Što kaže povijest


Povijesna je činjenica da je apostol Ivan u svojim poslanicama progovorio protiv gnostika čije je gledište kasnije bilo poznato kao doketizam. Sljedbenici gnosticizma su odbacivali ideju da je Isus bio čovjek. Za njih Isus 'nije došao u tijelu' jer nije bio izvorno ljudsko biće ili čovjek u pravom smislu riječi. Naime, čovjek je 'tijelo' (ljudsko biće), a nebesko biće koje samo izgleda kao čovjek nije 'tijelo' (čovjek) pa nije ni mogao doći u stvarnom tijelu.

Gnostici su tvrdili da je učinjena greška kod stvaranja zbog kojeg se čovjek našao zarobljen u materiji koja je zla i da se ponovni povratak čovjeka u božanski svijet može ostvariti posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet. Tvrdili su da Isus kao nebeski objavitelj i Spasitelj svijeta nije mogao živjeti u stvarnom ljudskom tijelu i tako biti u ropstvu fizičke stvarnosti, odnosno u ropstvu fizičkog tijela koje je po njima bilo bezvrijedno i zlo. To je za njih bila ludost jer su tijelo prezirali smatrajući ga zlim čime su obezvrjeđivali materijalno, tjelesno, osjetilno i puteno (vidi Rimljanima 1:22-25). Zbog tog su razloga odbacili Isusovu izvornu ljudsku prirodu jer uz izvornu ljudsku prirodu ide i smrtno i grešno tijelo.

Za njih Isus nije bio čovjek nego čisti duh koji se nije uprljao s ljudskim tijelom. Po njihovom mišljenju, Isus Krist kao nebeski objavitelj (sin Božji) od svog utjelovljenja i rođenja nije nastanjivao opipljivo tijelo kakvog imaju ljudska bića, tako da po njima on nije bio vezan za to tijelo pa nije mogao iskusiti ograničenja ljudskosti, niti osjetiti fizičku bol i patnju jer je njegovo tijelo bilo prividno, a ne stvarno. To ljudsko tijelo u kojem je Isus živio na zemlji je za njih bio samo produkt utjelovljenja i nije bilo stvarno. Naime, ono što je rođeno po tijelu je 'tijelo', a da bi Isusa odvojili od tijela dobivenog biološkim putem oni su tvrdili da Isusovo tijelo ne potječe od čovječjeg sjemena nego da je od vrhovnog Boga stvoreno kao prividno i privremeno boravište njegove duše. Takvo gledište je apostol Ivan osudio u svojim poslanicama, te je upozorio vjernike da ne prihvaćaju izjave onih koji tvrde da Isus nije bio ljudsko biće, odnosno da ne prihvaćaju izjave onih koji su tvrdili da on nije 'došao u tijelu' od krvi i mesa (1.Ivan 4:3; 2.Iv 7). Budući da je Ivan svoje poslanice pisao nakon knjige Otkrivenja u kojem spominje učenje Nikoline sljedbe onda se može pretpostaviti da su Nikolaiti bili pobornici gnostičkog učenja protiv kojega je on pisao skupštinama (Otkrivenje 2:6,15).

Kršćanima iz poganskih naroda je godila gnostička filozofija koja je ovozemaljskog čovjeka i ljudsko tijelo toliko obezvrijedila da je Isus pod svaku cijenu morao biti biće iz nebeskog svijeta. Gnostici su stoga u ono vrijeme pokušali pobiti činjenicu da je Isus živio i kao poslanik došao u pravom ljudskom tijelu od krvi i mesa. Prema tome – u to vrijeme su bile dvije opcije:

  • Isus je došao u tijelu – bio je pravi čovjek, bio je ljudski poslanik (izvorno kršćansko učenje)
  • Isus nije došao u tijelu – nije bio pravi čovjek, nije bio ljudski poslanik (gnostičko učenje)

Naime, ako je Ivan s učenjem gnostika koji su tvrdili da Isus 'nije došao u tijelu' podrazumijevao njihovo učenje da Isus nije bio ljudsko biće, onda je sa izrazom da je Isus 'došao u tijelu' podrazumijevao da je Isus bio ljudsko biće.

Prema tome, gnostici su se svojom filozofijom suprotstavili Isusovim apostolima i onim ranim kršćanima koji su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' tj. da je bio stvarno ljudsko biće, odnosno 'čovjek Božji' rođen u svom ljudskom tijelu s kojim je živio, umro i uskrsnuo. Iako je za apostole Isus bio samo čovjek, smatrali su ga 'Sinom Božjim' jer ga je Bog “učinio Gospodinom i Kristom“, a time i svojim 'prvorođencem' kao i Davida čije je prijestolje naslijedio (vidi Djela 2:36; Psalam 89:27).

Znači i za apostole i gnostike je 'tijelo' bilo sinonim za grešnog i smrtnog čovjeka, samo što gnostici nisu vjerovali u uskrsnuće tijela jer su tijelo smatrali izvorom zla pa im nije imalo smisla vraćati se u tijelo nego u oslobađanje ljudskog duha iz ljudskog tijela (1.Korinćanima 15:12-16). Da bi Krista odvojili od čovjeka i ljudskog 'tijela' rješenje problema su vidjeli u inkarnaciji ili utjelovljenju po kojem Isus 'nije došao u tijelu', odnosno da nije došao na svijet kao čovjek nego da je inkarnacijom živio u ljudskom prividnom tijelu po kojem je samo izgledao kao čovjek. To je bilo novo učenje koje je nekim kršćanima moglo škakljati njihove umove (uši) jer je svoju logiku temeljilo na ljudskom a ne Božjem gledištu.


Krivotvorenje povijesti

Iako smo vidjeli da se izraz 'došao u tijelu' može odnositi samo na zemaljskog poslanika, sada bi pobornici inkarnacije taj izraz razvodnili i tvrdili da to nije točno jer smatraju da je po vjerovanju prvih kršćana Isus 'došao u tijelu' putem utjelovljenja i da je za vrijeme života na zemlji bio pravi čovjek. Upravo takvo gledište je Gruber promovirao u svom prijevodu u kojem stoji:

“Svaki duh koji priznaje da se Isus Krist pojavio na Zemlji kao čovjek dolazi od Boga, dok svaki duh koji želi uništiti našu vjeru u to da je naš Gospodin Isus Krist inkarniran, ne dolazi od Boga, nego je poslan od protivnika Kristu…“ (prijevod od Grubera)

Ovako gledište - da je Isus putem utjelovljenja postao 'tijelo' (ljudsko biće) - se razlikuje od gledišta gnostika koji su tvrdili da Isus putem utjelovljenja nije postao 'tijelo' (ljudsko biće). Neki tu razliku nadopunjuju time što tvrde da je Isus bio 'u tijelu', ali je u sebi nosio dvije prirode - nebesku i ljudsku. No, ako želimo saznati istinu, tada moramo u razmatranje ove teme uzeti u obzir da je gledište o Isusu kao čovjeku prisutno od samih početaka kršćanstva i zato ga ne bi smjeli zanemariti. Ako je opcija da je Isus bio samo čovjek postojala u to vrijeme, onda se samim tim dovodi u pitanje postojanje bilo koje druge opcije koja bi stajala nasuprot gnostičkom doketizmu.

