Što kaže Biblija


U hebrejskim svetim spisima je Bog preko proroka dao sliku čovjeka koji će se roditi u točno određenoj obiteljskoj lozi, u točno određenom mjestu i biti postavljen za Mesiju u točno određeno vrijeme. Bog je sve to tako precizirao, a da niti jednim riječju nije precizirao da je riječ o utjelovljenom nebeskom biću.

Biblija ne koristi riječ 'utjelovljenje'. Inkarnacja (lat. in-carnatio) je riječ složena od kombinacija latinske riječi 'in' (u) 'carnis (meso, tijelo) i označava 'utjelovljenje' odnosno silazak nebeskog bića u ljudsko tijelo.

Uzmimo u obzir da apostol Ivan ne piše da je Isus 'ušao u tijelo' (utjelovio se) nego da je 'došao u tijelu', a to ne može imati isto značenje, tako da on ne govori o inkarnaciji nego o nečem sasvim drugom. Neki tvrde da se Isus nije 'in-karnirao' tj. ušao u ljudsko tijelo, nego da je riječ o 'karnaciji' po kojoj je on postao tijelo (čovjek), odnosno da se on, koji je živio u nebeskom tijelu, zajedno s tim tijelom transformirao u materijalno obilježje ljudskog tijela koje je svoj početak imalo u oplođenoj stanici i tako 'postao tijelo'. Osim toga, kad neki tvrde da je Isus bio doslovno 'rođen' (stvoren) na nebu u nebeskom tijelu, a zatim se ponovno rodio na zemlji u zemaljskom tijelu gdje je s vremenom postao svjestan svojeg prijašnjeg života, onda to ima dosta veze s 're-in-karnacijom'.

Zato nas zanima što je izraz 'došao u tijelu' značio za gnostike koji nisu prihvaćali takvog Isusa i prave kršćane koji su tu činjenicu prihvatili. Zanima nas da li se taj izraz može koristiti za nebesko biće ili se može koristiti samo za ljudsko stvorenje. Da bi dobili odgovor na to pitanje moramo poznavati činjenice o 'tijelu' koje se spominju u Bibliji kako bi razumjeli njen rječnik s kojim su se koristili pisci Biblije.

 


1. činjenica

Pisci Biblije pa čak i pogani su u ono vrijeme koristili način izražavanja po kojem je 'tijelo' bio sinonim za ljudsko biće od krvi i mesa, a ne za nebesko biće bez obzira da li se mislilo na anđele iz hebrejskih spisa ili se mislilo na bogove ili polubogove iz priča poteklih iz poganskog svijeta. Uzmimo u obzir da su Židovi i kršćani imali zajednički temelj po pitanju shvaćanja 'ljudskog tijela' jer se temeljio na hebrejskim svetim spisima. U Bibliji je 'tijelo' (heb. בָּשָׂר - ba.sar;  grč. σάρξ - sarx) sinonim za čovjeka jer u Pismu (1.Mo 6:3; Ps 79:38) piše:

  • “čovjek je tijelo“ 
  • “čovjek je (biće od krvi i mesa)           

'tijelo' «'čovjek biće od krvi i mesa ........ (istoznačnice)

Čovjek je 'tijelo' odnosno živo biće ili duša koja svoj život dobiva i podržava putem materijalnog tijela. Tijelo je raspadljivo kao i materija od koje je načinjeno. Ono je simboliziralo 'čovjeka kao ljudsko stvorenje stvorenog od zemlje. Adam ("ha adamah") znači otprilike "zemljorodni", onaj koji je rođen od zemlje. Izraz 'tijelo' se kao takvo nije moglo koristiti za neko biće koje je imalo nebesko postojanje bez obzira što se moglo pojaviti u ljudskom tijelu, tako da se za njih nije moglo iz te perspektive govoriti da su 'tijelo' jer nisu rođeni od zemaljske materije. 

Isus je kao i svaki drugi čovjek bio 'tijelo', odnosno ljudsko stvorenje od krvi i mesa rođen od zemlje u utrobi svoje majke. Kao takav je bio živa duša koja je živjela u materijalnom tijelu kao i svaki čovjek. On je kao ljudska duša (osobnost) imao svoj ljudski duh (razum i emocije) i ljudsko (raspadljivo i smrtno) tijelo. Cijelo njegovo biće – vanjski i unutarnji čovjek - je sačinjavalo ljudsko biće pa je u duhovnom, duševnom i tjelesnom pogledu bio poput svoje braće za koje je Pavle napisao:

“I neka, braćo, sav vaš duh i duša i tijelo budu sačuvani besprijekornima...“ (1.Solunjanima 5:23)

    • ČOVJEK - duh, duša i tijeloljudsko stvorenje

Pogledajmo kako je Petar opisao Isusa:

“(David) je unaprijed vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo, da on (čovjek Isus – duh, duša i tijelo) neće biti ostavljen u grobu niti će tijelo njegovo (njegova krv i meso) vidjeti raspadanje. Tog je Isusa (čovjeka – ljudsko stvorenje) Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci.“ (Djela 2:31,32)

Petar kaže da je uskrsao 'on' (čovjek - duh, duša i tijelo) i da 'njegovo (ljudsko) tijelo' od krvi i mesa nije doživjelo raspadanje.

    • ON (čovjek Isus) – duh, duša i tijeloljudsko stvorenje

Apostoli su ga uvijek opisivali kao čovjeka koji je imao svoj duh i svoje tijelo od krvi i mesa. Isus se po svojoj prirodi postojanja, od rođenja do uskrsnuća, razlikovao od nebeskih bića jer je bio čovjek. Razlika između čovjeka i anđela se u Bibliji izražava pojmovima 'tijelo' i 'duh'

    • Čovjek – duh, duša i (materijalno) tijelo ………………………… 'tijelo'
    • Anđeoduh, duša i (nematerijalno) tijelo ………………………. 'duh'

S obzirom da anđeli žive u nematerijalnom tijelu, jer nemaju krv i meso, onda se za njihovu prirodu postojanja koristi izraz 'duh' kao aktivnu životnu silu čime se stavlja percepcija na ono što je nematerijalno i neraspadljivo, dok se za ljudsko postojanje stavlja percepcija na 'tijelo' – krv i meso - koje je materijalno i raspadljivo.

