali onda bi u to vrijeme, kao što smo vidjeli, postojale dvije lažne tvrdnje koje bi potkopavale kršćansku vjeru. Budući da je postojala samo jedna lažna tvrdnja koja je potjecala od gnostika, onda je apostol Ivan u zajednici s pravovjernim kršćanima zastupao i branio onu jednu i jedinu tvrdnju koju podupiru biblijski i povijesni dokazi, po kojoj je Isus za prave kršćane bio samo ljudsko biće od krvi i mesa. Ta tvrdnja se nakon smrti apostola uglavnom održala među židovskim kršćanima jer su s vremenom svi ostali kršćani iz drugih naroda popustili pod utjecajem gnostičkih i drugih filozofskih učenja koja su im bila prihvatljivija.

Naime, druga filozofska učenja su s jedne strane odbila gnostička gledišta o prividnom tijelu te su prihvatili Isusa koji je živio u stvarnom ljudskom tijelu kao vanjskom obilježju, jer se to očito nije moglo negirati, ali su govorila o dvije unutarnje prirode s kojima je živio na zemlji, posebno nakon pomazanja:

  1. priroda - nebeska, anđeoska, božanska
  2. priroda - zemaljska, ljudska, čovječja

S obzirom da je Ivan ukazao vjernicima da se čuvaju lažnih duhova koji su trebali doći i koji su se već pred kraj 1. stoljeća pojavili u svijetu, onda je ukazao na nova i kriva filozofska gledišta o Isusovoj inkarnaciji koja su u to vrijeme dolazila od lažnih i samozvanih učitelja iz redova gnosticizma. Zanimljivo je zapaziti da je Ivan 'lažne duhove' ili izjave svrstao u nove ideje koje su trebale doći nakon izvornog gledišta o Isusu. On je rekao:

“… i ovaj je (duh - izjava) antikristov, za kojega čuste da će doći, i sad je već na svijetu.“ (1.Ivanova 4:3b)

Očito u samim počecima kršćanske skupštine nije bilo krivih učenja o Isusovom identitetu jer je većina kršćana bila židovskog porijekla čak i izvan Judeje. Svi su oni vjerovali u ljudskog Mesiju, a ne u inkarnaciju. Kršćani su bili unaprijed upozoreni od Isusa da će ustati lažni proroci i da će, pogotovo nakon smrti apostola biti lažnih izjava o Isusu Kristu (vidi Matej 24:24; Djela 20:29; 2.Petrova 2:1). I zaista, u vrijeme kada je od svih apostola samo Ivan ostao na životu, on kaže da je to vrijeme već tu jer su se već pojavili lažni učitelji koji u Isusu nisu vidjeli pravog čovjeka nego biće iz nebeskog svijeta koje je samo prividno bio ljudsko biće. Zato je napisao:

“Jer mnogi su varalice izašli u svijet, oni koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu (koji ne priznaju da je Isus poslanik od krvi i mesa). To je varalica i antikrist.“ (2 Ivanova 7)

Zaključak: Ivan je u svoje vrijeme govorio protiv gnostika koji nisu prihvaćali ljudskog Mesiju. Samim tim, on se u svojoj poslanici nije protivio židovskim kršćanima (Nazarećanima) niti drugim kršćanima koji su Isusa u to vrijeme i dalje prihvaćali samo kao Mesiju koji je 'došao u tijelu' i koji je prema izvornom značenju tog izraza ukazivalo na Božjeg poslanika (apostola) koji je potekao iz ljudske obitelji i čiji je život započeo na zemlji a ne na nebu.

Ivan kaže da je Isus 'tijelo' ili ljudsko biće od krvi i mesa što je potpuno odgovaralo gledištu židovskih kršćana koji nisu vjerovali u inkarnaciju. To bi trebao biti temelj za razumijevanje Ivanovog 'prologa' (Ivan 1:1-18) i svih Isusovih figurativnih izjava koje se nalaze zapisane u Ivanovom evanđelju. Naime svaka izjava, ovisno o prijevodu,  koja neupućenom čitaću zvuči kao da je Isus bio živ prije svog rođenja se puno bolje može uklopiti u biblijski kontekst ako Isusa gledamo kao čovjeka koji je bio unaprijed određen, tako da se o njemu moglo govoriti da je postojao 'u Bogu' i njegovoj 'riječi' prije postanka svijeta.