Iako Biblija i sama povijest dokazuju da je gledište o Isusu kao čovjeku bilo jedna i jedina opcija koja je u to vrijeme bila potpuno oprečna gnostičkoj opciji, mi ćemo ipak u ovo razmatranje uvrstiti gledište pobornika inkarnacije koji tvrde da je njihova opcija u to vrijeme bila izvorna i kao takva oprečna gnostičkoj. Tako ćemo vidjeti da li se njihova opcija može uklopiti u povijesne i biblijske činjenice. Ako ne, treba se držati izvornog značenja izraza 'tijelo' i 'došao u tijelu' koju su zastupali apostoli i židovski kršćani.

Pobornici Isusovog predpostojanja će po jednoj teoriji (poput Jehovinih svjedoka) reći da je Isus za prve kršćane zaista bio pravi čovjek, ali samo od rođenja do smrti, a da je nebesko biće bio prije utjelovljenja i poslije uskrsnuća. Po drugoj teoriji je on nakon inkarnacije bio potpuno nebesko i potpuno ljudsko biće. Po trećoj teoriji on je nakon utjelovljenja postao pravi čovjek i takav će ostati sve dok na kraju ne preda ljudsko kraljevstvo Ocu. Ako je u to vrijeme postojala jedna od tih učenja onda bi morali krivotvoriti povijest i potpuno izbrisati iz povijesti one kršćane koji su vjerovali u opciju da je Isus bio samo čovjek tj. 'tijelo'. Ako bi to učinili, onda bi opcija utjelovljenja pobijedila bez obzira o kojoj je opciji riječ.

Budući da skoro svi današnji tradicionalni kršćani svoja učenja temelje na 'inkarnaciji' oni uopće ne pokušavaju doznati nešto više o tim ranim kršćanima koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek, nego potpuno zanemaruju njihovu prisutnost u ono vrijeme, jer izgleda da samo tako mogu svoje gledište o inkarnaciji smatrati najstarijim i izvornim gledištem. Da bi istaknuli svoju tvrdnju kao jedinu postojeću koja se u to vrijeme suprotstavila gnostičkom učenju oni su, kao pobornici inkarnacije, prisiljeni korigirati, mijenjati i krivotvoriti povijest i krivo tumačiti biblijske i povijesne tekstove kako bi izbrisali stvarne činjenice. Moraju marginalizirati i potpuno zanemariti one kršćane iz 1. stoljeća koji su svojom tvrdnjom, da je Isus bio samo čovjek, čvrsto stajali nasuprot tadašnjem gnosticizmu. Međutim, povijest se ne može toliko duboko zakopati pred onima koji duboko istražuju i na vidjelo iznose povijesne činjenice. Nepobitna činjenica je ta da je gledište o Isusu kao ljudskom biću bilo predmetom perfidnog napada gnostika na umove onih kršćana iz grčko-rimskog svijeta koji su, za razliku od židovskih kršćana, bili skloni zamisliti ga kao nebesko biće u ljudskom obličju.

Da bi dodatno utvrdili što je istina po tom pitanju moramo vidjeti koja je od slijedeće dvije tvrdnje u to vrijeme stajala nasuprot gnostičkom gledištu i koja se može potkrijepiti s još nekim povijesnim i biblijskim činjenicama:   

Razmotrimo koje je gledište gnosticizam želio pobiti – pod 1a) ili pod 1b)

  • 1a) 'došao u tijelu' – Isus je bio izvorno ljudsko biće a ne nebesko (?)
  • 1b) 'došao u tijelu' – Isus je bio utjelovljeno nebesko biće u stvarnom ljudskom tijelu (?)

Onu tvrdnju iza koje ne stoji Biblija i povijest treba izdvojiti i izbaciti putem eliminacije. Da bi ustvrdili koju su tvrdnju zastupali apostoli, moramo gornje dvije tvrdnje suočiti s činjenicama. Pogledajmo što govore biblijske i povijesne činjenice o prvim kršćanima i njihovom gledištu.


Prvi kršćani

Evanđelja nam daju jasnu sliku da su Isusa njegovi apostoli i učenici gledali kao čovjeka. Nakon smrti i uskrsnuća Isus se pojavljivao u svom uskrsnulom materijalnom tijelu. Apostol Petar je pred mnoštvom Židova iz Judeje i cijele dijaspore koji su došli na blagdan, govorio o Isusu kao o čovjeku i niti jednom nije spomenuo utjelovljenje i predpostojanje (vidi Djela 2:22-36). To isto je učinio i (m)učenik Stjepan a da Isusa nije ni pokušao povezati s 'anđelom' koji se pojavljivao Mojsiju, kao što to danas neki čine (Djela 6:14 – 7:51). Tu sliku o Isusu kao čovjeku su Židovi ponijeli izvan Judeje gdje su svoju vjeru širili među drugim Židovima. Tada još nisu svoju vjeru otvoreno iznosili pred ljude iz drugih naroda, jer je i Isus, kao pravi Izraelac, došao njima a ne ljudima iz drugih naroda (Djela 11:19). Čak je i Pavle najprije govorio Židovima, a tek kasnije neznabošcima (Djela 13:46; 18:5,6).

U Bibliji se spominje da su Židovi prve Isusove sljedbenike smatrali 'nazarećanskom sljedbom' a Pavla “kolovođom sekte Nazarena“ (Djela 24:5,14 - Edward Hare The principal doctrines of Christianity defended 1837 str. 318). Ime 'kršćani' za Isusove sljedbenike je nastao 44. godine u Sirijskoj Antiohiji gdje su živjeli helenizirani Židovi pa je taj naziv vezan za grčki izraz 'Krist', dok su Židovi u Judeji koristili hebrejski izraz 'Mesijah' pa za sebe nisu toliko koristili naziv 'kršćani' kojeg su koristili vjernici grčkog jezika (Djela 11:26). Zato su bili poznati kao 'nazarećani' sljedbenici Isusa iz Nazareta ili 'mesijanisti' - sljedbenici Mesije.

Židovi su od samog početka proganjali 'nazarećane' (mesijaniste) te su najprije ubili Stjepana, te više puta zatvarali apostole, a kasnije su ubili apostola Jakova zbog čega su mnogi pobjegli. Kršćani koji su ostali u Jeruzalemu (hebrejski judeokršćani, za razliku od protjeranih helenističkih judokršćana) nastojali su lojalnim držanjem prema židovskim običajima ne izazivati Židove. Jakov (Isusov brat) i ostali starješine u Jeruzalemu su se hvalili pred Pavlom kako se svi vjernici u Jeruzalemu i Judeji čvrsto drže Zakona (Djela 21:17-20). Razni povijesni tekstovi iz doba ranog kršćanstva sve do 4. stoljeća spominju židovske kršćane poznate kao 'nazarene' koji su se čvrsto držali Zakona. (David C. Sim The Gospel of Matthew and Christian Judaism 1998 p182; Petri Luomanen "Nazarenes" in A companion to second-century Christian "heretics" pp279; Memoirs of Dr. Joseph Priestley - Page 670).