Ljudi su svoj život podržavali putem raspadljivog 'tijela', a anđeli putem neraspadljivog 'životvornog duha' tj. duha koji daje život. Za anđele koji su se pojavljivali na zemlji u ljudskim tijelima se nije mogao koristiti izraz 'tijelo' jer oni po prirodi postojanja nisu 'ljudska bića' nego 'nebeska bića' ('duh'). Kad su se prikazivali u ljudskom tijelu, onda je to tijelo bilo prividno ljudsko tijelo. No, za Isusa se koristio samo izraz 'tijelo' ili 'čovjek' u svom izvornom smislu. Kad su Židovi htjeli ubiti Isusa, on im je rekao:

"Ali vi sad gledate da ubijete mene, čovjeka, koji sam vam govorio istinu ..." (Ivan 8:40)

Izraz 'čovjek' u ovoj izjavi je sama po sebi suvišna ako bi se odnosila na opću definiciju čovjeka jer se podrazumijeva da je on po svim obilježjima bio čovjek a ne neko drugo biće. Ali kad je Isus spomenuo sebe kao 'čovjeka', onda je očito mislio na jedan uži kontekst po kojem je mislio na onoga koga se trebalo poštivati kao moralnog i bogobojaznog čovjeka koji nije zaslužio da ga se obezvrjeđuje i tretira kao zločinca ili grešnika (usporedi Djela 10:2). Međutim, da je Mesija po Pismu trebao biti izvorno nebesko biće, on bi im to dao na znanje pa bi im rekao da oni žele ubiti njega koji nije samo čovjek nego i više od čovjeka. No, Isus to nikad nije rekao. Pogledajmo što je rekao nakon svog uskrsnuća?

“Pogledajte ruke moje i noge moje (moje tijelo)! To sam ja! Opipajte me i vidjet ćete, jer duh (nematerijalno biće) nema meso i kosti (nema materijalno tijelo) kao što vidite da ja imam.” (Luka 24:39)

Isus je pokazao svoje materijalno tijelo jer je rekao: 'moje ruke i moje noge'. To podrazumijeva da je Isus rekao svojim apostolima:

    • “Ja nisam 'duh' (nematerijalno biće) nego 'tijelo' (materijalno biće)
    • (tj.)Ja sam čovjek od krvi i mesa.“ – ljudsko stvorenje

Nigdje u Bibliji nema spomena da se Isus nakon rođenja nalazio u prividnom ljudskom tijelu kao što su to tvrdili gnostici, niti se može zaključiti da se on nakon uskrsnuća nalazio u prividnom ljudskom tijelu poput anđela, kao što to tvrde Jehovini svjedoci i još neki pobornici inkarnacije. Isus je bio i ostao 'tijelo' - ljudsko biće. Da je bio izvorno nebesko biće, onda bi 'nebo' u njegovim prispodobama za njega bila domovina a ne 'tuđina'. No on je odlaskom na 'nebo' otišao u 'daleku zemlju' ili 'tuđinu', a ne u svoju domovinu (Lk 19:12; Mt 25:14; Mk 13:34)


2. činjenica

Izraz 'tijelo' se u to vrijeme koristilo za ljudsko stvorenje koje je po prirodi postojanja bilo podložno zakonima raspadljivosti, a to je obilježje smrtnog čovjeka u periodu od Adama pa sve do obnove koja će uslijediti uspostavom Božjeg kraljevstva (vidi Rimljanima 1:23). Na primjer prorok Mojsije je u izvještaju o Jobu koristio sinonimni paralelizam kako bi to naglasio:

"Zar je čovjek u pravu pred Bogom? Zar je smrtnik čist pred onim, koji ga je stvorio? (Job 4:17)

"Jesu li dani tvoji kao dani čovječji, jesu li godine tvoje kao vijek smrtnika" (Job 10:5)

"On pribavlja smrtniku pravo proti Bogu, [sinu čovječjem] proti bližnjemu svojemu." (Job 16:21)
  • 'čovjek' - 'smrtnik' ............ (sinonimni paralelizam - istoznačnice)

Stoga sam izraz 'čovjek' je još uvijek sinonim za smrtno biće, pa je i Isus koristio izraz 'čovjek' ili 'sin čovječji' za sebe i druge onako kako su ga koristili i biblijski pisci. Samim tim, kad je za sebe koristio te izraze onda je samo priznao da je 'smrtnik' kao i sva druga ljudska stvorenja.

“Jer stvorenje (ljudsko stvorenje - 'tijelo') je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada.“ (Rimljanima 8:20)

Ljudska 'stvorenja' od samog početka svijeta žive u takvom raspadljivom 'tijelu'. Iako osjećaju ispraznost takvog života, vjerna stvorenja imaju nadu. Apostol Pavle za sebe kaže:

“Jer život koji sada živim u tijelu živim zbog vjere u Sina Božjeg…“ (Galaćanima 2:20)

“A budem li i dalje živio u tijelu, moći ću i dalje donositi plod u svojoj službi…“ (Filipljanima 1:22)

Ove izjave, ako bi ih čitali izvan konteksta, bi mogli tumačiti kao tadašnji gnostici koji su smatrali da čovjek 'živi u tijelu' te da se na kraju svoje zemaljske faze života odvaja od svog materijalnog tijela. No i danas bi neki pomisliti da je Pavle, koji je 'živio u tijelu', rekao da uskoro neće živjeti u materijalnom tijelu nego u nematerijalnom. Međutim, kad je Pavle koristio izraz 'tijelo' onda je uvijek mislio na njegovu osnovnu karakteristiku tj. na njegovu smrtnost i raspadljivost, pa njegovu izjavu trebamo čitati u skladu s onim što je on tada mislio, a ne na način kako ta izjava zvuči izvan konteksta:

 “Jer život koji sada živim u (smrtnom) tijelu …"