Riječ je postala tijelo


Pobornici inkarnacije također kažu da je Isus 'tijelo' (ljudsko biće) jer je on putem utjelovljenja 'postao tijelo'. U prilog tome se hvataju za slamku dokazivanjem svoje tvrdnje pomoću izjave iz Ivana 1:14, gdje piše:

"Riječ je postala tijelo."

Ovu izjavu iz biblijskog kuta gledanja možemo sagledati na dva načina u skladu sa nekim drugim izjavama koje oslikavaju način razmišljanja kojeg su imali pisci Biblije. Prvi način je da je 'riječ' pojam koji je vezan za samog Boga koji je svoju namjeru utjelovio po čovjeku kako bi izvršio ono što je naumio, a drugi način je da je 'riječ' u sebi sadržavala lik osobe koju je Bog namjeravao dovesti u postojanje.

(1) Kad razmatramo prvi način, moramo uzeti u obzir da je za židovske kršćane ta 'riječ' oduvijek bila Božja misao, namjera i volja, a ne drugo božansko biće. Npr. Za tadašnje Židove je Mojsije bio utjelovljenje Zakona jer je u to vrijeme Filon govorio o Mojsiju kao “utjelovljenom Zakonu“. Zakon je došao po njemu, a on ga je oživotvorio u svom životu. Mojsije se nije utjelovio nego se Božja 'riječ' preko tog Zakona utjelovila po njemu, pa je 'postala tijelo' po Mojsiju.

U tom smislu možemo predočiti situaciju kad je iz Božjih usta izašla 'riječ' da će osloboditelj Izraela iz Babilonskog ropstva biti Kir. Tada Kir nije postao tijelo nego je ta 'riječ oslobođenja' kasnije postala tijelo' u osobi Kira koji ju je oživotvorio po svom tijelu, jer piše da je “Jahve potaknuo duh perzijskoga kralja Kira“ (Izaija 44:28-45:7). Kir je bio čovjek ili 'tijelo'. Kad je Bog svojim duhom utjecao na duh koji se nalazi u njegovom tijelu, onda je On u tom trenutku po Kiru i po njegovom ljudskom tijelu oživotvorio svoju 'riječ' i izvršio svoju volju jer je rekao:

 “Ja govorim o Kiru: ‘On je pastir moj i izvršit će sve što želim’“ (Izaija 44:28)

“… da se ispuni riječ objavljena ustima Jeremijinim, potaknuo je Jahve duh perzijskoga kralja Kira…“ (Ezra 1:1)

Da bi se Božja 'riječ' (misao, volja, obećanje) ispunila, On je svoju 'riječ' po svom duhu ugradio u duh izabranog čovjeka (tijelo), čime je ta 'riječ postala tijelo'. Da je npr. Kir bio ta 'riječ' koja je postala tijelo (ljudsko biće) onda bi prije rođenja morao biti neko drugo živo biće, a on to nije bio. Treba uzeti u obzir da je Bog Spasitelj (Izbavitelj) svog naroda, ali je skoro uvijek, pa i u ovom slučaju upotrijebio 'tijelo' ili ljudsko biće za 'spasitelja' preko kojeg je izbavljao svoje sluge iz nevolje (vidi 2.Kraljevima 13:5; Suci 3:9-11). Isto tako, kad je u pitanju Mesija, Bog je ustima svojih proroka izrekao 'riječ' koja je trebala po čovjeku donijeti 'život' (1.Korinćanima 15:21). Bog je izvor života, ali je i u ovom slučaju upotrijebio 'tijelo' Isusa (Jehošue sina Josipovog) da ljudima dade vječni život, a to je najveća čast koju je Bog ikad dao čovjeku kao svom zastupniku.

Ivan je u svojoj prvoj poslanici odmah u uvodu precizirao koja je to 'riječ' bila u početku pa je napisao da se radi o 'riječi života' (1.Ivan 1:1,2). To se slaže s Ivanom 1:4, gdje piše:

"U njoj (riječi) bijaše život",

dok u 1.Iv 1:2, piše da:

“vječni život bješe u Oca".