U Bibliji čitamo kako su neki od njih bili previše gorljivi za Zakon pa su htjeli nametnuti neke odredbe zakona nežidovskim kršćanima (Djela 15:24-29). Iako je to pitanje riješeno na Jeruzalemskom saboru, među židovskim kršćanima su se isticali pojedinci koje Pavle smatra 'lažnom braćom' koji su zbog svoje revnosti za Zakon dolazili u sukob sa apostolom Pavlom koji je umanjivao vrijednost držanja Zakona (Galaćanima 2:4). S druge strane su neki židovski kršćani apostola Pavla smatrali 'otpadnikom od Zakona'. Ti pojedinci su vjerojatno stvarali podjele unutar židovskih kršćana u Judeji i Jeruzalemu jer su i dalje zahtijevali obrezanje od nežidovskih kršćana kao što se tražilo od prozelita. No, većina židovskih kršćana koja je držala Zakon je prihvatila apostolsko učenje po kojem se može biti proglašen pravednima po vjeri a ne po zakonu (Rimljanima 3:20; Galaćanima 5:4).

Budući da se ovdje ipak radilo o židovskim kršćanima koji su se zbog svog držanja Zakona razlikovali od nežidovskih kršćana onda je s vremenom došlo do toga da su oni bili marginalizirani od strane kršćana izvan Judeje. Međutim, ono što treba istaknuti je činjenica koju spominju povijesni ranokršćanski tekstovi da su ti židovski kršćani Isusa smatrali čovjekom, a ne nebeskim bićem i da se po tom pitanju nikad nisu sporili niti međusobno niti sa nežidovskim kršćanima. To znači da se tada još uvijek podrazumijevalo da je Isus bio samo čovjek sve do pojave gnostičkog učenja koje je to pokušalo obezvrijediti. Pogledajmo što možemo saznati iz nekih povijesnih istraživanja:

“Jevrejski kršćani su bili striktni monoteisti i bila im je strana tvrdnja da je Isus Bog. Karakteristična crta prvobitnog kršćanstva je vjerovanje da je Ješua (Isus) rođen kao čovjek a božanstven je postao kasnije u životu (…) Ovo vjerovanje je bilo uobičajeno u ranom kršćanstvu, prije nego što je od protivnika nazvano adopcionizam i osuđeno kao jeres. Vremenom je ova najstarija doktrina o Kristu potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.“ (Erich Fromm, Dogma o Kristu)

Ovo gledište tvrdi da je čovjek uzdignut do Boga; da je 'usvojen' kao Božji sin pri njegovom krštenju, pri čemu se nadovezuje na židovski pojam Mesije. No, takav ljudski Mesija nije bio dovoljno utjecajan među ljudima iz grčko-rimskog svijeta, dok su Arapi kao potomci Abrahamovog sina Izmaela bili skloni takvom Mesiji koji je poslan samo Židovima.

“Judeo-hrišćanska kristologija je slična onoj koju je kasnije preuzeo islam, pa je moguće da su postojali dodiri između judeo-kršćana i početaka islama na Bliskom Istoku.“ (Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature - svezak I)

Zašto onda danas u mnogim kršćanskim zajednicama nitko ne spominje te kršćane kao glavne aktere Ivanove poslanice? Zašto ih zaobilaze iako ih povijest spominje. Vjerojatno zato što ne mogu postojati dvije istine ili dva različita gledišta koja stoje iza te tvrdnje da je Isus 'došao u tijelu'. Njihova tvrdnja da je Isus inkarnacijom 'došao u tijelu' pada u vodu ukoliko su u Ivanovo vrijeme postojali kršćani koji su tvrdili da je Isus bio samo čovjek, a samim tim i Božji poslanik koji je 'došao u tijelu'.

Biblija dokazuje da su židovski kršćani bili strogo vezani za Hebrejske svete spise koji su proricali dolazak ljudskog Mesije. Nisu imali nikakvog razloga Isusa gledati izvan ljudskih okvira i zato je razumljivo što su Isusa smatrali istaknutim čovjekom – Božjim slugom - kojega je Bog posvetio i postavio za Mesiju (Krista). Nema niti jednog dokaza da su ikad prihvatili inkarnaciju, tako da je Isus za njih oduvijek bio samo čovjek. To je bila glavna razlika između njih i gnostika. Oni su vjerovali da je Isus bio stvarno ljudsko biće koji je imao svoj početak sa začećem i rođenjem kao i svaki drugi čovjek, a gnostici su tvrdili da Isus nije bio stvarno ljudsko biće jer je njegova priroda vezana za nebesko postojanje prije rođenja čime su se oslanjali na neke izjave židovskog filozofa Filona koji je Božju 'riječ' (grčki 'logos') poistovjetio sa istaknutim nebeskim bićem koji je bio prvi do Boga, što su kasnije prihvatili i drugi pobornici inkarnacije.

Povijesna je činjenica da su židovski kršćani 66. godine pobjegli iz Jeruzalema. Euzebije piše da su se kršćani iz Jeruzalema povukli iz grada prije nego što je došlo do sukoba s rimskom vojskom. Prema Euzebiju, kršćani su napustili Jeruzalem zbog rata i pobjegli u obližnji grad Pella, predvođeni Simeonom Jeruzalemskim. Epifanije spominje da je nakon razorenja Jeruzalema, jedno od središta judeo-kršćanstva bilo u okolici grada Pella, sjeverno od Jeruzalema. (Epifanije, Panarion 30, 1,7)

Ostali judeo-kršćani su bili rasuti po židovskoj dijaspori i marginalizirani te su bili pod pritiskom da se s vremenom odvoje ili prilagode gledištima koja su odgovarala nežidovskim kršćanima. No, treba zapaziti činjenicu koju je i povijest sačuvala kao vjerodostojnu, a to je da među kršćanima koji su pobjegli iz Jeruzalema nije bilo onih koji su vjerovali u Isusovu inkarnaciju. Oni su sa sobom ponijeli svoje jedinstveno gledište o Isusu kao čovjeku jer je to za njih bilo izvorno apostolsko učenje. Oko tog gledišta se nikad nisu sporili ni prije ni poslije bjekstva iz Jeruzalema.

Ukoliko su židovski kršćani od samog početka vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' putem inkarnacije onda bi postojala naznaka da su svi odreda prije uništenja Jeruzalema odbacili nebeskog Mesiju, a to je nemoguće zamisliti. Naime, prije bi se moglo pretpostaviti da bi oni koji Isusa smatraju čovjekom biti navedeni da ga uzdignu u božanstvo, jer je to bio trend tadašnjeg svijeta, nego što bi ga oni koji su ga smatrali božanstvom spustili na nivo čovjeka. Da su ga najprije smatrali božanstvom i onda spustili na nivo čovjeka, to bi bilo jako sporno jer bi se takvog Krista potpuno obezvrijedilo. U tom bi slučaju neki od njih u svojoj revnosti i po tom pitanju nametali svoje gledište kršćanima unutar i izvan Judeje zbog kojega bi izbio spor koji bi bio puno značajniji od onog koji je izbio po pitanju obrezanja nežidova, te bi im se suprotstavili apostol Pavle i drugi apostoli i starješine u Jeruzalemu.