“A budem li i dalje živio u (smrtnom) tijelu ...“

    • Smrtno tijelo «=» odvojeno od vječnog života «=» grešno tijelo

Svjestan da se 'život' još nije očitovao u ljudima, Pavle je za sebe rekao da još živi u smrtnom 'tijelu'. Isto tako, kao čovjek rođen od žene, Isus je živio u smrtnom tijelu što podrazumijeva da je i on, kao i svaki drugi čovjek, došao na svijet u takvom smrtnom i raspadljivom tijelu. Ta se informacija krije u Pavlovim poslanicama koje gnostici nisu mogli prihvatiti (vidi Djela 13:34; Rimljanima 6:9). Apostol Pavle u svojim poslanicama često koristi izraz 'tijelo' ali samo ponekad naglašava da se radi o grešnom i smrtnom tijelu iako se ta misao sama po sebi podrazumijeva kod svakog spominjanja 'tijela'. Tako u poslanici Galaćanima nekoliko puta spominje 'tijelo' ali samo jednom naglašava da je riječ o 'grešnom' tijelu pa ćemo taj izraz ubaciti tamo gdje nedostaje:

“A vi ste, braćo, pozvani na slobodu. Samo neka vam ta sloboda ne služi kao poticaj grešnome tijelu, nego u ljubavi robujte jedni drugima. (…) Ali ako jedni druge grizete i izjedate, pazite da jedni druge ne istrijebite!“  Kažem vam dakle: Po duhu živite, pa nećete udovoljavati željama (grešnoga) tijela! Jer (grešno) tijelo se sa svojim željama protivi duhu, a duh se protivi (grešnom) tijelu.“ (Ga 5:13-17)

Kao što vidimo, Pavle je na početku spomenuo izraz 'grešno tijelo', dok u slijedeća tri puta spominje samo izraz 'tijelo', ali se podrazumijeva da je svaki put mislio na 'grešno tijelo'. U 2. poslanici Korinćanima (u tekstu 4:10 – 5:16) se također nekoliko puta spominje 'tijelo' ali samo jednom je (u 4:11) naglasio da je riječ o 'smrtnom tijelu' koje je podložno starenju i raspadanju. U ostalom tekstu se ne spominje pridjev 'smrtno' ali se podrazumijeva, pa ćemo taj izraz i ovaj put ubaciti u tekst kako bi vidjeli ono što bi nam inače promaklo. Obratimo pažnju cijelom tekstu:

(4:10-16) “Kamo god pođemo, uvijek u svojemu (smrtnom) tijelu trpimo smrtne patnje kakve je trpio Isus, da se i život Isusov očituje u našem (smrtnom) tijelu. Jer mi koji smo živi uvijek se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, a život u vama. (…) Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan. (…)

(5:1-16) “Jer znamo zaista, ako se naša zemaljska kuća, ovaj šator, raspadne, da ćemo imati građevinu koja potječe od Boga, kuću koja nije načinjena rukama, vječnu na nebesima. Jer u ovome (smrtnom) tijelu uzdišemo, čeznući da obučemo svoj nebeski (neraspadljivi) stan, da se, kad ga obučemo, ne nađemo goli. Naime, mi koji smo u ovom (smrtnom i raspadljivom) šatoru, uzdišemo opterećeni, jer nam želja nije svući ovaj (raspadljivi šator), nego obući drugi (neraspadljivi šator), da (nebeski tj. vječni) život proguta ono (tijelo) što je smrtno. A za to nas je pripremio Bog, koji nam je dao duh kao jamstvo za ono što će doći. Stoga smo uvijek puni hrabrosti i znamo: dok stanujemo u (smrtnom) tijelu, odsutni smo od Gospodina, jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo. Ali puni smo hrabrosti i više bismo voljeli da nismo u (smrtnom) tijelu i da živimo (vječno) kod Gospodina. Zato se i trudimo biti mu po volji — bilo da smo prisutni (s njim) ili odsutni (od njega). Jer svi mi moramo stati pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u (smrtnom) tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo. (…) Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu.Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“

Kad bi u gornjim riječima Pavlove poslanice Korinćanima (4:10 – 5:17) čak i nesvjesno zanemarili da je riječ o 'smrtnom' tijelu, podupirali bi gnostičko gledište o 'tijelu', jer bi pomislili da su se tadašnji kršćani željeli osloboditi svog materijalnog tijela pogotovo kada bi još naveli izjavu koju je Pavle napisao u jednoj drugoj poslanici, a koja prema NS prijevodu glasi:

“… mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega tijela putem otkupnine.“ (Rimljanima 8:23, NS)

Ovo bi za sobom povlačilo pomisao da se i Isus prilikom smrti i uskrsnuća oslobodio materijalnog tijela, što dovodi do zabludnih gledišta koja su prihvatili mnogi pa čak i Jehovini svjedoci koji su gornji redak upravo tako preveli, pa su umjesto izvornog teksta, u dijelu rečenice u kojoj stoji "otkupljenje svojega tijela" dodali riječ 'oslobađanje' i napisali "oslobođenje od svojeg (fizičkog) tijela" kako bi tvrdili da su upravo to očekivali prvi kršćani (vidi Stražarska kula, 1.1.2007. str.31). Upravo takva gledišta su proizašla iz gnosticizma i njihovih učitelja koji su zanemarivali kontekst i izvrtali Pavlove riječi na svoju vlastitu propast (1.Petrova 3:16). Kad uzmemo u obzir kontekst tada uzimamo u obzir da je s izrazom 'tijelo' Pavle mislio na obilježje 'raspadljivosti' koja vuče u smrt, što je smisao cijele izjave koja glasi:

“... da će i samo stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. I ne samo to, nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega (raspadljivog) tijela“ (Rimljanima 8:21-23)

Sada ova rečenica ima svoj izvorni smisao tako da nema mjesta tvrditi da su prvi kršćani živjeli u nadi o oslobađanju od svojega fizičkog tijela. Stvorenje će putem otkupnine biti oslobođeno smrti i raspadljivosti koja je kao kazna pala na Adama i njegovo potomstvo.