Riječ (života) je bila u Bogu, a ne u nekoj drugoj osobi do Boga. Uzimajući to u obzir mi u Ivanu 1:14, čitamo: "Riječ (života) postala je tijelo" jer je bila utjelovljena po Isusu Kristu koji je rekao:

“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu (činom pomazanja) DAO da ima život u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je (što?) sin čovječji.“ (Iv 5:26,27)

Prema tome, Isus nije bio predostojeće biće koje je postao 'tijelo'. On je bio 'tijelo' (ljudsko biće, sin čovječji) u trenutku kada je “riječ života“ od Oca, izvora života, po svetom duhu ušla u njega prilikom pomazanja i tako po njemu “postala tijelo“ kroz koje se mogla očitovati svijetu. Nakon uskrsnuća je ta 'riječ života' postala i 'novo stvorenje' u kojem je po prvi put oživotvorena u tijelu čovjeka tako da je apostolima na vidljiv način objavljen vječni život. Zato Ivan kaže da su oni tada, očito nakon njegovog uskrsnuća, doživjeli stvarnost 'vječnog života' koji se očitovao po Kristu jer piše:

“… što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o riječi života“ (1.Ivanova 1:1)

Vječni život je postao stvarnost tako da - kako kaže Pavle - Isusa više ne poznajemo po smrtnom 'tijelu' nego kao 'novo stvorenje'. Treba zapaziti da Ivan na kraju ovog razmatranja ponovo koristi izraz “riječ“ u povezanosti s nama vjernicima te kaže (u 16. stavku) da je ta Božja 'riječ' života, koju smo dobili po svetom duhu 'u nama' ukoliko je ne poništimo. S obzirom da je ona sada u nama, onda je ona i u našem slučaju 'postala tijelo', samo što moramo, za razliku od Isusa, čekati malo duže da vječni život bude objavljen u nama i postane opipljiva stvarnost. Budući da je u nama ta 'riječ života postala tijelo', mi sada kao 'nova stvorenja' - kako kaže Pavle - sebe i druge ne bi trebali poznavati po (smrtnom) 'tijelu' jer u sebi već imamo tu 'riječ života' (neraspadljivo sjeme) koja se samo treba očitovati kad za to dođe vrijeme.  

“Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga. (…) A “riječ” je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest“ (1.Petrova 1:23,25).

Isus je također rekao da je “sjeme riječ Božja“ koja može biti utjelovljena u onima koji je prime u svoje čisto i dobro srce (Luka 8:11,15). Za nas je stoga jako važno ono što je rekao Ivan o toj 'riječi' koja se utjelovila po Isusu kad je bio svetim duhom rođen od Boga jer je napisao:

“Tko je god (od ljudi) rođen od Boga, ne hodi u grijehu, jer Božje sjeme (riječ života) ostaje u njemu (kao što je ostala i na kraju bila oživotorena u Kristu)“ (1.Ivanova 3:2; Hebrejima 1:5; Matej 3:17).


(2) Drugi način na koji se može gledati na 'riječ koja postane tijelo' je kada Bog izgovori proročansku 'riječ' o osobi koja se treba pojaviti u svoje vrijeme (primjer Izaka, Salamuna, Kira, Isusa i dr). Tada je ta 'riječ' u svoje vrijeme ugrađena u 'sjeme' koje se treba pojaviti iz zemlje putem rođenja kao što piše:

“Evo, dolaze dani”, kaže Jehova, “kad ću posijati u domu Izraelovu i u domu Judinu sjeme čovječje...” (Jeremija 31:27).

Bog je obećao posijati 'sjeme' iz kojega će izaći 'sin Davidov'. Budući da postoji jedini princip po kojem “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, onda je iz Davidovog sjemena (od sjemena Davidovog sina Josipa) po ženi rođen čovjek (heb. adham) koji je obećan prije postanka svijeta (1.Korinanima 15:38)

Prema tome, kad uzmemo ono što je Ivan napisao o 'riječi' u svojoj poslanici onda u svjetlu toga možemo zaključiti da je u svom evanđelju (1:1-18) ipak opisao prvi način po kojem je 'riječ života postala tijelo' u trenutku kada je Isus pomazan svetim duhom tako da to nema nikakve veze sa načinom - koji nije biblijski utemeljen - a po kojem pobornici inkarnacije tvrde da je božanska osoba bila ta 'Riječ' koja se iz nebeskog tijela transformirala u ljudsko i tako postala 'tijelo' (ljudsko biće). Tek u 2. stoljeću je 'riječ' (grč. 'logos') za neke učitelje bio ta osoba (Božji sin) na temelju gledišta židovskog filozofa Filona koji je grčko filozofsko poimanje 'logosa' tumačio na osnovu prijevoda grčke Septuaginte u kojoj se koristi izraz 'logos' za Božju 'riječ'. On je princip logosa poistovjetio sa drugim božanskim bićem, što su samozvani helenistički kristolozi iskoristili za svoja različita gledište koja uključuju inkarnaciju Logosa, što se potpuno razlikovalo od izvornog gledišta o Isusu kojega su imali prvi židovski kršćani.