Da je bilo različitih gledišta o Isusovom identitetu onda bi među židovskim kršćanima čak i prije bjekstva iz Jeruzalema bilo žestokih sukobljavanja po tom pitanju, a u Djelima apostolskim i raznim poslanicama nema nigdje naznaka da je bilo takvih previranja što dokazuje da su svi oni imali jedinstveno gledište i to samo ono s kojim su pobjegli iz Jeruzalema koji je doživio veliku nevolju. Kao takvi su opisani u Isusovoj izjavi kao 'izabrani, radi kojih su se skratili dani nevolje' (Matej 24:15-22). Bili ga takvi sljedbenici, koji su ga poslušali i bili spašeni iz nevolje, u znak zahvalnosti još više uzdigli i častili kao Spasitelja ili bi ga u znak zahvalnosti degradirali iz nebeske i božanske prirode u ljudsku prirodu. To ne bi nitko ni pomislio jer bi time bezobzirno obezvrijedili i izdali svoga Spasitelja.

Kad su ti židovski kršćani odmah na početku židovskog ustanka (66-70.g) napustili Jeruzalem, imajući na umu Kristovo proročanstvo o njegovoj propasti, Židovi su ih nazvali izdajicama jer su zbog Isusa izdali svoj narod. Oko 80. godine rabinske vlasti su uvele kletvu protiv 'nazarena', (nazarećanske sljedbe) da bi otkrile njihovu nazočnost u sinagogi i izopćila ih čime se ispunilo ono što je Isus rekao: “Izopćivat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svatko tko vas ubije misliti da služi Bogu“ (Ivan 16:2). Kletva je uvedena kao sastavni dio dnevnih molitava te su je svi sudionici bogoslužja u sinagogi morali naglas izgovarati:

“Neka otpadnik bude bez ikakve nade i neka kraljevstvo ponosa bude iskorijenjeno u naše doba. Neka nazareni i minimi nestanu u trenutku, neka svi budu izbrisani iz knjige života da se ne mogu ubrojiti među pravednike. Blagoslovljen budi, o Bože, koji obaraš ponosite.”

Ovo samo dokazuje da su Židovi kršćane i nakon pada Jeruzalema nazivali 'nazarećanskom sljedbom' ili 'nazarenima'. Potkraj stoljeća, između 90 - 100. godine, Isusovi židovski sljedbenici su bili izbačeni iz domaćih sinagoga samo zbog svoje tvrdnje da je Isus Mesija što je dovelo do toga da ih je sinagoga službeno proklela. Čak su ih tada počeli krvavo progoniti. O njima piše:

“Ovi izvorni Isusovi sljedbenici su vremenom "odbačeni od jedne religije kao otpadnici, a od druge kao heretici." (Gibbon: Decline & Fall of the Roman Empire, v.1, p.416)

Zbog svog gledišta o Zakonu su bili marginizirani od ostalog dijela kršćanstva s kojim su upravljali nadglednici i učitelji iz drugih naroda, a ta odvojenost je produbljena kada su nežidovski nadglednici počeli koristiti gledišta i pojmove poznatih filozofa grčko–rimskog svijeta kako bi objasnili Boga i Krista izvan okvira hebrejskih spisa. Bilo je dovoljno da nadglednik (biskup) pojedine skupštine ima određeno krivo ali ipak za mnoge prihvatljivo gledište, pa da većina kršćana, poput onih u Solunu (Grčka) bez preispitivanja to i prihvati (Djela 17:11). U tom slučaju samo nekolicina njih ostaje vjerna onome što Biblija zaista uči kao što je bio slučaj u skupštini Sard (Otkrivenje 3:4)

Izvorno gledište o Isusu kao čovjeku je tako naišlo na otpor najprije od strane 'kršćanskog gnosticizma' pred kraj 1. stoljeća, a posebno u 2. stoljeću od strane 'Aleksandrijske škole' iz koje su potekle nove i različite filozofske ideje o Isusovom identitetu kojemu su se priklonili kršćanski nadglednici iz helenističkog svijeta. Sve te škole su nastojale potisnuti gledišta židovskih kršćana koji su se zadržali na jednostavnosti biblijskog učenja o Bogu i Kristu. No te filozofske škole su se počele i međusobno sukobljavati pa su među kršćanima stvarale razne grupe koje su se svojim teološkim i kristloškim gledištima međusobno razlikovale. Čak su se među raseljenim judeo-kršćanima razvili razni pravci mišljenja tako da su neke judeo-kršćanske grupe pod utjecajem Kumramske zajednice prihvatili judejski gnosticizam, a sa tim i jednu novu verziju po kojoj su i dalje zadržali gledište o Isusu kao čovjeku ali čijim se tijelom nakon pomazanja koristio anđeo sve do njegove smrti, zbog čega neke nove grupe nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo u tijelu, nego da je taj nebeski anđeo samo napustio njegovo mrtvo tijelo. Takvo gledište su imali i neki 'ebioniti', a Irinej Lionski, kao zastupnik inkarnacije je oko 180. godine prvi upotrijebio izraz 'ebioniti' (siromašni), smatrajući ih judeo-kršćanskom heretičkom sektom, koja se "tvrdoglavo" držala Zakona i vjerovala da je Isus bio samo čovjek. O tim pomalo drugačijim gledištima čitamo slijedeće:

Tertulian: "Ebioniti smatraju da Isus je običan čovjek, za njih nije ništa drugo nego potomak Davida, kažu nije (doslovni) sin Božji, ali da je respektabilan i superioran prorok, neki smatraju da je anđeo u njemu kao što je bio u Zahariji."

Origen: "Neki (ebioniti) smatraju da je Isus rođen kao i ostala ljudska bića od majke i oca, Josipa i Marije, dok drugi ebioniti vjeruju u djevićansko začeće."

Očito su samo neki ebioniti (judeo-kršćani) odstupili od izvornih učenja ali su i dalje Isusa gledali kao čovjeka. Neki 'ebionite' poistovjećuju sa prvim sljedbenicima Ivana Krstitelja koji su prihvatili Isusa za Mesiju. Budući da su i u 2. stoljeću bili poznati po tome što su sve materijalno dijelili međusobno, zbog čega su se zvali 'siromašni', onda ih se poistovjećuje sa prvim kršćanima koji su bili prisutni kod utemeljenja Skupštine kada su prodavali svoja imanja i novac donoslili apostolima koji su ga dijelili potrebitima (Djela 2:44,45). Zato ih se povezuje sa 'nazarenima' koji su 66. godine pobjegli iz Judeje. Oni su visoko držali do Jakova, Isusovog brata i nadglednika Jeruzalemske skupštine, koji se zauzimao za siromašne, a bio mučenički ubijen 62. godine od strane Židova. Moguće je da je riječ o grupi koja je potekla od 'nazarena' jer imaju dosta sličnosti s njima ali i nekih razlika. Razlike u nekim gledištima među judeo-kršćanskim grupama su bile razumljive kao što su bile prisutne i među sedam skupština u Maloj Aziji koje su spomenute u Otkrivenju. Međutim, ono što je bilo osnovno vjerovanje svih judeo-kršćanskih grupa i po čemu se nisu razlikovali je to da je Isus bio čovjek, čak i za one koji su prihvatili djevićansko začeće.

U svakom slučaju, prvi kršćani iz židovstva koji su vjerovali da je Isus 'došao u tijelu' su s vremenom imali jako mali utjecaj na razvoj kršćanstva jer su ih potisnuli kršćani koji su dolazili iz poganstva, a čiji su učitelji dolazili iz Aleksandrijske škole koja je bila izvor raznih filozofskih ideja temeljenih na preegzistenciji i inkarnaciji. Gledište o Isusu kao čovjeku je s vremenom imalo sve manje pristalica među nežidovskim kršćanima jer im takav Mesija nije imao tu veličinu kao nebeski lik s božanskim atributima.