Vratimo se sada ponovo na poslanicu Korinćanima i obratimo pažnju zadnjim dvjema rečenicama koje sada puno toga otkrivaju:

“Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu. Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (4:16)

Vidimo da Pavle sva ljudska (vjerna) stvorenja po pitanju 'tijela' izjednačava sa Isusom i njegovim 'smrtnim tijelom' u kojem je živio dok nije uskrsnuo u vječni život. Ovo je još jedan dokaz da se izraz 'tijelo' koristilo kao sinonim za ljudsko stvorenje čiji je život bio kratka vijeka jer je bio ograničen smrću koja je vladala takvim tijelom. Taj izraz se nikad nije koristio za nebeska bića nego samo za zemaljska pa se njegovim korištenjem u Isusovom slučaju Isusa dovodilo u vezu samo sa ljudskim stvorenjem, a nikako ne sa predpostojećim i utjelovljenim nebeskim bićem.

Što onda znači da “mi odsad nikoga – pa ni Isusa - ne poznajemo po tijelu“? Nakon uskrsnuća Isus više nije živio u 'smrtnom' obilježju svojega tijela jer je bio oslobođen raspadljivosti, nego je živio u novom tjelesnom obilježju jer je od tog dana njegovim tijelom vladao 'život' ili 'životvorni duh' - duh koji daje život. Samim tim se od tada za njega više nije mogao koristiti izraz 'tijelo' koje je u to vrijeme bilo sinonim smrtnosti, pa je razumljivo da Isusa njegovi sljedbenici nisu više poznavali po takvom 'tijelu' jer se on odvojio od njegove smrtnosti (vidi Rimljanima 6:6; 8:3; Djela 13:34; Kol 1:18). Međutim, on kaže da nikoga od vjernika također više 'ne poznajemo po tijelu'. U kom smislu? On je to objasnio u svojim poslanicama koje su se čitale po svim skupštinama, rekavši da smo mi svojim krštenjem u Isusa (u Isusovo ime) umrli s Kristom i uskrsli u zajedništvu s njim, čime nas je sveti duh 'rodio' u novom obilježju slično Kristovom jer je u nastavku napisao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo (ljudsko) stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (4:17)

    • 'staro stvorenje' –  staro (raspadljivo) 'tijelo'
    • 'novo stvorenje' – 'novo (obnovljeno) tijelo' u kojem je životvorni duh

Isus je bio prvo ljudsko 'stvorenje' koje je prešlo iz starog u novo obilježje ljudskog tijela. Od svog pomazanja, kad je po svetom duhu 'rođen od Boga' za vječni život i poslan u svijet, pa sve do svoje smrti je živio u “obličju slično grešnom tijelu“ (Ri 8:3). To 'tijelo' je samo zbog smrtnosti bilo slično ljudskoj smrtnoj prirodi ali se razlikovalo od tijela drugih ljudi jer je on po svetom duhu bio prvo 'novo stvorenje' koje je dobilo 'život u sebi', što je bilo potvrđeno njegovim uskrsnućem u vječni život (Ivan 5:26). On je prilikom uskrsnuća odbacio staro raspadljivo obilježje tijela i dobio 'život' s neraspadljivim obilježjem 'novog stvorenja' kao dokaz da je u svom tijelu pobijedio smrt. Od tada više nije bio u obličju koje je bilo slično grešnom tijelu, jer je odvojen od zakona smrtnosti.

Na sličan način izraz 'novo stvorenje' označava, ne samo Isusa nego i sve one koji su s njim u zajedništvu kao novorođena djeca. Oni su s Kristom umrli i uskrsli u vječni život, pa dobivaju u sebi duh vječnog života koji će biti potvrđen tek u vrijeme obnove (Ivan 6:53,54). Od svog rođenja po duhu, oni također žive u obličju 'slično' grešnom tijelu koje se zbog duha života 'razlikuje' od obilježja grešnog tijela.

Kad vidimo razliku između smrtnosti 'starog stvorenja' i besmrtnosti 'novog stvorenja' onda možemo razumjeti zašto je Pavle u 1.Korinćanima 15:50, rekao da...

"tijelo i krv ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje"

On je to i objasnio rekavši da...

"raspadljivost (tijelo i krv) ne nasljeđuje neraspadljivost (kraljevstvo)"

Dok su god 'tijelo i krv' podložni raspadljivosti mi ne možemo baštiniti kraljevstvo koje ima obilježje neraspadljivosti. Čovjek mora postati 'novo stvorenje' poput Isusa i tako imati u sebi snagu životvornog duha jer samo taj 'život' može imati vlast nad materijalnim tijelom i učiniti ga neraspadljivim. U tom slučaju će tijelo i krv biti neraspadjivi tako da će 'novo stvorenje' (od neraspadljivog tijela i krvi) naslijediti (neraspadjivo) kraljevstvo u skladu s Isusovim riječima upućen pravednicima: “Dođite, … naslijedite kraljevstvo…“ (Mt 25:34).

Isus je najprije nazvan 'sinom Božjim' prije smrti i uskrsnuća jer je pomazan za 'kralja' koji će sjediti na Davidovom prijestolju, a svi oni koji su prije njega sjedili na tom prijestolju, su sjedili na Božjem prijestolju i nazivali se Sinovima Božjim (vidi 1.Ljetopisa 22:9,10). Međutim, svi su oni i dalje bili smrtni i robovali raspadljivosti tijela. Jedino je Isus “proglašen Sinom Božjim“ u pravom smislu riječi jer ga je uskrsnuće oslobodilo okova smrti i raspadljivosti tijela (Rimljanima 1:3,4). Time je nakon uskrsnuća samo on potpuno odgovarao slici Božjoj pa je kao takav “objavljen“ kao prvo 'novo stvorenje' (Rimljanima 8:19). To samo dokazuje da Isus nije živio prije svog rođenja. Isus se i po tijelu i po duhu može poistovjetiti sa svakim čovjekom koji ide putem kojim je on išao. Jednom je rekao:

 “Što je rođeno od tijela, tijelo je, što je rođeno od duha, duh je.“ (Iv 3:6)

Činjenica je da je Isus kao i svaki drugi čovjek rođen 'od tijela', što znači da je i Isus 'tijelo' (čovjek) a ne 'duh' (nebesko biće). No, on je ipak 'duh' u jednom drugom smislu jer je rođen i 'od duha', a to znači da je rođen od Boga jer je Bog duh (Ivan 4:24). Međutim, vidjeli smo da nije jedini koji je 'duh' i koji je rođen 'od duha' jer čitamo:

“A onima (ljudskim stvorenjima) koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga (od duha).“ (Ivan 1:12,13)

Činjenica je da su vjerna stvorenja rođena od tijela, kao i Isus, ali je 'rođenje od duha' po važnosti ono koje nosi život koji je Bog “obećao onima koji ga ljube“ (Jakov 1:12; 2:5).