 Lažna učenja


Vratimo se ponovno na spomenuti prijevod i sagledajmo ga u povijesnom kontekstu. Zapazimo da Gruber u svom prijevodu kaže da se Isus “utjelovio“ i “pojavio na Zemlji kao čovjek“. No, upravo su to tvrdili i gnostici prema kojima se on pojavio 'kao čovjek' ali nije bio pravi čovjek. Prema Gruberovom prijevodu proizlazi da je Ivan govorio protiv kršćana koji nisu prihvatili učenje da je 'naš Gospodin Isus Krist utjelovljen (inkarniran)', a ne protiv gnostika. Zar to nije zavaravanje i dovoljan razlog da se vidi koji je 'duh' (anđeo) komunicirao s njim i pomogao mu da napravi svoj prijevod Novog zavjeta. To je taj isti 'duh' koji je je preko lažnih učitelja omogućio da se poganska inkarnacija uvuče u kršćanski nauk, na što je upozorio apostol Pavle kršćane u rimskoj provinciji Galaciji (Mala Azija).

“… Postoje samo neki koji vas zbunjuju i žele iskriviti dobru vijest o Kristu. Ali čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo (duh) s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet!“ (Galaćanima 1:7,8)

Po svemu sudeći, iza izjave koja se nalazi u Gruberovom prijevodu stoji isti onaj lažni duh (demon) kojemu je bio cilj još u 1. stoljeću zavarati kršćane i nametnuti učenje o inkarnaciji koja nije biblijska, a koja je dovela do različitih verzija 'drugačijeg Isusa'. U pokušaju da se Isusa odvoji od grešnih i smrtnih ljudi došlo je do razvoja različitih verzija Isusovog identiteta zasnovanih na inkarnaciji. No, niti jedna se od njih ne uklapa u Ivanovu izjavu, jer bi ta izjava - s njihovom verzijom 'dolaska u tijelu' putem inkarnacije - izgubila smisao kad je se stavi u biblijski i povijesni okvir. Ivanova izjava ima pravi smisao tek onda kada izraz 'došao u tijelu' podrazumijeva čovjeka kao izvorno ljudsko biće od krvi i mesa, rođenog o čovjeku, a ne biće s dvije različite prirode postojanja. Sve ostalo je laž koja je započela sa gnostičkim gledištem.

To gnostičko gledište protiv kojeg je Ivan govorio, kasnije poznato kao doketizam, se s vremenom modificiralo uz pomoć grčke filozofije tako da su nastale još neke verzije temeljene na preegzistenciji i inkarnaciji. Ta novija učenja su se razlikovala od doketizma samo po pitanju poimanja Isusovog tijela. Tako je po jednima Isus bio samo jedan od 'anđela' koji se ponudio da će postati čovjek i svojom savršenim životom otkupiti palog čovjeka čime je uzdignut u prvog Sina Božjeg. Druga verzija inkarnacije je bila ta da je riječ o 'anđelu Jahvinom' kao jedinstvenom Sinu koji je prvi stvoren a koji se utjelovio i rodio kao čovjek. Neki ebioniti su tvrdili da je tu riječ o arhanđelu Mihaelu (Kristu) koji je preuzeo tijelo ljudskog Isusa prilikom pomazanja tvrdeći da je anđeo bio u njemu kao u proroku Zahariji. Zatim su neki tumačili da se anđeo Mihailo kao prvi stvoreni anđeo i sin Božji inkarnirao i rodio kao čovjek Isus. No, ni to nije moglo zadovoljiti sliku nekih teologa, pa su odbacili tvrdnju da je Isus stvoren. Po njihovoj verziji je Isus doslovno rodio i proizašao iz Božje vječne supstance kao jedinstveno biće – za jedne kao drugi Bog istog autoriteta (dvojstvo ili binitarianizam), a za druge samo podređeni Sin s najvišim autoritetom poslije Boga. Međutim, čak ni to nije bilo za neke odgovarajuća slika pa su Isusa gledali kao vječnog trojednog Boga Jahvu koji je odigrao ulogu Oca, Sina i Svetog duha (modalizam). Kroz nauku o trojstvu koja se postepeno razvijala Isusa se prikazivalo u još nekoliko verzija među kojima je najzastupljenija ona koja Isusa (Boga-Sina) svrstava u ravnopravnog Boga sa Ocem i Svetim Duhom. Tako je Isus po učiteljima s različitim gledištima prošao evolucijski put od čovjeka do Boga što je dovelo do svađa i podjela među kršćanskim učiteljima i onima koji su ih slijedili.