Šta mislite kako bi u ono vrijeme reagirali poganski narodi kad bi vidjeli Isusa gdje čini čuda, a posebno gdje uskrsava mrtve? Rekli bi isto ono što su rekli za Pavla i Barnabu:

“Bogovi (sinovi Božji) su u ljudskom obličju sišli k nama!” (Djela 14:11)

Jednom su “Barnabu nazvali Zeusom, a Pavla Hermesom“ (Djela 22:23). Međutim, kako su reagirali Židovi? Da li su oni ikad rekli: “Mesija, sin Božji, je u ljudskom obličju sišao k nama“. Da li su ikad Isusa nazvali Bogom Jahvom ili anđelima Mihaelom ili Gabrijelom? Ne! Jedino što su govorili je istovjetno onome što je rekao Filip:

“Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” (Ivan 1:45)

Isusa su od samog početka gledali kao čovjeka koji je potekao iz točno određene ljudske obitelji, a ne sa neba, jer su ga kao takvog najavili Mojsije i ostali proroci, a upravo proročanstva koja sežu još od Adamu su bila dokaz da su njegovi počeci u Božjoj riječi bili u vremenu prije nastanka svijeta (Mihej 5:2). Na temelju tih biblijskih činjenica apostol Petar je rekao Isusu:

“Ti si Krist.“ (Marko 8:29)

Kad su farizeji ispitivali jednog slijepca o Isusu pitali su ga:

“Što ti kažeš o tom čovjeku, koji ti je otvorio oči?” Odgovorio je: “Prorok je.” (Ivan 9:17)

Nikad nitko od njih nije Isusa, svog Mesiju (Krista) doveo u vezu s nebeskim bićima koji su dalekoj povijesti kontaktirali s Božjim slugama. Za razliku od poganskih naroda koji bi Isusa automatski povezali s bićima iz nebeskog svijeta, Židovi su Isusa povezivali samo s imenima svojih proroka pa su neki među njima govorili da je on možda uskrsnuli:

“… Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a treći da je Jeremija ili jedan od proroka.“ (Mt 16:14)

To samo daje spoznati koliko se židovski um razlikovao od uma poganskih naroda. Židovski kršćani su u Isusu, na temelju hebrejskih pisama, mogli vidjeli samo čovjeka koji je kao pravi Prorok, Mesija 'došao od Boga' (figurativno: 'sišao s neba'), ali je u poganskim narodima bilo prihvatljivije vidjeti ga kao onoga koji je doslovno sišao s neba i takvo je gledište uz razne modifikacije ostalo do danas jer je i kršćanstvo kakvog ga danas poznajemo proizašlo od učitelja i teologa iz grčko-rimskog svijeta. Prvi kršćani su prihvatili Isusa kao pravo ljudsko biće od krvi i mesa, ali su se suočili sa onim kršćanskim učiteljima unutar grčko-rimskog svijeta kojima takav Isus nije bio konkurencija ni poganskim 'polubogovima' a kamoli 'bogovima' kao što su Zeus, Hermes i Jupiter koji su navodno u ljudskom obličju sišli na zemlju (Djela 14:11,12; 28:6).

Židovski religiozni vođe su bili netrpeljivi prema 'nazarećanskoj sljedbi', ali nikad nisu imali razloga ih progoniti po pitanju porijekla Mesije kojeg su Židovi još uvijek čekali (Djela 28:22). Kad su Petar i ostali apostoli propovijedali o Isusu i njegovom uskrsnuću, oni su o njemu govorili samo kao ljudskom Mesiji, zbog čega su dovedeni pred židovsko sudbeno vijeće te im je 'veliki svećenik' rekao:

“Strogo smo vam naredili da ne učite u to ime, a, evo, napunili ste Jeruzalem svojim učenjem i hoćete na nas navući krv toga čovjeka!” (Djela 5:27,28)

Cijeli Jeruzalem je čuo da je Isus bio istaknuti 'čovjek' kojega su ubili religiozni vođe. Da je učenje o 'utjelovljenju' putem rođenja bilo prisutno u Judeji i Jeruzalemu od samih početaka, kršćani bi imali problem, ne samo među sobom nego i s Židovima koji nikad nisu vjerovali u takvog inkarniranog Mesiju, ali nema dokaza da su im se Židovi protivili zbog propovijedanja takvog Mesije. Čak su židovski poglavari izvan Judeje, a koji su živjeli u Rimu, rekli Pavlu:

“Mi o tebi nismo primili nikakva pisma iz Judeje (od svećeničkih poglavara) niti nam je tko od braće (Židova) koja su stigla javio ili rekao nešto zlo o tebi. Ali htjeli bismo od tebe čuti što misliš, jer nam je za ovu (nazarećansku) sljedbu poznato da se posvuda protiv nje govori.” (Djela 28:22)

Pavle je tada mnogim Židovima “svjedočio o kraljevstvu Božjem te im iz Mojsijevog zakona i Proroka iznosio uvjerljive dokaze o Isusu“ (st. 23). Neki Židovi su prihvatili dokaze koje je iznosio o Isusu kao Mesiji, a ne o Isusu kao predpostojećem biću. No, onima koji nisu povjerovali da je Isus taj Mesija, Pavle je rekao:

“Stoga znajte da se vijest o onome (čovjeku) po kome Bog donosi spasenje, šalje neznabošcima i oni će je poslušati.” (st. 28)

Tim neznabošcima je jednom prilikom rekao o tom istaknutom čovjeku:

“Jer je odredio dan u koji je naumio suditi svemu svijetu po pravdi, preko čovjeka kojega je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga od mrtvih.” (Djela 17:31)

Židovi i židovski kršćani 'Nazarećani' su po pitanju Mesije imali isto gledište oko kojega se nisu sporili. I jedni i drugi su Mesiju smatrali 'čovjekom'. Židovi su mogli Mesiju kao 'sina čovječjeg' smatrati 'Sinom Božjim', ali ne nebeskim sinom Božjim koji se trebao roditi kao čovjek, nego čovjekom koji je 'došao' na svijet po Božjoj riječi ili obećanju. Oni nikad nisu nekog utjelovljenog anđela (nebesko biće) smatrali 'sinom čovječjim'. Niti jedan anđeo koji se pokazao ljudima u ljudskom obličju nije rekao niti je mogao reći: "ja sam čovjek" ili "ja sam sin čovječji". Isus je to mogao reći jer je on po prirodi postojanja bio čovjek a ujedno Sin Božji jer ga je Bog posvetio u utrobi njegove majke. Svako dijete ima zakonitog oca koji je prouzročio njegovo rođenje pa tako i Isus. Isus je poput Izaka, Samsona, Salamuna, Jeremije itd. došao na svijet po volji Božjoj a ne po volji čovjeka i žene, pa je Isus stalno i na jedan prisan način ukazivao na Boga kao svog Oca.