Duh je onaj koji daje život (tijelu), tijelo ne koristi ništa (bez duha).“ (Ivan 6:63)  

Isus je po obećanju (po duhu) prvi dobio taj životvorni duh od Boga, što znači da je rođenjem po duhu, kojim se dobiva život, poništeno rođenje po tijelu koji vodi u smrt. Iako smo rođeni po tijelu ili po volji tijela, mi smo kao Božja djeca poput Isusa prije svega rođeni po duhu ili po volji Božjoj, a ne čovječjoj. U tom smislu čitamo:

“... djeca dobivena po tijelu nisu ujedno i djeca Božja, nego se djeca dobivena po obećanju (po duhu) računaju kao potomstvo (djeca Božja).“ (Rimljanima 9:8)

“A mi smo, braćo, djeca obećanja, kao što je bio i Izak. Ali kao što je onda onaj koji je bio rođen po tijelu progonio onoga (Izaka) koji je bio rođen po duhu, tako je i sada.“ (Galaćanima 4:29)

Izak je rođen 'po tijelu' i bio je 'tijelo' (čovjek), ali je njegovo rođenje po duhu (obećanju) poništilo rođenje po tijelu. Na sličan način se i mi kao 'djeca obećanja' rađamo 'po duhu' ili 'obećanju' kojeg je Bog dao onima koji ga ljube. No, Isus je od sve Božje 'djece' unaprijed bio predviđen da bude 'prvorođenac', tj. prvi koji je trebao pobijediti smrt i dobiti život (životvorni duh) u materijalnom tijelu. To podrazumijeva da je on uskrsnuo u tijelu i ostao 'tijelo' jer je samo tako mogao dokazati da je pobijedio smrt u tijelu i da je trećeg dana uz pomoć svetog duha podigao to svoje materijalno 'tijelo' (hram) koje je smrću bilo podvrgnuto uništenju. To što je on 'podigao' svoje tijelo iz smrti ne znači da je on sam sebe uskrsnuo nego je to izraz kojim se želi naglasiti da je to tijelo 'podignuto' od strane Boga kao rezultat njegove pobjede postignute njegovom vjernosti i poslušnosti (Ivan 2:19). Npr. Isus je jednoj ženi rekao: "Vjera te tvoja ozdravila" (Matej 9:22). U pravom smislu riječi ona je svojom vjerom dopustila Bogu da je ozdravi. Tako je i Isus omogućio svoje uskrsnuće vjerom, pa se može reći da je on podigao svoje tijelo iz smrti.

“No hram o kojem je govorio (da će biti podignuto) bilo je njegovo (materijalno) tijelo.“ (Ivan 2:19-21)

Taj 'hram' može biti i naše materijalno 'tijelo' jer čitamo:

“Ne znate li da ste vi hram Božji i da duh (života) Božji prebiva u vama (u vašem tijelu)?“ (1.Korinćanima 3:16)

Od Isusovog uskrsnuća u vječni život postoji potvrda da čovjek kao 'Božje dijete' ima dva tijela – tjelesno i duhovno:

“Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno. Tako je i napisano: “Prvi čovjek, Adam, postao je živa duša.” Posljednji Adam (nakon što je postao živa duša) postao je (i) životvorni duhNo nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno.“ (1.Korinćanima 15:44-46)

    1. Prvi Adam –  izgubio duh koji daje život » postao smrtno TIJELO
    2. Posljednji Adam –  dobio duh koji daje život » postao životvrni DUH

Kad su u pitanju obojica (prvi i drugi Adam), onda je činjenica da su obojica bili najprije 'tijelo' kojeg karakterizira tjelesno tijelo kao vanjsko obilježje koje održava život s materijalnim tvarima - vodom i hranom. Kad Bog kaže da je čovjek 'tijelo' onda to znači da je čovjek živo biće ili duša koja svoj život dobiva i podržava putem tijela kao i sva druga materijalna i smrtna bića s kojima je izjednačen. Kad Pavle kaže da je Isus (čovjek) nakon uskrsnuća u svom ljudskom tijelu postao 'životvorni duh' onda je to zato što on od tada svoj život u tijelu podržava putem duha, jer se vječni život očitovao u njegovom tijelu. 

Sam izraz 'postao' životvorni duh (duh koji daje život) znači da Isus prije toga nikad nije bio očitovan u duhu koji daje život. Najprije je postao živa duša koja život podržava putem materijalnog tijela, a zatim je postao životvorni duh - duh koji od Boga prima i daje život njegovom materijalnom tijelu. 