Sve ove verzije utjelovljenja, da su se kojim slučajem pojavile u 1. stoljeću, bi se po Ivanovoj izjavi svrstavale u ono gledište koje je on osudio i povezao s 'antikristima' tj. protivnicima pravog Krista, jer ne prihvaćaju da je povijesni Isus 'došao u tijelu', odnosno da je Isus bio u pravom smislu riječi ljudsko biće koje je došlo od Boga, a ne nebesko biće. Izjava da Isus 'nije došao u tijelu' se mogla tumačiti na više načina kroz negiranje Isusove ljudske prirode postojanja ili s prihvaćanjem njegove ljudske prirode ali u kombinaciji s nebeskom prirodom. Međutim, izjava da je Isus 'došao u tijelu' je ostala kao takva i mogla se tumačiti samo na dva načina:

  1. Isus - čovjek čijim se tijelom koristio Božji sveti duh (nazareni od 1. st.)
  2. Isus - čovjek čijim se tijelom koristio Božji anđeo (neki ebioniti od 2. st.)

Ovu drugu verziju su prihvatili neki judeo-kršćani (ebioniti) pod utjecajem židovskog gnosticizma koji je odbacivao uskrsnuće tijela, pa se kao takvu ne može prihvatiti (usporedi 1.Korinćanima 15:12-16). No, obje verzije su odbacivale Isusovo nebesko postojanje (preegzistenciju) i inkarnaciju što je bilo karakteristično za sve židovske kršćane bez obzira na neke razlike.

Do podjela među kršćanima ne bi došlo da je zadržana slika koju su zastupali prvi (židovski) kršćani koje su Židovi nazivali 'nazarećanskom sljedbom' ili Nazarenima. No kad su nežidovski kršćani opterećeni svojim načinom razmišljanja preuzetog iz različitih filozofskih škola i svog poganskog svijeta zanemarili hebrejski način izražavanja i duh Pisma, te taj tekst tumačili grčko rimskim poimanjem nebeskog svijeta, došlo je do odvajanja od izvornog gledišta što je dovelo do novih ideja o Isusovom identitetu. Tko je stajao iza tih podjela? Što kaže Pavle?

“A Duh (nadahnuta objava) izričito kaže da će u budućim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući lažne duhove (zavodljive nadahnute objave) i učenja demona … Kloni se izmišljenih (bapskih) priča koje skvrne što je sveto.“ (1.Timotejeva 4:1,7)

Da li 'izmišljena priča' može biti ona koja je u skladu s hebrejskim Svetim Pismima Isusa opisivala kao pravog čovjeka ili je 'izmišljena priča' ona koja ga opisuje kao nebesko biće? Očito ova druga jer ono što nije pisalo u Pismima o Mesiji se moralo izmisliti. Tako se izmislilo da se on inkarnacijom pretvorio u zametak i rodio kao beba, čime je započeo novi život kao ljudsko biće bez ikakvog znanja o sebi. Moralo je biti izmišljeno i to da je prilikom odrastanja dobivao neka unutarnja saznanja o svom predljudskom postojanju koje je potvrđeno kada mu je Bog prilikom pomazanja potpuno otvorio um da sebe vidi kao predpostojeće nebesko biće. No, Isus nikad nije o tome govorio niti su ga učenici o tome pitali.

Otpad od kršćanske vjere je potpuno negiranje Krista i njegove uloge u Božjem planu spasenja. Zato Pavle kaže da će samo 'neki' pojedinci otpasti od vjere, a ne mnogi. Sotona nije mogao uništiti vjeru a samim tim ni Kristovu skupštinu, ali je zato mogao unijeti pomutnju i obezvrijediti samu vjeru koju je iskvario ili oskvrnuo kroz lažne nauke i kriva gledišta zavodeći mnoge i stvarajući svađe i raskol unutar kršćanske vjere. Zato zavodljive izjave ne moraju poništiti vjeru jer znamo da su kršćani bili spremni umrijeti za Krista bez obzira da li je on za njih bio čovjek, anđeo ili Bog, ali zato mogu obezvrijediti Skupštinu Božju i odvojiti kršćane jedne od drugih zbog izmišljenih priča koje škakljaju njihove umove. To se ranije desilo s Božjom skupštinom Izrael. Kao što su razne judejske sljedbe (saduceji, farizeji, pismoznanci, eseni i zeloti) bili spremni umrijeti za Boga i svoj sveti hram, tako su kršćanske sljedbe bili spremni umrijeti zbog Krista, ali su ih s druge strane njihovi učitelji i teolozi odvojili jedni od drugih zbog tog istog Krista kojeg su prikazivali u različitim verzijama. Očito je taktika tih 'lažnih duhova' bila stvoriti podjele po pitanju Isusovog pravog identiteta. Da je zadržana slika o Isusu koju su imali prvi kršćani do podjela i svađa ne bi došlo. Međutim, bilo je dovoljno nametnuti raspravu na ideji o inkarnaciji i Isusovom predljudskom postojanju da se razviju različita gledišta, a samim tim i podjele, što je bio Sotonin cilj po principu 'podjeli pa vladaj', kako bi lakše zavladao kršćanskim umovima i njihovom vjerom.