Bog je Mesiju u potpunosti prikazao kao ljudsko biće kojeg on uzima sebi za svog slugu u trenutku začeća kao što je uzimao i neke druge ljude sebi za službu. Pogledajmo primjer Jeremije:

“I došla mi je riječ Jehovina: “Prije nego što sam te oblikovao u utrobi majke tvoje, poznavao sam te. Prije nego što si iz utrobe njezine izišao, posvetio sam te. Za proroka narodima postavio sam te.“ (Jeremija 1:4,5).

Slično se izrazio prorok Izaija po pitanju čovjeka kojega je Bog trebao postaviti za 'svjetlo narodima'. Iako se taj čovjek još nije rodio, Bog ga je poznavao, pa je Isus mogao reći da se to ispunilo na njemu kad je pročitao ove riječi:

Jehova (Jahve) me pozvao dok sam bio u utrobi majčinoj. Prije nego me majka rodila spomenuo je ime moje. (...). I sada mi Jehova, onaj koji me u utrobi majčinoj oblikovao da budem sluga njegov, govori da mu dovedem natrag Jakova, da bi se Izrael skupio k njemu. (…) Kazao je: “Nije malo to što si sluga moj koji će podići plemena Jakovljeva i dovesti natrag sačuvane sinove Izraelove. A postavio sam te i za svjetlo narodima, da spasenje moje dopre do kraja zemlje.” (Izaija 49:1,5,6)

Isus je 'pozvan' od Boga tek kad je bio u majčinoj utrobi kao i druga ljudska stvorenja koja je Bog 'oblikovao' te pozvao i posvetio za svoje sluge među kojima su Izak, Samson, Salamun, Jeremija, Ivan Krstitelj i drugi (1.Mojsijeva 17:19; Suci 13:2-5; 1.Ljetopisa 22:9,10; Izaija 44:28; Luka 1:13-15). Svi su oni na sličan način kao i Isus, postojali u Božjem umu kao jasno definirane osobe, a pojavili su se nakon rođenja kada su ispunili svoju ulogu koja im je unaprijed dana. To nije doslovno predpostojanje jer su te jasno definirane osobe postojale samo u Božjem planu.

Da je po pobornicima inkarnacije obećani Mesija imao doslovno predpostojanje onda bi on bio pozvan za 'svjetlo narodima' puno prije nego se pojavio u utrobi zemaljske majke. Bog ga je u tom slučaju morao 'pozvati' da ispuni tu ulogu odmah nakon Adamovog grijeha, a ne nakon što ga je pretvorio u zametak, što se samo po sebi ne uklapa u Božju proročansku riječ. Proročanstvo iz Izaije se onda ne bi smjelo nalaziti u Bibliji nego bi Bog u svom Pismu trebao najaviti onoga kojega je pozvao prije inkarnacije, pa bi utjelovljenje trebalo biti prvi i najvažniji dokaz da je Mesija Božji nebeski sin, a ne zemaljski. To bi bila najveća razlika između njega i proroka Mojsija, a o toj razlici nitko nije govorio nego samo o sličnostima pa je tako po Pismu Mesija trebao biti prorok kao što je bio Mojsije jer čitamo:

“Podignut ću im proroka između braće njihove, kao što si ti. I stavit ću riječi svoje u usta njegova da im govori sve što mu zapovjedim.“ (5.Mojsijeva 18:18)

Kao što je Mojsije potekao između svoje braće tako je i Isus potekao između njih. Njihovo porijeklo je započelo na zemlji pa ne možemo govoriti da je Isus prije toga živio na nebu. Za njega je Mojsije rekao da će Bog u njegova usta staviti svoje riječi tek nakon što bude podignut kao prorok između svoje tjelesne braće čime ga je prikazao kao i svakog drugog zemaljskog poslanika koji je rođen od tijela.

Isus namjesniku Pilatu nije rekao da se utjelovio (inkarnirao) nego da se “rodio“ kao i svaki drugi čovjek ali s posebnom svrhom koju je Bog unaprijed odredio (vidi Ivan 18:37). Nakon što je potekao iz ljudske obitelji, Bog ga je pomazao i postavio za Proroka i tek mu tada 'stavio svoje riječi u njegova usta'. Ukoliko je Isus prije svog poslanja bio na nebu, on bi već tada kao i svaki anđeo dobio od Boga riječi koje će govoriti, pa bi kroz sjećanje iz svog prijašnjeg života uzimao na um te riječi i govorio ih narodu. No, očito je te riječi Isus dobio kada je nakon pomazanja bio 40 dana u pustinji gdje ga je vodio 'duh', odnosno anđeo Božji koji ga je uputio u sve kao što je uputio Mojsija. Tu vidimo sličnost s Jeremijom, čovjekom kojega je Bog iz utrobe majčine pozvao i podigao za proroka te mu jednog dana  rekao isto što je rečeno za Mesiju:

“I rekao mi je Jahve: “Evo, stavljam riječi svoje u usta tvoja. Gle, postavljam te danas nad narodima i nad kraljevstvima da iskorjenjuješ i rušiš, da uništavaš i obaraš, da gradiš i sadiš.” (Jeremija 1:9,10).

Isus je rekao: “Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je sam Otac koji me poslao dao zapovijed što da kažem i što da govorim.“ (Ivan 12:49)

Jedina razlika između Isusa i drugih proroka nije bila priroda postojanja nego to što je on za razliku od svih njih postavljen na prvo mjesto kao 'prvorođenac' nacije – Mesija, Sin Božji (kralj). Takvog istaknutog čovjeka kao Mesiju, Sina Božjeg, su u svom umu imali svi Židovi pa su Isusa mogli gledati tim očima. O utjelovljenju putem rođenja nisu ni mogli razmišljati jer je Biblija govorila o samo jednoj vrsti utjelovljenja u primjeru anđela koji su silazili na zemlju u ljudskom obličju, tako da je utjelovljenje putem rođenja za njih bila neprihvatljiva ideja koju hebrejski spisi ne spominju.

Kad je Isus sebe usporedio s 'kruhom' koji je od Boga sišao i dan Izraelcima i u tom kontekstu rekao da je on taj kruh koji je 'sišao s neba' onda bi izraz 'sišao s neba', ukoliko bi ga se doslovno shvaćalo, ukazivao na anđele koji su silazili među ljude u ljudskom obličju pa je to zbunilo neke slušaoce jer je to bilo nespojivo s činjenicom da je potekao kao čovjek iz njihove sredine.

Po Božjim zakonima rođenje je početak svakog stvorenja, pa ne postoji način da se netko ponovno rodi i transformira u sasvim drugu prirodu i da svijet iznova doživljava, ali u sasvim drugoj prirodi. Te dvije nespojive prirode Isus nije nikada pokušao spojiti i sebe prikazati na način koji je u to vrijeme imao veze samo sa izmišljenim pričama iz poganske mitologije. On je morao podupirati samo jednu istinu po kojoj “Bog daje svakom sjemenu svoje tijelo“, a ne tuđe (1.Korinćanima 15:38). Zato su neki Židovi, koji su Isusa doživjeli kao istaknutog Proroka mogli pomisliti da je riječ o uskrsnulom proroku u 'svom tijelu', a ne o nebeskom biću (Matej 16:14). To samo dokazuje da Židovi nisu nikad u Pismima dobili saznanje o utjelovljenju putem rođenja, a takve priče su mogli čuti samo od poganskih naroda. Za njih je bilo nespojivo da je čovjek rođen od žene prije toga živio (na nebu ili zemlji) jer nisu vjerovali u reinkarnaciju (ponovno rođenje).


