Riječ je postala tijelo


Pobornici inkarnacije također kažu da je Isus 'tijelo' (ljudsko biće) jer je on putem utjelovljenja 'postao tijelo'. U prilog tome se hvataju za slamku dokazivanjem svoje tvrdnje pomoću izjave iz Ivana 1:14, gdje piše:

"Riječ je postala tijelo."

Ovu izjavu iz biblijskog kuta gledanja možemo sagledati na dva načina u skladu sa nekim drugim izjavama koje oslikavaju način razmišljanja kojeg su imali pisci Biblije. Prvi način je da je 'riječ' pojam koji je vezan za samog Boga koji je svoju namjeru utjelovio po čovjeku kako bi izvršio ono što je naumio, a drugi način je da je 'riječ' u sebi sadržavala lik osobe koju je Bog namjeravao dovesti u postojanje.

(1) Kad razmatramo prvi način, moramo uzeti u obzir da je za židovske kršćane ta 'riječ' oduvijek bila Božja misao, namjera i volja, a ne drugo božansko biće. Npr. Za tadašnje Židove je Mojsije bio utjelovljenje Zakona jer je u to vrijeme Filon govorio o Mojsiju kao “utjelovljenom Zakonu“. Zakon je došao po njemu, a on ga je oživotvorio u svom životu. Mojsije se nije utjelovio nego se Božja 'riječ' preko tog Zakona utjelovila po njemu, pa je 'postala tijelo' po Mojsiju.

U tom smislu možemo predočiti situaciju kad je iz Božjih usta izašla 'riječ' da će osloboditelj Izraela iz Babilonskog ropstva biti Kir. Tada Kir nije postao tijelo nego je ta 'riječ oslobođenja' kasnije postala tijelo' u osobi Kira koji ju je oživotvorio po svom tijelu, jer piše da je “Jahve potaknuo duh perzijskoga kralja Kira“ (Izaija 44:28-45:7). Kir je bio čovjek ili 'tijelo'. Kad je Bog svojim duhom utjecao na duh koji se nalazi u njegovom tijelu, onda je On u tom trenutku po Kiru i po njegovom ljudskom tijelu oživotvorio svoju 'riječ' i izvršio svoju volju jer je rekao:

 “Ja govorim o Kiru: ‘On je pastir moj i izvršit će sve što želim’“ (Izaija 44:28)

“… da se ispuni riječ objavljena ustima Jeremijinim, potaknuo je Jahve duh perzijskoga kralja Kira…“ (Ezra 1:1)

Da bi se Božja 'riječ' (misao, volja, obećanje) ispunila, On je svoju 'riječ' po svom duhu ugradio u duh izabranog čovjeka (tijelo), čime je ta 'riječ postala tijelo'. Da je npr. Kir bio ta 'riječ' koja je postala tijelo (ljudsko biće) onda bi prije rođenja morao biti neko drugo živo biće, a on to nije bio. Treba uzeti u obzir da je Bog Spasitelj (Izbavitelj) svog naroda, ali je skoro uvijek, pa i u ovom slučaju upotrijebio 'tijelo' ili ljudsko biće za 'spasitelja' preko kojeg je izbavljao svoje sluge iz nevolje (vidi 2.Kraljevima 13:5; Suci 3:9-11). Isto tako, kad je u pitanju Mesija, Bog je ustima svojih proroka izrekao 'riječ' koja je trebala po čovjeku donijeti 'život' (1.Korinćanima 15:21). Bog je izvor života, ali je i u ovom slučaju upotrijebio 'tijelo' Isusa (Jehošue sina Josipovog) da ljudima dade vječni život, a to je najveća čast koju je Bog ikad dao čovjeku kao svom zastupniku.

Ivan je u svojoj prvoj poslanici odmah u uvodu precizirao koja je to 'riječ' bila u početku pa je napisao da se radi o 'riječi života' (1.Ivan 1:1,2). To se slaže s Ivanom 1:4, gdje piše:

"U njoj (riječi) bijaše život",

dok u 1.Iv 1:2, piše da:

“vječni život bješe u Oca".