Uzmimo u obzir da ne može doći do podjela kad su u pitanju Adam, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Abraham, David, Salamun, Jeremija, Ilija, Danijel i druge ličnosti. Svi ih kršćani doživljavaju i prihvaćaju kao ljudska stvorenja u različitim ulogama koji su rođeni, živjeli i umrli kao i svi drugi ljudi. Neki od njih su činili velika čuda kao i Isus. Zanimljivo je da se za njih koriste izrazi – jedinorođeni, prvorođeni, sin Božji, gospodin (adoni) bog (elohim), odnosno isti izrazi koji su se kasnije koristili i za Isusa, ali ih ti nazivi nisu izdvojili iz ljudske prirode. No, po pitanju Isusa je bio otvoren prostor za razne izmišljene priče samim tim što je on za razliku od spomenutih ljudi bio iznimno mudar te činio mnoga velika čuda. Zatim je za razliku od ostalih, uskrsao u vječni život i uznesen u neraspadljivom tijelu na nebo gdje je postavljen u najviši položaj s Božje desne strane. Upravo ta jedinstvenost po pitanju života, smrti i uskrsnuća je Isusa izdvojila od ostalih ljudi što se moglo iskoristiti za neke ljudske ideje. Čak je i poznati Židovski povjesničar Josip Flavije napisao:

“U to vrijeme pojavio se Isus, mudar čovjek, ako se smije čovjekom nazvati, jer je činio velika čuda i bio uvažavan kao učitelj od onih koji su bili željni istine.“ (Judejske starine XVIII, 3,3)

'Ako se smije čovjekom nazvati' je izraz kojim se Isusa po nekim kriterijima moglo odvojiti od ljudi i zato je s vremenom po nekim gnostičkim kriterijima nastalo učenje po kojem je nedostojno Isusa smatrati pravim čovjekom. Ljudi su kroz cijelu povijest bili spremni svoje vođe, junake i spasitelje uzdizati u božanska bića. Tome su bili skloni i pojedini kršćanski učitelji bez obzira što su apostoli učili da će Bog “suditi svijetu po čovjeku“ Isusu Kristu (Djela 17:31). Međutim, ta činjenica o čovjeku koji će vladati i suditi svijetom je potpuno zanemarena kao i sve drugo što je Isusa vezivalo uz ljudsko postojanje, te su se zbog njegovog jedinstvenog i posebnog statusa počele uvoditi ideje o tome da je on božansko biće, a ne običan čovjek. Zanimljivo je da je svako novo gledište koje se pojavljivalo, iako različito od drugih, nalazilo podlogu u nekim biblijskim stavcima, izjavama i izrazima, ali je zato nailazilo i na protuargumente i kontradiktornosti koje se svjesno zanemarivalo.

Činjenica je da su neke Isusove izjave zbunjivale njegove slušaoce. Isto tako je činjenica da su neke izjave apostola Pavla bile nerazumljive pogotovo onim nežidovskim kršćanima koji nisu bili dobro upućeni u hebrejske spise i hebrejski način izražavanja. Zato je apostol Petar napisao da Pavle (koji je poslan nežidovima) u svim svojim pismima govori o Kristu i spasenju i nadodaje.

“No u njima ima teško razumljivih misli, koje neupućeni i nepostojani izvrću, kao što rade i s ostalim dijelovima Pisma, na vlastitu propast.“ (2.Petrova 3:16).

Tako su na primjer neki učitelji izvrtali Pavlove riječi i počeli naučavati da je Isus reinkarnacija Adama jer je Pavle jednom napisao da je Isus 'drugi Adam'. Isto tako postoje neke Isusove izjave i riječi koje odmah upadaju u oči jer su izrečene (i napisane) tako da su mogle zbuniti neupućene. Te izjave su dobro došle raznim novim gledištima i verzijama koje smo naveli. Naime, Židovi su bili upućeni u Pisma po pitanju Mesije. Znali su da je riječ o potomku koji će doći iz Davidove loze. Isus je kasnije svojim učenicima iznio sve što je za njega bilo prorečeno i što se ispunilo na njemu.