Još jedna dilema

Za Mesiju je bilo prorečeno da će biti 'rođen' što samo po sebi govori da je njegov život trebao započeti s rođenjem. Da je govorila o Mesijinom predpostojanju i utjelovljenju putem rođenja onda bi u to vrijeme Isusovi protivnici tražili od Isusa da dokaže tu drugu vrstu utjelovljenja, odnosno da li je rođenjem u Davidovoj lozi prešao iz nebeske u zemaljsku prirodu života čime bi se dokazalo da se nije materijalizirao poput anđela.

  • utjelovljenje 1 - materijalizacija (anđeo u tijelu čovjeka)
  • utjelovljenje 2 - preseljenje duše nebeskog bića u tijelo čovjeka prilikom začeća (???)

Glavno pitanje u to vrijeme ne bi bilo to da li je Mesija nebeski Sin Božji, jer bi se u tom slučaju to podrazumijevalo, nego da li je Isus taj nebeski Sin Božji koji je rođen od žene i tako postao 'sin čovječji'. Njegovi sunarodnjaci su znali da se on rodio unutar Josipove obitelji i to bi ih zanimalo. Tada bi Marija, njegova majka bila glavna tema (jer je Josip već umro) i svi bi pokušavali od nje saznati kako je Isus došao na svijet. Židovi iz drugih mjesta koji bi ga prvi put vidjeli bi tražili neke dokaze kojim bi se otklonila mogućnost da on nije utjelovljeni anđeo u prividnom ljudskom tijelu. Isus bi također morao uvijek iznova svima tvrditi da on nije izvorno čovjek niti da se kao nebesko biće materijalizirao, nego da je kao nebesko biće u ljudski oblik prešao začećem i rođenjem. U tom slučaju bi to bio jedini dokaz da je on onaj obećani Mesija (Pomazanik) koji se po prirodi postojanja razlikuje od ostalih Pomazanika (proroka, kraljeva i svećenika). Činjenice nam govore da Židovi (pa ni apostoli) taj dokaz nisu nikad tražili ni od Marije ni od Isusa, a niti od bilo koga tko bi se predstavljao za obećanog Mesiju, Sina Božjeg. To ujedno znači da su pojam 'Sin Božji' u vezi s Mesijom koristili u skladu sa Pismom samo za unaprijed izabranog čovjeka, za zemaljsko ljudsko biće a ne nebesko.

Jedini izvještaj o Isusovom začeću imamo u Matejevom i Lukinom izještaju i nigdje drugdje. Tu čitamo kako je anđeo objasnio Josipu trudnoću njegove zaručnice Marije. Da li mu je rekao da će se Božji nebeski sin utjeloviti i postati beba u utrobi njegove žene? To mu nije rekao niti je bilo koji Židov bio poučen iz Pisma da će Bog na takav način prouzročiti rođenje Mesije. Takvo gledište bi podupiralo reinkarnaciju ili ponovno rađanje jer bi se tvrdilo da je sin Božji najprije rođen na nebu u nebeskom tijelu a zatim ponovno na zemlji u drugom tj. ljudskom tijelu u koje se uselila njegova duša zbog čega se morao iz početka razvijati u zrelu osobu kako bi postao čovjek. Iz ovog izvještaja, u kontekstu onoga što su Pisma govorila, Josip je mogao zaključiti da je trudnoća po svetom duhu bila čudo koje je uključivalo njegovo sjeme bez da je on bio s Marijom. Svaki drugi zaključak bi bio izvan Pisma.

Netko tko je suočen s ovim činjenicama će reći da je možda tek nakon Isusovog uskrsnuća došlo do novih saznanja o tome da je Mesija trebao doslovno sići s neba na zemlju i postati čovjek putem začeća, ali bi i tada nastao problem u dokazivanju jer toga nema u Pismu. Vjernici u Bereji i njima slični bi bili prvi koji bi odbili takvo gledište jer ga ne bi mogli dokazati Pismom (Djela 17:11). Takva jedna ideja, koja se nije mogla pronaći u hebrejskim spisima, bi bila povod za puno veće podjele među tadašnjim kršćanima od one koja je mogla doći zbog nametanja židovskog Zakona kršćanima iz nežidovskih naroda. Da je jedna takva ideja o utjelovljenju (inkarnaciji) bila prisutna u samim počecima kršćanstva bila bi posebno istaknuta u učenjima prvih kršćana i vjerojatno bi došlo do sukoba sa onim Židovima koji jednu takvu ideju nisu mogli potkrijepiti pismima. To bi bila prilika da apostoli reagiraju kako bi se riješio takav spor koji bi bio puno značajniji od spora oko obrezanja. No, nema niti jedna naznake (u poslanicama) da je do toga došlo što samo dokazuje da su prvi kršćani u to vrijeme imali jedno jedinstveno gledište o Isusu.

Znamo da su mnogi Židovi odbacili Isusa za Mesiju. No, da li su ga odbacili zato što su tvrdili da on ne može biti Krist jer nije nebesko biće nego običan čovjek? Ne! Takvih rasprava u 1. stoljeću nije bilo među kršćanima niti između kršćana i Židova. Židovi koji su prihvatili Isusa su mogli u tim raspravama dokazivati samo jednu istinu o Isusu jer su ga slijedili zato što su ga gledali kao izabranog čovjeka koji je pomazan za njihovog prorečenog vođu i izbavitelja. Tako je Apolon...

“...snažno pobijao Židove u javnim raspravama, dokazujući iz Pisama da je Isus doista Krist.“ (Djela 18:28)

Iz Pisma se moglo dokazivati samo to da je Isus, kao potomak iz Davidove loze, od Boga postavljeni Mesija (Krist), ali ne i to da je on prije toga živio na nebu. Učenje o predljudskom postojanju Mesije nije bila nametnuto Židovima i Grcima od strane apostola i prvih kršćana niti su oko toga u to vrijeme bile vođene rasprave i debate.

Osim toga, da je Isus bio nebesko biće, apostoli bi trebali u samim počecima nekim svojim protivnicima dokazivati da Isus nije pravi čovjek, a drugima da nije utjelovljeni anđeo, ali je pitanje kako bi to mogli dokazati ako proroci to nisu najavljivali jer bi se u tom slučaju mogli naći kao lažni učitelji. Ukoliko je pitanje obrezanja bilo toliko aktualno da se o njemu vodio spor u Jeruzalemu, pitanje Isusovog pravog identiteta bi bilo mnogo aktualnije, ali se taj spor oko njegovog identiteta nije desio prije bjekstva iz Jeruzalema. Zato nigdje nema dokaza o takvim raspravama jer su i apostoli i drugi Židovi Mesiju, Sina Božjeg mogli prihvatiti samo kao čovjeka, pa su ga kao takvog objavljivali. Kao što smo ustanovili, takvo gledište se među židovskim kršćanima zadržalo i nakon njihovog bijega iz Jeruzalema 66. godine.