Riječ (života) je bila u Bogu, a ne u nekoj drugoj osobi do Boga. Uzimajući to u obzir mi u Ivanu 1:14, čitamo: "Riječ (života) postala je tijelo" jer je bila utjelovljena po Isusu Kristu koji je rekao:

“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu (činom pomazanja) DAO da ima život u sebi. I dao mu je vlast da sudi, jer je (što?) sin čovječji.“ (Iv 5:26,27)

Prema tome, Isus nije bio predostojeće biće koje je postao 'tijelo'. On je bio 'tijelo' (ljudsko biće, sin čovječji) u trenutku kada je “riječ života“ od Oca, izvora života, po svetom duhu ušla u njega prilikom pomazanja i tako po njemu “postala tijelo“ kroz koje se mogla očitovati svijetu. Nakon uskrsnuća je ta 'riječ života' postala i 'novo stvorenje' u kojem je po prvi put oživotvorena u tijelu čovjeka tako da je apostolima na vidljiv način objavljen vječni život. Zato Ivan kaže da su oni tada, očito nakon njegovog uskrsnuća, doživjeli stvarnost 'vječnog života' koji se očitovao po Kristu jer piše:

“… što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o riječi života“ (1.Ivanova 1:1)

Vječni život je postao stvarnost tako da - kako kaže Pavle - Isusa više ne poznajemo po smrtnom 'tijelu' nego kao 'novo stvorenje'. Treba zapaziti da Ivan na kraju ovog razmatranja ponovo koristi izraz “riječ“ u povezanosti s nama vjernicima te kaže (u 16. stavku) da je ta Božja 'riječ' života, koju smo dobili po svetom duhu 'u nama' ukoliko je ne poništimo. S obzirom da je ona sada u nama, onda je ona i u našem slučaju 'postala tijelo', samo što moramo, za razliku od Isusa, čekati malo duže da vječni život bude objavljen u nama i postane opipljiva stvarnost. Budući da je u nama ta 'riječ života postala tijelo', mi sada kao 'nova stvorenja' - kako kaže Pavle - sebe i druge ne bi trebali poznavati po (smrtnom) 'tijelu' jer u sebi već imamo tu 'riječ života' (neraspadljivo sjeme) koja se samo treba očitovati kad za to dođe vrijeme.  

“Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena, riječju živog i vječnog Boga. (…) A “riječ” je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest“ (1.Petrova 1:23,25).

Isus je također rekao da je “sjeme riječ Božja“ koja može biti utjelovljena u onima koji je prime u svoje čisto i dobro srce (Luka 8:11,15). Za nas je stoga jako važno ono što je rekao Ivan o toj 'riječi' koja se utjelovila po Isusu kad je bio svetim duhom rođen od Boga jer je napisao:

“Tko je god (od ljudi) rođen od Boga, ne hodi u grijehu, jer Božje sjeme (riječ života) ostaje u njemu (kao što je ostala i na kraju bila oživotorena u Kristu)“ (1.Ivanova 3:2; Hebrejima 1:5; Matej 3:17).


(2) Drugi način na koji se može gledati na 'riječ koja postane tijelo' je kada Bog izgovori proročansku 'riječ' o osobi koja se treba pojaviti u svoje vrijeme (primjer Izaka, Salamuna, Kira, Isusa i dr). Tada je ta 'riječ' u svoje vrijeme ugrađena u 'sjeme' koje se treba pojaviti iz zemlje putem rođenja kao što piše:

“Evo, dolaze dani”, kaže Jehova, “kad ću posijati u domu Izraelovu i u domu Judinu sjeme čovječje...” (Jeremija 31:27).

Bog je obećao posijati 'sjeme' iz kojega će izaći 'sin Davidov'. Budući da postoji jedini princip po kojem “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, onda je iz Davidovog sjemena (od sjemena Davidovog sina Josipa) po ženi rođen čovjek (heb. adham) koji je obećan prije postanka svijeta (1.Korinanima 15:38)

Prema tome, kad uzmemo ono što je Ivan napisao o 'riječi' u svojoj poslanici onda u svjetlu toga možemo zaključiti da je u svom evanđelju (1:1-18) ipak opisao prvi način po kojem je 'riječ života postala tijelo' u trenutku kada je Isus pomazan svetim duhom tako da to nema nikakve veze sa načinom - koji nije biblijski utemeljen - a po kojem pobornici inkarnacije tvrde da je božanska osoba bila ta 'Riječ' koja se iz nebeskog tijela transformirala u ljudsko i tako postala 'tijelo' (ljudsko biće). Tek u 2. stoljeću je 'riječ' (grč. 'logos') za neke učitelje bio ta osoba (Božji sin) na temelju gledišta židovskog filozofa Filona koji je grčko filozofsko poimanje 'logosa' tumačio na osnovu prijevoda grčke Septuaginte u kojoj se koristi izraz 'logos' za Božju 'riječ'. On je princip logosa poistovjetio sa drugim božanskim bićem, što su samozvani helenistički kristolozi iskoristili za svoja različita gledište koja uključuju inkarnaciju Logosa, što se potpuno razlikovalo od izvornog gledišta o Isusu kojega su imali prvi židovski kršćani.