Treba zapaziti da Pavle kaže kako je 'tjelesno tijelo prvo, pa onda duhovno', tako da su po tom principu obojica najprije stvorena (rođena od zemlje) s tjelesnim tijelom, a nakon toga 'od duha' kojim su dobili 'duhovno tijelo' koje se moglo održavati samo po Bogu tj. po 'duhu koji daje vječni život' materijalnom tijelu. Adam je to 'duhovno tijelo' održavao posredstvom 'stabla života', a Isus po 'duhu' u kojem je bio 'život'. Prema tome, za obojicu je važio princip živoa:

» najprije je tjelesno tijelo, a zatim duhovno

Ukoliko je Isus bio najprije nebesko biće u kojem je bio vječni život, a koji je poslije rođen po tijelu u kojem je vladala smrt, onda bi za njega vrijedilo jedan drugi princip:

» najprije je duhovno tijelo, a zatim tjelesno a onda na kraju opet duhovno

Ovakav princip života Pavle uopće ne spominje u kontekstu posljednjeg Adama. To je još jedan dokaz da je Isusov život započeo najprije 'u smrtnom tijelu' na zemlji a ne na nebu. On nam je objasnio da i svi mi koji smo rođeni najprije 'po tijelu' možemo u sebi imati 'duh koji daje život' ukoliko budemo 'rođeni po duhu' kao Božja djeca i da u svima nama po njemu kao posredniku (posljednjem Adamu) može oživjeti duhovno tijelo po kojem dobivamo život:

“Svatko tko pije od ove vode opet će ožednjeti (umrijeti). A tko bude pio od vode koju ću mu ja dati, nikada neće ožednjeti (umrijeti), nego će voda (duh vječnog života) koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode (duha) koja donosi vječni život.” (Ivan 8:13,14) 

“Tko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, ‘iz nutrine njegove poteći će rijeke žive vode’.” A rekao je to za duh (života) što su ga trebali primiti oni koji vjeruju u njega. Tada, naime, duh još nije bio dan, jer Isus još nije bio proslavljen (u duhu života).“ (Ivan 7:38,39)

Sve ovo potvrđuje da je Isus bio i ostao 'tijelo' (čovjek) i da je u svemu jednak ostalim ljudima koje Bog privuče sebi. Biblija jasno pokazuje da su apostoli učili da je Isus svoj početak imao kao čovjek samim tim što je živio u grešnom tj. smrtnom i raspadljivom 'tijelu' kao i svaki drugi čovjek, a da je Bog njegovom žrtvenom smrću uklonio grijeh (raspadljivost i smrtnost) iz njegovog 'tijela' po kojem je on postao 'prvorođenac iz mrtvih' ili prvo ljudsko stvorenje koji je ustao iz mrtvog stanja u kojem se nalaze svi ljudi (vidi Rimljanima 6:6; 8:3; Djela 13:34; Kološanima 1:18).

Ukoliko je Isus inkarnacijom postao 'tijelo' (čovjek), onda on ne bi bio ljudsko stvorenje ('tijelo') u pravom smislu riječi nego samo nalik čovjeku po vanjskim obilježjima tijela kao što su anđeli bili nalik 'sinovima čovječjim', dok bi u suštini bio nebesko biće koje je svoju osobnost (svoje 'ja') stekao u prijašnjem životu. Razlika bi bila samo u porijeklu tijela. Isusovo bi tijelo rođenjem od žene bilo genetski vezano za ljudsku vrstu, dok bi njegova osobnost bila podvojena između nebeske i ljudske.

Anđeli koji su se pokazivali ljudima, pa i proroku Danijelu su također samo obličjem bili 'slični sinovima ljudskom' pa je to bio način na koji je Danijel opisao anđela kojega je vidio (Danijel 10:16). Oni su samo po vanjskim obilježjima mogli biti 'slični čovjeku' (sinovima ljudskim). Tako bi Isus samo tijelom bio sličan ljudskoj vrsti, ali ne i po unutarnjoj prirodi koju je stekao prije utjelovljenja. U tom slučaju Isus ne bi mogao za sebe reći da je čovjek ili 'sin čovječji' (sin smrtnog čovjeka), nego samo nebesko biće u ljudskom tijelu u kojem je nakon utjelovljenja zarobljena njegov duh i duša.

Bez obzira da li govorili o karnaciji ili in-karnaciji to bi bilo kao kad bi se muškarac, koji je zaspao smrtnim snom, probudio u ženskom tijelu i vanjskim obilježjima postao žena. On bi se tako našao zarobljen u ženskom tijelu pa bi do neke mjere mogao iskusiti kako je to biti žensko biće i u nekoj mjeri razviti žensku prirodu, ali bi u svojoj nutrini uvijek bio muško biće. U tom bi slučaju samo s vanjskim obilježjima bio nalik ženskom stvorenju, ali nikad ne bi mogao reći da je žena u pravom smislu riječi. Vjerojatno bi tražio način da se medicinskim putem oslobodi ženskih obilježja tijela.

Tako je moglo biti i s Isusom, ukoliko se on po teoriji utjelovljenja našao u tijelu koje po prirodi nije njegovo i koje ga je ograničavalo. Iskustvo života kojeg bi stekao u takvom ljudskom tijelu bi ga samo djelomično činilo čovjekom jer bi on u svojoj nutrini pripadao potpuno drugačijoj prirodi, pa bi on jedva čekao smrt, ukoliko je to po Božjem planu bila jedina prilika da se oslobodi tog ljudskog tijela u kojem je robovao ljudskoj prirodi. Smrt bi za njega bila spas od ljudskog tijela koje ga je ograničavalo što bi dovelo u pitanje njegovu iskrenu žrtvu za ljude jer bi mogli tvrditi da se prije svega žrtvovao u svoju korist. No, ovakav scenarijo ne odgovara činjenici da je Isus za sebe govorio da je 'čovjek' ili 'sin čovječji' koji daje život u korist drugih.

Izraz 'sin' (heb. 'ben') je bio sastavni dio imena kod muških imena u doba kad nije bilo prezimena. Imena su se stvara ovako ...

[ime muškog djeteta] » 'ben' (sin) « [ime oca]

... pa tako dobijemo puno ime, npr. ime Juda ben Hur ili skraćeno 'Ben Hur' (sin Hura ili Hurov sin).

Isus (J(eh)ošua) je sebe predstavio kao 'sina čovječjeg' (ben adham) nazivajući se 'Jošua ben adham' što znači da je on po svom ocu 'Jošua sin Josipov' i da je tako po sjemenu svog oca potekao od Adama kao i svi drugi ljudi.