Pitanje je da li je Isus mogao iznijeti bilo koji navod iz Pisma koji je ukazivao na njegovo predljudsko postojanje. Ne! Isto tako, da li su ljudi poput onih u Bereji mogli naći te navode ukoliko bi od nekoga čuli za Isusovo utjelovljenje (inkarnaciju). Ne! Međutim, manipulacijom biblijskog teksta uz oduzimanje izvornih riječi i pojmova i dodavanjem novih riječi, te krivim prevođenjem je 'Ne' postalo 'Da', te su oni koji su iznosili istinu s vremenom postali heretici u odnosu na one skupštine (crkve) koji su pod utjecajem crkvenih otaca prihvatili inkarnaciju sa svim svojim verzijama. Danas se takva situacija podržava Biblijom koja je prevedena na način da podržava takvo (krivo) gledište. Npr. u prijevodu Novog zavjeta Biblije KOK (Knjiga o Kristu) je u 1. poslanici Solunjanima dodana riječ 'ponovno' pa čitamo:

"Sami pripovijedaju kako ste nas lijepo primili i kako ste se od idola obratili istinskome i živome Bogu da mu služite te kako iščekujete da s neba ponovno dođe njegov Sin Isus, kojega je uskrisio od mrtvih i koji će nas izbaviti od strašnoga Božjega gnjeva koji je pred nama." (1.Sounjanima 1:9,10)

Ovdje je prevodilac dodao riječ 'ponovno' kako bi progurao svoje uvjerenje da je Isus jednom već došao s neba i da će 'ponovo' doći s neba. Sličnih primjera ima i u drugim prijevodima. Kad vjernik čita ovakve prijevode koje sugerirju na utjelovljenje (inkarnaciju) onda se ne želi potruditi da sagledava kontekst ili izvorno značenje pojedinih izraza nego ih sagledava kroz nametnuto uvjerenje svoje kršćanske zajednice. To se odnosi i na Jehovine svjedoke koji se oslanjaju na svoj prijevod Biblije 'Novi svijet (NW)


 Prijevod 'Novi svijet'


U mnogim prijevodima Biblije se vidi utjecaj koji je poganska inkarnacija imala na prevodioce. To se isto može vidjeti u prijevodu Novi svijet kojeg su načinili anonimni članovi prevodilačkog odbora Jehovinih svjedoka. Zato se nameće pitanje, koji duh stoji iza prijevoda 'Novi svijet'? Da li iza njega stoji duh ili način razmišljanja koji se oslanja na izvorno apostolsko učenje ili je u pitanju ljudski duh koji svjesno ili nesvjesno odbacuje pravog Isusa?

Knorr kao predsjednik biblijskog društva Watchtower je na neki način kritizirao Grubera što je u svom prijevodu izmijenio izvorne pojmove i riječi kako bi dokazao da kršćani mogu komunicirati s bićima iz duhovnog svijeta i razlučivati da li su njihove izjave od Boga ili od Antikrista. Međutim, nije ništa rekao na izmjenu koju je Gruber napravio po pitanju izraza 'došao u tijelu', a koju je zamijenio s izrazom 'utjelovljen' jer to očito nije smatrao lažnom tvrdnjom. Budući da su se prevodioci trudili prevesti grčki tekst u skladu sa svojim vjerovanjima onda su i oni s nekim izmjenama pokušali nametnuti svoje gledište o (drugačijem) Kristu i to u slijedećim stavcima:

  • Ivan 1:1-3
  • Ivan 8:58

Koliko se ti stavci razlikuju od konteksta i izvornog učenja bit će objašnjeno u nastavku:


Ivan 1:1-3


Iz knjige 'Posljednji Adam' čitamo:

Ivanovom evanđelju (...) nailazimo neke sporne izjave oko kojih se može raspravljati uzimajući u obzir stil i duh izražavanja hebrejskih spisa. Jedna od tih izjava je zapisana u uvodu njegovog evanđelja (stavci 1 i 14) gdje stoji:

“U početku bijaše riječ i riječ je bila kod Boga i riječ je bila bog. (...) I riječ je postala tijelo.”