Međutim 'neupućeni i nepostojani' kršćani iz grčko rimskog svijeta su pali pod utjecaj gnosticizma koji nije prihvaćao spasenje po 'tijelu'. Jedina alternativa za njihovo učenje je bila da Mesija nije bio pravi čovjek nego da je samo privremeno uzeo ljudsko obličje i živio kao čovjek nakon čega je napustio to tijelo i uzašao na nebo. Takvim učenjem su pokušali pobiti tadašnje kršćane koji su Isusa smatrali običnim čovjekom, a pristaše su našli samo kod nežidovskih vjernika zbog čega je apostol Ivan morao pisati kršćanima da ne prihvaćaju takvo učenje. No i prije toga su se nazirali počeci takvog učenja i to u Korintu (Grčka) gdje je Pavle prigovorio nekim kršćanima koji su 'podnosili' učitelje koji su objavljivali drugačijeg Isusa (2.Korinćanima 11:4). Time što su 'podnosili' takve učitelje, oni su samo pokazali onaj isti stav kojeg su imali mnogi Grci, a posebno neki od “epikurejskih i stoičkih filozofa“ koji su se sastajali na Aeropagu kako bi svoje vrijeme trošili “ni na što drugo osim da kažu ili čuju nešto novo“ (vidi Djela 17:18-21). Ono što su gnostici učili je bilo za te kršćane 'nešto novo', a za neke možda prihvatljivo pa nisu odbacili ni njihovo gledište niti njih kao učitelje, nego su ih rado podnosili.

Apostol Pavle je rekao da je Isus kao Mesija bio “Židovima kamen spoticanja, a neznabošcima ludost“ (1.Korinćanima 1:23). Ovo je mogao reći samo ukoliko su apostoli u to vrijeme objavljivali da je Isus bio istaknuti čovjek Božji tj. Sluga (Sin) Božji. Naime, Isus je Židovima bio 'spoticanje', ali ne zato što nije bio nebesko biće jer ga nisu kao takvog ni očekivali, nego zato što je umjesto kraljevske slave koja je očekivala 'Davidovog sina', bio osramoćen pred njima i svijetom tako što je on, kojega su smatrali 'kraljem židovskim' ubijen kao zločinac i bogohulnik.

Grcima, koji su u svojem poimanju svijeta tražili mudrost je bilo 'ludost' što su apostoli objavljivali Isusa kao običnog čovjeka. Da su ga objavljivali kao 'božansko biće' onda bi to po njihovoj mudrosti bilo prihvatljivije budući da su oni vjerovali u 'polubogove' i 'bogove' iz nebeskog svijeta koji su se pojavljivali na zemlji u ljudskom obličju. Kad su čuli da Pavle govori o Isusu i uskrsnuću, smatrali su da on navodno objavljuje neke 'tuđe bogove', misleći da Isus spada u tu kategoriju njihovih 'bogova' pa su ga doveli na Aeropag da čuju nešto više o njemu. No on im je objavio Jahvu (Jehovu) kao jedinog svemogućeg Boga koji je stvorio svijet, a za Isusa je rekao da je on 'čovjek' preko kojega će Bog u budućnosti suditi cijelom svijetu (Djela 17:17-31). Činjenicu o Bogu koji je stvorio cijeli svijet su mogli prihvatiti ali to da se jednog 'čovjeka' smatra puno većim od mnogih njihovih 'bogova' je za njih bilo ludost. Da ga je objavio kao nebesko utjelovljeno biće, to za njih ne bi bila ludost već prihvatljiva mogućnost o kojoj bi se dalo raspravljati.

Zaključak: Povijesne činjenice pokazuju da prvi kršćani nisu vjerovali u inkarnaciju tako da je vjerovanje u ljudskog Mesiju (Krista) bilo zastupljeno od samih početaka kršćanstva budući da se temeljilo na izvornom hebrejskom vjerovanju utemeljenom u Svetom Pismu. Međutim, takvo gledište se s vremenom zadržalo uglavnom među židovskim kršćanima, dok su mnogi kršćani iz poganskih naroda s vremenom prihvatili gnostičku ideju da je Isus bio više od čovjeka, jer se u njihovom religioznom okruženju na pojam 'sin Božji' oduvijek gledalo kao na biće iz nebeskog svijeta. Nakon prihvaćanja takve ideje, trebalo je samo odrediti Isusovo mjesto u tom nebeskom svijetu, pa su oko toga nastale rasprave koje još uvijek traju. Kad se u današnjim kršćanskim krugovima tvrdi da Židovi nisu vjerovali da je Isus sin Božji, onda im prigovaraju da ga nisu smatrali nebeskim božanskim bićem. No, tu su Židovi u pravu, pogotovo oni koji su ga prihvatili za Mesiju.

Povijesne činjenice nam kažu da su na kraju prvog stoljeća postojale dvije grupe kršćana:

  1. oni koji su vjerovali da je Isus bio samo čovjek –» protivnici inkarnacije
  2. oni koji su vjerovali da je Isus bio božansko biće –» pobornici inkarnacije

Tada još nije bilo treće opcije po kojoj je Isus nakon utjelovljenja bio 'tijelo' ili pravi čovjek. Ona se razvila kasnije. Prema tome, pred kraj 1. stoljeća, kad su već svi apostoli osim Ivana bili mrtvi i kad su se među kršćanima pojavili gnostici, židovski kršćani su zadržali svoje gledište tako da su postojala samo dva gledišta:

  1. Isus – čovjek (tijelo)
  2. Isus – nebesko biće (nije tijelo)

Nepobitna činjenica je da su prva tri evanđelja sadržavala dovoljno zapisa o tome da je Isus bio čovjek i ostao čovjek nakon uskrsnuća tako da su u počecima zaista mnogi kršćani vjerovali da se Isus rodio, umro i uskrsao kao čovjek. U tim evanđeljima se nije moglo naći niti jednu izjavu koju bi mogli koristiti za ideju o predljudskom Isusu. No, kada je na kraju 1. stoljeća (98. g.) Ivan napisao svoje evanđelje kako bi pred gnosticima branio Isusovu ljudsku prirodu i naglasio njegovo mesijanstvo po kojem je Božja riječ po njemu postala tijelo, onda su neki kristolozi  nakon njegove smrti neke izjave iz tog evanđelja izvrnuli u korist drugačije vrste inkarnacije i koristili kako bi, takoreći na Pismu, dokazivali Isusovo predljudsko postojanje. Ivan je jedini u svom evanđelju opisao kako je iz Isusovog tijela potekla krv i voda nakon što je bio proboden kopljem, čime je tadašnjim gnosticima želio poručiti da je Isus zaista bio ljudsko biće od krvi i mesa (Ivan 19:34). Čak se s sumnja da je 'prolog' u 1. pogl. Ivanovog evanđelja (prvih 18 stavaka) umetnut nakon smrti apostola Ivana, kao što je umetnut i stavak iz 1. poslanice Ivanove 5:7, kako bi se kroz gledište židovskog filozofa Filona iz Aleksandrije lakše pridobili pogani kojima je više odgovaralo Isusa gledati kao nebesko božanstvo a ne kao zemaljsko biće. Naime, iako Ivanov prolog ima diskutabilnih izjava koje se mogu tumačiti na dva potpuno različita načina, ono je u to vrijeme pogodovalo učiteljima iz grčko rimskog svijeta koji su zanemarili hebrejski um i način izražavanja te se upustili u dokazivanje onoga što se Biblijom ne može dokazati.