Biblija za proroka Ezehijela preko devedeset puta kaže da je 'sin čovječji' jer je po prirodi bio 'tijelo', odnosno ljudsko stvorenje od krvi  i mesa (Ezeijel 2:1 – 47:6). U biti svaki čovjek je 'sin čovječji' jer je potekao samo od čovjeka (ljudskog sjemena), dok anđeli nisu potekli od čovjeka niti imaju izvorno ljudsko tijelo pa mogu kod utjelovljenja ili u viđenjima biti samo 'slični čovjeku'. Međutim, Isus je nakon pomazanja za sebe uvijek govorio da je on 'čovjek' ili 'sin čovječji', a ne neka kombinacija čovjeka i nebeskog bića, što znači da se njegova osobnost, duh i duša, razvijala i sazrijevala samo unutar njegovog ljudskog tijela. On nije nikoga zavaravao jer je po tadašnjim mjerilima bio samo 'tijelo', odnosno samo 'ljudsko stvorenje', a ne kombinacija dviju priroda.

Prema tome, svaki put kad se u Bibliji spominje izraz 'tijelo' ono podrazumijeva ljudsko stvorenje koje svoj život razvija unutar materijalnog tijela koje je podložno smrtnosti i raspadljivosti, a s kojim je i Isus živio od svog rođenja do smrti i uskrsnuća.


3. činjenica

Apostol Ivan s izrazom 'došao', govori o Isusu kao 'poslaniku (apostolu, proroku) koji je 'došao od Boga'. Npr. Ivan je u svom evanđelju spomenuo Nikodema koji je rekao Isusu:

“Znam da si ti učitelj koji je došao od Boga.“ (Ivan 3:2)

Za Krstitelja je napisao da je “došao krštavati vodom“ (Ivan 1:31), te je citirao Krstitelja koji je rekao za Isusa

“Za mnom dolazi čovjek koji je ispred mene…“ (Iv 1:30)

Isus je rekao da su Ivan Krstitelj i on kao 'sin čovječji' 'došli' kao poslanici od Boga. Tako je jednom prilikom rekao: “došao je Ivan, koji nije ni jeo ni pio, a ipak se govori: ‘Demon je u njemu.’ Došao je Sin čovječji, koji jede i pije, a opet se govori: ‘Gle izjelice i pijanice…“  (Matej 11:18,19). Za sebe je rekao:

“Ja sam došao u ime Oca svojega.“ (Ivan 5:43)

Međutim, kad netko 'dolazi od Boga' i u Božje ime kao Božji glasnik, onda je mogao doći na dva načina:

  1. kao ljudsko biće u svom zemaljskom tijelu (zemaljski glasnik)
  2. kao nebesko biće u prividnom tijelu čovjeka (nebeski glasnik)

Biblija iznosi dosta primjera Božjih nebeskih i zemaljskih glasnika. Apostol Pavle je jednom rekao:

“Ali čak i kad bismo vam mi (ljudi u tijelu od krvi i mesa) ili kad bi vam anđeo s neba (u prividnom ljudskom tijelu) objavio drugačiju dobru vijest…“ (Galaćanima 1:8)

Pisma su govorila da je Bog svom narodu slao proroke i utjelovljene anđele. Kad su anđeli dolazili od Boga, nisu dolazili u tijelu jer nisu bili 'tijelo', nego su samo imali prividno ljudsko tijelo. Nisu rođeni iz zemlje nego su se samo ogrnuli zemaljskim plaštem pa ljudsko tijelo nisu doživljavali kao boravište svoje duše. Čak i da su mogli kroz to tijelo doživjeti svijet kroz tjelesna osjetila, to ih ne bi činilo ljudskim bićima. Suprotno tome, proroci koji su dolazili od Boga u svom ljudskom tijelu su bili stvarni ljudi od krvi i mesa rođeni na zemlji i od zemlje.

Prvi kršćani su prihvatili činjenicu da je Isus ljudsko biće pa su ispovijedali da je i Isus 'došao u tijelu' kao i prorok Mojsije jer je Mojsije rekao da će im Bog “poslati Proroka kao što je on (5.Mo 18:15,18). Kad se za Božjeg glasnika kaže da je 'došao u tijelu' onda je taj glasnik bio 'tijelo', odnosno 'čovjek' koji je pripadao ljudskoj vrsti. Znači, anđeli kao nebeska bića nisu dolazili u tijelu, a proroci kao zemaljska bića jesu dolazili u tijelu.

  • Zemaljski poslanikje 'došao u tijelu'
  • Nebeski poslaniknije 'došao u tijelu'

Ako je netko od Boga “došao u tijelu“, onda je on po značenju tog izraza bio izvorno ljudsko biće, a ako od Boga “nije došao u tijelu“ onda je bio nebesko biće u ljudskom prividnom tijelu. Prema tome, Ivan je stavio naglasak na dvije stvari, na činjenicu da je Isus 'došao' kao poslanik od Boga i na činjenicu da je on 'tijelo' – ljudsko stvorenje od krvi i mesa.

    • 'došao' – onaj kojega je Bog poslao ljudima (prorok, apostol)
    • 'u tijelu' – onaj čiji duh i duša stanuje u tijelu od krvi i mesa (čovjek)

Izraz 'došao u tijelu' treba razumjeti u izvornom načinu izražavanja. Ono za apostola Ivana ne podrazumijeva utjelovljeno nebesko biće nego život ljudskog bića od krvi i mesa u smrtnom tijelu. Da je to tako pogledajmo kako se apostol Pavle izražavao, jer su on i drugi apostoli kao poslanici od Boga također došli u tijelu, da objave evanđelje:

    • “… mi (apostoli) smo samo ljudi“ (Djela 14:15)

(tj.) “… mi smo samo (smrtni) ljudi“ 

    • “Jer život koji sada živim u tijelu…“ (Galaćanima 2:20)

(tj.) “Jer život koji sada živim u (smrtnom) tijelu…“

    • “A budem li i dalje živio u tijelu“ (Filipljanima 1:22)    

(tj.) “A budem li i dalje živio u (smrtnom) tijelu

“Stoga, kad sam došao (od Boga) k vama (kao poslanik u tijelu), braćo, … objavljujući svetu tajnu Božju.“ (1.Korinćanima 2:1-4)