Pitanje je što je ‘riječ’ – da li je to pojam ili stvarna osoba? Na neki način smo već odgovorili na ovo pitanje. Prvo što svakom čovjeku, koji nije opterećen dogmom o Isusovom predpostojanju, dolazi na um kad čita ovu izjavu je da se ‘riječ’ odnosi na Božju jasno definiranu misao i volju. Takav zaključak se nameće svakome tko raspoznaje duh Pisma. Naime, kad kažemo neku riječ, u ovom slučaju imenicu, ona mora u našem umu imati neki oblik koji je definira. Npr. riječ ‘čovjek’ je u Božjem umu već bila jasno definirana i čovjek je kao takav već postojao u Bogu prije postanka svijeta. Samo ta riječ, ako bi je željeli potpuno opisati, bi mogla ispuniti mnoštvo enciklopedija. Bog je mogao vidjeti tog prvog čovjeka, a samim tim i Isusa, drugog čovjeka, puno prije nego su oni bili stvoreni i dovedeni u život (Psalam 139:16). Vidjeli smo kako su trojica apostola u viziji preobraženja vidjeli Isusa koji je došao iz budućnosti. Zar onda Bog nije mogao sebi stvoriti takve vizije budućnosti i vidjeti čovjeka kojeg je namjeravao stvoriti? Čak ga je mogao ljubiti kao samog sebe.

Poznavajući pozadinu onoga što je Ivan znao u vezi Isusa, onda nije ni mogao doslovno reći da je prije nastanka svijeta kod Boga bio Isus Krist kao stvarna osoba, nego da je kod Boga postojala ‘riječ’. Ta ‘riječ’ je bila bog, odnosno imala je božanski autoritet jer je iza nje stajao Bog. Npr. netko može reći za Jehovu:

  • “On je Zakon                 ili             “Njegova riječ je zakon
  • “On je Alfa i Omega     ili              “Njegova riječ je alfa i omega
  • “On je Svjetlo“                 ili              “Njegova riječ je svjetlo
  • “On je Bog“                     ili              “Njegova riječ je bog

Prema tome, njegova riječ je bog”. Riječ nije neka druga osoba ili drugo biće do Boga. Ona nije drugi Bog - Logos kojeg je u židovsko poimanje uveo Filon Aleksandrijski. Čak ni on nije mogao ‘riječ’ (heb. memra; grč. logos) poistovjetiti s Mesijom kojeg su najavljivali proroci. Međutim, razni prevodioci koji podržavaju Logos kristologiju, ovu ‘Riječ’ pišu velikom slovom i identificiraju je sa Isusom. Tako u prijevodu ‘Novi svijet’ kojeg je izdalo biblijsko Društvo Watch Tower, za Ivana 1:2,3 umjesto originalne lične zamjenice ženskog roda, ‘ona’, (za ‘riječ’) stoji napisano slijedeće:

On je u početku bio kod Boga. Sve je postalo preko njega.”

U fusnoti za te stavke u vezi te promjene piše:  

“Zamjenica “on” odnosi se na “Riječ”, spomenutu u 1. retku. Iako je na hrvatskom “Riječ” ženskog gramatičkog roda, ovdje je upotrijebljena zamjenica muškog roda, budući da se grčki izraz Logos (Riječ) odnosi na Isusa“.

Ovakvim se oblikovanjem rečenice sa zamjenskim riječima automatski nameće čitaocu misao da u Ivanovoj izjavi vidi dvije osobe, a ne jednu. Drugu osobu vide u pojmu ‘riječ’ koju poistovjećuju sa Isusom i koji je po njihovom tumačenju postojao prije nastanka svijeta kao ‘Riječ’ tj. Logos. Međutim, realno je zaključiti da Ivan to nije želio reći niti je želio podupirati takvu ideju. Ivan se, naime, borio protiv onih koji su tvrdili da je Logos bio Krist koji je sišao s neba i ušao u Isusa. Borio se i protiv doketista koji su tvrdili da Krist nije bio pravi čovjek u stvarnom ljudskom tijelu nego utjelovljeno nebesko biće u prividnom tijelu. Bilo bi čudno da Ivan svojom izjavom: “u početku je bila riječ” podupire njihove tvrdnje dajući im za pravo da je ta ‘riječ’ bila drugo božansko biće. Nigdje se u Bibliji pojam ‘riječ’ ne odnosi na osobu. ‘Riječ’ je pojam za Božji vječni naum s čovjekom kojega je trebao ostvariti preko Adama, pa je Isus kao drugi Adam tek nakon proslavljenja po tome dobio ime “Božja Riječ” (Otkrivenje 19:13).


Ivan 8:58


vidi članak: "Ja sam - taj"