“A sada, braćo, kad bih došao (od Boga) k vama (kao poslanik u tijelu), govoreći (vam) … pomoću nebeskih objava …“ (1.Korinćanima 14:6)

Pavle je kao poslanik 'došao u tijelu' isto kao i Isus, a to znači da je bio samo čovjek. Ni Pavle ni Isus nisu bili nebeski poslanici nego zemaljski. Poput Pavla koji je postavljen za Isusovog apostola (poslanika) i kao takav 'došao u tijelu' da objavi dobru vijest, tako je i Isus 'došao u tijelu' kao apostol (poslanik Božji) jer čitamo:

“… o Sinu svojemu, koji je po tijelu rođen od sjemena Davidova, a koji je snagom duha svetosti bio proglašen Sinom Božjim kad je bio uskrsnut od mrtvih." (Rimljanima 1:3,4)

“… kad se navršilo vrijeme, Bog je (pomazao i) poslao svojega Sina, rođenog od žene i podložnog zakonu“ (Galaćanima 4:4)

“I došao je te objavio dobru vijest mira…“ (Efežanima 2:17; usporedi Mt 9:13; Heb 10:9)

      • Isus, potomak Davidov 'došao u tijelu'
      • Sin čovječji – 'proglašen Sinom Božjim'

Pavle u gornjim riječima ne spominje da Isus ima dva porijekla, jedno nebesko, a drugo zemaljsko. Spominje samo ono porijeklo 'po tijelu' koje je nastalo doslovnim 'rođenjem od žene'. Izravno je bio potomak koji je začet od sjemena Davidovog (sin čovječji), a neizravno potomak Božji (sin Božji) kao i svi mi koji smo "potomstvo Božje" (vidi Djela 17:29). Bog je imao “Sina rođenog od žene“ kao što je imao 'Sina' stvorenog “od praha zemaljskog“. Rođenje i stvaranje su doslovni događaji, ali Pavle ovdje ne spominje da je Bog poslao 'Sina' koji je doslovno rođen (ili stvoren) na nebu. Isus je kao obećani potomak u svojoj tridesetoj godini života 'rođen od Boga' po duhu kao Božji (prvorođeni) sin što je potvrđeno nakon uskrsnuća kada je 'snagom duha “proglašen Sinom Božjim“, a takav proglas očekuju i svi pravednici koji će biti “objavljeni“ ili “posinjeni“ jer će se i oni “nazvati sinovima Božjim“ kad u svom tijelu dobiju vječni život po kojem će odgovarati Božjoj neraspadljivoj i besmrtnoj prirodi života (Matej 5:9; Rimljanima 8:19,23).

Kad Pavle kaže da je Bog 'poslao svog sina', onda se izraz 'poslao' može odnositi, kako za nebeskog tako i zemaljskog glasnika koji su 'poslani' sa određenom porukom i zadatkom. Međutim, kad je Bog 'poslao' nekog anđela na zemlju u vidljivom obličju onda se on tog trenutka utjelovio i pojavio na zemlji. Nije se morao roditi kao čovjek. Tako je anđeo Gabrijel rekao da ga je Bog 'poslao', pa to poslanje podrazumijeva silazak na zemlju i (po potrebi) utjelovljenje (Danijel 9:23; Luka 1:19,26). No, kad Isus kaže da je 'poslan' onda nitko od Židova nije mogao pomisliti da je on poslan s neba kao anđeo jer su ga gledali kao čovjeka. Drugačije ga nisu ni mogli gledati jer nigdje ne piše da će Bog 'poslati' sina na zemlju sa zadatkom da se utjelovi u zametak i rodi kao svaki drugi čovjek. Takvo nebesko poslanje se nigdje ne spominje u Pismu. Isus nikad nije koristio Pismo da bi tvrdio kako je on od Boga poslan na zemlju kao anđeo, nego da je kao čovjek pozvan za proroka i kao takav poslan u svijet. On je svoje poslanje doveo u vezu sa pomazanjem svetim duhom kada je pozvan od Boga da ispuni njegovu volju, jer je rekao:

Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu,  da propovijedam Jehovinu godinu milosti.” (Luka 4:18,19)

Isus je ovdje na sebe primjenio riječi proroka Izaije koji je napisao da ga je Bog najprije 'pomazao' a zatim 'poslao' kao zemaljskog poslanika što je u skladu sa onim što je taj isti prorok zapisao u svojoj knjizi gdje stoji da ga je prije pomazanja 'pozvao', kao i neke proroke, u trenutku kada se pojavio kao živo biće u utrobi svoje majke (Izaija 61:1; 49:1). 

Sve ovo u vezi Isusovog poslanja potvrđuje Pavle kad je rekao da je Isus 'poslan' tek kad se “navršilo vrijeme“ čime je ispunjeno proročanstvo koje kaže da će do “Mesijanskog vođe“ proći 'šezdeset i devet tjedana', a to je u vrijeme Isusovog pomazanja, a ne začeća ili rođenja, tako da se ne može govoriti da je Isus 'poslan' sa neba na zemlju (Danijel 9:25; Luka 4:18; Ivan 3:17). Samim tim je Isus postojao samo 'u tijelu' kao i svaki drugi čovjek i kao takav od Boga 'došao u tijelu' kao ljudski poslanik da objavi dobru vijest i izvrši Božju volju. Stoga je Isusa trebalo prihvatiti kao čovjeka koji je bio 'tijelo' od krvi i mesa jer je proizašao ili došao po tijelu i u tijelu.

  • 'došao u tijelu' «–» došao od Boga kao čovjek «» ljudsko biće

Zaključak: Izraz 'došao u tijelu' je po biblijskom rječniku odnosilo na ljudsko stvorenje tj. na čovjeka koji je 'poslan' od Boga te je samim tim 'došao od Boga' kao ljudski glasnik i nikako se taj pojam nije mogao koristiti za utjelovljeno nebesko biće. Izvorni kršćani i gnostici su vjerovali da je Isus 'došao od Boga', s tom razlikom što gnostici, za razliku od prvih kršćana, Isusa nisu gledali kao 'tijelo' ili ljudsko biće.